Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Nataša Mićić

Nataša Mićić

Liberalno demokratska partija

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo ministarka, na osnovu dosadašnje rasprave moglo bi se zaključiti da smo postigli konsenzus o tome da je Zakon o finansiranju lokalne samo uprave iz 2011. godine bio zapravo loš. Ali, ono što je važnije od toga, jeste da izvučemo neke pouke i zaključke. Ova rasprava nam zapravo može pokazati u kakvom stanju se nalazi država, kako funkcioniše Vlada, ali i na kraju krajeva govori dosta i o nama poslanicima.
Nakon pet godina trpljenja štete, država je trpela štetu, a cenu za tu štetu smo plaćali svi mi građani, Vlada je danas ovde pred nas izašla sa predlogom izmene koja se sastoji samo u jednom jedinom članu koji se odnosi na preraspodelu poreza na zarade sa lokalne samouprave na republički nivo. To dovoljno govori, dakle, jedan član kao odgovor na petogodišnje trpljenje štete i katastrofalan zakon jasno govore da se samo radi o premošćavanju. Dakle, o pukom premošćavanju. To je ono što ukazuje da zapravo Vlada i funkcioniše samo po tom principu, a to je ili premošćavanje ili drugi način, a to je skrivanje problema, odnosno zatvaranje očiju pred problemima pred kojima se nalazimo.
Što se tiče nas poslanika, takođe bi trebalo reći da svi koji su kritikovali taj zakon iz 2011. godine, to je radila i vladajuća većina, da dobar deo vladajuće većine danas sedi i podržava ovu većinu, a tada je glasala za zakon iz 2011. godine bez ikakve odgovornosti. Isto tako dobar deo i opozicije. Mi smo bili protiv usvajanja tog zakona i tada smo rekli da to neće dovesti ni do modernije i efikasnije samouprave, da to neće povećati kapitalne investicije i da će to napraviti štetu na republičkom nivou. Međutim, mi smo bili opoziciona stranka i, naravno, nije bilo razumevanja za naše shvatanje i naše stavove, ali podsetiću danas sve koji se pozivaju na Fiskalni savet, da je tada Fiskalni savet takođe upozoravao na moguće posledice.
Ono što je takođe važno za nas iz LDP, naravno, zalažemo se za decentralizaciju, a ona bi trebalo da bude decentralizacija nadležnosti, dakle ovlašćenja i odgovornosti i finansijska decentralizacija. O tome smo govorili i prilikom usvajanja ovog lošeg zakona. Znači, jedno bez drugog ne može.
Nadam se da će novi zakon imati sluha za to, a vas, ministarka, molim da pogledate sve što smo govorili, možda će vam nešto koristiti za taj nacrt novog zakona.
Ne slažem se, nisam optimista kao vi, da će to lokalne samouprave nadoknaditi tako što će se boriti protiv sive ekonomije ili tako što će preurediti baze podataka o imovini, niti će to taj novi zakon o naknadama i taksama takođe rešiti jer su sve to pojedinačni koraci i to su sve i dalje premošćavanja, dakle, potrebne su nam suštinske reforme, potrebna nam je izmena poreskog sistema. Poreska uprava je jedna od najslabijih karika u ovoj zemlji jer se i rešenja donose proizvoljno, drakonske su kazne, apsolutno lokalne samouprave pribegavaju nekim načinima kako bi ostvarile što veći prihod od poreza na imovinu, kao što su npr. povećanje prve zone, zatim, oni se oglušuju o obavezu da je potrebno objaviti stopu amortizacije kako bi bili pravično razrezani porezi na imovinu, a ne da neki vlasnici objekata koji su stari po 50-60 godina plaćaju istu cenu poreza kao što to plaćaju vlasnici koji imaju objekte u novogradnji.
Naravno, iznad svega važna je kontrola, važno je smanjiti bespotrebne troškove, partijsko zapošljavanje i to tek sve ukupno, sve te mere zajedno tek mogu da daju rezultat, a ovako parcijalno, paušalno, apsolutno nećemo stići nigde. Zato se nadam da će taj novi zakon o lokalnoj samoupravi i finansiranju lokalne samouprave ponuditi bolja rešenja. Mi smo svakako za to da decentralizacija bude sprovedena na što bolji i što pravedniji način.
Još bih spomenula i to da ne bi trebalo da se pravi ta atmosfera suparničkog odnosa između lokalnih i centralnih prihoda, da je takođe napraviti koordinaciju između ta dva nivoa, jer samo zajedno i lokalni i republički nivo u dogovoru mogu postići neke rezultate.
Hvala.
Poštovane dame i gospodo, pojedini segmenti ovog dugo najavljivanog ekspozea su prihvatljivi za LDP, jer ne možemo biti protiv nekih stvari za koje smo se i sami zalagali. Naravno da ne možemo biti protiv npr. efikasnije, pametnije uprave, naročito ne možemo biti protiv nekih ekonomskih mera, kao što su podsticaj preduzetništva, jer to jeste deo politike LDP, četiri milijarde bespovratnih podsticaja, žensko preduzetništvo, javno privatno partnerstvo itd.
Mandatar se inače najviše bavio ekonomskim merama, ali ono u čemu se razlikujemo i znamo da je važna ekonomija, jeste da mi imamo različite prioritete. Prioritet naše politike jesu, pre svega, slobode. Za liberale su uvek najvažnije slobode, ljudska prava, institucije, pravna država.
Zato nam je važno, a uopšte nije spomenuto u ekspozeu, npr. unapređivanje, demokratsko upravljanje sektora bezbednosti u toj oblasti, jer se tako postiže maksimalizacija zaštite ljudskog prava. Takođe, zainteresovani smo, pa sve da se radi kako mandatar kaže od tri barake, za funkcionisanje pravne države, država mora da ima odgovor.
Čak i kada se slažemo o prioritetima, na primer, Evropska unija kao prva tačka od deset tačaka ekspozea, imamo različita poimanja, različito gledamo na EU. Vi u prvoj rečenici pominjete investicije i tačno to i jeste spoljnopolitička orijentacija, ali za nas je to, pre svega, taj sistem vrednosti, taj nivo sloboda ljudskih prava, sigurnosti pravne države.
Nezapaženo je prošlo da planirate da u rebalansu budžeta povećate budžet za naoružanje vojske i do šest puta. Do šest puta. U vašem ekspozeu piše da planirate sredstva za naoružanje, evo imate na 14. strani, pogledajte…
(Aleksandar Vučić, s mesta: To je sa tendencijom rasta.)
…za investicije za naoružanje. Dakle, ne smatram da je to prioritet, smatram da imamo, iako sam neko ko razume da je potrebna naravno modernizacija vojske… Mislim da je mnogo veći problem infrastruktura i na to bi trebalo da gledamo kao na bezbednost. Pet stotina i jedna osoba je poginula na našim drumovima u prethodnoj godini za prvih deset meseci. To je ljudi kao da smo u nekom malom ratu. Zato je važno da ono što ste obećali još 2014. godine, recimo, za Koridor 11, da ćete završiti… Tada ste obećali da ćete do 2016. godine do Požege završiti tu deonicu. Sada vidimo nije, objasnili ste zašto nije gotova ni do Preljine, a za deonicu do Požege kažete da ćete pokušati da to dovršite. Vi to morate da dovršite zato što je to jedan od najvećih prioriteta i najbolji način da pokažete brigu o ljudima.
Isto tako, zapadna Srbija zbog te infrastrukture, zbog loših puteva ima i najslabija ulaganja u investicije. Ne znam, evo i FAP je propao. Ne znam šta je sa tom fabrikom u Uzićima, dokle se stiglo.
Na kraju da kažem da mi ne vidimo ovaj vaš program, kao što vi kažete da je to pomeranje granice mogućeg i uspeha. Jednostavno to vidimo kao status kvo, možda jeste to za neke konzervativne snage. Nama je potrebna i odlučnija orijentacija prema EU na način koji sam objasnila da gledamo EU, zatim promena Ustava kako bismo dobili građansku, modernu državu, zatim bolja regionalna saradnja, realizacija Briselskog sporazuma, otvaranje dijaloga o NATO-u zato što je vojna neutralnost neodrživa.
Imam samo još u oblasti ekonomije, kojoj ste najviše posvetili pažnju, mi jesmo za strane investitore, ali smatramo da je bolje rešenje osloboditi investitore plaćanja porez na dobit na, recimo, pet godina, jer je to ista suma 10.000 evra za koju ne bismo izdvajali gotov novac i ne bismo plaćali kamate.
Drugo, postavljam pitanje, po pitanju ušteda, pet i po miliona evra je dato za penale za neiskorišćene kredite, čija je to odgovornost? Mislim da pet i po miliona nije mala suma novca.
Hvala.
Da ne biste dobili pogrešan utisak, LDP jeste za strane investitore. Mi se za to zalažemo, zato što ste mi odgovarali kao da ste razumeli da smo mi protiv toga. Ne, vrlo smo za.
Što se tiče užičke vode u redu je za fabriku vode, ali je zaista, morate priznati da u 21. veku smo imali problem i to zbog propusta „Srbijavode“ i Agencije za zaštitu životne sredine, zagađenja vode, aero zagađenja, nemamo ni puteve, to su zaista ogromni problemi.
Dozvolite mi samo još da dodam, a jako mi je važno, za obrazovanje, da ne delim vaše oduševljenje za uvođenje dualnog obrazovanja. Smatram da je mnogo važnije, molim vas da se na tome poradi, da se uvede kao obavezan predmet informatika i računarstvo što je Nacionalni prosvetni savet odbio kao predlog prethodnog ministra Verbića. To je način da dobijemo kvalifikovaniju radnu snagu. Druge zemlje čak od prvog razreda osnovne škole uvode to kao obavezan predmet i to je način da budemo kvalifikovaniji, da u budućnosti ta radna snaga ne bude toliko jeftina koliko je danas u Srbiji.
Poštovani gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, učešćem u ovoj raspravi želim da se pridružim onim kolegama i koleginicama koji su u svom izlaganju poštovali i temu dnevnog reda i proceduru, jer je to uvek bio i biće način kako da parlament efikasno radi i kako da svi zajedno podignemo ugled parlamenta. Tako da vam neću otežavati posao, gospodine predsedavajući.
S druge strane, svaka degradacija parlamenta, bilo da dolazi od članova vladajuće partije, opozicije ili medija, nikom ne donosi korist. Naprotiv, svi zajedno onda trpimo štetu. To sam pominjala i ranije i mislim da bi na tome trebalo da radimo.
Uobičajeno je da, zaista, poslanička većina i predlaže i bira predsednika Skupštine. Ima primera u nekim zemljama, kod nas se to nije događalo, da i opozicija glasa za predsednika Skupštine. Ali, civilizacijski standardi i nivo demokratije su otišli do te mere, pa bih to htela da spomenem, jer to niko nije spomenuo, da se u nekim zemljama, kao što su Velika Britanija, neke skandinavske i druge zemlje, upravo iz opozicionih redova bira predsednik Skupštine i to da bi bio garant i objektivnog delovanja prema opoziciji, a i da bi ta kontrolna funkcija parlamenta bila izražajnija. Naravno, svesna sam da smo mi daleko od toga i da mi ne možemo da se poredimo sa jednom Engleskom, koja je kolevka parlamentarizma i jake razvijene demokratije. Mi smo, nažalost, i sa parlamentarizmom i sa nivoom institucija u zemlji, još uvek u fazi pelena. To je ono na čemu bi takođe trebalo da radimo.
Liberalno demokratska partija, i to smo već istakli u uvodnom izlaganju, to je rekao predsednik poslaničke grupe Čedomir Jovanović, neće podržati gospođu Maju Gojković za predsednicu Skupštine i ja se ovde neću baviti niti načelnim uverenjima ili promenom tih uverenja gospođe Gojković. Neću se, naravno, baviti ni kritikama ad personam, jer to nikada nije bio manir onih koji su zastupali politiku LDP-a.
Htela bih da kažem da se često kao argument za izbor gospođe Gojković spominje, i to jeste dobar argument, a naveden je i u biografiji koja je sastavni deo ovog predloga, da gospođa Maja Gojković poseduje bogato parlamentarno iskustvo u svim sazivima državnog parlamenta od 1992. godine. To zaista jeste ogromno iskustvo, ali to iskustvo onda dodatno obavezuje i povećava očekivanja svih nas, i narodnih poslanika, ali i uopšte celokupnog društva. Zato su me, upravo zbog tog bogatog iskustva, pravo da vam kažem, začudile neke greške koje su napravljene u toku ova dva dana, počev od zakazivanja sednice. Bivša predsednica je sačekala gotovo poslednji dan i na taj način je zaista narasla napetost i tenzija. Bilo šta kada se radi u zadnji čas nije dobro. Nije mi se dopalo i izražavam svoje protivljenje onim tonovima koji su doprineli diskriminaciji, slanju poruka diskriminacije prema starosnoj dobi. To svakako nije dobro.
S druge strane, htela bih da kažem da bi bilo bolje i da je gospodin predsedavajući barem pokušao da se konsultuje o nastavku sednice. Možda smo mogli da nastavimo i u subotu, ali dobro, sad je sve to kako je ispalo.
Ponavljam, mi nećemo glasati za izbor Maje Gojković za predsednicu Skupštine, ali se nadamo da će buduća predsednica poštovati proceduru, da će imati objektivan odnos prema opoziciji, da će dozvoliti da parlament ima kontrolnu ulogu prema Vladi, što je veoma važno.
Još bih napomenula da će poslanička grupa LDP-SDA Sandžaka glasati i za predlog za potpredsednike. Dakle, radi se o tri potpredsednika iz SNS-a, jednog iz SPS-a i jednog iz DS-a. Zapravo smo dali potpise podrške gospođi Gordani Čomić za potpredsednicu i za jednog potpredsednika Pokreta „Dosta je bilo“. Iako nemamo kandidata, mi smo naravno uvek za dogovor i za što bolje funkcionisanje parlamenta, tako da ćemo podržati izbor potpredsednika.
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, u okviru ovog dnevnog reda Vlada nam je predložila potvrđivanje četiri međunarodna ugovora. Kao što smo čuli, dva su dvostrani međunarodni ugovori sa Kanadom i Luksemburgom i tiču se socijalne sigurnosti.
Treća je Konvencija o zaštiti prava dece i saradnji u oblasti međunarodnog usvojenja i nju potvrđujemo po preporuci Komiteta za prava deteta. Ona je značajna ne samo zbog toga što se pojačava pravna sigurnost, naročito u sprečavanju trgovine, otmice, prodaje ili zlostavljanja dece, nego je značajna i zbog toga što se zapravo efikasnije ostvaruje pravo naše dece na život u porodičnom okruženju.
Naime, pored domaćeg usvojenja i hraniteljstva, treći vid jeste to međunarodno usvojenje i ono je važno pre svega zbog dece invalida, ometenih u razvoju, starije dece i dece romske nacionalnosti, gde budući usvojitelji ovde u našoj zemlji, nažalost, ne pokazuju veliko interesovanje. To ne bih isključivo dovodila u vezu sa pitanjem humanosti, nego pre svega kao i posledicu velike traumatizacije ovog društva i velikog siromaštva.
Četvrta konvencija, i njoj nameravam da posvetim najviše pažnje, jeste konvencija o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i porodičnom nasilju. Radi se o konvenciji Saveta Evrope. Htela bih da vas podsetim da se ove godine obeležava desetogodišnjica od kako je Srbija postala članica Saveta Evrope. Mislim da je ovo bila dobra prilika, važna, značajna tema i ogroman problem i da se taj mali jubilej mogao iskoristiti kako bi se poklonila puna pažnja i potvrđivanju ove konvencije.
Ono što je zajedničko svim međunarodnim ugovorima generalno, jeste to da obogaćuju pravni okvir, pojačavaju pravnu sigurnost, promovišu međunarodnu saradnju itd. Međutim, ja bih ove četiri konvencije koje se bave socijalnom sigurnošću, pravom dece, pravom žena, zapravo shvatila, odnosno zatražila od svih i ovde u parlamentu, u društvu uopšte, da ih tretiramo kao opomenu. Kao opomenu koliko se malo ovo društvo brine o ljudima, odnosno posvećuje pažnju ljudskim pravima. Država je odgovorna za kršenje ljudskih prava ne samo kada je ona počinilac nego kada su počinioci i druga lica.
Ako je pre 5. oktobra država bila ona koja je zapravo najviše kršila ljudska prava, sada je važno da država što više preuzima odgovornost i štiti ljudska prava svakog građanina pojedinačno. Mislim, da na tom putu nismo baš toliko uspešni i ne idemo tako brzo.
Hoću da kažem, kad već govorim o ljudskim pravima, o brizi o ljudima, o socijalnim pitanjima da je u prethodnih 25 godina jedino vreme kada su socijalna pitanja imala prevagu i prvenstvo nad nacionalnim pitanjima bio period od 5. oktobra do 12. marta 2003. godine.
Rekla bih nešto o značaju ove konvencije. Ona je značajna kako u prevenciji nasilja, bavi se zaštitom žrtava, kažnjavanjem počinioca i od naše države traži se puna posvećenost kako u sprečavanju, procesuiranju, kažnjavanju pa čak i reparaciji prema žrtvama. Ta puna posvećenost i prevencija koju sam pomenula evo kako se zapravo odvija kod nas.
Naime, zaista imam utisak da se u Vladi i kada je Vlada ovo poslala kao Predlog zakona o potvrđivanju konvencije, ovom se konvencijom apsolutno niko nije bavio. Usudiću se da kažem da je možda niko nije ni pročitao, jer da je pročitao video bi da u članu 12. Konvencija zahteva od naše države, znači, naša država se obavezuje da na svim nivoima, počev od najvišeg do najnižeg i redovno se bavi pitanjem značaja i širenja svesti o manifestacijama, svim oblicima nasilja i njegovom sprečavanju.
Dame i gospodo, prethodnih dana, niti na toj sednici Vlade kada nam je prosleđena ova konvencija apsolutno niko nije, niti resorni ministar niti bilo ko iz Vlade, a nosioci aktivnosti su i premijer i ministar policije i ministar pravde i ministar prosvete i ministarka zdravlja, niko nije izgovorio ni polurečenicu.
Da vas podsetim, prethodnih dana vrlo smo se živo bavili i bilo je više priloga u elektronskim medijima i članaka u štampanim medijima o upotrebi rotacionih svetala službenih vozila. Da li je to to podizanje svesti? Da li je to ta prevencija? Čekajte, ako niste pročitali Konvenciju, ako niste upoznati sa njom onda ste bili obavezni da po Nacionalnoj strategiji o sprečavanju nasilja nad ženama koju je ova zemlja usvojila 2011. godine, ta nacionalna strategija bukvalno počinje rečenicom – Izrada nacionalne strategije predstavlja izraz odlučnosti Vlade za sprečavanje nasilja.
Ne vidim stvarno i žao mi je što resorni ministar za rad, zapošljavanje i socijalnu politiku se u ovoj zemlji zaista ne bavi ni zaposlenima, ni nezaposlenima, ni socijalnom politikom, a suzbijanje nasilja je jedan važan segment te socijalne politike.
Još jedna stvar, ne samo da je marginalizovala ovo pitanje, znači, borbu protiv nasilja nad ženama i porodično nasilje, nego je Vlada pored toga poslala jednu jako lošu poruku angažujući za ekonomskog savetnika Dominikana Štros Kana, čoveka koji je više puta optuživan za seksualno nasilje, pre dva meseca je u gradu Lilu ponovo podignuta optužnica protiv tog čoveka. Da li je to poruka Vlade počiniocima nasilja i kakva je to poruka i kakva je to poruka ženama koje u ovoj zemlji trpe nasilje svakodnevno? Mislim da je to nedopustivo. Ekonomija da, ali ne po cenu promovisanja nasilja i nasilnika. Ne moramo ići sada u neke druge zemlje i tražiti pozitivne primere kako je zemlja slala pozitivne poruke prilikom suzbijanja nasilja tako što se odgovarajući ponela prema svojim funkcionerima.
Podsetiću vas dame i gospodo, 2002. godine premijer Zoran Đinđić je predložio i vodila se rasprava o tome gde je smenjen jedan poptredsednik Vlade, Vuk Obradović, isključivo iz razloga što je seksualno uznemiravao svoje koleginice. To je prava poruka. To je prava poruka i nasilnicima i ženama i deci koja u ovoj zemlji trpe nasilje.
Što se tiče zaštite, pošto se vrlo ozbiljno i detaljno Konvencija bavi i zaštitom, rekla bih, da je ona ovde svedena na samo pomoć. Preko 90% žene same pokreću postupak ili tužbom za nasilje u porodici ili zahtevom za zaštitnim merama ili krivičnim prijavama. U toj zaštiti Konvencija naročito insistira na koordiniranom i delotvornom radu svih državnih organa službi, a naročito su važne, naravno, nevladine organizacije koje su prethodnih 20 godina dale najznačajniji doprinos ovom pitanju. Kažem preko 90% žena zapravo same pokreću te postupke, a samo nekoliko procenata četiri ili pet socijalni rad i još manje policija ili tužilaštvo po službenoj dužnosti. To bi trebalo da se promeni. Treba biti svestan da žrtve često nisu ni u objektivnoj mogućnosti da same pokreću taj postupak.
Što se tiče kažnjavanja, traži se harmonizacija kaznene politike i da se smanji raspon između najviše i najniže kazne. Kada sam rekla to delotvoran i koordiniran rad službi, prekjuče smo imali primer, jednom počiniocu nasilja je sud izrekao zaštitnu meru zabrane pristupa žrtve, njegovoj supruzi i niko nije bio nadležan da tu meru kontroliše i nadzire, tako da je ta žrtva, zapravo ta žena je bila žrtva jer je taj suprug izboo šrafcigerom. Mislim, da to pokazuje koliko su u realnosti ti problemi veliki.
Želim da kažem i da apelujem ovde i na Žensku parlamentarnu mrežu i na sve kolege poslanike i koleginice, da je naša država potpisujući ovu konvenciju prošle godine stavila rezervu u skladu sa članom 3. Konvencije i rezerva se odnosi na dva člana, jedno je član 30. stav 2. Zapravo, naša država je odbila, stavila je rezervu, odbila da primeni odredbu da nadoknadi ženama koje su imale teške telesne povrede ili ozbiljno narušeno zdravlje, a pri tom ni počinilac ni osiguranje nije nadoknadilo štetu, naša država je odbila da nadoknađuje tu vrstu štete žrtvama.
Mislim da to nije dobro i da nije dovoljan razlog da je to država uradila zbog finansijskih teškoća, jer ako u ovoj zemlji ima novca da se, recimo, ne znam, oproste dugovi jednoj kompaniji kao što je „Simpo“, ako možemo da pokrivamo gubitke i „Srbijagasa“ i „Železnice“ po 200, 300 miliona, ako Skupština juče u jednom danu može da se odrekne 300 miliona dinara, da smanji, da skreše svoj budžet za 300 miliona dinara, ako možemo da se odreknemo naplate rudne rente u punom iznosu, a te rezerve iznose 7 milijardi, a mi naplaćujemo rudnu rentu samo 3%, a mogli bi i do 30%, ili barem 22 koliko je u Rusiji. Ako je ova država mogla da isplati, za jednog nasilnika mislim na Miladina Kovačevića, odštetu američkom državljaninu koji je jedva prežive nasilje od strane Miladina Kovačevića, ako je mogla da izdvoji milion dolara za to, onda mislim da bi, kažem naročito u situaciji što se radi o nadoknadi gde počinilac ne može da plati i gde osiguranik, tek u slučaju da se na drugi način ne može naplatiti država preuzima odgovornost da štiti i da izvrši reparaciju žrtvama.
Tako eto molim, molim poslanike da me podrže, a Vladu, resornog ministra molim da povuče ovu rezervu, jer mislim da nije dobro. Druga rezerva se odnosi na član 44. Radi se o nadležnosti. Naša država se izuzima nadležnost u slučajevima kada se radi o licima koja imaju ovde samo boravište, a ne prebivalište. To se pravda razlogom da je potrebno utvrditi harmonizaciju krivičnog zakonodavstva. Dobro, to bi se moglo ispraviti tom harmonizacijom, ali s druge strane postoje primeri kada smo istovetni tekst prihvatali, ratifikovali konvencije, pa onda ne vidim, iako nisu bile usaglašene sa krivičnim zakonodavstvom, pa onda ne vidim razlog zašto to ne bi bio i ovde slučaj.
Posvetila bih pažnju, naročito, porodičnom nasilju, koje je zapravo rak rana ovog društva, koje je generator svih oblika nasilja, zato što se u porodicama obično transgeneracijsko nasleđe, zato što polovina dece prisustvuje nasilju, a svako treće je i žrtva nasilja, pa su tako ta deca posle obično, najčešće prenose taj model ponašanja i na ulicu, i u škole, na stadione i na druga mesta. Pošto je LDP navikao, to mu je način rada da u javnom životu pokušavamo da nas suočimo sa realnošću, kazaću da je u ime LDP, da je zapravo porodica najnasilnija društvena grupa u ovoj zemlji. To potvrđuju i podaci, i to potvrđuju istraživanja.
Naime, evo samo za prvih osam meseci u porodičnom nasilju je ubijeno 42 osobe, od toga su 38 žena. Za osam meseci ubijeno 38 žena. Prošle godine 28 za čitavu godinu. Pretprošle godine 29. Od tih 29, 23 su bile žrtve svojih partnera, četiri su ubijene od strane njihovih sinova, a dve su bile žrtve tazbinskog srodstva. To porodično nasilje, to je o smrtnim slučajevima. Znači tih 38 žena koje je ubijeno ovih osam meseci su nečije ćerke, su nečije sestre, su nečije majke, 38 ubijenih žena u prvih osam meseci u ovoj zemlji. To je o smrtnim ishodima.
S druge strane, postoje istraživanja koja govore o povredama i o intervencijama policije. Naime Udruženje sudija za prekršaje je izvršilo istraživanje od 2004. godine do jula 2006. godine i prema tom sveobuhvatnom istraživanju na nacionalnom nivou, zabeleženo je 50.127 intervencija policije u toj oblasti porodičnog nasilja.
Uzmite u obzir podatak da pomoć policije prilikom poslednjeg incidenta zatraži samo 23% žena, 18% se obrati centru za socijalni rad, a 30% zdravstvenim ustanovama od kojih najviše za prelome i iščašenja, za prelome i iščašenja. Pošto se radi o cikličnom problemu, to nasilje se ponavlja. Te žene sutra, neka od njih mogu biti i ubijene. Gde nam je svest o tome? Istovremeno, tih 50.127 intervencija policije za dve godine Republički zavod za statistiku je otprilike za to isto vreme uradio istraživanje i došlo se do zaključka da je za tih 50.127 slučajeva podneto samo 4.500 prijava. Od toga je 2.070 osuđeno.
Znate šta, ne može se u ovom društvu govoriti samo o pitanju i problemu bele kuge. I nije dobro što se neke organizacije, koje se nazivaju udruženjima za zaštitu porodice, se sete da se oglase jednom godišnje, i to kada je u pitanju promovisanja prava različitosti LGBT populacije, kao da ta populacija vrši nasilje nad tim silnim ženama, i kao da je to koren problema nasilja u ovoj zemlji.
Na kraju bih rekla da je najvažnije prvo stvoriti društvo, da je najvažnije stvoriti društvo koje javno osuđuje nasilje. Da taj put za borbu protiv i eliminaciju nasilja nije lak i jednostavan. Da će LDP glasati za sve četiri konvencije i da još jednom upućujem predlog i molbu Vladi da povuče rezervu na član 30. Molim kolege i koleginice da u tome podrže taj predlog LDP. Hvala vam.
Hvala vam, gospodine predsedavajući.
Prvo, zaista mi nije jasno po kom osnovu ste dali koleginici iz SNS-a pravo na repliku, pošto poslanička grupa SNS apsolutno nije spomenuta, niti ona ovde može da ima ulogu zaštitnika Vlade, savetnika, drvenog advokata. Apsolutno ne vidim po kom osnovu jedna poslanička grupa zato što je spomenuta Vlada može da dobije pravo na repliku.
Drugo, želim da odgovorim, kad sam već prozvana. Ja sam rekla – ekonomija da, ali ne po cenu promovisanja nasilnika, a Dominik Štros Kan je više puta optuživan za seksualno nasilje, vođen je postupak i trenutno se sad u gradu Lilu vodi postupak. Upravo ova konvencija i upravo ova tema bi nas trebalo da podstakne da o tim stvarima ne treba da ćutimo nego da o tome treba da govorimo, da je to loša poruka za sve nasilnike u ovoj zemlji, da je to tužna poruka za sve žene koje trpe nasilje u ovoj zemlji i da nije dobro ni kada se prvi potpredsednik Vlade na konferenciji za štampu zahvalio novinarima što ne postavljaju nezgodna pitanja jer, ako budemo zaobilazili nezgodna pitanja i stavljali ih pod tepih, ta pitanja, a već nam se to dešavalo mnogo puta, će nam se vratiti pravo u lice i sa mnogo težim posledicama.
Mislim da koleginica nije u pravu i da imam pravo da prokomentarišem. Neke nevladine organizacije su se oglasile po tom pitanju, pre svega „Žene u crnom“ i ja mislim da je to ipak jedan dokaz da u ovoj zemlji neka svest postoji i neka potreba za realnošću. Hvala vam.
Gospodine predsedavajući, smatram da ste povredili više odredaba Poslovnika. Član 27. koji se tiče vaših ovlašćenja, član 107. koji se tiče dostojanstva Skupštine i član 109. koji se odnosi na izricanje opomene.
Naime, vi ste pre nego što ste dali reč koleginici, izrekli opomenu Juditi Popović, bez ikakvog objašnjenja, a mislim i bez ikakvog osnova.
Gospodine predsedavajući, pre toga ste povredili Poslovnik tako što ste uskratili pravo replike narodnom poslaniku Bojanu Đuriću. To jeste vaše diskreciono pravo. Tu se sa vama slažem, ali mislim da je gospodin Đurić imao pravo na repliku. Vi ste mu uskratili repliku zato što se obraćao direktno narodnoj poslanici Tomić, a on se zapravo uopšte direktno nije obraćao, nego je komentarisao njenu diskusiju, pominjući njeno ime.
Znači, nama poslanicima nije dozvoljeno, i to je tačno, po Poslovniku da se direktno obraćamo narodnim poslanicima ili drugim učesnicima, na primer ministru. Meni ne bi bilo dozvoljeno da kažem – gospodine ministre ili gospodine Ljajiću, zašto niste spomenuli u vašem obrazlaganju Zakona o zaštiti konkurencije to što je „Simpo“ oslobođen duga, ali mi je dozvoljeno da kažem – gospodine Ljajiću, mislim da ste propustili i nije dobro za ovu zemlju da ne ponudimo jedno konkretno obrazloženje koliko to utiče na konkurenciju to što je „Simpo“ oslobođen tog duga. Razumete? Razlika je u indirektnom i direktnom govoru.
Prema tome, iako je pogrešno protumačen, imao je pravo da dobije repliku, Bojan Đurić je uskraćen za to, a povrh toga ste narodnoj poslanici Juditi Popović, koja je samo ukazala da ste povredili sve ove odredbe, bez ikakvog osnova i rezona izrekli opomenu, a pri tome nije narušavala red.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedniče, da bi ovaj institut postavljanje poslaničkih pitanja imao nekog smisla, onda bi Vlada trebalo da da odgovore na postavljena pitanja. Međutim, ispostavilo se da ova pitanja idu u vetar, a Vlada nekontrolisano radi po svojoj volji.
Naime, gospodine predsedniče, moje kolege iz LDP su više puta, u poslednjih nekoliko meseci, postavili jedno veoma prosto i jasno pitanje – zašto Vlada krši Zakon o javnim preduzećima? To pitanje smo uputili, naravno, predsedniku Vlade i prvom potpredsedniku Vlade zaduženom za borbu protiv korupcije, pošto je opšte poznata stvar da su generator korupcije javna preduzeća i državni organi.
Ovaj zakon stupio je na snagu pre sedam meseci, u decembru prošle godine, i ovih dana se navršava, kao što znamo, i godišnjica rada Vlade i mislim da je kršenje ovog zakona pravo ogledalo, prava slika koliko je Vlada nesposobna i neiskrena u sprovođenju reformi, pa i u borbi protiv korupcije.
Gospodine predsedniče, Vlada je prekršila Zakon o javnim preduzećima, tako što nije uskladila osnivačka akta preduzeća čiji je ona osnivač, a takvih preduzeća na nivou Republike ima tridesetak. Vlada nije sprovela postupak za ukidanje upravnih odbora tih javnih preduzeća i formiranje nadzornih odbora od pet članova. Samo u nekolicini preduzeća je to sprovela. Da stvar bude još gora, u aprilu mesecu, znači četiri meseca nakon usvajanja i stupanja na snagu ovog zakona, koji je predložila ova vlada, ne neka druga vlada, je predviđeno da se upravni odbori ukinu.
Međutim, u aprilu mesecu, PTT Srbije je izabrala suprotno zakonu nov Upravni odbor i novog predsednika Upravnog odbora, i to je bilo nakon potpisivanja Briselskog sporazuma, tako da ne može biti izgovor da je Vlada bila zaokupljena potpisivanjem Briselskog sporazuma.
Vlada nije raspisala konkurs za direktore tih javnih preduzeća, a bila je dužna da ih raspiše do 30. juna. Ponavljam, raspisala je samo za nekolicinu manje važnih preduzeća, kao što su nacionalni parkovi, Javno preduzeće "Panorama", šta god to bilo, "Skloništa", SDPR, a od većih jedino je konkurs raspisan za EPS i Javno preduzeće "Putevi".
Pazite ovo, i kada raspiše konkurs, i kada imenuje, samo u retkim slučajevima, znači, što je izuzetak, članove nadzornog odbora Vlada ponovo grubo krši zakon. Najnoviji primer, u "Službenom glasniku", objavljenom 5. jula, Vlada imenuje za članove Nadzornog odbora, jedan je potrebno da bude iz reda zaposlenih, a jedan je da potrebno da bude nezavisan član od tih pet članova. Jedan član koji se ovde navodi kao nezavistan je Branislav Jovanović, izvršni direktor Direkcije za izgradnju grada Niša, kao što svi znamo, član URS i naš kolega narodni poslanik. Zašto je to tako?
Ne verujem da vas je URS tako ucenio. Dovoljno je pogledati "Službeni glasnik", samo par strana dalje, imate imenovanje za generalnog konzula gospodina Božidara Vučurevića, sada člana Srpske napredne stranke, inače bivši poslanik Srpske radikalne stranke. Stvar ide u krug, verovatno, zato što se ne raspisuje konkurs za direktora Javnog preduzeća PTT na čijem čelu se nalazi gospodin Milan Krkobabić, inače član PUPS.
Dakle, Vlada krši grubo zakon i nema izgovor, ne može se vaditi ni na ekonomsku krizu, zbog toga, niti može reći da joj je izgovor…
(Predsednik Vreme.)
Vreme je gospodine predsedniče da se primeni Zakon i da se prestane sa kršenjem, a nije nam potrebna kancelarija za brze odgovore da bi poslanici dobili ono što im Poslovniku pripada.
(Predsednik: Vreme vam je isteklo. Imate pet minuta i to vam je vreme isteklo.)
Dobro, hvala.
Hvala.
Poštovana predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, ovim amandmanom na član 33. LDP je zapravo predvidela da srednjoškolsko obrazovanje bude obavezno i verujem da ćemo se svi u sali složiti da to jeste potreba, civilizacijska potreba, a da su naročito toga svesni i više od nas poslanika predstavnici Ministarstva.
Iskreno da vam kažem, osećam da je izbilo smisao da uopšte obrazlažem ovaj amandman, a naročito kada uzmemo u obzir obrazloženje koje nam je Ministarstvo prosvete dostavilo. Faktički se navode dva razloga. Prvi razlog zašto je ovaj amandman odbijen, amandman kojim predviđamo obavezno srednjoškolsko obrazovanje, jeste da to nije predviđeno Ustavom. Moram da vam kažem da ono što nije zabranjeno je dozvoljeno. Drugo, svi znamo da Ustav predviđa samo minimum prava. Treće, najopasnije je to što zapravo dozvoljavamo da nam Ustav bude smetnja i prepreka u razvoju, pogotovo u razvoju obrazovanja i modernizacije, koji ima poseban značaj za nas.
Taj drugi razlog je još tužniji, da kažem. Vi nam kažete da odbijate ovaj naš amandman zato što je u Strategiji razvoja obrazovanja u Srbiji do 2020. godine, da se u toj strategiji, citiram: "predviđa da je potrebno da se čim pre", sa naglaskom na – čim pre, "obave sve potrebne analize radi utvrđivanja mogućnosti i opravdanosti da se od 2020. godine učini obaveznim upis u srednje obrazovanje". To zaista zvuči poražavajuće. Mislim da je Ministarstvo izostavilo da navede pravi razlog, o tome sam pričala i u načelnoj raspravi. Pravi razlog jeste štednja Ministarstva prosvete i videli smo i sada da je u ovim antikriznim merama Ministarstvo prosvete smanjilo rashode za 9,4%, što je zaista nedopustivo, bez obzira što je kriza. To samo pokazuje da Vlada nema odgovarajuća rešenja, čim se opredelila da smanjuje budžet obrazovanja, kulture i nauke. To je totalni fijasko. To je samo demonstracija nemoći i nesposobnosti Vlade.
Pričala sam o tome da nije dobro, nemoguće je da se štedi, sami ste rekli da je to donekle sprovodivo zato što ove godine ima 10.000 manje učenika koji će upisati srednju školu. Na kraju krajeva, i taj natalitet. Svesni činjenice koliko ima nepismenih ljudi, koliko ima funkcionalno nepismenih, svesni činjenice da smo propustili treću industrijsku revoluciju, prosto je bila neminovnost, potreba da se usvoji ovaj amandman i da se polako krene sa nekom strategijom sprovođenja usvojenog amandmana, odnosno odredbe da srednjoškolsko obrazovanje bude obavezno.
Što se tiče te štednje, u načelnoj raspravi sam govorila da nije dobro, mislim da ste se najviše ogrešili ovde odbijanjem da se uvede srednjoškolsko obrazovanje. Simbolično, to je doduše Zakon o učeničkom standardu, podižete zahtev sa 8,5 na 9. Prvo, ne znam koja je razlika, nisu nam dostavljeni podaci, koji je to broj studenata od 8,5 do 9, za koliko će biti smanjen taj broj stipendija. Drugo, jedan od vaših saradnika mi je dobacivao, pošto sam ja rekla da je to samo 6.100 mesečno, koliko je to godišnje znam, to je 84 miliona ili negde oko 700.000 evra, ali da li je potrebno da podsećamo koliko puta je ova država, ova Vlada, svejedno, prethodna Vlada u kojoj je dobar deo ministara bio, na kraju krajeva, i vi ministre ste bili član prethodne Vlade, je potrošilo novac na potpuno apsurdne stvari.
Kao jedan od najbizarnijih slučajeva mogu da navedem, a to je bilo isto u vašem mandatu, slučaj Miladina Kovačevića, gde je izdvojeno milion dolara, što negde ima simbolike jer toliko iznosi Nobelova nagrada, a sve ukupne stipendije iznose 700.000 evra. Sve to zajedno kad razmotrimo, zaista sve deluje i poražavajuće i nekako besmisleno.
Nemam sada tačne podatke, ali pošto ste prozvali i ministra Gašu Kneževića, pomenuli ste ga, ne znam koliko se izgradilo novih škola, ali sećam se da je jedan poprilično dobar iznos uložen u infrastrukturu škole jer su se morali popravljati krovovi, prozori, nije bilo grejanja. Apsolutno, i škole su kao infrastruktura, kao institucije, i fizički bile urušene.
Drugo, vi nam sada kažete koliko je škola izgrađeno u prethodnih pet godina, a koliko je crkava izgrađeno, recimo, u poslednjih pet ili deset godina. Zašto ne bismo poredili, recimo, i te podatke? Kada govorimo o štednji, nedopustivo je da se štedi u obrazovanju. Tu bih napravila analogiju. Mislim da je to kao kada se štedi u prevenciji zdravlja. Onda ono što se ne uloži u prevenciju, kasnije vas košta prvo ljudskih života, a drugo, bude mnogo skuplje lečenje, operacije. O tome se radi.
Zato mislim da apsolutno niste smeli pristati ili barem da ste se borili, da smo videli negde u javnosti da ste se borili protiv smanjenja rashoda Ministarstva prosvete. Znate, sada, u eri razvojne informatičke tehnologije, prosto nije dovoljno to osnovno obrazovanje. Vidimo po svim pokazateljima. To sam isto spominjala.
(Predsedavajuća: Vreme.)
Pogledajte, osim "Fijata", te automobilske industrije u koju su uložene silne investicije i valjda će nam se jednog dana to sve isplatiti, sve drugo, pogledajte koje sve fabrike, koja kvalifikacija je potrebna, fabrika kartona, selotejpa, kablova. Nisu dovoljne samo strane investicije, nego i kvalitet stranih investicija, a to zavisi od kvaliteta obrazovanja. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo predsedavajuća, gospodine ministre, sigurna sam da vi i vaši saradnici, da vam je poznato da se LDP od osnivanja zalaže i insistira na modernizaciji obrazovanja i da smo uvek isticali da je za nas osnovni cilj obrazovanja zapravo ulaganje u ljudski potencijal, da je to važno naročito uzimajući u obzir činjenicu da je faktor vreme prilično protraćen u ovoj zemlji, kao i materijalni resursi, kao takođe važan faktor.
Koristili smo svaku priliku da istaknemo važnost obrazovanja. Gotovo da nema zakona, naročito kada su to ekonomski, finansijski zakoni, zakoni o budžetu, pa, evo, i ova prethodna rasprava o porezima, jedino se moglo čuti iz klupa LDP, a to možete poveriti nekom od vaših saradnika i da proveri i pitanja o obrazovanju.
Naime, istakli smo kako je moguće, odnosno nelogično i nenormalno je da zemlja ima višak prosvetnih radnika, a da je pri tome obrazovna struktura tako loša. I vi ste naveli u obrazloženju zakona da je po poslednjem popisu ta struktura 46% zapravo stanovništva ili nema uopšte osnovnu školu ili samo ima osnovnu školu.
Ovo vam govorim zato što bih htela da počenem raspravu, i smatram da je to jako važno, sa rasvetljavanjem odnosa i prema ovim zakonima o obrazovanju i generalno prema prosveti.
Naime, kakav je taj odnos, evo, na kraju krajeva, pokazujemo i mi ovde u parlamentu. Spojena je rasprava o osam zakona, od toga su četiri iz obrazovanja, osnovno i srednje obrazovanje, obrazovanje odraslih i osnove obrazovanja, zatim dva zakona iz nauka, jedan zakon o učeničkom i studentskom standardu i jedan zakon koji se odnosi na plate prosvetnih radnika. Sve je spojeno u jednu raspravu, pri tom samo ova dva zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju, jedan ima 101, a drugi ima 106 članova. Sve smo to objedinili u jedan lonac i vreme za raspravu je bilo pet sati, a inače bi po Poslovniku za svaki zakon imali pravo po pet sati da govorimo, što znači da bi poslanici imali pravo 40 sati da raspravljaju o zakonima. Naravno, mislim da je to nepotrebno, ali smatram da je nekim zakonima bilo potrebno posvetiti i tu pažnju od pet sati. Umesto toga, kao neku veliku stvar i pohvalnu stvar, dobili smo produžetak vremena od 10 sati.
Želim da tu jednu iluziju da je to sad neki veliki pomak, jer, recimo, juče je novinarka RTS, pošto je ovo bila poslednja vest, vest o zakonima o obrazovanju je bila bukvalno poslednja vest na RTS, kao jedan od velikih uspeha rekla to da nam je dozvoljeno da govorimo 10 sati, iako smo zapravo po Poslovniku imali pravo da govorimo 40 sati. Eto, samo je i to jedan od odnosa.
Kada govorim o odnosu, hoću da kažem da smatram da je bilo važno da ministar prosvete prisustvuje i sastancima o paketu ekonomskih mera, odnosno anti-kriznih mera koje se usvajaju. Upravo kada je LDP prošle godine predložila krizne mere, kao osnovne mere, pored smanjenja javnog rashoda i transformacije preduzeća, pored stvaranja uslova za opstanak i razvoj privatnog sektora, predvideli smo i investiranje u obrazovanje. To je za nas bilo jako važno.
Da su barem delimično ovi predlozi razmatrani ili bili usvojeni, mi danas ne bismo bili u ovakvoj situaciji.
Drugo, taj odnos prema ovim zakonima se ogleda i u tome da je danas ovde ministar usamljen. Tu je sa svojim saradnicima, ali nema članova Vlade, nema premijera, nema prvog potpredsednika Vlade.
Mogu da vam kažem da za ovih godina, volela bih da me demantujete, zaista nisam čula od predsednika Republike nijednom, premijer je spomenuo možda u ekspozeu obrazovanje kao jedno pitanje, niti prvog potpredsednika. Prosto, niko ne uvažava to važno pitanje, taj naš osnovni problem.
Podsetiću vas, gospodine ministre, kada ste vi bili opozicioni poslanik, u to vreme sam bila predsednica Skupštine, jedna druga vlada, vlada Zorana Đinđića, kada su se usvajali ovakvi zakoni, pa bilo da se radi o Zakonu o osnovnom obrazovanju ili o Zakonu o visokom obrazovanju, cela Vlada je bila prisutna, a premijer Zoran Đinđić je učestvovao u raspravi od početka do kraja. Dakle, nije samo neki prigodan uvodni govor održao, nego je bukvalno bio od početka do kraja tu i zaista je koristio svaku priliku da javno kaže koliko je važna reforma, odnosno modernizacija obrazovanja.
U šumi ovih odredbi i zakona naravno da neke stvari postoje pozitivne. Prosto bi bilo previše da nije ništa pozitivno. To je ono što su uglavnom moje kolege pominjale. To su, recimo, odredbe o uvođenju mreža srednjih škola, odredbe o učenju na daljinu i kod kuće, odredbe o inkluziji, o osipanju, o uvođenju školskih vežbaonica, o obaveznoj velikoj maturi itd. Ima i tih pozitivnih odredbi, ali to za nas nije dovoljno. Da li znate zašto? Zato što mi i te pozitivne odredbe zapravo vidimo samo kao stihijska rešenja. Nema tu suštine. To je više forma i nema nikakvog entuzijazma.
Gospodine ministre, moram da kažem, mada mi je malo neprijatno, već sam to podelila sa kolegama, vaš govor koji je trajao duže od sat vremena, meni je zaista ličio na čitanje izveštaja o vodostaju i to u redovnoj situaciji, ne sada kada nam prete poplave. Pri tom, da stanje bude gore, znam da niste loš i da možete da budete vešt govornik. Znači, nema entuzijazma i to je ono što je problem. Nakon vlade Zorana Đinđića zaustavljene su reforme i ugušen je taj entuzijazam i mi se od toga još uvek nismo povratili, dame i gospodo.
Da se vratim opet na pozitivne odredbe, ali ne bi ih dalje nabrajala, nego da kažem da one nisu dovoljno dobre. Nisu dovoljno dobre ne samo zato što se predlažu po nekoj inerciji, već i iz razloga što se, najblaže rečeno, predviđa sporovozna realizacija.
Evo, pogledajte. Recimo, rekla sam uvođenje mreža srednjih škola. Zakon je bio povučen. Bio je u proceduri godinu i po dana, pa je povučen. Vi ste u novoj vladi već godinu dana ministar ponovo i sada nam kažete da vam je potrebno još dve godine, znači tri i po godine da se isprojektuje ta mreža srednjih škola. Isto tako je sa podzakonskim aktima. Uglavnom su vam potrebne dve godine. Zamislite kako ćete se osećati kao ministar? Znači, bili ste već pet godina ministar i potrebne su vam još dve godine da se uvede mreža srednjih škola i onda ćete moći reći – moj rezultat je da sam za sedam godina uspeo na čelu svog ministarstva da isprojektujem mrežu srednjih škola?
Još je gora situacija sa velikom maturom. Tu se predviđa rok od pet godina. Znači, vi ćete moći da kažete – bila mi je potrebna decenija da bih uveo obaveznu maturu? Priznaćete da je to depresivno, barem tako meni izgleda.
Takođe predviđate agenciju za vaspitanje i obrazovanje. To je jedno novo telo koje se uvodi. Postavlja se pitanje da li je to telo zaista potrebno. To pitanje su postavili i drugi, između ostalog i sindikati, kojih da nije bilo, to da vam kažem, takoreći se ne bi znalo ni da se ovi zakoni o obrazovanju usvajaju, nego su oni ipak skrenuli pažnju sa nekim primedbama na usvajanje ovog zakona i mislim da je to dobro.
Dakle, pored tih sporovoznih rešenja, tu bih takođe rekla zašto je to tako štetno. Ne znam da li znate da u 21. veku 10 najprofitabilnijih, najplaćenijih zanimanja u 20. veku apsolutno nisu postojala?
Na primer jedno takvo zanimanje je optimizator za pretraživanje na internetu. To naši studenti, naši đaci verovatno i ne znaju. Kako će i da znaju? Doneli smo strategiju do 2020. godine bez svesti o tome da su najdinamičnije promene civilizacijske, globalizacijske u 21. veku upravo u sferi popravljanja komunikacijske i obrazovne strukture stanovništva, gospodine ministre. To je ono što nedostaje. Zato nema entuzijazma, zato nema ni dovoljno suštine.
Pored toga što je ova realizacija tako sporovozna, ono što nije dobro jeste jedan pogrešan pristup da se umesto u ulaganje i investiranje u obrazovanje, na obrazovanju se štedi. Kažete – nisu ekonomske prilike. Svi mi znamo da nisu ekonomske prilike, ali kada su bile ekonomske prilike? Nisu bile ekonomske prilike ni početkom 19. veka kada je ministar prosvete bio prvi ministar Dositej Obradović. Što, bile su ekonomske prilike pa je napravio pomake. Nisu bile ekonomske prilike ni kada je Zoran Đinđić bio premijer. Sve je bilo devastirano, institucije, infrastruktura, zaduženi i prezaduženi, pa su reforme započete.
Evo primer i kako se štedi u obrazovanju i vi ste deo tog paketa, a to je pogrešno. Prvo to da broj učenika u učionicama može biti do 30 iako je i struka podržala predlog za 25, iako je to i evropski standard, mi smo ipak predvideli taj standard do 30 učenika, sa vašim obrazloženjem da škole nemaju kapacitet, da nemaju dovoljno učionica.
Prvo, neke škole sigurno imaju. Tamo gde sam ja završila osnovnu školu, ima šest, sedam osnovnih škola u vreme kada sam učila, to je bilo pre 40 godina. Bilo je po sedam odeljenja. Danas ih ima po četiri, pet u tim istim školama. Ne verujem da je moj rad neki izolovani primer. I sami kažete i svi znamo da se smanjuje broj učenika, da ove godine 6.800 učenika će manje upisati srednju školu zbog pada nataliteta.
Nudim vam konkretan predlog. Zašto niste bar pokušali odredili da taj maksimum bude 25, sa izuzetkom da one škole koje nisu u stanju da obezbede materijalne uslove, odnosno učionice, da one taj broj mogu podići do 30? Zar to nije bilo realnije rešenje? Šta fali tom rešenju?
Dalje, gde se štedi? To je katastrofa. Na obuci prosvetnih radnika, jer to ulazi u onih 6% od ukupnog budžeta za ministre. Na ukidanju Fonda za talente. Otvarate tu agenciju za obrazovanje i vaspitanje pod znakom pitanja da li je potrebna? Znam za Zavod za unapređenje nastave da on i među prosvetnim radnicima i nevladinom sektoru i među firmama koje se bave obrazovanjem važi za vrlo konzervativan. Meni je jasno da ne može jedno konzervativno telo da sprovodi modernizaciju. Prosto nije logično, ali pitanje je da li je opravdano ovo otvaranje nove agencije, a pri tom razumem da ovaj Fond za talente možda nije dao rezultat. Trebalo je onda nešto promeniti u načinu rada.
Gde je još ušteda? To je stvarno sramota. To je na stipendijama učenika gde se povećava zahtev proseka sa 8,5 na 9,00. Na 9,00 sa obrazloženjem da se povećao broj studenata koji imaju prosek iznad 8,5. Enormno se povećao za desetak hiljada verovatno. Zar to nije dobro? Zar ne bi trebalo nagraditi? Zar je moguće da smo toliko propali? Išla sam na vaš sajt da vidim koliko iznose te stipendije. Mesečno 6.100 dinara i isplaćuju se 10 a ne 12 meseci. Zar to nije sramota? Zar to nije poraz? Četrnaest hiljada studenata puta 6.100, to je sigurno mnogo.
Ne znam da li je ta informacija tačna, informisala sam se iz medija za PISA testove. Na jednom mestu sam videla da se ove godine neće polagati jer smo zakasnili sa rokom. Možda to nije tačno. Znam kakvi su mediji. Drugo je da nema novca.
(Žarko Obradović, sa mesta: Ima.)
Onda dobro. To je dobra stvar. Kada sam već spomenula te PISA testove hoću da kažem da smo i tu na dnu lestvice evropskih zemalja, da smo kao rešenje da bismo popravili taj rezultat pronašli jedno solomonsko rešenje da smo naučili đake kako da polažu taj test. Morala je posebna obuka za to. Faktički na taj način samo zavaravamo sebe. Zar nije tako? Najslabiji rezultat u tim testovima učenici su pokazali kada je trebalo povezati znanje iz dva predmeta ili više predmeta. To znači da nešto nije u redu sa načinom učenja. Nije dovoljno samo šta će deca da uče, nego je mnogo važno i kako će da uđe.
Dalje, nedovoljna je pažnja obraćena na informatičku pismenost. Postoji odredba da su škole obavezne da imaju svoj sajt. Hajde da vas pitam – šta mislite koji je procenat prosvetnih radnika koji umeju da naprave sajt ili da urede sajt? Verujte mi, pošto imamo dosta prosvetnih radnika članova u LDP i imamo informacije, trećina kluba u LDP su profesori koji se bave obrazovanjem i može se čuti informacija da su neka deca kompatibilnija sa računarima nego što su njihovi nastavnici. Tako se gubi autoritet nastavnog kadra, ali je to je opet priča o usavršavanju nastavnika i o potrebi da je važno za to izdvojiti više novca.
Na kraju rekla bih ono što je ključno a to je da mi ne možemo da se takmičimo sa jeftinom radnom snagom. Naša jedina šansa je da se takmičimo sa kvalifikovanom radnom snagom. Pogledajte činjenice. Juče je otvorena fabrika čipsa, pre toga u ovoj godini je otvorena jedna fabrika kartona, jedna fabrika za proizvodnju kablova, jedna fabrika za proizvodnju selotejpa. Hoću da kažem da su to proizvodi sa najmanjom složenošću i to govori koliko smo u zaostatku i koliko je važno modernizovati obrazovanje.
Da smo u 20. veku ovo bi možda bilo zadovoljavajuće i solidno rešenje. Mi bismo ih podržali, ali pošto je 21. vek LDP zaista ne može iz svih ovih razloga, počev od samog odnosa prema obrazovanju, preko toga da nema suštine, da su rešenja stihijska, da je spora realizacija, da rešenja nisu adekvatna, ne možemo glasati. Bićemo srećni i prvi koji će vas podržati i sa zadovoljstvom podržati one zakone koji u nekoj meri prate novi vek.
Poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, poštovana gospođo predsedavajuća, tražim obrazloženje od predsednika Skupštine koji danas nije prisutan. To što retko prisustvuje sednicama takođe govori o njegovom odnosu prema parlamentu, a ono što je još važnije, smatram da se kao predsednik Skupštine, pre svega, ne ponaša onako kako bi trebalo, kao najodgovorniji, kao onaj ko bi trebao najviše da vodi računa o kredibilitetu parlamenta. Nasuprot tome, on se ovde ponaša kao potpredsednik SNS.
Dame i gospodo narodni poslanici, mislim da među nama ne bi trebalo da ima tajni što se tiče funkcionisanja parlamenta i finansiranja parlamenta. Naravno, da bi svi mi kao i svi ljudi koji žive i rade u ovoj zemlji trebalo da znamo sve o parlamentu, a naročito o tokovima javnog novca.
Sad mi objasnite, tražim od predsednika Skupštine da mi objasni, po kojoj to tajnoj metodi, svemirskoj, megametodi sam ja i to u vreme praznika, kada ne rade skupštine, kada ne može da se demantuje proglašena za najskupljeg poslanika u ovom parlamentu? Ako uzmete u obzir da sam poslanica koja ovde nema ni najviše staža, niti poslanica koja ima neku funkciju u ovom parlamentu, onda ćete videti koliko je ta laž gnusna i koliko je sve iskorišćeno da se zapravo linčuje opozicija, a pre svega LDP. Pošto sada nemate argument da nas napadate kako smo ekstremisti, kako smo izdajnici, onda ste našli način kako da nas diskreditujete lažnim, friziranim podacima kako smo mi iz LDP najbahatiji i najskuplji poslanici.
Mislim da je pravo svakog građanina da zna sve o zaradama, najpre ja nikako ne mogu imati veću zaradu od samog predsednika Skupštine, pa ni od potpredsednika. To je vrlo jasno. Što se tiče troškova, oni takođe moraju biti transparentni, mislim na troškove narodnih poslanika.
Dakle, tvrdim da nisam naplaćivala naknadu za putne troškove iako nisam iz Beograda, iako ne posedujem stan u Beogradu. Da nisam na službena putovanja u inostranstvu za prethodnih 10 godina potrošila niti jedan jedini dinar, što me svrstava u red najrentabilnijih poslanika i što me i po plati i po troškovima svrstava u drugu polovinu liste kao i mog kolegu Hajdarevića koji je takođe, dakle, u svim udarnim vestima za vreme praznika bila je ta lažna, frizirana vest da sam ja zapravo najskuplji poslanik.
Kako da se ispravi greška? Ako je jedan dan bila vest da sam ja najskuplji poslanik, ako je drugi dan, tek popodne, državna agencija TANJUG to demantovala i objavila kako ja nisam najskuplji poslanik, mislim da je ostalo otvoreno pitanje da vidimo i da je potrebno da javnost zna ko su ti poslanici koji najviše koštaju i po platama i po troškovima.
Zato tražim od predsednika Skupštine, od sekretara za koga verujem da on nije njegov lični sekretar, nego sekretar čitave skupštine, da se objave od najveće do najmanje zarade u ovom parlamentu, a isto tako i troškovi. Troškovi, kao što znate mogu da budu po tri osnova, a to su naknada za zakupninu ili naknada za putne troškove. Te opcije mogu koristiti oni koji su van Beograda i koji nisu dobili stan, na primer kao što su 1999. godine dobili vicepremijer i predsednik države, iako sam takođe bila predsednica Skupštine i imala sam značajne i odgovorne uloge u ovoj zemlji. Od urušavanja parlamenta niko neće imati koristi, svi ćemo imati štetu.
Dan kada su te lažni, frizirani podaci objavljeni je bio dan kada je LDP predao listu u Zemunu. Da ironija bude veća to je bio Dan slobode medija. Onda, zamislite u kakvoj zemlji živimo kad se mogu do te mere frizirati i lažirati podaci i da se narodni poslanici koji su opozicija, pre svega LDP, označe kao najbahatiji, a zapravo su ubedljivo najrentabilniji i najpošteniji poslanici kada se sagledaju svi troškovi koje smo do sada napravili.
Gospođo predsedavajuća, reklamiram povredu člana 27. Poslovnika koji se odnosi na nadležnosti ovlašćenja predsednika Skupštine, koji je u prethodnom obraćanju pokazao kako može da zloupotrebljava ta svoja ovlašćenja i nadležnosti.
Naime, gospodine predsedniče tačno je da je državna agencija Tanjug sutradan popodne demantovala vest da sam ja najskuplji poslanik u ovoj Skupštini. Ali, vas gospodine predsedniče, nije interesovala ni ceo prvi dan 2. maja u četvrtak, ta vest je bila udarna vest u svim medijama, da proverite da li je to tačno, niti vas je dotaklo to što jedna državna agencija demantuje vest, a vi kao predsednik Skupštine koji bi trebalo da štiti ugled parlamenta ne osećate potrebu da se oglasite. Zato vam kažem da se ponašate kao potpredsednik SNS, da je to bio gospodin Babić ili Veroljub Arsić pitam se da li biste reagovali.
Nije ovo prvi put, gospodine predsedniče, kada je šef poslaničke grupe fizički napadnut i kada je građanin Srđan Ćešić zadobio teške telesne povrede vi ste reagovali neadekvatno, mlako i zakasnelo, zato što ste bili pritisnuti javnošću. Razumete? Nemam ja ništa od vašeg izvinjenja, niti od demanta Tanjuga, vi ste samo pokazali način kako hoćete da vladate – obmanom. Znači, borba protiv korupcije podrazumeva da pre svega budete sposobni da objavite tačne i potpune podatke o troškovima i platama narodnih poslanika, gospodine predsedniče.
Reklamiram Poslovnik, povredu člana 107. koja se odnosi na dostojanstvo Skupštine. Ono što smo nažalost mogli da vidimo, upravo je dostojanstvo Skupštine urušio predsednik Skupštine.
Predsednik Skupštine svojim obraćanjem je pokazao da njega uopšte ne zanima ugled i kredibilitet parlamenta, niti ugled poslanika. Njegova funkcija jeste da štiti narodne poslanike.
Gospodine predsedniče, da sam na vašem mestu, svakako bih najpre proverila podatak, a zatim bih demantovala podatak koji nije tačan. Kako mislite da se borite protiv korupcije? Nije to bila obična vest, to je bila naslovna vest u svim elektronskim i štampanim medijima. Da li razumete gospodine predsedniče? Ta vest je lažna. Ti podaci su frizirani. Dužni ste kao predsednik Skupštine da objasnite građanima, svima koji žive i rade u ovoj zemlji, šta je istina.
Ponavljam, tražim i mislim da je važno da kao predsednik Skupštine uz pomoć generalnog sekretara se založite da javnost dobije prave podatke, da vidimo koje stvarno najskuplji, koji su to poslanici koji najviše troše i po platama i po troškovima. Možete da izračunate mesečni prosek, možete svima da obračunate bruto, možete da obračunate neto, potpuno me ne interesuje.
U svakom slučaju, tvrdim da nijedan poslanik LDP će biti ispod sredine te utvrđene liste. Vi ste samo pokazali da nastavljate obračun sa poslanicima obmanom, a LDP će nastaviti da se bori argumentima. Boriće se protiv laži. Za nas istina nije parola, nego potreba, gospodine predsedniče.
Replika je na izlaganje narodne poslanice Joksimović. Ona me apsolutno nije razumela. Zalažem se da sve bude transparentno i vrlo svesna činjenice da sam narodna poslanica i da je dužnost skupštinske službe da da tačne i istinite podatke o troškovima parlamenta. Zato sam i tražila da se objave tačno svi troškovi, ali ne tako što ćete nekim poslanicima sabrati zaradu i naknade, a drugima ćete samo odvojiti naknade i zarade. O tome se radi, o lažiranju podataka.
Reklamirali ste Poslovnik kako biste ukazali na grešku gospođe potpredsednice, kao zato što sam se obraćala lično gospodinu predsedniku Skupštine, a onda ste vi napravili grešku pa ste se obraćali. Pogledajte koliko ste nedosledni u svakom pogledu, u svakoj sitnici.
Što se tiče troškova za putovanje u inostranstvo, tvrdim vam da nisam 10 godina ni jedan jedini dinar potrošila za putovanje u inostranstvo i to može da se proveri. Ako sam putovala, putovala sam u režiji međunarodnih organizacija. Prema tome, nemam ni obavezu da podnosim izveštaj parlamentu, ali ova skupština, rukovodstvo skupštine ima obavezu da transparentno obaveštava građane o funkcionisanju i troškovima parlamenta.
Danas je, dame i gospodo, 9. maj – Dan pobede u Drugom svetskom ratu. Znate li kako je Hitler prvo krenuo na parlament. Na 100 strana je uništio poslanike, kao štetočine. Prvo je morao da uništi parlament da bi krenuo na Jevreje i na ceo svet.