Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Nemanja Šarović

Nemanja Šarović

Srpska radikalna stranka

Govori

Uračunajte samo, gospodine Mrkonjiću ...
Dakle, duže od tri meseca lideri Albanaca sa Kosova i Metohije upozoravaju nas, plaše nas, da nema tog razloga koji bi njih naterao da odustanu od proglašenja nezavisnosti 10. decembra. Nema toga. Njima ništa draže od nezavisnosti nije. Evo, ispostavilo se ovih dana da nije.
Šta je to što je kosmetskim Albancima draže od nezavisnosti? Boris Tadić. Jedino Boris Tadić. Da li bi bilo šta drugo nateralo Hašima Tačija, Ramuša Haradinaja, Agima Čekua da odlažu to dugo najavljivano proglašenje nezavisnosti? Jedino Boris Tadić. Dakle, Boris Tadić je kandidat Hašima Tačija. Boris Tadić je kandidat Ramuša Haradinaja i svih ostali albanskih terorista. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, dobro je što je gospodin Šormaz ipak odustao od ovih pretnji, psovki i tih pretnji, moram ponovo reći, šamarima. Upravo je on pokazao da je on taj koji je ostrašćen. Rekao je da je gospodin Vučić ovde postavio pitanje poslanicima DSS-a, ne zna se da li se slažem s njim.
Naravno, sa gospodinom Vučićem se apsolutno slažem. Mi smo jedan jedini stav iznosili. Za razliku od vas, gde svako ima svoj stav, mi o različitim stavovima raspravljamo na sastancima stranačkih organa, a u javnosti svi istupamo sa istim stavom. Kada vam bilo ko iz SRS neki stav iznese i vi i građani možete znati da je to ono iza čega ćemo mi srpski radikali stajati do kraja.
Nisam ostrašćen i imam sa većinom kolega iz DSS veoma korektan odnos. Nije to nikada bilo sporno, ali je sporno to koliko će se moje kolege iz DSS, koji su poslanici koji sede u ovim klupama, zaista pitati o bilo čemu kada se bude rešavalo pitanje Kosova i Metohije.
Da bih vam to dokazao, podsetiću vas na situacije koje smo imali u ne tako davnoj prošlosti. Setite se onih trenutaka kada je Tomislav Nikolić biran za predsednika Narodne skupštine. Koliko su bili zadovoljni poslanici SRS, koliko su bili zadovoljni građani Republike Srbije, toliko su bili zadovoljni i poslanici DSS. I vama je bilo srce puno.
Da li ste se pitali nešto kada je smenjen, odnosno kada je Tomislav Nikolić dao ostavku? Niste. Setite se kada ste ulazili u vladu. Da su se pitali poslanici DSS, da li bi vi danas bili u vladi sa G17 plus i DS. Naravno da ne bi, ali vas niko ništa nije pitao.
Pazio bih dobro da sam i na mestu gospodina Samardžića, njega gledamo kako daje obećanja narodu na Kosovu i Metohiji. Verujem da je on čak i iskren, ali je pitanje šta će biti za 10 ili za 15 dana, i da li će se on pitati o bilo čemu, i da li će moći ta obećanja, koja daje gađanima Srbije na Kosovu i Metohiji, da li će moći bilo šta od toga da ispuni.
Na kraju, zapreti nam gospodin Šormaz, kaže "neće moći Tomislav Nikolić da pobedi bez podrške DSS". Da li je to taj vaš iskreni patriotizam? Nama takva podrška ne treba. Mi tražimo isključivo podršku građana. Tomislav Nikolić ni na prethodnim izborima nije tražio podršku nijedne druge političke stranke, tražio je samo podršku građana. Budite sigurni da je ovoga puta ta podrška mnogo veća nego što je bila tada.
Neka izađe gospodin Šormaz za govornicu i neka otvoreno stane u red sa onima koji podržavaju Borisa Tadića. Još jednom ću ponoviti, to su Hašim Tači, Ramuš Haradinaj, Agim Čeku, Riza Halimi, Čeda Jovanović. To su ljudi koji podržavaju Borisa Tadića.
Ukoliko je to društvo koje vam odgovara, izađite i recite jasno i glasno - jeste, mi delimo političke stavove Čedomira Jovanovića, Hašima Tačija, Ramuša Haradinaja, Rize Halimija, mi smo protiv Srbije, ne samo protiv Kosova i Metohije, nego i protiv Bujanovca, protiv Preševa, protiv Medveđe, dakle, mi hoćemo ne samo Kosovo i Metohiju, nego još dosta oblasti Srbije da odvojimo. Izađite i recite to, ali mi više nećemo dozvoljavati da obmanjujete građane Srbije.
Dame i gospodo narodni poslanici, mislim da je zaista krajnje sramotan odgovor koji je dala Vlada Republike Srbije. To pokazuje ne samo na koji se način vi odnosite prema optuženima pred Haškim tribunalom, nego to pokazuje odnos i nebrigu Vlade Republike Srbije za svakog njenog građanina.
Ne samo da je očigledno da se radi o lažima, jer je apsolutna laž da predstavnici države redovno posećuju sve haške zatvorenike, a najveća od svih laži je ta da predstavnici Vlade Republike Srbije redovno posećuju dr Vojislava Šešelja i da su ga posebno, valjda intenzivno, posećivali za vreme njegovog četvoronedeljnog štrajka glađu.
Ološe koji predstavljaju Republiku Srbiju u Hagu on nikada ne bi primio, a kada kažem ološe mislim na Radoslava Stojadinovića, koji je na najgrublji mogući način uvredio ne samo državu i ne samo ...
Gospodine Mrkonjiću, vama svaka čast, ali za tog čoveka zaista drugog izraza nema. Dakle, on je na najgrublji mogući način govorio ne samo o optuženima nego uopšte i o građanima Srbije i, jednostavno, za njega drugog izraza nema.
Pogledajte, evo iz ove rečenice se vidi odnos Vlade Republike Srbije i vidi se na koji način oni doživljavaju taj partnerski odnos sa Haškim tribunalom. Partnerstvo je u tome da što veći broj građana Republike Srbije bude osuđen i da nijedan nije, dakle da se ne desi slučajno da neko bude oslobođen.
Pogledajte šta kaže Vlada Republike Srbije, ovo je Božidar Đelić potpisao. Kaže: ''U kontekstu debate, glavni akcenat u govoru našeg predstavnika bio je zahtev da se što veći broj slučajeva prenese na domaće sudove, kao i zahtev da optuženi izdržavaju kazne u državama čiji su državljani''.
Da optuženi izdržavaju kazne! A gde to optuženi izdržavaju kazne? Ne treba nama Haški tribunal kad imamo Borisa Tadića, Vojislava Koštunicu i Božidara Đelića. Božidar Đelić se bori da optuženi izdržavaju kazne u Srbiji. Da li to iko normalan može da kaže? Da li važi pretpostavka nevinosti, ako već ne u Haškom tribunalu, da li važi bar za državne organe Republike Srbije? Za ovu nesrećnu Vladu očigledno ne važi. Očigledno je da su oni unapred, čak i pre Haškog tribunala, sve te ljude osudili. I sad je vrhunac te dobrote i blagodarnosti Vlade Vojislava Koštunice što će se, bože moj, pobrinuti da ti ljudi izdržavaju kazne u Srbiji.
Ovo što je Vlada Republike Srbije napisala je zaista sramota i ja sada postavljam direktno pitanje Vojislavu Koštunici kao predsedniku Vlade: da li on stoji iza ovog odgovora?
Na osnovu njegovih dosadašnjih nastupa, na osnovu svega što je radio, na osnovu svih onih građana Srbije koji su bili prinuđeni da se dobrovoljno predaju Haškom tribunalu, jasno je da je tako. Ali, ovaj odgovor je važan samo iz jednog jedinog razloga. Ne da bismo mi videli ko ste i šta ste, znamo mi i ko je Boris Tadić i ko je Vojislav Koštunica. Ali je važno i da građani Srbije vide da vi sve koji su optuženi pred Haškim tribunalom unapred proglašavate krivim. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, javio sam se opet, naravno, o istoj temi.
Pročitaću vam prvo još jednu rečenicu odgovora Vlade Republike Srbije na postavljeno poslaničko pitanje. Oni kažu: ''Imajući u vidu da se predsednik Međunarodnog krivičnog tribunala u svom redovnom godišnjem izveštaju Generalnoj skupštini UN prevashodno bavio pitanjem izlazne strategije Tribunala, i da je o tome vođena vrlo načelna diskusija u plenumu Generalne skupštine, i govor predstavnika Republike Srbije bio je koncipiran u skladu s tim''.
Dakle, ja postavljam poslaničko pitanje: Koja je to izlazna strategija Vlade Republike Srbije i koji je stav Vlade Republike Srbije po pitanju daljeg rada, odnosno prestanka rada Haškog tribunala?
Svi znamo da je, kada je osnovan Haški tribunal, njegov životni vek oročen do 31. decembra 2008. godine. Takođe znamo da su, kada je dr Vojislavu Šešelju, posle pet godina tamnovanja, konačno počelo suđenje pred Haškim tribunalom, najave iz tužilaštva i sekretarijata bile da će njegov postupak trajati do sredine 2009. godine.
Najavljeno je bilo da će suđenje nakon uvodnih reči tužilaštva i izjave okrivljenog, da će se prvi svedok pojaviti 13. novembra, pa je onda trebalo da bude šest radnih dana u decembru, pa zatim u januaru itd.
Svedoci smo da se čak ni taj raspored ne poštuje i, umesto da 13. novembra izađe prvi svedok, to je odloženo za 4. decembar, pa je onda sa 4. decembra odloženo na 11. decembar, pa je umesto šest radnih dana, koliko je prvobitno bilo predviđeno za decembar, smanjeno na tri dana, pa su onda odlučili da u decembru neće biti svedoci nego će biti veštak tužilaštva, taj neki Oberšal, i jasno je da je već na samom početku suđenje dr Vojislavu Šešelju produženo za više od dva meseca u odnosu na plan.
Po prvobitnom planu trebalo je da bude završeno do sredine 2009. godine. Jasno je da se polako pomeramo ka kraju 2009. godine i jasno je da sa ovim mandatom Haški tribunal neće moći da završi suđenje, ne samo dr Vojislavu Šešelju, nego ni drugima koji su optuženi pred Haškim tribunalom.
Kakva je izlazna strategija Tribunala, to je jasno. Dakle, oni ne žele da izađu, žele dalje da postoje, još dve, tri ili četiri godine, ne samo da bi sudili onima koji su u Haškom tribunalu, već prevashodno da bi Haški tribunal zadržali kao sredstvo pritiska na Republiku Srbiju, na srpski narod, i kako bi mogli narednih godina da vrše pritiske.
Tim pre čudi naredna rečenica u odgovoru Vlade Republike Srbije, gde se kaže: ''...procenjeno je da bi vršenje pritiska na tužilaštvo Tribunala i zaoštravanje odnosa u datom trenutku bilo kontraproduktivno...'', a ja se pitam kada smo mi to uopšte vršili pritisak.
Da li može bilo ko od predstavnika vladajuće koalicije da kaže kada smo mi to vršili pritisak na Haški tribunal, kojim povodom, koja su to sredstva pritiska bila, da li smo nešto postigli ili nismo postigli?
Karla del Ponte i, uopšte uzev, tužioci Haškog tribunala se personalno menjaju, ali za nas nikakvu razliku ne predstavlja ko je u tom trenutku jer smo svesni da će oni istu politiku sprovoditi, ko god da se personalno nađe (evo, završavam) i imajte u vidu da sam se javio i po Poslovniku i da sam postavio poslaničko pitanje, dakle, po dva osnova sam govorio.
Dakle, jasno je da Haško tužilaštvo ne odustaje od metode pritiska i zavrtanja ušiju svih ovih godina i očigledno je da njima takav pristup izuzetno odgovara. Očigledno je da je on veoma delotvoran i da od njega neće odustati, ne ove nego bilo koje druge godine, dok god taj Haški tribunal postoji.
Dakle, postavljam prvo pitanje Vladi Republike Srbije: Koja je to strategija, kako će se odnositi Vlada Republike Srbije prema činjenici da Haški tribunal prema važećim pravilima mora prestati sa radom do 31. decembra 2008. godine, odnosno da do tada moraju biti završeni svi prvostepeni postupci?
Da li će Republika Srbija, poput Ruske Federacije, insistirati na završetku rada Haškog tribunala, ili ćemo pristati, na ovaj ili na onaj način, na produžetak i odvođenje još naših građana i ubijanje ko zna koliko naših građana tamo?
Drugo poslaničko pitanje: S obzirom na činjenicu da kažete da su zvaničnici Republike Srbije, u brojnim bilateralnim susretima na visokom nivou, posebno sa predstavnicima Evropske unije, isticali neprimerenu dužinu kao jedan od nedopustivih procesa, ja bih voleo da nam dostavite − jer svi znamo da se prave službene beleške, da se snimaju svi ti susreti na najvišem nivou − evo, dostavite nam jedan susret gde su Boris Tadić ili Vojislav Koštunica insistirali na zaštiti prava naših građana, gde su rekli bilo kom predstavniku, visokom predstavniku
Evropske unije: evo, dr Vojislavu Šešelju krše se osnovna ljudska prava, pet godina je u pritvoru, nije počelo suđenje. Dakle, dostavite nam stenogram da su to, samo jednom, izgovorili Boris Tadić ili Vojislav Koštunica, video zapis, audio zapis, bilo kakvu formu ili službenu belešku iz koje će biti jasno da je to ikada jedan visoki predstavnik Republike Srbije uradio. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, očigledno je da je gospodinu Albijaniću pala koncentracija, ali, gospodine Albijaniću, to nije razlog da trpe poslanici.
Dakle, gospodin Krasić je imao tri minuta vremena, vi ste njega... Upozoravam vas da ste prekršili član 100, koji u stavu 2. kaže da je narodni poslanik dužan da navede koja je odredba Poslovnika, po njegovom mišljenju, povređena, da je citira i obrazloži u čemu se sastoji povreda, s tim što može govoriti najduže tri minuta, pri čemu se vreme potrebno za citat ne računa.
Dakle, vi ste, gospodine Albijaniću, morali postupati u skladu sa članom 27. prvo, pa tek onda u skladu sa ovim ostalim članovima. Vi ne možete od dana do dana, od sata do sata i od minuta do minuta, kako vam se u kom trenutku učini da je pogodno, odlučivati, pa nekad dopuštati jedan način razgovora, drugi put drugi i prekidati govornika kada vam padne na pamet. Postoje tačno određeni slučajevi u kojima predsednik Narodne skupštine, odnosno predsedavajući, može prekinuti govornika, a ovo, gospodine Albijaniću, nije bio nijedan od tih.
Evo zašto nije bio. Nije bio zato što da je bio, onda ste vi u skladu sa Poslovnikom to morali da uradite, ne da uradite ovako kako ste vi to uradili, kao da se raspravljate sa nekim na pijaci, nego ste morali reći - molim vas, gospodine Krasiću, prekidam vas, u skladu sa članom tim i tim, zato što ste po mom mišljenju napravili taj i taj prekršaj; pa, ukoliko mislite da je to situacija na koju se pozivate, da uputite opomenu ili bilo šta drugo. Vi niste uradili ništa od toga. Vi ste prekinuli gospodina Krasića zato što vam se nije sviđalo to što je on govorio, ali to je vaš politički stav.
Dakle, on nije uvredio nikoga, nije bio nekorektan, nikakvu povredu nije napravio. Na kraju ste mu oduzeli mogućnost da kaže to što je želeo zato što su istekla tri minuta, ali vi u ta tri minuta niste, a bili ste dužni, uračunali ono vreme koje ste mu oteli kada ste ga prekidali.
Dakle, gospodine Albijaniću, nema potrebe da sada pravimo veći problem nego što jeste, priznajte lepo svoju grešku, dajte gospodinu Krasiću ponovo reč i da nastavimo raspravu po Poslovniku. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, javio sam se zato što je prekršen član 104. stav 1, koji kaže: "Narodni poslanici dužni su da poštuju dostojanstvo Narodne skupštine." U prvom redu ova odredba se odnosi na predsednika Skupštine i na predsedavajućeg; oni imaju čak i veću obavezu baš zato što zauzimaju te funkcije, imaju veću obavezu nego svi drugi poslanici. Ova obaveza ne odnosi se samo na to šta će predsedavajući ili bilo ko od poslanika izgovoriti, nego i na to kako će se ponašati.
Dok je govorio jedan od poslanika prethodno, gospodin Albijanić ponašao se krajnje nekorektno, hvatao se za glavu, mahao, kretao da ga prekine, pa odustajao i sve zbog toga što mu nije prijalo, iz ovog ili onog razloga, to što je gospodin Petar Jojić govorio. Podaci koje je izneo Petar Jojić su apsolutno tačni i to je ono što je najvažnije.
Zašto to vama nije prijalo, ne znam, bili ste dužni, kao predsedavajući Narodne skupštine, da tu potresnu priču saslušate uzdignute glave, a ne da se ponašate tako kako ste se ponašali. Vama ne prija i vi očigledno ne možete da slušate, ni vi, ni predstavnici vaše koalicije, kada se priča o zločinima nad Srbima. Kada govore kako smo mi genocidan narod, to možete da slušate neograničeno. To vam nikada neće zaparati uši.
Kada se Boris Tadić izvinjava, to vam ne smeta, to vam ne para uši. Kada se govori o zločinima nad Srbima, onda se vi hvatate za glavu, onda ne možete da slušate, onda hoćete da prekinete narodnog poslanika. Boris Tadić, predsednik Srbije (nažalost, predsednik Srbije), zauzeo se za 30 hrvatskih lipicanera i tu smo torturu bili dužni da slušamo; lično se, kaže, predsednik zauzeo za 30 hrvatskih lipicanera. Sram ga bilo i njega i sve koji ga podržavaju. Zašto se nije za jednu porodicu srpsku zauzeo da se vrati?
Kako može Srbija da vraća lipicanere ako je 1.780.000 grla krupne stoke, imovine Srba, ostalo u Republici Srpskoj Krajini? S kojim pravom su vraćeni? Nisu smeli da vrate ni vrapca, a ne konje, dok prvo ne obezbede da se vrate sve srpske izbeglice na svoja ognjišta, pa tek onda da vidimo čiji su konji i da se vraćaju konji.
Još jednu stvar, s obzirom na činjenicu da je jasno da su Srbi progonjeni ne samo u Republici Srpskoj ili Republici Srpskoj Krajini nego i po celom svetu, da hrvatska država ima ogroman broj podignutih Interpolovih poternica i da je to još jedan od načina na koji se osigurava da genocid koji je izvršen bude trajne prirode i da niko ne sme da se vrati i da ne bude siguran da li će završiti u zatvoru, postavljam poslaničko pitanje ministru pravde – koliko Interpolovih poternica postoji za izvršene zločine protiv Srba?
Dakle, koliko Interpolovih poternica, podignutih po zahtevu Republike Srbije, postoji prema zločincima iz Republike Srpske, Republike Srpske Krajine i sa Kosova i Metohije? Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, javio sam se da vam kažem nekoliko reči, naravno, po Poslovniku, u vezi sa ovom prethodnom raspravom o izbeglicama iz Republike Srpske Krajine. S tim u vezi, preporučio bih svima da pročitaju najnoviju knjigu prof. dr Vojislava Šešelja, koja se zove „Afera Hrtkovci i ustaška kurva Nataša Kandić“.
Razumem i to da Vesna Pešić izlazi u ovom trenutku iz sale i da ne može da sluša ovo, jer je upravo Vesna Pešić jedna od onih koji su odlazili u Hrtkovce i obmanjivali građane hrvatske nacionalnosti da se njihova imena nalaze na spiskovima za proterivanje. Jedna od najvećih medijskih laži je bila ta da je Vojislav Šešelj pročitao nekakav spisak sa imenima lica koja su morala da odu iz Hrtkovaca. To su bili najugledniji građani Hrtkovca: direktor pilane, seoski lekar itd. Dakle, najugledniji i najobrazovaniji.
Nikakav spisak dr Vojislav Šešelj na mitingu u Hrtkovcima 6. maja nije pročitao. Mi imamo svedočenja meštana Hrtkovaca, Hrvata, koji kažu – prvi put sam čuo kada je došla delegacija sa Vesnom Pešić da se i moje ime nalazi na spisku za proterivanje. U čije ime ste vi, gospođo Pešić, radili, da biste kasnije seirili, tobože, nad sudbinom tih ljudi, ja to ne znam. Istina o tim događajima, istina o razlozima zbog kojih su srpske izbeglice dolazile i istina o događajima u samim Hrtkovcima objavljena je u knjizi „Afera Hrtkovci i ustaška kurva Nataša Kandić“.
Prve izbeglice i prvi talasi izbeglica nisu došli iz Republike Srpske Krajine, nisu to bili poludivlji ljudi, kako neki kažu, nego su, i po svedočenju Hrvata, dolazili najpre iz Zagreba, Šibenika, Splita, Rijeke, dakle, iz mesta u kojima su srpske kuće najviše vredele i u kojima su Srbi bili manjina. Prve izbeglice krenule su već 1991. godine i 1992. godine. Tek 1995. godine je talas izbeglica krenuo iz Republike Srpske Krajine.
Mnogi misle da će uspeti da ućutkaju nas srpske radikale, misle da će uspeti da zatru istinu o ovim događajima, ali mi vam kažemo da neće. Govorićemo, evo završavam, govorićemo sve glasnije i održaćemo promociju ove knjige u svakoj opštini u Srbiji. Potrudićemo se da što veći broj građana u Srbiji pročita ovu knjigu i sazna pravu istinu o događajima tokom devedesetih godina. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo Vesna Pešić, mislim da ste vi, naravno ne znajući, konačno učinili nešto dobro za Srbiju. Naime, gospođo Pešić, ja nisam lagao. Pročitaću vam sada deo iz knjige prof. dr Vojislava Šešelja koja se zove "Afera Hrtkovci i ustaška kurva Nataša Kandić".
(Vesna Pešić, sa mesta: Po kom članu?)
Pobogu, gospođo Pešić, vi ste ipak u godinama u kojima bi trebalo da budete malo smireniji. Sačekajte, imajte malo strpljenja, ja ću vam pročitati, pa će vam mnoge stvari biti jasne. Dakle, po svedočenju Hrvata iz Hrtkovaca, ovo nije nešto što sam izmislio ja ili što je izmislio bilo ko iz tima za odbranu, ja ću vam citirati, kaže: "Radi jasnoće, moram reći da meni lično niko nije pretio. Ljudi koji su mi dolazili u kuću bili su pristojni, pitali su me da li želim da zamenim svoju kuću za njihovu kuću u Hrvatskoj." Dakle, sam gospodin kaže da njemu nikada niko nije pretio. Onda kaže dalje: "Nisam prisustvovao Šešeljevom govoru u Hrtkovcima, ali oni koji jesu rekli su mi da je Hrvatima bolje da odmah idu i zamene svoje kuće sa Srbima, nego da idu u planine samo sa plastičnim kesama. Ne taj put, već kasnije, kada je u Hrtkovce došla delegacija iz Beograda, u kojoj je bila Vesna Pešić, doznao sam da se moje ime nalazi na spisku ljudi koji treba da idu. Nikada nisam čuo da su me prozvali, niti sam video spisak sa imenima."
Prema tome, gospođo Pešić, ukoliko neko laže, onda lažu haški svedoci, ali to je onda ponovo problem za vas, jer vi ste jedna od tih borkinja tzv. za ljudska prava, koja pripada i ponosi se time što pripada haškom lobiju. Ja, gospođo Pešić, pripadam antihaškom lobiju, takođe sam ponosan na to, ali, za razliku od vas i zbog ovog doma i zbog građana koji su me birali, neću se onakvim vulgarnim rečima obratiti vama kakvim ste se vi obratili meni.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo Vesna Pešić, vi ste možda sada shvatili o čemu se zapravo radi i zašto sam vam rekao da ste možda po prvi put, naravno, ne svojom voljom, učinili nešto dobro za Srbiju. A šta ste uradili?
Demantovali ste iskaz jednog od haških svedoka, svedoka tužilaštva protiv profesora doktora Vojislava Šešelja.
Dakle, nisam ja vas optužio da ste to radili, nego vas je optužio svedok haškog tužilaštva. Dobro je što ste vi tri puta izašli za ovu govornicu, jer će i ovaj stenogram otići u Haški tribunal kao dokazni materijal, gde gospođa Vesna Pešić, na koju se tako rado pozivaju u izjavama svedoci haškog tužilaštva, kaže da oni svi listom lažu i da ona nikada svojom nogom nije kročila u Hrtkovce, niti bilo šta o tome zna. Ali, gospođo Vesna Pešić, postavio bih vam neko drugo pitanje. Očigledno je da ste ovu malu korist napravili greškom, ali štetu koju pokušavate da napravite, i koja je velika, očigledno sa namerom pravite.
Ukoliko nikada, gospođo Vesna Pešić, niste bili u Hrtkovcima, kako znate onda da je tamo neko proterivan? Ko je to proterivan iz Hrtkovaca? Imate li jedno ime koje znate, da možete sada da kažete - evo, proteran je taj i taj? Ima ih dosta na spisku koji su navodno proterani, ali ajde, recite vi jedno ime, da znate vi da je proteran.
Kažete da nikada niste bili, a znate da je bilo proterivanja. To pokazuje, gospođo Pešić, vašu pravu prirodu. Dakle, vi unapred, bez obzira što ne znate ništa o tome, ali znate da ste protiv Srbije, znate da ste protiv doktora Vojislava Šešelja i vama je to dovoljno, ali ovoga puta ste pogrešili. Zbog toga vam moram na neki način zahvaliti. Ima stotine i hiljade svedočenja, neka izađe slobodno i koleginica vaša, neka vas odbrani, jedva čekam da čujem i te argumente. Ona, pretpostavljam, nikada nije bila u Hrtkovcima, ali siguran sam da raspolaže sa dosta argumenata, pa će nam i ona možda reći nešto što ćemo moći da iskoristimo.
Evo, pročitaću vam svega nekoliko rečenica, kako su Srbi u Hrvatskoj prolazili, i to od 1989. godine pa naovamo. Jedna gospođa, neću čitati njeno ime i prezime, ali u knjizi je objavljeno, kaže: "Radila sam u prosveti, predavala sam, ali već 1989. godine potpisivane su peticije protiv Srba prosvetnih radnika, Srbi ne mogu predavati. Ja sam 1989. godine pozvana u kancelariju i meni direktor kaže - Nado, pisana je peticija da Srbi ne mogu predavati. Pitali su me - Nado, hoćeš li reći šta si po nacionalnosti? Rekoh, izvinite, zbog čega to treba da kažem, kakve su to sada gluposti? Kažu, pišemo nacionalnu pripadnost u školama. Rekoh, kad je tako, piši Srpkinja. Pita me - tebi da pišem Srpkinja? Kažem - pa što, da mi nećeš pisati da sam Mađarica kada nisam Mađarica, ja sam Srpkinja i to piši. U dokumentima je to pisalo. Moj otac, otkad zna za sebe, pisao je ćirilicom. I napišu mi, ja dođem na sednicu i automatski dobijem otkaz."
Posle je uspela da nađe drugi posao, ali kaže: "1991. godine dobijam na sto papir na kome je pisalo, otprilike, da sam lojalna, da osuđujem četnike u Kamenskoj i u Zvečevu, a to je moj kraj i moj narod, da se odričem srpstva, da dajem pare za zenge od moje plate.
Ja kažem njima - ja to potpisati neću. Nisu mi mogli dati u šestom mesecu otkaz, ali su mi dali u osmom mesecu."
Ne bih dalje dužio, ovo je samo jedno od brojnih svedočenja Srba proteranih iz Republike Srpske Krajine, iz Hrvatske, koje je objavljeno u najnovijoj knjizi profesora doktora Vojislava Šešelja "Afera Hrtkovci i ustaška kurva Nataša Kandić". Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, današnja rasprava bila je više nego zanimljiva. Moram reći da smo čuli dosta toga što je možda neke iznenadilo, neke nije, ali ja sam i zapisao nekoliko izjava, one su veoma zanimljive, prevashodno zbog toga što dolaze od predstavnika vladajuće koalicije. Čuli smo, između ostalog, u prepodnevnoj raspravi, citiraću: "Ovaj kandidat nije dobar i mi to ne sporimo". Mislim da je zaista sramota da predstavnik vladajuće koalicije to kaže.
I, ako je zbog nečega bila važna i vredna ova prepodnevna rasprava, onda je to najviše zbog toga što je otkrila pravu prirodu ove sadašnje DOS vlade i uopšte DOS režima od 2000. godine do danas, jer objektivno tu nema nikakve razlike. Menjale su se možda ličnosti koje su bile na čelu, ko je bio predsednik Republike, ko je u kom ministarstvu, ko je predsednik Vlade, ali očigledno je da određeni principi funkcionišu od onog trenutka kada ste izveli "buldožer revoluciju" pa do dana današnjeg, a to je pre svega, princip političke trgovine. Pretvorili ste ovaj parlament bukvalno u pijacu i nikada do sada, kakve god kritike da su upućivane i na način izbora tužilaca, način izbora sudija, nikada do sada nije se desila ni približno ovakva situacija i nikada ovoliki upliv nije bio prilikom izbora nosilaca najviših sudskih funkcija.
Iz obrazloženja možemo videti, ali na to ću kasnije doći, koji je kandidat predlog koje političke stranke. Kao ni moje kolege iz SRS, neću govoriti poimenično o bilo kom kandidatu, i to je upravo zbog ovog odnosa i ove trgovine koja je obavljena prethodnih nedelja i meseci, potpuno je obesmišljeno. Nije bitno kako se čovek zove, bitno je da je to kvota te i te stranke. Koji su njegovi profesionalni kvaliteti, šta je on u dosadašnjoj karijeri postigao, to ste vi, nažalost, učinili u potpunosti irelevantnim.
Ono što prati ovaj izbor, a što se svakako ne može zaobići, od čega, po mom mišljenju, treba krenuti, jeste upravo stanje u kompletnom srpskom pravosuđu u ovom trenutku. Ustavni sud nemamo već duži niz godina, skoro pet godina, od poslednjih sedam, koliko je DOS na vlasti. Nismo imali Ustavni sud, ali ni stanje u ostalim sudovima nije ništa bolje. Pogledajte okružne sudove, pogledajte opštinske sudove. Ne radi se samo o štrajku koji je sada aktuelan.
Moram reći da su zahtevi zaposlenih u pravosuđu, ne nosilaca pravosudnih funkcija, nego ljudi koji rade za male plate od 10.000 do 15.000 dinara, apsolutno opravdani.
Od tolikih primanja niko danas u Srbiji ne može da živi. Ali, mene više od svega toga čudi ova reakcija Ministarstva i ponuda, nekakva nepristojna ponuda, koju je objavio da će dići zaposlenim u sudstvu plate za 100%, ukoliko njih 2.000 napusti pravosuđe. To pokazuje da ministar pravde Dušan Petrović ne razume situaciju u pravosuđu, da ne razume sam taj proces i vidi se da on nije čovek koji će bilo šta dobro srpskom pravosuđu doneti.
I sam sam radio u sudu, znam sa kolikom količinom predmeta svaki pojedini službenik radi, znam da je i u ovom trenutku zbog lošeg Zakona o parničnom postupku, uopšte loših procesnih zakona, ogroman broj predmeta u radu. Znam da je i sada skoro nemoguće izboriti se sa svim predmetima i to jeste razlog što postupci toliko traju. Ali, zamislite tek šta će doneti ova ideja ministra Petrovića ukoliko, ne daj bože, bude realizovana. Siguran sam da će to dovesti srpsko pravosuđe u potpuni kolaps i da će tek onda sudski postupci neuporedivo duže trajati.
Druga stvar koja je veoma bitna, to je da se prilikom izbora, kako možemo videti na primeru sudije Ustavnog suda, tako i za druge nosioce pravosudnih funkcija, od tužilaca, a posebno je to važno kod sudija, jer su oni najvažniji šraf u tom pravosuđu, i u srpskom i u svakom drugom, očigledno već duži niz godina sprovodi negativna selekcija. Svima koji rade u sudovima i svima koji se u to iole razumeju to je jasno i jasno je da je taj sudijski kadar objektivno sve lošiji iz godine i godinu. Niz razloga za to postoji. Prvi je što neko ko nije partijski podoban ne može biti izabran za sudiju opštinskog suda, što je prva lestvica. Događa se da stručni saradnici budu u tom zvanju neki i po 10 i po 12 godina, a da ih preskaču ljudi koji imaju neuporedivo lošiji učinak, manje staža i niže proseke na fakultetima, samo zbog toga što su partijski podobni.
Drugi veliki problem je to što je veliki broj kvalitetnih ljudi otišao iz srpskog pravosuđa. Svi oni koji su bili dovoljno kvalitetni da samostalno obavljaju neki posao, da budu advokati, oni su to i učinili. Dakle, to je drugi vid te negativne selekcije i zato lošiji ostaju u srpskom pravosuđu.
Imamo jedan broj zaljubljenika u taj sudski poziv, koji su manje-više materijalno nezavisni i koji vole taj posao i koji više iz entuzijazma nego iz bilo kog drugog razloga obavljaju taj sudijski poziv.
Dobro je što smo čuli u toku današnje rasprave da Boris Tadić ne poštuje pripadnike manjina. Dobro je što smo čuli da je on ponovo izneverio poverenje onih koji su mu dali glas na izborima. S druge strane (naravno, druge strane iste vlade) čuli smo da je Koštunica taj koji ne poštuje manjine i da je on taj koji u Raškoj oblasti zloupotrebljava državni aparat i pre svega policiju u obračunu sa svojim koalicionim partnerima. Nažalost, mora se konstatovati da su i jedni i drugi u pravu i da su i jedan i drugi predsednik, i predsednik Vlade i predsednik Republike, zloupotrebili poverenje koje im je na izborima ukazano.
Što se tiče samog predloga koji smo dobili od predsednika Skupštine Olivera Dulića, on je krajnje sporan, ne zna se uopšte kako je do tog predloga došlo, na osnovu kog člana Ustava ili zakona je Oliver Dulić uzeo sebi pravo, prisvojio, oteo, uzurpirao pravo da bude taj koji će predložiti 10 kandidata o kojima će se Skupština izjašnjavati. Apsurdno je da mi čak i danas u toku same rasprave ne znamo na koji će način biti birani ovi kandidati, da li će se Skupština izjašnjavati o svakom pojedinačno, pa će oni koji imaju najveći broj glasova biti neki koje Skupština valjda više voli i preporučuje od onih drugih ili ćemo mi usvojiti na kraju svih 10, kompletnu listu, pa će onda Boris Tadić svojevoljno (kao što je svojevoljno Oliver Dulić birao kandidate) od tih 10 izabrati pet koji su njemu po volji. Oliver Dulić je rekao da tu postoji pravna praznina, ali je tim spornije ko je njemu uopšte dao za pravo da tu prazninu popunjava onako kako on nađe da je to u ovom trenutku odgovarajuće vladajućoj koaliciji.
Problem kome nije posvećeno dovoljno pažnje, čini mi se, jeste taj što po Ustavu Ustavni sud ima 15 sudija. Mi smo trenutno u postupku izbora 10 kandidata, pet po predlogu predsednika Republike, pet će biti izabrano na osnovu predloga predsednika, odnosno to bi trebalo biti na osnovu predloga Narodne skupštine, ali još pet kandidata, koje bi trebalo da izabere opšta sednica Vrhovnog kasacionog suda, pet je kandidata za koje mi apsolutno ne znamo da li će i kada biti izabrani.
Ukoliko ovi predlozi, koliko god da su loši, na kraju prođu, ukoliko budemo izabrali deset sudija Ustavnog suda, to će značiti da će u skladu sa Ustavom biti formiran krnji Ustavni sud, odnosno imaćemo dve trećine sudija koje će omogućiti da u narednom periodu, kako-tako funkcioniše Ustavni sud. Šta to odmah u startu znači? Znači da neće biti dovoljan broj sudija da bi se rešilo više od 1.000 predmeta koji već čekaju na rešavanje i čekaju da uđu u postupak pred Ustavnim sudom.
Znači da ukoliko bilo ko od ovih 10 izabranih iz bilo kog razloga prestane da bude sudija Ustavnog suda, da li po svojoj volji, da li iz nekog drugog razloga, Srbija će u veoma kratkom periodu ponovo ostati na neodređeno vreme bez Ustavnog suda.
Dakle, dovoljno je samo jedan od ovih ljudi da odustane i Srbija ponovo nema Ustavni sud.
Ja ću vam pročitati član 143. Ustava Republike Srbije koji kaže: "Sudska vlast u Republici Srbiji pripada sudovima opšte i posebne nadležnosti." Pa u stavu 4. kaže: "Vrhovni kasacioni sud je najviši sud u Republici Srbiji." Čuli smo ovo i od Boška Ristića i od još nekih predstavnika vladajuće koalicije. Stav 5. kaže: "Sedište Vrhovnog kasacionog suda je u Beogradu." Ja bih molio predstavnike vladajuće koalicije, bilo koje, evo da li može predsedavajući ili bilo ko od vas, neka kaže gde je tačno sedište u Beogradu, Beograd je veliki grad, dajte nam adresu gde je sedište tog Vrhovnog kasacionog suda.
To, naravno, niko ne može da uradi, jer Vrhovni kasacioni sud, kao što svi dobro znamo, ne postoji. Vi niste ispunili, a to je još jedna od obaveza iz Ustavnog zakona i to iz člana 5. gde se kaže – Narodna skupština uskladiće sa Ustavom zakone koji se odnose na primenu odredaba Ustava na sudove i javna tužilaštva, i to je ovaj član 142. i posebno kaže - zakone kojima se uređuje organizacija i nadležnost sudova.
Nije dovoljno propisati Ustavom da postoji Vrhovni kasacioni sud, vi morate to sprovesti u delo. Umesto što je srpski parlament raspravljao o Karpatima, o ekologiji na Karpatima i ne znam ni ja o čemu, vi ste morali pripremiti zakone od kojih zavisi državno uređenje Srbije i od kojih zavisi formiranje sudske grane vlasti, izaći sa tim zakonima, završiti raspravu i formirati Ustavni sud onako kako to Ustav i Ustavni zakon nalažu.
Krajnje je sporno i to što je gospodin Oliver Dulić poslao nama poslanicima jedno pisamce u kome se kaže – predmet: ispravke u predloženoj listi kandidata za sudije Ustavnog suda. Onda on tu vrši ispravke imena, odnosno prezimena predloženih kandidata, što je jasan pokazatelj da Oliver Dulić zapravo i nije predlagač ovog akta, odnosno grupe od 10 sudija, 10 kandidata za sudije Ustavnog suda, već da je Oliver Dulić bio samo onaj koji je potpisao taj predlog, pa naknadno opet preko svojih koalicionih partnera utvrđivao biografske podatke i profesionalne kvalitete ovih ljudi.
Moramo vas podsetiti i na činjenicu da je poslanicima prvo poslat samo jedan papir gde su navedena imena i prezimena kandidata za sudije Ustavnog suda, bez ijednog biografskog podatka.
Dakle, nismo znali ni ko su ljudi, ni odakle su, kada su završili pravni fakultet, koliko staža imaju, na kojim poslovima su radili, apsolutno ništa.
Onda je, na zahtev poslaničke grupe SRS i nakon protesta koji smo mi uložili, Oliver Dulić na brzinu prikupljao te biografske podatke, pa je usput ni kriv ni dužan utvrdio da se pojedini kandidati ne zovu baš tako kako je on pretpostavljao, da nisu radili to što je on pretpostavljao, ali da su i dalje, po njegovom mišljenju, najbolji za predložene funkcije.
Oliver Dulić nam je ostao dužan da izađe za ovu govornicu i da kao predlagač, jer se on tako potpisao, obrazloži šta je njega nagnalo da ove ljude predloži za sudije Ustavnog suda i da pokuša makar da ubedi poslanike, 250 poslanika ili one iz opozicije koje to zanima, da i mi glasamo za te ljude. Naravno, on to nije učinio, jer njega tako nešto ne zanima. Zna da ćete vi, bez obzira na ove uvrede koje ste jedni drugima izgovarali i na sve kritike, kada dođe dan za glasanje uredno pritisnuti dugme koje morate da pritisnete i glasati za predlog kakav god da je.
Sada ću reći nekoliko reči o samom predlogu, neću pomenuti nijedno ime, jer je to u potpunosti obesmišljeno, ali principijelno, mislim da građani Srbije moraju videti ko su ti ljudi koji će biti sudije Ustavnog suda i moraju videti da je možda bolje da nemamo Ustavni sud, nego da imamo ovakav Ustavni sud kakav vi želite da formirate.
Radi se o ljudima koji su uglavnom podobni zbog toga što su u nekim strankama, koji su podobni zato što su završili kojekakve kurseve po Budimpešti, Americi, Kanadi, Nemačkoj, zato što pripadaju nevladinim organizacijama, i ko zna šta još.
Ono što je sporno, mogli ste barem naći ljude koji ispunjavaju određene uslove i za koje se može reći da su istaknuti pravnici. Vi ovde imate ljude koji su radili po kojekakvim zadrugama, imate ljude koji nikada nisu napisali nijednu presudu, nisu radili u sudu ni kao pripravnici, nikada možda nisu kročili nogom u sud, nisu profesori na pravnim fakultetima, ali su zato radili u ministarstvima. To im je dovoljna preporuka.
Dakle, ono što bi trebalo da bude vrh nečije karijere, posao za najvrsnije pravnike u Srbiji, vi ćete dati da rade ljudi koji nikada možda nisu ni videli kako izgleda presuda. Da li uopšte može doći u pitanje i to kakve će presude tog Ustavnog suda biti?
Evo, jedan od kandidata, ja ću vam pročitati deo biografskih podataka. Kaže, bila je savetnik republičkog javnog tužioca, pa pomoćnik direktora PTT saobraćaja Srbije, pa pravni savetnik saveznog ministra za telekomunikacije, pa 2004. godine, kada je ona vlada formirana, zamenik ministra za državnu upravu i lokalnu samoupravu, pa onda kada je ova vlada formirana, onda je sekretar u Ministarstvu prosvete.
Dakle, jasno vam je o kojoj se stranci radi i čiji je to kadar. Kretanje u karijeri je pratilo kretanje pojedinih ministara; kako se kreće ministar iz ministarstva u ministarstvo, tako se kreće i ovaj kandidat.
Očigledno je da se radi o ekspertu za sva pitanja, odnosno, kada se to prevede na srpski jezik, o osobi koja se verovatno ni u šta ne razume. Za nju ste napisali da nije član nijedne stranke, to piše za nekoliko kandidata. Ne znam, ako za neke kažete da nije član stranke, nije član nevladine organizacije, da li za ove za koje ne piše tako nešto mi opravdano možemo da pretpostavimo da jesu članovi nekih stranaka, ali da vi nećete da nam kažete o kojim se strankama radi?
Ukoliko je to tako, ja i tako prihvatam, jer nije ni najmanji problem utvrditi ko kojoj stranci pripada. Kako su se pojedini ministri kretali iz ministarstva u ministarstvo, tako su i ovi kvazieksperti pratili i postajali nekada njihovi zamenici, nekada sekretari, savetnici, a zvanje u krajnjoj liniji i nije toliko bitno. Za sledećeg kandidata kaže – od 1980. godine radi u sudu. Šta to znači "radi u sudu"? Da li je gospođa radila na prijemu pošte, da li je radila kao kafe kuvarica, da li je radila kao čistačica? To jesu časna zanimanja, ali je radila u sudu, i to nam ništa ne znači.
Mi moramo znati, ukoliko se radi o biografiji kandidata za sudije Ustavnog suda, na kojim je poslovima radio. Ukoliko je obavljala posle određeno vreme sudijsku funkciju, moramo znati, dakle, kakvi su njeni rezultati bili tu, i zašto nismo dobili da vidimo koji je procenat preinačenih presuda, koji je procenat oborenih presuda, potvrđenih presuda? Da vidimo kvalitet rada tog sudije.
Zatim, opet imamo jednog kandidata koji nikakve veze nema sa sudovima, jer nikada u sudu nije radio. Ovaj je kandidat radio kao direktor sektora za kadrovske poslove u Železničko-transportnoj organizaciji Priština, pa kao pomoćnik direktora Republičke direkcije za razvoj Kosova i Metohije, pa kao savetnik u Ministarstvu za ekonomske odnose, pa bio član ekspertskog dela državnog pregovaračkog tima. Dakle, opet je jasno da se radi o stranačkom kandidatu koji nije profesor na fakultetu, koji nikada nije radio u sudu. Da li se može reći za nekoga sa ovim kvalifikacijama da je istaknuti pravnik? Mislim da ne može. Ono što je posebno zanimljivo, kaže, ima pasivno i aktivno znanje engleskog jezika. U pravu, to bi istaknuti pravnik trebalo da zna, važi jedno pravilo – ko može više, može i manje. Ako kažete da ima aktivno znanje, onda se podrazumeva da ima i pasivno. Ako kaže - znam sve o engleskom jeziku, onda se podrazumeva da zna i neke osnovne fraze i izraze.
Naredni kandidat, ponavljam, neću pominjati imena, jer se radi o stranačkim kandidatima i stranačkim poslušnicima, takođe se kaže – od 2000. do 2002. godine na funkciji pomoćnika ministra u saveznom ministarstvu tom i tom, pa član ekspertskog tima za izradu saveznog zakona o tome i tome, pa onda pod stručnim radom, kaže, citiram: "Više sam puta boravila u inostranstvu na usavršavanju, pa sam završila razne kurseve".
Bila je gospođa u Budimpešti, pa je završila određene kurseve; ja to neću pročitati iz poštovanja prema narodnim poslanicima i iz poštovanja prema ovom skupštinskom domu, ali je sramota da Oliver Dulić koji je potpisao ovo šalje poslanicima materijale na engleskom jeziku. Ja bih zamolio gospodina Dulića da napravi predlog koji će u kompletu biti na srpskom jeziku, jer sve ovo što ovde piše, nazivi tih kurseva i tečajeva koje je gospođa kandidat završila, sve se to lepo može prevesti na srpski jezik.
Dakle, i ranije smo imali problema oko sličnih stvari, izlazili smo kako-tako sa njima na kraj, ali mislim da je neophodno da svi predlozi koje dobijamo budu, od prvog do poslednjeg slova, na srpskom jeziku. Ako je potrebno, mogu se napraviti materijali koji će biti na jezicima manjina čije predstavnike imamo ovde u parlamentu, ali je apsolutno loše i neprihvatljivo da nam se dostavljaju predlozi koji su na stranim jezicima, a mi nemamo predstavnike tih manjina u ovom skupštinskom domu.
Naravno, gospođa je posle stigla i do Vašingtona, do Univerziteta Santa Klara, Smit koledža u Masačusetsu, možda je svratila i do Nacionalne garde iz Ohaja, ali jasno je da tu, da ne čitam sada ova njena čuvena dela koja je radila za neke nevladine organizacije...
Jasno je, da bih ostavio određeno vreme da i moje kolege još nešto kažu, da predlog o kome danas raspravljamo predstavlja pravu sliku DOS-ovog režima. Jasno je da vi i dalje rasturate temeljno, ciglu po ciglu, srpsko pravosuđe, da će ovaj Ustavni sud, ukoliko ga formirate, a nažalost, koliko vidim, na putu ste da to učinite, biti gori od svih prethodnih, a čini mi se da neće dugo ni trajati.
Poslanička grupa SRS svakako neće glasati za ovaj predlog, a ja pozivam predstavnike manjina, ne mislim na njihove predstavnike ovde, nego na ove ljude koji su davali glasove i Borisu Tadiću i Vojislavu Koštunici, da se opamete i da ipak nekog drugog zaokruže, neću ulaziti u to koga, ali da zaokruže nekoga na narednim izborima ko do sada nije izneverio njihova obećanja.
Kada već nemamo zastupnika predlagača, dame i gospodo, evo možda je tu kao ovlašćeni predstavnik i gospodin Bajro Omeragić.
Moram ponoviti ovo, pružio sam gospodinu Bajramu Omeragiću i sa svog mesta podršku dok je on govorio i ponoviću, to je rekla i gospođica Nataša Jovanović i kažem još jedanput: u pravu ste, gospodine Omeragiću, zaista je sramota to što se dešava u raškoj oblasti, sramota je i to što vas je Boris Tadić prevario još jednom i što vas je prevario Vojislav Koštunica.
Ali, morate da priznate da deo te odgovornosti snosite i vi. To nisu ljudi koje vi politički ne poznajete, to nisu ljudi s kojima vi po prvi put sarađujete. Evo, i sada gospođa Nada Kolundžija vam govori šta treba da kažete kada izađete na repliku.
Poslušajte, gospodine Bajro Omeragiću, i savet nas koji smo ipak dokazali svojim delima da smo mnogo dobronamerniji prema vama. Promenite konačno koalicione partnere. Vi ne podržavate Vojislava Koštunicu i Borisa Tadića samo poslednjih sedam godina, vi ste to činili i ranije.
Onda kažete, kada dođe do toga da vrate na neki način te glasove i da ispune svoja obećanja, oni vas tada preskoče. U pravu je i gospodin Laslo Varga, koji je rekao, evo zapisao sam, da Boris Tadić ne poštuje manjine, da očekuje glasova, ali da ih kasnije, kada dođe vreme da se na neki način zahvali, zaobilazi.
Dakle, gospodin Laslo Varga je u pravu. To jeste sramota. To pokazuje da Boris Tadić i Vojislav Koštunica nisu prevarili samo Bošnjake, oni su prevarili i pripadnike mađarske nacionalne manjine i sve druge. To vam je onda nauk za sledeće izbore, kada opet budete razmišljali o tome koga ćete podržati, stavite prst na čelo i recite, da li da podržimo ove koji su nas prevarili već pet-šest puta i koji će nas prevariti sigurno ponovo, ili da sada podržimo nekoga drugog.
Dakle, veliku odgovornost gospodine i Bajro Omeragiću i Laslo Varga snosite i vi, jer je to prevashodno bio vaš izbor, a onda su i pripadnici nacionalnih manjina, kojima vi pripadate, prihvatili taj vaš izbor i podržali očigledno pogrešne ljude.
Čuli smo ovde dosta rasprava što stručnih, što nestručnih, neki su se čak ogradili i rekli da neće ulaziti u stručne rasprave. Čuli smo, i mislim da je to doduše nekorektno, kako je opozicija kmečala, kukala i tražila da se konačno formira Ustavni sud.
Mi naravno niti smo kmečali, niti kukali, mi smo tražili da se u skladu sa Ustavom Republike Srbije formira Ustavni sud. I nisu to, kako kaže Boško Ristić, nekakve evropske vrednosti koje mi moramo da prihvatimo. Srbija nije nastala juče. Ustavni sud u Srbiji nije neka novotarija koju mi prihvatamo od EU. Ustavni sud je godinama i decenijama bio standard i u Srbiji, i bio je standard sve do petooktobarske revolucije.
Ukoliko ste vi već takvi legalisti i odgovorite vi nama, a to je činjenica - zašto mi duže nismo imali, nego što smo imali Ustavni sud od 2000. pa naovamo. Zato što je to vama tako odgovaralo. Odgovaralo vam je da radite šta vam god padne na pamet, a da nema jednostavno organa koji može da reaguje. Ono što je još gore je to što je Ustavni sud i u vreme kada je postojao bio politički sud. I odluke koje je donosio bile su isključivo političke. Ima veliki broj takvih odluka. Način na koji je radio, vreme kada se uzimaju pojedini predmeti u rad Ustavnog suda, takođe govore da je to politički motivisano.
Setićete se Zakona o pomoći porodicama haških optuženika. Preko noći je Ustavni sud doneo odluku, iako nije imao pravo, jer Ustavni sud može reagovati samo na pojedinačni akt. Dakle, oni nisu imali na taj način pravo da reaguju, ali su reagovali, doneli su privremenu meru i onda nikada – a prošlo je evo tri ili četiri godine nakon te privremene mere koja podrazumeva hitnost, Ustavni sud je konstatovao da hitnost postoji i doneo je privremenu meru – i nikada više nije raspravljao o tom zakonu, nikada nije doneo konačnu odluku.
Vi ste morali ovde kao prvo da ubedite poslanike SRS da ovaj sud koji sada formirate neće biti politički, nego da će biti Ustavni sud i da će suditi ni po babu, ni po stričevima. Kada pogledamo biografije kandidata koje ste predložili, kada pogledamo krivične prijave koje postoje protiv nekih, to je ogroman broj krivičnih prijava, onda se mi s pravom zapitamo da li će taj Ustavni sud biti poput onoga koji je povremeno i privremeno postojao i radio u tim kratkim intervalima u poslednjih sedam godina.
Dakle, jasno je da se ovde radi o političkoj trgovini. Otvoreno su priznali predstavnici vladajuće koalicije da su stranke srazmerno svojoj veličini predlagale kandidate. Oni koji nisu zadovoljni tom podelom i delom kolača koji su dobili, oni sada izlaze za ovu govornicu i kritikuju način podele. Ali, zaista, postoji veliki broj stvari koji pokazuje da je to bilo postupanje koje je potpuno mimo Ustava, mimo zakona, kako je to išlo.
A o tome nam govori i ovo pisamce koje nam je predsednik Narodne skupštine, Oliver Dulić, poslao 8. novembra, a predmet je - ispravke predloženih kandidata za sudije Ustavnog suda. Tu nam Oliver Dulić ispravlja biografske podatke, imena i prezimena nekih od ljudi koje je predložio za sudije Ustavnog suda i tu se vidi koleracija i identičnost između postupanja Olivera Dulića i Haškog suda.
Dakle, kao što Haški sud prvo podigne optužnicu, a onda prikuplja dokaze i svedoke, tako i Oliver Dulić prvo predloži kandidate za sudije Ustavnog suda, a onda naknadno proverava da li oni imaju neki profesionalni kvalitet, proverava kako se tačno oni zovu, kada su diplomirali, da li su diplomirali i sve ostalo.
Jasno je da ovakav način izbora sudija Ustavnog suda ne može doneti ništa dobro, i jasno je da taj Ustavni sud neće reagovati u očiglednim kršenjima prava i jasno je da je vama ovo potrebno da ne bi imali izbore u Beogradu, da bi mogli da birate kandidata nekog za predsednika Skupštine grada Beograda, da bi mogli da izmislite funkciju v.d. zamenika gradonačelnika Beograda, da bi mogli pre sednice da odštampate listiće sa samo jednim kandidatom, iako u Poslovniku jasno piše koji je način predlaganja i da svaka odbornička grupa može da predloži, ukoliko ima dovoljan broj odbornika. Ali, vi kažete - evo, stručne službe nisu gubile vreme, nego za slučaj da nema više kandidata, odštampani su glasački listići unapred. To je pravi razlog zašto vama ne treba Ustavni sud.
Pravi razlog zašto vam ne treba Ustavni sud je otimačina koju planirate da napravite u Grockoj. Postavljam poslaničko pitanje - na osnovu kog je člana Ustava, zakona, bilo kog akta, ministar za državnu upravu i lokalnu samoupravu poslao ovo, dakle, ovaj papir, jer ne znam šta je, da li je ovo ljubavno pismo, jer ovo nije zaključak, nije mišljenje, nije odluka.
Ne poziva se ministar Milan Marković ni na jedan član zakona i ne kaže šta je ovo, nego kaže - Ministarstvu za državnu upravu i lokalnu samoupravu se zahtevom za davanje mišljenja obratilo Stanislav Jastšenjski, odbornik u SO Grocka, i to u odnosu na postojanje zakonske mogućnosti oduzimanja odborničkog mandata i eventualna ovlašćenja predsednika Opštine po tom pitanju. Obratio se u odnosu na postojanje zakonske obaveze.
Dakle, tražim odgovor od Milana Markovića, kada se to dotični gospodin obratio, tražimo da nam pošalje taj dopis, fotokopiju tog dopisa i da vidimo šta je on to tražio. Pa da nam onda gospodin, a to je ujedno i drugo pitanje, da nam Milan Marković odgovori na osnovu kog ovlašćenja on piše ovakva ljubavna pisma, koji je to član Ustava, član zakona koji njega ovlašćuju da se na ovakav način meša u rad lokalnih samouprava?
Dakle, brojni su ovi primeri zašto vi nećete Ustavni sud.
Pitao bih, s obzirom na činjenicu da je stanje u sudovima katastrofalno, i gospodina Dušana Petrovića da mi odgovori kako je moguće da u Rumi, u toku je naravno štrajk, ali kako je moguće da pripadnici sudske straže sprečavaju građane da uđu u zgradu suda? Jedno je štrajk, jedno je to što oni eventualno neće da rade i to je potpuno opravdano. Dajte da vidimo ko je to ovlastio nekoga da sprečava građane da uopšte uđu u zgradu suda?
Čuli smo od gospodina Boška Ristića da je on zadovoljan, citiraću, "geografskim poreklom kandidata".
Da se radi o vinu, o siru, da se radi o nekakvim domaćim životinjama, koje imaju zbog geografskog porekla specifične kvalitete, to bih razumeo, ali kada govorite o sudijama Ustavnog suda, onda je potpuno neumesno reći da je neko zadovoljan ili nije zadovoljan geografskim poreklom.
Vi ste morali voditi računa o kvalitetu kandidata, o njihovoj dosadašnjoj karijeri, o profesionalnim sposobnostima, a ne o geografskom poreklu.
Čuli smo i to da je zbog tranzicije neophodno izabrati Ustavni sud. Kakve to veze ima sa tranzicijom?
Pročitaću vam odredbu člana 9. stav 1. Ustavnog zakona, koja kaže – izbor, odnosno imenovanja sudija Ustavnog suda izvršiće se najkasnije do kraja prvog redovnog zasedanja Narodne skupštine.
To je prošlo. Prva stvar kada ste upućivali ovaj predlog, prvo što je morao navesti Boris Tadić jeste zašto je prekršio Ustav, zašto je prekršio Ustavni zakon i zašto nije izvršio svoju obavezu i predložio Narodnoj skupštini 10 kandidata, od kojih bi mi onda birali pet za sudije Ustavnog suda. To je ono što je Boris Tadić zanemario.
Dakle, član 9. stav 4. kaže - zakon o uređenju Ustavnog suda, postupku pred Ustavnim sudom i pravnom dejstvu njegovih odluka, Narodna skupština će doneti na sednici na kojoj se vrši izbor sudija Ustavnog suda. Ovo je još jedna obaveza koju ste vi zanemarili.
Oni koji se pozivaju na Sud u Strazburu moraju da znaju jednu stvar, ne može se niko obratiti Međunarodnom sudu pravde u Strazburu pre nego što iscrpi sve mogućnosti pred domaćim sudovima, a tu spada i obraćanje Ustavnom sudu.
Dakle, činjenica da ne postoji Ustavni sud nije relevantna. Ko god se obrati Sudu za ljudska prava u Strazburu, oni kažu - da li ste iskoristili sve mogućnosti u svojoj zemlji, jedna od njih je i obraćanje Ustavnom sudu. A vi kažete - ali, kod nas ne postoji; postoji na papiru, ali ne i u praksi Ustavni sud. A oni kažu - žao nam je, vi se sledeći put žalite i na to što, zahvaljujući DOS-ovskoj vlasti, nije postojao Ustavni sud, pa niste imali kome da se obratite da zaštiti vaša prava.
Čitav niz primera negativnih kršenja ljudskih prava naveo je gospodin Boško Ristić. Razumeo bih to da je on opozicija, ali vi ste, gospodo, na vlasti. Ne možete prati ruke i reći, mi o tome ne znamo ništa, Boris Tadić je dvostruka ličnost, on je ovaj predlog podneo kao predsednik Srbije, a ne kao predsednik DS-a.
On nije ni smeo da obavlja funkciju predsednika DS-a. Dakle, trebalo je onog trenutka kada je izabran za predsednika Srbije, nažalost, zamrznuti ili dati ostavku na ovu funkciju koju je imao, stranačku.
Međutim, očigledno je da vi jedne principe prihvatate kada ste u opoziciji i kada se za određeno mesto borite, a druge principe prihvatate i cenite kada konačno do vlasti dođete.
I svi vi koji ste podržali Borisa Tadića, setite se da je on već nakon nekoliko dana od izbora rekao - mene je izabrao narod. Prvo je bilo - podržite me, vi me morate podržati, stranke koje ne podrže Borisa Tadića nisu demokratske stranke i sve ostalo.
Posle nekoliko dana, on je rekao - vi mene više ne zanimate, mene je izabrao narod. Prevario je on i Bajru, i mnoge druge, ali imaćete priliku uskoro ponovo da mu omogućite da vas prevari, ali nadamo se da ovoga puta to neće biti tako.
Povodom navodne političke rasprave - da li je ili nije potreban Ustavni sud, mene čudi da DS, odnosno predstavnici DS-a otvaraju takvu raspravu i ne znam kako je uopšte moguće raspravljati o nečemu što je definisao Ustav.
I, u krajnjoj liniji, sama ideja da ne postoji Ustavni sud, zaista ne znam kako bi se čak izrazio o tome, da li je to monstruozno, da li je to gore od toga, ali nadam se da vam neće pasti na pamet da u narednom periodu bilo šta slično sprovodite u delo.
Čuli smo i to da je dobro biti u opoziciji i da se u opoziciji stiče pamet. To mogu prihvatiti da je tako, ali je prava šteta što neki koji se bave politikom nikada nisu bili u opoziciji, nego se od početka bavljenjem politikom bave kao vlast, pa onda nisu ni imali mogućnost sticanja te pameti, što se sada građanima Srbije obija o glavu.
Očigledan je, kada pogledamo predloge sudija Ustavnog suda, veliki upliv nevladinih organizacija.
Očigledno je da je veliki broj kandidata prošao raznorazne obuke, da li preko Fonda za otvoreno društvo, preko SOROŠ-a, neki su bili u Budimpešti, neki su bili u Americi, neki u Nemačkoj, ali mislim da će to ponovo dovesti samo do velikog broja problema i da će ti ljudi i kada budu, ukoliko ne daj bože budu sudije Ustavnog suda, naravno imati odgovornost prema onima koji su ih obučavali, a ne prema građanima Srbije.
Već dosta vremena sam potrošio, ali moram još reći nekoliko reči o kandidatu za predsednika Ustavnog suda koga je Boris Tadić predložio, radi se o Dragiši Slijepčeviću, i ovo je samo deo novinskih članaka i krivičnih prijava koje govore o minulom radu ovog gospodina.
Očigledno je da on ima veći broj krivičnih prijava nego predmeta u radu. Kako koju presudu donese, kako koji predmet završi, tako se otvara afera u novinama i tako uslede krivične prijave protiv ovog gospodina.
Da li je moguće da će Boris Tadić insistirati do kraja da ovaj čovek bude, da li predsednik Ustavnog suda ili samo član, ne znam, ali iskoristićemo i u narednim tačkama priliku da građane Srbije još detaljnije upoznamo sa svim kriminalnim aferama u koje je ovaj gospodin umešan.
Dame i gospodo narodni poslanici, molio bih vas za trenutak pažnje, neću vam oduzeti puno vremena.
Danas je nakon 1715 dana provedenih u pritvoru počelo suđenje prof. dr Vojislavu Šešelju, predsedniku SRS. Počelo je iznošenje optužnice od strane predstavnika tužilaštva.
Jasno je, već na osnovu ovoga što smo do sada čuli, da je optužnica protiv prof. dr Vojislava Šešelja politička, kao što je i na osnovu jučerašnje pretpretresne konferencije jasno da su predsedniku SRS, građaninu Republike Srbije, koji je dobrovoljno otišao u Hag, prekršena brojna osnovna ljudska prava koja su univerzalno priznata svim međunarodnim pravnim dokumentima.
Jasno je da njemu, suprotno Pravilniku Haškog tribunala nisu obelodanjena imena zaštićenih svedoka, čime mu je direktno onemogućena priprema odbrane. Jasno je da više od 207 hiljada strana oslobađajućeg materijala nije takođe u skladu sa obavezama Tužilaštva prevedeno na srpski jezik i predato u pismenoj formi prof. dr Vojislavu Šešelju. Jasno je da će i tokom samog suđenja... Zamolio bih vas ako možete malo da umirite.
Zamolio bih vas da ipak budete toliko kulturni i saslušate ovo što imam da kažem, jer se radi o kršenju prava čoveka koji danas u Hagu predstavlja Srbiju i koji će narednih dana u Hagu braniti sve nas.
Dakle, SRS je pripremila bedževe sa likom dr Vojislava Šešelja na kojima piše "Sloboda Šešelju" i "Stop haškoj tiraniji".
Kada je Tomislav Nikolić bio izabran za predsednika Narodne skupštine, na zahtev poslaničke grupe – vojvođanski poslanici i gospođice Aleksandre Jerkov, nosio je bedž Dinka Gluhonjića za koga ste tvrdili da su mu ugrožena neka ljudska prava.
Mislim da je u slučaju dr Vojislava Šešelja neuporedivo jasnije da su ta njegova ljudska prava ugrožena i predlažem svim poslanicima Narodne skupštine Republike Srbije da u znak solidarnosti i u znak protesta zbog kršenja osnovnih ljudskih prava dr Vojislava Šešelja danas na svom reveru nose bedž sa njegovim likom.
Za predstavnike nacionalnih manjina pripremili smo ovaj bedž na mađarskom jeziku, na romskom, a naravno, za predstavnike vladajuće koalicije pripremili smo i na engleskom jeziku, da bi "dragi Džordž" eventualno, ukoliko ih vidi, razumeo šta je to što oni nose na reveru.
(Predsednik: Vreme)
Pokloniću jedan bedž i predsedniku Narodne skupštine Republike Srbije Oliveru Duliću i verujem da će on danas pokazati svoje lice i pokazati koliki je demokrata i staviti na svoj rever bedž sa likom dr Vojislava Šešelja. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, javio sam se u skladu sa Poslovnikom, član  104, koji kaže da su narodni poslanici dužni da poštuju dostojanstvo Narodne skupštine. Mene iznenađuje činjenica da predsedavajući Radojko Obradović nije reagovao na onakvo izlaganje gospodina Vučićevića koje je bilo, to moram reći, ispod svakog nivoa.
Možete se vi, gospodine Vučićeviću, hvaliti brojem odela koje ćete promeniti, ali vi ste maločas ovde dokazali svima u ovoj sali i svima onima koji gledaju prenos da odelo ne čini čoveka, i da svakako ne čini džentlmena i kavaljera, jer vi da ste makar u minimalnom procentu nešto tako, svakako ne biste izgovorili onako nešto bilo kome u ovoj skupštini, a svakako ne dami kakva je Nataša Jovanović.
Druga stvar, što se tiče argumentacije koju ste izneli vezano za Ustavni sud, moram priznati da vam je ona otprilike adekvatna koliko i ovaj nesrećni komentar koji ste dali. Ne mogu da shvatim da bilo ko, ko se ozbiljno bavi politikom, može da kaže, eto, do sada ste kritikovali što nemamo Ustavni sud, a sada je stigao predlog, nije nikakav, ni sam ne znam ko su ti ljudi na spisku, ali hajde da izaberemo bilo koga i da imamo kome da se žalimo. Tu su ljudi, pa neka probaju.
To su previše ozbiljne institucije da bi mogli da pustimo bilo koga da proba. Ne mogu se predlagati ljudi koji su ispunili uslove za penziju ili su pred ispunjavanjem uslova za penziju, jer smo onda sigurni da ćemo za nekoliko meseci ili pola godine ponovo doći u situaciju da nemamo Ustavni sud.
Da li je to ono što vi hoćete, a čuli smo da ima više od hiljadu predmeta u proceduri, dakle to su ipak potrebni ljudi koji će imati i stručnost i snage da to iznesu i da se izbore sa velikim brojem predmeta koji čekaju da uđu u proceduru.
Ukoliko prihvatimo ovo, a mi iz SRS to svakako ne možemo i nećemo učiniti, dajte da bude bilo ko, samo da se žalimo, mi ćemo se vratiti u onu situaciju koju smo imali dok je postojao onakav sud, ako se to uopšte može nazvati Ustavnim sudom, i opet će biti ono kako je narod rekao - Ustavnom sudu se žaliti je kao gluvom šaputati. Hvala.