Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Marko Milenković

Govori

Hvala, gospođo Đukić, na toleranciji. Iskoristio sam prisustvo ministra, osim toga sve vreme moje diskusije osnovna ideja vodilja, odnosno laif motiv je bilo stavljanje nadležnosti i obaveza Ministarstvu zdravlja, što je i obrazloženje ovog amandmana, tako da šire gledano, mislim, a složićete se i vi, da sam bio u pravu.

Osim toga, ovaj amandman nije…
Dobro, svoju diskusiju sam koncipirao u jedinom cilju, da ubedim ministra da prihvati izvanredan amandman dr Gordane Paunović-Milosavljević i da u što kraćem roku učini redovnim stanje u bolnici u Prokuplju. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandman koji sam podneo čisto je tehničke prirode, u cilju pravno-tehničke ispravnosti teksta, jer očigledno je da se radi ili o previdu ili o štamparskoj grešci, ali to nije sporno. Nije sporno ni neprihvatanje ovog amandmana od strane Vlade, a istovremeno prihvatanje istovetnog amandmana poslanika vladajuće većine. Sporno je to što ovaj predlog zakona ni u jednom delu izmena i dopuna ne vodi depolitizaciji obrazovno-vaspitnog sistema kada je u pitanju izbor i opoziv direktora školskih i predškolskih ustanova. U takvom jednom ambijentu teško da možemo govoriti o poboljšanju kvaliteta obrazovanja, te njegovoj jednakopravnosti i efikasnosti. Ne mogu se otklanjati problemi u funkcionisanju sistema obrazovanja i istovremeno poboljšavati uslovi za njegovo funkcionisanje ukoliko Ministarstvo prosvete padne na postavljanju i čuvanju stranački postavljenih direktora po svaku cenu.

Dalje, odgovorna vlast ne sme dozvoliti da Srbija sa 27 izdavača udžbenika bude rekorder u okruženju, a da pri tom ne ostvari čvrstu kontrolu sadržaja tih udžbenika. Predstavnici vlasti to pravdaju konkurencijom u cilju kvaliteta udžbeničkih izdanja. Ako se u štampi i u nastavi pojavi udžbenik istorije za šesti razred Radeta Mikličića, onda ne možemo da se ne zapitamo šta je to radio Republički zavod za unapređenje vaspitanja i obrazovanja, a šta Prosvetni nacionalni savet i njegova Komisija koja je ministru predložila izdavanje ovog udžbenika. Da li će se i kada pozvati na odgovornost povezana lica u štampanju ovog udžbenika koja stranice istorije pišu u cilju i interesu Albanije i nezavisnosti Kosova, BiH, sa dalekosežno štetnim posledicama po Srbiju i našu decu koja ovakvu istoriju uče.

Na kraju gospodine ministre, vi prosto ne smete dozvoliti mogućnost da predate Nacionalnom prosvetnom savetu ovaj predlog zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, a da oni nekoliko dana nakon toga imaju sednicu i uopšte ne

uvrste u predlog dnevnog reda tekst zakona o kome danas i prethodnih dana raspravljamo. To ne sme biti deo naše stvarnosti niti se iz takvog odnosa i načina rada može stvoriti pozitivna društvena klima po razvoj unapređenja obrazovanja. No, očigledno da je danas u Srbiji sve moguće, ali samo do dolaska najvećeg srpskog nacionaliste, ali i najvećeg poštovaoca svih ostalih naroda, srpskog vojvode Vojislava Šešelja. Hvala.

 
Dame i gospodo narodni poslanici, u traženju zajedničkih niti za pet tačaka dnevnog reda koje ste objedinili u jedinstvenu raspravu, jedino vezivno tkivo do koga se može doći jeste da su sva ova tela tvorevina Vlade Republike Srbije i to tvorevine koje basnoslovno koštaju građane Republike Srbije.
Ako krenemo od Nacionalnog prosvetnog saveta, sa 42 člana, koji primaju po 40.000 dinara i predsednikom od 50.000 dinara, što ukupno iznosi milion 700.000 dinara mesečno, doći ćemo do članova Komisije za hartije od vrednosti, koji imaju platu od 332.000 dinara, i članova Saveta guvernera Narodne banke, koji od plate od 125.000 dinara, uz druga primanja, dostižu do 900.000 dinara mesečno, bezuspešno se trudeći da dostignu svog kolegu iz istog saveta sa neverovatnih milion 707.000 dinara, izvesnog Kostu Josifidisa, a država i građani sve siromašniji, sve zaduženiji.
Uopšte nama veze što učiteljica ili bankarski službenik imaju prosečnu platu 33.000 i 34.000 dinara i koliko oni rade za mesec dana. Kada je u pitanju formiranje Nacionalnog saveta za kulturu, predviđenog vašim izuzetno lošim Zakonom o kulturi još jula 2009. godine, sa rokom za predlaganje članova Saveta 30 dana od dana stupanja na snagu Zakona, evidentno je danas da su gospoda iz Vlade prvi koji krše zakone, za šta i vi kao skupštinska većina snosite odgovornost.
Bivši ministar Bradić najavljivao je izbor članova saveta još prošle godine, međutim savet do danas nije formiran.
U Zakonu o kulturi, da li usled loših namera ili usled nerazumevanja predlagača, ukinuto je umetnicima u pozorištu pravo na rad na određeno vreme, te se pitam koliko će članovi saveta koje birate danas hteti da zaštite glumce kao eksponente kulture od volje i zlovolje stranački postavljenih upravnika u pozorištima, ako su i sami stranački obojeni.
Vaše Ministarstvo kulture je ostavilo lokalnim samoupravama da odlučuju o pozorištima, biraju upravnike, gase, povećavaju i smanjuju pozorišta.
U Zaječaru je Boško Ničić zatvorio pozorište gde je od 45 zaposlenih bilo 17 glumaca, a posle dva meseca ga je otvorio sa isto 45 zaposlenih, ali sa sedam glumaca, jer je zapošljavao svoje prijatelje. Poznavajući njegov smisao za umetnost i pozorište, mogao je instituciju da ostavi bez ijednog glumca, a da se i dalje zove pozorište. Još je promenio status da bi srednjoškolac došao na mesto upravnika i dan-danas je u zaječarskom pozorištu upravnik sa srednjom školom.
U Leskovcu ste imali za upravnika pozorišta carinika. Sada nema kandidata za članove Saveta koji bi me možda ubedili da glasam za njih, ako bih pomislio da neće dozvoliti više u sferi kulture i umetnosti, i pozorišta i da svako može da radi šta hoće. Skoro po pravilu ili nekompetentni ljudi, ili neostvareni umetnici sa partijskim knjižicama promovišu se na čelu kulturnih institucija po Srbiji.
U Nišu, koji treba da bude bastion kulture i kulturnog života južne Srbije, upravnik pozorišta je glumica lutkarskog pozorišta, koja se po prirodi stvari ne razume u večernji teatar, jer je po struci književnik sa dvogodišnjom režijom iz Bugarske i nenostrifikovanom diplomom. To vam je kao da fudbalski tim vodi trener hokejaškog tima, pa kaže, hajde igrajte fudbal kao što se igra hokej, vi kažete, pa ne znamo, pa kako ne znate, i to je sport. Tako i ovde.
Članovi Saveta moraju da stanu na put takvom principu izbora upravnika: što se manje razumeš u posao, to bolje. Takvi upravnici čuju za potrebu vizuelnog identiteta pozorišta i u želji da građani koji prolaze pored pozorišta ostvare vizuelni doživljaj predstava koje se daju, umesto da slike likova iz predstava okače ispred pozorišta, oni u prirodnoj veličini daju da se naslika Betmen, Supermen, Modesti Blejz i Šerlok Holms, i to im nije dovoljno, već kao reklamu napišu – ja sam Betmen, slepi miš, letim u Narodno pozorište Niš.
Da nije žalosno, bilo bi smešno, ali to je verovatno za ljude koji odlučuju o kulturnom životu grada Niša genijalno rešenje i uopšte me ne bi iznenadilo da tu gospođu Biljanu Vujović, u demokratskoj klimi procvata srpske kulture, predlože u najmanju ruku za pomoćnika ministra.
Osim toga, da li će kandidati za članove Saveta bilo šta raditi po pitanju kontrole, jer o kulturnom sutonu Niša, pod DS-om, verno svedoče i oštećeni učesnici 20-e Književne kolonije Sićevo, koji po završetku Kolonije nisu dobili honorare, niti je laureat nagrade Ramonida Serbika dobio novčani iznos tog priznanja.
Organizator manifestacije Niški kulturni centar, pokrovitelj grad Niš i Ministarstvo kulture, učestvovalo je blizu 20 pisaca iz zemlje i okruženja, a honorara nema ni za učesnike, ni za žiri. Šta je sa honorarom? Pojela ga demokratija. Iz Niškog kulturnog centra kažu da nisu dobili obećana sredstva od svog osnivača, iz finansijske službe uprave grada Niša kažu da je uplaćeno. Ko laže videćemo, a mesecima po završetku Kolonije učesnici neisplaćeni.
Gde će biti mesto Nacionalnog saveta za kulturu u svim ovim negativnim društveno-kulturnim pojavama čini mi se da i sada prilikom njegovog formiranja ne znamo. Koliko će članovi biti plaćeni - ne znamo. Šta će članovi Saveta uraditi za Beograd, grad zatvorenih muzeja? I to ne znamo. Verovatno ništa.
S jedne strane, istakli ste kandidaturu Beograda za kulturnu prestonicu Evrope 2020. godine, s druge strane, predugačak spisak gotovo svih većih muzeja koji ne rade. Narodni muzej zatvoren već 10 godina. Čak ni u Drugom svetskom ratu nije bilo takvo stanje. Ne radi, dalje, Muzej savremene umetnosti, Muzej grada Beograda, Zavičajni muzej u Zemunu. Toliko o kulturnom nasleđu kao delu evropskog identiteta za koji se zalažete.
Umesto da muzeji, kao nacionalni i lokalni identiteti, istovremeno formiraju i identitete naših građana i da budu mesto za obrazovanje i fabrike za novac od kulturnog turizma, tzv. demokratskoj vlasti najlakše je da reši probleme kroz zatvaranje muzeja zbog rekonstrukcije, a bez mnogo brige za našu istoriju i umetnost, koje postaju nevidljive. Još samo nedostaje da opet pred izbore čujemo – otvaranje 300 hiljada radnih mesta ili besplatne akcije od 1.000 evra, i tu je demokratska priča kompletna.
Sada bih se osvrnuo na izbor članova Nacionalnog prosvetnog saveta. Čini mi se da ova vlada olako koristi termin nacionalni, a bez utemeljenja u provenijenciji Vlade stavovima i rezultatima rada.
Bili smo svedoci zloupotrebe imena Nacionalna štedionica, koja je kod građana stvorila utisak da se radi o državnoj instituciji, iako se radilo o privatnoj, sa brojnim nezasluženim privilegijama od NB, zatim, očigledno sumnjive dokapitalizacije i pokušaja sakrivanja ovih zloupotreba kroz prodaju akcija Nacionalne štedionice "Eurobank EFG".
Nema ništa lepše i časnije za pripadnike bilo kog naroda u svetu biti nacionalnim, jer to jedino znači voleti svoje narod, živeti i raditi za njega. Hajde da sagledamo koliko Nacionalni prosvetni savet zaista jeste nacionalan. Želim da buduće članove Saveta nateram da budu odgovorniji od svojih prethodnika, pre svega u delu školskih udžbenika. Oni su od 2000. godine jedna od glavnih tema prodemokratskih reformi prosvete i zato Srbija danas ima 27 izdavača udžbenika, po čemu je rekorder u regionu, a i šire.
U Prokuplju imamo tri osnovne škole u kojima se, recimo, engleski jezik uči iz tri različita udžbenika. Učiteljima i nastavnicima ostavili ste da sami biraju izdavačku kući, tako da oni najvrliji dobijaju 10% marže u zavisnosti od izdavača kog izaberu.
Imajući u vidu da objavljivanju svakog udžbenika, navodno, prethodi detaljna, dvostepena kontrola, najpre kroz Zavod za unapređenje obrazovanja i vaspitanja, a zatim i kroz Nacionalni prosvetni savet, pomislićete na prvi pogled da je uveden red.
Međutim, uzmemo li udžbenik istorije za šesti razred, izvesnog Radeta Mihaljčića, saznaćete da su ''starosedeoci Balkana Albanci sačuvali običaje, jezik i druga narodna obeležja, dok je deo doseljenih Slovena primio jezik i običaje Albanaca i stopio se s njima", strana 42. ovog udžbenika. Zatim ćete na 86. stranici saznati da je "Stefan Nemanja osvojio Kosovo i krajeve severne Albanije". Na strani 92. ćete naći da je "Dušan Silni osvojio veći deo albanskih krajeva".
Posle ovakvih saznanja, deca šestog razreda koja su u fazi formiranja nacionalne svesti i identiteta odmah shvataju da nema smisla prigovarati Albancima gotovo baš ništa na svojatanju KiM, jer su oni i tako balkanski starosedeoci, dok su Srbi uzurpatori. Deca uče svoju istoriju da su pripadnici došljaka i otimači albanske zemlje i da ovo što Šiptari uzimaju svetu srpsku zemlju, oni zapravo samo vraćaju svoju i da je to, verovatno, neka Božija pravda.
Autor, genije u zločinačkom poduhvatu protiv srpskog naroda, na strani 125. dalje navodi da su posle Maričke i Kosovske bitke Turci sve više ugrožavali albanske oblasti. Dalje, pod naslovom "Albanci i Turci" nakon veličanja Đorđa Kastriota Skenderbega, autor zaboravlja da kaže da je Skenderbeg poreklom bio Srbin. Zašto on to radi? Zato što radi za albanske, američke i interese EU.
Dalje, u istom udžbeniku možete naučiti da je Marička bitka 1371. godine bila slom ne srpske vojske i države, već makedonske vojske. Nema veze što se iz te Maričke bitke braća Mrnjavčevići, kralj Vukašin i brat mu Uglješa, uopšte nisu vratili, strana 117.
Pored uvođenja naroda makedonskih Slovena u istoriju, autor dalje govori na strani 53, da su ćirilicu sem Srba, Makedonaca i Bugara, prihvatili i ljudi koji žive u "Bosni i primorskim krajevima jugoistočno od Splita". Sada se pitamo – ko li bi ti nepoznati ljudi mogli biti? Ili su vanzemaljci ili su Srbi, trećeg ne može biti. Naravno da su Srbi. Ali, to se ne sme reći, jer istoričari iz BiH uče decu da u srednjem veku u Bosni nije bilo Srba.
Sada se istorijska istina ne poklapa sa interesima BiH i nikako nije evropski da propagiramo istorijsku istinu kroz argumentaciju. Prosto, nije u skladu sa izvinjenjima predsednika Republike Borisa Tadića, koji uvek, po potrebi u regionu, na zahtev ovoga ili onoga, izdeklamuje poneko izvinjenje.
Ne možemo da se ne zapitamo kakva je to kontrola kada se u štampi pojavljuje ovakav udžbenik, čiji bi autor u ozbiljnoj državi za veleizdaju zaradio dugogodišnju robiju, a sa njim i svi odgovorni članovi Nacionalnog prosvetnog saveta, pa i ministar.
Da li su izvestioci Nacionalnog prosvetnog saveta nakon pregleda ovog udžbenika imali određene primedbe, pa je Savet utvrdio da nisu suštinske, ili primedbi nije bilo. Koje standarde ispunjava ovaj udžbenik? Na kraju, da li se može nazvati nacionalnim savet koji ministru predlaže odobrenje za štampu ovakvog udžbenika?
Ovde nema ničeg nacionalnog. Ako se već pozivate na evropske sisteme vrednosti i evropske primere, pogledajte Grčku. U Grčkoj nastava u školama ne počinje dok se ne razvije grčka zastava i ne intonira himna. To je nacionalno.
Deci iz šestog razreda Nacionalni prosvetni savet može servirati šta god. Međutim, nije mi jasno zašto roditelji prihvataju sve to. Dovoljno je da u jednoj školi ustanu na protest, ali očigledno je da su finansijska i ekonomska nesigurnost učinile svoje, odvele ljude u apatiju, dok vlast pažnju ljudi zaokuplja svakodnevnim senzacijama i događajima.
Koliko za hleba ljudi se nekako i snalaze, a kada Tadićev režim pomisli da mu je u kontrolisanju podanika potreban rimski princip "panem et circenses" – hleba i igara, na scenu stupa nesrećni Gandi iz Bajčetine sa neuverljivom, lošom i jeftinom cirkusko-pozorišnom predstavom štrajka glađu i žeđu, ne bi li nezadovoljan narod umirio, a režim učvrstio.
No, vratimo se kandidatima za izbor članova Nacionalnog prosvetnog saveta. Ako i oni budu sprovodili pravce i koncepcije razvoja obrazovanja kao i ovi do sada, loše nam se piše, jer ćemo uništenu privredu lako obnoviti sa najvećim nacionalistom koga je Srbija ikada imala, srpskim vojvodom prof. dr Vojislavom Šešeljom, ali uništene generacije vrlo teško.
Nacionalni prosvetni savet je u srednjim muzičkim školama ukinuo predmet nacionalna istorija muzike. Toliko im je stalo do nacionalne kulture i nasleđa. Kandidati bi trebalo da se pozabave njegovim vraćanjem.
Reformom visokog školska, sa Nacionalnim savetom za visoko obrazovanje i Komisijom za akreditacije, najviše su ugroženi fakulteti umetnosti.
Izgleda da komisija nije imala sluha za specifičnost umetničke struke. Proces akreditacije odvija se vrlo sporo, bez obzira što su fakulteti nakon akta upozorenja ispravili nedostatke, bilo u zvanjima koje je trebalo zamrznuti, nipošto ne unazađivati, bilo u studijskim programima.
Razumem da je mandat članova Komisije i Saveta istekao u julu, ali do izbora novih članova radne obaveze su morale da se izvršavaju, ili ste po hitnom postupku trebalo da izaberete nove članove. Ovde ne pomažu priče da Savet nije usvojio nacionalni okvir kvalifikacija za visoko obrazovanje ili da u delu bolonjskih diploma dođe do neusaglašenosti pravilnika o izgledu i sadržaju diploma koje izdaje Univerzitet u Beogradu sa Zakonom o visokom obrazovanju i nomenklaturom zanimanja koju je doneo Nacionalni savet za visoko obrazovanje.
Bez obzire na apele i predloge univerziteta, Ministarstvo nije reagovalo, te je Elektrotehnički fakultet, uz prekoračenje ovlašćenja, podelio prve bolonjske diplome, preko potrebne za zapošljavanje visokoškolaca.
Da li vi znate, dame i gospodo, da je na primer SRS odgovorna za ovakvu situaciju u visokom školstvu, jedan minut odgovorni za ovakvo stanje ne bi smeli da sačekaju Vojislava Šešelja, jer akreditacija i uručivanje diploma ne smeju ni po koju cenu da budu zaustavljeni?
Stiče se utisak da od obrazovanja i kulture, pa sve do privrede i izvoza, vi nemate nikakvu strategiju, nikakvu želju da stvari učinite redovnim i boljim, a još manje energiju da radite za narod i državu.
Na kraju, recimo da nekom čvrsto opredeljenom članu DS, SPS ili G 17 sve ove činjenice koje sam izneo nisu dovoljne da vidi da je na stranputici, siguran sam da će ostavka vašeg člana Komisije za hartije od vrednosti prof. dr Dejana Malinića verno ilustrovati i ne plastično, već čelično dokazati da u vašem radu nema, a to ste preneli i na Komisiju za hartije od vrednosti, kako kaže gospodin Malinić, kompetentnosti, visokih, profesionalnih i etničkih standarda i transparentnosti procesa, koji treba da budu ključni kriterijumi.
Ostavka svedoči o tome da Vlada Republike Srbije nije dozvolila samostalnost i nezavisnost komisije od političkih i uticaja različitih učesnika na tržištu kapitala. Iz ovih reči gospodina Malinića elementi za krivično gonjenje su više nego eksplicitni. Dalje govori o netransparentnom prijemu novih zaposlenih i dominaciji političkih, i privatnim interesima opterećenih kriterijuma u tom procesu, što dovodi do štetnih i pogubnih posledica po funkcionisanje Komisije za hartije od vrednosti.
Ovo nisam pisao ja, pisao je vaš čovek koji vas dobro poznaje i kojem je više dosta ćutanja i nepravde. Sasvim je razumljivo što vaše stare parole o transparentnosti, stručnosti ispred politike, više ne smete ni da pominjete.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandman koji sam podneo odnosi se na izmenu vremenskog trajanja odobrenja ministra zdravstvenim ustanovama koje pružaju usluge prevencije, lečenja i rehabilitacije, te smeštaja i ishrane. Vlada je u predlogu o izmenama predložila da odobrenje važi do jedne godine, dok smo mi amandmanom predložili da se rok važenja tog odobrenja sa jedne godine promeni na četiri godine.
U obrazloženju Vlade za neprihvatanje ovog amandmana stoji da je Vlada podnela amandman na isti član, kojim se navedena pitanja uređuju na način koji nije u velikoj meri različit od načina uređivanja koji sam predložio.
Mislim da je krajnje vreme da Vlada prekine sa praksom da na svaki predlog zakona ili izmenu zakona u Skupštinu šalje i amandmane, jer to jedino govori o tome da se neozbiljno i neažurno sprema i priprema te predloge, i da prekine sa praksom neusvajanja naših amandmana da bi se usvojili amandmani Vlade, koji su, u stvari, blago transformisani naši amandmani.
To je kolega Nikolić malopre pokušao da opravda, da opravda ono što je poslanička većina uradila jutros na Odboru, ali za tako nešto nema opravdanja. Amandman koji sam podneo datiran je ovde sa datumom 27. oktobar, a Odbor je danas zasedao i umesto četiri godine, koje smo predložili, izglasao je da to odobrenje važi tri godine.
O odnosu Vlade Republike Srbije prema turizmu verno svedoči podatak da su danas naše banje slabije posećene nego pre Drugog svetskog rata. Mađarska je u doba socijalizma imala veći priliv deviza nego što je bivša Jugoslavija imala od Jadranskog mora.
Međutim, DOS-ovoj vlasti očigledno banjski turizam ne znači ništa ili je možda Zakon o turizmu bio prepreka za razvoj turizma, ili je turizam zapostavljen prethodnih 10 godina, jer ste jačali privredu i ekonomiju, industriju i poljoprivredu, otvarali fabrike, zapošljavali građane, sprovodili evropske reforme, dok su građani bili sve siromašniji.
Sada se ljudi opravdano pitaju, kad Srbija uskoro postane jedno veliko smetlište, šta će biti sa našim vodama, verovatno isto ono što je sa našim bunarima po selima, a o upravljanju našim prirodnim bogatstvima nije dovoljno doneti samo strategiju. Donosili ste vi mnoge strategije i planove koji su ostali bez realizacije. Ono što je potrebno jeste jedna odgovorna vlast koja će najpre zaustaviti pljačku građana, a onda pokrenuti razvoj turizma i ostalih grana privrede.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 51. da se posle reči – turističkog domaćinstva dodaju reči – etno-sela. Vlada je u obrazloženju napisala da ne prihvata amandman zbog pravno-tehničke neusklađenosti, što je u saglasju sa bežanjem Vlade u toku celog teksta ovih izmena zakona od termina – etno-sela koji smo pokušali da uvrstimo u Zakon o turizmu.
Zapravo, takva sela u tradicionalnom stilu, koja odslikavaju kulturu i istorijsko nasleđe našeg podneblja, mogu biti i te kako interesantna turistima, te deficit u budžetu više ne bi bio pokriven novim zaduženjima građana Srbije i porastom spoljnog duga.
Na teritoriji junačkog Topličkog okruga bilo je neuspelih ideja …
 Na teritoriji junačkog Topličkog okruga bilo je ideja neuspelog pokušaja formiranja etno-sela i to nas građane ne iznenađuje puno jer znamo koliko zdrave pijaće vode iz demokratske uništene fabrike "Milan Toplica" bespovratno otiče u reku Toplicu, te koliko vode iz Lukovske banje takođe ide u Toplicu.
Sada se građani Toplice, posebno Kuršumlije, pitaju da li to možda zbog pravno-tehničke neusklađenosti ne radi Kuršumlijska banja, sa vrhunskom mineralnom vodom i rehabilitacionim centrom koji je zatvoren, ili je možda mračno nasleđe iz 90-tih godina oteralo Holanđane da investiraju u Lukovsku banju i naprave staklenike za proizvodnju mnogih vrsta najzdarvijeg povrća, čak i u zimskom periodu, jer bi problem grejanja lako bio rešen uz pomoć geotermalnih voda koje dostižu temperaturu i do 80 stepeni.
Da li je neko iz Vlade uopšte pomislio koliko je svet spreman da plati zdravu hranu, posebno zimi i koliko bi taj izvoz punio budžet, ili Vladu ne interesuje investicija gde treba da uloži, da bi se kasnije stostruko vratilo, već je jedino interesuje direktan novac od prodaje državnih preduzeća sa monopolom, i NIS i EPS?
Ne smem ni da zamislim kako će taj novac biti potrošen ako od silnih privatizacija, zajmova i kredita do sada niti je završen Koridor 10, niti je završen Kanal Dunav-Tisa-Dunav, niti je otvorena jedna fabrika, niti napravljen jedan veći most.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandmanom predlažem da se sredstva ostvarena od turističke naknade u visini od 80% prihoda za lokalnu samoupravu na čijoj su teritoriji naplaćena povise na 90%, a da se preostala sredstva od 20% koja idu u budžet Republike Srbije smanje na 10%.
Amandman je apsolutno saglasan i sa potrebama građana i sa decentralizacijom za koju se deklarativno zalažu stranke na vlasti. Stav SRS je da se decentralizacija može i mora sprovesti, a jedini način na koji se to može učiniti jeste jačanje lokalne samouprave davanjem dodatnih prava, koje opet nije moguće sprovesti ako se istim tim lokalnim samoupravama, a u velikoj većini njih ste upravo vi na vlasti, smanje transferi i smanje drugi prihodi i naknade, dok ova Vlada upravo to i radi.
Pored toga, vodna bogatstva Prolom banje, Kuršumlijska i Lukovska banja, te izvor mineralne vode u Viči kod Prokuplja nisu iskorišćene. Podsetiću vas da ove višenamenske lekovite vode leče bubrege, organe za varanje, kožne bolesti, bolesti perifernih krvnih sudova, reumatizam, giht, neka ginekološka oboljenja, sterilitet, te poboljšavaju stanja nakon preloma kostiju i hirurških intervencija na koštano-zglobnom sistemu.
Strategija korišćenja ovih voda mogla bi biti dragocen činilac i prvi korak privrednog oporavka u prevazilaženju višegodišnje finansijske krize i pada standarda naših građana. O kvalitetu ovih voda koje poseduju visoku oligomineralnost i alkalnost svedoče mnogobrojne analize eminentnih svetskih ustanova iz Italije, Francuske, Nemačke, Grčke. Osim toga što se mogu koristiti kao zdrava pijaća voda u netaknutoj prirodi, sa čistim vazduhom, vrlo su delotvorne u medicinskim tretmanima u kombinaciji sa blatom.
Podsetiću vas da Francuska, kao jedna od velesila banjskog turizma, kroz ovaj vid turizma inkasira više negoli od Azurne obale. Konačno, ceo svet je primetio lepotu i značaj Đavolje varoši, a čini mi se da ona nije dobila adekvatan tretman od Vlade Srbije, te s obzirom na sve pobrojane vrednosti Topličkog okruga postavljam pitanje – da li žitelji Toplice u skorije vreme mogu da očekuju ozbiljniji pristup Vlade Republike Srbije u cilju rešavanja njihovih egzistencijalnih problema?
Dame i gospodo narodni poslanici, amandmanom koji sam podneo predlažem da se sedište Nacionalne službe za zapošljavanje preseli u Prokuplje. Iako kao Vlada koja nema strategiju za izlazak iz duboke ekonomske, pravne i društvene krize, bar malo za ravnomerniji regionalni razvoj i decentralizaciju, vi ćete to istinski pokazati izmeštanjem ove državne institucije u jedan od najnerazvijenijih okruga sa siromašnim opštinama i građanima koji su za vas glasali jedino zbog obećanja od 500 hiljada radnih mesta, akcije od hiljadu evra, a usledila su otpuštanja ljudi, sečenje struje i masovno iseljavanje ljudi iz ovih krajeva.
Verujem da svi znate koliko je opština u Srbiji, a posebno na jugu Srbije, u teškom položaju zbog velike nezaposlenosti koja vlada, a sve zbog sumnjivih divljačkih privatizacija od 2001. godine do danas, koje su dovele lokalne samouprave u situaciju da danas nijedna firma ne radi.
U Prokuplju je privatizovan gigant u proizvodnji slatkiša "Hisar". Privatizovana je fabrika obojenih metala, jedina ovakve vrste u južnoj i centralnoj Srbiji, fabrika obojenih metala je radila u tri smene i ona je u vidu poluproizvoda u svim dimenzijama proizvodila preko deset hiljada tona godišnje za naše tržište, ali uglavnom za izvoz.
Neuspešno je privatizovana, i to više puta i u više navrata, fabrika mineralne vode "Milan Toplica", zatim fabrika azbestnih proizvoda "Fiaz", staklara, filcara, sve to je dovelo do otpuštanja ljudi sa posla po nekom programu koji je sve samo ne socijalni, tako da danas i Prokuplje i Kuršumlija, Blace i Žitorađe odlikuje visoka stopa nezaposlenosti, relativno mali prosečni dohodak po stanovniku, nerazvijenost, slabo investiranje, a razvojnih i stručnih kapaciteta ima koliko god hoćete.
Rezultat je sledeći. Ovo su zvanični statistički podaci, mada se danas u Srbiji malo koja službena statistika može smatrati pouzdanom, jer da bi neuspešna vlast prikrila poražavajuće podatke o nezaposlenosti, građani se ukoliko jedan dan zakasne sa prijavom u zavodu brišu sa evidencije, bez mogućnosti da se prijave narednih šest meseci.
U prošlom mesecu u Topličkom okrugu registrovano je 15.230 lica koja traže zaposlenje. Od toga 2.010 lica čeka zaposlenje od tri do pet godina, a 1.814 lica čeka od pet do osam godina, 462 od osam do deset godina, a čak 1.083 lica čeka posao preko deset godina. Na kraju, ova surova statistika jedino govori o surovim uslovima života u Toplici i surovoj politici Vlade prema našim građanima.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandmanom predlažem da se sedište Agencije za osiguranje i finansiranje izvoza Republike Srbije preseli u Prokuplje.
Mada nakon dvočasovnog odsustva ministra iz sale, uz maksimalno poštovanje prema gospođi koja sedi na mestu ministra, mislim da nas je gospodin Novaković uskratio za odgovor kada će gospođa ministar Jasna Matić doći na raspravu. Poslanička grupa SRS je tolerantna i puna razumevanja za vaše bilo državničke, bilo privatne obaveze, ali razumevanja za pljačku građana nemamo.
Slobodno nam recite ako se gospođa ministar sa ministrom Dinkićem nalazi na nekom slavlju, recimo, za kupovinu njegovog stana od 350.000 evra, onda vas malim delom razumemo što kršite Poslovnik, ali nimalo ne opravdavamo.
Neke argumente o bogatom potencijalu Topličkog okruga i Prokuplja kao središta naveo sam u diskusiji o prethodnom zakonu. Sada, u cilju ravnomernog regionalnog razvoja, vreme je i da zaboravljeni Toplički okrug bude sagledan od Vlade Republike Srbije, što bi delovalo motivišuće za građane i privrednike i podstaklo da se mala i srednja preduzeća opredele za proizvodnju i jačanje izvoza kroz jačanje poljoprivrede, kao naše strateške osnovne razvojne šanse.
Na ovaj način bi se stvorili preduslovi razvoja u cilju ekonomskog opravka i ovog kraja i okolnih okruga, jer se Srbija, zbog nekontrolisanog zaduživanja ljudi na vlasti, nalazi u ozbiljnoj dužničkoj krizi, gde čak 40% prihoda od izvoza roba i usluga odlazi na pokrivanje spoljnjeg duga. To je strašno.
Dame i gospodo narodni poslanici, pred nama se danas nalazi Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju, koji Skupština treba da usvoji, a predlagač zakona nas nije ubedio da su predložene izmene sistemske, u cilju praktične promene koncepta visokog obrazovanja u Srbiji. Ako znamo da je važeći zakon iz avgusta 2005. godine nastao kao produkt dodvoravanja EU i usklađivanja sa njenim standardima i da se u praktičnoj primeni kod nas nije mogao u potpunosti sprovesti, kada su se izmene zakona iz oktobra 2008. godine uglavnom odnosile na status studenata koji se finansiraju iz budžeta, zar Vlada i Ministarstvo prosvete nisu videli objektivnu, realnu potrebu visokoobrazovnog sistema za njegovom ozbiljnom reformom?

Ovako, pred nama se nalaze izmene zakona, kozmetičke i vatrogasne prirode, kojima se delimično izlazi studentima u susret, koji su važećim zakonom saterani uz zid, ali se u sferi, u procesu obrazovnog sistema, zapravo, ništa suštinski ne menja. Ako u medijima govorite da će današnji predlog zakona studente postaviti u centar akademskog sveta, hajde da pogledamo da li on to zaista hoće.

U članu 2. vašeg Predloga zakona neću sporiti povećanje broja članova Nacionalnog saveta od 16 na 21, niti obezbeđivanje sredstava iz budžeta Ministarstva prosvete za rad pet novih članova saveta. Jer, kada su prosveta i nauka u pitanju, odnosno, u prevodu, ulaganje u budućnost, ulaganje nikad nije veliko, posebno ako se uzme u obzir nedovoljno budžetsko finansiranje od 3,6% naspram realne potrebe od 8 do 10% ili osnivanje silnih bespotrebnih i besmislenih agencija koje ste osnovali od 2000. godine do danas, sa previsokim platama direktora, a koje služe za udomljavanje kadrova stranaka na vlasti, a na teret budžeta i građana Republike Srbije.

Ne možete istim tim članom da predviđate povećanje broja redovnih profesora i istaknutih ličnosti u Nacionalnom savetu, a da diskriminišete profesore strukovnih studija koji će ostati u zanemarujućem broju. U istom članu, u stavu 3. omogućavate jači uticaj Vlade na rad Nacionalnog saveta, jer predlažete povećanje broja članova koje Vlada bira, sa 3 na 6, a to nikako nije dobro za struku i nauku.

Pravo pitanje za predstavnike vlasti jeste koji to fakultet danas u Srbiji treba završiti da bi diplomce čekao siguran posao? Kao primer ću da navedem opštinu Žitorađa, gde su tri javna preduzeća dobila kvotu od 54 radna mesta sa trećim i četvrtim stepenom stručne spreme za javne radove. Na spisku koji su direktori ovih ustanova dostavili direktoru Nacionalne službe u Prokuplju, izvesnom Ivanu Zečeviću, inače kadru G17, od 54 ljudi bilo je devet ljudi sa šestim i sedmim stepenom stručne spreme, jer zbog nemogućnosti da nađu posao u skladu sa svojom diplomom, oni, u demokratiji koja vlada svuda oko nas, prihvataju i druge poslove.

Međutim, taj Ivan Zečević na kraju odbija da potpiše ugovor sa direktorima ovih ustanova, ne bi li javni radovi propali, jer vlast u Žitorađi čine SRS, Nova Srbija i DSS.

Ništa mu ne znači 54 ljudi koji bi tri meseca obezbedili egzistenciju svojim porodicama. Pitam vas – da li je to kriminal i da li ovaj kriminal nosi ime Ivana Zečevića i stranke koja stoji iza njega i ovakvih njegovih postupaka?

Sada, šta ostaje tim ljudima i članovima njihovih porodica, nego da dođu ispred Nacionalne službe za zapošljavanje, zaustave njeno funkcionisanje. Oni su to već najavili. Ali, pre nego što se tako nešto dogodi, apelujem na predstavnike vlasti, posebno na ljude iz G17 da to spreče, jer nam je svima u zajedničkom interesu normalno funkcionisanje ustanova u Srbiji.

U članu 61. koji se bavi školarinom Vlada predlaže da visokoškolska ustanova pre raspisivanja konkursa za upis novih studenata utvrdi visinu školarine za narednu školsku godinu za sve studijske programe, ali tek po pribavljenom mišljenju Ministarstva, što u obrazloženju pravdate zaštitom socijalne sigurnosti građana.

Kakva je to naizgled zaštita socijalne sigurnosti građana, odnosno roditelja – studenata, koja se treba ostvariti uz neobavezujuće mišljenje Ministarstva? Bila bi sasvim druga stvar da umesto termina – mišljenje, stoji termin – saglasnost. Tu bi stvar bila u potpunosti jasna. Ovako, ulazi se hipotetički u mogućnost da Ministarstvo da mišljenje. Naravno, visokoškolska ustanova, ne prihvati to mišljenje…
Evo, hvala na razumevanju, u dve rečenice ću završiti – visokoškolska ustanova ne prihvati to mišljenje, te se institucija Ministarstva i ministra stavlja u inferiorni položaj, upravo u situaciji kada treba da zauzme kontrolnu ulogu i čvrst stav u brizi za naše studente i njihovu mogućnost da plaćanje naredne školske godine. Hvala. (Aplauz)
Dame i gospodo narodni poslanici, ponovo Narodna skupština raspravlja o setu zakona sa 14 tačaka spojenih u jednu, koje i na prvi pogled i pažljivijom analizom nemaju mnogo veze jedna sa drugom, ali skupštinska većina kao sila Boga ne moli – kod nje je sve moguće i opravdano, pod izgovorom o demokratiji, a neka se građani Srbije danas, posle deset godina raznih DOS-ovih vlada i trajanja ove nove Vlade, zapitaju gde se nalazimo danas i kako živimo?

Svoje izlaganje, zbog nemogućnosti obrazlaganja svih tačaka, baziraću na dve, i to – Predlogu zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade Republike Turske o ekonomskoj saradnji i Predlogu zakona o potvrđivanju Sporazuma između takođe Srbije i Turske o saradnji u oblasti infrastrukturnih projekata.

U ovom prvom zakonu o ekonomskoj saradnji Vlada se poziva na tradicionalno dobre prijateljske veze između Srbije i Turske, pa bih voleo gospođo ministar da mi objasnite – a koje su to tradicionalno dobre veze, odnosi, relacije među nama? Da li to – što je Turska jedna od prvih država koja je priznala protivpravnu nezavisnost Kosova?

Ili možda zato što je Turska država, koja se godinama unazad nije korektno odnosila prema nama ni u međunarodnim ekonomskim organizacijama, postavljajući neprekidno zahteve da snizimo carinske stope kojima smo štitili svoju robu? Ili možda zato što smo se, zahvaljujući Sporazumu o slobodnoj trgovini, našli u poziciji da dodatno zatrpaju naše tržište stranom robom i što je zahvaljujući tome Srbija, posle 620 godina od Kosovske bitke, ponovo došla u neku vrstu ekonomskog vazalnog statusa?

Evo, gospođo ministar, možda je prilika i možda vi valjanom dokumentacijom uspete da me ubedite u tradicionalno prijateljske veze sa Turskom. Vi sami u razlozima za donošenje ovog zakona priznajete katastrofalnu bilateralnu ekonomsku saradnju u klasičnoj robnoj razmeni, sa nepovoljnim uvozno-izvoznim kretanjima u periodu od 2001. do 2008. godine, odnosno izraženim deficitom na našoj strani, i to samo u 2008. godini od čitavih 391 milion dolara.

U periodu januar - avgust 2009. godine trend srpskog izvoza je smanjen za 30% u odnosu na prošlu godinu. Za razliku od prethodnih godina evidentirao se pad uvoza iz Turske od 44%, ali ne zato što Turci nisu mogli da proizvedu robu, već zato što u Srbiji to više nema ko da kupi zbog sve manje kupovne moći i lošeg životnog standarda naših građana.

Sama činjenica već da se srpski izvoz poljoprivrednih proizvoda u Tursku kreće na nivou od 5 do 8%, a uvoz istih iz Turske od 9 do 15%, poražavajuća je i za našu državu i za našeg seljaka. Neverovatno deluje da građani Srbije iz Turske jedu praziluk, za čiju proizvodnju nije potrebno veliko investiranje, niti neki poseban tretman u smislu agrotehničkih mera i preparata za zaštitu bilja, ili pasulj iz Kirgistana, i ribu iz BiH, svinjsko meso iz Italije i Mađarske – ali takva je stvarnost danas u Srbiji.

Srpski seljak nema državnu podršku, nema povoljne subvencije ili kredite. Onda, na kraju, država zaokružuje pljačku našeg poljoprivrednika, omogućujući svojim monopolistima, formiranje cena otkupa zbog kojih su naše maline, višnje, šljive i jabuke prodavane u bescenje ili su se, u znak protesta, bacale po ulicama.

Dalje kažete u obrazloženju da prisustvo turskih privrednika na tržištu Republike Srbije još uvek nije dovoljno, a opravdano se pitamo kakvo je prisustvo naših privrednika na tržištu Turske?

U potpunosti razumem Tursku državu, koja je uvidela značaj plasmana svojih proizvoda na naše tržište i pokrenula inicijativu za potpisivanje ovog sporazuma o ekonomskoj saradnji. I vi u sporazumu priznajete da su to Turci pokrenuli. Naravno da je i trebalo to da urade. Videli ljudi korist za svoju državu, za svoje građane i krenuli u akciju i ostvarenje profita.

S druge strane, mi smo tu da im učinimo uslugu, a koji je naš interes i korist za privredu, ekonomiju i građane, bojim se da će ostati nerazjašnjeno sve dok nas privredno u poljoprivredi, konditorskoj i tekstilnoj industriji u kojoj su Turci, hteli mi to da priznamo ili ne, daleko ispred nas, pa i u proizvodnji robe široke potrošnje, s kojom Turska učestvuje u izvozu kod nas od preko 55%.

Čak i ovakva analiza od par minuta ukazuje na naš loš ekonomski bilans sa Turskom, ali da je i čak i najdetaljnija, to verovatno našoj vladi ništa ne bi značilo i ovaj sporazum bi se ponovo našao pred nama.

Dalje, u članu 3. ovog predloga zakona predviđate osnivanje zajedničkog komiteta za ekonomsku saradnju, čije su nadležnosti uspostavljanje opštih smernica, identifikovanje novih mogućnosti, davanje predloga i izrađivanje preporuka za uspešnu primenu i sprovođenje ovog sporazuma. Jednom rečju komitet neće ništa korisno raditi za građane Srbije, preuzeće nadležnosti iz ministarstva, te ni ministri, ni stručne službe neće raditi svoj posao na tom prvom nivou planiranja.

Sad mene interesuje da li ste kao stranke koje čine Vladu već podelili kvotu između sebe za članove tog komiteta, ako znamo da ste za sve institucije, agencije, pa čak i za izbor sudija po Srbiji to radili?

Kada je u pitanju ovo drugo potvrđivanje sporazuma sa Turskom u oblasti infrastrukturnih projekata, moram da kažem da je ovaj sporazum veliki i potpuni uspeh, ali države Turske, jer ste tu kao vlastodršci otišli korak dalje u pravljenju štete državi Srbiji.

Već u 1. članu ovog predloga zakona dozvolili ste besmislicu da se unapređenje saradnje između naših država u oblasti razvoja infrastrukture odvija na, pored lokalnom i regionalnom, čak i na nacionalnom nivou država, a konkretno se radi o izgradnji i rekonstrukciji putne infrastrukture Novi Pazar – Tutin i Novi Pazar – Sjenica.

Zapravo, suština sporazuma je dovođenje turskih investicija u Srbiju i angažovanje turskih preduzeća na izgradnji infrastrukturnih objekata, što je, zamislite, kako Vlada dalje obrazlaže, od strateškog značaja za Republiku Srbiju, jer se, obratite pažnju, dalje realizuje kroz kreditiranje pod povoljnim uslovima.

Da pojasnimo, dalje obrazloženju se kaže da je naša vlada sa turskom stranom dogovorila kao prioritetni projekat izgradnju infrastrukture Novi Pazar – Tutin i Novi Pazar – Sjenica. Za taj projekat će turska "Eksim" banka izdvojiti 30 miliona dolara, a osnovni preduslov za realizaciju ovog projekta je da bude angažovana odgovarajuća turska kompanija bez tendera i da za otplatu kredita bude obezbeđenja državna garancija.

Kao prvo, šta to imamo mi sa Turskom da dogovaramo koji su naši prioriteti i koji su to prioritetni projekti? Drugo, sporazum je veliki uspeh za Tursku jer njihova banka plasira siguran kredit koji će joj doneti siguran profit kroz ubiranje kamate, uposliće njihova preduzeća, dakle, njihovu proizvodnu i građevinsku operativu i izvoziće u Srbiju materijal potreban za sprovođenje aktivnosti iz ovog sporazuma, kako je to predviđeno u članu 10. Bravo za Tursku, tri nula za Tursku.

Da naš poraz kao države i društva bude još veći, dalje kažete da je zaključivanje ovog sporazuma jasan signal svim potencijalnim investitorima iz Turske da značajnije ulažu i investiraju u Srbiju. Pitam vas – ko je ovde investitor? Mogla je i trebalo je Vlada i bez Turske da utvrdi prioritete i da sređuje putnu i drugu infrastrukturu i u Raškoj oblasti i u celoj Srbiji.

Na kraju, gospodin Dinkić kao potpisnik ovog sporazum nije prisutan, ali nije on jedini krivac za njegovo potpisivanje, ali možda vi gospođo ministar možete da nam odgovorite ko je odobrio i ko je naložio potpisivanje ovog sporazuma, višestruko štetnog po državu i građane Srbije.
Dame i gospodo narodni poslanici, najpre da izrazim zadovoljstvo što je gospođa Pajić juče na sednici Odbora za nauku i tehnološki razvoj imala duhovni format da shvati i prihvati tri amandmana koja sam podneo i ujedno pozivam i vas, gospodine ministre, da krenete tim pravcem i prihvatite ovaj amandman, koji je u direktnoj vezi s vama i smanjenjem vaših ovlašćenja, a sve u cilju očuvanja i negovanja demokratije i demokratskih principa na koje se pozivate.
Amandman se odnosi na izbor i razrešenje direktora naučnog, nacionalnog ili istraživačko-razvojnog instituta. U ovom delu Predloga o izmenama i dopunama Zakona menja se aktuelni važeći zakon i iz njega izbacuje odredba da se direktor imenuje na obrazloženi predlog naučnog veća, a razrešava uz prethodno pribavljeno mišljenje naučnog veća.
Poruka koju šaljete na ovaj način jeste da vama mišljenje naučnog veća apsolutno nije potrebno, a naučno veće se sastoji iz stručnih, kompetentnih ljudi, koji se ipak između sebe najbolje poznaju. Na ovaj način pokazujete da želite apsolutnu moć prilikom imenovanja i razrešenja direktora i zato iz zakona izbacujete mišljenje struke, te sve vaše priče o demokratiji i decentralizaciji počinju i završavaju se ovde u Narodnoj skupštini, a centralizacija moći biva sve veća i kroz donošenje ovakvih zakona od strane vladajuće većine i kroz praktično funkcionisanje državnog aparata gde lokalne samouprave bukvalno preživljavaju zbog smanjenja transfernih sredstava koja im šaljete.
U prilog mojim tvrdnjama ide preostali deo Predloga izmena i dopuna Zakona gde predviđate izmene i u delu predlaganja članova upravnih odbora instituta i njihovog broja. U važećem zakonu je od osam članova upravnog odbora četiri imenovala Vlada a četiri je predlagalo naučno veće, a vi sada osporavate mogućnost naučnom veću da predloži tog četvrtog člana i smanjujete im jednog da biste imali prostu većinu četiri prema tri.
A razvoj nauke? Zar je to nekome iz Vlade bitno? Naravno da nije. Šta im je bitno? Bitna im je jedino vlast i održanje na vlasti po svaku cenu, uzimanje kredita koji ne idu u proizvodnju i jačanje privrede, već u direktnu i nekontrolisanu potrošnju i predstavljanje svega toga kroz medije kao veliki uspeh Vlade Republike Srbije.
Dalje, dolazimo do pitanja zbog čega nam je za razvoj nauke i naučnoistraživačke delatnosti potrebno osnivanje instituta od nacionalnog značaja za Republiku, tzv. nacionalnog instituta, ako vi sve vreme, ovih deset godina, uporno bežite od najlepšeg termina za sve narode na svetu - nacionalan i zašto osnivate Centar za promociju nauke.
Verujem da Nikoli Tesli, da je kojim slučajem znao za neophodnost postojanja svih ovih organa i institucija koje uvodi nova ''dosova'' vlada i nemogućnost razvijanja nauke i podizanja nivoa tehnologija bez njih, ne bi palo na pamet da se upusti u tako složen proces naučnog istraživanja na polju fizike, radiotehnike i elektrotehnike.
Predloženim amandmanom želim jedino da amortizujem, da smanjim tu preveliku moć u rukama pojedinca, u ovom slučaju nadležnog ministra, pa ako već na predlog ministra Vlada imenuje većinu članova upravnog odbora, onda nije potrebna saglasnost ministra za imenovanje i razrešenje direktora, već je potrebno jedino njegovo mišljenje.
Dame i gospodo narodni poslanici, danas Skupština raspravlja o dodatnim zaduženjima Republike Srbije i naših građana kod Evropske banke za obnovu i razvoj i kod Nemačke razvojne banke.
Za prvih 150.000.000 evra od Evropske banke narodni poslanici su dobili svega tri strane kucanog teksta i obrazloženje koje je samo pro forme. Iz ovog obrazloženja se vidi da je ugovor između „Srbijagasa“ i Evropske banke potpisan 18. februara i da ste ga zaista po hitnom postupku uvrstili u dnevni red, te se nameće logično pitanje kome se to žurilo, da li je to „Srbijagas“, da li je to Vlada, ili banka ili možda posrednici u sklapanju kreditnih aranžmana.
U obrazloženju se ne vidi da li je „Srbijagas“ ove poslove refinansiranja kratkoročnog duga, izgradnje podzemnog skladišta gasa i održavanja mreže za prenos i distribuciju gasa mogao da obavi bez podizanja kredita, jer nakon poskupljenja struje od 10% i današnjih najava o poskupljenju cene gasa i ponovo struje, dok su plate i penzije zamrznute, a cene robe široke potrošnje iz dana u dan rastu, te o realnoj kupovnoj moći naših građana, imamo pad plata i penzija, dakle, sve niži i niži životni standard...
Da li su možda Ministarstvo energetike i Agencija za energetiku i, naravno, Vlada Srbije mogli da naprave moguću strategiju obavljanja ovih poslova, a bez uzimanja kredita? Ako mogu da predvide bacanje pedeset miliona evra u papirologiju kroz popis stanovništva, domaćinstava i poljoprivrede, siguran sam da su mogli da obezbede, uz racionalizaciju i uštedu, i novac za navedene potrebe „Srbijagasa“.
Zašto parlament nije dobio elaborat o neophodnosti zaduživanja, sa specifikacijom svega onog što je potrebno da bi se ovaj posao u „Srbijagasu“ završio? Zar nije bio dovoljan kredit od sto sedamdeset miliona evra kod „Banke Inteze“ pre par dana, koji ste vi kao vladajuća većina, odnosno izvršioci posla Vlade Republike Srbije, i „Srbijagas“ rešili da uzmete, nego sada hoćete da odobrite još sto pedeset miliona evra, što ukupno iznosi trista dvadeset miliona evra?
Dalje, iz ovog ugovora ne vidi se koliki iznos kredita ide na refinansiranje, a koliki na izgradnju podzemnog skladišta i na održavanje mreže za distribuciju gasa, pa da se navede specifikacija svega onoga što mogu da proizvedu naše firme, a šta je ono što mora da se uveze.
Posebno je štetan i besmislen, sa aspekta ozbiljne države, član 2. stav 3. ovog predloga zakona, gde se Srbija kao garant obavezuje da neće nametnuti nikakve direktne ni indirektne poreze stranim konsultantima koje potencijalno angažuje Evropska banka ili „Srbijagas“ za implementiranje ovog projekta. Pitam vas sad koji su to strani konsultanti, eksperti, kakve mi nemamo u Srbiji, a koji nam se kroz Predlog zakona nameću kao potencijalni?
Ispostavilo se za sve ove godine da smo mi u SRS kad god smo ukazivali na moguće zloupotrebe, nepravilnosti i kršenja zakonitosti i kriminal uvek bili u pravu. Između ostalog, i dan-danas, kada vlast udara na nas svom silinom, posebno u kupovini poslanika, što nama, ali i javnosti Srbije isključivo govori da smo na pravom putu i da je najveći srpski junak modernog doba prof. dr Vojislav Šešelj na pravom putu, te da se bliži njegov povratak u državu da bi se vlast konačno vršila u korist države i naroda, a ne pojedinaca iz vlasti i njihovih tajkuna.
Znam da vas poslanike vladajuće većine vaši šefovi stavljaju pred svršen čin i kažu vam za šta ćete da glasate, ali morate se zapitati bar jednom, jer ste veliki broj kredita od 2000. godine do sada odobrili, za koje do dana današnjeg nemate uvid u namensku ili nenamensku potrošnju tog novca, dok javni dug iz dana u dan, umesto da se smanjuje, biva sve veći, vodeći nas tako u savremenu dužničku krizu.
Ovde se zapravo od Narodne skupštine traži da preuzme na sebe izdavanje garancije Republike Srbije za nešto za šta nijedan poslanik nije upućen o čemu se radi. Možda je to neophodno, možda je ovaj kredit najpovoljniji, uzima se pod najpovoljnijim uslovima, ali morate nas ubediti ili bar pokušati da nas ubedite da je to zaista tako. Morate nas ubediti da „Srbijagas“ nije mogao bez ovog kredita. Pokušajte da nas ubedite da se on uzima pod najpovoljnijim uslovima na svetskom tržištu ili bar da će se ta sredstva iskoristiti strogo namenski, a ne kao što je bilo do sada – dođu krediti, jedan deo posla bude urađen, drugi ostaje neodrađen, i zbog visokih cena i faktura repromaterijala i zbog naduvanih usluga po ugovorima, gde je DRI otkrila velike zloupotrebe i bespotrebno odlivanje novca naših građana.
Kao da veliki deo novca iz tih zajmova i kredita dođe do „Bermudskog trougla“ u Vladi Republike Srbije i nestane, jer se zapravo efekat tih kredita ne manifestuje u stvarnosti, ni u funkcionisanju države, javnih preduzeća, a ni kroz finansiranje budžetskih ustanova. Koliko je kredita uzeto od 2000. godine do danas i koliko je privrednih subjekta, fabrika privatizovano, u najmanju ruku trebalo je da budemo na nivou razvijenosti Slovenije.
Niko ne vodi računa o kakvim je to kreditnim aranžmanima reč, pod kojim uslovima i da li će novac racionalno biti potrošen, a svi se hvale da su dobili novac.
Pre neki dan, u svim medijima predstavlja se kao veliki uspeh Vlade i ministra za nauku i tehnološki razvoj uzimanje kredita za nauku od Evropske investicione banke u vrednosti od 200.000.000 evra. Najveći problem u svemu tome je što je to jedino uspeh te banke, da odobri i sigurno plasira svoj kapital koji će da bude siguran, da bude osigurana i glavnica i kamata, da uposli svoje konsultante. Ili, kao što je to predviđeno u ovom drugom Predlogu zakona o potvrđivanju ugovora o zajmu Nemačke razvojne banke za program vodosnabdevanja i kanalizaciju, da se izuzmu od carinskih dažbina i PDV-a, te da se na taj način potreban materijal za vodovodnu i kanalizacionu mrežu nabavlja u inostranstvu, da se jača njihova privreda i puni njihov budžet. Naše firme su ostale po strani, a to je bila izvanredna prilika da se one uposle, pa da se bar na makar tom malom delu naša privreda ojača, a našim preduzećima nađe posao.
Ako je to cilj ove vlade, naravno, ako im je cilj totalni kolaps naše privrede... Krajnje je vreme da se Srbija probudi i da se više ne kupuju glasovi za jeftine paketiće ili 2.000 dinara, dok sve više tonemo u pravnu i finansijsku nesigurnost, bedu i siromaštvo.
Šta još sadrži ovaj ugovor o garanciji Evropskoj banci za obnovu i razvoj u vezi sa „Srbijagasom“, na tri strane teksta? Najpre, u članu 1. stav 1. predviđa se – uključuje i obezbeđuje primenu standardnih odredbi i uslova banke na ovaj ugovor, sa istom snagom i dejstvom kao da su u potpunosti navedene u ovom ugovoru. Bukvalno tako piše.
Sada, to što mi narodni poslanici ne znamo koje su to uredbe banke od 2007. godine, a treba da se izjasnimo o davanju dodatnih 150.000.000 evra na osnovu toga i da li je ugovor štetan po državu ili nije, to je nešto sasvim drugo. Možda su te odredbe banke poslanicima vladajuće većine date na uvid, pa će se oni na osnovu toga odlučiti da li će glasati ili ne, ali nama svakako nisu.
U članu 2. stav 2. ovog ugovora u podnaslovu „Izvršenje projekta“ navodi se – obavezuje se Republika Srbija kao garant da bez odlaganja preduzme mere koje će banka smatrati zadovoljavajućim da obezbedi zajmoprimcu onakvu podršku kakva bude potrebna za izvršavanje svih njegovih obaveza na osnovu ugovora. S druge strane, Republika Srbija ne sme da zabrani ili spreči „Srbijagas“ kao zajmoprimca da primeni sva potrebne usklađivanja nivoa i struktura tarifa za gas, s vremena na vreme, kako navodite u tekstu Predloga zakona.
Država svakako treba da preduzme sve mere da pomogne „Srbijagasu“ u sprovođenju svih ovih aktivnosti, ali šta ako po kriterijumima banke ili pojedinaca iz banke te mere nisu odgovarajuće i zadovoljavajuće? Da li ćemo ići na arbitražu pred evropskim sudijama? Ili, npr. to usklađivanje tarifa ili u prevodu povećanje cene gasa s vremena na vreme bude učestalo ili neprilagođeno platežnoj moći naših građana? Država neće moći da reaguje u vezi sa smanjenjem cene gasa, jer je na to obavezuje ugovor sa bankom, a „Srbijagas“ biva ostavljen da sam određuje tarife u skladu sa politikom preduzeća ili slobodnim nahođenjem direktora, iako ga zapravo bira Vlada Srbije.
Na kraju, reći ću da je SRS protiv daljeg zaduživanja i države i naroda, jer ozbiljne države se zadužuju jedino onda kada to moraju i pod najboljim uslovima na svetskom tržištu. Hvala.