Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Boško Obradović

Boško Obradović

Srpski pokret Dveri

Govori

Poštovani predsedavajući, poštovane kolege narodni poslanici, poštovani građani Srbije koji pratite direktan prenos zasedanja Narodne skupštine Republike Srbije, pomaže Bog svima!

Moje pitanje ide predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću i voleo bih da me stručne službe Narodne skupštine informišu da li je predsednik Srbije ikada odgovorio na i jedno poslaničko pitanje koje je postavila poslanička grupa Srpskog pokreta Dveri.

Dakle, imamo posla sa predsednikom Srbije koji apsolutno ne poštuje Narodnu skupštinu Republike Srbije i nikada ne odgovara na poslanička pitanja. To jasno govori o karakteru njegove vlasti i karakteru njegove ličnosti, pa ga molim ovoga puta da dobijemo konačno odgovore na naša pitanja. Neka od njih ću ponoviti i u ovom svom izlaganju.

Prvo pitanje jeste na osnovu kojih ovlašćenja predsednik Srbije Aleksandar Vučić vodi tzv. tajne pregovore o sudbini Kosova i Metohije? Kada je bio ovde u Narodnoj skupštini Republike Srbije? Kada je ovde predstavio svoju platformu za pregovore? Dakle, kada je dobio podršku Narodne skupštine Republike Srbije da uopšte može negde da ode i da pregovara o Kosovu i Metohiji i na osnovu kog ustavnog propisa je u njegovoj nadležnosti da on na ovakav način pregovara, vodi i rešava ovakva politička pitanja? Šta je sa Vladom Republike Srbije? Vlada Republike Srbije je jedna kancelarija predsednika Srbije i njemu podređen državni organ ili šta? Dakle, ovo je ne samo rušenje kompletnog Ustava Republike Srbije, koje je započelo još 2013. godine, potpisivanjem antiustavnih briselskih sporazuma od strane Ivica Dačića i Aleksandra Vučičića, a evo nastavlja se daljim urušavanjem Ustava Srbije i preuzimanjem kompletne vlasti u ruke predsednika Srbije.

Pitam kada smo mi u Narodnoj skupštini Republike Srbije u poslednje dve godine ovog novog skupštinskog saziva govorili o Kosovu i Metohiji? Nikada. O Kosovu i Metohiji se govori širom sveta, svuda, sem u ovom Domu Narodne skupštine Republike Srbije.

Druga stvar koju pitam predsednika Srbije – zašto nije obavestio javnost Srbije da je promenjen format briselskih razgovora? Više se u Briselu, kao što svi možemo da vidimo, ne razgovara o briselskim sporazumima i primeni onoga što nije primenjeno iz takozvanih, inače antiustavnih, briselskih sporazuma. Prešlo se u novi format razgovora koji nije ništa drugo nego razgovori o konačnom statusu Kosova i Metohije, odnosno o potpisivanju pravno obavezujućih sporazuma sa ovom nepostojećom i lažnom državom, što znači priznanje nezavisnog Kosova od strane aktuelne vlasti u Beogradu, što znači učlanjenje tzv. nezavisnog Kosova u UN, što znači, dakle, odricanje od teritorije države Srbije, kršenje Ustava Republike Srbije, koji prepoznaje Kosovo i Metohiju kao sastavni deo Srbije. To se u ovom trenutku dešava u Briselu. O tome razgovara predsednik Vučić. O tome svedoče i njegovi sagovornici i ratni zločinci i teroristi s kojima on razgovara u Briselu i jasno je da u narednih nekoliko meseci Aleksandar Vučić mora da ispuni svoju obavezu koju je preuzeo kada je došao na vlast uz pomoć zapada 2012. godine, da potpiše pravno obavezujući sporazum sa lažnom državom Kosovo, da omogući Kosovu ulazak u UN i da prizna nezavisno Kosovo.

Ako nije tačno ovo što ja tvrdim, neka izađe Aleksadar Vučić javno među građane i kaže da nikada neće potpisati jedan takav sporazum, da nikada neće dati stolicu Kosovu u UN, ali, kao što vidite, on to ne sme da kaže, jer je jasno da o tome trenutno tajno pregovara.

Drugo i završno pitanje, odnosno treće i završno pitanje jeste zašto mesec dana ne mogu da dobijem odgovor od nikoga u državnoj vlasti, zašto naš državni vrh ne pozove rusku vojnu misiju u Srbiju i time obezbedi bezbednost za sve građane Srbije, a posebno one na Kosovu i Metohiji?

Dakle, zašto kompletan državni vrh ćuti mesec dana na ovaj konstruktivan predlog Srpskog pokreta Dveri, da pojačamo našu pregovaračku poziciju, da napravimo geopolitičku ravnotežu, da dobijemo podršku našeg saveznika koji bi poslao rusku vojnu misiju ovde i ako je već Aleksandar Vučić toliko veliki prijatelj sa Vladimirom Putinom, kako se hvali svaki dan, ja sam siguran da bi Vladimir Putin pozitivno reagovao na ovaj poziv i poslao rusku vojnu misiju u Srbiju, kao što je poslao rusku vojnu misiju u Siriju, na poziv tamošnjeg državnog vrha?

Iz ovoga, što nema odgovora već mesec dana, na ovaj konstruktivan predlog opozicije, da se pozove ruska vojna misija u Srbiju, kao što je bila u Srbiji od 1999. do 2003. godine, meni je jasno da to ova vlast ne sme da uradi, zato što je Aleksandar Vučić ucenjen čovek i zato što će žrtvovati Kosovo i Metohiju zarad svog opstanka na vlasti. Prodaće Kosovo zarad svog opstanka na vlasti.
Poštovani predsedavajući, poštovane kolege narodni poslanici, želeo bih da podržim amandman uvažene koleginice koji jasno govori o onome o čemu smo i mi insistirali u načelnom delu ove rasprave, a to je da nam je ministar ostao dužan odgovor na pitanje – zašto se nije u potpunosti ostalo na konceptu dobrovoljnosti?

U više navrata sam postavio to pitanje, pa bih zamolio ministra da nam ponovo odgovori na to pitanje. Dakle – zašto smo ušli u ovu vrstu zakonske obaveze da praktično država usvajanjem ovog zakona postaje vlasnik naših organa, a mi moramo onda da jurimo državu u slučaju ako eventualno nismo za to da je zamolimo da nas ona skine sa tog spiska?

Dakle, gospodine ministre, stvar je veoma ozbiljna, pitanje je slobode izbora. Niko ovde ne negira značaj donatorstva organa, naprotiv istakao sam i ponoviću da je to vrhunski primer hrišćanskog služenja, saosećanja, ljubavi prema bližnjem i to svi podržavamo. Ali, kao recimo u slučaju vakcinacije, što sam objašnjavao, ne možete ljudima nešto nametati, ne možete totalitarno uplivisati u privatni život, ne možete određivati da neko mora da bude donator organa, kao da neko mora obavezno da se vakciniše, a ne zna kojom vakcinom vakciniše svoju decu, zato što nema dokaz da je ta vakcina ispravna i nema domaće vakcine, nego je to uvozna vakcina itd.

Isti je slučaj i sa ovom materijom, zato podržavam ovaj amandman. Da ste ostavili konce po kome je dobrovoljno davalaštvo organa, gde svako ko želi da bude donor dobrovoljno se prijavi, nikakvih problema nema i svi bismo to podržali. Vi ovde uvodite jedan polurepresivni koncept po kome smo mi već sada po ovom zakonu obavezni davaoci organa, a ako nećemo, moramo da jurimo državu da onda država skine nas sa tog spiska. Onda još tvrdite da nema tog nekog registra onih koji ne žele da budu davaoci organa. Sada mi recite, u slučaju da neko umre kako onda postupate? Tražite registar da je davalac organa, pa ako ga nema u registru davalaca, što znači da nije, onda šta, jurite njegovu porodicu da pitate da li se daju ili ne daju u slučaju tako ožalošćene porodice i tako vanredne situacije? Da li shvatate koje probleme pravite i da li shvatate koliki prostor za zloupotrebu ostavljate?

Rekao sam vam onda i sada ponavljam, mi nismo mala deca i znamo da postoji trgovina ljudskim organima na planetarnom nivou. Takođe znamo da u Srbiji postoji legalna trgovina organima, pogledajte oglase gde ljudi nude svoje organe na prodaju.

Dakle, ozbiljna su pitanja. Znači, niko ne negira dobrovoljnost davalaštva organa, ali vi ste je ukinuli, odnosno vi ste je zakomplikovali. Mi sada treba da jurimo državu i da kažemo – nećemo da budemo donatori organa. To nije logično. Logično je da mi imamo slobodu izbora i da kažemo – hoćemo da budemo donatori organa.

Ono što sam vam predlagao i kroz amandmane i u onoj raspravi, morate sa druge strane da date donatorima određeno zadovoljenje. Moraju da imaju bolju zdravstvenu uslugu, moraju da budu na svaki drugi način ispoštovani u ovom društvu i državi, moraju da budu mnogo strožije kazne za one koji će se eventualno baviti trgovinom ljudskih organa ili prekršiti ovaj zakon na bilo koji način.

Sve to ja ne vidim da ste usvojili u našim amandmanima, odnosno vidim da ste to jednostavno preskočili, što meni govori da vi nemate dobru volju da uzmete u obzir konstruktivne predloge opozicije i konstruktivno da razumete, zapravo, zabrinutost građana. Već sam vam objašnjavao da morate, kao ministar, kao odgovorno lice, da razumete zabrinutost građana.

Rekao sam, na primeru vakcinacije, ljudi sumnjaju u ispravnost stranih vakcina, to morate da razumete. Sumnjaju. Zašto? Nema domaćih vakcina. Zašto ne funkcioniše „Torlak“? Ko kontroliše strane vakcine? Šta nam prodaju kroz strane vakcine, itd, itd? Možda je to nerealna sumnja, a možda su one najispravnije na svetu, ali vi morate da razumete tu sumnju kao ministar, a ne da šaljete, da kažnjavate roditelje, da zabranjujete deci da upisuju vrtić i škole, da ne dajete socijalnu pomoć za roditelje koji nisu vakcinisali svoju decu itd.

Imate u Evropi primere gde nije obavezna vakcinacija. Pazite, imate u Evropi primere gde nije obavezno donatorstvo, već je dobrovoljno donatorstvo. E sad, vama, kad vam navedem primer iz Evrope koji vam ne odgovara, onda niste Evropljani, onda niste za EU. Pa, čekajte malo, hajmo da vidimo ako ima nešto dobro u toj Evropi da primenimo to dobro, a ne stalno u Srbiji da primenjujemo najgore iz Evrope. Evo, ako u Evropi ima primer da nije obavezna vakcinacija dece, ako ima primer da nije obavezno donatorstvo organa, što ne uzmemo taj primer, nego uzmemo baš onaj najgori primer uvek iz Evrope?

Znači, ovde mi 20 godina iz Evrope i takozvane EU, te nakaradne briselske tvorevine, uzimamo stalno najgore, a nikada najbolje primere. I tu ja vas molim za odgovor na to ključno pitanje – zašto ste nam uzeli dobrovoljnost kao mogućnost davalaštva organa? Znači, zašto ste uveli ovu polurepresivnu državnu meru da smo mi svi dobrovoljni davaoci organa, ako se ovaj zakon usvoji, pa onda mi eventualno treba da jurimo državu i da objašnjavamo da mi to nećemo, onda ispadamo nehumani ili ne znam šta već radimo.

Zašto mi to nećemo, oni koji, recimo, to neće? Zato što sumnjaju u vas, sumnjaju u državu, sumnjaju u vlast, sumnjaju u trgovinu ljudskim organima. Nećete da ispitate krađe beba koje ovde postoje decenija, a svi znamo da su se krale bebe iz porodilišta u Srbiji, svi znamo da se trgovalo tim bebama. Pitao sam vas jasno - da li se trguje ljudskim embrionima, odnosno tkivima abortirane dece? Niste mi odgovorili ni na to pitanje. Znači, sumnjamo u vas, morate to da razumete. To ne znači da sad ratujemo sa vama i da se međusobno poubijamo, nego da sumnjamo u vas, u ovu vlast, u državni aparat, u kriminal, u korupciju, u zloupotrebe. Ne zato što smo se sad probudili jutros da sumnjamo, nego što imamo dokaze da to traje decenijama u ovoj državi.

Decenijama neko krade bebe iz porodilišta i svi to znamo. Da li je neko odgovarao? Da li je neko uhapšen? Da li je neko završio na višegodišnjoj robiji? Pa, naravno da nije. Vi me onda pitate što sumnjamo u srpsko zdravstvo. Pa, zato što kradete bebe iz porodilišta. Možda ne kradete vi, ali vi niste procesuirali i krivično gonili onoga ko je krao do sada. Pazite, to je ozbiljna stvar, neko je ostao bez deteta. Nekome je neko ukrao dete i rekao mu je da je dete umrlo, a dete nije umrlo nego je preprodato u zemlji ili inostranstvu. Da li to znači da će sad neko i sa našim organima da trguje i da ih preprodaje u zemlji i inostranstvu? To je sumnja, opravdana sumnja. Morate to da razumete.

Da ste ostavili dobrovoljno davalaštvo organa niko se ne bi bunio, svi bi glasali za i rekli bi – svaka čast, vodite kampanju dobrovoljnog davalaštva, dajte privilegije dobrovoljnim davaocima organa. Ništa nije sporno, ali nemojte nam uvoditi represiju. Represija - obavezna vakcinacija, represija - morate biti donatori organa, represija jedna, druga, treća, četvrta. Znači, morate razumeti roditelje u Srbiji. Ovo su bioetičke teme, nisu samo medicinske teme. To sam pokušavao da vam objasnim u načelnoj raspravi. Znači, ovo su i bioetičke teme važne za religiozne ljude u Srbiji.

Vi ste mi rekli, evo ja vas molim da mi dostavite mišljenje SPC koje ste dobili. Evo, pročitajte ga ovde javno da čujemo šta je to tačno SPC blagoslovila da vi možete da radite, a šta je, možda, rekla da ne možete da radite. Dajte mi to mišljenje SPC. Ja sam vama citirao mišljenje Ruske pravoslavne crkve koje ima najozbiljniju socijalnu doktrinu koja se tiče bioetičkih tema i čuli ste tamo šta je dozvoljeno, moralno i hrišćanski i šta nije dozvoljeno moralno i hrišćanski, pa me interesuje kakvu ste vi to podršku SPC dobili, tačno za šta ste dobili podršku? Nemojte vi da se izgovarate na crkvu, ona je vama dala blanko podršku. Nema blanko podrške. Znači, ima podrške tačno za određenu stvar.

Molim vas, nemojte da manipulišete crkvom. Ovo je osetljivo pitanje. Religiozni ljudi su veoma osetljivi na bioetičke teme. Znate i za abortus, znate i za eutanaziju, znate i za kloniranje, znate i za niz drugih stvari koje se inače nameravaju doneti kroz Prednacrt građanskog zakonika.

Dakle, ovde ulazimo u sistematsko kršenje porodične privatnosti i hrišćanskog morala i donosi se sve veći broj antiporodičnih zakona, gde je naravno na prvom mestu, to ste već javno rekli da ćete doneti, i zakon o rodnoj ravnopravnosti i zakon o istopolnim zajednicama. Dakle, to je jedan širok spektar antiporodičnog zakonodavstva koji počinje da se donosi u ovoj Skupštini, a sa druge strane glumite borbu protiv bele kuge. Ne može borba protiv bele kuge i antiporodično zakonodavstvo. To isključuje jedno drugo.

Znači, ako hoćete borbu protiv bele kuge onda morate porodično zakonodavstvo, onda morate podršku porodici, rađanju, mladim bračnim parovima, porodicama sa više dece. Deca nam odoše iz ove zemlje jer jednostavno nemaju više poverenja u ovu vlast i ne vide perspektivu i budućnost u sopstvenoj držani.

Zašto ne vide? Recimo, ne mogu da se zaposle ako nisu član SNS. To je to, ljudi ne veruju više u budućnost u ovoj državi. To je tragedija gospodine ministre, to je tragedija da Srbi i građani Srbije ne veruju više u smisao života u sopstvenoj državi, kao što, primera rad, poljoprivrednici ne veruju u smisao bavljenja poljoprivredom u zemlji koja je za poljoprivredu Bogom najviše dana.

Dakle, morate da razumete sumnje građana, ne možete nastupati sa pozicije totalitarnog nametanja bilo čega i kažnjavanja građana koji vas ne slušaju, i obaveze da mi sad idemo vas da jurimo da vam kažemo da naši organi nisu državni nego su moji, privatni. Znači, nemojte vi da raspolažete mojim organima, jer ja vam ne verujem. Govorim u ime svih onih građana koji sumnjaju u ovu vlast, koji ne veruju ovoj vlasti, koji ne veruju generalno vlastima, koji su se nagledali da ove vlasti služe zapadu i zapadnim interesima, da stavljaju na stranu interese građana Srbije, a da uzimaju u prvi plan interese zapada.

Nikoga vi ne možete da uverite da ovde niste ostavili prostor za trgovinu ljudskim organima. Da biste nas uverili, dajte nam dobrovoljno davalaštvo i nikakvih problema nema. Ovako, vi ste otvorili jednu pandorinu kutiju, a naveli smo vam i konkretan primer gde ste ukinuli starateljima mogućnost da odlučuju o donatorstvu organa svojih preminulih, da kažem, rođaka kojima su bili staratelji.

Pozivate se na neki član Porodičnog zakona, gde staratelj sa trenutkom smrti preminulog nije više staratelj. I, sada ćete vi, odnosno nekakav etički odbor neke zdravstvene ustanove, da odlučujete da li možete tom preminulom licu da uzimate organe. Da li vi razumete kuda to vodi? Država da odlučuje da li će uzimati ljudske organe nekome kome sam ja bio staratelj, nekome ko je moj bližnji, da li mi je otac, da li mi je dete, zbog specifičnih razloga sam morao da mu budem staratelj, činom smrti tog preminulog lica ja više nisam staratelj. Šta, vi preuzimate starateljstvo i vi ćete da uzimate organe bez pitanja?

Da li vi razumete, gospodine ministre, koliki je to problem? To je ogroman problem. To otvara ogroman prostor za manipulaciju. To otvara ogroman prostor za sumnje. Samo je bilo jednostavno rešenje, ostaviti dobrovoljno davalaštvo, i kaže država – izvolite poštovani građani, ko želi da bude human, ko želi da bude dobrovoljni donor organa imaće privilegije te, te i te. I, sve u redu. LJudima prepustite slobodan izbor hoće li da budu donori ili neće da budu donori, a ne da vi ovde uplivišete u našu privatnost, ne da naši ljudski organi postaju državni organi kada vi donesete ovaj zakon i da mi moramo vas da jurimo i da tražimo ispisnicu da nećemo da dajemo svoje sopstvene organe. Pazite, osetljivo.

Ne možemo se igrati sa tim. Sumnje građana su ogromne u ovu državu. Kažem vam, ako vi za pola veka niste ispitali jedan slučaj krađe beba iz porodilišta, jedan, ko da vam veruje, gospodine ministre. Ko da vam veruje da se to i dalje ne dešava? Imate čak i preporuku Saveta Evrope da to morate da uradite, godinama postoji ta preporuka, još to niste uradili. Kada vidim jednog lekara i drugo administrativno osoblje koje je učestvovalo u krađi i preprodaji beba, da je završio na višegodišnjoj robiji, tada mi se javite da vam poverujem u bilo šta što mi pričate. Do tada nemojte da mi tražite poverenje na vašu reč, jer niste bili spremni za šest godina vaše vlasti da uhapsite jednog kriminalca koji je krao bebe iz porodilišta, da uhapsite jednog vođu kriminalnog klana koji trguje drogom i ubija našu decu po Beogradu i po Srbiji. Sada ćete da kažete – sudija je kriv, tužilac je kriv. Ko je kriv što ovde funkcionišu trgovci drogom? Ko je kriv što prodaju drogu našoj deci? Ko će da im stane na put? Kada? Vašim Zakonom o psihoaktivnim supstancama? Pa, nikada.

Dakle, nemate poverenje ovog naroda, nemate poverenje ljudi, ljudi sumnjaju u ovu vlast, mnogo puta su prevareni, mnogo puta je zloupotrebljeno poverenje, mnogo puta se radilo u interesu zapada, ne u interesu Srbije i jednostavno se postavlja pitanje – gde je kraj? A vi ste uneli dodatni crv sumnje kada ste ukinuli dosadašnju praksu dobrovoljnog davalaštva organa i namećete nam obavezu davanja organa, a da mi moramo da jurimo državu i da kažemo – mi to nećemo. To je pogrešan koncept, to je naopako okrenut, inače, logičan i smislen cilj dobrovoljnog davalaštva organa. Dakle, morate razumeti roditelje u Srbiji, morate razumeti ljude koji u vas sumnjaju, koji nemaju poverenje, koji ne veruju ovoj vlasti, koji su toliko puta prevareni od svih vlasti, ne samo od vaše, da se razumemo. Evo, SPS je obeležio 28 godina pljačke ovog naroda juče, 28 godina korišćenja državnih resursa, zloupotrebe…

(Isključen mikrofon.)
Poštovani predsedavajući, poštovani gospodine ministre sa širokim krugom saradnika, ja bih želeo da eto na kratko, mada mi je to neprijatno, pokvarim ovu idilu koja postoji u Narodnoj skupštini Republike Srbije po pitanju ovih vaših predloženih zakona, jer smatram da se ovim zakonom otvara jedan čitav set bioetičkih tema i dilema koje će uskoro postati više nego aktuelne, koliko vidim, u domu Narodne skupštine Republike Srbije.

Vi znate, gospodine ministre, uvek smo imali živu i rekao bih zdravu polemiku po raznim pitanjima, da se nikada nisam libio da pohvalim sve dobro što je dolazilo od strane vašeg ministarstva, kao i naravno da polemišem oko onoga što smatram da nije bilo dobro. Tako i ovde, mogu da kažem u ovom zanatskom delu uređivanja zakona i dovođenja u red jedne materije koja devet godina, recimo, nije dovedena u red, a postavlja se pitanje zašto kada ste već šest godina na vlasti?

Vi ste nešto pomerili, nešto uradili i nešto sredili. Inače tako smo pre godinu dana i sredili ono što se tiče transfuziologije, odnosno transfuzije krvi u srpskom zdravstvenom sistemu pa to ne funkcioniše, tako da možemo i o tome detaljnije jer očito je da mi nešto zakonski uredimo, a to u praksi uvek ima ogromne probleme da uopšte bude primenjeno ili se primenjuje pogrešno.

Ovde bih ja želeo da skrenem vašu pažnju da u naše zakonodavstvo sa ovim zakonom ulazi jedan čitav set tema koje se tiču bioetičkih tema i dilema. Dakle, počevši od naravno Zakona o rodnoj ravnopravnosti koji nam se najavljuje i koji bi trebalo da omogući da neko ko se pre podne oseća kao žena, popodne kao muškarac, a uveče opet kao žena ima tu mogućnost da se oseća kako god hoće.

Zatim, najava zakona o istopolnim zajednicama, itd, a vi dobro znate da je u pripremi i prednacrt građanskog zakonika koji tretira tek neke sporne bioetičke teme kao što je eutanazija, kloniranje, zatim fizičko kažnjavanje dece koje se zabranjuje, pa sve veći broj oduzete dece.

Evo, pre neki dan smo imali, gospodine ministre, neverovatan podatak u „Novostima“ da je roditeljima u poslednjih pet godina oduzeto 5.668 dece u Srbiji. Zašto sve ovo pominjem? Dolazim na vašu temu. Zato što je ovo sve tema koja govori o tome da iako Vlada spolja gledano ima borbu protiv bele kuge, želju za natalitetom i ne znam šta sve drugo što smo mi vrlo otvoreno podržali, jer to je naša politika od osnivanja Dveri i drago nam je da je Vlada posle šest godina shvatila da su Dveri bile apsolutno u pravu kada su govorile o porodičnoj politici.

Sa druge strane, imamo jedan čitav set, rekao bih, anti-porodičnog zakonodavstva ili bioetički krajnje spornog i problematičnog zakonodavstva. Onda da se ne vraćam recimo na temu vakcina i „Torlaka“, bilo je danas ovde reči, ali morate da razumete sve nas roditelje kojima su bioetičke teme važne, sve nas verujuće ljude kojima su bioetičke teme lažne. Nama nije važno šta kaže EU ili Brisel, nama je važno šta kaže učenje naše vere, naše crkve. Za nas su bioetičke teme veoma osetljive.

Želeo bih u ime mnogih roditelja čisto da apelujem na vas. Kada vidite protivljenje tzv. vakcinaciji, treba da znate da to nije protivljenje obaveznoj vakcinaciji, jer je to jedna civilizacijska i dobra tekovina, već je protivljenje sumnjivim vakcinama čije se poreklo ne zna, a koje nisu napravljene u Srbiji jer smo ugrozili zdravstvenu bezbednost Srbije jer ne pravimo više domaće vakcine, itd.

Znači, hoću da vam kažem da je to čitav jedan spektar tema koje jednostavno brinu savremene srpske roditelje. Znači, možda neko preteruje u toj brizi, možda je neko sklon teorijama zavere, možda ima raznih izvitoperenja, ali nemojte negirati osnovnu brigu koja stoji iza svega toga. Znači, ljudi imaju određene moralne dileme. To je nešto što morate da imate u vidu kada predlažete određene zakone.

Konkretno, kada govorite o Zakonu o presađivanju ljudskih organa, morate da budete svesni jedne činjenice koja nesumnjivo postoji, a to je trgovina ljudskim organima. Navešću vam jedan konkretan i bolan primer, a to je tzv. fetalna terapija koja se zasniva na odstranjivanju i upotrebi tkiva i organa ljudskih embriona abortiranih u različitim fazama razvoja radi pokušaja lečenja različitih bolesti i podmlađivanja organizma, primera radi. Mene bi zanimalo - da li to postoji u Srbiji, da li u Srbiji postoji fetalna terapija, da li neko zloupotrebljava abortiranu decu i od toga pravi ne znam kakve pomade za nekog pametnjakovića koji želi na taj genijalan način da se podmlađuje? Dakle, vrlo su osetljive stvari i navodim samo primere, a doći ću do suštine onoga što je problem ovog zakona.

Hoću da vam prikažem čitavu lepezu bioetičkih tema i dilema koje postaju sve aktuelnije u Srbiji, jer očito je da prednacrt građanskog zakonika i određeni zakoni koji dolaze u proceduru sve više nasrću na porodični moral, na tradicionalne vrednosti, na versko učenje koje je nama verujućim ljudima veoma bitno, što nemate pravo da nam negirate.

Dakle, učenje, primera radi, naše crkve, mogu da vam citiram nekoliko rečenica, a potiče iz socijalne doktrine Ruske pravoslavne crkve koja je vrlo detaljno i temeljno obradila sve bioetičke teme na najvišem duhovnom i naučnom nivou. Recimo, evo šta kaže o ovoj aktuelnoj temi o kojoj mi danas raspravljamo.

Kaže, savremena transplantologija, teorija i praksa presađivanja organa i tkiva dozvoljava pružanje delotvorne pomoći mnogim bolesnicima koji bi bez toga bili osuđeni na neizbežnu smrt ili na tešku invalidnost. U isti mah razvoj ove oblasti medicine usled povećanja potrebe za neophodnim organima rađa određene moralne probleme i može da bude opasan po društvo. Dakle, može da bude, ne znači da će da bude, ali može da bude, kao što postoji trgovina organima, kao što postoji kriminal u toj oblasti. Svi znamo da to postoji na svetskom nivou i ne možemo se praviti ludi da to ne postoji. Znači, to postoji, kriminalna trgovina ljudskim organima. Znači, opravdane sumnje da se ne dođe u jednu takvu situaciju u našoj državi morate prosto da razumete.

Kaže dalje socijalna doktrina Ruske pravoslavne crkve. Nesavesno propagiranje donatorstva i komercijalizacija transplantacione prakse stvaraju preduslove za trgovinu delovima ljudskog tela, što ugrožava život i zdravlje ljudi. Dveri smatraju da organi čovekovog tela ne mogu se smatrati objektima kupovine i prodaje. Presađivanje organa živog davaoca može se zasnivati samo na dobrovoljnom samopožrtvovanju radi spasavanja života drugog čoveka, i to je hrišćanski i to je apsolutno prihvatljivo. Znači, dati život za drugoga, dati organ za drugoga potpuno je hrišćanska postavka stvari. U tom slučaju saglasnost za eksplantaciju, odnosno odstranjenje organa postaje čin ispoljavanja ljubavi i saosećanja. Tu ništa nije sporno.

Potencijalni davalac međutim mora da bude u potpunosti obavešten o mogućim posledicama eksplantacije organa po njegovo zdravlje. Moralno je nedopustiva ekplantacija koja direktno ugrožava život davaoca.

Najraširenija praksa, tu dolazimo do brojnih problema u vezi sa vašim predlogom zakona, je praksa uzimanja organa od tek preminulih ljudi. U takvim slučajevima mora biti isključena svaka nejasnoća u pogledu određivanja trenutka smrti. Neprihvatljivo je skraćivanje života jednog čoveka, kao i odustajanje od postupaka koji održavaju život radi produžavanja života drugog čoveka.

Ono što mislim da je problem sa čitavim vašim konceptom ovog zakona, dakle, darivanje ili zaveštanje takve vrste ljudskih organa ne može se smatrati čovekovom obavezom. Dakle, ne može se smatrati čovekovom obavezom, što vi na jedan indirektan način uvodite ovim zakonom. Zbog toga je dobrovoljna saglasnost data za života uslov zakonitosti i moralne prihvatljivosti ekplantacije, i to je stav Dveri. Dobrovoljno davanje organa za života tj. potpisivanje kartice za života je moralno prihvatljivo. Sve drugo ostavlja prostor ozbiljne manipulacije i sumnju u taj postupak.

U slučaju da lekarima nije poznata izražena volja samrtnika ili već umrlog čoveka, oni treba da saznaju obrativši se, ako je neophodno, njegovim srodnicima. Takozvanu prezunkciju, pretpostavku o saglasnosti potencijalnog davaoca za odstranjivanje organa ili tkiva njegovog tela koja je predviđena zakonodavstvom niza zemalja smatramo nedopustivim i narušavanjem ljudske slobode.

Dakle, vi ste ovde negde stali na pola puta. Niste išli u potpunu pretpostavljenu saglasnost, a bilo je to u prvim nacrtima zakona, ako se ne varam. Znači, svi mi smo obavezni davaoci svojih organa, pa moramo da nađemo negde nekoga u državi, pa da se tome suprotstavimo, pa da ne znam potpišemo da ne možemo itd, što je opasan korak u kome država totalitarno interveniše u pravu na privatnost i počinje da propisuje praktično … Znate šta, država postaje vlasnik mojih, odnosno ljudskih organa. Ja moram da jurim državu da nekako izađem iz tog sistema dobrovoljnog davanja organa.

Znači, verujte, stvari su vrlo osetljive i nisu uopšte za igru. Vi ste stali na tom putu, pa ste vratili najbliže srodnike koji ipak moraju da se pitaju u slučaju preminulog lica za davanje njegovih organa, ako on nije to zaveštao za života. Dakle, stali ste na pola puta, ali ste otvorili Pandorinu kutiju gde država praktično sada sve nas obavezuje da smo mi dobrovoljni davaoci sopstvenih organa i da mi moramo sada da izlazimo, da tako kažem, da se branimo od države, da zahtevamo – ne, to su moji organi, čekajte da vidim itd.

Zašto nismo ostali na tom dobrovoljnom davalaštvu organa koja je jedna potpuno hrišćanska, utemeljena, moralna stvar? Ko hoće, neka izvoli, evo doktor je potpisao, ima karticu, svaka čast, svako drugi ko želi njegovo je pravo i sloboda, a ne da država to nameće i ne da država time otvara Pandorinu kutiju sumnji šta može da stoji iza toga. Dakle, šta može da stoji iza toga, kao i kod fetalne terapije, odnosno potencijalne veoma kriminalne delatnosti trgovine ljudskim embrionima abortirane dece. Nemojte mi samo reći da je to sada teorija zavere i da se to ne radi nigde u svetu, jer je ovo fin i civilizovan svet. To cveta, gospodine ministre. Za Srbiju sam vas ja pitao da vi garantujete da toga nema u Srbiji. Ja vam pričam za zapadni svet, a vi garantujte da nema trgovine ljudskim embrionima abortirane dece u Srbiji. I stanite iza toga.

Dakle, ovde smo čitavim nizom vrlo konstruktivnih amandmana, vi ćete obratiti pažnju na njih, predložili određene stvari koje mislimo da poboljšavaju postojeći tekst zakona. Molim vas da obratite pažnju na njih, jer bili smo veoma konstruktivni.

Pre svega, tražili smo pooštravanje kazni, duplo na svakom mestu u zakonu, za svakog kome bi pala napamet bilo kakva zloupotreba u ovoj oblasti. Dakle, pošto poverenje u sistem čini osnovu dobrovoljnog davalaštva i sama sumnja može da sruši ceo sistem, a što se dešavalo u zemljama EU i bilo praćeno katastrofalnim padom davalaštva. Zbog sumnje u ozbiljan crni biznis sa visokim profitima kaznena i prekršajna politika mora biti strožija. Mišljenje Dveri. Imate predlog amandmana.

Naš je dodatak ovome što vi radite da živi davaoci treba da imaju prioritete na listi čekanja i drugim oblicima pružanja zdravstvene zaštite. Znači, ko je za života davalac, mora negde da ima neku privilegiju u ovom zdravstvenom sistemu. Imate amandman i na tu temu.

Na jednom mestu ispravljamo, u članu 25. stav 4, gde pismeni pristanak tražimo za prikupljanje ćelija, odnosi se na prvi zakon, da mogu da daju i otac i majka, ukoliko je drugi roditelj nepoznat ili je umro, a ne samo majka, kao što je predloženo u vašem predlogu zakona, pa obratite pažnju na član 25.

Naravno smatramo da inspekcijski nadzor nad obavljanjem delatnosti u oblasti ljudskih organa mora da se obavlja češće, najmanje jednom godišnje da bi se zbog osetljivosti materije steklo poverenje u delatnost iz ove oblasti, i to smo predložili.

Jedna osetljiva tema na kojoj želim da zadržim vašu pažnju, a to su umrla lica, bilo maloletna ili lišena poslovnih sposobnosti, gde vi predviđate da za uzimanje njihovih organa daje saglasnost etički odbor zdravstvene ustanove koja se obrazuje u skladu sa zakonom kojim se uređuje zdravstvena zaštita. Mi to menjamo i predlažemo da to može, ali uz obaveznu prethodnu saglasnost organa starateljstva. Ako se podrazumeva, molio bih da to uđe u zakon. Član 23. Mi smo lepo dodali da bi to bilo jasno. O čemu se radi? Za uzimanje ljudskih organa od umrlog maloletnog lica bez roditeljskog staranja, kao i za uzimanje ljudskih organa od umrlog punoletnog lica kome je delimično ili potpuno oduzeta poslovna sposobnost, neophodna je obavezna saglasnost zakonski određenog staratelja kako bi se sprečila zloupotreba i neovlašćeno korišćenje organa. Prosta stvar.

Nedopustivo je da samo etička komisija zdravstvene ustanove odlučuje o doniranju organa ovih umrlih lica, a da iz procesa donošenja odluke isključe lice ili lica koja su se za života pokojnika starala o njemu. U slučaju punoletnih lica, to su najčešće roditelji dece ometene u razvoju ili dece sa invaliditetom, među kojima ima i onih koji nakon punoletstva dece dobijaju starateljstvo nad njima, kao i dece koja zbog zdravstvenih problema roditelja dobijaju starateljstvo nad njima, bilo da su delimično ili potpuno te osobe lišene poslovne sposobnosti.

I u jednom i u drugom slučaju reč je o najbližem krvnom srodstvu ili osobama koje su bliske osobi o kojoj se staraju. Izopštiti staratelja iz procesa davanja saglasnosti za doniranje organa lica nad kojima je vršeno staranje gruba je etička greška i ovim amandmanom se taj propust ispravlja. Ako ste vi to već predvideli na nekom drugom mestu zakona, ja vas molim da mi na to ukažete, a ako niste, ja vas molim da vi prihvatite ovaj amandman.

Dakle, šta smo mi ovim zapravo želeli da pomognemo u poboljšanju zakonskih rešenja? Pre svega da vratimo temu na dobrovoljnost davalaštva. Znači, da ne bude naša obaveza da mi jurimo državu da mi nismo dobrovoljni davaoci, nego da država čeka one koji hoće da budu dobrovoljni davaoci.

Druga stvar, da se izuzetno pooštri sistem kaznenih i prekršajnih mera za svakog kome bi palo na pamet da se bavi trgovinom ljudskim organima i drugim manipulacija, posebno zdravstvenim radnicima, naravno.

I, treća stvar, malo više privilegija za davaoce organa u zdravstvenom sistemu Srbije i van sistema naravno, ne samo u zdravstvenom sistemu, nego i van sistema. Prosto, znači, ti ljudi su spremni na određenu žrtvu, humani su, to treba nagraditi. Ali ostaviti kao dobrovoljno i onda nemamo nikakvih problema ko smo u okviru, da kažem, hrišćanske etike i, barem za nas verujuće ljude, tu ne vidimo nikakav problem.

Gde mi vidimo veliki problem? To je Zakon o psihoaktivnim kontrolisanim supstancama. Ne zato što je on loš. Vi ste tu uradili neke dobre stvari koje se tiču lečenja i rehabilitacije narkomana. Posebno je dobro ovo što će se sada brže ulaziti u trag ovim novim psihoaktivnim supstancama, kao što vidimo, koje ubijaju našu decu gotovo svakodnevno. Ali, ono što vi, gospodine ministre, ne možete da rešite ovim zakonom, jeste centralni problem ove države kada je u pitanju trgovina drogom, a to je nemogućnost da se uđe u trag trgovcima drogom i da oni završe na višegodišnjoj robiji i da više nikome ne padne na pamet da se time bavi.

Dakle, problem zašto će ovaj zakon ostati, takođe, mrtvo slovo na papiru je u policiji, u tužilaštvu, u sudstvu i na medijima koji, zapravo, štite tu vrstu promocije narkotika i štite, naravno, i trgovce drogom.

Onda imate udruženje „Sveti Sava“ iz Lazarevca koji je javno napiše po imenu i prezimenu ljude koji trguju drogom u Lazarevcu i svi znamo da oni trguju drogom u Lazarevcu. I kod mene u Čačku i kod Dragana Vesovića u Kraljevu znamo svi ko trguje drogom, jedino policija ne zna, jedino tužilaštvo ne zna, a čak i kad se policija osmeli da nekoga uhapsi, čak i kad tužilaštvo se osmeli da nekoga krivično goni, onda su tu sudije koje vrlo elegantno daju minorne kazne i tako trgovac drogom najnormalnije nastavlja da se bavi svojim poslom.

Kad bismo, recimo, streljali desetak trgovaca drogom, to bi bilo izuzetno dragocena poruka onima koji trguju drogom. Mislim da bi se stepen trgovine drogom naglo smanjio u Srbiji. Samo pet do deset trgovaca drogom da streljamo ili javno da obesimo na Terazije. Možda deluje surovo, a nije surovo kad oni našoj deci prodaju drogu? To nije surovo? I koliko je naše dece po ovim vašim statistikama umrlo zato što im je neko to prodavao? I dalje se šeta ovim ulicama i ugledni je građanin, možda je čak i donator crkve, možda je čak i donator crkve, možda je političar, možda je otkud znam ko od uglednih ljudi u ovom društvu, ali neka deca su zbog toga nastradala i neko mora njima da stane na put.

Znači, verujte, smrtna kazna je mala kazna za trgovce drogom. Meni je svejedno koja vrsta smrtne kazne, ali je mala kazna i dok ne bude drakonska kaznena politika, ovi vaši zakoni će biti mrtvo slovo na papiru.

Znači, trguješ drogom, uhvaćen si kao trgovac drogom, još više kao organizator kriminalne grupe koja trguje drogom, pa nećeš izaći iz zatvora nikada, ako već naše krivično zakonodavstvo ne predviđa smrtnu kaznu, jer to je jedina ozbiljna poruka trgovcima drogom, sve ostalo, da izađe za godinu dana, pa znate koliko je on zaradio? Šta je njemu problem da godinu dana bude u zatvoru još o državnom trošku. Bar da kopa neki kanal, bar da radi u nekom rudniku. Ne, on čovek uživa, gleda TV, a obogatio se trgovinom drogom. Izlazi posle godinu dana, gospodin čovek i u društvu faca, onda ima legalne poslove i idemo dalje.

Čekajte, kako mislite ovim zakonom da rešite taj problem? Pa, ne rešava se to zakonom o psihoaktivnim kontrolisanim supstancama, nego hrabrijom policijom, hrabrijim tužilaštvom, nekorumpiranim sudstvom, slobodnim medijima i udruženjima građana poput „Svetog Save“ iz Lazarevca koji su se osmelili da kao pojedinci, kao građani izađu na crtu trgovcima drogom. Znate kolika je to hrabrost? Policija ne sme, a građanin sme. E, to je za orden predsednika Srbije, ono što su uradili ljudi iz društva „Sveti Sava“ iz Lazarevca. Da umesto države i oni koji primaju platu za to, policije, tužilaštva, sudstva, oni se sukobe javno sa trgovcima drogom u svom mestu. To je veličanstvena hrabrost.

Dakle, moja poruka je tu vrlo jednostavna. Nemojte da ovo završi kao zakon koji smo takođe podržavali, a tiče se transfuziologije krvi. Niti je zaživeo u sva četiri sedišta koja smo predvideli, niti je napravljen centralni informacioni sistem u Beogradu, niti ste analizu krvi za virusologiju uradili kako treba.

Znači, vi donesete dobar zakon, primena je loša i onda imamo problem. Zato molim vas da obratite pažnju i na primenu zakona, a ne samo zakonodavstvo na papiru. Hvala na pažnji.
Poštovani predsedavajući, poštovane kolege narodni poslanici, poštovani građani Srbije, pomaže Bog svima.

Prvo pitanje bih usmerio ka predsedniku Narodne skupštine, gospođi Maji Gojković – da li ćemo u toku ovog zasedanja Narodne skupštine, pošto nam u četvrtak pada poslednji četvrtak u mesecu, imati Vladu Republike Srbije ovde u gostima, tačno na Vidovdan, na godinu dana od rada Vlade Srbije, kako bismo kao narodni poslanici mogli da im postavimo odgovarajuća poslanička pitanja i direktno, a ne samo ovako?

Drugo pitanje je predsedniku Srbije, tiče se pregovora koje on neovlašćeno, bez mandata Narodne skupštine Republike Srbije vodi u Briselu. Dakle, kada će predsednik Srbije obavestiti parlament i javnost o tome šta se zapravo u Briselu trenutno dešava?

Činjenica je da je po ko zna koji put prekršio svoja obećanja. Rekao je da neće biti više pregovora u Briselu dok se ne otkrije ko je i kako ponižavao Marka Đurića, dok se ne utvrdi zajednica srpskih opština, dok se ne istraži ubistvo Olivera Ivanovića i naravno, evo ga, ponovo pregovara u Briselu iako ništa od toga nije ispunjeno. To je samo dokaz da je tačna ona statistika koja je utvrdila od svega što je ikad izgovorio Aleksandar Vučić, samo 8% je istina.

Ono što je važna stvar jeste da se očito promenio format pregovora u Briselu. Tamo se više ne razgovara čak ni o ovim antiustavnim, dosadašnjim briselskim sporazumima i njihovom sprovođenju, već se prešlo na dogovor o potpisivanju pravno obavezujućeg sporazuma sa lažnom državnom Kosovo.

Činjenica je da je započet novi ciklus pregovora koji vodi ka priznanju nezavisnog Kosova od strane države Srbije i aktuelne vlasti u Srbiji. Red je da to neko saopšti građanima Srbije.

Ovim dana možemo čuti u tabloidima bliskim aktuelnoj vlasti da zapad pritiska Aleksandra Vučića i aktuelnu vlast. Molim samo predsednika države, to je moje pitanje – da nam precizira na koji ga način i oko čega zapad pritiska? Jer postoje dve vrste pritiska, jedna je ako ga pritiska zapad kao predsednika države da se odrekne KiM, i evo javno kažem da smo spremni da mu pomognemo i da branimo tu njegovu poziciju očuvanja KiM u sastavu Srbije, ako ga zapad oko toga pritiska. Druga je stvar ako ga zapad pritiska da ispuni obećanje koje je dao 2012. godine kada ga je zapad doveo na vlast, a to je obećanje da će se odreći KiM na putu Srbije u EU.

Dakle, to su dve različite stvari. Jedno je ako ga zapad pritiska da ispuni obećanje koje je dao zapadu, a drugo je ako zapad pritiska Vučića da se odrekne KiM. dakle, Molim predsednika države da nam to precizira, o čemu on dakle pregovora u Briselu, o podeli KiM, kakav referendum o KiM? Referendum je antiustavan, KiM su sastavni deo Srbije, to piše u predsedničkoj zakletvi. Može ponovo da je pročita, nema referenduma o KiM. To je antiustavni referendum, da se razumemo. Ako želi da izda KiM pa da se sakrije iza građana, to je drugo pitanje, ali je to antiustavna stvar.

Najvažnija stvar koju želim da pitam predsednika Srbije, kakva su njegova saznanja o nekakvom novom „Bljesku“ i „Oluji“ na severu KiM? Ako to zaista postoji kao opasnost, molimo ga da hitna vanredna sednica Skupštine Srbije o toj opasnosti, o temi KiM i da svi to čujemo. Ako to ne postoji, nego on koristi samo to za plašenje građana, da bi tako opravdao potpisivanje pravno obavezujućeg sporazuma sa lažnom državom Kosovo, to je druga stvar.

Dakle, činjenica je da se priprema izvesni kompromis. Ja pitam predsednika Srbije, šta je kompromis? Odricanje od KiM? Kršenje Ustava Srbije? Kršenje Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti? Priznanje nezavisnosti Kosova zarad ulaska Srbije u EU? To nije kompromis, to je izdaja srpskih, nacionalnih i državnih interesa, to je kršenje našeg teritorijalnog integriteta i suvereniteta.

Da ne bi bilo da samo kritikujemo i da tražimo ostavku predstavnika Vlade, a ponovo je tražim zbog one sramne izjave da KiM više nisu Srbija, evo i konkretnih predloga kako rešiti pitanje KiM, pa molim predsednika Srbije da mi odgovori na pitanje, šta on misli o ovim predlozima.

Pod broj jedan, vratiti pregovore o KiM tamo gde im je mesto u Savet bezbednosti UN. Pod broj dva, primeniti Rezoluciju 1244 koja omogućava povratak do 1.000 pripadnika srpskog državnog osoblja na teritoriji KiM. Pod broj tri, pozvati rusku vojnu misiju u Srbiji, koja bi bila nama garant bezbednosti građana Srbije na KiM i ta ruska vojna misija povukla bi se iz Srbije istoga trenutka kada se NATO misija povuče sa KiM.

Dakle, da li će predsednik države, koji ima odlične kontakte u Kremlju, pozvati rusku vojnu misiju, da ili ne i zašto ne?
Hvala predsedavajuća.

Poštovani gospodine ministre, ja bih zaista želeo da izrazim svoje najdublje uverenje da postoje teme u srpskom narodu i državi koje ne bi trebalo da budu predmet sukoba između vlasti i opozicije.

Dakle, prirodno je da u Narodnoj skupštini Republike Srbije teče žestoka parlamentarna rasprava oko raznih tema po kojima se mi ne slažemo. Međutim, postoje, rekao bih, teme koje nadilaze naše stranačke, ideološke i svake druge političke razlike i koje bi trebalo da opredeljuju ovu naciju u nekom pravcu jedinstva.

Evo, rekao bih, u ovom predloženom Zakonu o ratnim memorijalima, upravo jedne takve teme oko koje zaista ne vidim kako i zašto bismo mi trebali ovde da se delimo. Tako da, nisam na najbolji način uspeo da razumem sukobe koji su se juče ovde u ovoj amandmanskoj raspravi vodili između bivšeg i sadašnjeg režima. Mislim da nam tako nešto potrebno oko tema oko kojih zaista nema potrebe da među nama postoje razlike.

Vi takođe znate kakav je pristup poslaničke grupe Srpskog pokreta Dveri i svakom od predloženih zakona koji dolaze ovde od strane vlasti. Mi uvek govorimo o onome što je dobro, to istaknemo i pohvalimo i podržimo, i ne zaboravite i glasamo za to što smatramo da je dobro došlo kao predlog od strane vladajuće većine. Međutim, nemojte nam zameriti, mislim da je to naša obaveza, moramo i da kritikujemo ono što smo uočili da je loše u predloženim zakonima. To smo upravo pokušali u svim našim amandmanima ako ste ih pažljivo čitali, pa i u ovome, da na sve moguće načine ukažemo kako bi se ovaj predloženi zakon mogao ispraviti. Vi ste to mogli videti, i nadam se da ćete neki od naših amandman i usvojiti, jer su zaista pisani u konstruktivnom duhu.

Ponoviću, dakle, šta je sve dobro u onome što ste vi predvideli ovim zakonom. Pre svega, dobro je što ćemo imati konačno registar svih ratnih memorijala u zemlji i inostranstvu. Dobro je što će se znati tačne nadležnosti ko o tome treba da brine. Dobro je takođe, nadam se, da će iz ovog zakona proisteći i to da ćemo konačno popisati sve naše postradale u raznim otadžbinskim i odbrambenim ratovima u prošlosti.

Naravno, dobro je da se ide ka onome što mislim da takođe ovde postoji, nesumnjiv konsenzus, a to je da ova država konačno napravi jedan ozbiljan memorijalni centar žrtava genocida nad srpskim narodom u 20. veku, koji bi bio jedna velika opomena, a i prilika da oni koji dolaze u ovu državu, posete jedan takav memorijalni centar i vide kolike su zapravo žrtve podneli pripadnici srpskog naroda u 20. veku, koji su uvek bili na strani istine i pravde.

Dobro je, i znate da smo to i podržali i da u tome učestvujemo, i formiranje komisije za istraživanje NATO zločina. I, mislim, takođe, i tu bih dodao svemu ovome, što je dobro u ovom zakonu, i inače, da kažem, onome što je Vlada u međuvremenu uradila, još dve ili tri stvari.

Prva je, ovo što ovih dana provejava u javnosti da je ogromna podrška ideji Dveri o kojoj mi pričamo godinama kao jedina politička opcija koja se, čini mi se, za to otvoreno zalaže, a to je povratak redovnog služenja vojnog roka. Da bi trebalo obratiti pažnju i na to i na deklaraciju koju je Narodnoj skupštini Republike Srbije predala poslanička grupa Dveri o genocidu nad Srbima, Romima i Jevrejima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Prosto je neverovatno, da evo, toliko decenija posle svega toga, mi ne možemo da u ovom domu Narodne skupštine da usvojimo jednu takvu deklaraciju o genocidu koji je naš narod preživeo.

Zašto vam to sve pričam? Zato što smatram da je prevencija genocida, a tu je uloga ratnih memorijala izuzetno važna, da je prevencija genocida, možda, jedna od najvažnijih tačaka državne spoljne i unutrašnje politike. Znači, da bismo mi sprečili neki budući genocid koji neko može da planira nad ovim narodom, mi treba da iznesemo istinu o srpskom stradanju u 20. veku. Jedan od faktora iznošenja te istine i negovanja tog istorijskog sećanja i pamćenja jesu upravo ratni memorijali.

E, sada bih ja želeo da vam postavim i nekoliko pitanja u funkciji, jeli, poboljšanja ovog zakonskog rešenja, neka su i predviđena našim amandmanskim intervencijama, a neka su prosto sugestije i predlozi u duhu jedne konstruktivne kritike. Ne zaboravite, ponoviću osnovnu poziciju srpskog pokreta Dveri – mi nismo opozicija državi Srbiji, mi smo opozicija vlasti SNS i njenih koalicionih partnera. Dakle, sve što je dobro za državu, dobro je i za Dveri, ali ono što je loše za državu i što loše radi aktuelna vlast, verujte, uvek će biti kritikovano sa naše strane.

Čega nema, naime, u ovom Predlogu zakona? Već ste to čuli i od naših narodnih poslanika i ponoviću – nema logora i koncentracionih logora koji bi trebalo da budu jedan od osnovnih elemenata zaštite u ratnim memorijalima. Prosto, ne znam zašto ste to propustili.

Takođe, nema onoga što vas neprestano kritikujemo, srpskog predznaka u zakonskim rešenjima. Dakle, ovo nisu samo, kako ih vi ovde definišete, oslobodilačke tradicije i ratovi, ovo su, pre svega, otadžbinski i odbrambeni ratovi i srpske vojničke tradicije. Ne vidim zašto se neprestano u zakonskim rešenjima aktuelne vlasti izbegava taj predznak „srpski“, izbegava ta nacionalna, da tako kažem, definicija, a došli smo dotle da se i iz pasoša izbacuje „srpsko državljanstvo“. Dakle, ne vidim zašto je ta tendencija prisutna u aktuelnoj vlasti.

I, ono što smo nekim sledećim, videćete, amandmanskim predlogom definisali, ne vidimo zašto ste iz Savete za negovanje tradicije oslobodilačkih ratova eliminisali predstavnika SPC, drugih tradicionalnih verskih zajednica, ili, recimo, naučnih instituta ili društava istoričara.

Takođe, mislim da je manjkavost u ovom zakonu veoma izražena, jer nije definisano koje se to oslobodilačke, odbrambene i otadžbinske ratove uopšte misli kada se govori o ovim ratnim memorijalima. To je veoma važno da se tačno definiše. I, ono što mislim da je jedan veliki propust, nema definicije tamo u odeljku, odnosno članu, koji definiše kakvi su spomenici zabranjeni da se podižu u državi Srbiji, nema terorista, kao veoma važne kategorije kojoj bi trebalo zabraniti podizanje spomenika u Srbiji.

U tom smislu želeo bih da vas pitam, ostali ste mi to dužni iz načelne rasprave, niste tada bili prisutni, kako se u Srbiji toleriše upravo jedna takva izgradnja spomenika okupatorima i teroristima? Koleginica Marija Janjušević vam je juče navela primer spomenika u Kanjiži. Svi znate za spomen obeležje Aćif-efendiji u Novom Pazaru. Naveo sam primer spomenika ratnim komandantima oslobodilačke vojske Preševa, Bujanovca i Medveđe, dakle, direktnim teroristima koji se nalazi u Velikom Trnovcu, u opštini Bujanovac. Dakle, to je sve suprotno ovom zakonu i vašim predlozima i zašto aktuelna vlast toleriše, dakle, ovakve spomenike okupatorima i teroristima?

I, ono što bih na kraju želeo posebno da istaknem, jeste da postoji jedan nepostojeći ratni memorijal u Beogradu na koji biste morali da obratite pažnju jer ova Vlada Republike Srbije duguje odgovor građanima Srbije, a to je pitanje – gde se nalazi grob đenerala Draže Mihajlovića u Beogradu?

Dakle, đeneral Draža Mihajlović je, ne zaboravimo, prvi ustanik u okupiranoj Evropi pod fašizmom i pod njegovom komandom su oslobođeni prvi gradovi u Evropi okupirani pod fašizmom. Da li je moguće da mi u duhu tog izjednačenja dva anti-fašistička pokreta otpora u Srbiji, partizanskog i ravnogorskog, još uvek kao država nismo bili sposobni i kadri da otkrijem grobno mesto đenerala Draže Mihajlovića i da to, takođe, obeležimo, gospodine ministre, kao ratni memorijal prve vrste. Zašto? Zato što je đeneral Draža Mihajlović i ravnogorski pokret bio simbol anti-fašističkog otpora u čitavom demokratskom svetu. Zato što su đenerala Dražu Mihajlovića slavili naši tzv. zapadni saveznici koji su mu posle okrenuli leđa i predali ga na milost i nemilost komunističkom režimu, iako je bio taj prvi ustanik u okupiranoj Evropi pod fašizmom. Mi dugujemo otkrivanje grobnog mesta đenerala Draže Mihajlovića i dugujem da to bude jedan prvorazredni ratni memorijal u ovoj državi, jer krije, zapravo, istinu o nekome sa kim ova država apsolutno može da se ponosi zato što je bio onaj ko nije priznavao kapitulaciju i onaj ko je podigao prvi ustanak u okupiranoj Evropi pod fašizmom.

Sa druge strane želeo bih da istaknem da bi ste vi to imali u vidu, ja vas molim i preklinjem u tom pravcu, da li će ovi ratni memorijali u inostranstvu podrazumevati i sve žrtve i sva ratna stratišta i sve logore i sve drugo što su doživeli Srbi u otadžbinskim ratovima od 1991. do 1999. godine na prostorima bivše Jugoslavije u bivšim jugoslovenskim republikama, gde su i te kako stradali u tom praktično trećem pokušaja genocida u 20. veku nad srpskim narodom? Dakle, sve ono što se dešavalo Srbima u Sloveniji, u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini, treba tretirati kao ratne memorijale, jer su tamo Srbi branili svoja vekovna ognjišta, svoje porodice i sprečavali da im se desi trostruki genocid u 20. veku?

To mi je veoma važno da mi odgovorite iz jednog drugog razloga, zato što lično smatram da su te avnojevske granice po kojima su kasnije i deljene te jugoslovenske republike na novoformirane, a ne postojeće do tada države, zapravo granice koje je u svoje vreme raspisala jedna teroristička organizacija koja se zvala Komunistička partija Jugoslavije. Ne mogu, dakle, granice koje je raspisala jedna teroristička organizacija biti državne granice.

Tu bih samo razdvojio dve veoma važne stvari, jedno su komunisti kao teroristi koji su koristili građanski rat i borbu za oslobođenje zbog dolaska na vlast, a drugo su Srbi koji su učestvovali u partizanskim jedinicama i borili se za oslobođenje svoje otadžbine, njima treba pružiti puno priznanje, svaku vrstu spomenika i zadovoljenja kao antifašističkom pokretu otpora, ali sa druge strane ukinuti svaku spomeničku tradiciju i svako poštovanje prema komunističkim teroristima koji su ovde došli na vlast tako što su ubijali na desetine hiljade Srba, domaćina, rodoljuba, monarhista i antikomunista.

Dakle, veoma je važno da u tom smislu znamo da li će ratni memorijali konačno raskrstiti sa tom komunističkom istoriografijom i tradicijom i razdvojiti komuniste teroriste, revolucionare koji su ubijali da bi došli na vlast i da bi se ovde zacarila komunistička tiranije, od partizana i istinskih srpskih komunista koji su i sami stradali od te Komunističke partije Jugoslavije zato što su imali neki srpski osećaj i zato što su branili neki srpski nacionalni interes u svemu tome.

Postavlja se kao suštinsko pitanje, zašto su samo Srbima nametan komunizam koji je bio suprotan nacionalnim interesima srpskog naroda. Zašto su jedino u Srbiji pravljene dve pokrajine i ni u jednoj drugoj bivšoj jugoslovenskoj republici da bi se Srbija mogla razbijati dalje na komade.

Dakle, da bismo sve to ispravili moramo i u funkciji ovoga zakona i ratnih memorijala da raskrstimo sa negativnom komunističkom tradicijom koja je ovde zapravo okupatorska i koja je jednu okupaciju Nemačku zamenila komunističkom revolucionarnom vlašću i novom komunističkom okupacijom. I, sa druge strane partizanski pokret otpora u kome su učestvovali mnogi Srbi širom bivše Jugoslavije zato što su se pravedno borili za oslobođenje svoje države i njima treba dati puno priznanje i zadovoljenje. Oni nisu imali nameru da ubijaju druge Srbe već da oslobode svoju tada okupiranu otadžbinu.

Dakle, to bi bila neka važna pitanja na koja molim vaš odgovor i mislim da sam bio apsolutno u konstruktivnom duhu da ukažem i na dobre i na loše strane predloženog zakonskog rešenja.
Hvala, predsedavajuća.

Evo, ako je trebalo gospodin Martinović da odgovori umesto ministra, nije odgovorio ni na jedno pitanje, pa će, nadam se, ministar se udostojiti da odgovori na postavljena pitanja.

Što se tiče izlaganja gospodina Martinovića, upravo je Srpski pokret Dveri u vreme dok je izdavao časopis „Dveri srpske“, objavio svoj poseban temat, broj časopisa „Dveri srpske“ posvećen Đeneralu Draži Mihailoviću kao prvom ustaniku u okupiranoj Evropi.

Takođe, napravio u to vreme, povodom 70 godina od mučeničke smrti Đenerala Draže Mihailovića, veliku Nacionalnu akademiju u Domu sindikata u Beogradu, i niz drugih aktivnosti kojima zapravo obeležavamo tu antifašističku tradiciju srpskog naroda, jer Srpski pokret Dveri, upravo baštini tu i takvu antifašističku tradiciju srpskog naroda.

U tom smislu oni koji tvrde nešto drugačije i koji se kite nekakvim patriotskim perjem, a nalaze se na vlasti, mogli bi konačno da odgovore na pitanje zašto još uvek nisu otkrili grob Đenerala Draže Mihailovića? Evo, kada ste svi toliko veliki četnici, kada ste toliko velike patriote, kada ste toliko velike srbende, vi iz SNS, što ne uradite to bogougodno delo i konačno da dostojno sahranimo Đenerala Dražu Mihailovića i otkrijemo njegovo grobno mesto? Šta vas šest godina sprečava? Imate BIA, imate sve arhive, znate sve i možete to da otkrijete za jedan dan, ali to ne otkrivate.

Znači, vi ste i dalje taoci komunističke istoriografije i naslednici ne samo tog komunističkog pogleda na stvari, nego evo i posledice tog komunizma. Ako ste već velike patriote i četnici, dokažite to, otkrijte konačno grob Đenerala Draže Mihailovića. Šta vas sprečava? Koji je to izgovor? Da li vas Boško Obradović sprečava? Da li vas Dveri sprečavaju? Vi to nećete da uradite, a možete. Šest godina ste na vlasti.
Hvala predsedavajuća.

Veoma mi je značajno da mogu da objasnim svoju poziciju. Što se tiče Dimitrija LJotića, kao mlad student bavio sam se istraživanjem međuratne književnosti i diplomirao kod uvaženog prof. dr Novice Petkovića na Filološkom fakultetu istražujući međuratnu književnu kritiku i sukobe između književne levice i književne desnice, pa između ostalog i Dimitrija LJotića.

Veoma poštujem njegov hrišćanski pogled na politiku, ali se apsolutno ne slažem sa njegovim jugoslovenstvom i njegovom kolaboracijom za vreme Drugog svetskog rata, čisto da vam pojasnim svoj stav po tom pitanju.

Međutim, druga stvar je tu važnija. Dveri su se ovom temom bavile i te kako za 20 godina postojanja Dveri, pa smo između ostalog, objavili temate časopisa Dveri srpske i o đeneralu Draži Mihajloviću ali i o komunističkim zločinima, pa onda o monarhiji kao principu vlasti i prednostima monarhističkog uređenja države u odnosu na republikansko, itd. Dakle, mnogim ozbiljnim temama su se Dveri bavile i o njima govorile na vreme kada je retko ko o tome govorio.

Takođe bih vas podsetio na jedan istorijski detalj koji ste zanemarili, da su se srpske nacionalne snage i Drugom svetskom ratu ujedinile nakon povlačenja iz Srbije, koja je tada okupirana pod komunizmom i to u Sloveniji i to lično đeneral Draža Mihajlović i pomenuti Dimitrije LJotić, formirali su zajedničke antikomunističke jedinice u Sloveniji, koje su se povukle iz Srbije i to možete pročitati u svakom ozbiljnijem istorijskom udžbeniku i videti da su srpski nacionalisti umeli da prevaziđu svoje razlike kada je u pitanju bila zaštita otadžbine od nadiruće komunističke opasnosti i osvajanja, dakle, Srbije od strane komunizma.

Međutim, vi mi i dalje niste odgovorili na to veoma jednostavno pitanje – gde je Dražin grob i zašto već šest godina, iako ste na vlasti, nećete da ga otkrijete, jer nije završen Drugi svetski rat, ako se i dalje slave komunistički zločinci, poput Josipa Broza Tita, a ne zna se grobno mesto prvog ustanika protiv fašizma u Evropi đenerala Draže Mihajlovića?
Hvala predsedavajuća.

Ja bih apsolutno podržao amandman koji je predložio uvaženi profesor dr Miladin Ševarlić i posebno ovo na šta vam je skrenuo pažnju, gospodine ministre, a to je da nema obrazloženja zašto se u nabrajanju ratnih memorijala ne nalaze i logori, odnosno koncentracioni logori.

Možete vi to da zavijete u koju god hoćete formu, to je nemoguće obrazložiti zato što toga nema u evidenciji ratnih memorijala. To su zapravo strateška ključna mesta koja treba da budu predmet istorijskog pamćenja i sećanja.

Takođe, ja bih vam skrenuo ovom prilikom još samo na jednu stvar vašu pažnju, a to je da ratni memorijali zapravo nas podsećaju na velikane našega naroda koji su bili spremni da svoj život daju da bi smo mi danas živeli u slobodi. Vi zaboravljate da ti velikani i danas postoje među nama, hvala Bogu, živi i zdravi, oni koji su preživeli te ratove, mislim na ove najnovije otadžbinske ratove 1991. godine do 1995. godine, odnosno 1999. godine i da su to ratni vojni veterani o kojima vi jednostavno nedovoljno brinete.

Ja ću vas podsetiti da su ratni vojni veterani zakazali veliki protest za Vidovdan u četvrtak u Beogradu i da bi bio red da ih konačno primite i da konačno odgovorite na njihove mnogobrojne zahteve, a ne samo da se sastajete sa udruženjima ratnih vojin veterana koje ste vi sami formirali i predstavljaju vaše stranačke ispostave.

Dakle, postoje ratni vojni veterani koji nisu članovi SNS i bilo bi veoma važno da ih ponekad primite i čujete njihove muke i njihove probleme. Ovo je jedina država iz bivših jugoslovenskih republika koje su učestvovale u građanskom ratu koja nema Zakon o ratnim vojnim veteranima, nije isplatila dnevnice i nije na ispravan način rešila problem svih ovih ljudi koji danas grcaju u raznim egzistencijalnim problemima.

Da ne bi oni počinjali štrajk glađu u četvrtak, kako su najavili da će završiti njihovi opravdani protesti i ovde ispred Skupštine i ispred Predsedništva Srbije, ja vas molim, gospodine ministre, da vi reagujete, da ih vi pozovete koliko danas ili sutra na razgovore, da ih vi konačno primite i saslušate, a ne da dozvolite da ljudi koji su bili spremni da svoj život daju za ovu državu da bi smo mi danas živeli u slobodi i u miru, protestuju, štrajkuju glađu i dovode u pitanje svoje zdravlje zato što jedan ministar, koji ne znam koliko je bio u ratnim operacijama i koliko je bio na frontovima, ministar je bio vojni ili je sada ministar zadužen za boračka pitanja, uopšte želi da ih primi.

Dakle, molim vas ovo je alarmantno pitanje, najavljuje se veliki protest u Beogradu na Vidovdan, očekuje se dolazak ratnih vojnih veterana iz svih delova Srbije. Vi imate priliku da ih primite danas i sutra i da sprečite njihov početak štrajka glađu u četvrtak.
Poštovani predsedavajući, ja bih pre svega želeo da podržim amandman kolege Dubravka Bojića iz poslaničke grupe SRS, kao i druge amandmane ove poslaničke grupe koji su apsolutno na tragu onoga što smo i mi želeli da kažemo ministru našim amandmanima.

Konkretno, u ovom članu 3. smo smatrali da treba proširiti članstvo u ovome savetu za negovanje oslobodilačkih tradicija i predstavnikom Srpske pravoslavne crkve, jer mislim zaista da nema razloga da stradalna SPC, koja je uvek bila sa svojim narodom i u logorima i u izbeglištvima i svim drugim mučeništvima, nema nekoga ko će brinuti o svim tim ratnim memorijalima, a koliko je sveštenika i monaha SPC stradalo samo u 20. veku. Dakle, mislim da je tu napravljen krupan propust i molim vas samo da obratite pažnju na to.

Takođe, želeo bih da vas podsetim da mi niste odgovorili, gospodine ministre, na jedno veoma važno pitanje - da li su stratišta srpskog naroda na prostorima bivših jugoslovenskih republika takođe obuhvaćena planom budućih ratnih memorijala? Dakle, mislim na sva mesta stradanja srpskog naroda od Slovenije, preko Hrvatske do Bosne i Hercegovine. Da li ćemo, dakle, mi kao država Srbija preuzeti odgovornost da brinemo i o svim tim stratištima, jer su sve to bili srpski, otadžbinski, oslobodilački i odbrambeni ratovi kako bi se srpski narod spasao od trostrukog genocida koji mu je bio predviđen na tim prostorima u 20. veku.

Još jedna veoma važna stvar koju smo ovde, takođe, pominjali, a nismo od vas dobili odgovor – zašto se izbegava taj srpski predznak u definisanjima određenih zakonskih rešenja? Dakle, ovo nisu samo oslobodilačke tradicije, ovo su otadžbinske, ovo su srpske vojničke tradicije, ovo su odbrambene vojničke tradicije srpskoga naroda. To je veoma važno za definisanje onoga što je srpski narod radio u 20. veku. Srpski narod se branio od genocida koji je bio, praktično, planiran nad ovim narodom. Mi moramo da definišemo tu prevenciju genocida kao jednu ključnu politiku u 21. veku, da nam se taj genocid nikada više ne bi ponovio.

To je ono na šta sam insistirao u svom prethodnom govoru i molim vas da obratite pažnju na to. Dakle, ako mi ne negujemo istorijsko sećanje i pamćenje, ako mi ne sačuvamo i iznesemo svetu istinu o genocidu nad Srbima u 20. veku, pa ko će drugi brinuti umesto nas.

Podsećam vas da ovde, vladajuća većina, već dve godine ne želi da prihvati deklaraciju o genocidu nad Srbima, Romima i Jevrejima u nezavisnoj državi Hrvatskoj, koju je predala poslanička grupa srpskog pokreta Dveri. Ne vidim razlog za to. Mislim da smo svi jedinstveni oko ovih tema i da nema razloga da ne donesemo jedan zajednički stav i stavimo politiku prevencije genocida u jednu od najvažnijih državnih prioriteta, kako na spoljnjem tako i na unutrašnjem planu.

Naš narod, naše nove generacije, ne znaju dovoljno o srpskom stradanju u 20. veku. To treba da bude jedna od važnih tačaka u našim udžbenicima, a nije na odgovarajućem nivou, u našim medijima a nije na odgovarajućem nivou, pa onda i u našim ratnim memorijalima, gde takođe nije na odgovarajućem nivou, jer mi nismo stradali, gospodine ministre, samo na prostorima Srbije, mi smo stradali na prostorima svih srpskih zemalja na Balkanu gde su Srbi živeli, odakle su proterani, gde su ubijani, gde je nad njima izvršen genocid i gde je, praktično, srpski narod postao najveći narod izbeglica u savremenoj Evropi sa preko milion Srba koji su morali da napuste svoja vekovna ognjišta.

Mi kao matica Srbija imamo obavezu da brinemo o celovitom srpstvu, o tom integralnom srpstvu, o Srbima koji žive van granica Srbije i da negujemo to istorijsko pamćenje i sećanje na sve one koji su stradali samo zbog svog srpskog imena i svoje pravoslavne vere, a ma gde živeli na prostorima bivše Jugoslavije. Dakle, vrlo konkretno pitanje za nas, da li su i ta stratišta, predmet memorijala koje će ova država Srbija poštovati i o njima brinuti? Hvala.
Hvala predsedavajući.

Ukazao bih na povredu člana 108. da o redu na sednici Narodne skupštine stara se predsednik Narodne skupštine ili u ovom slučaju predsedavajući, vi kao potpredsednik Narodne skupštine. Siguran sam da niste imali tu nameru, ali tako je ispalo, da se na neki način dozvoli da se pre svega na jedan ovakav nedžentlmenski način govori o nekome ko nije prisutan, a naša koleginica, narodni poslanik Sanda Rašković Ivić nije trenutno prisutna. To je prvi problem. Trebalo je da stanete u njenu zaštitu makar iz tog džentlmenskog razloga.

S druge strane da zanemarimo, evo kolege se bune, ne žele da budu džentlmeni, ovo što napadaju mene to je u redu, ja sam tu i mogu da im odgovorim, ali što napadaju nekoga ko nije prisutan, to po mom mišljenju nije u redu. Ali, oni kažu da je u redu i ako je u redu, onda je to, to.

Druga stvar je veći problem od toga, a problem je kada se zloupotrebljava neka lažna fotografija i gde niko na svetu ne može da poveruje da je Sanda Rašković Ivić salutirala Hitlerovim pozdravom, jer je Sanda Rašković Ivić, ne zaboravite ćerka Jovana Raškovića jednog od lidera Srba u Hrvatskoj i takođe žrtva tog istog progona Srba iz Hrvatske i prosto na taj način insinuirati i hvatati neku fotografiju gde je neko podigao ruku da liči na nacistički pozdrav, to može da priliči Marijanu Rističeviću, ali to ne može da priliči Narodnoj skupštini Republike Srbije. Tu ste možda vi mogli u nekom trenutku da intervenišete i da zamolite velikog junaka Marijana Rističevića da ne udara na dame koje nisu prisutne, nego da nastavimo polemiku između nas koji smo ovde prisutni. Evo, ja sam tu, spreman sam za svaku vrstu polemike sa ovim velikim junacima, to uopšte nije sporno, nego da kažem, vi malo izkordinirate da se oni usmere na mene, a da ne zloupotrebljavaju odsustvo dama i da se na ovako ružan način odnose prema nekome ko je žrtva ustaškog progona iz nezavisne države Hrvatske.
Poštovani predsedavajući, nije lako našem ministru, gospodinu Zoranu Đorđeviću - kako da izađe u susret SPS, koja se odriče Slobodana Miloševića, a nekako bi da ga pomene, da ne bude da ga se baš potpuno odrekla ili kako da izađe u susret Aleksandru Martinoviću, koji se stidi svoje radikalske prošlosti i ne zna da li je radikal ili naprednjak i da li su Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić najveći zlikovci, izdajnici i lopovi ili su najveći junaci, heroji i genijalci, ali dobro. Vama nije lako i ja to priznajem.

Ja hoću ovde da kažem jednu drugu stvar. Vi mi niste odgovorili na moje veoma jednostavno pitanje koje ja ovde ponavljam. Dakle, ne samo stradalna mesta i popis i evidencija stradalnika na teritoriji Republike Srbije, već i na svim bivšim jugoslovenskim prostorima gde su Srbi stradali na svojim vekovnim ognjištima, da li će to predvideti vaš, da tako kažem, registra ratnih memorijala ili ne? Pazite, to je strateško pitanje, jer ako se mi suzimo samo na teritoriju Republike Srbije, mi priznajemo komunističke AVNOJ-evske granice, koje je raspisala jedna teroristička organizacija toga vremena, priznajemo raspad Jugoslavije i sužavanje srpskih zemalja samo na Srbiju i sve što je van Srbije proglašavamo da nije srpsko.

Pazite, vi ratnim memorijalima praktično obeležavate politiku identiteta i politiku jednog integralnog srpstva, bez obzira na AVNOJ-evske granice, ako tretirate sva ta srpska stratišta kao ratne memorijale koje će obeležavati država Srbija. Ako ih ne tretirate, to znači da vi priznajete raspad Jugoslavije kao jedan proces koji je zauvek raskrstio sa tim srpskim zemljama koje više nisu srpske. One su sad nešto druga, nekakva Nezavisna Država Hrvatska, koja je nastala na genocida. Po definiciji, jedina prava genocidna država na ovome svetu je Nezavisna Država Hrvatska ili veštačka Bosna i Hercegovina ili da ne zaboravimo one zločine Slovenaca sa kojima je počeo građanski rat u bivšoj Jugoslaviji.

Dakle, svako to ime, svako to mesto na kome je neki Srbin stradao u 20. veku, a posebno u Građanskom ratu od 1991. godine do 1995. godine mora da bude zabeleženo, mora da bude sačuvano, mora da bude upamćeno, mora da uđe u fond brige države Srbije i vašeg ministarstva.

Ako vi brinete o tome, te srpske zemlje nisu izgubljene i postoji jedna perspektiva da će Srbi jednog dana živeti u ujedinjenim srpskim zemljama i da će pored Srbije tu zajednicu srpskih država činiti i Republika Srpska i Crna Gora i Republika Srpska Krajina, da je ne zaboravimo.

Ako vi ne brinete o tome, onda znači da ste se vi kao SNS, kao vladajući režim, odrekli brige o Srbima koji žive van Srbije, zaboravili njihova stradanja i muke, odrekli se srpskih zemalja iz kojih je proterano milion Srba na osnovu građanskog rata koji se tamo desio.

Dakle, ovo je strateško pitanje, ovo nije samo pitanje ratnog memorijala i šta će ući u registar. Ovo je pitanje politike prema Srbima u regionu, prema srpskim zemljama u regionu. Da li ste ih vi zaboravili ili vi o njima brinete?

Ja vas molim, evo, ovo je treći ili četvrti put da vas pitam, nemojte mi više vrdati odgovor na ovo veoma jednostavno pitanje, brinete o tome - ne brinete o tome? Za vas su to ratni memorijali - za vas nisu to ratni memorijali, nego su to druge države i neka druga stratišta koja pripadaju ne znam kome drugom i država Srbija nema ništa sa tim?

Država Srbija, kao matica svih Srba koji žive van granica Srbije ima obavezu da brine o svim srpskim stratištima iz 20. veka koji su se sticajem okolnosti našli trenutno van granica Srbije, a da li će u budućnosti ponovo biti u nekim ujedinjenim srpskim zemljama, to ćemo videti. Vreme se menja, pa ponovo može doći do ujedinjenja Srbije i Crne Gore i Republike Srpske i Republike Srpske Krajine.

Sve je to podložno geo političkim promenama, ali je važno kako se mi kao država Srbija postavljamo. Ako mi to postavimo kao naš nacionalni cilj, ako je to ideja vodilja srpskog naroda, ujedinjenje svih srpskih zemalja, onda ćemo u tome i uspeti kad-tad. Hvala vam.

(Neđo Jovanović: Replika.)
Hvala predsedavajući.

Ja sam već rekao i to nije nikakva tajna da ja izuzetno poštujem predratnu političku karijeru Dimitrija LJotića i njegov hrišćanski pogled na politiku. Smatram da se iz tog perioda njegovog političkog delovanja može što šta pametno naučiti.

Druga je stvar kolaboracija i delovanje Dimitrija LJotića i Milana Nedića za vreme Drugog svetskog rata, protiv čega sam apsolutno kao ubeđeni antifašista, ali sa druge strane, ja vas molim i mislim da je bio red da se upozori prethodni govornik da je vređanje generala Milana Nedića bez obzira na njegovu kolaboraciju nešto što je ispod dostojanstva Narodne skupštine Republike Srbije.

General Milan Nedić je po svim naučnicima ovog naroda stavljen u knjigu „Ne zaboravite 100 znamenitih Srba“ jer je general Milan Nedić bio osoba koja je spasla 10 i 100 hiljada Srba od pomenutog ustaškog noža, a ne samo Srba nego i Slovenaca i drugih ne Srba koja su bežali iz NDH i drugih delova pod fašističkom okupacijom.

Dakle, general Milan Nedić zaslužuje određeno poštovanje srpskog naroda, a on je tragično nastradao i ubijen od komunista upravo zato da se ne bi saznala ta puna istina o njegovom pomaganju srpske nejači i srpskog stanovništva koje je moralo da izbegne u tada okupiranu Srbiju pod Nemcima.

Da, on je bio kolaborater, ali znate li koje Milan Nedić? Načelnik generalštaba nekadašnje Kraljevske vojske, proslavljeni ratni komandant iz Prvog svetskog rata, čovek koji je bio anti nemački nastrojen i koji kada je video hitlerovsku pretnju da će Srbija biti podeljena između svih fašista, razdrobljena i uništena, prihvatio da dođe na čelo Vlade nacionalnog spasa da bi spasao što se spasti može i žrtvovao svoj u vojničku čast i žrtvovao svoju budućnost, znao da će biti osuđen ali spasao srpski narod u Drugom svetskom ratu. To treba da se poštuje.

To komunisti ne poštuju zato što su ga ubili.
Poštovani predsedavajući, vi ste duhoviti ponekad, ja to priznajem, nije često ali umete da budete kao sada.

Dakle, član 27. Ja znam da vi dobro poznajete istoriju i da je trebalo da upozorite uvaženog kolegu Neđu Jovanovića na neistine o kojima on govori. Znači, dobro je poznato da je Srpski pokret Dveri antifašistički opredeljen. Čak smo dobili i papir nadležnog Ministarstva za državnu upravu i lokalnu samoupravu da prilikom registracije naše političke organizacije u njenom statutu i programu ne postoji ništa što je po bilo kom osnovu sporno za državu Srbiju.

Ono što je važno da podsetite kolegu Jovanovića, jer je time prekršio dostojanstvo Narodne skupštine jer potiče zapravo iz jedne komunističke terorističke organizacije Komunističke partije Jugoslavije, koja je u svoje vreme ovde igrala fudbal sa Nemcima za vreme pakta Ribentrop-Molotov između Trećeg Rajha i Sovjetskog saveza. Dakle, ako je neko služio fašistima, to su srpski komunisti koji su za vreme Drugog svetskog rata pre nego što su dobili nalog Kominterne ovde se družili i igrali fudbal i sarađivali sa našim okupatorima.

Tek kada su dobili nalog Kominterne da podignu ustanak, jer je to tek tada postalo u interesu Sovjetskog saveza, naši dragi dobri komunisti su se setili da bi možda mogli da budu i partizani i ustanici.

Ja znam kolega Arsiću da vi to dobro znate i trebalo je zaštiti dostojanstvo Narodne skupštine od ove komunističke lažne istoriografije koja je zapravo sarađivala sa fašistima dok su Srbi kao narod bili anti fašisti.

Problem nas kao naroda jeste upravo u tome što antifašisti, pravi antifašisti na čelu sa đeneralom Dražom Mihailovićem, nisu došli na vlast posle tzv. oslobođenja, već ovi revolucionari i međunarodni teroristi na čelu sa KPJ i Josipom Brozom Titom, najvećim ratnim zločincem i krvnikom srpskog naroda.
Poštovane kolege narodni poslanici, uvaženi predsedavajući, uvaženi građani Srbije, moje prvo poslaničko pitanje u ime poslaničke grupe Srpskog pokreta Dveri usmereno je ka nadležnom javnom tužilaštvu koje pitam kada će reagovati i krivično procesuirati predsednika Vlade Republike Srbije Anu Brnabić za antiustavno delovanje protiv teritorijalnog integriteta i suvereniteta države Srbije?

Nekada u Krivičnom zakoniku ova dela koje je počinila Ana Brnabić, nazivala su se izdajom i veleizdajom, ali su ta krivična dela izbačena iz Krivičnog zakonika i ostalo nam je samo tužilaštvo koje može da deluje zbog kršenja Ustava i povrede teritorijalnog integriteta i suvereniteta države Srbije.

Mi smo doživeli da je predsednik Vlade Republike Srbije, Ana Brnabić, izjavila da je Kosovo bilo srpsko i Srbija, što znači da više nije, izjavila da nema kompromisa sa Albancima bez, ako mi tvrdimo da je Kosovo i Metohija deo Srbije, što znači da ona misli da Kosovo i Metohija nisu deo Srbije, da krši svoju zakletvu predsednika Vlade Republike Srbije i da treba da bude krivično gonjena.

Ja koristim ovu priliku da je pozovem da uradi jedini mogući moralni čin, a to je da podnese ostavku na mestu predsednika Vlade Republike Srbije, ako misli da Kosovo i Metohija nisu Srbija i da kompromis sa Albancima podrazumeva odricanje od Kosova i Metohije. Ona bi bila odličan predsednik Vlade ali nezavisnom Kosovu, s obzirom da se slaže sa tim da je Kosovo nezavisno i da nije više Srbija. Ovo je skandal i moramo hitno reagovati i ne dozvoliti da najviši državni funkcioneri krše Ustav i odriču se Kosova i Metohije.

Pitanje za predsednika Srbije, Aleksandra Vučića, ko mu je dao mandat da u nedelju ide u Brisel i razgovara sa ratnim zločincem, teroristom i separatistom, Hašimom Tačijem? Da li je ikada od ove Narodne skupštine Republike Srbije dobio mandat? Da li je ovde ikada predstavio svoju platformu za pregovore? Da li mi znamo o čemu on tajno pregovara sa svetskim zvaničnicima i o čemu tajno pregovara sa Šiptarima sa Kosova i Metohije? Da li su tačne izjave Hašima Tačija i njegovog savetnika Malićija, da se sprema konačni, pravno obavezujući sporazum o priznanju lažne države Kosovo? Da su od nedelje ovo finalni i završni razgovori na tu temu i da će Kosovo nakon ovih razgovora postati član UN i član NATO?

Da li, dakle, Aleksandar Vučić sa tim mandatom i ko mu je dao taj mandat ide u Brisel da bi dalje spašavao svoju političku karijeru i ispunjavao obaveze koje je preuzeo kada su njegovi zapadne mentori doveli na vlast 2012. godine? Jer, poštovani građani Srbije, ne zaboravite, Aleksandar Vučić nikada ne bi došao na vlast da iza njega nisu stale zapadne strane ambasade i podržale njegov dolazak na vlast zato što je on prihvatio čak ono što Boris Tadić nije želeo da prihvati, a to je da se odrekne Kosova i Metohije i da prizna lažnu državu Kosovo, što ovih dana doživljavamo finale i u narednim mesecima za rad opstanka Vučića na vlasti, on će očito biti spreman da potpiše sve što će mu biti potureno u Briselu.

I, da ne bude samo kritika, evo i predloga za ministra za inostranih poslova u formi pitanja, naravno i predsednika države, država Srbija treba da pozove rusku vojnu misiju koja bi došla na prostore Srbije i Kosova i Metohije i učestvovala u zaštiti srpskog stanovništva pred najavljenim progonima, posebno na severu Kosova i Metohije.

Jedinio rešenje da se zaštiti bezbednost građana Srbije na Kosovu i Metohiji, jeste dolazak ruske vojne misije, koja bi bila između ostalog stacionirana i na Kopaoniku i koja bi omogućila sigurnost za građane Srbije koji žive na Kosovu i Metohiji.

Ja sam duboko uveren pošto aktuelni predsednik Srbije, Aleksandar Vučić ima odlične odnose sa Vladimirom Vladimirovičem Putinom, predsednikom Ruske Federacije, da bi Ruska Federacija automatski prihvatila dolazak ruske vojne misije u Srbiju, koja bi garantovala bezbednost građanima na Kosovu i Metohiji.

I odmah da dam i završni predlog, čim se povuče KFOR i NATO pakt sa Kosova i Metohije tog trenutka da se povuče i Ruska vojna misija koja bi ovim povodom trebala da dođe.

I konačno, kada će Vlada, da kažem, ispuniti svoje obećanje o smanjenju akcize na gorivo u Srbiji? Evo, sedam dana je prošlo od tog obećanja, nema više protesta, a nema ni smanjenja akcize i kada će ministar Stefanović da nam objasni kolika je to količina eksploziva koja je dovoljna da se podmetne za nečije ubistvo, a da ne ugrozi živote ostalih građana u centru grada prilikom te eksplozije? Hvala.
Gospodine predsedavajući, nije u pitanju povreda Poslovnika, nego mogućnost koju mi daje Poslovnik u članu 97. da kao predsednik poslaničke grupe pre otvaranja pretresa imam pravo da predložim duže vreme pretres za poslaničke grupe od vremena utvrđenog u stavu 1. ovog člana 97, gde je predviđeno pet časova.