Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Riza Halimi

Govori

Ja mislim oko ovog poslednjeg, gospodine Lončar, da je sve spremno, bilo je i u julu prošle godine sve spremno, u smislu da su vlasti i inspekcije dale sve saglasnosti. Ali, ono što ste maločas rekli, ne može porodilište da radi bez specijalista, ne može samo sa medicinskim sestrama. Ako nije taj kadar ranije pripremljen, ne može ga samo jednim konkursom rešavati Dom zdravlja u Preševu. Ostaje opet obaveza ministarstva da preko Zdravstvenog centra u Vranju reši taj problem, inače će ovako stanje ostati još godinu dana, a možda i više.
Nadam se, ono što je predsednik Vlade najavio, da će se ozbiljnije raditi na sprečavanju iseljavanja mladih ljudi koji nemaju perspektivu za zapošljavanje, koji nemaju perspektivu za normalan život na tom području. Ako je stopa nezaposlenosti preko 70%, onda je sasvim jasno zašto ti ljudi idu. U tom pogledu mora daleko ozbiljnije nego do sada da se svi resursi tamo koriste.
Neki konačan odgovor nikada do sada nisam dobio na pitanje zašto nema prekogranične saradnje sa Makedonijom i korišćenja projekata i IPA fondova? Opština Surdulica prošle godine je ostvarivala projekte u vrednosti skoro od osam miliona evra. Isto su i Preševo i Bujanovac pogranične opštine, a koliko godina nemamo mogućnosti, evo, jedan takav resurs da iskoristimo? Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani ministre, prvo bih izrazio nadu da će novi Predlog zakona o udžbenicima biti bolji, kao i da će se popraviti određene oblasti u kojima se išlo unazad u odnosu na ranija rešenja.
Sada ću više govoriti o ovim sporazumima između Vlade Republike Srbije i Vlade Ruske Federacije i, sa druge strane, sa Vladom Republike Makedonije.
Na početku, konstatujem da nisu isti dokumenti. Sa Ruskom Federacijom je predviđena, pored uzajamnog priznavanja javnih isprava, i ekvivalencija, a sa Makedonijom ovaj nivo ekvivalencije nije predviđen. Verovatno je ekvivalencija viši nivo i efikasniji način za uzajamno priznavanje diploma, a ovde su naročito aktuelne diplome visokoškolskog obrazovanja.
Dobro je što ministar govori o potrebi da naši građani, koji diplomiraju ovde, nemaju problema prilikom zapošljavanja u Ruskoj Federaciji. Moramo priznati da je ova problematika daleko osetljivija na ovim prostorima, jer su povezanije. Prvo, mislim na bivšu Jugoslaviju i države proizašle iz te bivše federacije koje su imale zajednički obrazovni sistem. U tom periodu se znalo da nije bilo nikakvih nostrifikacija i ekvivalencija, a da u ovim novim okolnostima, obzirom da manjine… Maločas smo čuli predstavnicu SVM koja je govorila, naravno u celini, problem je verovatno Mađara koji diplomiraju u Mađarskoj, verovatno Bošnjaka koji diplomiraju u Sarajevu ili nekom drugom univerzitetu BiH ili kada su u pitanju Albanci koji u 99% slučajeva studiraju i u Makedoniji, i u Albaniji i na Kosovu, a imaju ogromnih problema u nostrifikaciji i priznavanju njihovih visokoškolskih diploma. Godinama čekaju. Imali smo onaj problem sa diplomama iz Prištine, a koji je trajao deset godina, koji je unazadio to područje drastično, jer deset godina ljudi nisu mogli da rade, shodno kvalifikaciji koju su sticali.
Prilikom posete albanskog premijera i sastanka koji je imao ovde sa premijerom Srbije najavljeno je, a to se najavljivalo od 2003. godine, kada je zamenik predsednika Vlade u to vreme dolazio u Beograd, odugovlačilo se, pa se mislilo da će se to prilikom poslednje posete na najvišem nivou ostvariti, ali vidim da u parlament još uvek ne stiže sporazum koji je obećan i najavljen. Isto je, po meni, što se tiče Preševske doline, opštine Preševo, Bujanovac i Medveđa, oni u najvećem delu studiraju na univerzitetima Kosova, Albanije i Makedonije.
Dosadašnji procesi nostrifikacije su bili poprilični birokratski, mnogo se čeka, plaća se poprilično.
Naravno da se od ovih sporazuma očekuje dosta, da se mladim ljudima omogući što pre da se uključe u radni proces, da ostvaruju osnovno ljudsko pravo, da rade u oblasti za koju su se kvalifikovali. Opet kažem, pojavljuje mi se bojazan kad vidim da jedan nivo imamo sa Ruskom Federacijom, a drugi nivo sa Makedonijom, a sa kojom imamo daleko češću situaciju da mladi iz Srbije studiraju u Makedoniji ili obrnuto. Ne vidim zašto postoji u startu ova razlika?
Što pre bi trebalo da se pokuša napraviti sličan sporazum i sa vladom Albanije, a mora konačno da se reši i problem koji je stvoren prošle odluke, odlukom Ustavnog suda Republike Srbije, kad je doveden u pitanje Briselski sporazum o međusobnom priznavanju visokoškolskih diploma sa Kosovom. Jer, u poslednjih godinu dana postupak je blokiran.
Par puta sam postavio pitanje ministru i sada sam uputio, pre dva meseca, novo pismo, i ministru i šefu Misije EU u Beogradu, gospodinu Devenportu, od koga sam dobio odgovor, ali od ministra još uvek nisam - zašto je taj postupak nakon odluke Ustavnog suda, nakon što je ponovo Vlada u novembru prošle godine donela novu uredbu, ali se dalje ne kreće, sve je blokirano. Mladi ljudi ne mogu da ostvaruju osnovno ljudsko pravo da im se prizna stečena diploma, da sa njom mogu da rade i da imaju perspektivu za normalan život u državi u kojoj žive.
Moram još nešto da istaknem. Od gospodina Devenporta sam dobio objašnjenje da je za ovu problematiku nadležan ministar Verbić, ali, ako ima nekog spora, mora ponovo u Brisel da se reši ovaj problem. Zašto sad ovde, govorim glasno, osnovno ljudsko pravo našeg građanina se, pored onog što se u prošlosti i to poslednjih desetak godina to pravo nije ostvarivalo, i kad je konačno počelo da se rešava, opet smo stali i opet smo u pat poziciji, zapravo u mat poziciji. Jer, ljudi ne mogu sa tim diplomama da rade. Godinu dana ne znaju na čemu su.
Ja lično ne znam, pošto sam kontaktirao i sa ministrom, pošto sam član Odbora za prosvetu, u Skupštini sam imao prilike i gospodina Devenporta da kontaktiram i evo, ja ni sam ne znam na čemu smo i koliko još dugo treba da se čeka ova problematika nostrifikacija, ne samo sa Kosovom, govorim o svim segmentima, o svim susednim državama, svim državama Evrope? Mi se zalažemo za ulazak u EU, za evropske vrednosti, a u startu blokiramo te procese. Zbog čega? Očekujem da danas od ministra dobijem odgovor na to pitanje. Hvala vam.
Hvala, gospođa predsednice.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovih dana potpredsednica Vlade Kori Udovički nakon posete Bujanovcu i razgovora sa predstavnicima ovog područja izjavila je da u ovim multietničkim sredinama postoji spremnost za nastavak prekinutih razgovora o sedam definisanih tema iz 2013. godine, između lokalnih vlasti i predstavnika manjina i Vlade Republike Srbije. Znajući, ranije izjave predstavnika vlasti, ovom najnovijom izjavom potpredsednice Vlade veoma jasno se nastoji da se poruči, pre svega, međunarodnoj zajednici da su legitimni predstavnici Albanaca prekinuli ranije razgovore sa Vladom o rešavanju životnih problema na ovom području i da sada pokazuju interesovanje da se nastave ovi razgovori.
Očigledno je da aktuelna potpredsednica Vlade koja nije bila član prethodne Vlade nije najbolje upoznata sa ovom veoma ozbiljnom temom iz 2013. godine kada je tadašnji premijer, na sastanku sa delegacijom Albanaca u oktobru obećao da će se sastajati svaka tri meseca sa njima da bi se razmotrili rezultati ostvarivanja programa za urgentno rešavanje životnih problema na području opštine Preševo, Bujanovac, Medveđa, koji je bio prihvaćen prethodno od strane Vlade na njenoj sednici od 4. juna te godine.
Na kraju istog meseca te godine tadašnja ministarka zdravlja je u Preševu razgovarala sa predstavnicima Albanaca, naravno, tada o aktuelnoj temi, unapređivanju zdravstvene i socijalne zaštite. Međutim, do sada nije ostvarena nijedna od dogovorenih tačaka, pa nije još uvek proradilo porodilište koje je čak svečano promovisano pre godinu dana, što nije nikakva novina, jer i deonica autoputa između Preševa i Bujanovca je svečano bila otvorena četiri godine pre nego što je u praksi proradila.
Početkom novembra iste godine, takođe je održan neuspeo razgovor sa tadašnjim državnim sekretarom Ministarstva pravde i nije se uspelo izbeći ukidanje sudske jedinice u Preševu, a što je bilo prethodno reducirano od ranijeg Opštinskog suda Preševa. Takođe, nije uspelo da se izbegne potpuno ukidanje osnovnih tužilaštava u Preševu i Bujanovcu.
Kada se ovome doda i činjenica da ni raniji, ni aktuelni premijer nisu više pozivali predstavnike Albanaca na razgovore, sasvim je jasno da Vlada Republike Srbije nije bila zainteresovana da nastavi započete razgovore. Pa, zato postavljam pitanje – zbog čega i na osnovu kojih argumenata predstavnici Vlade optužuju Albance za prekid započetih razgovora? Zapravo, da Vlada nije bila do sada spremna za ove razgovore je sasvim jasno upravo iz izjave potpredsednice Vlade date nakon sastanka ambasadorom OEBS-a, a u kojoj se tvrdi da za rešavanje životnih problema iznetih u pomenutom programu neophodno je da se prvo reši problem sa brojem Albanaca u ovim opštinama.
U ovoj teškoj situaciji i do sada neviđenoj situaciji, da rešavanje veoma ozbiljnih i krajnje osetljivih egzistencijalnih problema albanskog stanovništva u Srbiji treba da sačeka određivanje broja Albanaca u ovim opštinama, moram Vladi da postavim sledeće pitanje.
Ako rešavanje iznetih problema u okviru sedam tema programa sačinjenih od strane albanskih predstavnika uslovljava se sada sa utvrđivanjem tačnog broja Albanaca, zašto nije na ovaj uslov ukazano u vremenu, upravo 4. juna kada je Vlada prihvatila ovaj program? Zašto se tek nakon dve godine pojavljuje ovo uslovljavanje? Koliko je relevantna potreba da se zna tačan broj Albanaca da bi se rešili sledeći životni problemi koji su veoma često čisto egzistencijalne prirode? Na primer, što je bitan broj Albanaca da bi se rešila nostrifikacija diploma sa univerziteta teritorije Kosova i niz drugih egzistencijalnih problema koji čekaju da se rešavaju.
Hvala gospođo predsednice.
Dobro, u redu, ja ću da nastavim u duhu ovoga što je kolega Imamović izneo. Slična je problematika i u Preševskoj dolini, jer maltene tu Preševo i Bujanovac moraju da sakupe po pet hiljade potpisa koje smo do sada morali da overimo u osnovnim sudovima. Doduše, hajde u Preševu nije suda ni bilo, ali drugačije je kada jedan državni organ ima kapaciteta, ima taj potencijal i da više službenika angažuje na ovom poslu. Kažem poslu, koji je bio glavna stavka, glavna pozicija u čitavoj kampanji. Zamislite uopšte manjine koje imaju za cilj jednog poslanika da obezbede. Poslednji put je to bilo nešto preko 11.000, par puta je bilo 14.000, a sa druge strane skoro isti broj da overiš, do sada, evo preko sudskih overivača.
E, sad kako će to biti sa javnim beležnicima je posebno pitanje, to tek treba u praksi videti koliko je to izvodljivo da jedna kancelarija javnog beležnika organizuje za kratko vreme overi, evo u jednoj opštini pet hiljade potpisa. Zato je ova bojazan da bi ipak, da zbog toga što stvarno mogu da izbiju ogromni problemi i dovode ostvarivanje zakonskih obaveza, pa i ustavnih, da bi trebalo razmišljati u nešto dužem periodu, ako ne i čitavo, kako je amandmanom predviđeno, da i dalje ostanu pored beležnika ova rešenja sa sudom ili nadležnim opštinskim organom bi verovatno bilo praktičnije i omogućavalo bi to izbor, ko može brže, ko može efikasnije da evo konkretno ovaj problem sa overom potpisa podrške tim biračkim listama.
Tu je i problem sa trenutnom praksom da još uvek Preševo, Bujanovac nemaju beležnika, ali je jedan posebna tema oko koje ćemo imati prilike da malo konkretnije i više ovde raspravljamo da i taj postupak i taj proces ide veoma sporo. Ni Preševo ni Bujanovac za sada nemaju baš nijednog beležnika. Ali, ipak pozivam, evo još jednom da se ozbiljnije razmisli o ovom problemu, kako će to u praksi da izgleda kada jedna kancelarija beležnika u Preševu, pa i u Bujanovcu moći pet hiljada potpisa u nekom roku od dvadeset do najviše trideset dana, da obavi taj, pored svih drugih poslova. Hvala vam.
Hvala.
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, samo ću kratko u vezi sa Predlogom zakona o izmenama i dopunama Zakona o zaštiti od požara i 7, 8. i 9. tačka, koje govore o graničnim prelazima sa Rumunijom.
Oko ove prve teme, naravno, podržavamo ove izmene i dopune Zakona. Iskoristio bih ovu priliku predstavnika MUP, sa ministrom sam imao prilike na tu temu da više puta govorim, razgovaram i kada je bio poslednji put u Preševu. Preševo je u razvođu, razdelnici crnomorskog i egejskog sliva. Tu nema nekih posebnih opasnosti, kada su u pitanju poplave, pošto su tu mali tokovi, vodeni tokovi, ali zato je kao i svuda opasnost od požara prisutna.
Dugo vremena pratim situaciju na tom području. Protivpožarna zaštita je stvarno na veoma niskom nivou, pogotovo u zadnje dve decenije, da je i kadrovski ta problematika zastupljena sa ne minimalnim, nego ispod minimuma koji su predviđeni zakonom, a i kada je u pitanju oprema, tu je već zastarelo, i da je cisterna od pre 30 godina, koja nije ni u funkciji, tako da objekti izgore do kraja dok stigne pomoć iz Bujanovca ili iz Vranja. Mora u duhu zakona da se tu učini konkretno da se bar minimalni uslovi ispunjavaju, kako kadrovski, tako i kada je u pitanju oprema.
Isto pozdravljamo ova otvaranja tri granična prelaza sa Rumunijom i oni idu u pravcu međunarodne razmene, slobode kretanja, što bi, naravno, trebalo da obuhvati sva područja. U neku ruku, sa Makedonijom nam je ista sreća kao kad su u pitanju korišćenja IPA fondova. To pitanje je postalo famozno. Veoma je teško naći predstavnika vlasti da daju odgovore zašto samo sa Makedonijom nemamo prekograničnu saradnju i korišćenje IPA fondova prekogranične saradnje.
Ista sudbina je i kada je u pitanju granični prelaz, bar jedan od tri, koje je Savezna vlada 2005. odobrila i nikako bar jedan od njih da se otvori. Imamo tu situaciju da pre postavljanja granica sa Makedonijom na glavnom lokalnom putu koji povezuje Preševo sa dve susedne opštine u Makedoniji, Lipkovo i Kumanovo, bar 10 puta dnevno su saobraćali autobusi, jer povezuju sva glavna naselja, naravno, pored autoputa.
Preko letnjih meseci tamo je nemoguće putovati, jer treba da se ulaziš u isti red čekanja sa svim ljudima koji jedanput godišnje idu u Grčku ili Tursku ili u Makedoniji, a ljudi ne mogu da obavljaju svakodnevne poslove i porodične veze i sve druge povezanosti koje imaju susedna sela. Treba da čekaju i treba da kruže, umesto tri kilometra da idu 25 do 30 kilometara. Odluka je doneta još 2005. godine za tri malogranična prelaza sa Makedonijom, i nikako bar jedan da se otvori.
Zato kažem, pozdravljam ove odluke, kada je u pitanju ta saradnja sa Rumunijom, a stvarno ne vidim nikakav razlog da isto i taj slični trend saradnje ne bude i sa Makedonijom, pogotovo što se preko Makedonije ide i u Grčku i da je opticaj u Koridoru 10 daleko veći nego što je sigurno na relaciji Srbija – Rumunija. Hvala.
Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, članovi Vlade, već osam godina učestvujem na raspravama o budžetu i rebalansima budžeta. Čitav ovaj period govorimo o kriznim merama i u finansijskom i u ekonomskom planu. Očigledno da ove godine su ove mere drastičnije, jer se direktno odražava smanjenje plata, penzija. Sigurno je, bez obzira na sve ove rasprave koje smo danas imali, interes svih da konačno ima uspeha u ovim merama, da se ne bi došlo do još teže i dramatičnije situacije.
Ovde smo od ministra Vujovića čuli da ima pomaka, da ima oživljavanja proizvodnje, da se nezaposlenost smanjuje, na 17,6%. Sada je, po meni ovde, pitanje, koliko je to sporadično, a koliko je i u kojoj meri to sistemsko, da se tiče svih opština, da se tiče svih područja. Jer, u nerazvijenim područjima još se ne vidi, daleko smo od toga. U opštinama Preševo, Bujanovac, Medveđa, stopa nezaposlenosti je dostigla rekordnih 80%. Zatvorene su perspektive za normalan život. Ljudi odlaze. Čitave porodice nemaju ni jednog zaposlenog. Suočavaju se sa elementarnim, egzistencijalnim problemima.
Za veliko čudo, čitavo ovo vreme, unazad 14 godina, Vlada ima koordinaciono telo za ovo područje. Ima program koji je u Vladi izglasan, tada i u Saveznoj i republičkoj o rešavanju krize na ovim područjima.
Ali, od tri osnovna cilja, ona dva apsolutno su daleko od ostvarivanja. Niti se došlo do ekonomske revitalizacije, niti pa do integracija Albanaca u društveni, politički, ekonomski sistem države.
Mi smo ovde imali dosta rasprava od poslanika skoro svih stranaka u smislu da treba ukinuti koordinaciono telo za ove opštine jer se time ove opštine privileguju, da su povlašćene. A situacija je obrnuta. Apsolutno tu nema nikakvog razgovora o nekim privilegijama, a zapravo, po meni, ne funkcioniše sistem tu. Rezultati pokazuju da tu elementarne stvari ne funkcionišu. Čim je stepen nezaposlenosti dostigao 80%.
Šta se sada tu radi? Da bukvalno ove opštine ne mogu da konkurišu, obično se odbijaju kada se interesuju kod razvojnih fondova svih ministarstava, jer im se kaže – vi imate koordinaciono telo. Ovde sam više puta iznosio podatke da po stanovniku investicije u ovim opštinama, u ovom periodu funkcionisanja koordinacionog tela, su bile pet do šest puta niže od proseka investicija u državi. Znači, nema tu uopšte govora o nekoj privilegiji. Više je sada tu politička farsa.
Pojam koordinacionog tela kod ljudi na tom području je identičan sa pojmom Potemkinovih sela, iz vremena carice Katarine u Rusiji. Samo se to koristi da bi se kazalo da se tu radi. Ove opštine imaju koordinaciono telo, pa su oni kao što rekoh, sa ovim smislom da su privilegovane, a situacija je obrnuta. Opštine Preševo i Bujanovac su na Koridoru 10. Na raskršću magistralnih puteva koji idu prema Kosovskom Pomoravlju, prema Gnjilanu, Prištini. To se ne koristi.
Ovde više puta postavljam pitanje, zašto samo sa Makedonijom ne postoji, ne funkcionišu, ni ovim budžetom nisu predviđeni IPA programi. Sa svim drugim okolnim državama jesu, ali sa ne i sa Makedonijom. Razumem, sa Kosovom je politički problem. Iako smo mi još 2002, 2003. 2004, 205. godine, od Saveta Evrope imali jedan mini projekat te saradnje sa Gnjilanom, Kumanovom, Trgovište, Preševo, ali samo u kulturnom, obrazovnom pogledu, ali ne i ekonomskom.
Tako da je, ovde po meni osnovno pitanje – ili će to koordinaciono telo za jednu vanrednu situaciju za ekstremno nerazvijeno područje raditi ono za šta je i formirano, za šta je i konstituisano ili da se ukine, i da se time više ne manipuliše i da se to stvarno ne stvori što sam maločas rekao, u Potemkinova sela. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, prvo pitanje ću uputiti ministru prosvete. Tiče se poslednje uredbe Vlade o priznavanju visokoškolskih diploma kosovskih univerziteta koja treba da pokrije oblast koju je imala prethodna uredba Vlade, a koja je bila doneta 9. februara 2012. godine na osnovu Sporazuma u Briselu o međusobnom priznavanju diploma između Srbije i Kosova, a koja je tamo od novembra 2011. godine.
Ali, u odgovoru na prethodno moje pitanje ministarstvo tvrdi da se ne dovode u pitanje interesi građana i ostvarivanje njihovih ljudskih prava. Međutim, praksa nam pokazuje sasvim drugu sliku, a činjenica je da sem u pet slučajeva na Niškom univerzitetu, ni na jednom drugom univerzitetu, pa ni na Beogradskom, nije bio započet nijedan postupak priznavanja diploma sa Kosova. Ovde funkcioniše fakultet za albanski jezik, jedini u Srbiji, gde studenti koji završavaju u Prištini moraju da nostrifikuju svoje diplome, ali od one prethodne uredbe koja je pre dve godine doneta, oni još uvek nisu uskladili njihov pravilnik u duhu vladine Uredbe.
U međuvremenu je došla zabrana ili odluka Ustavnog suda da je proglašen neustavnim Briselski sporazum, a i sama Uredba Vlade, a sa druge strane se govorilo da je rok šest meseci, dok se objavljuje odluka Ustavnog suda, a ona je objavljena već krajem novembra, pošto je krajem aprila bila doneta. U praksi ništa novo nije bilo, nijedan predmet nije rešen. Imamo status kvo. Znači, sporazum je više od dve godine, ali u praksi se ne ostvaruje. Šta to znači? Znači da naši građani ne ostvaruju svoja prava Ustavom i zakonom zagarantovana. Ne mogu da rade jer im se diplome stečene u Prištini ne priznaju. To sam i prošli put kod prethodnog pitanja doznačio.
Da li mora sad opet 10 godina da čekamo, kao u periodu 1991-2001. godine, kada sve živo nije tada priznato i tada je zamrlo, tada je ekonomija i svi su društveni procesi zamrli u Preševu, Bujanovcu i Medveđi, jer diplome nisu priznavane.
Gospodo, ovde govorimo koliko ima Albanaca u Srbiji i nagađa se, trguje se, manipuliše se da od onih prethodnih 62 hiljade ima svega pet hiljada, kaže se ovde. Država sada postavlja hiljade sa onih pet hiljada umesto onih koji postoje na terenu, ali jeste da idu ljudi. Zašto idu? Idu jer se ne rešavaju osnovni životni problemi.
Zato postavljam pitanje ministarstvu – da li sada ovaj rok od šest meseci, koji je dat u novoj Uredbi, da li i to treba da se čeka i koliko? Postavljam konkretno pitanje – koliko tih novih šest meseci treba da protekne da ovaj proces konačno počne i da se ljudima rešavaju ovi problemi, da oni koji su diplomirali na Prištinskom univerzitetu mogu da rade? Ovo je osnovno pitanje. Možemo li ga rešiti? Postoji li politička volja da se reši ovaj problem? Ovo je pitanje.
Ako imam vremena i ministru zdravlja da postavim pitanje? Nemam. U redu. Neka bude naredne nedelje.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj predlog zakona sigurno je u duhu racionalizacije javnih troškova kao i raniji predlozi zakona i oko toga nema dosta prostora da se sukobljavamo, ili imamo različita mišljenja.
Naravno, da i princip proporcionalnosti je, po meni, pravičniji od bilo kojeg drugog principa, s tim što principom proporcionalnosti i propocionalno smanjivanje, u ovom slučaju, sigurno više pogađa manje strane, u ovom slučaju manjinske stranke i oko toga smo imali poprilično rasprava, kada je usvojen aktuelni Zakon o finansiranju političkih aktivnosti, koji je u priličnoj meri reducirao mogućnosti za finansiranje, kako redovne delatnosti, kako kampanje za izbore, kada su u pitanju stranke nacionalnih manjina.
U ovom slučaju mislim na one koje su parlamentarne. Poznato vam je da u ranijem, pre dva saziva, ili tri, da su ovde u ovom parlamentu bila i dva romska predstavnika ispred svojih stranaka, a da više predstavnika ispred romskih partija nemamo.
Na prethodnim, i ranije, godine 2012. se lako moglo desiti da ne bude i predstavnika Albanaca, jer uopšte i pored zakona iz 2007. godine, kada je omogućen tzv. prirodni prag, a koji je dao prostora da pojedine manjine preko svojih političkih stranaka budu zastupljene, pre svega Mađari koji su najbrojniji, Bošnjaci, pa onda su Romi i Albanci, bili kao što znate profesionalno zastupljeni na osnovu brojčanosti, ali sa veoma krhkom osnovom, veoma osetljivom situacijom, da mogu lako da ostanu i bez predstavnika.
Shodno tome je, naravno, teže organizovati manjine, da bi bile zastupljene u centralnom parlamentu.
Ovo je jedinstveno rešeno, ranije 0,15%, sada 0, predloženih 105, u lokalu mislim da je to sasvim simbolično. Kada su u pitanju partije koje konkurišu i ulaze u izbornu kampanju za lokalne izbore, pogotovo kod nerazvijenih opština, uzmite tamo, od 200 – 300 miliona, pa neka bude i do 500, 0,1% je najviše tu negde 500.000, a onih 0,15 je bilo 750.000, kada podelite na pet, šest tih lokalnih partija u toj lokalnoj samoupravi, to je sasvim simbolično, kako za redovnu delatnost, tako i za sredstva za predizbornu kampanju.
Zna se šta se na lokalu odigralo, poput onoga što i na centralnom nivou, da glavnu ulogu imaju sponzori, na centralnom nivou „tajkuni“, taj termin se u javnosti koristi.
Naravno da je osnovna zamisao da ulaže u stranke, a da se ne isplati to ulaganje, ne da im se isplati, nego zna se posle višestruko dobiju na osnovu te investicije koje imaju, i u lokalu govorim, kada treba da podrže određenu grupu, određenu stranku, da bi dobili izbore, onda preko tendera zna se koliko puta više vraćaju na osnovu tog ulaganja koje su učinili.
Kada je centralni nivo u pitanju, kažem da takvog interesovanja, ama apsolutno nema. Verujem da je isto i kod drugih manjina, da u slučaju kada je predstavnik jedne manjine u više navrata opozicija, nema mogućnosti da bude deo većine, onda apsolutno nema nikakvog interesovanja da neko od tih sponzora u lokalu finansira stranku koja želi da bude parlamentarna.
Sasvim jasno, zašto bi ako nema nikakvog uticaja u centralnu izvršnu vlast. Zato se dešavalo da su Romi imali dva, pa su sada ostali bez ijednog, Albanci mogu da ostanu, takođe bez ijednog, to je verovatno i za sve druge manjine, ajde da kažem sem Mađara, koji su sa šest predstavnika ovde prisutni i predstavljaju ozbiljnu političku snagu na nivou države i Bošnjaci su tu blizu, svi drugi su, u neku ruku, u toj situaciji da mogu biti, lako mogu i nestati iz ovog parlamenta, da ih ne bude uopšte i da manjine u tom slučaju, ogromna većina ostanu bez zastupljenosti.
U ovom pravcu mislim da, ono što smo imali članom 17, koji sam ja tada osporavao, u stavu 2, u neku ruku je trebalo da bude zameni onu pozitivnu diskriminaciju koju smo u ranijem zakonu.
U tom stavu 2. je rečeno da će se primeniti koeficijent 1,5 ne samo na manjine nego na broj glasova svih stranaka parlamentarnih do 5%. One su ojačane tim koeficijentom od 1,5 a iznad toga primenjuje se koeficijent 1, što znači da nije to specifično samo za manjinske stranke, nego u celosti za sve parlamentarne stranke.
U tom smislu, možda u ovoj situaciji, kada će doći do prepolovljenja finansiranja svih parlamentarnih stranaka, a koje će se specifičnije i teže odraziti kod manjinskih stranaka, moglo se tu sada razmišljati, ako nije moguće u tom članu 17. koji nije deo ovog Predloga izmena i dopuna, onda je ta mogućnost na osnovu amandmana koje je naša grupa dala uz, da kažem, ne mora u celosti naš predlog da se usvoji, ali bi trebalo da se vidi kojim koeficijentom bi se ublažilo ovo drastično smanjenje do kog će doći i koje će staviti stvarno u nezahvalnu poziciju sve stranke koje predstavljaju manjine.
Ja bih samo još da dodam i onom delu kada su u pitanju izbori za finansiranje kampanje. Pa zamislite, dok bude na snazi zakonsko rešenje da i manjinske stranke moraju da obezbede 10.000 potpisa, sudski overenih potpisa, biće to veoma ogroman posao koji u slučaju Albanaca treba da se obavi u samo dve opštine. Zamislite od skoro svih naših birača, mi moramo dva puta, jedan put kada glasaju i pre toga moraju javno, od sudskog overioca, da daju glas preko potpisa što naravno, opet iziskuje poprilične troškove.
To su neke pojedinosti koje sam smatrao važnim da iznosim da bi do Dana za glasanje ozbiljnije razmili kako bi se došlo do pravičnijih rešenja koje bi odgovaralo i političkim strankama koje zastupaju manjine. Hvala vam.
Hvala, gospođo predsednice.

Ja ću krenuti sa ovom najaktuelnijom temom. Nakon fudbalske utakmice Srbija – Albanija, kao i 2008. godine, došlo je do veoma teških napada na Albance i njihovu imovinu u značajnim centrima Srbije.

Moje pitanje upućeno Vladi Republike Srbije je sledeće - šta je do sada preduzeto da se urgentno sprečavaju dalja oštećenja imovine i ugrožavanje života pripadnika albanske nacionalne manjine u Srbiji i šta preduzimaju nadležni organi u procesiranju ovih krivičnih dela kojima se izaziva nacionalna netrpeljivost?

Ujedno, tražim od Vlade da obezbedi izveštaj o preduzetim merama za slična događanja u 2008. godini, kako u pravcu kažnjavanja vinovnika, počinioca krivičnih dela, tako i u pravcu mera za nadoknadu štete koju su tada pretrpeli vlasnici poslastičarnica, pekara i drugog poslovnog prostora.

Poznato je da su ovi teški incidenti počeli da se dešavaju za vreme Miloševićevog režima, kada su drastično degradirana prava Albanaca u Srbiji, a koja nisu bitno poboljšana ni nakon 13 godina od usvajanja posebnog programa Vlade Republike Srbije za ovo područje. Zapravo, u poslednje vreme se pogoršava položaj Albanaca u Srbiji. U Preševu je ukinut Osnovni sud, a i Preševo i Bujanovac su ostali bez osnovnih javnih tužilaštava.

U poslednje dve godine jedino albanskom Nacionalnom savetu je smanjeno finansiranje za 30%, a ujedno je prepolovljen broj članova skupštine albanskog Nacionalnog saveta.

Sve se ovo dešava iz razloga što su vlasti u Srbiji znatno reducirali nivo prava albanske nacionalne manjine, jer su od početka 2013. godine počeli da tretiraju Albance u 11 puta manjem broju u odnosu na njihov realan broj.

U odgovoru na postavljeno pitanje, Ministarstvo lokalne samouprave iznosi da bi ignorisanje podataka popisa prema jednoj nacionalnoj manjini, ovde u ovom slučaju albanskoj, dovelo do diskriminacije i umanjivanja prava pripadnika nacionalnih manjina koji popis stanovništva nisu bojkotovali.

Smatram da je ovo nakaradan način opravdavanja drastičnog smanjivanja prava Albanaca u Srbiji, a što je u totalnoj suprotnosti sa Ustavom Republike Srbije i apsolutnoj suprotnosti sa preporukama savetodavnog komiteta Okvirne konvencije Saveta Evrope, kojim se traži da se problem sa bojkotom popisa, da se ovaj problem ne održava na umanjenje prava albanske nacionalne manjine. Istom preporukom se traži da se realan broj Albanaca utvrđuje preko alternativnih metoda, a s druge strane, Republički zavod za statistiku tvrdi u Izveštaju od 16. septembra da raspolaže sa procenom broja stanovnika za sve opštine, pa i za Preševo, Bujanovac i Medveđu.

Zato postavljam dodatno pitanje Vladi – zašto se umesto netačnih podataka, po meni falsifikovanih, ne koriste podaci o broju Albanaca iz ove procene koju radi svake godine Republički zavod za statistiku, a što je bilo učinjeno u sličnoj situaciji za period od 2001. do 2002. godine? Zašto se kažnjavaju Albanci upravo sad kad smo očekivali da će se konačno ozbiljnije pristupiti rešavanju manjinske politike u duhu evropskih vrednosti?
Hvala, gospodine predsedavajući.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, ovim amandmanom ukazali smo na mogućnost da se još više pojednostavi procedura priznavanja visokoškolske strane isprave, odnosno diplome, upravno u onim pravcima koji su dati u obrazloženju ovih izmena i dopuna Zakona o visokom školovanju.
Oni su tu bili jasni jer su, po meni, jedan pomak napred kada se poziva formiranje evropskog prostora visokog obrazovanja, zatim i na Zakon o ratifikaciji Konvencije o priznavanju kvalifikacija iz oblasti visokog obrazovanja u evropskom regionu. Posle je u obrazloženju dodato još da se ovim izmenama i dopunama zakona omogućavaju kraći rokovi za priznavanje stranih diploma, koji treba da vrate naše stručnjake iz inostranstva.
Mislim da je bilo uputno da se doda i u obrazloženju svega ovoga i problematika nacionalnih manjina i problema koje do sada imaju nacionalne manjine upravo sa veoma sporim, dugim, dosadašnjim procesima nostrifikacija stranih visokoškolskih isprava.
Naravno, to nije traženo decidno, nego je predloženo da bude kao mogućnost da se da prostor da se ovaj proces tog jedinstvenog evropskog prostora, da se taj proces ubrza što je zajednički interes, a ne samo interes manjina koje iz različitih razloga do sada, u celini nacionalne manjine, ali naročito u ovom slučaju Albanci iz Preševa, Bujanovca, Medveđe, iz Preševske doline, unazad ne godinama, nego decenijama, najmanje dve decenije, nisu imali uslova da studiraju na univerzitetima, visokoškolskim ustanovama države, pa su koristili te usluge i u Makedoniji, u Albaniji, a tradicionalno i na Kosovu, gde ranije nije uopšte bilo problema sa priznavanjem diplome iz Prištinskog univerziteta.
Kada se taj problem pojavio, ja sam i u načelu govorio da je nerešavanje tog problema, nepriznavanje visokoškolskih diploma, kod nas ostavilo veoma pogubne posledice koje se odražavaju na celokupne društvene, ekonomske tokove, a koje se, nažalost, odražavaju i na pražnjenju tog prostora.
U tom periodu koji se poklapa, od 1991. godine pa do sada, dolazi do drastičnih migracija. Vlada je, ponavljam koliko puta već, bila alarmirana samo u onim trenucima kad je bio ugrožen vizni režim zbog azilanata sa tog područja. Pored Roma je najveći broj upravo s tog područja, Bujanovac, Medveđa, da su tražili azil po evropskim državama, jer nemaju perspektivu za zapošljavanje, za normalan život. Ne priznaju im se dugo vremena diplome i ljudi traže rešenja.
Sad, normalna država bi se verovatno zabrinula na vreme da reši ovakve akutne probleme svojih građana, ali ovo se, gospodo, predugo ovakva situacija dozvoljava, da se ovakvi problemi u kontinuitetu pojavljuju i pojavljuje se nonšalantnost društva i država da ne reši te probleme, pa onda kada izbijaju problemi, traži se i pomoć od međunarodne zajednice. Imali smo dosta takvih situacija. To je u redu. Ako želimo evropske integracije, zajedno treba da rešavamo i zajedničke probleme.
Mislim da se predugo ovaj problem nije rešavao. Dobri su ovi predlozi sa odvajanjem tog dela koji se tiče zapošljavanja, tog profesionalnog priznavanja, od akademskog, jer je, po mene, verovatno ovo prvo goruće, ono što se tiče direktnih problema građana na terenu i mogućnosti da ljudi rade, da se zaposle nakon što završe fakultet ili visoku školu. Po meni je to pozitivna stvar. To treba pozdraviti.
Ali, mislim da treba imati sluha i za sve druge varijante i mogućnosti i prakse koje se pojavljuju u okruženju, u susednim državama, gde ima političke volje i pristupa se i efikasnijim načinima rešavanja ovih gorućih problema i onih koji se tiču međunarodnih ugovora, sporazuma o ekvivalenciji školskih isprava ili visokoškolskih isprava. Ima veoma pozitivnih primera. Mislim da je red da se ugledamo na takve pozitivne primere i da pokazujemo daleko veću političku volju za rešavanje ovako dramatičnih problema na terenu, koji direktno prouzrokuju odlaske.
Na kraju krajeva, mi imamo već prostore koji su etnički očišćeni na terenu, čitave prostore koji već ostaju bez stanovništva, i to po nacionalnoj osnovu. Nažalost, takva je situacija prisutna na terenu. Među ostalim faktorima je direktno ova problematika ne nostrifikacije ili predugi, preobimni ili, da kažem, skoro ponekad neostvarivi procesi nostrifikacije, teraju ljude da idu vani, da napuste svoja rodna mesta.
Zato ovde pominjem momenat da se i o toj problematici ozbiljnije razmišlja i da se svi pozitivni primeri, u praksi dokazani, primenjuju da bi bili ne samo formalno, nego suštinski da dokazujemo da smo za evropske integracije i da napustimo ne samo diskriminaciju, već se spominje ovde da je to zahtev ili direktiva EU, o izbegavanju diskriminacije školovane dece radnika emigranata, nego uopšte i pripadnika manjina koji su nužno bili prinuđeni da u određenim vremenskim periodima nisu mogli da koriste usluge domaćih visokoškolskih ustanova, nego su morali da se školuju u Prištini, Tirani, Makedoniji. Naravno, sad oni ni krivi ni dužni ispaštaju. Nemamo vremena da analiziramo ko je kriv za ovu situaciju koja se olako prepušta jednoj manjini.
Koji je udeo države da se došlo do takve situacije? Opet kažem, to je za neke detaljnije analize. Jedino što bih ovde apelovao, da imamo daleko više obzira za jednu dramatičnu i katastrofalno tešku situaciju na terenu, koja traži urgentna rešenja. Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Pošto su prethodne kolege dale doprinos u diskusiji na ovaj amandman, dopuniću neke stvari. Počeću od poslednjeg govornika.
Znamo svi postojeću situaciju, trenutna zakona i ustavna rešenja, ali svesni smo da to nije statično, da se društveni procesi menjaju, menjaju se okolnosti. U mom obraćanju maločas spominjao sam termin „Preševska dolina“ sa kojim smo izlazili tri puta na parlamentarne izbore. Termin „Sandžak“ je još poznatiji. Ne bih ulazio u neku raspravu kada se radi o terminima koji su u svakodnevnoj upotrebi. Niko nikoga ne može sprečiti da zastupa mišljenja za neka buduća rešenja, koja predstoje u okviru regionalizacije svake države koja pretenduje da ulazi u evropske integracije.
Suštinski, oko amandmana, gospodin Jovanović je spomenuo da nije u interesu građana na tom području ono što je u tom amandmanu izneto.
Maločas sam pokušao da iznesem stvarno ozbiljne probleme. Stvarno je teška situacija kada jedna porodica bez jednog dinara, bez ikakve državne pomoći finansira decu, završavaju fakultete, završavaju visokoškolske ustanove, a ne mogu da se zaposle u Preševu, Bujanovcu i Medveđi. Onda to prouzrokuje ono što sam već rekao – odlazak ili na Kosovo ili u države evropske zajednice.
Rekao sam, u redu je sasvim što se ovde u obrazloženju razmišlja o tome da se naši stručni kadrovi vraćaju iz Evrope i iz drugih svetskih država, ali dajte da ovo u celini sagledamo. Jer, ovo je opšti problem države, ali je naročito karakterističan sad kad su u pitanju manjine, a naročito u ovom slučaju i Albanci na jugu. Imate slične, ako ne istog intenziteta, probleme sa Bošnjacima u Sandžaku.
I šta sad? Studirali ljudi u Sarajevu i treba da pretrpe ovde neverovatno mučne dosadašnje procedure da bi došli do prava da rade, iako su završili kao svi drugi njihovi vršnjaci iste fakultete, iste programe. O tome je sad reč. Stvarno je nekorektno da se kaže apriori da to nije u interesu građana, a ono se preko poslanika u ime građana ovde iznosi.
Ne ulazim u tu problematiku tih specijalnih veza sa Republikom Srpskom, ali je, po meni, suština, cilj je da se ostvaruje praktični interes, da nema nostrifikacija, da mogu ljudi odmah da rade kad završe fakultete u Banjaluci. Zašto ne bi omogućili da što kraće i što brže da i oni koji su završili u Sarajevu, oni koji su završili u Prištini, Tirani, Tetovu ili Skoplju, da iste te mogućnosti imaju za dalji razvoj, za zapošljavanje, za dalji život?
Tu je, po meni, suština problema. Opet ponavljam, ako ima političke volje, kao što je bilo 2002. godine, tada je, kažem, veoma elegantno, veoma efikasno Ministarstvo prosvete rešilo problem, a nije ga bilo rešilo 11 godina ranije. Zato i sada, ako ima političke volje, problemi se rešavaju.
Amandman je samo imao cilj, ne decidno da se zakonskom normom sada da obaveza, nego da postoji mogućnost da se i preko međunarodnih ugovora i sporazuma dozvoljava malo, ne malo, nego poprilično efikasniji način rešavanja priznavanja visokoškolskih diploma. Hvala vam.
Kratko ću.
Gospodine Đukanoviću, ovo je suština o čemu vi govorite. Ostavimo politička raspoloženja i stavove o tome kako ko doživljava Kosovo. Nego, kako da rešimo problem naših građana, naših ljudi?
Slažem se kad kažete – nema problema da se priznaju te diplome. Pa, nek se priznaju. Zašto je trebalo prvo čekati 12 godina i te diplome nisu bile priznate? I zašto se sad opet čeka, verovatno, nekih šest godina? Zašto toliko ispaštaju ljudi? zašto moraju da napuštaju svoja rodna mesta i da se snađu u belom svetu, da rizikuju živote, a znate šta se desilo, dosta tragičnih događaja, jer nemaju rešeno pored ostalog i ove probleme.
Vi veoma olako kažete – to će biti rešeno. Postavljam pitanje – kada? Ako je Ustavni sud pre više od četiri meseca doneo rešenje koje je doneo, da se ne mogu priznavati, da se zapravo osporava rešenje bivšeg predsednika Vlade, Cvetkovića i ta uredba je stavljena van snage, a indirektno je stavljen van snage i Briselski sporazum. I prošli put sam postavio pitanje – šta ćemo dalje? Kako ćemo, već od momenta kada je Ustavni sud osporio Briselski sporazum, više nijedan univerzitet ne prima zahteve studenata koji su završili fakultete u Prištini. Albanski jezik ne mogu da nostrifikuju u Beogradu.
Hvala.  
Gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, pošto je pitanje obezbeđivanje udžbenika na albanskom jeziku u poslednje vreme poprilično ispolitizovano, ja ću preko pitanja pokušati da ovu problematiku postavimo na jednoj realnoj osnovi.
Kad kažem politizacija, prvo mislim na izjave predsednika koordinacionog tela koji se često nekompetentno izjašnjava o ovim pitanjima. Poslednja njegova izjava za javnost je bila da će dalji rad i rešavanje ovog problema biti moguće nakon najavljenih izbora za nacionalne savete. Očigledno da je u pitanju čista politizacija, jer po Zakonu o obezbeđivanju učenika po članu 20. je jasno precizirano ko ima kompetencije da obezbedi i izdaje udžbenike – Ministarstvo, Republički prosvetni savet, Zavod za unapređivanje nastave, a da je Nacionalni savet manjina kompetentan da daje predloge za jezik za udžbenike manjina ili kod udžbenika od posebnog interesa. Misli se na istoriju i na predmete iz oblasti kulture, muzičko, likovno itd. Ali, kod svih drugih, biologija, hemija, geografija, strani jezici koji nisu još uvek obezbeđeni, direktna je kompetencija Ministarstva i ovih institucija koje sam nabrojao, a gde nema nikakvu kompetenciju Nacionalni savet.
Zašto se onda preko ovakvih izjava, pa na to se nadovezao i ministar Verbić prilikom posete Bujanovcu, da se kobajagi čeka da se formiraju novi nacionalni saveti, a on postoji, funkcioniše i nema veze sa tim kada će novi izbori biti, ali u većini slučajeva to je kompetencija direktna Ministarstva i svih ovih važnih državnih institucija iz oblasti obrazovanja?
Za mene je to pokušaj opravdavanja za propuste koji su prisutni od 1991. godine i zato je mene začudilo kada je premijer dao ovako izjavu da će za mesec dana ili manje da se reše svi ovi problemi. Da li je moguće da se to reši kada su ovi problemi prisutni skoro četvrt veka na tom prostoru, kada se ni iz Ministarstva nije bavilo tim problemima?
Jeste da je to počelo unazad četiri godine, ali to ide tako sporo, da ćemo verovatno ovom dinamikom trebati da čekamo 10, 15 i kusur godina prvo u osnovnoj da se ovi problemi reše, a da ne govorimo za srednju školu, gde nema ni jednog udžbenika trenutno. Zato mislim da niko nema nikakve dobiti od prikrivanja problema.
Moje osnovno pitanje je – da li ministarstvo ima spremnosti da ispuni zakonske obaveze, ništa drugo, i prema školama na ovom području? Ako se ozbiljno pristupi ovom problemu, onda nema potrebe da se politikantski prikrije ovaj problem, a veoma ozbiljan, veoma osetljiv problem.
Postavljam osnovno pitanje – šta je ometalo Ministarstvo prosvete Republike Srbije da obezbedi bukvar koji treba da bude besplatan, a koji je u saradnji sa ministarstvom Albanije pre više od tri godine obezbeđen i celokupnim procedurama u Beogradu je to rešeno? Prvo je bilo obrazloženje da ne može jer tender treba da se objavi, a prošlo više od tri godine. Ako nema spremnosti i MUP da se obezbedi besplatno, a koga je prvobitno ministarstvo druge države obezbedilo, u ovom slučaju matične države, a ministarstvo države gde ti učenici žive i čije škole pohađaju nema spremnosti da to reši, onda je to zaista ozbiljan problem. Otvoreno postavljam pitanje, ako ministar može da da odgovor, ako premijer Vučić može da da odgovor, zašto i ove godine deca nisu imala bukvar na albanskom jeziku, besplatan, kao sva deca u svim drugim školama u državi?
Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, na početku ću da pohvalim rad skupštinskog Odbora za obrazovanje, koji je uz pomoć Ministarstva i drugih institucija efikasno, brzo dao odgovor na zahteve javnosti da se o ovom važnom zakonu, kao što vidite, već danas raspravlja. Nadam se da bi uz odgovarajuće izmene i dopune ovog zakona, uz prihvatanje dobrog dela amandmana, moglo da bude jedan veoma kvalitetan zakon, koji uz ova objašnjenja koja su data u međuvremenu mogu i kompletnije da se izrade preko novog zakona.
Što se tiče interesovanja Albanaca u Preševskoj dolini, a i Bošnjaka u Sandžaku, mislim da je važno i ovo pitanje akreditacije fakulteta i univerziteta, a naročito pitanje nostrifikacije, kako se ovde službeno kaže, priznavanje stranih visokoškolskih isprava.
Što se akreditacija tiče, mislim da će se konačno ovim zakonskim rešenjima staviti tačka na jedno haotično stanje. Znam šta se dešava u Preševu, Bujanovcu preko odeljenja, ispostava visokoškolskih ustanova iz razvijenijih delova države, koji se otvaraju, rade godinama, a u međuvremenu ispada da nisu akreditovani. Po meni je nelogično da godinama radi visokoškolska ustanova, a ministarstvo, država dopušta da najveću štetu imaju studenti, roditelji koji plaćaju te studije, jer tek kada završe se suočavaju sa činjenicom da ne mogu da rade, jer isprava koju su dobili preko takvih neakreditovanih visokoškolskih institucija ne služi ničemu. Mislim da je ovo nedopustivo i da je država imala instrumente da ovu pojavu spreči.
Nadam se da će se ovim izmenama i dopunama zakona to efikasnije, u narednom periodu, rešiti, ali dosadašnja situacija je stvarno nedopustiva na štetu građana, ne samo u Preševu, već ima takvih pojava i u svim drugim delovima države.
Pitanje nostrifikacije, priznavanja stranih diploma iz drugih država je, po meni, u istoj meri, možda je još osetljivije od problematike ekonomske nerazvijenosti i visoke stope nezaposlenosti, jer zapravo nezaposlenost i nerazvijenost su rezultat, pored ostalih faktora, ne rešavanja ovog problema u dužem vremenskom periodu, od raspada bivše Jugoslavije, zapravo pre početka raspada bivše Jugoslavije.
Ovde sam par puta spominjao nesporazum, sukob iz oblasti prosvete na relaciji Priština – Beograd, koji su rezultat tragičnih događaja. Otada Albanci u Preševu, Bujanovcu, Medveđi imaju to pitanje nerešeno. Čitavo vreme se to reflektuje u svim drugim životnim oblastima. To se reflektuje na odlazak, na pražnjenje tog prostora. Mladi ljudi su se u bivšoj državi, zajedničkoj u to vreme, školovali i nije postojao problem da neko iz Preševa studira u Prištini, Skoplju, Beogradu, Sarajevu. To nije bio problem. Odjedanput som došli do te situacije da diplome po tim centrima ne važe i da to godinama, decenijama nije rešavano.
Vi imate 2002. godine tumačenje tadašnjeg ministra prosvete, koji je nakon 11 godina rešio problem. Dotle nije bilo političke spremnosti da se reši. Uz pomoć međunarodne zajednice, u okviru rešavanja sukoba na tom području, tada se došlo do rešenja koje je poznato nekima, ali se tada otprilike reklo ovo – pošto se smatra da je Univerzitet u Prištini unutar Srbije, nema potrebe za nostrifikaciju, jedini je uslov bio da bi trebalo biti overen UNMIK pečatom. Prošlo je čitavih 11 godina sa veoma teškim posledicama, kako bi se našlo, uz političku volju, jedno praktično rešenje.
Vi znate kako je dalje išlo. Nakon proglašenja nezavisnosti Kosova 2008. godine opet se pojavio isti problem. Taj problem još uvek nije rešen. U Briselu se pokušalo rešiti. Postignut je sporazum. Imate uredbu potpisanu od ranijeg premijera Cvetkovića, a koja nije dugo vremena poštovana od strane visokoškolskih ustanova. Kada sam lično razgovarao sa rukovodiocima rektorata u Beogradu, rekli su, negde u decembru prošle godine, da još uvek nisu uskladili njihov pravilnik sa uredbom Vlade ili nisu bili upoznati sa tom uredbom.
Sada zamislite, od tada još ni jedan diplomirani u Prištini iz grupe albanski jezik i književnost ne može da nostrifikuje diplomu na katedri albanskog jezika u Beogradu, jer pravilnik nije usaglašen. Kada je u međuvremenu došla ova odluka Ustavnog suda o neustavnosti tog sporazuma i ove vladine uredbe, i ono što je započeto je blokirano. Univerzitet u Nišu je počeo jedan … diplome su nostrifikovane, ali su posle prekinuli, bez obzira što se tek u oktobru proglašava ova odluka Ustavnog suda. Do danas svi prijavljeni ne mogu da uđu u postupak priznavanja stranih diploma, jer je postojala neizvesnost i ne upućenost, pa je došla odluka Ustavnog suda i sve je stalo.
Ranije sam postavio pitanje, skoro će isteći taj rok, stupiće na snagu odluka Ustavnog suda. Šta ćemo dalje? Kako ćemo rešiti taj problem koji se tiče direktnih ljudskih, da ne kažem manjinskih, prava? Ljudi su se potrošili, imali toliki trud da završe fakultet, a njihova visokoškolska isprava se ne priznaje. Nastavlja se taj teški period, koji sam spomenuo, od 1991. do 2002. godine i u ovom vremenu.
Ovo je političke prirode. Nema političke spremnosti i političke volje da se reši ovaj problem. Pozdravljam i video sam u predlogu da se bez nostrifikacije postupka priznaju diplome iz Republike Srpske. To je sasvim u redu. Postavljam pitanje – zašto to ne bi bilo za celu BiH? Postavljam pitanje – zašto nema političke spremnosti, bez obzira na političke probleme na relaciji sa Kosovom? Zašto se problem naših ljudi, naših građana stavlja u ravan, kao da su iz drugih država ili sa Marsa? Zašto se oni zavise od međunarodnih sporazuma koji se na kraju ne poštuju? Uopšte se ne sagledava ta teška situacija porodica, naroda koji tu živi i koji zbog toga mora da ide vani. Nema rešenja. Pitanje – zašto ne studiraju ovde? To je važno pitanje. Ja sam studirao u Beogradu. Tada je studiralo najmanje 700 Albanaca iz svih krajeva bivše Jugoslavije, ali je postojala druga atmosfera, druga klima.
Vremenom znamo kako su se događaji odvijali. Došlo je do toga da i oni koji su studirali, mali broj u toku tih ratnih okršaja, morali da napuste ili Beograd, ili Niš, ili druge centre gde su studirali, zbog odštete, bezbednosne političke situacije. Činjenica je da pre raspada Jugoslavije priličan broj, najveći broj je studiralo u Prištini, i zbog blizine, i zbog jezika, i niza drugih, hajde da kažem, kulturoloških razloga. Uvek bi izabrali Prištinu da studiraju. Tada to nije bio problem, a sada da se kaže ovako olako, zašto se studira u Prištini, zašto u Makedoniji, zašto u Albaniji, a ne u državi gde se živi. Opet dalje idemo redom.
Šta u međuvremenu imamo? Grupe pravnog i ekonomskog fakulteta u Medveđi koji je, po meni, otvoren tada bez konsultacije sa legitimnim predstavnicima Albanaca, jer bi normalno bilo da se otvore te grupe u Preševu i Bujanovcu gde završava oko 800 maturanata, a ne u daleko manjoj opštini gde u ratnim uslovima i nakon godina koje smo prošli od nekih 5500 Albanaca, ostalo svega 600 do 700 i završava svega osam učenika srednju školu.
Veliki su troškovi uloženi za ove visokoškolske institucije u Medveđi. Medveđa sama i Srbi u Medveđi daleko bi bili zadovoljniji da je taj novac dat na ekonomski razvoj. Imali su Leskovac veoma blizu i Niš im je veoma blizu. Što se Srba tiče, znači nije bilo jezičkih barijera, ali je neko odlučio. Odlučilo se iz Beograda, a bez sagledavanja i bez rasprava na terenu, onda su rezultati takvi.
U međuvremenu napravljeno je dobro rešenje sa ekonomskim fakultetom iz Subotice u Bujanovcu, ali i tu studira oko 150 Albanaca. Šta sad? Šta sa drugima? Šta ćemo raditi sa ogromnom većinom koji studiraju u Prištini, Makedoniji, Albaniji? Slična je situacija verovatno, dobar deo omladine iz Sandžaka studira u BiH i Sarajevu, ili druge manjine, maločas smo čuli iz Vojvodine u Mađarsku ili drugu državu.
Mislim da stvarno treba efikasnije i brže rešavati taj postupak nostrifikacije i pozdravljam da se razdvojila ova problematika zapošljavanja od daljeg studiranja. Ovo je dobar potez da vidimo da li će realno tih tri meseca biti dovoljno, jer su do sada godinama ljudi čekali i često nisu završavali posao. Nisu mogli, znam praksu direktnu u Nišu, stomatologiju godinama nisu mogli da nostrifikuju. Neko je mogao tek nakon pet godina, a neko olako sve reši. Ovde je u pitanju ova autonomija o kojoj se govori i akademske slobode. Ako se ugrožavaju elementarna ljudska prava, stvarno onda nema smisla govoriti o bilo kojoj autonomiji. Red bi bio da se vide načini efikasnijeg rešavanja ove veoma osetljive problematike.
Na području, regionu zapadnog Balkana postoje pozitivne prakse, ponuđeno je i Beogradu i odbijeno do sada, a radi se o Sporazumu između Albanije i Makedonije o međusobnom priznavanju visokoškolskih isprava i koja odlično funkcioniše.
Predstavnici Vlade Albanije su još pre deset godina ponudili i Ministarstvu prosvete u Srbiji. Tada je odbijeno. Ne znam razlog. Verovatno je i to još aktuelno između dve Vlade. Ja ne vidim zašto se ozbiljnije ne pristupa i takvim mogućnostima. Mi želimo i ulazimo u evropsku zajednicu. U predlogu zakona se daje obrazloženje da i pored ostalog kao dodatni razlog upravo zbog priprema usklađenosti visokog obrazovanja sa evropskim prostorom uradio se i ovaj predlog zakona.
Postavljam pitanje sad, zašto se ne ide dalje? Zašto se konkretnije i ovim novim zakonom, i ovim izmenama i dopunama ne predviđa ta mogućnost ekvivalencije visokoškolskih isprava? Da se efikasno ide ka tom jedinstvenom evropskom prostoru, zapravo i onaj zakonik konvencija oko kvalifikacija govori o tome, da studijski programi i preko bolonjskog procesa budu usaglašeni, ali onda stvarno ne vidim čemu bi trebalo tolike administrativne birokratske procedure da bi se priznala jedna strana diploma i da bi ljudi, bilo gde da su završili visoke studije, mogli da rade i u Srbiji, ali i obrnuto u bilo kojoj državi u Evropi.
Mislim da je to sasvim moguće da su to savremeni trendovi i tu bi trebalo videti da bude što manje birokracije, što manje problema ovakve prirode kojih je bilo na pretek u dosadašnjem periodu i koji su gušili, ometali građane da imaju tu elementarne mogućnosti za normalan život. Hvala vam.