ALEKSANDAR STEVANOVIĆ

Stranka moderne Srbije

Rođen je 1976. godine. Živi u Beogradu.

Po obrazovanju je ekonomista sa dve master diplome iz Tranzicije i rekonstrukcije i Političke teorije i prakse demokratije.

Predsednik je Srpske asocijacije malih i srednjih preduzeća i ekonomski konsultant poslednjih devet godina. Radio je kao savetnik Ministra privrede, Unije poslodavaca Srbije, Udruženja malih i srednjih preduzeća i preduzetnika, Fonda za otvoreno društvo, Međunarodne organizacije rada, NALED-a, GIZ, HELP, USAID, Stalne konferencije gradova i opština, Fondacije Fridrih Nauman, ELDR, Ambasadora Države Izrael, Save the Children itd.

Potpredsednik je partije Dosta je bilo.

Na vanrednim parlamentarnim izborima 24.aprila 2016. godine po prvi put postaje narodni poslanik.
Poslednji put ažurirano: 24.08.2017, 13:23

Osnovne informacije

Statistika

  • 62
  • 8
  • 3 postavljeno / 0 odgovoreno

Pitanja građana

Pitanje udruženja u vezi uzgoja životinja isključivo radi proizvodnje krzna

čeka se odgovor 5 godina i 6 meseci i 14 dana

Poštovani, Pišem Vam u ime udruženja Sloboda za životinje, a povodom pitanja zakonske zabrane uzgoja životinja isključivo radi krzna koje je trenutno aktuelno u našoj zemlji. Zanima me kakav je Vaš stav po pitanju uzgoja životinja isključivo radi krzna u Srbiji i kako biste glasali ukolik...

Pismo poslanicima - pitanja za vladu

čeka se odgovor 6 godina i 4 meseca i 21 dan

Poštovani/a, Obraćamo Vam se, kao predstavniku/ci građana, da na sednici za postavljanje poslaničkih pitanja poslednjeg četvrtka u mesecu (26. oktobra 2017. godine), iskoristite vaše poslaničko pravo i postavite ova pitanja predstavnicima Vlade Republike Srbije u ime nas građana.

Inicijativa za izmene i dopune porodičnog zakona

čeka se odgovor 6 godina i 6 meseci i 23 dana

Poštovani, U ponedeljak, 14. avgusta 2017. pokrenula sam inicijativu "Naše dete - naša odluka", za izmene i dopune Porodičnog zakona. Prema aktuelnom Porodičnom zakonu roditelji nemaju pravo da odrede potencijalne staratelje svoje dece u slučaju porodične tragedije, pa je odluka o deci...

VIDI SVE POSTAVI PITANJE

Prvo redovno zasedanje , 02.03.2020.

Hvala, potpredsedniče.

Dame i gospodo, ovaj zakon sam po sebi nema ništa što je sporno. Dakle, mi imamo jedan ozbiljan problem koji je nastao usled toga što su loše planirane aktivnosti koje su posledica usvajanja nekih ranijih propisa.

Nije to prvi put da se dešava u Srbiji da donesemo zakon i da posle nismo u stanju da ga implementiramo, jer smo prevideli kakav je kapacitet institucija, jer ljudi nisu dovoljno informisani i, sve u svemu, da zakon koji je suštinski sasvim u redu, a to je da imamo odgovarajuće isprave vezano za svako oružje, ne može da se implementira na pravi način, dovodi ljude koji trebaju, koji su predmet interesovanja tog zakona u dosta težak položaj, napreže kapacitete institucija.

Produženje roka nije sporno. Ali, ono što treba da bude pouka je poboljšanje planiranja kod izrade zakona. Nekada je bolje biti konzervativan, nekada je bolje biti skeptik, nekada je bolje potceniti moć državnih organa, zainteresovanost građana i sve ostale stvari, pa ostaviti više vremena i onda ne doći u situaciju da se amandmanski, odnosno izmenama zakona u ovom slučaju, neke stvari menjaju naknadno. U redu je što se to menja, u redu je što se daju još dve godine, a naša je preporuka, pouka, kako god hoćete, da se u budućnosti što bolje planiraju rokovi koji se tiču implementacije zakona, akcionih planova i sličnih stvari. Dakle, sam zakon po sebi nije sporan i to ćemo se verovatno svi saglasiti.

Kako je ovo rasprava u načelu, neću uzimati celo vreme, jer jednostavno nema nešto oko čega bi se posebno lomila koplja. Ja bih istakao neke stvari koje jesu bitne za raspravu u načelu, a to je da smo mi zemlja koja je visoko naoružana, i to svi znamo. Ne samo Srbija, mnoge zemlje na Balkanu imaju veliku količinu oružja po glavi stanovnika i veliki deo tog oružja nije prijavljen.

Ono što je pitanje - kako zakonima da stimulišemo ljude da prijavljuju oružje i da imamo jednu preciznu evidenciju oružja u Srbiji? Da li je možda pravi put da se nameću visoke takse na držanje oružja ili je bolje ljude stimulisati da oružje prijave, u nekom roku koji je razuman, a istovremeno da posle toga postoji nulta tolerancija na neprijavljeno oružje? Mislim da bi to bio jedan jako dobar put.

Takođe, treba da se odlučimo kako posmatramo oružje u jednom društvu. Sa naše tačke gledišta, mi smatramo da oružje jeste garant sigurnosti, a pogotovo u oblastima Srbije gde ljudi jednostavno nisu u stanju da odbrane svoju imovinu, svoju porodicu, svoj posed, jer se nalaze u udaljenim krajevima zemlje, od eventualnih napadača.

Dakle, pitanje je da li oružje posmatramo kao nešto što je pretnja sigurnosti ili kao nešto što je garant sigurnosti pojedinaca? Naravno, pod svim pretpostavkama koje nisu sporne, da se oružje i oružani list ne može izdati nekome ko ima psihičke probleme ili istoriju kriminalnih radnji. To nije uopšte sporno.

Još jedna od stvari je tretman koji sada postoji, a on je prilično neujednačen i mislim da je posledica nekih starijih shvatanja koje vežu svoje korene za 1945, 1946. godinu itd, kada u stvari građani kao takvi nisu postojali, a individualnost i privatna imovina je bila nešto što je nepoželjno. Mi sa ovom situacijom imamo nešto što je jedna tužna činjenica, a to je da su u prednosti oni koji imaju neprijavljeno oružje u odnosu na one koji ga uopšte nemaju, a mnogi ga nemaju zbog toga što je to prilično oporezovano.

Takođe, još jedna od stvari koju bih istakao je tretman samoodbrane u srpskom krivičnom zakonodavstvu, a naročito u procesima koji se tiču korišćenja prava na nužnu samoodbranu, gde su kod nas ljudi koji u nužnoj samoodbrani povrede napadače ili im oduzmu život jednostavno su žrtve progona koji traje godinama i godinama, iako skoro ništa nema sporno. Dakle, umesto da onaj koji tuži treba da dokaže da je neko prekoračio nužnu samoodbranu, kod nas je proces izvrnut naopačke, pa istinski heroji našeg društva, zaštitnici porodice, zaštitnici svoje imovine, zaštitnici poretka, bivaju progonjeni četiri ili pet godina. Ja neću pominjati konkretne slučajeve jer, bogu hvala, neki ljudi su posle pet godina, umesto da dobiju medalju, umesto da dobiju od države psihičku pomoć, mogućnost da se oporave od strašnog šoka, su bili pet godina progonjeni od države.

Dakle, ako ćemo već diskutovati o oružju, biće jako dobro da ponovo razmotrimo kakav je tretman samoodbrane u Srbiji i zašto je kod nas vrlo često de fakto društveno nepoželjno ponašanje da neko oružjem brani svoj posed od nekoga ko nepozvan i naoružan uđe na isti.

Konačno, još jedna stvar. Mislimo da je pitanje jako bitno zbog lovstva. Lovački turizam je bitna grana u Srbiji. Takođe, kako vreme prolazi, lovci u Srbiji će imati značajnu ulogu, kako u smislu zaštite poljoprivrede i imovine i svega ostalog od invanzivnih vrsta kao što su, na primer, šakali, jedino lovci mogu da taj problem rešavaju, tako i od novih problema koji će se javiti u budućnosti. Nisu to problemi, ali i Srbija će proći kroz jednu demografsku tranziciju koja će dovesti do toga da se površine koje su de fakto lovne površine nenastanjene ljudima u Srbiji povećaju, što nužno dovodi do toga da se uvećava i količina divljači koja će morati biti odstreljivana. Sa te strane, zakoni trebaju da prepoznaju značaj lovaca u Srbiji i značaj njihove uloge u društvu, a takođe i potencijale lovnog turizma.

Mi nećemo više trošiti vreme. Jednostavno, zakon je prilično jasan i nemamo zaista ništa protiv dve nove godine, da se zakon u potpunosti i pravilno implementira.

Dvadeset šesto vanredno zasedanje , 24.02.2020.

Hvala. (Isključen mikrofon).
(Narodni poslanici dobacuju.)
Mogu ja i glasnije nije nikakav problem.

Dvadeset šesto vanredno zasedanje , 24.02.2020.

Dakle, ovo je jedan zakon koji u suštini se bavi više pravdom nego vladavinom prava. S te strane možemo reći da smo u nemogućnosti da brzo izgradimo vladavinu prava u Srbiji, što inače i nije nešto što je realno očekivati da se desi preko noći, jer i druge zemlje su vladavinu prava i nezavisne institucije jako dugo gradile. Pitanje je u stvari koliko smo mi stigli u tom procesu.

Ovaj zakon u suštini služi da nam premosti neke stvari koje uobičajene institucije, uobičajeni krivični postupak i druge institucije sistema jednostavno nisu uspele da urade iz mnogo razloga. Ti razlozi su vrlo često bili prilično objektivni, pošto je Srbija prošla kroz jednu veliku promenu sistema i iskustva drugih zemalja nas uči da nikada ta promena sistema nije bila lišena zloupotreba koje su se dešavale u tim periodima i velikih nepravdi koje su na neki način uništavale koheziju jednog društva.

Tako da je moje pitanje, ako smo se već odlučili na ovakav zakon protiv koga poslanička grupa Stranke moderne Srbije nema ništa protiv, zakon nije predugačak, prilično jednostavan u svojoj materiji, zašto smo čekali 2020. godinu? Ono što je dobro je da se zakon donosi na kraju mandata jedne većine, jer u tom slučaju, pošto se ne zna ko će biti naredna većina, taj zakon se može odnositi na svakoga. S te strane može se reći da nije u svojoj esenciji politički motivisan. Ali ono što će ostati kao jedan kamen u cipeli je zašto smo čekali da donesemo ovaj zakon do 2020. godine?

U osnovi smo priznali da više ne volimo ishode sistema koji ne funkcioniše u potpunosti kako treba, nego što smo uspeli da taj sistem postavimo da funkcioniše u svakom svom segmentu. Jednostavno, ovaj zakon daje odgovor na jedno tipično pitanje koje kaže da se pravda obično i žarko želi, ali ko traži pravdu najverovatnije će je tražiti jako dugo. Ovaj zakon pokušava da taj put traženja pravde koja je bitna za koheziju jednog društva koliko god je mi posmatrali različito učinimo bržim i izvesnijim.

Međutim, ono što bih istakao je da nema zamena za institucije kao što su sudstvo, za dobar krivičan zakon, za ljude koji su lišeni pritisaka svake vrste i koji su u stanju da rade svoj posao. U suštini, nema zamena za institucije koje tvore vladavinu prava ili ti koji tvore jednakost svih ljudi u jednoj zemlji pred zakonom.

Logično je imate velika očekivanja od ovakvog zakona i ona se dosta često podgrevaju u javnosti. Međutim, ono što će verovatno biti razočaravajuće baš za one koji kažu da jako žele pravdu, a nisu svesni koliko je pravda, barem ona nebeska velika pravda vrlo često daleka, i da su najveće zloupotrebe u Srbiji urađene po zakonu, odnosno da su mnoge od zloupotreba koje su se desile u Srbiji u ovom momentu teško dokazive u sadašnjem sudskom sistemu.

Iako se ovde svi slažemo da je na primer tunelovanje ili ti probijanje pravnog lica kada vi koristite društvo sa ograničenom odgovornošću kao da je to vaša privatna imovina i da niste u odnosima sa poveriocima i svim ostalim, radnja koja jeste krivično delo, iskustvo prakse naših sudova nam je dokazivalo iznova i iznova da se tunelovanje gotovo nikada nije dokazalo ili da su ti procesi trajali jako dugo, a da su ishodi na kraju bili razočaravajući za one koji su mislili da su dokazali takve stvari.

U ovih 20 godina promene sistema, koji se jako dugo menjao u Srbiji i nije se dovoljno promenio da bismo rekli da je Srbija postala jedna prava zapadna zemlja u kojoj postoji nesporna vladavina prava i nezavisne institucije, imali smo mnogobrojne slučajeve gde se sticalo na način koji je krajnje čudan i čije posledice ne samo da se ogledaju u tome da je neko stekao, nego da je svima nama ostalima ostavio troškove takvog sticanja.

Imali smo mnogobrojne slučajeve da su uništava pravna lica u Srbiji tako što su kupovana iz pozajmljenog kapitala, a taj pozajmljeni kapital su davale banke koje nisu imale ama baš nikakve želje da im se te pare vrate, pa kada onda sa tuđim parama koje ne morate vratiti kupite neku firmu nemate nikakav problem da nakon nekog vremena tu firmu gurnete u dugove, izvučete pare iz te firme i te pare da postanu vaše privatne pare. Toga je u Srbiji bilo toliko i toliko je štete napravljeno upravo takvim ponašanjem da je jako teško izvesti konačnu računicu.

Međutim, ono što je najverovatnije problem sa ovim zakonom je da će upravo najveći igrači koji su radili takve stvari ostati izvan domašaja tog zakona jer što ste radili u stvari veća nepočinstva, što ste više firmi upropastili, što ste više banaka gurnuli u propast koje mi sada kao građani Srbije tu propast plaćamo iz budžeta ili plaćamo kroz nove emisije obveznica Srbije iznova i iznova, problem je što najverovatnije tu nećemo videti pravdu iz prostog razloga što je u većini slučajeva ovo rađeno pod dobrim pokrićem zakona i što su radili ljudi, a tu ću se vratiti na jednu drugu stvar.

Kada uzimate 100 miliona ili 200 miliona, to boli ljude u Srbiji, ne boli ih što je neko uzeo 10 ili 20 hiljada, i to jesu najveći problemi koji postoje u Srbiji, vi onda imate i mogućnost da sebe zaštite u pravnim postupcima, da napravite najbolje šeme za izbegavanje poreza koristeći kako srpske propise, tako i mogućnost saradnje sa poreskim oblastima koje uopšte ne žele sarađivati sa Srbijom, znači ofšor zona određenih, iako nema ništa nelegalno u poslovanju sa istima, ali ima aktivnosti koje su jako blizu nelegalnih i da će konačno suma sumarum biti i sa ovim zakonom jako teško dokazati upravo najveća kriminalna dela koja su se desila u Srbiji.

Moja skepsa je dosta duboka i mislim da će u stvari tu ključno pitanje biti ne da li se prošlost može ispraviti, da li se mora platiti cena za nešto što drugi popiju u kafani, nego je pitanje da li danas možemo postaviti sistem i da li ovaj zakon stvara ono što je esencija odbrane zemlje od krivičnih dela, a to je da dobit od kriminala nije lako dostupna, da je rizik činjenja krivičnog dela veliki, a da su institucije sposobne da ta dela procesuiraju.

Tu ću se opet vratiti na ono što sam već rekao. Mislim da je esencijalno bitno da ljudi koji budu radili u poreskoj ovaj posao budu obučeni, izuzetno obučeni, da imaju podršku pravnu, pošto ako ulaze u procese neće ulaziti sa ljudima koji su naivni i koji neće imati dobru pravnu podršku, vrlo kvalitetnu, da budu adekvatno plaćeni jer pre ili kasnije ljudima koji rade rizične poslove, za osrednje pare, to dosadi da rade jer vide da su neke druge odluke bolje. Opet, imajući u vidu da je nerealno očekivati da nekoga platite 10.000 evra da radi taj posao jer bi se onda digla kuka i motika, između ostalog, zašto se to dešava, onda je pitanje da ljudi koji se bave tim postupku prvi vide da taj postupak ima smisla, odnosno da dolazi do procesuiranja.

U vreme baš dok je iz vaše nadležnosti ministre, u MUP nije bilo naročito dobrih plata, sada je drugačije i dok nije bilo dobre opremljenosti, ljudi su govorili da plate jesu male, ali ono što ih je nerviralo to je da njihov rad na kraju padne u svakom pogledu i onda ne samo da su radili za malo, nego su se pre nekih pet, šest godina donekle osećali kao da to uopšte nema smisla i da u Srbiji nepravda pobeđuje, gotovo konstantno.

Stoga ako mi želimo ovakvim zakonom da instant u određenim godinama postignemo što ne možemo kroz redovne pravne forme, esencijalno je da oni koji stave svoje vreme, a ja bih rekao verovatno i svoju bezbednost u pitanje imaju osećaj da to ima smisla.

Ono što je dugoročno bitno za Srbiju nije donošenje leks specijalisa koji se bave utvrđivanjem da je neko stekao bogami poveliku imovinu, a da to ne zna da objasni. To je posledica. Vrlo je nenormalno da ako imate prosečnu srpsku porodicu i da kažemo da su to tri i po osobe, ajde da kažemo da je jedno dete, vrlo često i punoletno. Vrlo je teško očekivati da imate porodicu koja ne zna kako je stekla 450.000 evra, što je granica za gonjenje, pošto se najčešće ono što se stekne krivičnim delom rasporedi i na porodicu i na rodbinu, a u novije vreme i na ljude koji nisu rodbinski povezani, da bi sakrili tragovi.

Dakle, nije uopšte sporno da to treba da se istraži. Međutim, ono što jeste pitanje kako smo došli u poziciju da se to uopšte može desiti u Srbiji? I ono što jeste činjenica kažem vladavinu prava niko nije izgradio za dve, za pet, za deset godina. Ali, ono što jeste poenta je da pored ovog zakona mi moramo imati stalan rad na unapređenju institucija. Jer, samo ako imamo sve institucije unapređene, nezavisne, pod vladavinom prava mi možemo imati ono što je ključ, a to je da se kriminal ne isplati ili da se isplati onima koji su baš skloni riziku, pa žele to da prihvate. Većina ljudi nije. Problem je kada se takvim aktivnostima počnu baviti oni koji se nikada ne bi bavili, jer vide da i drugi lepo prolaze. I tu je suština.

Da bismo napravili institucije moramo znati kako se institucije prave. Možemo mi doneti ovaj zakon, ali ako ne reformišemo sudstvo, bojim se da će tu biti klimavo i da ćemo više raditi po leks specijalisu koji može da obuhvati neke, nego što ćemo raditi po onome što je standardna praksa u svetu. Ne očekujem ja, niti bilo ko u Srbiji da imamo sudstvo kao u Švedskoj za dve ili pet godina, ali očekujemo da se konačno počne raditi na tome da se u mnogome umanje efekti jedne užasne reforme sudstva koja se desila. To je nešto što se mora načeti, jer bez toga, bojim se, da bi mnoge stvari mogle da tapkaju u mestu. Uz puno uvažavanje, da kakvi smo mi ovde Skandinavci, takav će nam i sudija biti pre Mile nego Knut i sutkinja će biti pre Milica nego što će biti npr. Skarlet. To je potpuno jasno.

Takođe, ono što je bitno reći kod izgradnje institucija jeste da pokažemo da u zakonima i kod primene ovog zakona i svakog drugog, ne postoji onaj momenat kada se ljudi plaše da primene ono što je u njihovoj nadležnosti, a to je mnogo često kod nas slučaj i to je nešto što nas sputava da razvijemo nezavisne institucije, funkcionalne institucije, institucije pod vladavinom prava, a vladavina prava i nezavisne institucije jednoj zemlji u ekonomskom razvoju, u jednoj elementarnoj pravdi i stvaranju osećaja ugodnosti, vrede više nego mnoge stvari koje mi ističemo u prvi plan i preduslov i da bi Srbija postala zemlja inovacija, Srbija postala zemlja brzog rasta, Srbija zemlja u koju žele ljudi da se vrate, Srbija u kojoj ljudi žele da ostaju.

Opet ću ponoviti, to nije lak proces, ali ono što je neophodno raditi je raditi svakog dana iznova i iznova, koliko god bilo dosadno i koliko god se nekako osećali u Srbiji frustrirano zbog toga, a dobijali smo neke izveštaje gde je bilo pitanja šta više da uradimo i to je tačno.

Šta bih još istakao? Srbija je jedna zemlja u kojoj se vrlo rado voli voditi politika poluistinama i neistinama, mnoge su političke karijere građene na potpunim neistinama i lažima i to se i danas radi. Eklatantni primeri su ludačke poruke koje si tuču npr. migranata. Imali smo kasnije i priče oko vakcinacija, imali smo priče i kada je reč o nelegalnoj gradnji i slično. Ako se ovaj zakon ne objasni građanima Srbije vrlo jasno, a to je da i uz najbolju volju i da imate najbolje ljude ovog sveta koji ga primenjuju, a mi smo svi obični ljudi, počevši od ovog parlamenta, preko izvršne i sudske vlasti, ono što ljudi u Srbiji osećaju kao kolosalnu nepravdu neće se ispraviti onoliko koliko oni misle da hoće, koliko god to bolo oči. Bitno je da ne bismo u nekom momentu u budućnosti rekli – pa, ovo je ništa, jer ovo ne mora biti ništa. Ovo može biti nešto, jedno solidno nešto.

Takođe, druga stvar koju treba objasniti je da ovaj zakon, pošto prvo očekivanje će biti da služi u tipičnoj srpskoj političkoj igri ja ću te tajkunom, ti ćeš me tajkunom i lopovom, ali on ne služi za to. Ovaj zakon je za sve građane da se objasni da poenta ovog zakona nije da neko ko je stekao radeći na crno, neku nekretninu od 10 ili 20 hiljada evra na periferiji malog grada, da ta osoba treba da strepi. Ta osoba, kakvih je mnogo u Srbiji, usled toga što smo živeli u jednom neizgrađenom društvu koje se ni do dana danas nije u potpunosti izgradilo, nije predmet ovog zakona, a vrlo je lako praviti kampanje političke koje bi bile identične npr. kampanji koja se sada vodi protiv migranata, koji su nikakva opasnost za Srbiju, a koji su postala vrlo dominantna tema kampanja. Jednako tako možete voditi kampanju i reći da je poenta ovog zakona da nekome otimate 10 hiljada evra imovine, koju je stekao radeći na crno. Jednostavno, to nije slučaj i stoga je isto potrebno pažljivo objasniti zašto je na 150 hiljada povučena granica, a povučena je zato što imamo pravni kontinuitet i jedan zakon, recimo iz 2003. godine, koji je potpisao da se sva imovina preko 200 hiljada, a ona ispod ne mora. Tako da je postavljanje na 150 hiljada prilično, kako bih rekao jedna razumna visina.

Iznad svega, ponoviću kao zaključak, nemamo ništa protiv ovog zakona, ne mislimo da će epohalno doneti pravdi, mislimo da će pomoći tome što nismo izgradili vladavinu prava kakva postoje i u zapadnim zemljama, što nismo dovoljno reformisali sudstvo, što je to proces koji traje, da ćemo na taj način uspeti da premostimo neke stvari, da odvratimo neke ljude od kriminala, da možda kaznimo one koji se bave kriminalom. Verujem da će se mnogi koji su se oprezno upuštali u dela koja su na granici kriminala, proći, ne ispod rada, nego nećete ih moći procesuirati, ali isto verujemo da neće baš svako kome padne na pamet, moći da uzima i zloupotrebljava bilo državni položaj, bilo da do novca dolazi na druge nelegalne načine i to je dobra stvar. Jer, ne valja ako baš kršenje zakona postane masovna igra i sa te strane, ovaj zakon to sprečava i to je dobra stvar.

Međutim, za kraj, još jedanput ću ponoviti, ne postoji zamena za predanu, svakodnevnu, tešku, dosadnu, užasavajuću frustraciju, frustrirajuću izgradnju vladavine prava. Ne postoji skoro ništa što je bolji autput države, vladavina prava, nezavisno sudstvo, nezavisne institucije. To je ono što pokreće društvo i to je ono što razlikuje Srbiju koja raste u boljim godinama 4% ili 5% koristeći mnoge prečice koje se sada koriste od Srbije koja bi rasla 6% ili 7% bez prečica.

Put je težak, ponoviću, put je dosadan, na tom putu nema atraktivnih medijskih stvari, a da biste se bavili politikom morate biti reizabrani, ko god da je, ili morate biti izabrani, a niste bili, to je isto istina, ali zato zamene nema.

Poslanička grupa Stranke moderne Srbije, kažem još jedanput, nema ništa protiv ovog zakona, ali ističe da on može biti pomoć, da on može biti dodatak, ali ne može biti zamena za ovaj dugački, dosadni proces koji na kraju daje dugoročno održive i najbolje plodove, a ja ću, kao papagaj, ponoviti u ovoj Narodnoj skupštini stoti put, to se zove vladavina prava, to se zovu nezavisne institucije. Hvala vam na pažnji.

Petnaesto vanredno zasedanje , 25.07.2019.

Uvaženi članovi Vlade Republike Srbije, poslanička grupa Stranke moderne Srbije imaće dva pitanja, oba su povezana sa 35 velikih setova pitanja koja se nalaze pred Srbijom.

Prvo pitanje se tiče upravo ispunjenja Poglavlja 30. Srbija je jedna od retkih zemalja u Evropi, uz Belorusiju i Bosnu i Hercegovinu, koja nije članica Svetske trgovinske organizacije, pardon, tu su još i Andora i, ako se ne varam, San Marino, ali oni zaista nisu relevantni.

Godine 2004. kada je usvojena politika dva koloseka i kada je Srbija tada kao carinska oblast počela pregovore, od tada je prošlo nekih 15 godina. Mi sa dva stuba međunarodnog finansijskog poretka imamo odlične odnose, i sa MMF-om i sa Svetskom bankom.

Međutim, sa Svetskom trgovinskom organizacijom imamo jedan problem koji je do nas u potpunosti, imamo neku bilateralu koja se vuče godinama i koja verovatno bi mogla da se reši, da nemamo taj jedan problem koji se tiče vrlo čudnog shvatanja prirode napretka u oblasti poljoprivrede, kod nas poznat pod strašnim imenom GMO, gde ćemo imati paradajze koji će verovatno da ujedaju i sve to što će da se pojavi vodiće ka uništenju naše poljoprivrede. To, naravno, nije tačno i to nije ništa sporno. Međutim, naš zakon je takav da mi sa takvim zakonima ne možemo ući u Svetsku trgovinsku organizaciju.

Da bismo ušli u Evropsku uniju, moramo biti članica Svetske trgovinske organizacije i poželjno je da to ne uradimo u poslednjoj godini. Mislim da ne bismo ni mogli, jer prvo treba zemlje da nas potvrde, svaka pojedinačno, da jesmo ispunili sve uslove. S te strane je pitanje zašto u regularnoj proceduri puta zakona u Srbiji ne otklonimo taj problem. Naime, Evropska unija ima vrlo restriktivne zakone o GMO koji su potpuno u skladu sa principima Svetske trgovinske organizacije i pitanje je do kada ćemo čekati i voleo bih da u našoj zemlji taj problem ne stoji po strani, da ne budemo u društvu Uzbekistana, Iraka, Irana, Sirije, Sudana, Etiopije, jer nama tamo nije mesto. Voleo bih da naša trgovina spoljna ne trpi troškove zbog toga što ne možemo praktikovati multilateralizam.

Pored sve naše diplomatije, mi kroz bilateralu ne možemo rešiti trgovinske odnose sa zemljama sa kojima se ne trguje previše, a opet treba se boriti za svaku firmu, za svako radno mesto i za svaki evro koji ćemo zaraditi na stranom tržištu, jer samo ekspanzija izvoza može voditi brzom rastu, nacionalno tržište nije dovoljno.

Dakle, moje pitanje je - kada ćemo dobiti regularnim putem zakon koji će biti u skladu sa pravilima Svetske trgovinske organizacije, da ga ovde u Skupštini prodiskutujemo i usvojimo? Šta ćemo raditi sa protokolima 5 i 7 CEFTA-e i izgradnjom administrativnih kapaciteta vezanih upravo za Poglavlje 30, što i jesu bile neke primedbe Evropske unije?

Petnaesto vanredno zasedanje , 25.07.2019.

Nije da smo baš hteli da idemo hronološki, ali tako je jednostavno ispalo. Drugo pitanje Stranke moderne Srbije, se odnosi upravo na Poglavlje 31. Poglavlje 31. ima jednu dozu koja unosi jedan osećaj odbojnosti u delu naših građana u Srbiji. To se zove usklađivanje, zajednička, spoljna i bezbedonosna politika.

Mi ćemo to morati uraditi u nekom momentu, a taj momenat se približava, barem se ja nadam da je tako, da nije to momenat koji nam beskonačno ide i da ga nećemo dočekati u nekim poznijim godinama života što ne bi bilo dobro za razvoj ove zemlje.

Dakle, u 2017. godini mi smo imali usklađenost od 53% sa spoljnom politikom EU. Paradoksalno, čak i pre što smo otpočeli pregovore, ta usklađenost je bila na sličnom nivou i to je nešto što nas čeka, da se moramo uskladiti. Mislim da nije poenta da godinama to izbegavamo jer to kasnije može izazvati posledice koje mogu biti neugodne.

Ja mogu razumeti zbog tradicionalnih odnosa i pogotovo zbog nekih savezništava koja su nam koristili da mi imamo različite stavove, recimo kada je u pitanju odnos sa Ruskom Federacijom, ali mi je jako teško razumeti različite odnose po pitanju zemalja koje nama nisu bitne u spoljnopolitičkom smislu, npr. kao što je Venecuela ili kao što je nekoliko puta bilo podržavanje Irana kontra politici EU

Dakle, postoji jedna doza zabrinutosti u stranci Moderne Srbije, da mi težeći da imamo što više oslonaca ne izgubimo onaj oslonac za koga su glasale naše firme i naši građani svojim novčanicima kada smo odabrali da nam 80% trgovinskih tokova, kapitala bude sa zemljama Evropske Unije.

Osma sednica Drugog redovnog zasedanja , 10.12.2019.

Hvala, potpredsedniče.

Sigurno ćete svi imati priliku da govore, ako žele i pre, nemam ništa protiv, sve je to u redu.

Dakle, poslanička grupa SMS imaće dva pitanja ovog dana. Prvo pitanje je upućeno, što bi se reklo, na svojevrsni „deliviri junit“, pošto se upućuje na adresu Ministarstva informisanja i kulture, MUP i Ministarstva zdravlja Republike Srbije. Naime, država može obavljati različite funkcije i to nije sporno. Ako postoji neko neslaganje u okviru svakog parlamenta jeste šta to tačno država treba da radi. Sada mi koji smo sada malo više moderniji, u centru, slobodarski, bi zamislili da mnoge funkcije, država ne mora da radi. U ekstremnim slučajevima možemo zamisliti čak da se država ne bavi ničim osim krivičnim sudovima, zaštitom privatne svojine, zaštitom od napada s polja, mada to može, recimo kao što je uradio Island.

Mnoge funkcije država ne mora raditi. Sutra možemo da usvojimo tuđi novac, ne moramo imati ni naš, ali jednu funkciju država mora uvek da radi, to je zaštita privatnih vlasničkih prava, a jedno od osnovnih privatnih vlasničkih prava je život. Pravo na život potiče od toga što posedujemo sami sebe. Da bismo mogli da uživamo to pravo država treba da obezbedi jednu ključnu stvar, a to je zaštita od zaraznih bolesti.

U Srbiji je zaživela praksa koju čak prenose i neki nosioci narodnog suvereniteta u javnim medijima da se vakcine i vakcinacija kao osnovni način zaštite od zaraznih bolesti koje ostavljaju teške posledice i mogu ostaviti smrtonosne posledice u nekim slučajevima, svesno širi panika da vakcine koje proizvode najbolje multinacionalne kompanije u svetu, koje bi trpele troškove koji se mere u stotinama milijardi evra kada bi bilo dokazano bilo gde u svetu da te vakcine nisu adekvatne, u Srbiji se širi propaganda da se putem procesa vakcinacije u stvari šire neke druge vrste bolesti, da te vakcine imaju štetne sastojke i uopšte time se potkopava proces imunizacije stanovništva, što ne bi bilo strašno da ne postoji jedna osnovna konstanta, a to je da se svi ljudi ne mogu imunizovati vakcinama i da jedni način da te ljude zaštitimo upravo da obuhvatnost bude bliže 100% ako je ikako moguće.

Stoga je moje pitanje šta osim kažnjavanja roditelja koji ne dovode svoju decu na vakcinaciju namerava da uradi Ministarstvo informisanja, koje ima instrumente da informiše građane o tome da su vakcine multinacionalnih korporacija vrlo pouzdane, da se daju u celom svetu i koje su posledice odbijanja imunizacije kako za njihovu decu, tako i za društvo u celini?

Isto pitanje se odnosi MUP - da li planira pokrenuti istrage, a takođe i za Ministarstvo zdravlja šta misli da uradi da se njihovi napori ne potkopavaju u Republici Srbiji?

Mi ćemo uvek braniti slobodu govora, jer je sloboda govora je jedino ograničena onda kada vašom slobodom govora možete proizvesti objektivno verovatno loše posledice prema grupi koja je žrtva vaše slobode govora.

Drugo pitanje Stranke moderne Srbije upućeno je Ministarstvu za zaštitu životne sredine. U ovom trenutku Srbija je konačno postala svesna onoga što je naša konstanta decenijama, a to je da udišemo vazduh očajnog kvaliteta tokom zimskog perioda. To je problem koji se ne može otkloniti za sedam dana, deset dana, sedam meseci ili deset godina, ali ono što možemo da radimo da počnemo da otklanjamo te probleme.

Jedan od osnovnih načina i osnovnih saveznika u našem otklanjanju problema jeste evropski put Republike Srbije, odnosno otvaranje poglavlja koje se odnosi na zaštitu životne sredine.

Analizirajući relevantna dokumenta koja su dostupna javnosti na veb stranici Ministarstva zaštite životne sredine, odnosno Kancelarije za evropske integracije, odnosno Ministarstva za evropske integracije, došli smo do zaključka da proces u ovoj oblasti kasni u Srbiji, tako da je moje pitanje kada će Srbija dobiti pregovaračku poziciju u ovom poglavlju, kolike prelazne periode planiramo i koji su razlozi kašnjenja? Hvala.

Petnaesto vanredno zasedanje , 23.07.2019.

Uvažena predsednice, dame i gospodo, poslanička grupa Stranke moderne Srbije imaće dva pitanja upućena ministrima u Vladi Republike Srbije.

Prvo pitanje upućujemo Ministarstvu trgovine, turizma i telekomu-nikacija. Skupština grada Novog Pazara donela je odluku kojom se ograničava prodaja alkoholnih pića u periodu između 20 časova i verovatno šest ili sedam ujutru.

Iako smo imali slične pokušaje širom Srbije, jedan od najpoznatijih je bio u Beogradu i ta odluka je, na svu sreću, ukinuta, više puta je Ustavni sud pokazao da ta odluka pravi jedan veliki problem, iz prostog razloga što se tom odlukom ne zabranjuje samo maloletnicima i nekim drugim grupama koje bi mogle napraviti objektivno probleme konzumacijom alkohola u noćnim satima, nego svim građanima da kupuju alkoholna pića i, takođe, se trgovci teraju u gubitke.

Analize udruženja poslodavaca na nivou Beograda pokazale su koliko je odluka o noćnoj prohibiciji bila štetna za razvoj trgovine, a s druge strane bila je neobično korisna za razvoj ugostiteljskih objekata koji su noću imali veći promet nego što bi ga imali kada ne bi došlo do narušavanja načela slobode trgovine.

Stoga moje pitanje nije da li će Ministarstvo trgovine intervenisati i na pet dana odložiti tu odluku, nego je pitanje zbog čega se u članu 43. Zakona o trgovini zadržava pravo da trgovinski objekti mogu, iako je to suprotno Ustavu Republike Srbije, da odrede određeni period u toku dana kada se ne mogu prodavati određene robe koje mogu bitno da utiču na javni red i mir. Taksativno u zakonu su pobrojana alkoholna pića i pivo, pirotehnička sredstva i slično.

Sama mera ne može na bilo koji način dovesti do toga da se smanje problemi uzrokovani konzumiranjem alkohola, ko želi to da radi može kupiti pre devet sati, može da pije u kućnoj radinosti, može da na bilo koji drugi način dođe do alkohola. Međutim, to otvara dva velika problema. Prvi problem koji se javlja je da se država postavlja kao mama i tata punoletnim osobama i određuje im kakav će životni stil imati i, na neki način, uskraćuje njihovu slobodu da kupuju robe i usluge koje nisu zabranjene za prometovanje, niti zahtevaju neke posebne dozvole. U sadašnjem pravnom sistemu Republike Srbije svaki trgovac može da prodaje alkoholna pića.

Druga stvar, jednom kada se otvori ta mogućnost, moguće je da će se neko sutra setiti pametno, na primer, da zabrani prodaju naftnih derivata jer ljudi mogu brzo da voze kola noću ili da zabrani bilo šta što se lokalnoj samoupravi učini korisnim.

Imali smo iskustva iz nekih mnogo boljih tržišnih demokratija koja su pokazala koliko je bilo koji oblik prohibicije pogrešan i vodi u pogrešna ponašanja, ne postiže efekte koji se žele postići, osim, naravno, efekta povećanja prometa trgovinskih objekata.

Drugo pitanje upućujem ministarki saobraćaja. Naime, raspisan je i u toku je, sada se već i pojavio neočekivani pobednik na tenderu za subvencionisane avio linije iz Niša, neočekivano, to niko nikada ne bi pogodio, na tenderu je jedina uslove ispunila "Er Srbija". Ono što se javlja kao problem u celoj toj priči, linija od javnog značaja, kako se navodi u pozivu i kako se navodi u uslovi na osnovu kojih je "Er Srbija" pobedila na tenderu za 10 linija iz grada Niša, je da se ta odluka Vlade Republike Srbije zasniva na evropskoj direktivi koja govori da postoje linije od javnog značaja, ali koje moraju biti linije koje povezuju centar jedne države sa udaljenim regionima te države, kao što su, na primer, daleka ostrva, regioni do kojih se ne može stići automobilom i slično.

Od svih subvencionisanih linija, na taj način u evropskom saobraćaju, avionskom, gotovo 95% su nacionalne linije, nisu linije za Bolonju, za Malme, za Salzburg i slična mesta, nego bi moglo biti jedino linija Beograd – Niš, koje trenutno možemo imati, ili možda Kraljevo – Niš, drugih trenutno nemamo mogućnosti da imamo, a nikako ne mogu biti linije ka inostranstvu.

Takođe, Niš ni na koji način nije udaljena i nerazvijena oblast Republike Srbije da bi mogla potpasti pod taj režim. Stoga je moje pitanje – da li na taj način promovisanjem linija od javnog značaja mi na mala vrata nastavljamo da subvencionišemo „Er Srbiju“, iako to nije dozvoljeno prema propisima EU? Hvala na pažnji.

Dvanaesto vanredno zasedanje , 04.07.2019.

Poslanička grupa Stranke moderne Srbije ima dva pitanja koja ću uputiti na ovoj sednici.

Prvo pitanje, koje je dosta kraće, usmereno je na ministra finansija. Pre nekih petnaestak dana čuli smo izuzetno dobru vest, a to je da se Srbija zadužila na 10 godina po kamatnoj stopi od 1,6% evro obveznicama na Londonskoj brezi. To jeste dobra vest, međutim, nakon što smo malo duže razmatrali celo pitanje, ostala nam je jedna doza, kako da kažem, straha da li je tih 1,6% indikator toga da će Srbiji biti podignut kreditni rejting u narednom periodu ili investiciona zajednica ceni da će u evro zoni u nekom skorijem periodu doći do deflacije.

Ako je prvi slučaj, nema nekog razloga za brigu. To bi onda bio kontinuum rasta kreditnog rejtinga. Međutim, ako je to indikator deflacije, pošto je 1,6 izuzetno dobra kamatna stopa za trenutni kreditni rejting Srbije, pitanje koje ja postavljam je koja je strategija Ministarstva finansija da se nosi sa deflacijom u evro zoni?

Drugo pitanje je malo duže i kompleksnije, pa ga s toga upućujemo predsednici Vlade Republike Srbije. U ovom momentu, na osnovu pokazatelja koji se odnose na broj traženih radnih dozvola u zemljama EU i imajući u vidu činjenicu da će od 1. januara za većinu poslova u zemljama EU biti moguće tražiti taj posao i bez radne dozvole, uz prezentovanje, naravno, odgovarajućih finansijskih sredstava, ono što je izvesno je da će se pred Srbijom pojaviti jedan veliki rizik, a to je rizik masovnog iseljavanja iz Srbije.

U ovom momentu već sada imamo neke grane gde je nemoguće naći ljude za prilično dobro plaćene poslove. Imamo probleme da se popune radna mesta kod složenijih poslova, a u nekim manjim mestima u Srbiji, koja su i ranije bila podložna iseljavanju, imamo problem da se nađu poslovi najjednostavnije vrste, pa je stoga moje pitanje kada će Vlada Republike Srbije predložiti izradu jedne nacionalne strategije koja će se odnositi ne na sprečavanje iseljavanja, nego na to kako ćemo delovati, pošto ne verujem da iko može da ga spreči i kako ćemo privući neke od ljudi da se vrate u Srbiji nakon određenog perioda?

Takođe, moje pitanje predsednici Vlade Republike Srbije je kada ćemo utvrditi koji su tačno uzroci iseljavanje, jer nisu uvek u pitanju plate i kako delovati na one uzroke na koje možemo delovati danas?

Takođe, pitanje je kada ćemo dobiti odgovore kako delovati u smislu gde podizati plate, pošto u nekim oblastima apsolutno je nemoguće da ćemo zadržati skoro bilo koga ako ne bude bilo jačeg podizanja plata, posebno u oblastima kao što su zdravstvo i kao neka vrlo bitna mesta u javnom sektoru gde je nemoguće zadržati ljude sa sadašnjim nivoom plata?

Takođe, pitanje je gde seći troškove, pošto će iseljavanje imati za posledicu da ćemo imati smanjeni broj aktivnog stanovništva uz nesmanjeni broj ljudi koji su u penziji na „pay as you go“ sistemu? Dakle, pitanje je gde ćemo seći troškove?

Da li će opredeljenje Srbije biti da se uvoze ljudi i kako ćemo to uraditi budući da tradicionalni priliv ljudi iz BiH i Crne Gore se više neće dešavati? Kako ćemo reagovati, pošto znamo koliko je bilo osetljivosti kada su se samo na kratko zadržavali ljudi koji nisu južni Sloveni u Srbiji?

Takođe, naša poslanička grupa smatra da bi to trebala biti tema posebne sednice, ali ostavićemo većini koja je ta koja bi trebala da zakaže jednu takvu sednicu u neko određeno vreme da to uradi.

Specifično pitanje je usmereno i ka ministru obrazovanja, a to je kako ćemo promeniti profile i broj ljudi koje upisujemo, upravo imajući u vidu odliv koji se dešava iz Srbije?

Za ministra privrede - ovaj koncept i subvencija će se susresti sa velikim problemom, jer neće biti jeftine radne snage koja je bila osnov privlačenja stranih investicija, na koji način ćemo promeniti koncept privlačenja stranih direktnih investicija i kako ćemo doći do onih investicija koju daju veću dodatu vrednost po radnom mestu?

Takođe, pitanje je kako ćemo smanjiti opterećenje na plate, imajući u vidu da će zbog porasta cene radne snage mnoga mala i srednja preduzeća biti u velikom problemu. Hvala vam.

Imovinska karta

(Beograd, 24.06.2016.)

Funkcija Državni organ, javno preduzeće, ustanova, druga organizacija Izvor prihoda Interval Neto prihod Valuta Vreme obavljanja / od-do
Narodni poslanik Narodna skupština Republike Srbije Republika Mesečno 98651.00 RSD 03.06.2016 -
Odbornik Opština Stari grad Opština Paušal po sednici 3980.00 RSD 12.05.2016 -