Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 5. zakona o budžetu zajedno sa mojim kolegama iz Niša, gospodinom Lapčevićem, koji je govorio pre mene, i gospodinom Ilićem, koji danas nije tu. Nažalost, moram da podsetim javnost Niša i javnost Srbije da osim nas trojice Niš ima još poslanika. Voleo bih da su i poslanici vladajuće većine iz Niša, pre svega mislim na gospodina Boška Ristića iz DS-a i gospodina Branislava Jovanovića iz stranke G 17, podržali ovaj amandman koji se tiče nečega što ide u prilog i korist svim Nišlijama. Ali dobro, to je njihov problem, neka oni sutra objašnjavaju Nišlijama zbog čega nisu podržali ovako nešto. Naravno, vidimo da je gospodin Ilić, zaboravio sam to da kažem, ipak iz vladajuće većine, tako da je bilo moguće podržati ovaj amandman, ali zbog čega gospoda to nisu učinila, ne znam.
Očekivao sam od ove vlade, koja za sebe smatra da je socijalno odgovorna vlada, da sagleda probleme svih građana Srbije, a čuli smo od mog prethodnika da na jugu Srbije ima ogromnih problema. Nažalost, problema ima i ovde u Beogradu, ima ih u Vojvodini, ali jug Srbije, čiji je centar grad Niš, ima najvećih problema i tamo su prosečna primanja najmanja.
Grad Niš nije poznat samo po svojoj istoriji i po svojim istorijskim simbolima, od kojih je naravno najpoznatija Ćele kula, nego je u novije vreme bio poznat i po Elektronskoj industriji i po fudbalskom klubu Radnički. Nažalost, Elektronska industrija, koja je bila simbol grada Niša, gotovo da ne postoji više; od nekih dvadesetak hiljada radnika koji su nekada tu radili, to smo takođe čuli od prethodnika, sada ih ima jedva dve hiljade. O fudbalskom klubu Radnički da i ne govorimo. Nekada moćni Radnički, ponos srpskog i jugoslovenskog fudbala, one velike Jugoslavije, danas se takmiči, verovali ili ne, u trećoj ligi Srbije, a stadion Radničkog, čuveni Čair je u fazi propadanja i urušavanja. Onaj ko prati fudbal i sport zna da prijateljska utakmica između naše i bugarske fudbalske reprezentacije, koja je planirana da se odigra u Nišu, nije mogla da bude tamo odigrana iz tih razloga.
Niš je rastao sa Elektronskom industrijom i pominjanje Elektronske industrije budi određene emocije kod svakog Nišlije, jer gotovo da nema Nišlije koji nije radio ili čiji neko nije radio u Elektronskoj industriji.
Država ipak mora malo ozbiljnije da shvati sve ovo, jer znamo da je pomagala neke firme, kao što je kragujevačka "Zastava". Naravno, nemam ja ništa protiv toga, da me pogrešno ljudi ne shvate, da se pomaže i "Zastava", i "Magnohrom" iz Kraljeva, i "Sloboda" iz Čačka, i "14. oktobar" iz Kruševca i svi nekadašnji giganti, ali zbog strateških razloga... A verujte da jug Srbije, pored svega ostalog, ima strateške interese za Srbiju - blizina Kosova, blizina bugarske granice, blizina makedonske granice; znamo i da taj čuveni Koridor 10 nikako da jug Srbije spoji sa onim destinacijama kojima je namenjen i još uvek jug Srbije predstavlja slepo crevo.
Kao odraz ovih prilika, što se tiče privrede u Nišu i Elektronske industrije, možda ste imali prilike da pre nekoliko dana na jednoj lokalnoj niškoj televiziji vidite jedan jeziv prizor: u po bela dana na krovu jedne zgrade u širem centru Niša kamera jedne niške televizije snimila je trojicu mladića kako se drogiraju, jedan drugom špricevima bodu vene. Jednostavno, izgleda da nemajući mogućnosti za bilo šta drugo neki ljudi pokušavaju da pribegavaju i takvim sredstvima.
Ali, izgleda da ova država i ova vlada ima važnijih stvari od onih socijalnih stvari, jer se predstavlja kao socijalno odgovorna vlada. Njoj nije važno kolike su plate, kako radi privreda, kako se živi.
Izgleda da je ovoj vladi najvažnije da uspostavi kontrolu nad svim medijima u Srbiji. Naravno, ne čudi me to što Boris Tadić teži tome (i to je, u stvari, i uradio) da kontroliše sve medije u Srbiji; on to radi još od momenta kada je izabrani prvi put za predsednika države. Međutim, u poslednje vreme u tom poslu pomažu mu još neki ljudi, neki koji su se doskora izdavali za velike opozicionare, za velike patriote.
Vidimo, Boris Tadić je njima sada otvorio medije, ali im je postavio jedan uslov - dostupni će vam biti mediji, ali morate da pljujete po Vojislavu Šešelju. Naravno, u ovome poslu najviše prednjači Aleksandar Vučić, najveći lažov u Srbiji. Prosto verujem da se oni čuveni Njegoševi stihovi koji se odnose na velike lažove odnose baš na gospodina Vučića - niko krupno ko Vučić ne laže. Imali ste prilike da čitate i današnju štampu, i od juče i prekjuče; jadnik ne zna šta će sa sobom i onda optužuje čoveka koji je šest godina u Hagu, u Haškom tribunalu, na čijim nogama i rukama se nalaze lanci onih koji žele da unište i Srbiju i srpski narod.
Taj isti Vučić sada hoće da taj svoj poljuljani patriotizam predstavi naciji i narodu i kaže – evo, ja idem početkom decembra u Knin da obiđem te naše Srbe, da vidim šta rade i kako žive. Gde je do sada bio taj Vučić? Uostalom, zašto nije otišao u Knin pre nekoliko meseci kada je bila kampanja za gradonačelnika Beograda? Da je tu svoju kampanju tada, dok je bio član SRS, počeo iz Knina, možda bi Srpska radikalna stranka dobila još neki glas više i verovatno bi sada bila vlast u gradu Beogradu.
Ali, očigledno je da je Vučić sada postao miljenik hrvatske televizije i hrvatskih vlasti. Verujte, tamo se njemu neće ništa desiti, mada on uvek želi da diže tenziju kako je ugrožen sa svih strana. Kada pominje Knin i srpski narod u Kninu ne pominje više Republiku Srpsku Krajinu, ne pominje da ti ljudi tamo žive, i njihovi preci, više od osam vekova, da je to srpska zemlja, da su ti ljudi bukvalno proterani. On ide tamo iz nekih svojih razloga. Što se tiče gospodina Vučića, ne bih želeo više da govorim o njemu, ali verujte mi, neće me iznenaditi ako je njegov razlog posete Kninu taj da ide da se izvini Hrvatima i hrvatskom narodu za navodna zlodela koja su Srbi počinili u Hrvatskoj. Hvala.