Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8369">Gordana Čomić</a>

Gordana Čomić

Demokratska stranka

Govori

Amandman na član 41. podneli smo kolege i ja zbog stava da u celom zakonu treba da se govori o vlasništvu i o zakupu. Deo rasprave o tome da li zakup ili ne i kako, bio je razmenjen u načelnoj raspravi i neke su teme razjašnjenje, a neke su ostale. U predloženom tekstu Predloga zakona član 41. u prvom stavu kaže – Licenca za pružanje staničnih usluga izdaje se sa rokom važenja od pet godina. Mi smo saglasni sa tim stavom.
U istom članu u stavu 2. i tačka 3. kaže, stav 2. u celini glasi – Licenca za pružanje staničnih usluga izdaje se privrednom društvu, drugom pravnom licu ili preduzetniku ako ima: 1. poslovni ugled, 2. sedište na teritoriji Republike Srbije, 3. u vlasništvu autobusku stanicu koja ispunjava uslove propisane ovim zakonom i propisima donetim na osnovu ovog zakona i 4. izmirene novčane obaveze prema domaćim prevoznicima na način propisan zakonom kojim se uređuju rokovi izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama.
Amandman se odnosi na tačku 3, gde posle reči: „u vlasništvu“ mi dodajemo: „ ili zakupu“, dakle, autobusku stanicu koja ispunjava uslove propisane ovim zakonom.
Predlagač je čvrsto na stanovištu da zakupa nema, međutim, biće problema sa primenom tog čvrstog stanovišta u lokalnim samoupravama gde lokalne samouprave imaju vlasništvo autobuske stanice, a imaju ugovore o zakupu. S naše tačke gledišta, potpuno je ravnopravno imati čvrst stav da nikakav zakon ne dolazi u obzir zbog iskustva sa zakupcima za pružanje staničnih usluga kod kojih je bilo neplaćanja, lošeg poslovanja, tužbi, ali to nije predmet ovog zakona.
Dakle, nije garancija dobre usluge ako neko ima u vlasništvu autobusku stanicu da će biti i kvalitetna stanična usluga. Ovim ćemo sprečiti lokalne samouprave da ista obavljaju prevoz na način kako je to do sada činjeno ili ćemo morati otvoriti rešavanje problema šta sa lokalnim samoupravama koje autobuske stanice imaju u vlasništvu sada.
Verovatno se mnogi od nas više i ne sećaju, davnih dana je donet zakon kojim su svi, dakle, i državni organi, lokalne samouprave, autonomne pokrajine bile u obavezi da prijave šta je njihova svojina. To nije vezano sa ovim članom. Tako se videlo da ima lokalnih samouprava koje imaju autobusku stanicu u vlasništvu. Mislim da će ovaj čvrst stav da nema zakupa u zakonu proizvesti probleme u funkcionisanju u nekim lokalnim samoupravama.
Zahvaljujem. Koristim vreme poslaničke grupe DS, za glas, za amandman koji su podnele koleginice Nada Lazić i Olena Papuga.
Bilo bi dobro da se ovaj amandman prihvati, jer je u skladu sa Zakonom o prenosu određenih nadležnosti autonomnih pokrajina, a veliki deo posla i ovako i onako se realno obavlja na način na koji bi u zakonu bio potpuno jasan. Za nadležnost inspekcijskog nadzora nema se šta dodati i to se već obavlja. Da bi zaista bilo dobrog i efikasnog, bezbednog, dobro uređenog i zadovoljstvo putnika konstruisanog međumesnog prevoza, mislim da bi bilo mnogo bolje da se ovaj amandman usvoji. Moj glas za u danu za glasanje.
  Zahvaljujem.
Dobra odluka predlagača. Ukratko samo da prokomentarišem zašto je dobra odluka. U prvobitnom predlogu, sada izmenjenim amandmanom koji smo podneli kolege poslanici i ja, u stavu 3. je stajalo da organ jedinice lokalne samouprave ne može menjati namenu stajališta koja su važećim odlukama određena za međumesni prevoz i koja su na dan stupanja na snagu ovog zakona uneta registrovane redove vožnje.
Naš amandman je bio može uz saglasnost Ministarstva, jer smatramo da će tako zakon, i drago mi je što je amandman prihvaćen, zaista doživeti dobru primenu, a ne biti prepreka za međumesni prevoz na lokalnom nivou.
Zahvaljujem.
Uz ponovljenu podršku amandmanu koji su podnele koleginice Nada Lazić i Olena Papuga, jer smatramo da dodavanje nadležnog pokrajinskog organa za teritoriju autonomne pokrajine samo podiže kvalitet zakona.
Ali, ono što je moje pitanje, koje nisam stigla u načelnoj raspravi, tiče se člana 65, koji je predmet pretresa, 4. stav, koji glasi: „Ministarstvo donosi rešenje o registraciji i overi reda vožnje za međumesni prevoz ako prevoznik ima licencu za domaći linijski prevoz putnika, odnosno licencu za međunarodni linijski prevoz putnika i red vožnje koji je registrovan u Ministarstvu, a čiji rok važenja ističe, odnosno red vožnje koji je usaglašen u Privrednoj komori Srbije“.
Ja sam čitala ovaj stav i probala da stavim amandman i da rasporedim koji deo ide posle koje zapete i na šta i nije mi uspelo. Dakle, razumem da ministarstvo donosi rešenje i overu reda vožnje za međumesnu, pa sad ako, prevoznik ima licencu za domaći linijski prevoz putnika, odnosno, znači ili, licencu za međunarodni linijski prevoz putnika i red vožnje koji je registrovan u Ministarstvu, a čiji rok važenja ističe, odnosno red vožnje koji je usaglašen u Privrednoj komori Srbije. Ova dva ne razumem da li je eliminatorno jedan i drugi, ili nije? Dakle, kad ćete mu izdati rešenje? Kad će mu biti doneto rešenje? Da li ako ima rad vožnje koji je usaglašen u Privrednoj komori Srbije ili red vožnje koji je registrovan u Ministarstvu, čiji rok važenja ističe ili ima oba?
Obrazloženju koje je dato za neprihvatanje amandmana ja moram da pridružim pitanje – da li kvalifikujete ovaj amandman kao ozbiljan ili neozbiljan, tako da znam kako da koncipiram svoju diskusiju. Ako je to u okviru poslovničkih obaveza predsedavanja kada je davanje reči narodnim poslanicima, ja bih volela da me obavestite da ne bih kršila tu praksu, očigledno, pošto je nema u Poslovniku.
Dakle, da li sam ozbiljna narodna poslanica ili neozbiljna? Da bih mogla da se postupam.
Izvolite – pretpostavljam da računate da sam ozbiljna ili da sam neozbiljna kod podnošenja amandmana.
Zahvaljujem. Dosledno, koleginice Nada Lazić i Olena Papuga predlažu da se ministarstvo za teritoriju AP, nadležan pokrajinski organ uključi u primenu ovog zakona i kao što sam rekla da ću da podržim amandmane koji su predložile i koji su se ticali svakog pojedinačnog člana gde se spominje obaveza ministarstva tako ću to i za ovaj amandman. Mislim da neće proći dugo vremena a da ćemo izmene i dopune ovog zakona upravo u cilju da se podele nadležnosti jer su jednim dobrim delom nadležnosti za oblast saobraćaja već u zakonu o prenosu određenih nadležnosti AP sa nadom da kada kao Skupština zajedno budemo usvajali zakon o finansiranju nadležnosti AP da će se pri usvajanju tog zakona videti da je bilo pragmatično, da je bilo korisno i da je bilo u duhu ovog zakona da se ovaj amandman prihvati. Hvala.
Zahvaljujem. Amandman koji je upravo prihvaćen moraće da prođe redakciju, ako ja imam dobar prepis amandmana u materijalu. Odnosi se na stav 4. člana 94. koji glasi: „Jedinica lokalne samouprave svojom odlukom uređuje posebne uslove koje treba da ispuni prevoznik, karakteristike i obeležja taksi vozila i način obavljanja taksi prevoza koji nisu definisani ovim zakonom. To je rečenica koja je u redu.“
Amandman se odnosi na drugu rečenicu istog stava: „Jedinica lokalne samouprave svojom odlukom utvrđuje i usklađuje“, pisalo - maksimalnu, brisano amandmanom, cenu u okviru taksi tarife po kojoj se taksi prevoz“, pa reč: „može“ se menja rečju: „mora“. U prepisu koji ja imam ima cifra 4, da se briše, dakle, kada ste prihvatali, da se redakcijom skloni, pošto reč: „mor4a“ ne znači ništa, očigledno je u pitanju greška.
Ono što je moje pitanje, pošto će sada glasiti – utvrđuje i usklađuje cenu u okviru taksi tarife po kojoj se taksi prevoz mora obavljati na njenoj teritoriji, sa čime je usklađuje? Jer, kada je bila maksimalna cena, onda je imalo smisla, ali kada smo izbrisali maksimalnu, onda ako vi kažete da je to jasno, u redu, samo uz ovu redakciju, pošto taksi prevoz jeste delimično pokriven odredbama ovog zakona, ali najvećim delom su to jedinice lokalne samouprave. To je važan rad preduzetnika uglavnom ili privrednih društava. Zato je važno da i oni znaju tačno, ako ima utvrđena cena u okviru taksi tarife, sa čime se onda ta cena usklađuje.
Zahvaljujem.
Član 122. bavi šta sa situacijom kad domaći prevoznik hoće da prestane da obavlja linijski prevoz i naš amandman se odnosi na 1. stav.
Prvi stav u Predlogu zakona glasi: „Domaći prevoznik koji namerava da prestane da obavlja linijski prevoz za koji mu je izdata dozvola za linijski prevoz, dužan je da najmanje 30 dana pre nameravanog datuma prestanka obavljanja prevoza podnese obrazloženi zahtev za prestanak obavljanja linijskog prevoza Ministarstvu i u istom roku obavesti korisnike prevoza putem sredstava javnog informisanja ili na drugi odgovarajući način“.
Mi smo tražili da taj rok bude 90 dana iz logičnog razloga koliko vam treba vremena da izdate novu dozvolu. On će ako dobije rešenje kojim se prestaje da obavlja linijski prevoz, on ima rokove, ili ona svejedno, ima rokove za koje vraća dozvolu, itd.
Čini nam se da je 30 dana zbog rokova za izdavanje dozvola za linijski prevoz prekratko i da je 30 dana prekratko i za obaveštavanje. Pretpostavka za 90 dana jeste da je u pitanju isključivo poslovna odluka domaćeg prevoznika. On ima prava da gleda svoje poslovanje, da vidi da li je dobro izračunao svoj plan, da li mu se isplati. Nije nam bila pretpostavka da on iz potpuno nepredviđenih razloga treba da obavesti Ministarstvo da želi da prestane da obavlja linijski prevoz, a ako je u pitanju poslovna odluka onda to podrazumeva i da on to zna duže od 30 dana i ostavlja vreme Ministarstvu, odnosno Privrednoj komori da za taj linijski prevoz obezbedi drugog domaćeg prevoznika rešenjem, a onda i dovoljno vremena da se obaveste i svi korisnici tog prevoza. Hvala.
Zahvaljujem.
Za podršku i glas „za“ amandman kolege Zorana Živkovića i Vladimira Pavićevića, osim što je amandman, sam po, sebi smislen i ima mu mesta i predstavlja izraz kojim obojica poslanika hoće da spreče jednu štetu koja će se očigledno napraviti, on je odličan povod za citat koji smo malopre čuli. Dakle, u razlozima za donošenje ovog zakona, Vlada nama kaže da će zbog smanjenja plata i penzija da pada kupovna moć. Time je Vlada citirala neke od nas kada je Vlada donela Predlog zakona o smanjivanju plata i otimanju penzija. Sa dosta cinizma i ruganja nam je rečeno da sednemo i da učimo ekonomiju jer kupovna moć i smanjenje plata i penzija nemaju veze.
Onda ja molim ministra, da ili povuče reči koje je podelio sa nama kada smo, sada citirano u razlozima za zakon, gde piše - smanjenje plata i penzija dovelo je do smanjenja kupovne moći, ili da porekne da je to razlog za donošenje ovog zakona, ili da porekne obrazloženje koje je sa nama podelio kada je u ime Vlade zajedno sa drugim ministrima branio smanjenje plata i otimanje penzija, jer oba ne može. Ne može čak ni da je prošao tako mali rok između dva događaja, i kao što smo i onda amandmanima i raspravom pokušali da smanjimo štetu, govoreći da otimanje penzija nije ustavno, da smanjenje plata neće proizvesti dobre posledice po budžet, da će samo smanjiti kupovnu moć, da će uništiti i to malo zdravog srednjeg sloja.
Vaše je pravo i legitimno da nam se ne veruje, ali je nepristojno da na naše reči iz sadašnje rasprave vratite u razloge za donošenje ovog zakona. Hvala vam.
  Drago mi je da ovakav dijalog teče, pošto sada imamo priliku da u stenogramima koji će beležiti ovu sednicu, ja citiram vrlo skoro i kolegu, narodnog poslanika, kao što sam citirala i ministra, dakle - otimanje penzija i smanjenje plata utiče na kupovnu moć. Može da utiče na povećanje kupovne moći, a može da utiče na smanjenje kupovne moći, a može da utiče da nema razlike u kupovnoj moći kad se otme penzija i smanje plata, i kada se ne otme penzija i smanji plata.
Neće proći dugo vremena i ja ću, bez ikakvog zadovoljstva, kolegi citirati, kao što bez ikakvog zadovoljstva sada ministru citiram reči koje smo u raspravi imali kada su otimane penzije i smanjivane plate, a koje su sada nama date u razlozima za donošenje zakona.
Ako postoji ekonomska teorija, dokaziva, da otimanje penzija i smanjenje plata utiče na kupovnu moć tako da ona raste, ja bih vas molila da to čim pre, prikažemo onima kod kojih se dešava samo smanjenje kupovne moći, i da Vladu upozorimo da nam onda ne daje obrazloženja koja ne stoje, jer ako je uticaj smanjenih plata i otetih penzija takav da je kupovna moć porasla, onda nemamo problem sa budžetom, onda nemamo razloga za donošenje ovog zakona. Onda treba prihvatiti amandman i koji je podneo narodni poslanik Zoran Živković i koji je podneo narodni poslanik Vladimir Pavićević, to je vrlo očigledno, ako pratite ono što piše u amandmanima, u obrazloženjima i ako slušamo sebe dok jedni drugima govorimo.
Zahvaljujem.
I malo pre je bio član 3, ministre, u raspravi. Ne član 2. Dakle, amandmani koje su podneli narodni poslanici Zoran Živković i Vladimir Pavićević bili su na član 3, kao i naš amandman.
Važan amandman i važno je da objasnimo i onima koji će koristiti ove zakone i onome što se podrazumeva da je vladavina prava u Srbiji, šta znače odredbe u članu 3. od kojih nećete da odustanete, odnosno nećete da prihvatite amandman koji smo podneli.
Mi tražimo da u ovom članu koji definiše šta je predmet prodaje, ne stoji kako je u Predlogu zakona napisano – predmet prodaje može biti nepokretnost koja je u knjižnom ili vanknjižnom vlasništvu Republike Srbije.
I u načelnoj raspravi ministar nije objasnio šta je to vanknjižno vlasništvo. Mi hoćemo da se briše vanknjižno vlasništvo i time posledično se briše i poslednji stav člana 3, koji kaže, i tako će ostati u zakonu ako ne bude usvajanja amandmana: „U slučaju kad je predmet prodaje nepokretnost koja nije uknjižena, obavezan element ugovora o kupoprodaji je klauzula kojom se Republika Srbija kao prodavac oslobađa svake odgovornosti u slučaju nemogućnosti da se kupac uknjiži kao vlasnik te nepokretnosti“. Ko će vam ovakav ugovor potpisati i ko će na ovo pristati, ja ne znam i zato i pitam? Taj poslednji stav proističe iz nečega što ste naveli kao vanknjižno vlasništvo, što ne bi smelo da stoji u zakonu, kao što i ne bi smelo da stoji ovaj poslednji stav u članu 3.
Tačka koju još tražimo da se briše tiče se imovine koja je trajno oduzeta na osnovu Zakona o oduzimanju imovine proistekle iz krivičnog dela. Šta je obrazloženje? Da je ta imovina zabranjena za prodaju. Znači, u istom članu vi uvodite vanknjižno vlasništvo, uvodite situaciju da Republika Srbija prodaje nešto o čemu nema dokaza da je njeno. Kažete da u ugovoru mora da stoji klauzula da kupac kupi, ne može da uknjiži, ne može da dokaže da je njegovo, a da Republika Srbija nije ništa kriva, ali zabranjujete prodaju imovine koja je trajno oduzeta na osnovu Zakona o oduzimanju imovine proistekle iz krivičnog dela. Takve imovine ima u Srbiji.
Osim što je problem da ovakav član zakona stoji u bilo kom zakonu, problem je i ideja zašto ste ovako koncipirali član 3. Zašto vanknjižno vlasništvo? Zašto zabrana imovine koja je trajno u vlasništvu Republike Srbije? O tome imate dokaze. Zašto naredba da Srbija može da prodaje imovinu koja nije njena, a kupac da nema na čega da se žali? Ko mu kriv što je kupio nešto što Srbija ne može da dokaže da je njegovo?
Ja vas molim da prihvatite ovaj amandman.
Zahvaljujem.
Koristim vreme poslaničke grupe. Dakle, trajno oduzeta imovina. Nije prvi put da imamo problem zbog nedostatka dijaloga i zbog manjkavosti, preciznosti i volje za tumačenjem. Trajno oduzeta imovina nema revizije. Gotovo. Kraj.
Moja Srbija kaže - to što smo trajno oduzeli to nećemo da prodajemo. Sebi, kako da vam kažem, sklanjate kredibilitet za celu ideju time. Što čuvate baš ovu imovinu? Što baš to ne smete, nećete da prodate?
Ja znam šta je vanknjižno vlasništvo, ali to ne treba da stoji u ovom zakonu. To čega je na osnovu sudskih presuda neko vlasnik, to ne treba da stoji u ovom zakonu. To je takođe kredibilitet države. Nije ovde makar ko, ko prodaje nepokretnosti. To bi zakonodavstvo moralo da zna ali legitimno je, pa da za neki mesec kada vidimo da ovo ne radi da onda imamo izmene i dopune zakona. Naš predlog je samo da se štedi vreme ništa više.
  Zahvaljujem. Koristim vreme poslaničke grupe.
Mnogo je zgodno kada se čita zakon, onda se mnogo lakše obrazlaže zašto se prihvata ili ne prihvata neki amandman. Ako zakupac ne podnese zahtev nema kupovine. To je moje pitanje, što se tiče ovog člana. Ako nema javnog nadmetanja, ako zakupac ne podnese zahtev, šta se događa? Narodni poslanici kažu – ništa, ali ja bih volela da mi ministar odgovori.
Zašto je važno da razgovaramo o datumu koji je ograničavajući, za zakupce koji će eventualno želeti da podnesu zahtev? Zašto je važno da se obrazloži na osnovu čega je doneta odluka 1. januara 2015. godine? Morate imati nekakve parametre na osnovu kojih kažete – ne, 15. novembar 2014. godine, ne, 2012. godine, ne, 1997. godina, nego 1. januar 2015. godine. To je pitanje koje je legitimno i koje je od koristi za Vladu da objasni šta je to izmerila da bi mogla da upravlja procesom otkupa odnosno prodaje nepokretnosti samo zakupcima koji su sklopili ugovor pre 1. januara 2015. godine.
Ukoliko izostane zahtev zakupca, kojim ćete zakonom tretirati tu nekretninu? Nije država prodala i molim lepo. Znači, da Vlada mora da ima i nekakvu procenu o tome da će većina zakupaca biti zainteresovana da kupi nekretninu u kojoj sa ugovorom do 1. januara 2015. godine. To su podaci koji su potrebni da se čuju u dijalogu da bi moglo zaista da se razgovara o tome, a onda na osnovu čega je procenjeno da je ukupna vrednost koju ovaj zakon prodajom nepokretnosti bude 40 miliona evra. I, zašto zakupci koji su npr. 7. aprila sklopili ugovor o zakupu, ako jesu potpuno je hipotetički, šta je obrazloženje zašto su oni izuzeti od prava da podnesu zahtev za kupovinu?
Institut javnog nadmetanja ili rešenje koje ne postoji u zakonu o tome šta se dešava s tim nepokretnostima, obe su stvari nedostajuće. Kad god želimo da skrenemo temu sa suštinskog problema zakona, šteta nam je zajednička. To je neproduktivno. Zanimljiv je politički folklor pa pričati o stvari koje nemaju veze sa zakonom ali vi ćete imati, zajedno ćemo imati za sedam meseci neke nepokretnosti u kojima su zakupci koji nisu podneli zahtev za kupovinu. Šta ćemo sa njima da radimo? Da li ih direkcija izbacuje napolje i šta se dešava sa njihovim statusom, sa njihovim ugovorom? I zašto baš do 1. januara 2015. godine?
Koji god amandman da prihvatite, čak i ako nijedan ne prihvatite, mislim da je dobro da ovakve stvari budu potpuno razjašnjene tokom rasprave.
Pitanje za ministra u vezi sa sada prihvaćenim amandmanom, svugde gde se javlja prethodna investicija, o rokovima koji su definisani ova prva dva stava člana 8.
Kaže se da – Direkcija je dužna da u roku od tri dana od dana prijema zahteva zakupca da pita Agenciju za restituciju, da li je predmet, nepokretnost, da je predmet prodaje predmet vraćanja po zakonu. U roku od ista ta tri dana, od dana prijema zahteva za kupovinu predmeta, takođe je dužna da pošalje poreskom ili drugom nadležnom organu zahtev za utvrđivanje tržišne vrednosti, a onda ostaje pitanje zašto radi ovo drugo, šta se dešava ako od Agencije za restituciju dobije da jeste predmet? Zašto bi tražio procenu tržišne vrednosti nepokretnosti koja je po obaveštenju Agencije za restituciju predmet vraćanja? Moguće je da nisam pažljivo čitala, ja dalje nisam videla ni u jednom članu šta se dešava u tom slučaju i zato vas pitam da li ta tri dana istovremeno ili ova tri dana kada u drugom stavu člana 8. šalje zahtev za utvrđivanje tržišne vrednosti, kada se to dešava?
  Zahvaljujem.
Ovaj član treba brisati, jer ne znam kako ga je moguće dobro preformulisati. Zbog toga je i moja podrška amandmanu, ali i pitanje ministru, pošto u tri stava član 9. kaže - Ugovor o prodaji predmeta prodaje, u skladu sa ovim zakonom, u ime Republike Srbije zaključuje direktor Direkcije ili lice u Direkciji koje on ovlasti, a po prethodno pribavljenom mišljenju Državnog pravobranilaštva. Osim ugovora o prodaji predmeta prodaje, razumem.
Drugi stav – Državno pravobranilaštvo dužno je da mišljenje iz stava 1. ovog člana uputi Direkciji u roku od pet dana od dana prijema zahteva za mišljenje.
Treći stav – Direkcija je dužna da primerak zaključenog ugovora iz stava 1. ovog člana dostavi Državnom pravobranilaštvu u roku od pet dana od dana zaključenja ugovora.
Dakle, u pitanju su rokovi i u pitanju je, moguće ponovo moja greška, šta je mišljenje Državnog pravobranilaštva, kako Državno pravobranilaštvo može da spreči potpisivanje ugovora? I koji su ovo rokovi, ponedeljak, pa ugovor o prodaji predmeta prodaje zaključi direktor Direkcije, pa onda šalje Državnom pravobranilaštvu da dobije mišljenje, pa dobije mišljenje, pa prođe pet dana, pa šalje ugovor? Nije dobro u vremenskom toku, pod jedan. Drugo, nije dobro zato što nedostaje šta se dešava sa mišljenjem Državnog pravobranilaštva. Da li se pokreće upravni spor? Da li Državno pravobranilaštvo utvrdi da nisu poštovani članovi zakona, da li utvrđuje krivicu? Šta radi Državno pravobranilaštvo i u kojoj vremenskoj liniji? Važno je da bude bez svake sumnje šta se dešava sa zaključenjem ugovora. Hvala.
  Zahvaljujem.
Iznos. Ja sam i na sednici Odbora za evropske integracije pitala za procenu kakva je procena bila, koji parametri da bi se menjao iznos malih nabavki, da bi se menjali uopšte iznosi koji su predmet ovog člana koji je u pretresu. I, nisam dobila odgovor, to sam rekla da ću ponoviti u toku pretresa u pojedinostima, da mi objasnite šta je ko izračunao, pa da se sada odrede novi brojevi.
Za sve druge vrste zakazivanja klevetničkih sednica, takođe sam na raspolaganju, i za sve druge vrste podmetanja tema koje nemaju veze iznosom, ali bi bilo dobro da čujemo za šta…