Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Riza Halimi

Govori

Hvala gospodine predsedavajući.
Dame i gospodo narodni poslanici, smatram da je bilo konačno vreme da se ovim zakonima, ovim setom zakona pokuša da se promeni aktuelna veoma teška ekonomska situacija i posledice iz veoma loše dosadašnje privatizacije.
Ovi predlozi koji idu u smeru ostvarivanja ciljeva u daljem postupku privatizacije, pod uslovima, kako se kaže, fer tržišnim uslovima ili u pravcu ostvarivanja socijalne stabilnosti i obezbeđivanje ekonomskog razvoja preko obezbeđivanja očuvanja postojećih radnih mesta i naravno traženja novih radnih mesta, verovatno su to osnovni ciljevi koje ovom reformom treba postići.
U članu 4. Zakona o privatizaciji su predviđeni principi, odnosno načela privatizacije koja su jasna, veoma prihvatljiva. Međutim, veoma je važno kako obezbediti ostvarivanje u praksi ovih principa. Pitanje je kako sprečiti da se ne ponavlja i dalje dosadašnja negativna praksa u kojoj je ranija društvena i državna imovina se prodala u bescenje, što čak ja u ovom pravcu ovde mislim da ono što se spominje, ta privatizacija bez naknada, pa i do sada je bila prisutna. Kada apsolutno sa veoma niskim, smešnim cenama prodate veoma solidne i dobre firme. U ovom slučaju je veoma važno kako sprečiti katastrofalne situacije kada je privatizacija značila otpuštanje radnika, i još više, neispunjavanje osnovnih obaveza za isplatu doprinosa za PIO i zdravstveno osiguranje i stvaranje od radnika veoma teške socijalne slučajeve. Bukvalno su ljudi isterani iz firmi, iz ranijih društvenih preduzeća na ulice.
Kako sprečiti da se uz totalni nedostatak transparentnosti privatizuje imovina kao na primer u slučaju trgovinskog preduzeća „Bratstvo“ u Preševu, da se u konkursu za aukcijsku privatizaciju namešta nezakoniti uslov da kupac mora da ima hotel sa četiri zvezdice? Zamislite, trgovinsko preduzeća, treba da ima hotel sa četiri zvezdice. Na ovaj način sprečeni su zainteresovani kupci iz Preševa koji su i onako koristili pod zakup poslovni prostor ove firme. Zakonskim radnjama ovo preduzeće je prodato kupcu iz Vranja koji je obezbedio sporazum o navodnom zajedničkom poslovanju sa hotelom „Maestral“ u Budvi.
Trgovci iz Preševa su nastavili da koriste poslovni prostor pod daleko skupljim zakupnim cenama, naravno, kod novog gazde, a kasnije su morali da kupuju prodavnice sa tri do četiri puta većim cenama u odnosu na cenu koju je snalažljivi gazda-kupac, sa hotelom od četiri zvezdice, uplatio Agenciji za privatizaciju. Očigledna korupcija iz ovog primera aukcijske prodaje nije bila sprečena i dosadašnjim zakonom, iako sam ja više puta postavljao poslanička pitanja na ovu temu.
Šta da se kaže o firmi „7. juli“ sa 150 radnika u Preševu, koja je prodata privatniku sa svega pet-šest radnika, koji nije uspeo da uspostavi proizvodnju? Za čudo, i nakon poništavanja privatizacije, uspeo je preko partijskih veza da po veoma niskim cenama preko akcija kupi istu firmu. Konačno je uspeo da otera sve radnike i da prebaci sve mašine u sedište svoje firme u Leskovcu.
Još je drastičniji slučaj prodaje „Elektrokontakta“ iz Preševa za svega 2.500 evra, iako se kapital ove firme ceni na preko 500.000 evra.
Nadam se da će se ovim zakonima obezbediti stvaranje uslova za razvoj privrede, jer je to do sada bilo nemoguće. Stvarno je ogromno pitanje kako obezbediti poboljšanje trenutno katastrofalne situacije u kojoj je u opštini Preševo stopa nezaposlenosti sa ranijih 45% porasla na skoro 80%?
Drastičan ekonomski pad i srozavanje i onako nerazvijenih opština Preševo, Bujanovac, Medveđa, pa i drugih susednih slično nerazvijenih opština ovog područja, odvijao se i uz prisustvo vladinog koordinacionog tela, koje se nije uopšte bavilo ovom problematikom. Oni imaju neke interesantnije stvari, neke njihove slobodne ideje, ali sa ovakvim životnim problemima do sada, sa izuzetkom prošle i ove godine, nešto su sa subvencijama privatnike pomogli, ali u procesu privatizacije apsolutno nisu bili uključeni, kao da to apsolutno uopšte nije briga vladinog tela.
Veoma je važno u ovim trenucima kako sprečiti dalje ruiniranje neprivatizovanih firmi, a i firmi koje su išle pod stečaj, koje dugo vremena ne rade. Nakon stečaja, i pored određenih inicijativa, nije uspela da se uspostavi proizvodnja. Izgleda da tu ima neki kratki spoj, nedostatka veze između Agencije za imovinu gde je prešla ova imovina koja je išla pod stečaj, lokalnih samouprava i sudova koji donose odluku za stečaj. Za čudo, i pored interesovanja u tako nerazvijenom području da pokrenu proizvodnju, do sada apsolutno nijedan konkretan korak nije učinjen.
Doduše, u situaciji nakon postavljanja granica sa Makedonijom, nakon nove situacije sa Kosovom, poslovna klima je tu degradirana, daleko je lošija nego u neko ranije vreme kada su takođe ove opštine imale status nerazvijenih, ali nakon ovih, da tako kažem, istorijskih događaja, došlo je do drastičnog devastiranja ovog područja i nije se do sada uspela uspostaviti bar elementarna klima za poslovanje.
Par puta sam ovde postavljao pitanje – zašto samo sa Makedonijom Srbija nema, u budžetu se svake godine daju određena sredstva iz IPA fondova za prekograničnu saradnju sa Hrvatskom, sa Bugarskom, Rumunijom, Mađarskom, sa svima redom, a sa Makedonijom još uvek nema? Ranije su sve firme sa tog područja imale prirodnu saradnju sa svim firmama u Skoplju, Kumanovu, pa sve do Ohrida. Ako dodamo i sve prepreke koje su u međuvremenu postavljene sa Kosovom, onda je ta nova degradirana situacija u kojoj se do sada nije uspelo ništa konkretno uraditi u prevazilaženju ove katastrofalno teške situacije, da se pokuša bar malo da se poveća zaposlenost, jer stopa od 80% je neshvatljiva za druge sredine, ali je ona veoma prisutna u Preševu.
Nadam se da će se ovim novim zakonskim rešenjima i odredbama stvoriti povoljniji uslovi da se u duhu intenzivnijeg procesa ekonomskog preobražaja, da taj talas dolazi do tog područja i da će se spreči dosadašnji proces ruiniranja i povećanja jaza između ovih drastično nerazvijenih opština u odnosu na neki prosek u državi koji je, doduše, niži nego ranije, ali je ovo područje još drastičnije nerazvijeno. U tom pravcu ova nastojanja pozdravljam i mislim da su ovi predlozi zakona prihvatljivi. Hvala vam.
Hvala, gospođo predsednice.
Dame i gospodo narodni poslanici, moja današnja pitanja su upućena ministru unutrašnjih poslova.
U poslednjih mesec dana administrativni deo rada stanice policije u Preševu je u velikoj meri blokiran. Građani Preševa veoma teško, uz veoma dugo čekanje, mogu da dođu do lične karte, putne isprave ili da registruju putna vozila, da dobiju uverenje o prebivalištu ili da dobiju druge dokumente koje izdaje Ministarstvo unutrašnjih poslova.
U stanici policije u Preševu veoma duge zastoje u njihovom radu opravdavaju blokiranjem internet veza njihovih kompjutera sa centralom u MUP-u. Pošto nikada u prošlosti nije bilo problema ovakve prirode, a koji sprečavaju građane ove opštine da ostvaruju svoja osnovna i najelementarnija prava, pitam ministra unutrašnjih poslova – šta će učiniti da se reši ovaj veoma akutan i urgentan problem?
Drugo pitanje tiče se nedavnog konkursa za prijem novog policijskog kadra. Moja saznanja su da u ovom konkursu nije primljen ni jedan kandidat albanske nacionalnosti. Pre tri godine u konkursu namenjenom kompletiranju policijskog sastava u opštinama Preševo, Bujanovac i Medveđa, od 50 planiranih kandidata primljeno je samo sedam kandidata albanske nacionalnosti. Indikativno je da teoretski deo prijemnog ispita nisu mogli da polože i kandidati sa visokom stručnom spremom.
Postavljam pitanje – kada će Ministarstvo unutrašnjih poslova obezbediti adekvatno učešće Albanaca u lokalnoj policiji, u graničnoj policiji, u policiji graničnih prelaza? Postavljam pitanje, jer sa ovakvom restriktivnom kadrovskom politikom trebalo bi se veoma dugo čekati.
Napominjem da u Preševu sa 90% albanskog stanovništva u lokalnoj policiji Albanci su zastupljeni sa 55%, u Bujanovcu sa oko 55% albanskog stanovništva, u lokalnoj policiji učestvuje trećina - 33% Albanaca, a u Medveđi je zaposleno svega osam policajaca Albanaca. Učešće Albanaca u graničnoj policiji i u policijskim sastavima graničnih prelaza je sasvim simbolično.
Moram primetiti da je još manje učešće Albanaca u administrativnom delu stanica policije Preševo, Bujanovac, Medveđe, a u Medveđi nema nijednog zaposlenog u ovom delu stanice policije, u Bujanovcu samo jedan, a u Preševu je učešće nešto manje od 40%.
Obzirom da se, pored ozbiljnog pitanja nedovoljnog učešća Albanaca u radu administrativnog dela stanica policija, uzročno pojavljuje i nemogućnost ostvarivanja ustavnog i zakonskog prava korišćenja albanskog jezika i pisma, onda je, opet kažem, veoma važno kad će se stvoriti uslovi da se ostvaruju Ustavom i zakonom zagarantovana prava?
Poslednje pitanje je upućeno Ministarstvu unutrašnjih poslova, a tiče se pravno nevidljivih građana albanske nacionalnosti. Pitanje – po kom zakonskom osnovu Ministarstvo unutrašnjih poslova pasivizira, a potom briše iz evidencije prebivališta građanina, ako ga ne nađe u tri navrata u njegovom stanu?
Naime, pre tri-četiri godine je počelo odbijanje MUP-a da izdaju ili produže lična dokumenta našim građanima koji su u toku ratnog i vanrednog stanja, u periodu 1999-2001. godina, bili primorani da napuste svoje kuće i koji se nisu još vratili. Hvala vam.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, samo ću ukratko da izrazim svoju nadu da će se ovim izmenama i dopunama ovaj zakon poboljšati, da će se poboljšanjem odredaba zakona poboljšati i rad Bezbednosno-informativne agencije na terenu i, naravno, u tom pravcu bi se verovatno taj kvalitet odnosio na to da ima što manje kršenja ljudskih prava u tim postupcima kada se ugrožava intimitet i uopšte privatnost.
Naravno, spomenuo bih trenutnu situaciju koja se bitno razlikuje od neke prakse koju smo imali u bivšoj državi. Unazad desetak, petnaestak godina elegantno se Bezbednosno-informativna agencija oslobodila pripadnika manjine, bar u našem prostoru. Ranije je bila drugačija praksa. Znam iz nekih diskusija na ovu temu da ima ustručavanja kada su u pitanju manjine, a kada je u pitanju poverljivost, koliko mogu poverljivo da obave ovaj specifičan posao od posebne važnosti za državu. I kod manjina je bio prisutan taj osećaj kada rade za ove agencije kojim očima će biti gledani pred svojom zajednicom, ali država je država i ona mora u svim segmentima da se brine o integraciji i uključivanju svih građana, pa i svih pripadnika manjina.
Čudno je, u Preševu nema, ne samo albanskog, nemamo ni jednog meštanina, svi su sa strane ljudi koji rade u Bezbednosno-informativnoj agenciji. Nisam stručnjak iz ove oblasti, ali čisto postavljam pitanje kako može da se valjano radi onda taj posao? Ima grešaka na terenu.
Samo da vas podsetim, decembar 2008. godine, pola Preševa je tada bilo blokirano upotrebom žandarmerije da bi se hapsili pripadnici tzv. „Gnjilanske grupe“, koji su nakon pet godina suđenja i pritvora oslobođeni jer su ni krivi ni dužni uhapšeni. Pitanje je koja je bila procena Bezbednosno-informativne agencije kada je prilikom hapšenja u tim kućama i u pretrazi nađen samo jedan svadbeni pištolj gasni i lovačka puška sa dozvolom, a angažovane su velike, glomazne snage žandarmerije? Kažem, nekih najmanje šest sati je bilo blokirano pola Preševa. Iste situacije ste imali dva dana pred prethodne izbore u Bujanovcu. Takođe je zbog tih loših procena došlo do masovne upotrebe bespotrebne.
Poenta ovoga što pokušavam da kažem je da bi trebalo verovatno i ove izmene da utiču na kvalitet rada, da se obavi ono što je interes države, da se ne ugrožavaju ljudska prava bilo kog građanina. Ali, da bi rad bio kvalitetniji, verovatno moraju neke izmene da se obavljaju.
Pripadnici manjina su ravnopravni deo ovog društva i oni moraju biti uključeni u svim sferama funkcionisanja države. Zato želim da ovaj zakon bude i ove izmene i dopune zakona podsticaj za kvalitetniji rad koji je u duhu evropskih vrednosti. Hajde da se nadam da će izmenama i dopunama i amandmanima poboljšati zakon i da ćemo u narednom periodu imati s boljim zakonom i bolje uslove za rad u ovoj osetljivoj oblasti. Hvala vam.
Gospodine predsedavajući, poštovane dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, na početku da pozdravim predlog za ukidanje izlazne vize. Prethodni govornik je načeo tu temu kada je i iz kojeg vremena je ta obaveza bila prisutna.
Prvi put sam za to saznao početkom 90-ih godina, u vremenu kada se počelo intenzivnije da se komunicira sa Albanijom i kada su mogli ljudi iz područja Preševa, Bujanovca, da odlaze u Albaniju. Tada je bila aktuelna izlazna viza koju je izdavalo MUP i tada je bilo problema u vezi sa ovom problematikom. Mislio sam da je to odavno ukinuto jer u praksi nije bio problem duži period. Sasvim je u redu da se konačno sa nekom neprihvatljivom praksom i ovako formalno raskine sa takvim obavezama, sa kojima je do sada bila važeća odredba.
Očekivao bih da će se preko amandmana moći da se poboljšaju određene odredbe u pravcu potpune primene Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma. Ovde pre svega mislim na oblasti primene pisma i jezika manjina.
Ima u praksi još uvek tih problema, doduše ne direktno sad u proceduri kada organi MUP izdaju pasoše, nego indirektno preko dokumenata koja se izdaju u matičnim službama. To sam ja, kada smo raspravljali o izveštaju Zaštitnika govorio, da je veći problem za Preševo, Bujanovac, u slučaju kada se izdaju lični dokumenti uopšte izvodi rođenih i druga dokumenta u Vranju. Da li je zbog toga što Preševo, Bujanovac ima svojim statutima regulisanu službenu upotrebu albanskog jezika i pisma, a Vranje takvu obavezu nema, ali je pak činjenica da većina građana rođenih u bolnici u Vranju, u porodilištu u Vranju, dobija izvode u matičnoj službi u Vranju. Onda imamo tu praksu da se ne primenjuje zakonska odredba o pisanju imena i prezimena u pismu manjine, u ovom slučaju albanskom pismu, i onda se to reflektuje i kod putne isprave, jer se putna isprava izdaje na osnovu dokumentacije koju izdaju matične službe. Mislim da ove stvari preko amandmana je moguće doći do preciziranja i da praksa bude efikasnija u pravcu potpunog sprovođenja odredaba Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma.
Na kraju bih još spomenuo ovu problematiku vezanu sa putnim ispravama lažnih azilanata. Poznato je nekoliko godina da pored Roma i Albanci sa Preševa, Bujanovca, Medveđe, takođe su bili u većem broju uključeni u tu pojavu, kako se to zvanično, ne samo od naše Vlade, nego i od međunarodne zajednice, po meni neopravdano, koristi termin lažni azilant. Oni su postojeći, traže neko rešenje po evropskim državama, a drugi po meni, pravilniji termin da ne ispunjavaju uslove za politički azil. To je već drugi problem. Ali, to su konkretna lica koja traže rešenja za svoje životne probleme na takav način.
U izveštaju Zaštitnika ima zabrinutosti o izvesnim ograničenjima koja se pojavljuju prilikom prelaska granice za ovakva lica, upravo zbog ove pojave i u smislu suzbijanja te pojave. Mislim, da je vizna liberalizacija samo što je pomogla da se smanji broj tražioca azila iz naše zemlje. Ni u kom slučaju ne bi se smelo da se odvijaju stvari u pravcu nalaska rešenja, otklanjanja opasnosti za povratak u raniji režim i ukidanja vizne liberalizacije zato što ljudi traže azil. Po meni je od uvođenja azila, moj je utisak da je manji broj ljudi koji traže azil, jer su ranije tražili ilegalno, uz daleko teže procedure, uz ponekad veoma tragičnim posledicama.
Tako da bi orijentacija morala da ide u pravcu rešavanja problema u korenu, tamo gde se pojavljuje problem, a to je rešavanje problematike nezaposlenosti,…
(Predsedavajući: Vreme, gospodine Halimi.)
U tom pravcu bi trebala i pomoći EU državi da reši te probleme, da građani traže rešenja u rodnim mestima, a ne da idu po belom svetu. Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Ja sam samo hteo da dopunim ono prethodno oko tog lažnog azila i da konstatujem da je ta upotreba ovog termina zapravo nakon vizne liberalizacije i pretnji koje su dolazile od određenih država EU da će se eventualno zbog povećanog broja tražioca azila dovesti u pitanje vizna liberalizacija, što je po meni sasvim neopravdano. Po meni, vizna liberalizacija je uticala da se ova problematika humanizje, da se ipak sprovede u neke normalnije tokove u odnosu na ranije pojave, pa čak i organizovanog kriminala, kada su se uz paprene cene omogućavali ilegalni odlasci i prelasci granica.
U većini slučajeva kada ljudi idu na ovaj način po ovim uslovima vizne libaralice dva su osnovna motiva – traženje posla koga ne mogu dobiti u mestu rođenja ili uopšte u državi u kojoj žive i zdravstveni razlozi, kada u našem zdravstvenom sistemu ne nalaze rešenje, pa pokušavaju u evropskim država to rešenje da nađu. Verovatno ima i ovih o kojima ministar govori, koji čisto imaju druge motive i klasično zloupotrebljavaju tu situaciju.
Zato sam predložio da se u ovakvim situacijama, kada vizna liberalizacija humanizuje ovu problematiku, nađe adekvatniji, prikladniji način rešenja problema i od evropskih država, ali i od našeg zakonodavnog sistema.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predstavnici nezavisnih regulatornih tela, pridružio bih se tim pozitivnim procenama koje su prethodnici dali u vezi sa izveštajima o kojima danas raspravljamo.
Naravno, pokušaću da određene oblasti dopunim svojim primedbama, pre svega u oblasti ostvarivanja prava nacionalnih manjina, kada je u pitanju albanska nacionalna manjina.
S pravom je dat potreban prostor službenoj upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina. Problem je sa pojedinim opštinama u kojima još uvek nije uvedena službena upotreba jezika i pisma nacionalnih manjina, s tim što treba dodati da je još veći problem kada se uvodi službeni jezik u određenoj lokalnoj samoupravi, ima problema u ostvarivanju. Još veći su problemi u ostvarivanju odredbi ovog zakona, kada su u pitanju državni organi. U ovom trenutku, najakutnije je u oblasti pravosuđa, kako zbog nespremnosti da se dosledno u praksi i u sudskim procesima sprovodi ovo pravo da uz srpski i ćirilično pismo se primenjuje jezik manjine i odgovarajućeg pisma.
Kada je u pitanju albanska nacionalna manjina, još je otežavajuće zbog etničke strukture sudova, pravosudnih institucija. Više puta sam ovde iznosio problem da je samo simbolična zastupljenost Albanaca, kada su u pitanju sudije osnovnog suda, a da ne govorim o višim instancama, gde uopšte nema sudija albanske nacionalnosti, ali i u dosta pravosudnih institucija nema ni prevodilaca, što dodatno otežava sprovođenje ove zakonske odredbe, kao i čitavog ovog zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma.
Važna je i ova problematika na koju je posebno Poverenica za zaštitu ravnopravnosti ukazala. Kada je u pitanju pravo građana na upis ličnog imena i prezimena, što je u kontradiktornosti sa izveštajem Zaštitnika građana, koji uglavnom govori da to dobro funkcioniše, a u praksi ima veoma ozbiljnih problema.
Nije samo onaj primer o roditelju rumunske nacionalne pripadnosti. U Preševu, Bujanovcu i Medveđi ima daleko ozbiljnijih problema, iako je zakon jasan tu. Pošto je većina Albanaca rođena u vranjskoj bolnici, a ima ih dosta i u leskovačkoj, tamo se ne sprovodi zakon, jer se prvo piše ćiriličnim pismom, a u zagradi može biti na albanskom jeziku i pismu. Kada se to prevodi kod dobijanja ličnih isprava, dokumenata, onda ide samo prva verzija i onda dolazi do deformacije imena i prezimena zbog razlika u azbuci. To je problem koji se ne rešava već duže vreme, a postojale su i uredbe koje su bile nezakonite, protivustavne, a koje su se odrazile negativno u praksi.
Pored ovog problema, vredno je spomenuti ovu problematiku oko nacionalnih saveta. Slažem se sa konstatacijom da se dosta odredaba ne sprovodi u praksi, ali ne samo zbog problema sa pojedinim lokalnim samoupravama, nego i sa državnim organima. Ovom prilikom spominjem, par put sam postavio poslaničko pitanje upućeno Ministarstvu prosvete kada je u pitanju prosvetna inspekcija, koja često ne činjenjem dozvoljava da se na terenu zakon ne poštuje, pa se onda u dosta škola stvaraju konfuzne situacije zbog toga što se ne ostvaruju zakonom predviđena ovlašćenja nacionalnih saveta. Sigurno da treba narednom prilikom, jer ovu, koju smo sad imali, ovu problematiku nismo imali, da se određene nedorečenosti ili protivurečnosti eliminišu i da se ono što je zakonom predviđeno, kada su u pitanju nacionalni saveti do kraja sprovodi.
(Predsedavajući: Vreme.)
Smatrao sam potrebnim da je trebalo pitanje diskriminacije Nacionalnog saveta Albanaca takođe spomenuti u izveštajima, jer je neprihvatljivo da zbog nepotpunog potpisa stanovništva ispašta…(isključen mikrofon.)
Hvala.
Koristim vreme predstavnika poslaničke grupe. Želim da dam podršku predlagačima ova poslednja tri amandmana, koji idu u pravcu poboljšanja promene Predloga zakona, jer praktično omogućavanje većeg broja predstavnika nacionalne manjine, pogotovu kada su stručnjaci određenih oblasti, ide u prilog poboljšanja kvaliteta rada nacionalnog saveta, u pravcu povećanja racionalnosti, praktičnosti, veće uspešnosti u radu. Ne vidim zbog čega bi se ova situacija u vezi sa ovim amandmanima politizovala. Mislim da su nepotrebne velike reči, nego bi trebalo videti koja su bolja rešenja.
Praksa je da svugde gde ima predstavničkih organa, organa koji se dobijaju na osnovu izbora, preko direktnih izbora, to imamo i u lokalnim samoupravama i na višim nivoima, da se omogućava širi spektar stručnjaka da se uključe u efikasnije i bolje rešavanje određene problematike. Ne bih dalje dužio. Mislim da su ovi predlozi sasvim umesni i da bi u tom kontekstu, po meni, bili sasvim prihvatljivi. Ne vidim ni jedan razlog da se ovi predlozi politizuju, da bi se širila ta priča. Mislim da bi bilo od koristi da se prihvate. Hvala.
Hvala gospodine predsedavajući.
Hajde da vidimo ovo obrazloženje koje je dala Vlada. Prvo, u tom delu gde se kaže da je u pitanju da li se ovim amandmanom dovodi u pitanje član 21. Ustava RS, a koji zapravo govori o zabrani diskriminacije. Upravo je amandman upućen u pravcu da ne dođe do diskriminacije, da ne bi došlo do narednih izbora do te situacije da se drastično smanjuje broj legitimnih predstavnika Albanaca u Nacionalnom savetu od 29 na 15, što bi bila diskriminacija. Doduše, kao što je diskriminacija smanjenje od 30% finansiranja nacionalnih saveta Albanaca prošle godine zbog ovog problema i dugo se govori i najavljuje da će biti vanrednog popisa, ali ga nema.
Ovim amandmanom smo zapravo tražili da rešimo ovaj veoma osetljiv i težak problem.
Da li je bilo bolje rešenje ono što je jedan od diskutanata spomenuo, da se uzima u obzir broj članova, broj Albanaca u posebnog biračkom spisku? Za prethodne izbore 2010. godine je upisano negde oko 27.000 Albanaca, a pred nove izbore će ovaj broj biti preko 30.000. U amandmanu nismo mogli ovaj kriterijum da unesemo. Mogla je Vlada da nađe načina, ako ne da se reši problem na način koji smo mi predložili, valjda je bilo moguće rešenje preko broja u posebnom biračkom spisku, u ovom slučaju prijavljenih Albanaca u posebnom biračkom spisku, da se ovaj problem reši. Nama je svejedno.
Važno je da na narednim izborima ne budemo u novoj teškoj i osetljivoj situaciji. Mislim da je takvo rešenje Vlada RS u periodu od 1991. do 2002. godine našla kada je za to bilo političke volje. Moj kolega je malo čas spomenuo da po zakonu Republički zavod za statistiku može i koristi se sa procenama broja stanovnika, jer svake godine u kontinuitetu se prate vitalni događaji stanovništva. Ne vidim i u ovom preko godinu dana dugom periodu kada se 30% smanjuju sredstva Nacionalnom savetu Albanaca zašto se ne pokušava racionalnije rešiti ovaj problem, umesto ovoga što sada čujem, umesto nekih politizovanih stavova? Da li je moglo preko 50.000 Albanaca da ispari? Nije bilo ratnih situacija u ovom periodu. Da je bilo rata, pa su morali da beže.
Zašto od 2002. godine pa do 2011. godine da se smanji broj Albanaca od 61.467 na 5.500? Popisom iz 1991. godine je bilo 78.000. Kada bi to stvarno tako bilo onda ima i te kako potrebe da se ispita zašto se smanjuje tako drastično broj Albanaca. Bio je politički problem za koje Vlada i nadležni organi nisu pokazali interesovanje da sa predstavnicima Albanaca ovo reše. Moglo je da se reši. Nacionalni savet Albanaca nije imao nikakav udeo. Ni kriv ni dužan ispašta i kod finansiranja i kod predstojećih izbora. Ako bi ostalo ovakvo rešenje, došlo bi do reducirajućih mogućnosti.
Ovaj amandman je imao za cilj da reši ovu osetljivu i tešku situaciju. Ako Vlada ima drugačije, bolje rešenje, neka ga uradi. Složićemo se apsolutno, ali je važno da trenutna diskriminatorska situacija se prevaziđe i da se nađe adekvatno rešenje. Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Prvo da ispravim. Maločas je izrečeno da sam ja navodno rekao da ima 27.000 Albanaca, a ja sam rekao da ima 27.000 upisanih u poseban birački spisak u toku 2010. godine. Tada je, kao što se ovde već govori, negde polovina političkih stranaka bojkotovala izbore za nacionalni savet, pa su bojkotovali i formiranje posebnog biračkog spiska.
Da li ima metoda da se tačan broj nađe i pored te situacije da je ogromna većina bojkotovala taj popis? Ima sigurno niz drugih indirektnih podataka, kao što je broj učenika u školama i prijavljeni službeni broj nezaposlenih u Preševu, Bujanovcu i Medveđi. I to će verovatno da ukaže proporcionalno koliko je prisutno albansko stanovništvo na ovom području u celini. Rekoh, kad ima političke volje, problemi se mogu rešavati.
Nacionalni savet ispašta ni kriv ni dužan, niti je učestvovao u toj problematici koja je nastala 2011. godine. Moj je utisak da je eksperimentalno izabran da se strogoća na nacionalni savet istrenira, a ne tamo gde bi realno moglo, ali bi imalo daleko veće posledice. Tako da, ja čitavo vreme u parlamentu govorim o tome da je neophodno da se obezbeđuje ozbiljniji pristup u rešavanju osetljivih problema na tom području. Ako budemo ovako licitirali sa brojem Albanaca, što se i ovde moglo čuti, verovatno nećemo doći do ozbiljnog rešenja.
Verovatno ovde nemamo vremena da se vratimo na tu 2011. godinu i na probleme koji su tada izazvali bojkot ili neučešće većine Albanaca na tom popisu, na pravno nevidljive Albance, koji se nažalost po prvi put javljaju u ovom vremenu na tom području, a ta pojava nikada nije bila prisutna, kao i neobezbeđivanje uslova za povratak za vreme ratnih uslova izbeglog stanovništva i niz drugih problema oko kojih nije bilo spremnosti da se u to vreme ozbiljnije razgovora i da se ti problemi u to vreme rešavaju.
Ne izbegavamo i novi popis i rešenje svih ovih osetljivih problema. Jesmo za aktivno učešće, protiv smo bojkota, ali je praksa ranijih vlada bila da su privilegovani na terenu oni koji su bojkotovali. Nek se analizira ovo što sada kažem, da su zapravo privilegovani i koalicije na lokalu su se od centralnih partija sklapane sa onima koji su bojkotovali parlamentarne izbore.
Zato očekujem i od ove izjave koju je maločas gospođa ministarka izrekla, ako ne našim amandmanom, važno je da se nađe rešenje, da ne pridodamo ovaj problem onom prethodnom koji maločas rekoh – smanjenje od 30% finansiranja Nacionalnog saveta Albanaca, da nam se ne pridoda na narednim izborima novi problem i da damo novi povod za bojkot. U tom smislu je i amandman i ovi naši današnji zahtevi. Hvala.
I ovaj amandman je sličan prethodnom, a tiče se doslednog sprovođenja Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma. Razumem i obrazloženje u onom pravcu da bi to moglo da ošteti manjine koje nemaju lokalnu vlast u nijednoj opštini, ali je možda moglo jedno kompromisnije rešenje da se samo umesto fakultativnog iznosi da naziv izborne liste navodi se na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu i na jeziku i pismu nacionalne manjine, bez da se doda ona obaveza da je službena upotreba u najmanje jednoj lokalnoj samoupravi.
Verovatno bi to bilo bolje rešenje, ali ipak je na Vladi da misli kako se dosledno sprovode već usvojeni zakoni a koji imaju osnov i u Ustavu Republike Srbije. Hvala.
Gospođo predsednice, obratiću se Vladi. Tražim objašnjenja povodom odluke Ustavnog suda Srbije, koji je doneo odluku, i o ne ustavnosti Uredbe o posebnom načinu priznavanja diploma kosovskih univerziteta. To je u nizu ovih odluka koje su donete od strane Ustavnog suda, kao i kada su upitanju matične knjige, katastar i odluka koja se očekuje u vezi sa integrisanim prelazima.
U svim medijskim analizama osnovni naglasak je dat pitanjima - koliko Ustavni sud Srbije ostavlja prostora dnevnoj politici ili kako će ove odluke da se odraze na briselske razgovore o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova. Najmanje se u ovom slučaju govori o praktičnim efektima ove odluke Ustavnog suda na terenu, kojim je bio namenjen ovaj briselski sporazum o priznavanju univerzitetskih diploma, a to su opštine Preševo, Bujanovac i Medveđa gde je trebalo da se omogući mladim Albancima da se konačno zaposle, jer je to poprilično dug period ne rešavanja ovakvih problema.
Posledice ove odluke biće katastrofalne, kao što su uostalom bile katastrofalne posledice ranije prakse nepriznavanja kosovskih diploma, kako nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, a još su teže bile iz perioda 1991. i 2002. godina. Znači, u veoma dugom periodu se ne rešava problem sa priznavanjem ovih diploma, diploma u kosovskim univerzitetima gde uglavnom studiraju mladi sa ovog područja.
To je imalo do sada veoma negativne posledice i dovelo do masovnog odlaska mladih sa ovog područja, kako prema Kosovu, tako i prema evropskim državama. Otuda imamo veliki problem tražioca azila po evropskim državama. Kada se otvorio problem azila, koji traže mladi ljudi sa ovog područja, ne samo u Belgiji, koja je prva alarmirala ovaj problem, pa zatim Nemačka i druge evropske države, tad se i otvorilo ovo pitanje da ljudi završavaju fakultete, a ne mogu da se zaposle nemaju perspektivu za normalan život.
U ovom pogledu sad, nakon odluke Ustavnog suda, pitanje je – koliko će još vremena trebati da se reši ovakav jedan važan životni problem naših građana? Ostavimo tu problematiku i relaciju. Sasvim je drugi problem normalizacija odnosa sa Kosovom. Ovde je problem naših građana. Koliko će još vremena trebati da se reši ovaj životni problem? Mislim da Vlada mora u ovoj situaciji da urgentno traži rešenja.
Znam iz prakse da su pojedini rektorati izbegavali da rešavaju zahteve diplomiranih na fakultetima Prištine ili drugih univerziteta Kosova sa obrazloženjem… (isključen mikrofon.)
…tek je počelo sa usaglašavanjem ovih pravilnika sa uredbom Vlade, a sada ispada da je ta uredba neustavna. Tražim objašnjenje Vlade šta će konkretno preduzeti da bi rešila ovaj veoma osetljiv životni problem.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana gospođo ministarka, Predlogom zakona o izmenama i dopunama Zakona o nacionalnim savetima nacionalnih manjina se poboljšavaju odredbe koje regulišu izbor nacionalnih saveta, kao i određena organizaciona pitanja koja će biti poboljšana predloženim amandmanima.
Daleko bi bolje bilo da smo imali mogućnost da u celosti raspravljamo i menjamo Zakon o nacionalnim savetima nacionalnih manjina, i to, ne samo zbog odluke Ustavnog suda kojom su osporene veoma važne kompetencije nacionalnih saveta, nego i zbog dosadašnje prakse koja ukazuje na veoma ozbiljne probleme u ostvarivanju zakonom predviđenih kompetencija nacionalnih saveta. Da bi nacionalni saveti mogli u praksi da u potpunosti ostvaruju predviđenu funkciju kulturne autonomije, odnosno funkciju samouprave nacionalnih manjina, neophodno je da se kompletira osnovni Zakon o nacionalnim savetima nacionalnih manjina, ali je nužno da se dopunjuju i osnovni zakoni iz oblasti obrazovanja, kulture, informisanja i službene upotrebe jezika i pisma.
Nažalost, u dosadašnjoj praksi Nacionalnog saveta albanske nacionalne manjine pojavljuju se veoma ozbiljni problemi, kako na relaciji sa lokalnim samoupravama, tako i sa ministarstvima, naročito sa Ministarstvom prosvete, čija inspekcija neretko ćutanjem, odnosno ne preduzimanjem odgovarajućih mera dozvoljava nezakonite odluke lokalnih skupština kojima se nameću nezakonite izmene školskih odbora.
U Opštini Preševo, pre četiri godine, lokalna samouprava nije prihvatala da obavlja, kao poveren posao, upis u poseban birački spisak, pa je ovaj posao morao da se obavi direktno u nadležnom ministarstvu. Veoma je važno zakonom precizirati status nacionalnih saveta, a pre svega je neophodno precizirati odnose sa republičkim organima lokalne samouprave.
Nacionalni savet albanske nacionalne manjine od prošle godine ima ozbiljnih problema u finansiranju zbog neučestvovanja ogromne većine Albanaca na popisu 2011. godine. Pored činjenice da u veoma složenoj problematici, koja je bila stvorena u vezi sa popisom 2011. godine, Nacionalni savet Albanaca nije bio uopšte uključen. Vladina Kancelarija za nacionalne manjine je odlučila da drastično kažnjava Nacionalni savet, time što umesto za 61.647 Albanaca ovaj savet finansira samo za 5.800 Albanaca, koliko je Republički zavod za statistiku prikazao u sklopu objavljenih nekompletnih podataka. Ovaj broj od 5.800 Albanaca ne odgovara ni izbliza realnom stanju na terenu, što se uostalom vidi na osnovu rezultata izbora, jer je bilo preko 24.000 glasača za našu izbornu listu. To pokazuju lokalni izbori koji su održani pre dve godine, kao i niz drugih: broj učenika, broj nezaposlenih prijavljenih u zavodima. To je veoma lako dokazivo.
Sada se pojavljuje u vezi sa tim problem u samom Predlogu zakona, jer u članu 7. imate gde se reguliše broj članova nacionalnih saveta, a u kojem je osnovni kriterijum broj stanovnika, zapravo broj pripadnika nacionalne manjine, pa bi ispalo da Albanci umesto dosadašnjih 29 treba da imaju minimum od 15 članova nacionalnog saveta. Neko drugi je spomenuo, neki drugi diskutant, da li u odnosu na taj broj albanska manjina treba da ima savet. Mislim da ima mogućnosti da se ovaj problem reši, jer ta je praksa postojala devedesetih godina. Tada je Republički zavod za statistiku operisao sa podacima koje stalno ažurira, stalno vodi u okviru vitalnih događaja u državi i tačno se zna koliki je broj pripadnika jedne nacionalne manjine.
Smatram da sa praksom finansiranja, po meni, taj diskriminatorski pristup treba otkloniti, a ni u kom slučaju ne bi smelo da se to odrazi na ovaj predlog zakona, na formulacije novog zakona koji će ovde biti izglasan, jer bi posle opet imali u praksi još veće i složenije probleme. Nadam se da će uz sve ove dopune ovaj zakon biti izglasan. Hvala.
Hvala gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, pre nego što u nastavku iznesem moje mišljenje u ime Partije za demokratsko delovanje u vezi sa ekspozeom mandatara gospodina Vučića, samo da objasnim. Pošto je Partija za demokratsko delovanje u zajedničkoj grupi sa SDA Sandžaka, smatram potrebnim da kažem da mi imamo dogovor da istupimo zajednički oko organizaciono-tehničkih poslova u Skupštini, ali ne i o političkim stavovima. Obzirom na izjave koje su izrečene na račun ministra Ljajića, od toga se ograđujem i to apsolutno nisu stavovi Partije za demokratsko delovanje.
U prethodna tri mandata ja sam, kao jedini predstavnik Albanaca Preševske doline, bio deo opozicije, jer su tako htele sve tri parlamentarne većine. Zapravo, nije bio problem što ja, kao uostalom i raniji predstavnici Albanaca u Narodnoj skupštini iz perioda devedesetih godina, nismo mogli da budemo uključeni u vladajuće koalicije, nego je veoma zabrinjavajuće što u prethodnih sedam godina je do krajnosti marginalizovana uloga legitimnog predstavnika jedne nacionalne manjine koja nastavlja da se nalazi u veoma nepovoljnom položaju. Naročito je obeshrabrujuća činjenica da legitimni predstavnik Albanaca nije imao nikakvog uticaja na funkcionisanje Koordinacionog tela Vlade Republike Srbije za Preševo, Bujanovac, Medveđu, kao i Vladin organ namenjen za ovo područje, gde Albanci čine većinsko stanovništvo, a oni su bili u tom sastavu sasvim marginalizovani.
Pored političke strategije, sticanja jeftinih političkih poena preko folklorne političke retorike, kojom se koristi jedan deo lokalnih stranaka na tom području, i centralne vlasti su u znatnoj meri stimulisale još uvek prisutnu logiku bojkota parlamentarnih izbora, kako ignorisanjem jedinog predstavnika u Narodnoj skupštini, a takođe i tim, po meni, diskriminatornim pristupom u rešavanju veoma važnih problema na ovom području.
Današnji ekspoze mandatara Vučića ukazuje na odlučnu spremnost za korenite društveno-ekonomske reforme, kao i za odgovorniju manjinsku politiku. Nadam se da će nova Vlada obezbediti daleko ozbiljniji pristup u rešavanju veoma teških, osetljivih životnih problema Albanaca u Preševskoj dolini, a koji su evidentirani i uključeni u platformi urgentnih mera za afirmaciju prava Albanaca.
Ovaj dokument, podnet od strane legitimnih predstavnika Albanaca, a prihvaćen od dosadašnje Vlade, bio je neophodan zbog neuspeha u ostvarivanju sporazuma iz 2009. godine o principima rekonstrukcije Koordinacionog tela za opštine Preševo, Bujanovac, Medveđa. Ovaj sporazum, koji je bio potpisan od strane predstavnika Vlade, ambasadora OEBS i poslanika s ovog područja, je takođe bio neophodan zato što prethodno nije ostvaren program savezne i republičke Vlade iz 2001. godine za rešavanje krize na ovom području. Nažalost, iako formalno prihvaćen, pomenuti dokument od strane Vlade nije se ozbiljnije razmatrao ili uopšte nije počela njegova realizacija, pored ostalog i zbog poznatog manipulisanja sa brojem Albanaca na ovom području.
Arbitrarno postavljen predsednik Koordinacionog tela, a koji je kao Vladin organ trebalo da ostvaruje ove važne programe, naravno da je bio hendikepirajućeg značaja, ometao u priličnoj meri ozbiljno razmatranje celokupne ove problematike.
Međutim, nakon razgovora koje smo imali sa predsednikom Republike Srbije, nakon toga i u kratkom razgovoru sa mandatarom, gospodinom Vučićem, a i duh današnjeg ekspozea daje nam nadu da će se ipak obezbediti jedan ozbiljniji pristup, kako bi se pomenuti programi konačno počeli ozbiljnije da se ostvaruju, da se ostvaruju osnovni ciljevi koji su još te 2001. godine postavljeni, a oni su bili jasni – ekonomska revitalizacija područja, jer imamo područje gde je stopa nezaposlenosti preko 80%, zatim integracija Albanaca u državne organe, a što bi sve trebalo da omogući da jedna nacionalna manjina na tom području ima delotvorno učešće u javnom životu. Sve je to, i pored ove duboke krize u kojoj se nalazimo, sasvim moguće..
(Predsednik: Potrošili ste vreme vaše poslaničke grupe, zahvaljujem.)
Samo da završim s tim da je potrebno da u nastojanjima za evropske integracije idemo suštinski, a ne samo…(isključen mikrofon)
Hvala.
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, najavljuje se za narednu godinu vanredni popis stanovništva za opštine Preševo, Bujanovac i Medveđu. Zbog težine i osetljivosti ove problematike obraćam se Vladi sa zahtevom da se obezbede sledeća objašnjenja o veoma važnim pitanjima.
Kako će se popisivati interno raseljena lica sa ovog područja iz perioda mart 1999. godine do maja 2001. godine, za vreme ratnog i vanrednog stanja, kao i za vreme oružanih sukoba unutar kopnene zone bezbednosti, a koji su još uvek na teritoriji Kosova, jer do sada nisu im obezbeđeni ni minimalni uslovi za povratak?
Kako će se popisivati priličan broj lica iz opština Preševo, Bujanovac i Medveđa koja u dužem periodu traže azil u zemljama EU, koji neće biti prisutni na terenu za vreme popisa stanovništva?
Znamo da je ovo pitanje tražioca azila jako aktuelno i u ovim trenucima i da se traže ozbiljna rešenja. Administrativna rešenja do sada znamo koje efekte mogu da imaju, ali ovde je upitanju malo ozbiljnije tretiranje ove problematike i obezbeđivanja minimalnih uslova za normalan život, da ne bi ljudi taj normalan život zaposlenje tražili po zemljama EU. Znamo da se sada azil ne daje. Ono što se davalo za vreme vanrednih ratnih situacija u obliku političkog azila, po Zakonu o readmisiji, oni se moraju vratiti, s tim što su procedure znamo kakve, često se odugovlače, ali oni će biti vraćeni matičnoj državi.
S tim mi moramo ozbiljno da računamo i da radimo da se to dalje ne odvija. Zašto se tu uopšte ne postavlja pitanje, zašto tu prednjače sa jedne strane Romi i Albanci iz Preševske doline? Nema za sada ozbiljnog odgovora na ovu veoma osetljivu problematiku. Zatim, kako popisati pravno nevidljiva lica, čiji se broj stalno povećava? Jer, pored članova porodica raseljenih u periodu 1999.-2001. godina, bez ličnih dokumenata zbog brisanja iz evidencije prebivalište ostaju i mladi Albanci koji su u poslednjoj deceniji uspeli da se zaposle na teritoriji Kosova, a da to nisu uspeli u svojim rodnim mestima. Znamo da je tamo u Preševu, Bujanovcu i Medveđi stopa nezaposlenosti skoro 80%.
Zatim, ja bih konkretnije tu tražio podatke o pasiviziranim prebivalištima građana i shodno tome brisanih lica iz evidencije prebivališta u toku 2011, 2012. i 2013. godine u opštinama Preševo, Bujanovac i Medveđa. Za najavljeni popis u ovim opštinama, da li je spremna Vlada Republike Srbije da poštuje zakone koji se usvajaju ovde u Narodnoj skupštini, što nije bio slučaj 2011. godine i da omogući proporcionalnu etničku zastupljenost popisivača i instruktora, i da obezbedi dvojezične obrasce za popis.
Na kraju postavljam pitanje zašto do tog vanrednog popisa se ne primenjuju podaci koje daje Republički zavod statistike na osnovu vitalnih događaja. Na osnovu tih vitalnih događaja koji se svake godine daju 2011. godine u Preševu je bilo 40.000 stanovnika, a ne onih 3.000 o kojima sada aktuelna Vlada računa i primenjuje u praksi, što je po meni veoma diskriminatorna praksa. Hvala vam.
Hvala gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, moje pitanje je upućeno predsedniku Vlade, a tiče se započetih razgovora predstavnika Albanaca sa predstavnicima Vlade, prvo sa prvim potpredsednikom Vlade u toku jula, zatim i sa samim predsednikom u toku oktobra.
Pitanje postavljam zbog događaja koji su se desili u međuvremenu i zbog diskriminatorne odluke kojom je u Preševu ukinut Opštinski sud, koji je imalo pedesetak godina, kao i javno tužilaštvo, Bujanovac ostao bez Suda za prekršaje i javno tužilaštvo, a Medveđa bez sudske jedinice.
U uslovima kada su Albanci totalno zapostavljeni i od vremena kada je reformom, umesto opštinskih sudova, Preševo, Bujanovac ostali sa sudskim jedinicama, i onako loša zastupljenost je drastično pogoršana. Trenutno u Prvostepenom sudu u Vranju ima svega troje sudija Albanaca od 58 sudija koji tu rade, što je negde oko 5%, a Albanci u tom sudskom području čine 25% stanovništva. U Višem sudu u Vranju nema apsolutno nijednog sudije Albanca, nijednog zaposlenog, pa ni prevodioca, a da ne govorim za druge sudske instance.
Ovakvom degradacijom opštine, sa 90 i kusur posto Albanaca, zatvaraju se sve mogućnosti da se reši ovaj problem, pogotovo što znamo da u poslednje tri godine, kada je sve otišlo u Vranje, nijedan pripravnik Albanac nije primljen, a kada znamo da čitavu godinu Nacionalni savet Albanaca ima 30% manje finansiranje.
Ovde je ministar pravde zvanično rekao da i tokom izrade sudske mreže računalo se, sa zvaničnim podacima, od samo 5.800 Albanaca u Srbiji, da u Preševu ima svega 416 Albanaca, da je ukupno stanovništvo, od onih 35.000 u 2002. godini, sada država tretira u opštini samo sa 3.000 stanovnika.
Sada se tu postavlja pitanje – koji je smisao daljih razgovora, ako računamo sa ovakvim šiframa? Gde je onda ekonomski razvoj, kada se i sredstva smanjuju, ne samo Nacionalnom savetu, nego i opštinama? Gde je integrisanje…
(Predsednik: Vreme.)
… ako smo ovde doneli odluku da nema prijema u državne i javne institucije? Kako ćemo izvršiti integrisanje Albanaca? Kako ćemo rešiti katastrofalnu ekonomsku situaciju sa 80% nezaposlenosti?

Whoops, looks like something went wrong.