Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Petar Jojić

Petar Jojić

Srpska radikalna stranka

Govori

Dame i gospodo,  ocenu i primedbe na Predlog zakona o privatizaciji najbolje je dao narodni poslanik prof. dr Vojislav Šešelj, ocenjujući da je ovaj zakon bolji od prethodnih iz sledećih razloga: prvo, što je privatizacija oročena, drugo, što je omogućena prodaja preko 51%.
Međutim, na ovaj zakon treba uputiti i ozbiljne primedbe zbog toga što se privatizacija ne sprovodi po jednom zakonu o privatizaciji, već se ona sprovodi po predlogu ovoga zakona o privatizaciji, zatim po Predlogu zakona o akcijskom fondu i Predlogu zakona o agenciji za privatizaciju. Po mom mišljenju trebalo je, iz razloga efikasnosti, ekonomičnosti i celishodnosti, privatizaciju urediti jednim zakonom, jer je to najbolje, kako ovi zakonski propisi ne bi morali da se sudaraju, i da se na različite načine tumače i primenjuju u praksi i da jedan drugome otežavaju sprovođenje privatizacije.
Ovim zakonom ne treba prodaju svih preduzeća i kapitala prodavati na identičan način. S obzirom da mi imamo preduzeća od posebnog državnog i nacionalnog interesa, kao što su EPS, NIS i komunalna preduzeća, zbog čega ni u kom slučaju ne bi trebalo dozvoliti da se prizvatizacija u ovim vitalnim i veoma značajnim granama od posebnog društvenog i nacionalnog interesa, prodaje preko 49%.
Koje su to specifičnosti privatizacije u Srbiji. Naveo bih neke. Prvo, naša zemlja je za poslednjih 10 godina bila izložena nečuvenim i nezapamćenim sankcijama i spoljnim pritiscima i ucenama. Drugo, nijedna od zemalja u istočno-evropskim zemljama koje su išle u privatizaciju i tranziciju, kao što su Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Rumunija, Bugarska i dr. nisu bile izložene ovakvim pritiscima, sankcijama, niti ratu. Treće, druge zemlje nisu imale probleme sa okupacijom svojih teritorija, nisu imale probleme kao što smo imali mi, a i danas imamo sa sudbinom srpskog naroda i ogromnim brojem, sa stotinama hiljada izbeglica. Ove zemlje nisu imale problem Kosova, kojeg imamo mi, imali smo u prošlosti, a imamo ga i danas. Ove zemlje takođe nisu imale probleme sa tolikom nezaposlenošću.
Da bismo privatizaciju mogli izvršiti na pravedan, efikasan i ekonomičan način potrebno je obezbediti sledeće uslove.
Prvo, obezbediti zakonsku regulativu po kojoj bi se privatizacija obavila, a da štetu ne pretrpi ni jedan građanin u našoj zemlji.
Drugo, dobro sagledati i utvrditi koliko će biti zainteresovanih investitora za našu privatizaciju, jer je ministar Vlahović izjavio da je obavio brojne razgovore i kontakte sa stranim strateškim partnerima. Međutim, sa kojim partnerima nije dao ni jedan odgovor, što je trebalo poslanicima da predoči, koje su zemlje zainteresovane za privatizaciju u našoj zemlji, konkretno da vidimo koje su to zemlje, kakav je njihov legitimitet i za koje grane privrede su te zemlje zainteresovane i strateški partneri iz inostranstva.
Kod nas će privatizacija u dobroj meri zavisiti i od restitucije, privatizacija će zavisiti i od razvoja našeg tržišta, da li ćemo tržišno moći da konkurišemo u inostranstvu, koliki je obim stranih investicija, kolika će biti podrška međunarodnih finansijskih organizacija, kakve će biti finansijske promene u našoj finansijskoj strukturi, a zavisiće i od promena u našem bankarskom sistemu, od tržišta hartija od vrednosti, od promena u javnim finansijama.
Kakva će biti privatizacija u našoj zemlji zavisiće i od parlamentarne kontrole, kako bi se sprečile sve zloupotrebe u procesu privatizacije. Naša privatizacija će zavisiti i od spoljno trgovinske ravnoteže. Privatizacija će zavisiti i od obavljenih priprema i početka privatizacije, jer mislim da privatizacija treba da otpočne što pre. Potrebno je obezbediti uslove za osnivanje malih i srednjih preduzeća, jer velika preduzeća nemaju nikakve šanse u ovoj oblasti da se privatizuju na način i na vreme kako se to sada predviđa, a takođe i precizirati zakonom strana ulaganja.
Stav Srpske radikalne stranke, a i moj, jeste da sva preduzeća treba da se razvrstavaju na ona koja imaju manje od 100 zaposlenih i ona preko 100 zaposlenih, s tim da bi onim preduzećima do 100 zaposlenih trebalo omogućiti da privatizaciju sprovodi lokalna samouprava i da najmanje od 30% od dobijenih sredstava te prodaje kapitala pripadne lokalnoj samoupravi da ona može samostalno da raspolaže za najvažnije potrebe lokalne samouprave.
Prodaju velikih preduzeća i velikog kapitala veće vrednosti treba vršiti putem licitacije, putem konkursa, prikupljanjem ponuda, uz oglas o licitaciji i konkursu, koji mora biti objavljen 15 dana, najmanje u "Službenom glasniku RS" i u jednom dnevnom listu.
Primedbe na Predlog zakona o agenciji za privatizaciju su sledeće: ovim se predlogom zakona daju velika ovlašćenja agenciji, a omogućava se čak i formiranje posebnih agencijskih ispostava, čime se povećavaju troškovi privatizacije i povećava administracija na terenu, jer poznato je da u privatizaciju treba da uđe između 6 i 8 hiljada preduzeća, pa se postavlja pitanje, koliko je tih lokalnih ispostava koje treba da učestvuju i koliko će biti službenika, činovnika, radnika, izvršilaca, veštaka i drugih institucija koje treba da sprovode privatizaciju, što apsolutno povećava troškove privatizacije.
Dame i gospodo narodni poslanici, zbog toga je potrebno, kako smatraju srpski radikali, prihvatiti primedbe koje su poslanici Srpske radikalne stranke uputili na ovaj predlog zakona, zakon doraditi, kako bi bio u praksi sprovodljiv.
Zato bi trebalo izvući neke pouke iz onih zemalja koje su izvršile privatizaciju, koje su izvršile tranziciju, a pre svega zemlje istočno-evropskih zemalja. Ovom prilikom želim da skrenem pažnju da su investiciona ulaganja u zemljama u tranziciji ostala samo na papiru. Novi vlasnici su rasprodali sve što se moglo prodati, pare uzeli i 10 puta više nego što su platili za preduzeća, otpuslili zaposlene i objavili stečaj, čime su izbegli socijalne troškove i zbog toga se mora sa najvećom odgovornošću pristupiti obimu i sprovođenju privatizacije.
Primeri iz nekihi susednih zemalja, a pre svega Rumunije, na šta upozoravam i skrećem pažnju, ti primeri su zaista za našu pouku, jer su u njoj vlasnici umesto da pokreću proizvodnju, bezdušno kupovali industrijska preduzeća, a onda ih krčmili. Primer Bugarska, koja je bila zemlja izvoznica voća i povrća, a danas je postala uvoznik. Ekspertski prodor u Rumuniji se uglavnom bazira na izvozu tri artikla, starog gvožđa, sirovog drveta i jeftine radne snage.
Evropske i druge čeličane danas konzumiraju velike količine starog gvožđa iz Rumunije i zbog toga se ono dobro kotira na svetskim berzama. U poslednje vreme Rumunija je postala njegov veliki proizvođač. Strani investitori kupuju rumunske fabrike i zavode, ubrzo ih zatvaraju i parčaju, pa parče po parče krčme kao staro gvožđe. To im dođe rentabilnije nego da se muče sa njihovom rehabilitacijom i oporavkom. Isti je slučaj i sa masovnom sečom šuma, a domaća radna snaga u Rumuniji se plaća 5 do 10 puta manje nego u zemlji odakle dolazi strani kapital.
Dame i gospodo narodni poslanici, poznato vam je da je kroz istoriju svaki oblik vlasništva u datim društveno-ekonomskim okolnostima razvoja imao istorijsku ulogu i značaj, a svaki od njih ima svoje nedostatke i prednosti, što znači da ni jedan od njih nije idealan za rešavanje ekonomsko-socijalnih problema bilo koje države. Strani strateški partner u procesu privatizacije naših preduzeća biće zainteresovan da kupi ono preduzeće u kome će moći da ostvari profit.
Privatizaciju u našoj zemlji i dalje opterećuju pritisci i ucene na našu državu, koji dolaze iz inostranstva, a strani partner u ovakvim okolnostima neće prihvatiti pravno učešće mogućeg partnera. Trgovci imaju svoju logiku, jer ako kupac zna da prodavac mora nešto da proda, onda ga i po tom osnovu on ucenjuje i obara cenu. Slučaj ne bi smeli da zaobiđemo i u svakom slučaju naša preduzeća ne bi smela da idu u prodaju po svaku cenu i u bescenje. Zato smatram da je potrebno da naša država treba da se okrene dugoročnim strateškim interesima nacije i razvoju srpske privrede i da ni u kom slučaju Srbija ne postane interesna sfera strateških partnera.
Dame i gospodo narodni poslanici, ministar za privatizaciju gospodin Vlahović je rekao da niko neće ostati na ulici. Međutim, bojim se da će se ipak najveći broj zaposlenih posle prodaje njihovih preduzeća, koja će se izvršiti putem privatizacije, iz zemlje i inostranstva, naći na ulici i na birou rada, koji se sada zove tržište rada, kao što je u nekim zemljama u tranziciji.
Dame i gospodo narodni poslanici, ne smemo dozvoliti rasporadju resursa i preduzeća u bescenje, jer bi se izgubila perspektiva sopstvenog razvoja i naši radnici bi postali gastarbajteri u sopstvenoj zemlji. Novi vlasnik će nastojati da sve rezultate budućeg rada prisvoji, a našim radmicima je ostalo samo da mu oni određuju plate koliko oni smatraju.
Dame i gospodo narodni poslanici, ja sam i na prošloj sednici takođe uložio amandman na član 3. Predloga ovog zakona, gde sam predložio da se isti briše. Bilo je dosta reči, od strane većeg broja poslanika, i primedbi na ovaj član, i na prošloj sednici, a kao što vidite, jedan veliki broj amandmana ponovo je uložen baš na odredbe člana 3. ovog predloga zakona.
Ukazujem ponovo, po ko zna koji put, da se ovde radi o kršenju Ustava i o kršenju zakona i da se narušava princip načela podele vlasti, zakonodavne, izvršne i sudske. Ponovo želim da vas podsetim, dame i gospodo narodni poslanici, a većini vam je, siguran sam, poznato, da se ova materija mora regulisati zakonom, a ni u kom slučaju bilo kojim drugim aktom, pogotovu aktom koji bi trebalo da donosi Vlada.
Zakon treba da reguliše odnos plata u državnim organima, a, kao što je rečeno juče na raspravi, u javnim službama i državnim organima je 420 hiljada zaposlenih. Ono što je zanimljivo - vešto se prikriva jedna činjenica, što niko danas neće da saopšti zaposlenima u državnim i javnim službama - kolika će biti vrednost koeficijenta za plate u državnim organima i javnim službama.
Zašto se to krije? Ljudi očekuju da znaju kolika je plata učitelja, profesora, dekana, kolika je plata zaposlenog u administraciji u tim organima, kolika je plata sudije, kolika je plata zaposlenog u administraciji u lokalnoj samoupravi. Kolika je, dakle, plata lekara danas, lekara subspecijaliste, - oko 6.400 dinara. Niko neće sada da predoči javnosti kolika će biti plata ovih lica u javnim službama.
Plašim se i mnogi očekuju, tako već zaključuju, čim Vlada krije vrednost koeficijenta, da će im plate biti manje nego što jesu u ovom trenutku. Zbog toga je bilo nužno da se utvrdi i koeficijent i broj koeficijenata, jer bi to trebalo da bude jasno odmah, unapred zaposlenima, da bi znali na čemu su.
Ovako, zaposleni u državnim i javnim službama, kao i u ostalim organima, ostaju u neizvesnosti. Zbog toga sam i predložio ovaj amandman, i ostajem kod ovog predloga. Predlažem narodnim poslanicima da ne dopuste, ni u kom slučaju, da se zakonodavna vlast preuzme od strane Vlade, iz ruku parlamenta. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici i ja sam uložio amandman na ovaj član i ostajem kod predloga tog amandmana. S obzirom da je predlagač zakona koristeći odredbe postojećeg Zakona o radnim odnosima u državnim organima ("Službeni glasnik Republike Srbije" br.  48/91 i 66/91) postojeće koeficijente uvećavao dva puta nelogično je da se prilikom određivanja viših koeficijenta za predsednika Višeg privrednog suda koristi drugi odnos, tj. da se isti favorizuje u odnosu na predsednika stalnog radnog tela Narodne skupštine  i predsednika poslaničke grupe, obzirom da se predlagač zakona u obrazloženju člana 7. poziva na već uspostavljene odnose iz Zakona o radnim odnosima u državnim organima, pa se predlaže da se i primeni.
Dame i gospodo narodni poslanici, Srpska radikalna stranka se zalaže da sistem raspodele svih zaposlenih u državnim organima, kao i poslanika Narodne skupštine Republike Srbije, bude zasnovan na utvrđenim pravima, obavezama i odgovornostima i ne prihvata platne razrede iz vremena komunizma kao oblik uređenja ove sfere društvenog rada. Platni razredi nikada nisu odražavali u praksi realnost i prema tome, ne mogu biti prihvaćeni ovakvi stavovi Vlade.
Dame i gospodo narodni poslanici, brojni zakonski projekti koji se predlažu Narodnoj skupštini su veoma loše pripremljeni. Nisu dobro urađeni, nisu sistematizovali norme, ne odražavaju realnost. Zbog toga narodni poslanici imaju prava i dužnosti da ukažu da se određeni propisi i određeni zakoni moraju bolje pripremati i da budu sadržajniji i u praksi primenjeni.
Poznato mi je da je jedan ministar Francuske pozvao svog sobara, kada su mu upućene primedbe na predlog zakona, da u narodu brojne odredbe nisu bile jasne. Zamolio je svog sobara da pročita zakon od početka do kraja i sve ono što sobaru nije jasno da briše, pa kada je sobar stavio brojne primedbe i sobaru nisu bile jasne odredbe koje je francuski ministar predložio, tek je tada u drugom izdanju nacrt zakona izašao pred francuski parlament, bio je prihvaćen, i bolje sprovodljiv.
Zbog toga ukazujem predlagačima zakona da moraju voditi računa da timovi koji rade kao stručna lica na izradi zakona treba da budu zaista ljudi koji poseduju stručnost i ljudi koji će pripremiti projekt zakona takav, da bude zaista razumljiv narodu, običnom građaninu, a kamoli narodnim poslanicima kojima treba da bude odmah jasan i prihvatljiv.
Dame i gospodo narodni poslanici, poslanici SRS su ukazali na nelogičnosti i na neprihvatljivost predloženih rešenja u članu 9. koja predviđaju, između ostalog, pod tačkom 4. razvrstavanje službenika u lokalnoj samoupravi na različite načine. Ostajem kod ovog amandmana i predlažem da se briše alineja 4, stava 9.  jer u Srbiji, kao što su poslanici SRS ukazali, plate u svim opštinama u lokalnoj samoupravi, izabranih i imenovanih lica treba da budu ravnomerne i treba da budu iste, iz onih razloga koje su poslanici SRS izneli. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, na osnovu člana 48. Zakona o sudovima, postupak za razrešenje pokreće predsednik Vrhovnog suda Srbije. Odbor za pravosuđe Republike Srbije je nadležan da pokrene postupak samo za razrešenje predsednika Vrhovnog suda. Međutim, inicijativu za pokretanje postupka za razrešenje sudije mogu podneti: predsednik dotičnog suda, sednica svih sudija dotičnog suda, predsednik neposredno višeg suda i ministar pravde. Međutim, ta inicijativa u pismenom obliku mora biti dostavljena Vrhovnom sudu Republike Srbije, da bi Vrhovni sud Republike Srbije utvrdio razloge za prestanak funkcije sudije, a istovremeno, to se odnosi i na prestanak funkcije predsednika suda. To znači da se prethodno moraju utvrditi razlozi zbog čega se razrešavaju dužnosti predsednici sudova, pre isteka mandata na koji su birani u trajanju od četiri godine.
U obrazloženju Vrhovni sud mora da utvrdi činjenice da li je sudija ili predsednik suda vršio sudsku, odnosno funkciju starešine organa, tj. predsednika suda, po zakonu ili nije, da li je vršio tu funkciju ažurno, efikasno i pravilno ili nije? Kad Vrhovni sud utvrdi te činjenice, tada Vrhovni sud dostavlja predlog i pokreće postupak pred Odborom za pravosuđe Skupštine Republike Srbije. Onda Skupština Republike Srbije odlučuje nakon svega toga.
Iz predloga i materijala koji smo dobili, razrešava se, kako vidimo, pre isteka svoje funkcije 21 starešina pravosudnih organa, a u obrazloženju predlagač se poziva na član 29. Međutim, ne kaže nijedne reči da li su utvrđene bitne i odlučujuće činjenice za razrešenje predsednika opštinskog ili okružnog, odnosno Vrhovnog ili pak Privrednog suda. Nema nijedne reči. Onda se ozbiljno postavlja pitanje i ostaje diskutabilno koji su motivi i koji su razlozi bili za razrešenje dužnosti predsednika sudova, koji se nalaze u predlogu pred narodnim poslanicima. Sve je to moralo narodnim poslanicima da bude poznato. Ne može se reći da je razmotrio inicijativu, mislim na Odbor za pravosuđe, Ministarstva pravde i lokalne samouprave za razrešenje predsednika sudova pre isteka mandata.
Šta je sada sa Vrhovnim sudom, kao najvišim sudom u Republici Srbiji? Zašto se ovde narušava osnovni princip podele vlasti? Zašto se Vrhovni sud, odnosno sudska vlast potiskuje i stavlja na marginu i uopšte se ne pita ko će doći u sud, ko će biti razrešen i ko će od starešina biti smenjen sa funkcije starešine organa?
Nemam dovoljno razloga ni da kažem da nije bilo osnova da se neki predsednici sudova razreše pre isteka vremena. A ne mogu da kažem ni ono drugo. Međutim, mogao bih kada bi postojali dokazi o tome, a nema nijedan dokaz ni za jednog od starešina pravosudnih funkcija koji se razrešavaju pre vremena, pa ne mogu da se složim sa ovakvim načinom razrešenja, niti izbora, iz prostog razloga što pridajem ogroman značaj pravosuđu i pravosudnim organima.
U članu 96. Ustava Republike Srbije normirano je da su sudovi i sudije nezavisni u svom radu. U članu 101. Ustava Republike Srbije normirano je da sudija ne može biti protiv svoje volje razrešen, osim ako je izvršio krivično delo, kad nestručno i nesavesno obavlja sudsku funkciju ili trajno izgubi radnu sposobnost za vršenje sudske funkcije. Gospodo narodni poslanici, da li posedujemo bilo koji dokaz vezano za ove ustavne odredbe koje obavezuju svakoga u ovoj državi, kao najviši pravni akt, kao brana svim mogućim nasrtajima na pravni i ustavni poredak?
U članu 102. je propisano da je Vrhovni sud Srbije najviši sud u Republici, kao i koja je uloga Vrhovnog suda u Republici Srbiji kod izbora ovih budućih predsednika sudova i koja je uloga bila predsednika Vrhovnog suda i opšte sednice Vrhovnog suda Republike Srbije, pri utvrđivanju razloga za prestanak funkcije pravosudnih organa, odnosno starešina pravosudnih organa ili pak trajni prestanak sudske funkcije.
Mi za to ovde nemamo dokaze. To je normirano u članu 48. Zakona o sudovima, a isto tako predviđeno je i u članu 29. stav 3. Zakona o sudovima. Takođe nije prihvatljivo da se za predsednika okružnog suda bira sudija opštinskog suda, a da istovremeno bude izabran za predsednika okružnog suda. To po Ustavu ne može, to po Zakonu o sudovima ne može. Zbog čega? Sudija opštinskog suda koji se predlaže za sudiju okružnog suda prvo mora da položi u ovoj Narodnoj skupštini zakletvu da postaje prvo sudija okružnog suda, i na toj sednici ne može dva puta da polaže zakletvu, pa će na narednoj sednici, ako se utvrdi da ispunjava uslove, biti imenovan i za predsednika suda.
Postavlja se pitanje, sa stručnog aspekta je nelogično, jer mi imamo 29 okružnih sudova u Republici Srbiji i u svakom okružnom sudu imate od 15 do 40, ili 50 sudija okružnog suda. Zamislite sada kada vi rukovodite jednim pravosudnim organom sa 40 sudija okružnog suda i sada vam političari sa strane predlažu i kažu - mi vam predlažemo i ovo ćete da prihvatite, predlažemo vam sada za predsednika okružnog suda sudiju opštinskog suda koji ima dve-tri godine radnog iskustva na poslovima pravosuđa. Onda možete misliti kako će taj čovek uživati ugled i kako će biti prihvaćen od kolektiva okružnog suda kada mu dođe neko iz nižeg suda, za predsednika suda.
To je nekada moglo biti, u komunističko doba. Fadilj Hodža je nekada bio sudija, nije imao ni pravosudni ispit. Bilo je mnogo njih koji su tako bili sudije Vrhovnog suda. Međutim, u ovo vreme po mom dubokom uverenju, dame i gospodo narodni poslanici, nije prihvatljivo kršiti Ustav, nije prihvatljivo kršiti Zakon o sudovima. Zalažem se za reformu pravosuđa. Imao sam prilike da upoznam tokom godina rad pravosudnih organa i nikada nije bilo veće potrebe za reformom u pravosuđu nego u ovom trenutku, ali sam očekivao i po dubini i po širini jednu kompletnu reformu, kao i da se ona reguliše određenim zakonom, da se zaista pravosuđe podigne na viši nivo i da nemamo slučajeve da nam se parnice vode u sudovima i po 30 godina, da građani čekaju da ostvare neko svoje pravo godinama, a neki i umru i nemaju prilike da realizuju i da ostvare svoja osnovna ljudska i građanska prava.
Završavam, gospodine predsedniče. Položaj pravosuđa danas je veoma težak i mi ne možemo prihvatiti ovakav odnos ima prema pravosuđu. Mišljenja sam da status i položaj nosilaca pravosudnih funkcija mora biti materijalno obezbeđen i od predsednika sudova i od sudija tražiti veću odgovornost. Ima jedna stvar, ako mi dozvolite da završim. Napomenuću da je u nekoliko poslednjih meseci zavladalo veoma nepovoljno stanje u organima pravosuđa. Jedno iščekivanje, jedna neizvesnost ko će ostati sudija, ko će ostati tužilac, ko će biti predsednik suda, desetine partija licitiraju i navijaju i predlažu.  Mislim da Narodna skupština i Odbor za pravosuđe moraju uzeti sa Vrhovnim sudom stvar u svoje ruke, i ubuduće urediti pravosuđe u Republici Srbiji i podići ga na viši nivo.
Dame i gospodo narodni poslanici, prema predlogu člana 3. ovog zakona ostaje opet da Vlada utvrđuje koeficijente za 240.000 zaposlenih u organima državne i lokalne samouprave. Ovim predlogom zakona očigledno je da ne dolazi do decentralizacije koja se u svakom slučaju najavljivala, mislim decentralizaciju vlasti, između ostalog i decentralizaciju lokalne samouprave.
Naprotiv, ovde se vrši i centralizacija, jer Vlada uzima sve u svoje ruke, pa čak preuzima i zakonodavnu ulogu u odnosu na ovlašćenja koja joj kao izvršnoj vlasti, po principima i načelima podele vlasti, pripadaju kao izvršnoj vlasti. Mislim da ovakva krupna pitanja ni u kom slučaju Skupština ne može da prepusti i da Vlada vlada uredbama. Već je poznato u prošlosti da smo svi mi to, pa i vi iz skupštinske većine, ranije osuđivali i niste se slagali sa uredbama koje je Vlada donosila. U odnosu na član 7. nije izvršena pravilna preraspodela u predlogu, pa bi samo naveo primer sudije Višeg privrednog suda. Ima veći koeficijenat od predsednika okružnog suda i okružnog javnog tužioca.
Nema opravdanja ako se ima u vidu Beograd, zamislite predsednika Okružnog suda Grada Beograda koji ima 16 opština, brojne opštinske sudije, Okružnog javnog tužioca Beograda koji takođe ima brojne opštinske tužioce na svojoj teritoriji koji rukovodi glomaznim i ogromnim aparatom sudske vlasti, da ima istu platu kao sudija Privrednog suda koji vodi referate, dobija da rešava određeni broj predmeta. To je apsolutno nelogično i nepravično.
Isto tako, poznato je, a to ministar Batić zna, u Obrenovcu može da ima 15 ili 16 sudija, a u Beogradu Prvi opštinski sud ima 100 sudija. Da li je taj odnos pravilan i realan, da predsednik Opštinskog suda u Obrenovcu ima istu platu kao predsednik Prvog opštinskog suda koji ima, kažem, preko 100 sudija u tom sudu i ima hiljade i hiljade predmeta da rešava u toku godine, a neki sud u manjoj opštini ima po 200 ili 300 krivičnih predmeta godišnje, a parničnih 300 ili 400, a ovaj ima stotine i stotine, odnosno hiljade i hiljade predmeta. Kao što Četvrti opštinski sud, koji kao izvršni sud radi na izvršnoj referadi, godišnje ima preko 150.000 predmeta. Mislim da u tom pogledu ovaj zakon, odnosno ovaj predlog zakona ne reguliše u ogromnoj meri pravilan način raspodele sredstava i ličnih dohodaka zaposlenih u javnoj, odnosno državnoj upravi.
Nije logično isto tako da sudija ima istu platu kao i izabrano lice u lokalnoj samoupravi, u opštini koja broji 61.000 stanovnika. Sada vidite kakvi su ti odnosi. Ti odnosi nisu pravilno postavljeni i oni su nerealno ovde predloženi. Nema logike, dame i gospodo narodni poslanici, da Vlada određuje plate predstavnicima koji biraju Vladu. Da bira Vladu je nadležnost parlamenta, odnosno Narodne skupštine i niko drugi ne može da određuje predstavnicima koje je narod izabrao, osim parlament, utvrđivanje koeficijenata, dakle zakonom. Zakonom se određuje i koeficijent članovima Vlade.
Prema tome, dame i gospodo narodni poslanici, ne vidim ovde da se radi o decentralizaciji, jer su vezane ruke lokalnoj samoupravi i lokalna samouprava ovde nema nikakvu autonomiju i nikakav uticaj u odnosu na lična primanja i lične dohodke, njihove koeficijente, koji treba da budu određeni i da budu regulisani lokalnoj samoupravi. Zbog toga smatram da je ovaj predlog Zakona loš primer, kako treba da nastavimo reformu zakonodavstva i predložio bih da ga predlagač povuče, da ga doradi i dogradi, da bi bio primenjiv u praksi i da bi bio realan i kao takav zaista u praksi našao pravu svoju primenu. A da se oseti da je u ovom trenutku reforma zakonodavstva na pravi način u skladu sa Ustavom, i saveznim i republičkim, u stvari i zaživela u Republici Srbiji. Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, Ustavni okriv specijalnog predstavnika Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Hansa Hekerupa je akt kojeg gospodin Hekerup donosi, a nemajući za to nikakvo ovlašćenje. Po tački 5. Aneksa 2. Rezolucije Saveta bezbednosti 1244 ovakve akte može donositi samo Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija.
Šta predviđa tačka 5. Aneksa 2. Rezolucije Saveta bezbednosti 1244? Citiram: "Uspostavljanje privremene uprave za Kosovo, kao dela međunarodnog civilnog prisustva, pod kojom će narod Kosova moći da uživa suštinsku autonomiju u okviru Savezne Republike Jugoslavije, o čemu će odluku doneti Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija". Dakle, privremena uprava treba da obezbedi prelaznu upravu i da pri tome uspostavlja i nadgleda razvoj privremenih demokratskih samoupravnih institucija kako bi se obezbedili uslovi za miran i normalan život svih stanovnika Kosova. Po ovoj odredbi gospodin Hans Hekerup nema ovlašćenja da donosi Ustavni okvir za privremenu upravu na Kosovu i Metohiji.
U Ustavnom okviru se predviđa da buduća skupština donosi ustav i zakone, da ima vrhovni sud i drugo. To, međutim, ne može jer u Rezoluciji 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija o tome nema ni reči, da takva skupština može biti uspostavljena koja će donositi zakone. Specijalni predstavnik Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija jeste samo a d m i n i s t r a t i v a c, ali ne i zakonodavac.
Ukoliko bi se ovo prihvatilo i dozvolilo, moram istaći da će u tom slučaju Kosovo biti suverena država, da će građani Kosova imati državljanstvo Kosova, što je opet suprotno odredbama Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti. Jer se u istoj na više mesta ističe da je Kosovo i Metohija pod suverenitetom Savezne Republike Jugoslavije, pa na jednoj teritoriji ne mogu da postoje dva suvereniteta, što predviđa tačka 5. Aneksa 2. Rezolucije 1244, zatim tačka 10. Rezolucije Saveta bezbednosti i Aneksa 1. tačka 6.
Šta predviđa tačka 6. Aneksa 1. Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti, koja mi je pri ruci. Citiram: "Politički proces ka uspostavljanju sporazuma o privremenom političkom okviru, koji će obezbediti suštinsku samoupravu Kosovu uzimajući u potpunosti u obzir sporazume iz Rambujea i principe suverenosti i teritorijalnog integriteta Savezne Republike Jugoslavije i drugih zemalja u regionu i demilitarizaciju OVK" - završen citat.
Dakle, iz ove odredbe tačke 6. Aneksa 1. Rezolucije 1244 jasno proizilazi da gospodin Hans Hekerup nema ovlašćenja da on na Kosovu i Metohiji postane vrhovni zakonodavac, već je on administrativac i ima pravo samo da donosi uredbe, odluke i uputstva, kako to predviđa upravno pravo u upravnom postupku.
Do konačnog rešenja statusa Kosova i Metohije Specijalni predstavnik Generalnog sekretara UN može samo da organizuje civilnu upravu i ništa drugo, što znači da može osnivati privremene organe uprave koji nemaju pravo da donose zakone, niti da donose ustav.
Specijalni predstavnik generalnog sekretara UN Hans Hekerup na najgrublji način prekoračuje svoja ovlašćenja, a ne izvršava ono što mu je dato kao obaveza, da obezbedi povratak Srba koji su prognani sa svojih ognjišta od strane šiptarskih terorista, da garantuje za njihov opstanak, da suzbije nasilje koje i danas traje, kako to predviđa i na šta ga obavezuje Rezolucija Saveta bezbednosti.
Šta predviđa Rezolucija Saveta bezbednosti 1244 u stavu 4.?
Citiram: "Imajući u vidu principe i ciljeve Povelje Ujedinjenih nacija, uključujući primarnu odgovornost Saveta bezbednosti za očuvanje međunarodnog mira i bezbednosti, odlučan da razreši ozbiljnu humanitarnu situaciju na Kosovu u Saveznoj Republici Jugoslaviji i osigura bezbedan i slobodan povratak svih izbeglica i raseljenih lica njihovim domovima" - završen citat.
Dakle, opet vidimo da Kosovo i Metohija ostaju u Saveznoj Republici Jugoslaviji.
Šta predviđa Aneks 2. Rezolucije 1244 u stavu 2. tačka 5?
Citiram: "Dogovorenom broju jugoslovenskog i srpskog osoblja će biti dozvoljeno da se vrate na Kosovu i Metohiju radi obavljanja određenih poslova i funkcija". Dakle, ne stoji ono da se Srbija nigde ne spominje. Dakle, pominje se i Srbija i Jugoslavija, a onaj ko je želeo da protumači pogrešno, neka čita tačno i neka prezentira narodnim poslanicima i javnosti da je Rezolucija Saveta bezbednosti predvidela i prisustvo Srba i srpskih vlasti na Kosovu i Metohiji, i jugoslovenskih.
Specijalni predstavnik Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija je u obavezi da Savetu bezbednosti i generalnom sekretaru UN redovno podnosi izveštaje o stanju na Kosovu i Metohiji najmanje jednom mesečno. Međutim, takvih izveštaja nije bilo za proteklo dve godine.
Ustavni okvir je pun lepih fraza, ali se ovim kroji kapa Kosovu i Metohiji, suprotno tom slatkorečju. Kako to da se bira predsednik Kosova, koji treba da predstavlja Kosovo i u inostranstvu pa i u Ujedinjenim nacijama, čemu vodi ovaj ustavni okvir?
Kako to sada opet da se referendumom može menjati granica Kosova i Metohije, dakle pripajanje Kosova i Metohije Albaniji. Međutim, ni to Rezolucija Saveta bezbednosti 1244 ne predviđa, jer je ovom rezolucijom Kosovo i Metohija predviđeno kao sastavni deo Savezne Republike Jugoslavije i pod suverenitetom Jugoslavije.
Specijalni predstavnik Generalnog sekretara gospodin Hans Hekerup se nije pozvao ni na jednu odredbu Rezolucije Saveta bezbednosti 1244 na osnovu koje bi imao ovlašćenja da može da donese Ustavni okvir ili ustav za Kosovo i Metohiju. Toga nema, jer ga i nema u Rezoluciji. Time on krši i Rezoluciju i prekoračuje svoja ovlašćenja.
Ustavni okvir izražava pravo zajednica, pa i srpske, na svoj život. To se i predviđa Rezolucijom 1244, koja jedino predviđa Srbima i ostalom nealbanskom stanovništvu da mirno žive na Kosovu i Metohiji, ali se ništa u praksi nije ostvarilo do sada.
Tako će proći i ovaj ustav, a šta ako se te lepe želje ne ostvare, što po mom mišljenju i neće. Da li će gospodin Hekerup zato da se obesi ili bar da prizna da je pogrešio? Neće. On na tome ne radi. On radi na stvaranju države Kosova i Metohije i odvajanju od srpske teritorije, hoće suverenitet i da pokloni državu šiptarskim terorstima.
Dame i gospodo narodni poslanici, želeo bih da vas podsetim da je 1921. godine na Kosovu i Metohiji bilo ukupno 160.000 Šiptara, pa zar neko danas tim Šiptarima treba da pokloni srpsku teritoriju i Šiptarima da državu koju će posle kraćeg vremena da pripoje Albaniji.
Posedujem univerzalni atlas, koji niko u Jugoslaviji nije pisao, pisan je 1921. godine u Austriji, u gradu Beču. U njemu verodostojno stoje podaci, nije falsifikat i ne može niko da ospori ovu činjenicu da je svega Šiptara bilo na Kosovu 1921. godine 160.000.
Tri godine, koje su za nama, biće u istoriji zabeležene kao godine sumraka međunarodnog prava. Taj sumrak prava, izazvan sumrakom savesti i morala svih onih koji su to pravo bili dužni štititi, naneo je srpskom narodu ogromna razaranja i užasne patnje, ali nije slomio niti će ikada moći slomiti patriotizam i jedinstvo srpskog naroda.
Sada je već svakom dobronamernom čoveku u svetu jasno da su u agresiji snaga NATO saveza na Jugoslaviju nalogodavci agresije počinili teške zločine, genocid i povrede Ženevske konvencije, zatim povrede zakona i običaje rata i zločin protiv čovečnosti.
Događaji na Kosovu i Metohiji nesumnjivo su pokazali da je zločinačka agresija na našu zemlju po brutalnosti i posledicama nezapamćena ni u vreme Hitlerovog fašizma, a imala je za cilj ostvarivanje strateških interesa SAD na Balkanu i šire, o čemu između ostalog najbolje govore i podaci o izgradnji vojne baze Bondstil kod Uroševca.
Rezolucijom Saveta bezbednosti 1244 UN, odnosno Savet bezbednosti je preuzeo posebnu odgovornost da obezbedi punu bezbednost svih građana na Kosovu i Metohiji, stvori uslove za nastavak političkog procesa i pregovora o autonomiji na osnovu poštovanja pune ravnopravnosti svih građana i nacionalnih zajednica na Kosovu i Metohiji, u okviru suvereniteta i teritorijalnog integriteta SRJ.
Međutim, dosadašnje delovanje Misije UN na Kosovu i Metohiji, nesprovođenje i grubo kršenje Rezolucije Saveta bezbednosti predstavlja sramotu međunarodne zajednice i nezapamćenu nesreću i stradanje srpskog naroda i ostalog nealbanskog stanovništva na Kosovu i Metohiji.
Pod zaštitom Misije UN Srbi na Kosovu i Metohiji su najobespravljeniji narod na svetu. Ugrožena su njihova prava na život, prava na imovinu, prava na rad, pravo na slobodu kretanja, pravo na odbranu od strane advokata iz SRJ pred sudovima na Kosovu i Metohiji i drugim organima, kao i sva druga prava garantovana Opštom deklaracijom o pravima čoveka, Međunarodnom paktom o građanskim i političkim pravima, Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Posledice istog su nastavljanje terorizma na Kosovu i Metohiji, stravični zločini počinjeni nad Srbima, masovni kriminal, nasilje i etničko čišćenje Srba i ostalog nealbanskog stanovništva, pod pokroviteljstvom i tolerantnim odnosom snaga međunarodne zajednice. Za genocid nad srpskim narodom na Kosovu i Metohiji nesumnjiva je krivično-pravna odgovornost UNMIK-a i KFOR-a.
Specijalni predstavnici generalnog sekretara UN, ranije Kušner, sada Hekerup samovoljno su sebe proglasili za apsolutnog vladara.
Dame i gospodo narodni poslanici, želeo bih da skrenem pažnju i da ukažem da stanje na Kosovu i Metohiji ne datira unazad 10 godina. To stanje datira unazad znatno duže.
Na području južne srpske pokrajine, na Kosovu i Metohiji, već duže vremena ostvaruje se zločin genocida nad srpskim narodom.
Etnička struktura stanovništva na Kosovu i Metohiji poremećena je nakon Kosovske bitke 1389. godine, pada Srbije pod tursku vlast 1459. godine, brutalno je uništavana srpska elita, razarani su srpski manastiri i crkve, islamizacijom pravoslavnih Srba od strane Turaka i seobama srpskog življa posle austrougarskih ratova 1690. i 1737. godine, kada se iselilo oko 200.000 Srba. U Ugarsku se tada iselilo oko 37.000 porodičnih zadruga. Etnička čišćenja Srba su naročito vršena nakon osnivanja Albanske lige u Prizrenu 1878. godine.
Posle velikog egzodusa Srba sa Kosova, arbanaški begovi su na napuštena srpska imanja naseljavali Arbanase, katolike, tzv. Fande, koji postaju glavni nosioci austro-ugarske politike među stanovnicima muslimanske vere. U svojim imperijalnim težnjama na ovom prostoru u 19. i početkom 20. veka Austro-ugarska je podržavala prodor Albanaca u Staru Srbiju.
        Na dan proglašenja Kraljevine Srbije, 22. februara 1882. godine, ustanovljen je preki vojni sud u Prištini koji je proterao sve narodne prvake, potpisnike peticija Berlinskom kongresu, knezove i kmetove. Dželati zloglasnog Ibrahim - paše  tada su poklali 7.000 Srba u jednom danu.
O tome su pisali i konzul Branislav Nušić, zatim srpski konzul Milan Rakić. Zbog toga srpski radikali predlažu ovom parlamentu da se ovaj zaključak i ovaj ustavni okvir ne prihvate. Ukoliko bude prihvaćen, biće to najveća sramota ovog parlamenta.
Dame i gospodo narodni poslanici, nije sporno, a čuli smo danas u više navrata, da su narodni poslanici isticali da je brojnim zakonima već regulisana ova materija, ali da je predlagač rešio da podnese predlog jednog novog zakona, koji bi, po mišljenju predlagača, trebalo da uredi odnose i zaštitu dece na jedan drugi način, nego što je to činjeno do sada.
Iz praktičnog života mogu da vam kažem da je prisutna i činjenica da i brojni zakoni i krivični zakoni, Zakon o braku i porodici i Zakon o prekršajima i drugi brojni propisi koji regulišu zaštitu omladine, do sada nisu u praksi našli pravu primenu. Mnogi koji su na fakultetima izučavali pedagogiju imali su prilike da se upoznaju sa naučnicima i pedagozima, kao što je Makarenko ili Jan Komenski, koji su govorili i uglavnom isticali i tražili da država, škola i porodica budu nerazdvojni u zaštiti i vaspitanju dece i omladine.
Tu su praznine u našem društvu, jer nema one veze izemđu državnih organa koji se bave vaspitanjem i škole i porodice. Nije dovoljno da neko upiše dete u školu, a da ne ode u školu na roditeljski sastanak u toku godine jednom ili dva puta. Sigurno je da ne smemo dozvoliti da nam deca budu žrtve droge, alkohola, verskih sekti i svega onoga što je predlagač u zakonu naveo, osim toga što je sadržano u drugim zakonskim propisima.
Čudi me da na ovoj sednici visokog doma Skupštine Srbije danas ne prisustvuje i ministar prosvete, jer on treba da čuje narodne poslanike, bez obzira da li će skupštinska većina prihvatiti ili neće prihvatiti ovaj predlog zakona. Ne mislim da je ovaj predlog zakona najbolji, ne mislim da su ova brojna rešenja koja se nude u praksi ostvarljiva, ne mislim da su najbolja za decu i omladinu. Složiću se sa narodnim poslanicima koji su govorili o tome da je veliki broj zabrana deci i omladini, koja se nameće ovim projektom zakona. Međutim, nisam protiv toga.
U svakom slučaju, deca i omladina zaslužuju prioritet u našem društvu i društvo u celini mora im posvetiti veću pažnju no ikada. Zašto? Zato što smo se našli u veoma teškoj ekonomskoj i političkoj situaciji kao država. S druge strane, što je većina našeg stanovništva osiromašila. Nadalje, što su nam deca i omladina mahom prepušteni tako reći ulici. Zbog čega? Zbog toga što je ogroman broj mladih danas ostao na ulici, zbog toga što nema zaposlenja. Nema perspektive ni za one koji treba da završe uskoro škole.
Na kraju, da podsetim, da bi u svakom slučaju Vlada Srbije imala dovoljno razloga da pripremi i jedan bolji projekat zakona, ukoliko se ovaj projekta SPS-a ne bude prihvatio. Ne vidim razloga da se toliko otpora daje, da se toliko prepreka postavlja pred predlog ovog zakona, samo zbog toga što je došao od jedne opozicione partije. Mišljenja sam, neka predlažu sve poslaničke grupe zakone, a parlament je taj koji će te zakone da oceni. Tu su narodni predstavnici izabrani narodnom voljom, koji će odlučiti i dati legitimaciju i kvalifikaciju da li su prihvatljivi ili nisu. Nikako nisam za to da se osudi onaj koji podnosi predlog određenog zakona ili određenog projekta, a u odnosu na bilo koju društvenu oblast.
(Predsednik: Vreme.)
Zato kažem da SRS ni u kom slučaju neće zauzimati takve stavove da unapred se osudi što se predloži pred Narodnom skupštinom. Tu su u pitanju poslanici koji će glasati i Skupština je ta koja će doneti konačnu odluku da li se prihvata ili ne prihvata određeni predlog zakona. Hvala na pažnji.
Dame i gospodo narodni poslanici, očekivao sam da će Vlada pripremiti celovit zakon  o preduzećima i da ćemo imati jednu potpuniju reformu, koja neće rešavati probleme na parče i neće razdvajati mala i srednja preduzeća, u odnosu na velika preduzeća ili gigante, koji takoreći, u ovo vreme propadaju. Kao prethodno pitanje po meni, pre nego što je predlagač razmislio da podnese ovakav predlog, trebalo je sačekati i pre svega izvršiti transformaciju i privatizaciju, da bi se izvršila selekcija i kategorizacija preduzeća, koja bi mogla da budu obuhvaćena i bila kvalifikovana u kategorijama po strukturi i po načinu proizvodnje,  procesu proizvodnje.
Međutim, vidi se da se ovim predlogom zakona maltene vrši i dalja birokratizacija. U čemu se to ogleda? Formiranje agencija, formiranje fondova, upravnih odbora. Međutim, u ovom konkretnom slučaju ne vidi se da se u predlogu zakona može videti iz njegove sadržine jedna celovitost, jedna preglednost i preciznost kako bi se mogla obezbediti sredstva za razvoj malih i srednjih preduzeća. Očigledno je da ovaj predlog zakona nailazi na jednu veliku prepreku i kad bi se usvojio, mada sumnjam u to da će ga većina usvojiti, zbog toga što su mnoga mala i srednja preduzeća dovedena u veoma tešku ekonomsku situaciju, zbog velikih dažbina koje moraju da izdvajaju u fondove, i prema tome, neće imati prostora da se ova preduzeća u dovoljnoj meri razvijaju u željenom pravcu.
Sa većim brojem privrednika sam u poslednje vreme razgovarao i žale se da imaju ogromne probleme kod primene usvojenih prethodnih zakona, koji će kroz poreze i doprinose opteretiti mnogo firmi toliko da neće moći preduzeća, ni mala ni srednja, maltene da posluju. Veliki broj njih priprema poteze, jer neće moći da ispune obaveze prema državi i prema fondovima. Zbog toga smatram da je trebalo izvršiti reformu privrednog zakonodavstva u celini, kako bismo mogli dobiti jednu zakonodavnu regulativu, koja bi na jedan celovit način mogla da reguliše privredni život u našoj državi.
Prošlo je dosta vremena od kako je nova vlast došla, međutim, u tom pravcu za pomoć malim i srednjim preduzećima nije mnogo uradila. Zato i predlažem da se pristupi reformi privrednog zakonodavstva. Veliki sistemi takođe moraju biti obuhvaćeni razvojem i moraju se stvarati uslovi, ne za otpuštanje i ne za krizu u privredi i nezaposlenost, već da se i u velikim, malim i u srednjim preduzećima, kroz sistemska zakonodavna rešenja na generalnom planu obezbede preduslovi da bi mogla privreda da krene. Bez pokretanja procesa proizvodnje možemo donositi stotine zakona, nema od toga ništa. Zbog toga proces proizvodnje ako se obezbedi i ako bi Vlada i nova vlast uspela da proces proizvodnje pokrene, moguće je u tom slučaju poboljšati položaj malih i srednjih preduzeća, jer su oni primarni nosilac zapošljavanja i primarni nosioci proizvodnje, naravno u sadejstvu i velikih giganata i velikih preduzeća.
Dame i gospodo narodni poslanici, za poslednjih 50 godina, da je naše društvo posvetilo veću pažnju porodici i deci, mi ne bismo imali sadašnju situaciju na Kosovu, a ne bismo imali ni poznatu situaciju na jugu Srbije, u opštinama Medveđa, Preševo i Bujanovac.
Dame i gospodo, samo jedan podatak - 1918. godine, Albanaca ili Šiptara bilo je u Srbiji 118.000, a sada ih ima, znate već koliko. Boraveći više puta na Kosovu, i službeno i privatno, na ulicama mali je broj bio Albanki koje nisu bile gravidne i koje nisu rađale. To je statistika i pokazala. Pred našim društvom stoji velika odgovornost da se porodici i deci mora posvetiti veća pažnja, nego što je to za poslednjih 50 godina činjeno.
U odnosu na Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona, u članu 5. se predviđa izmena u članu 29, gde je ranije bilo za prvo dete 20%, a sada je 6%, za drugo dete je bilo 25%, a sada je 7,5%, a za treće dete ranije je bilo 30%, a sada se predviđa 9%, mišljenja sam da je trebalo stimulisati porodicu, stimulisati one roditelje koji žele da imaju više dece. Rekao bih, ako mi dozvolite, da bih bio za to da se dečiji dodatak isplaćuje ne samo prvom rođenom, drugom, trećem, nego i svakom sledećem, rođenom detetu, ako želimo natalitet, ako želimo da smanjimo belu kugu koja je u Srbiji evidentna, pogotovu je to karakteristično za područje AP Vojvodine.
Ja sam deseto dete po redu mojih roditelja. Sada se postavlja pitanje, a to bi, verujem, postavili svi vi, dame i gospodo narodni poslanici, ako bi se dečiji dodatak dao za troje dece, a za sedmoro ne, tu bi se po meni učinila velika nepravda. Brojne su porodice u Srbiji koje imaju veći broj dece, a pogotovu ako se ima u vidu činjenica da su materinski dodaci i dečiji dodaci neredovno bili isplaćivani, iz opravdanih razloga i poznate situacije i okolnosti u kojima se nalazi naša država.
Nije dovoljno obrazloženje, niti se braniti može ovaj predlog zakona, time da se sada tvrdi da su dovoljni ovi iznosi sami po sebi zbog toga što će se oni redovno ipslaćivati, za razliku što se ranije nisu redovno isplaćivali. To ne daje valjano obrazloženje, niti može iko da prihvati da je to ono pravo obrazloženje koje traži ovaj trenutak jer se ovom pitanju mora posvetiti izuzetna pažnja. Znam da je i u ovom trenutku našoj državi veoma teško, ali bar je u predizbornoj kampanji aktuelna vlast dala obećanja da će se boriti protiv bele kuge i da će se boriti za bolji položaj dece i redovnije isplate, i veće, i većih iznosa, materinskog dodatka i dečijih dodataka.
Ne bismo smeli dozvoliti da nam izumire selo, ne bismo smeli dozvoliti, dame i gospodo narodni poslanici, svima je to dobro poznato, da imamo u Srbiji škola u kojima uči dvoje ili troje dece, a koje su to posledice? Posledice baš jednog dugogodišnjeg lošeg odnosa prema porodici i prema natalitetu. Nezaposlenost koja dolazi, i privatizacija, sigurno nose sa sobom još teže posledice u ovoj oblasti i zbog toga je velika odgovornost pred novom vlašću da pokaže kako treba da razreši probleme, da pomogne da se povećaju dečiji dodaci, da se povećaju materinski dodaci, kako bi se stanovništvo u Srbiji povećalo jer za to ima sto opravdanih razloga u ovom istorijskom trenutku. Hvala na pažnji.
Dame i gospodo narodni poslanici, vama je svima dobro poznato da je bilo dovoljno opravdanja da se uvedu dnevnice solidarnosti, kako bi se pomoglo onim radnicima i onim kategorijama naših građana koji su bez naše krivice ostali bez sredstava za egzistenciju. Da napomenem, a svima vama je dobro poznato, hiljade žrtava koje su pale, a osim toga je hiljade objekata srušeno i da je na njima načinjena velika šteta. Međutim, nezadovoljan sam obrazloženjem predlgača zakona koji ističe, između ostalog, samo nekoliko preduzeća koja su oštećena, kao što su: grupa "Zastava" Kragujevac, "Krušik" Valjevo, MIN Niš, "Milan Blagojević Namenska" Lučani, "14. oktobar" Kruševac i drugo.
Međutim, podsetio bih samo na grad Pančevo, koji je pretrpeo ogromne štete, a koje su našim građanima i vama, dame i gospodo narodni poslanici, veoma dobro poznate. Stradala je "Azotara" u Pančevu, stradala je "Petrohemija", stradala je"Rafinerija", stradala je "Lola", "Utva" - Fabrika aviona, koja je prva bila bombardovana 24. marta u 8,15 časova, i veliki broj radnika je u dužem vremenskom periodu ostao bez posla, a još uvek jedan broj nezaposlenih trpi posledice i prima znatno manje zarade, ne svojom krivicom, nego krivicom neprijatalja koji je našoj zamlji naneo ogromna razaranja i velike materijalne štete.
Kao što se vidi, bilo je neophodno potrebno da se ove dnevnice uvedu, i ono što je jako važno, treba istaći da su naši građani, radnici, penzioneri i svi drugi koji su ostvarivali primanja i mogli da odvoje da pomognu stradalima i onima kojima je pomoć bila neophodna, pritekli u pomoć i da se nisu u tome ustezali i nisu se tome protivili. Međutim, u obrazloženju predlagača nema preciznih podataka, koji su to programi, za koju granu ili za koju firmu, za koju fabriku, precizno sačinjeni i sadržaj tih programa, kolika su sredstva neophodno potrebna za sanaciju ili za nastavak pomoći preduzećima i za nastavak pomoći isplate i obezbeđivanja ličnih primanja onim radnicima kojima je i dalje ova pomoć neophodna.
Mišljenja sam da je predlagač trebalo u obrazloženju da naznači tačno kojim programima, na koji način, u kojim iznosima i iz kojih sredstava bi se dalje nastavilo obezbeđivanje sredstava onima kojima je neophodno za praćenje i za pomoć najugroženijima, koji su, kao što sam rekao, dovedeni u takvu situaciju bez ikakve svoje krivice. Vlada Republike Srbije ima veliku odgovornost i veliku obavezu da obezbedi sredstva, da iznađe programe, da ih konkretizuje i da ih objavi.
Na taj način će se pokazati da je Vlada spremna i da je učinila sve da se radnicima učini pomoć i da im se obezbedi egzistencija. Inače, ovako samo naznačiti paušalno, nije dovoljno. Treba precizno, opširno, naznačiti iz čega bi se moglo videti koliko sredstava, kojoj firmi, kojoj grani u ovom trenutku treba. Zbog toga je Vlada na ispitu da i dalje obezbeđuje sredstva za ove kategorije. Hvala na pažnji.
Dame i gospodo narodni poslanici, u odnosu na Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o zdravstvenom osiguranju, želeo bih da istaknem sledeće: Vlada Republike Srbije, kao predlagač ovog predloga zakona, propisuje princip osnovica za obračun doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje, polazeći od stepena utvrđene stručne spreme radnika - osiguranika. Raspon osnovice na koju će se obračunavati doprinos za zdravstveno osiguranje kreće se od 3.033 do 12.724 dinara. Naime, iz Predloga zakona se vidi da se predviđaju velike osnovice na koje treba obračunavati i plaćati doprinose za zdravstveno osiguranje. Siguran sam, dame i gospodo narodni poslanici, da se ovaj princip kojim se uvodi obračun bruto zarada, u koju zaradu se uključuje i topli obrok, regres, terenski dodatak, noćni rad, rad na dane državnih praznika i rad duži od punog radnog vremena, neće moći realizovati u praksi i zbog poznate slabe ekonomske moći naših obaveznika za plaćanje doprinosa za zdravstveno osiguranje.
Baš sada, dame i gospodo narodni poslanici, imaju obavezu bolesnici koji idu u bolnicu da u bolnicu ponesu sve osim gvozdenog kreveta. Ne smemo dozvoliti i to da nam hrana u zatvorima za zatvorenike bude bolja nego za bolesnike u bolnicama. Dame i gospodo, želeo bih, pre svega, da istaknem i činjenicu da mnogi neće moći da isplaćuju radnicima zarade ukoliko bude ovaj zakon usvojen, jer će prioritet imati plaćanje doprinosa za zdravstveno osiguranje.
Šta će se u praksi događati? U praksi će se dogoditi da će mnogi poslodavci, a pogotovo privatni sektor, biti prinuđeni da otpuštaju zaposlene i da će ih smanjiti na minimum, a da će sa jednim brojem radnika zaključivati ugovore o delu, pa će unositi u taj ugovor manji iznos, a na ruke će im isplaćivati veći iznos. Na taj način neće biti država u prilici, niti Vlada, da obezbedi, a ujedno ni da dovoljno kontroliše ovu oblast. Zbog toga predlažem da se ne usvoji ovaj zakon, baš zbog činjenica da su bruto zarada i osnovice koje se predviđaju previsoke i mislim da ima razloga da predlagač razmotri mogućnost i povuče Predlog ovog zakona.