Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Nataša Mićić

Nataša Mićić

Liberalno demokratska partija

Govori

Ovo je samo bilo kao da ste advokat, kao odbrana Mlađana Dinkića. Vi niste rekli da u Fondu za razvoj sede i drugi ministri, nego ste samo rekli da je on predsednik upravnog odbora. Dobro, nisam, ali jeste on predsednik upravnog odbora Fonda za razvoj i ministar ekonomije i tačka.
Šta imamo tu da polemišemo? Sad treba da ga hvališemo – on je pokrenuo i pronašao neku zloupotrebu i on je to pokrenuo. Pa šta? Zar to nije normalno? Ne treba svako od nas kad god vidi neku zloupotrebu, a on još ministar, i još na tako važnim mestima, mi se apsolutno ne razumemo, za kakvu je to pohvalu, kao on je otkrio? Nego ko će?
Ne mogu ja otkriti. Šta ću da idem tamo po Fondu za razvoj i Ministarstvu ekonomije? Sad mi treba da ga hvalimo što je otkrio. Treba više da otkriva možda. Niko ne kaže ništa za te ljude, profesionalce, zato što apsolutno ne znam i ne mogu da kažem. Ne možete da mi kažete da nema veze sa partijskom državom, sa pravljenjem stranke, sa Ujedinjenim regionima Srbije.
Kažete – ne znate u Boru koliko. Ja ću da vam kažem, pošto sam na sajtu upravnih odbora sednica Fonda za razvoj celu noć to čitala. Kad se vi niste spremili, ja sam se spremila. Dali ste Boru krajem aprila za jedan projekat 120 miliona, a zatim 17. juna za 66 projekata, za 300 radnih mesta, 122 miliona i 350 hiljada.
Pazite sad ovo, šlag na tortu, dali ste Boru subvencije 980 i nešto miliona takođe u vreme kampanje. To sam malopre zaboravila da vam kažem, odnosno ne mogu da stignem, svašta bih vam rekla. RTB Bor. Baš tad, a pre toga mesecima im ništa niste davali. Izvinite, to izaziva sumnju. Možda grešim, a direktan nosilac liste. Molim vas, objasnite mi to.
Dozvoljavam sebi da grešim, ali mislim da je važno da to znamo, da to nije dobro zato što to nisu samo vaša sredstva i nisu samo odluke vaše. Vi morate nekome da odgovarate za te odluke.
(Predsedavajuća: Dva minuta.)
Kažete – pravi se mistika. Mistiku pravite vi zato što je netransparentno poslovanje Fonda za razvoj, a ja sam sve što je bilo pronašla o radu tog Fonda i nije zadovoljavalo. Molim vas, samo još jednu rečenicu. Naravno da ima zadovoljnih ljudi. Neki ljudi su stvarno dobili kredite zato što su zaslužili, naopako još i da ne postoji to, ali bilo bi ih i više ili bi dobijali veća sredstva da vi radite transparentnije i da poštujete sve finansijske instrumente.
Prvo da kažem, gospođo Grubješić, stvarno vas jako cenim i iz poslaničke grupe G17 vas najviše, zato što imate hrabrosti, pričali ste i o Srebrenici i uopšte, kao da niste G17, pričate i o politici, ali ovaj put niste apsolutno u pravu. Prvo, niste ni dobro obavešteni.
Čedomir Jovanović nije bio nikada predsednik Veterinarskog zavoda, pod jedan. Pod dva, imam blagi osećaj da Mlađan Dinkić ne bi izabrao Veterinarski zavod nego bi mu se više dopao ovaj Fond za razvoj. Treća stvar, Mlađan Dinkić je po funkciji, znači, usvojen je zakon koji je pripremalo njegovo ministarstvo i u tom Zakonu o Fondu za razvoj on je po funkciji predsednik upravnog odbora. Znači, on je vrlo lako mogao da se oslobodi tog tereta. Nije morao biti predsednik Upravnog odbora Fonda za razvoj. Naprotiv, on je predložio, preuzeo je tu odgovornost i zato danas ovako govorim.
Što se tiče naših rezultata u Boru…
Izvinjavam se, ministarka, obraćam se poslanici, nije lepo.
Što se tiče naših rezultata u Boru, osvojili smo 7% i mi smo time apsolutno zadovoljni. Znate li zašto, gospođo Grubješić? Zato što su to 7% čistih ljudi, bez trošenja para poreskih obveznika. To smo zaista postigli radom, našom politikom, a ne kupovinom glasova.
 Dakle, tačno je da je to po funkciji, po zakonu, samo kažem, na taj način je mogao da se oslobodi, ali nisam nikada čula, a imala sam priliku i da imam uvid u više podataka nego vi tada, da je Zoran Đinđić bilo šta zloupotrebio ili da su bilo kakve sumnje otvorene zato što je on bio predsednik odbora Fonda za razvoj.
Samo da vam kažem, niko ga nije štedeo, kriminalizovan je u ovoj zemlji, svaka šuša je mogla da napiše, bez ikakve odgovornosti, da je kriminalac. Mogu misliti da je u Fondu za razvoj napravio neku nepravilnost koliko bi to bilo napumpano. Ali, ovde je drugi problem. Ovde imam sumnju. Možda grešim, stoti put ponavljam, ali prosto sumnja je izražena. Mogu i hoću, slobodno imam pravo na to da je izrazim. Mislim da smo se razumeli.
Hvala. Vratiću se na temu. Gospodine ministre, cenim vaš trud koji ste uložili kako biste nas uverili da je ovaj predlog zakona opravdan i da će proizvesti neke pozitivne efekte. Međutim, niste nas uverili. Za nas iz LDP je ovo jedan običan politički eksperiment, koji nema uporište niti u pravu, niti u ekonomiji. Zbog toga smo podneli četiri amandmana i svima se traži brisanje. Brisanje četiri člana od ukupno šest, koliko ih ima.
Ono što nam govori ovaj predlog zakona jeste da se Vlada zapravo ponaša kao da čeka da se desi neko čudo, kao da će problemi sami da se reše, a u međuvremenu, dok se to ne desi, podnosićemo neke potpuno začuđujuće predloge. Jer, šta drugo reći nego da je ovo začuđujući akt?
Začuđujuće je kako je prošao i Vladu i Zakonodavni odbor, s obzirom da je u suprotnosti i sa Ustavom, i sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, i sa CEFTA Sporazumom i sa Zakonom o javnim nabavkama. Kao vrhunac svega, on stavlja van snage, na neki način derogira i sam Zakon o planiranju i izgradnji, čiji ste vi bili predlagač, gospodine ministre, i koji smo tek usvojili, prošle godine, dakle on nije ni godinu dana na snazi.
Ovo vidim kao jedan očajnički potez Vlade, kao vađenje kestenja iz vatre, jer se država, zapravo, iako je najveći dužnik, prezadužuje, dodatno zadužuje, kako bi bila glavni investitor, a pri tome neće biti profitabilna, pošto država nikad ne može da bude profitabilna kao preduzimač, i na kraju će se sve završiti tako da će to platiti građani, najpre oni koji zaista imaju preduzetnički duh, a tu pre svega mislim na privatne preduzetnike.
Kažete da kontrola postoji. Ne vidim u čemu se sastoji ta kontrola. Ako je država glavni investitor, ako ona i odobrava projekte i izdaje dozvole, onda ko kontroliše državu? I to je izvor korupcije. Hipotetički mogu verovati, gospodine ministre, da ste pošteni, ali ovakav predlog zakona otvara mogućnost za još veću korupciju (a i ovako već imamo dovoljno problema s njom).
Samo bih se zadržala još na članu 3. i članu 6, jer smo podneli amandmane za brisanje tih članova. U članu 3. propisujete da se moraju koristiti domaći građevinski materijali u učešću najmanje 70% od ukupnog potrebnog građevinskog materijala. Prvo, ova odredba je u suprotnosti sa Zakonom o javnim nabavkama, jer protežira domaće firme mimo odredbi kako je to naznačeno u Zakonu o javnim nabavkama. Ali, druga stvar je ovde interesantna.
Hajde da malo pričamo i o građevini. Koliko sam se raspitala kod ljudi koji se bave tom profesijom, domaći materijal, koji se proizvodi u ovoj zemlji, uglavnom se odnosi na samu konstrukciju. To je uglavnom crep, cigla, pesak, cement, šljunak, staklena vuna, kamena vuna itd. Vrednost tih radova je obično jedna trećina ukupne vrednosti. Mnogo su skuplji završni radovi, kao što su pregradni zidovi, laki pregradni montažni zidovi, spušteni plafoni, stolarija (PVC i aluminijumska). Za te završne radove većinom se koriste uvozni materijali.
To sam videla i na portalu ''Građevinarstvo'' i konsultovala sam se sa poznanicima koji se bave građevinom. Dakle, uglavnom se osnovni materijali za samu konstrukciju proizvode ovde, a ovi za završne radove se uglavnom uvoze. Možemo mi da pravimo spuštene plafone od trske i blata, ali se uglavnom ti gipsani laki montažni zidovi uvoze. Dobro, to sad nije važno, ali vam kažem da mislim da nećemo moći to da primenimo, s obzirom da nemamo dovoljnu domaću industriju građevinskog materijala koja će ispuniti taj kriterijum da to bude 70% vrednosti.
Pomenula bih i član 6. Već sam rekla da tu stavljate van snage odredbe Zakona o planiranju tako što vašem ministarstvu zapravo određujete nadležnost za izdavanje lokacijskih, građevinskih i upotrebnih dozvola. Taj Zakon o planiranju i izgradnji, kojem smo se takođe oštro suprotstavljali, kažem vam da jeste na neki način napravio zastoj, zato što je vaše ministarstvo kasnilo nekoliko meseci sa podzakonskim aktima. Ili su lokalne samouprave mogle raditi bez tih podzakonskih akata, da li je to bilo moguće? Naravno da nije. Daću vam sada i primer. Niste bili uspeli na vreme da donesete te podzakonske akte i na taj način ste napravili zastoj u građevinarstvu.
Ali pazite sad ovo, za neke zaštićene zone, kao što su npr. Košutnjak ili Topčider, vi po postojećem propisu već sada imate nadležnost i ovlašćenje da izdajete lokacijske dozvole. Daću vam primer. Imate zahtev od juna prošle godine, koji je podnelo Ministarstvo prosvete, za lokacijsku dozvolu na Košutnjaku. Prošlo je više od godinu dana. Pri tome, tu dozvolu traži jedno ministarstvo, a ne neki privatni preduzetnik, što je takođe bitna razlika, i vi još uvek niste izdali tu dozvolu. Onda mogu samo da zamislim kako će biti stanje po ovom proširenju nadležnosti, gde, zapravo, preuzimate još veću odgovornost.
U svakom slučaju, meni ovaj zakon ne obećava uopšte. On najviše deluje kao da pogrešnim lekom lečite bolest, što može izazvati samo još gore posledice. Hvala.
Poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, Poslanička grupa LDP će podržati ova dva predloga odluka, jedan koji se tiče Godišnjeg plana učešća Vojske u multinacionalnim operacijama i drugi koji se tiče same Odluke o tom učešću.
Što se tiče tajminga, možda smo zakasnili. Možda je trebalo da se ovi predlozi, s obzirom na početak samih misija, nađu na dnevnom redu i ranije. Ali, dobro. Važno je da smo danas u prilici da o njima raspravljamo. LDP ima priliku da podršku da za to.
Međutim, ono što nije dobro, što nam se ne dopada u samim predlozima odluka je činjenica da je apsolutno izbegnuto pominjanje NATO saveza. Istina, pominje se Partnerstvo za mir, ali ne i NATO. To je jedan od prioriteta naše politike, LDP smatra zbog ubrzanja evropskih integracija, dobro je da smo ratifikovali SSP, ali ako bismo zaista želeli da ubrzamo evropske integracije potrebno je da aktivno učestvujemo, odnosno da donesemo odluku da ova država nađe snage i volje da se pridruži najmoćnijoj zapadnoj alijansi, NATO, a ne da večito tražimo neke izgovore, da se bavimo nacionalnim mitovima i socijalnim, da večito glumimo žrtve, a da pri tome ne objasnimo, recimo, zašto je do NATO bombardovanja uopšte i došlo.
Postoji više razloga zbog čega se LDP zalaže za ulazak u NATO. To, u prvom redu, jesu načini da se suočimo sa sobom, da prekinemo taj jedan večiti mit pozicije žrtve. Drugo, to jesu ekonomski razlozi, zato što bi se sigurnost kapitala i bezbednost i privlačenje stranih investitora moglo ubrzati i poboljšati učlanjenjem u NATO savez. Nije tačno da međunarodni kapital ne postoji. On postoji i sada je veoma važno i veoma mudro ne gubiti dragocene resurse, kao što su i vreme i brzina, a bojim se da to ova vlada nema u vidu, i da se neki koraci ka tome preduzmu, odnosno taj najvažniji korak odluke da zaista hoćemo da budemo članica NATO napokon donese i da nadoknadimo izgubljeno vreme.
To je važno i za unutrašnju ekonomiju i iz političkih i iz bezbednosnih razloga. Isto tako je važno iz ekonomskih razloga. Na taj način bi se ubrzala profesionalizacija Vojske, jer, koliko sam pratila, već se oko dve godine kasni sa datumom najavljene profesionalizacije. Kada je prvi put najavljena profesionalizacija to je bila 2008. godina. Pa, niste vi, ministre, tada bili ministar. Vaš prethodnik je najavljivao da će profesionalizacija Vojske biti obavljena 2008. godine. U tom smislu kažem da već kasnimo dve godine, a, recimo, prilikom NATO učlanjenja ta profesionalizacija bi se lakše i brže izvela.
Vojnom neutralnošću ne dobijamo ništa. Ona je preskupa na više načina. Ona je faktički skupa. To mogu da dozvole samo visokorazvijene i bogate zemlje, a drugo, naročito je teško živeti izolovano kada znamo da su gotovo sve države iz našeg okruženja ili već članice NATO ili su aplicirale za ulazak u NATO. Imamo primer Hrvatske. Juče smo imali hrvatsku delegaciju i svi smo svedoci koliko Hrvatska ide na tom put evropskom brže od nas, a jedan od ključnih razloga jeste taj ulazak u NATO.
I ono što stalno govorimo, postoje dva načina ulaska u EU. To je da zaista uđemo kao što su to uradile Slovenija, Mađarska, Češka koje su uspešne članice EU ili drugi način, to je sporo, traljavo, već su gotovo retorički obesmišljene evropske integracije ovde, pa će utoliko to biti još sporije i teže, tako da će nas to dovesti u priliku da se ili dovede u pitanje put u EU ili kada budemo ulazili da uđemo kao neke druge zemlje – kao socijalni slučajevi.
Dalje, rekla sam da je dobro ulazak u NATO i iz političkih razloga, za stručno usavršavanje. To bi bio i dobar način, neko je ovde pomenuo Kosovo, za kanal komunikacije i uticaja i na stanje na Kosovu. Mislim da ćete se sa tim složiti, jer se NATO snage već nalaze na Kosovu, a i u BiH, u državi koja nije članica NATO, a koja je donela jednoglasno odluku da će i ona da bude.
Vreme i brzina! Ova vlada ne uvažava vreme i brzinu kao resurse. I ovo je način za ulazak u NATO. Apelujemo na to. Za LDP je to jedno od ključnih pitanja. NATO alijansu antizapadne snage vrlo vešto, i to nam je svima već poznato, koriste kao poslednju branu za to.
Još jednom ponavljam, podržaćemo ove predloge odluka, ali bismo jako voleli i naša politika će uticati svom snagom da učlanjenje u NATO alijansu bude što pre. Hvala.
Gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, najpre želim da primetim da je rasprava o Predlogu zakona o sprečavanju zlostavljanja na radu jedinstven primer aktivnog i revnosnog učešća poslaničke većine, što bi bilo pohvalno da prethodno niste glasali za spajanje rasprave sa materijom koja se tiče uređivanja volonterstva u ovoj zemlji.
Mislim da nema potrebe da nas iko ovde ubeđuje koliko je potrebno i važno sprečavati zlostavljanje, da smo toga svi svesni. Mnogo je važnije da se pozabavimo načinom i uzrocima zbog kojih do toga dolazi. Naime, jasno je svima da je ovaj zakon potreban, da je širok krug ljudi koji su zlostavljani u ovoj zemlji na svojim radnim mestima. Po nekim podacima, otprilike svako drugo lice je izloženo zlostavljanju.
Ono što je interesantno jeste da zlostavljan može biti bilo ko. To mogu biti i mladi radnici na početku svoje karijere, to mogu biti i oni koji su pred odlaskom u penziju, to mogu biti i oni koji su uspešni i vredni pa se sprečavaju da napreduju, a takođe mogu biti kako zaposleni tako i poslodavci.
Smatram da nije dobro diskutovati o ovom zakonu samo u smislu pravljenja atmosfere protiv poslodavaca, naročito protiv privatnih poslodavaca, jer u ovoj zemlji se zlostavljaju i zaposlena lica koja rade u državnim preduzećima.
Među razlozima zbog kojih dolazi do zlostavljanja na poslu svakako jeste i ta frustriranost našeg društva našom neposrednom prošlošću, zatim, dugotrajna tradicija koja je praćena strahom od gubitka posla, ali i jedan novi vid zlostavljanja koji je uveden na mala vrata zahvaljujući uvođenju partijske države, pa tako u ovoj zemlji postoji i politički mobing.
Međutim, smatram da je važno, pošto je zlostavljanje samo jedna vrsta nasilja, složićete se, da razumemo da nasilje u ovoj zemlji ima strukturalni karakter, ono je opšte. Dakle, svima nam je jasno da je i u porodici, i u školama, na ulici, u prevoznim sredstvima, na svakom koraku prisutno. Strukturalno nasilje znači (zato se ono povećava i indukuje) da država nema adekvatne odgovore na najgoru vrstu nasilja koja je vršena u ovoj zemlji. Za najgora krivična dela imamo toliko okrivljenih i optuženih, pa čak i osuđenih, koji su na slobodi.
Dalje, baveći se nasiljem treba reći da u korenu te reči stoji, odnosno koren te reči potiče od reči – sila. Kada uzmemo u obzir da je u ovoj zemlji na silu donet Ustav, na silu su otimani mandati, na silu je prodat NIS, i mnogi drugi važni akti su u ovoj zemlji doneti na silu, onda ne možemo očekivati da se jedno pitanje selektivno sada može rešiti bez uvažavanja ovih opštih društvenih prilika i okolnosti.
S obzirom na to da ovde ne postoji ni jedan jedini poslanik, bez obzira na to kojoj političkoj stranci pripada, koji ne podržava sprečavanje zlostavljanja, mislim da je Ministarstvo rada zapravo imalo lak zadatak. Zadatak Ministarstva rada je bio samo da jasno definiše u čemu se sastoje te radnje zlostavljanja, ko su subjekti koji podležu zlostavljanju i sam postupak.
Ono što je dobra strana zakona jeste da je predviđen jedan dvofazni postupak. To predviđanje posrednika je, naravno, dobro i važno; ne treba zatrpavati sudove ako se najpre može unutar jednog preduzeća taj posao završiti, ali je vrlo nejasna procedura postavljanja samog posrednika, kao i njegovo određivanje, njegova edukacija. Čak mislim da je veoma kratak rok za primenu, pošto preduzeća imaju rok od 60 dana da primene ovaj zakon. Uzimajući u obzir da je u tome jedan letnji mesec, jul, izražavam bojazan da će ovaj zakon u tom delu, koji ima dobrih strana, imati poteškoća sa primenom.
Ono što je veoma loše to je da ste potpuno izostavili definisanje radnji zlostavljanja i stoga sam podnela amandman na član 6. Dakle, to zlostavljanje može biti fizičko, psihičko i seksualno uznemiravanje. Tačno sam definisala, opisala sam te radnje i nadam se, ako hoćete da popravite taj zakon i ako hoćete da efikasnost primene zakona poboljšate, da ćete taj amandman prihvatiti.
Drugi amandman koji sam podnela odnosi se na definisanje samih subjekata, pošto nisu sva lica obuhvaćena ovim zakonom, ali o tome su pričali i neki drugi poslanici. Dakle, tu su i lica koja rade privremene i povremene poslove, zatim pripadnici vojske, studenti i učenici na praksi, lica na stručnom osposobljavanju i usavršavanju kod poslodavaca, volonteri i svako drugo lice koje po bilo kom osnovu učestvuje u radu poslodavca. Smatram da bi trebalo, radi jasnije definicije tih subjekata, da prihvatite ovaj amandman.
Poslanička grupa LDP ne može glasati za ovaj zakon ukoliko ne prihvatite ove izmene koje će ga poboljšati.
Govoriću dva minuta po amandmanu i, ako mi dozvolite, koristila bih pravo poslaničke grupe koje je preostalo. Hvala vam.
Najpre, gospođo Kalanović, vi ste rekli da poslednji donosimo u Evropi jedan ovakav zakona, mada je Hrvatska donela tek prošle godine, nije važno, ali to nas je upravo obavezivalo da donesemo najbolji zakon, obzirom da koristimo iskustva drugih.
Pojednostavila bih stvari i molila bih vas da mi odgovorite na neka pitanja. Prvo, da li je Evropska agencija Eurostat odobrila već podelu regiona na sedam, kao što je to bilo Predlogom zakona iz jula? Da li su oni imali neke primedbe i da li su oni to stopirali? Koliko znam ne, taj zakon i Predlog zakona je prošao ovde u Skupštini i imali ste i prethodnu i naknadnu saglasnost Evropske agencije.
Naravno da se sam zakon, suština tog zakona, odnosi na najnerazvijenije. Sada vam prosto nisu potrebni ni neki posebni podaci, to je vidljivo i golim okom, u ovoj zemlji je najnerazvijenija centralna Srbija, pa zatim Vojvodina i na kraju Beograd. O tome govore, kažem, dovoljno je videti i golim okom, ali, recimo, prosečni nivo BDP u Beogradu je na nivou 51% proseka EU, u Vojvodini 37%, a u jadnoj centralnoj Srbiji, kad kažem centralnoj, mislim na istočnu, južnu, zapadnu i Šumadiju, samo 21%. Zato se valjda donosi ovaj zakon.
Šta ste vi ovim izmenama i dopunama nama ponudili?
Postavljam pitanje – da li je lakše i efikasnije ostvariti, realizovati, pristup tim evropskim fondovima, IPA fondovima, koji u ovoj fazi iznose negde oko 200 miliona evra, ako ta centralna Srbija aplicira sa dva regiona ili ako aplicira sa četiri regiona, sa četiri vrste projekata? Mislim da je logično, i svako dete bi vam reklo, da su veće šanse da više dobiju četiri nego dva regiona.
Dalje, u okviru jednog regiona, kažite mi da li jedan Aranđelovac, kome sada svi obećavaju kule i gradove i gde se vodi takva bitka, ima veće šanse da ostvari svoje potrebe i svoje interese ukoliko se nalazi u jednom manjem regionu koji je srodniji, čije su ekonomske, društvene i geografske veze jače, pa, recimo, ima konkurenciju Topolu, Batočinu, Kraljevo, Kragujevac itd, ili će taj jadni Aranđelovac imati veću šansu ako postoje dva regiona, znači, šumadijski i zapadna Srbija, pa pored svih ovih ima konkurenciju u još više opština i gradova, pa se tu priključi Priboj, Prijepolje, Bajina Bašta, Užice, Čačak, Valjevo, Šabac i da ne nabrajam? Odgovor je takođe veoma logičan, da su mu veće šanse u okviru manjeg regiona.
Vaš glavni argument, odnosno ministra Dinkića a i vi ste ga ponavljali, da ove izmene i dopune vršimo da bismo približili, da bi kao približno imali ujednačen broj građana. Prvo, to uopšte nije potrebno jer NUTS dozvoljava od 800 hiljada do tri miliona, i to je preporuka, a drugo, hajde da vidimo šta znači to – približno? Ajde da se bavimo time i da izračunamo, nemojte nas praviti kao da smo mala deca i ne umemo da računamo i ne znamo šta znači reč približno.
Ako Beograd ima milion i 600 stanovnika, manje od tog broja, ali približno toliko, a Šumadija i Zapadna Srbija imaju zajedno dva miliona i sto, isto približno, razlika između ta dva regiona iznosi 500 hiljada.
Ako biste podelili ova dva, Šumadiju i Zapadnu Srbiju, dobili biste dva regiona, kad biste Novi Pazar i Sjenicu dodali Zapadnoj Srbiji, dobili biste dva regiona, jedan na primer od milion i sto, a jedan od milion stanovnika, što je isto razlika u odnosu na Beogradski region 500 hiljada.
Znači, kako god okrenete, približno je razlika 500 hiljada, samo što na ovaj način gubite, ukrupnjavanjem i pravljenjem jednog glomaznog, neefikasnog regiona koji će samo da izaziva konflikte i unutar sebe i teže će ostvariti koristi od tih IPA fondova. O tome vam govorim.
Da, pogrešno sam protumačena.
Prvo, uopšte nisam spominjala Evropsku agenciju za razvoj nego Eurostat. Drugo, vi se pozivate na postojeću teritorijalnu organizaciju koja nije ustavna kategorija, nego Miloševićeva tekovina pretvorena u uredbu i sad se vi branite time. To je nejasno. Treće, govorite kako je potrebno izmeriti. Zar mi treba da merimo, narodni poslanici? Što niste izmerili? Da li ste nam pružili te podatke o bliskosti i povezanosti opština i gradova u jednom regionu?
Na kraju, iskoristila bih samo da kažem, gospođo Kalanović, boraveći u Užicu, vi ste obećavali mojim sugrađanima kako će Užice ostati i da će biti centar Zlatiborskog okruga, kao da to već nije, a istog dana ovde se vodila rasprava o zakonu i vaš ministar, gospodin Dinkić obećavao je da će ukinuti, da je njegova namera da ukine regione.
Takođe smatram da mlada koleginica iz Nove Srbije nema potrebe da me proziva da se zalažem za ovaj zakon, pošto, niti sam glasala prošli put, niti ću sada, ali Nova Srbija, DSS, DS, G 17, i zato su ti ljudi iz Užica kivni, nije to inat, nije to hir, to je prosto jedno poniženje, za vreme vladavine ovih partija iz Užica su izmešteni razni centri.
Pod jedan, izmešten je Centar za telekomunikacije, iako smo imali 031 pozivni broj, što je u Užicu, bivšoj Jugoslaviji, bio samo jedan od devet koji se završava na jedinicu. Elektrodistribucija, koja ima najbolju naplatu u Srbiji, koja ima najveći broj hidrocentrala, zato što je partijski kadar bio iz Demokratske stranke, prebačena je u Kraljevo.
Takođe, vojni odsek u Valjevo itd. Na kraju se i NIS, na čelu s bivšim predsednikom opštine Tihomirom Petkovićem iz DSS-a, radnici se sele, putovaće u Čačak. Znači, apsolutno, taj potencijal niste uvažili, nego ste nakon 2003. godine prosto izmestili sve nadležnosti iz tog grada, ali bez osnova.
Repliciram kolegi Mitroviću, koji me je spomenuo više puta i koji je pokazao da apsolutno ne da me pogrešno protumačio, nego vi apsolutno izgleda ni ne možete da razumete o čemu govorim.
Između ostalog govorila sam da ovaj zakon dalje radi na utemeljenju partijske države, što je vrlo loše. Vi ste učinili partijsku uslugu Rasimu i Sulji, ali ste zato učinili štetu svim građanima, i njihovim biračima, bez obzira koje su nacionalnosti, da li su Bošnjaci, Srbi ili Crnogorci. Plus ste napravili da se naprave i te nacionalne tenzije. To je jedna stvar.
Znači, po partijskom ključu se radi, vi odlučite šta je dobro za neki kraj, za nešto, recimo taj Tornik kojim nam mašete stalno, da li vam je neko tražio da nam uradite Tornik. Možda smo mi mislili da je bolje Drina ili Tara, ili gasifikacija Užica, ili modernizacija Namenske, pa bi možda neki životi bili spaseni. Ili infrastruktura. Ko je odlučivao o tome?
Gospodine Mitroviću, znam da se vi niste u to vreme bavili politikom do 2003, znači, apsolutno ne postoji nijedan poslanik, uključujući i DSS, oni će vam potvrditi, koji će vam reći da je Građanski savez Srbije ikada sarađivao sa DSS, naročito posle 2003. godine.
Dakle, to da smo mogli da imamo kao predstavnici sa ministrom Naumovim sastanke apsolutna je neistina. Eto čime se vi služite da bi provukli jedan ovakav katastrofalan predlog za izmene i dopune lošeg zakona. Ovim izmenama i dopunama, što bi rekao Krasić, napravili ste još samo lošiju situaciju.
Ponavljam, po partijskom ključu, pričala sam kako su se po partijskom ključu centri izmeštali, ne zato što se zalažem da je to trebalo da radi Građanski savez ili LDP, pa da ja sad utičem da se oni vrate, ne, nego zato što su argumenti, ponavljam, EPS, naplata, broj hidrocentrala, vojni okrug, katastar koji je takođe bio centar, Telekom, rekla sam zašto, PTT, takođe sam rekla zašto.
Vi ste to razvlačili po partijskom uticaju. Znači, ako je sad neko Verko ili Palma i ima uticaj u Vladi, to ovaj zakon samo verifikuje. O tome vam pričam, a vi ste apsolutno pokazali da niste shvatili uopšte o čemu govorim.
Kažite mi efekte. Koji profit je doneo Tornik, koliko novih radnih mesta? Ili je to moglo da se uloži bolje? Ne mora da bude Užice, možda Voćar Požega, Pribojska banja, možda na samom Zlatiboru Čigota, rehabilitacioni centar. Gde je to? Objasnite mi, gde su tu parametri? Gde su tu kriterijumi?
Drugo, gospodine Mitroviću, pobogu, nemojte sebe praviti smešnim, 2004. godine apsolutno nisam učestvovala u vlasti. Prosto to svi znaju. Ne znam kako možete da pokušavate da obmanjujete gledaoce kad to svi znaju. Prosto je neverovatno.
To za Tornik, meni smeta što ne postoje prioriteti i kriterijumi. Koji su efekti Tornika? Kopaonik je ove godine jedva prokopao najvažniji skijaški centar, vi ste posejali razna skijališta i sad kao Tornik? Šta nam je doneo taj Tornik, osim što ste ulupali te pare onako uzalud? E, to mi smeta.
Možete da mašete tim master, ali ko pravi te master planove, da li se pitaju nešto građani tog Zlatiborskog okruga? Šta kažete na to što Dinkić kaže da će da ukine i okruge? Znači, još jedan nivo centralizacije. Stvarno neverovatno.
Hajde da vidimo taj Tornik. Znači, Čajetina je jedna od manjih, a najbogatijih opština u Srbiji, sa najvećim budžetom s obzirom na broj stanovnika. Čajetina je mogla to sama da isfinansira. Mogla je na osnovu tog budžeta i takvih prihoda od turističkih taksi od Zlatibora da ulaže sama u to.
Znate o čemu se radi? Lokalna vlast u Čajetini je rešavala pojedinačne zahteve i kupovala glasove, pa su tako i ostali na vlasti i dan-danas iz DSS, a vi ste na republičkom nivou pridobijali ljude tako što ste te neke vaše projekte koji su vam se činili zgodnim prikazivali građanima kao neophodne i kao dobre.
Kažem vam, dajte mi od ove godine koji su efekti? Koliko je bilo skijaša? Da li su skijaši najvažniji u ovoj zemlji? Koliko je bilo tih skijaša na Torniku ove godine? Koliko je zaposleno ljudi iz tog okruga ili regiona? Kako je to pospešilo uopšte privredni razvoj u srazmeri sa tih 850 miliona, koliko ste uložili?
Bolje da ste zajedno sa opštinom i drugim nekim opštinama uložili u deminiranje Ponikvi, a ne da nam bombe stoje tamo, zajedno sa nekim međunarodnim organizacijama, da ste raščistili aerodrom Ponikve, pa da je to turistički služilo za sva mesta, za čitav region, pa i za međuregionalnu saradnju, pošto smo tu na granici sa BiH, Crnom Gorom i Hrvatskom, zar to nije bilo bolje?
Ima milion primera, ni sama ne znam šta je, ali nije tačno da mi ne treba da se bavimo. Ne, mi treba da ćutimo? Ja sam počela politikom da se bavim zato što ne dozvoljavam da nešto prolazi mimo mene i da me neko pravi budalom, pravo da vam kažem.
Reklamiram povredu Poslovnika i član 104, u stvari koristim pravo replike. Prepoznala sam se kao članica opozicije, a Užičanka sam, dok ministar ne dođe u Užice. Ključni argument koji je ministar danas izneo za smanjenje broja regiona jeste broj stanovnika. Tačno je da je preporuka, tu koju smo mi usvojili, taj NUTS 2, evropska preporuka od 800.000 do tri miliona.
Međutim, vi sami znate da, prvo, i sedam regiona je ispunjavalo taj kriterijum. Drugo, to je samo preporuka. U Italiji, koju ste spominjali u vašem prvom obraćanju, razlike u broju stanovnika idu čak do 90 puta. To vam je verovatno poznato.
E sada, nije to sad neka zla krv između zapadne Srbije i Šumadije. Prosto želimo da vam ukažemo da ste spojili što je nespojivo. Postoje dva postulata, dva imperativa, bez obzira da li se radi o statističkoj ili administrativnoj regionalizaciji. Prvi imperativ je, da se poštuje načelo efikasnosti, a drugo legitimnosti. To načelo legitimnosti podrazumeva da morate da imate u vidu geografske, prirodne, ali i ekonomske, socijalne, društvene, istorijske komponente koje određuju te regione.
Mi sa Šumadijom nikada nismo imali ništa zajedničko. I u vreme Turaka smo bili Drinska banovina, oni su bili Dunavska. Bili smo takođe i Užička nahija, bili smo Zlatiborski srez. Nikada u istoriji nije bilo slučaj da smo bili spojeni sa Šumadijom. To nije dobro ni za Šumadiju, ni za zapadni region, ni za Sandžak.
Znate li zašto? Neka su i statistički regioni, biće otežano od samog prikupljanja podataka, od analize, od različitih potreba. Dok se zapadna Srbija bazira na stočarstvu, turizmu, pa i Sandžak, bilo je prirodnije pripojiti čitav Sandžak zapadnoj Srbiji. Takođe bi ispunjavali ove NUTS kriterijume. Naročito će biti otežana realizacija projekata i biće sukobljavanja između samih predstavnika regiona.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, sama činjenica da danas raspravljamo o izmenama i dopunama tri različita zakona, od kojih smo jedan usvojili sredinom prošle godine - Zakon o regionalnom razvoju, a druga dva o besplatnim akcijama i Agenciji za privatizaciju pre nešto više od dve godine, dovoljno govori da sami predlozi nisu pripremljeni, a da u praksi nisu primenljivi.
Gospodine ministre, pošto vi učestvujete već deset godina u tranziciji ove zemlje, smatram da bi bilo važno da cenite i vreme i materijalne resurse, novac ove zemlje, kako bismo bili efikasniji, a ne da večito eksperimentišemo. Ovo vam govorim zato što sam uverena, volela bih da grešim, ali uverena sam da ćemo imati izmene i dopune ovih zakona uskoro.
Tada, prošle godine kada smo usvajali Zakon o regionalnom razvoju, i to po hitnom postupku, vi ste tvrdili da je to najvažniji zakon koji vaše Ministarstvo predlaže, a mi smo vam savetovali da ga povučete iz više razloga. Prvo zato što je obesmišljena ideja, dobra evropska ideja o regionalnom razvoju i o decentralizaciji. Drugo, zato što ste nudili u tom Predlogu zakona samo fiktivna, a ne faktička rešenja, što činite i danas.
Dalje, što Vojvodina i Beograd na neki način nisu ni na dobitku, ni na gubitku, jer imaju pravi subjektivitet, ali je propuštena šansa za centralnu Srbiju i to smo vas takođe upozoravali. Vi ste naknadno ovim izmenama još pogoršali, faktički, položaj regiona u užoj Srbiji.
Takođe smo kao važniju stvar isticali, kažem prošlo je devet meseci, vi to niste uradili, da se vrati imovina lokalnim samoupravama i da se izvrši fiskalna decentralizacija. Nisu samo subvencije način kako može da se pomogne razvoj, nego je to i fiskalna decentralizacija i poreske olakšice.
Neću da izbegnem da kažem, odnosno ne mogu, da ste tada, u julu, vi tvrdili da to nije partijski projekat nego državni, a već ste u septembru, što je marketinški dobro, naravno, leto nije zgodno za ovaj marketing, najavili osnivanje stranke u saradnji sa drugim regionalnim partijama.
Evo, danas raspravljamo o izmenama i dopunama ovog Zakona o regionalnom razvoju i za nedelju-dve ćete ga usvojiti, a znamo da ste najavili 16. maja osnivačku skupštinu Unije regionalnih stranaka, što dovoljno govori da se, zapravo, više radi o ideološkom i partijskom propagiranju i zamajavanju, i građana i regiona i cele države, pa i EU, a mnogo manje o ekonomskom i socijalnom tom izjednačavanju, a da ne govorim tek o nekom institucionalnom karakteru.
Dakle, devet meseci nakon usvajanja tog Zakona o regionalnom razvoju primene su, efekti primene su, takoreći, na nuli, a za tih devet meseci faktički se izrodila samo konfuzija, haos, lažna nada. Naime, gradovi su se takmičili u regionima ko će biti centar regiona, ne samo u zapadnoj Srbiji između, recimo, Užica i Šapca, nego i u istočnoj između Zaječara, Požarevca, Bora.
I ne samo to, dakle, jedno golo prepucavanje je bilo, nego ste, zapravo, izazvali i nacionalne tenzije na etničkoj osnovi i na jugu dole sa Albancima, a naročito u Sandžaku sa Bošnjacima. Znamo da se zbog toga, zapravo, ove izmene i dopune zakona i vrše.
Mislim da bi bilo mnogo bolje rešenje i za Sandžak i uopšte za regionalni razvoj da niste predlagali sada ovo ukrupnjavanje regiona nego da ste Sandžak pripojili zapadnoj Srbiji, zato što on ima više sličnosti sa zapadnom Srbijom nego sa Šumadijom. Između ostalog, i strukturalno i prirodno i geografski više se bave Sandžak i zapadna Srbija stočarstvom i turizmom, dok se Šumadija, recimo, više bavi ratarstvom.
Dalje, međugranična saradnja je, nekako, prirodnije da je Sandžak ostao u zapadnoj Srbiji nego što ste ukrupnjavanjem regiona napravili teškoću za realizaciju projekata i zapadnoj Srbiji, i Šumadiji i samom Sandžaku, zato što je protivno načelu supsidijariteta da se krajnjem korisniku obezbedi aktivitet, zapravo, ovim smanjenjem broja regiona to poništili.
Zapadna Srbija i Šumadija nikada nisu bili jedan region u istoriji. U Kraljevini Jugoslaviji Užice je bilo Drinska banovina – Kragujevac, Dunavska, kasnije, za vreme Turaka, Užička nahija, pa Rujanska nahija, za vreme partizana Užička republika, za vreme Tita Zlatiborski srez.
To nije spojivo, različite su potrebe, na primer, Kraljevo ima potrebu za vodosnabdevanjem, a zapadna Srbija ima problem sa poplavama. Znate da su prošle godine i Požega i Užice i Sjenica, imali smo potpuno dijametralno suprotne potrebe. Drugo, biće teško da se prikupe podaci zato što su te potrebe različite. Dobijaćemo jednu prosečnu vrednost, tako da će to takođe otežati realizaciju projekta.
Dalje bih htela da spomenem da, pored smanjenja broja regiona, vi niste ništa učinili kako bi se ublažio taj perfidni centralizam, obzirom da niste ta tri organa, samo Ministarstvo za ekonomiju i regionalni razvoj, Nacionalni savet, pa Nacionalna agencija, niste ništa menjali osim što ste povećali broj Nacionalnog saveta na 26 sa regionalnim predstavnicima, ali i još jedan nivo državni i centralni ima, a to je za realizaciju programa kroz kredite Fonda za razvoj.
Mi nemamo nikakve rezultate rada tog Fonda za razvoj, tako da stvarno imam bojazan kako će se to realizovati preko fonda i u budućnosti. Naime, pre par dana jedan dnevni list, pod nazivom "svaki treći prevarant", objavio je da od 6.600 kredita Fonda za razvoj malih i srednjih preduzeća, 2.000 preduzetnika nije namenski iskoristilo kredit, dakle nije kupilo opremu, što predstavlja 30% od tih kreditiranih malih i srednjih preduzeća, a čak polovina od toga – 15% je zatvorilo firme, a nema nikakve odgovornosti, niti su novac vratili, tako da se plašim da će to biti i u buduće sa realizacijom ovih programa.
Dalje, još samo da dodam da me ovo zaista neodoljivo podseća, to sam već isticala, ovaj projekat regionalnog razvoja neodoljivo podseća na NIP, koji takođe nije imao utvrđene prioritete, kriterijume, uslove, pa smo se stvarno naslušali, evo i danas, ali i uopšte, raznih primera promašenih investicija, od skijališta, balon sala, preko Kulturnog centra u Žitorađu, koji je završio kao striptiz bar, tako da mi ovo deluje – nestalo je novca iz NIP, pa sad da pređemo na IPA fondove.
Takođe mi je žao, ovim završavam, što nije, ono što je najvažnije, metod partnerstva i saradnje u dovoljnoj meri obezbeđen kroz ovaj zakonski predlog između javnog, privatnog sektora, privrede i civilnog sektora. To je zanemareno. Podvlačim da će na ovaj način mnogo teže ti regioni, sada kada su spojeni, mislim da je to najveća mana, ostvarivati svoje potrebe.
I tu podvlačim sličnost sa NIP. Recimo, kad već toliko govorimo danas o Užicu, najveći problem Užica jeste aerozagađenja, a i iz NIP-a, i iz budžeta, od strane raznih ministarstava, pa čak i Ministarstva kulture, najviše se ulagalo u projekat Mokre Gore, a mi i naša deca u Užicu možemo da nosimo gas maske zbog tog aerozagađenja.
Hvala vam, pošto moram da ostavim vremena prijatelju Kenanu, doveli ste i partijske drugove u sukob, koji će da priča o problemima Sandžaka.
Gospodine ministre, stvarno vrlo kratko, verujem, koliko sam obaveštena, da su to samo preporuke za broj stanovnika, apsolutno nije ključ i mnogo je veća greška ako narušite neku prirodnu i društvenu celinu, nego što nećete ispuniti po broju stanovnika preporuku EU.
Drugo, nismo morali taj Nuts dva da koristimo od 800 hiljada do tri miliona, nego smo mogli od 150 hiljada do 800 hiljada da pravimo regione. Mislim da vam to nije dobar argument.
Ne radujem se tome i žao mi je, ali kažem da ćemo imati problem zbog različitih i potreba i biće teškoća za realizaciju projekta, i doći ćemo u situaciju da će u samom regionu, tom zapadno-centralnom, a moguće je i tom istočno-južnom, koje ste spojili, neprekidno dolaziti do konflikata i sukoba, da će zakon ponovo biti neprimenljiv.
To je moje mišljenje, ali bih volela da nisam u pravu. Hvala.
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, poštovani ministre, kao predstavnica LDP, podnela sam tri amandmana na predlog ovog zakona. Dva se odnose na povećanje učešća žena u odlučivanju.
Tako sam podnela amandman na član 14. koji se tiče jednake dostupnosti poslova i položaja. Tu sam tražila, kao neke druge kolege i koleginice ovde, da se izmene reči "treba da" obavezom da zaista žene treba da učestvuju sa 30% u svakoj organizacionoj jedici, na rukovodećim mestima i organima upravljanja i nadzora.
Drugi amandman se takođe odnosi na povećano učešće žena u organima odlučivanja. Naime, tražila sam procenat od 30% zastupljenosti žena u upravnim i nadzornim odborima. Nijedan od ovih amandmana nažalost nije prihvaćen.
Naročito mi je bio važan amandman na član 52. u kome sam tražila da Ministarstvo za rad i zapošljavanje, koje je nadležno za ova pitanja, podnosi najmanje jedanput godišnje izveštaj Narodnoj skupštini. Da li je prihvaćen - nije?
Taj amandman nije prihvaćen, Odbor je izmenio tekst, tako da on sada glasi, odnosno ja sam dobila tu neku načelnu, moralnu podršku, pa je Odbor podneo amandman koji glasi - da će Vlada jedanput godišnje da podnosi izveštaj o nadzoru i o onome što je uradila za godinu dana.
Naravno, svi smo ovde svesni, a na kraju krajeva imamo i dokaze - evo juče je povučen završni račun Vlade. Ja nemam zaista nikakvih uverenja da će se Vlada zaista baviti time, kada Vlada nije spremna da podnosi završni i finansijski izveštaj za godinu dana. Onda zaista ne vidim nikakvu šansu da će ona biti spremna da jedan takav izveštaj usvoji i prosledi Narodnoj skupštini.
Ako ste ga prihvatili u izmenjenom obliku, mislim da je moj predlog bio bolji, zato što je bilo realnije da Ministarstvo podnese jedan takav izveštaj. Mogli bismo na to ministarstvo onda da više utičemo i vršimo pritisak, nego što ćemo to biti u prilici da činimo sa ovom i ovakvom Vladom.
Zapravo sva tri amandmana podnela sam zato što smatram da je najvažnije u ovoj zemlji, da bi se popravio položaj žena, pre svega njihovo ekonomsko osnaživanje, a drugo je jedna efikasnija borba protiv nasilja. Zato me raduje činjenica da je prihvaćen amandman kojim je predviđeno da u lokalnim samoupravama postoji institucionalni mehanizam koji će se time baviti.
Zbog toga LDP smatra da nije dovoljan samo zakon, jer on može da bude samo okvir, možemo doprineti poboljšanju položaja žena, između ostalog na dva načina, tako što ćemo preko tih lokalnih mehanizama uticati da svaka lokalna samouprava, koliko je to moguće utiče da se formira fond za žensko preduzetništvo, kako bi podstakli brže zapošljavanje žena, pošto znamo da se žene teže zapošljavaju, a lakše gube posao. To je i problem tranzicije.
Drugo, što se tiče efikasnije borbe protiv nasilja mi pozdravljamo ove projekte sigurnih kuća, ali smatramo da se to pitanje mora rešavati sistemski.
Zato se zalažemo takođe da kroz lokalne samouprave postoje protokoli saradnje između organa, jer sada ne postoji koordinacija i zato se to pitanje neefikasno rešava, između lokalne samouprave, MUP, centra za socijalni rad, doma zdravlja, hitne pomoći i ženskih nevladinih organizacija.
Često mi svi ovde znamo te statističke podatke - da svaka treća žena doživljava fizičko nasilje, da svaka druga žena trpi psihičko nasilje. Ja sam pročitala jedan za mene čak zapanjujući zadatak u Izveštaju zaštitnika građana iz 2008. godine - da u Srbiji, gospodine ministre, svake je nedelje, u proseku, jedna žena ubijena i to u 92% slučajeva od strane svojih partnera.
Dakle, godišnje 52 žene u ovoj zemlji su ubijene, dakle ono najveće, moguće žrtve koje postoje. Iako je taj podatak sada, odnosno iako to mi gledamo stalno u novinama, ipak mi je prosto zvučao frapantno.
Onda sam onako premotala film i neko moje životno iskustvo, pa sam videla da to i nije tako. Ja bih onda ovaj deo rasprave iskoristila, u vezi je sa zakonom, da to i prenesem, smatrajući da ću na taj način dati neki doprinos podizanju svesti o ovom pitanju. Zato što svrha zakona jeste da uređuje ponašanja i da normira društvene odnose, ali svrha zakona jeste pre svega i da pomera granice.
Ne mislim da je ovaj zakon dovoljno uradio u tom pogledu. Neke granice jesu pomerene, ali nisu sve. Zato, u vezi sa ovim podatkom i sa nekim mojim iskustvom, prosto sam se setila da sam Osnovnu školu u Užicu završila sa dve devojčice Kovačević, čiji je otac ubio majku, pa potom se i on ubio i odrasle su u domu za nezbrinutu decu.
Ne moram da vam govorim koliko su se kasnije u životu napatile zato što nisu imale podršku porodice.
Dalje, jedna moja školska drugarica iz Užičke gimnazije je ubijena od strane partnera koji je u stvari patio od postratnog sindroma, to je bilo pre nekoliko godina.
Prosto hoću konkretnim primerima da skrenem pažnju da se to dešava tu pored nas, da mi te ljude poznajemo i da tih žrtava može da bude više.
Setila sam se, početkom 90-tih godina letovala sam u Budvi, tek je bila otvorena ta Slovenska plaža i upoznala sam jednu finu beogradsku porodicu koja je imala decu uzrasta moje ćerke, pa smo se tako družili za vreme tog letovanja. Prošle godine u novinama sam videla da je sin te porodice ubio oca na spavanju zato što je fizički taj otac zlostavljao svoju suprugu i tog mladića i njegovu sestru.
Htela sam ovim zaista da skrenem pažnju koliko je ovo pitanje važno i da još jednom ukažem da nismo dovoljno posvetili pažnju, ni ministarstvo, ni parlament, a samim tim ni mediji o ovom pitanju i da nekako u tome, već sam to jednom spomenula, da mi je žao i da je prosto ironično da gospodin nadležni ministar, gospodin Rasim Ljajić koji ima dve partije, ni u jednoj partiji nijedna potpredsednica nije žena, da od četiri poslanika nijedan nije žena.
Prosto, ako vi ne uvažavate te standarde, a rekla sam da se ova pitanja mogu rešavati samo učešćem žena, zato što su one najzainteresovanije za ove probleme i samim tim će uticati da se oni najefikasnije i rešavaju.
Još jednom kažem da mi je žao što nije prihvaćen moj amandman na član 52, zato što, gospodine ministre, stvarno mislim da je realnije da Skupština utiče na jedno ministarstvo, da jednom godišnje podnese izveštaj, nego da to čini Vlada.
U svakom slučaju, već sam rekla, LDP će podržati ovaj zakon zato što postoje i neka dobra rešenja i neki pomaci, ali mislim da je to moglo da bude mnogo bolje. Hvala.