Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Željko Vasiljević

Govori

Biću vrlo kratak, samo želim da pojasnim neke stvari. Amandman koji je gospodin Arsenović podneo je faktički ispravka Zakona o Vojsci koji je vaša vlada predložila prošle godine, tako da ovo nije kritika koja se odnosi samo na ovaj zakon, nego i na neke prethodne zakone, u čijem donošenju ste aktivno učestvovali. Kada smo vas upozoravali da rešenja u tom zakonu nisu dobra tada to niste prihvatali jer smo bili opozicija. Ovo danas je naknadna pamet, koja nema nikakvog značaja.
Dame i gospodo narodni poslanici, pre nego što pređem na priču o amandmanima, hteo bih samo da se osvrnem na ovu diskusiju koja traje već dobra dva sata.
Zašto je ova skupština izgubila dva sata vremena u raspravljanju i rešavanju ovakvih problema? Iste ovakve probleme smo imali i prošle godine, odnosno u prošlom sazivu, kada smo više puta podnosili prigovor na to da se amandman opozicije ne prihvata, a amandman predstavnika pozicije prihvata iako su istovetnog teksta.
Mislio sam da smo se s gospodinom Dulićem dogovorili da se to više neće dešavati. S obzirom na to da je ovo početak rada novog saziva, mislim da ovakve greške više ne treba da se dešavaju i da se poslanici opozicije i pozicije ne dele po tome kakve su amandmane dali, a ako su ih dali u istovetnom tekstu, to mora da stoji.
Takođe želim da napomenem, da je ovaj odbor prihvatio sugestiju našeg člana, odnosno člana SPS u Odboru, gospodina Milisava Petronijevića, da se ovo uradi baš tako, da se oba amandmana, odnosno da se jedan amandman u istovetnom tekstu oba poslanika tako i razmatra, ne bismo došli u ovu situaciju da gubimo dva sata.
Zato želimo da predstavnike ovog odbora upozorimo da ubuduće vode računa i malo više obrate pažnju na to šta im kažu iskusni poslanici koji uzimaju učešće u tom radu, kao što je to gospodin Milisav Petronijević.
Sada da pređemo na ovaj amandman. I prošle godine sam podneo amandman gotovo u istovetnom tekstu, i prošle godine za njega nismo imali većinu, ali moram da kažem, s ponosom, da je prošle godine za ovaj moj amandman glasalo negde oko 111-112 poslanika, što je verovatno bio rekord po broju glasova za jedan amandman koji je podneo opozicioni poslanik.
Inače, šta je suština ovog amandmana? Amandman na član 2. tačka 17. je da se sadašnje Ministarstvo rada i socijalne politike preimenuje u ministarstvo rada veteranske i socijalne politike. To ovako deluje nevažno, kozmetički, ali je suštinski vrlo značajno. Iz kojih razloga? Prvo, da navedemo neke razloge zašto sam i podneo ovaj amandman.
Jedan od osnovnih razlog za promenu naziva ovog ministarstva je istorijski. Srbija je, to sa ponosom želim da istaknem, peta zemlja u svetu koja je imala zakon o zaštiti veterana. Još 1863. godine je donet prvi zakon o zaštiti veterana i time možemo da se ponosimo.
Do 2000. godine nikada nije bilo formirano ministarstvo a da nije imalo neki naziv. U različitim vremenima različiti termini su korišćeni, koji nisu oslikavali značaj ove populacije za državu. Do 2000. godine je postojalo Ministarstvo za rad, boračka i socijalna pitanja. Dolaskom nove vlade 2000. godine, u nazivu ministarstva nije više egzistirao termin borci i to je u početku nama veteranima zvučalo kao da nije mnogo važno.
Međutim, uvideli smo da je to dosta važno jer je odnos države prema ovoj populaciji u prethodnih osam godina bio katastrofalan. Neću da kažem da je jedini razlog za taj loš odnos to što nije bilo u nazivu ministarstva reči veterani ili borci, ali mora da to ima neke veze.
Politički nivo koji je država preuzela na sebe i dala licima koja treba da vode računa o ovoj populaciji je zaista nizak, a to je danas pomoćnik ministra.
Posle prošlogodišnje promene Zakona o državnim službenicima, kada su pomoćnici ministara postali državni činovnici, o ovoj populaciji u državi Srbiji neće brinuti političke ličnosti. To je praksa koju su pokazale prethodne tri-četiri vlade. Svi ministri koji su bili nadležni za ovu oblast dizali su ruke od ovoga i bežali od problema sa kojima se suočava ova populacija.
Da bih istakao značaj i težinu ovih problema, još jednom ponavljam - ova populacija je gurnuta na društvene margine. Da to nije tako, zar bi nam se dešavalo da 2002. i 2003. godine tadašnja vlada i tadašnji ministar pokušaju da u Skupštinu Srbije proguraju zakon koji je umanjivao prava tim ljudima za dvadesetak procenata?
Samo žestokom akcijom, odnosno protestima koje su ratni vojni invalidi, porodice palih boraca i veterani imali, uspeli smo to da sprečimo. Ta situacija se ponovila 2005. i 2006. godine. Opet smo na ulici morali da branimo svoja prava, na ulici smo morali da se borimo za prava koja smo kroz istoriju stekli.
Moram da vam kažem da je poslednji zakon u ovoj oblasti donet još 1998. godine, koji još poznaje Saveznu Republiku Jugoslaviju, još uvek poznaje Crnu Goru i još uvek u sebi tretira sve one, da kažem tako, nonsense iz tog perioda. On je gotovo neprimenjiv zbog svega toga.
Mi zaista mislimo i žestoko se zalažemo, kao Pokret veterana Srbije i kao poslanička grupa SPS-PUPS-JS, da se ovaj amandman prihvati jer će on suštinski promeniti odnos društva i države prema ovoj populaciji.
Da li postoje zakonski uslovi za ovo? Apsolutno. Znači, u novom Ustavu Republike Srbije, u članu 69, ustavopisac je propisao posebnu obavezu države da zaštiti populaciju veterana, ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca. Zakon o pravima boraca, odnosno o boračko-invalidskoj zaštiti, egzistira, jeste iz 1998. godine, ali i danas je u primeni, tako da zaista ima svakog zakonskog osnova da se ovo ministarstvo nazove ovim imenom.
Još jedan od suštinskih razloga zašto ovu populaciju treba izdvojiti iz kategorije socijalne zaštite, odnosno iz socijale, jeste i to što, u suštini, sva primanja koja država izdvaja prema veteranima, ratnim vojnim invalidima i porodicama palih boraca jesu nadoknada štete i nacionalno priznanje. Zaista nikakve veze i dodirnih tačaka sa socijalnim davanjima ova populacija nema.
Nažalost, ovakvim tretiranjem, da je ovo jedna socijalna kategorija, da se na nju odnose sve one norme društva koje se odnose na socijalne kategorije, mi smo došli u tešku situaciju i jesmo jedna od socijalnih kategorija i to vrlo ugrožena socijalna kategorija.
Ovde bih apelovao na one koji nisu želeli da podrže ovaj amandman na Odboru, a pripadaju strankama koje se zalažu za novi sistem evropskih vrednosti. Zaista bih želeo da napomenem kakav je sistem vrednosti u ovoj oblasti u nekim zemljama Evrope.
Hajde da uzmemo, recimo, Francusku, koja prema ovoj populaciji ima vrlo korektan, da ne kažem najbolji, ali vrlo korektan odnos. Oni svoje veterane, pa čak i one koji pripadaju Legiji stranaca, na svoj nacionalni praznik uvažavaju do maksimuma. I to nije samo odnos prema ovim ljudima, to je odnos prema budućnosti države, odnos prema državi i budućim generacijama.
Jer, zaista, ako imate loš odnos, a Srbija danas ima izuzetno loš odnos prema ovim ljudima, ne možete očekivati da će se neke buduće generacije žrtvovati i pristati da se bore za tu državu. Iako nekima danas izgleda da Srbija nikada neće doći u situaciju da možda oružjem brani svoj teritorijalni integritet, ali verujte mi, to su i '90. godine mislili, odnosno većina građana one Jugoslavije, pa je možda i '99. godine većina građana Srbije mislila da im se to neće desiti, uvek morate da računate na to da rat ne mora da počne samo vašom željom, nego uglavnom počinje željom nekom drugih, a vi budete samo kolateralna šteta.
Nadam se da će u Danu za glasanje većina poslanika prihvatiti ovaj moj amandman, iz više razloga. Zbog toga da nam se više ne dešavaju protesti ratnih veterana po ulicama Srbije, da nam se ne dešavaju sukobi ratnih veterana i žandarmerije i policije kao što nam se dešavalo početkom 2008. i krajem 2007. godine. Zaista mislim da je neprimereno da u jednoj zemlji kao što je Srbija ratni veterani štrajkuju glađu i dovode u opasnost svoj život.
Da ne bih uzimao suviše vremena, želeo bih da mi bilo ko iz onih političkih grupacija koje su na ovom odboru glasale protiv ovog amandmana izađe i navede samo jedan jedini opravdani razlog zašto država Srbija ne može da ima ministarstvo za rad, veteranska i socijalna pitanja. Tvrdim da ne postoji nijedan opravdani razlog. Jedino ako iracionalnu mržnju prema herojima ove zemlje smatrate opravdanim razlogom. Zato vas pozivam da u Danu za glasanje podržite amandman na ovaj član zakona.
Takođe, da iskoristim vreme, da se ne bih javljao po drugom amandmanu, da kažem koliko ovaj odbor nije vodio računa. U svom drugom predlogu amandmana na član 19 dao sam isključivo tehnički amandman, da se sadašnja terminologija koja se koristi u Zakonu o ministarstvima, pod tačkom 17, upodobi sa Ustavom Republike Srbije. U Ustavu Republike Srbije više ne egzistiraju reči ''borci'' i ''boračka zaštita'', nego isključivo ''veteranska'' i ceo amandman na član 19. je imao taj smisao da upodobimo tehnički deo zakona.
Odbor nije prihvatio ni taj amandman. Samo toliko koliko je Odbor suštinski ulazio u amandmane. Video je da li je bilo pritisaka da se prihvati amandman ili ne. To je bio jedini razlog za prihvatanje amandmana.
Molim vas, da bismo imali zakon koji je upodobljen sa Ustavom, prihvatite i amandman na član 19. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, javljam se po članu 104. i želim da odbranim dostojanstvo ove skupštine, nažalost, od potpredsednika Skupštine. On je ovde sebi uzeo ulogu da može da bude i predsednik Ustavnog suda i sudija Ustavnog suda i vrhovni tumač zakona u ovoj zemlji, da kaže da li je neko u sukobu interesa ili nije. Gospodo, da li je neko u sukobu interesa, za to je nadležan jedino Ustavni sud. Zašto, gospodine Albijaniću, niste uspeli da omogućite da se Ustavni sud formira pre 6 meseci, ili pre 10 meseci, pa bi do sada doneo odluku da li je gospodin Vidoje Jovanović u sukobu interesa ili nije?

U poslaničkoj grupi SPS konstatovali smo da on nije u sukobu interesa i dok ne bude drugačijeg mišljenja on će biti poslanik. Što se tiče toga da li će on biti izabran za predsednika opštine Ljubovija, on je izabran direktnim glasovima građana. Pitajte ga koliko je procenata dobio. Nećete vi moći da se ponašate na takav način i da osuđujete to.

Što se tiče njegovog amandmana, da li je on u skladu sa zakonom ili nije, to je rekao Zakonodavni odbor, a da li je on politički prihvatljiv to ćete vi reći i ovde napadati.

Hteo bih da vas podsetim na jedan zakon o službenicima u državnoj upravi... Hoćete li reći, gospodine Albijaniću, od 17-18 pomoćnika ministra koliko je njih Mlađan Dinkić izabrao na osnovu konkursa, a po logici stvari i pomoćnici ministra više nisu političke funkcije, nego državni službenici. Izađite i kažite koliko njih je izabrano po konkursu, a da nisu članovi G17 plus. Ovde me isecite, građani Srbije, ako svih 17 nisu članovi G17 plus.

Nemojte sad da pričate sa mesta. To dokazuje još jedan vid vaše nekulture i neobrazovanja. Možete ispred imena da stavite titulu koju hoćete, vi ste jedan nekulturan čovek, a naročito zloupotrebljavate funkciju potpredsednika Skupštine.
Mislim da biste zaista morali da prestanete da se na ovaj način obračunavate sa poslanicima, naročito sa poslanicima SPS-a. Ja sam samo prvi koji je ustao da vam odgovori, a ako budemo svi ustajali, vi i vaša stranka ne da nećete imati nikakve koristi od ovoga, nego ćete imati veliku štetu. Hvala.

Dame i gospodo narodni poslanici, bez obzira na to što gospodin Albijanić ima slobodno tumačenje Poslovnika, javiću se po Poslovniku, član 225. i član 226. Moram da postavim ovo pitanje, naročito u svetlu jučerašnje rasprave o Rezoluciji o Kosovu i Metohiji.
Mene čudi činjenica da je jedan, zaista, nesvakidašnji događaj prošao dosta nezapaženo i bez velike pompe u javnosti Srbije, naročito u državnim organima Republike Srbije.
Naime, danas sam, u ime poslanika SPS-a i Pokreta veterana Srbije, dobio informaciju da se velika zloupotreba funkcija od strane američkog generala, gospodina Stivena Šuka, dešavala na Kosovu u prethodnom periodu, zbog koje je on hitno i neobjašnjivo smenjen i povučen u Ameriku. Mi imamo saznanje da je smenjen zbog umešanosti u vršenje pritisaka na svedoke Haškog tribunala u procesu protiv Ramuša Haradinaja.
Verovatno vam je svima poznato da su neki od tih svedoka likvidirani, odnosno ubijeni, a većina njih je zastrašena toliko da ne smeju da se pojave, čak, ni kao zaštićeni svedoci u Haškom tribunalu, da bi rekli šta se dešavalo, kakvi su zločini počinjeni od strane Ramuša Haradinaja i njegovih saradnika protiv Srba. Takođe, prema našim saznanjima, gospodin Stiven Šuk je umešan u trgovinu drogom, belim robljem i oružjem s albanskim teroristima.
Zato tražimo od gospodina Tadića, gospodina Koštunice i gospodina Vuka Jeremića da hitno od generalnog sekretara UN-a, gospodina Ban Ki Muna, traže informaciju o razlozima za ovu hitnu i neobrazloženu smenu, i to već na sledećoj sednici Saveta bezbednosti UN-a, koja će se održati 8. i 9. januara. Mislimo da je ovo od suštinskog značaja i da bi dalo jednu novu inicijativu diplomatskom zastupanju, odnosno diplomatsko-nacionalnom rešavanju problema Kosova.
Takođe, tražimo da se u UN-u pokrene pitanje odgovornosti i gospodina Rikera, koji je bio šef gospodinu Stivenu Šuku, jer nije moglo da se desi, odnosno nije smelo da se desi da je on mogao da radi ovako teške zloupotrebe, a da ovaj s tim nije bio upoznat.
Molim vas da ovu inicijativu poslanika SPS-a i Pokreta veterana Srbije hitno prosledite ovoj gospodi kojoj je pitanje upućeno i da se ovo iskoristi u jednoj diplomatskoj inicijativi za popravljanje položaja Srbije i srpskog naroda.
Po čl. 225. i 226, imam pitanje za ministra.
Ne znam šta je s vama. Izgleda da ste ostali fascinirani izlaganjem gospođice Nataše Jovanović, poremetili ste se potpuno. Sačekajte da postavim pitanje jer je suštinsko.
Javilo mi se nekoliko ljudi zaposlenih u Ministarstvu za rad i socijalnu politiku, u sektoru socijalne zaštite, sa zahtevom da pitam ministra da li će se sredstva koja se ostvare podelom deonica smatrati prihodom u godini kada se dobiju ili će se smatrati kao dobit u godini kada se pretvore u novac.
Zašto je to važno? Ako se ljudima koji danas koriste materijalno obezbeđenje to bude registrovalo kao prihod u toj godini, izgubiće pravo na sredstva materijalnog obezbeđenja, a ta sredstva će biti mnogo veća od sredstava koja će dobiti od besplatne podele deonica. Te godine kada ih prodaju ostaće bez dečijeg dodatka, bez materijalnog obezbeđenja, i njihova šteta od dobijenih akcija će biti daleko veća od koristi koju će dobiti, odnosno tih 1.000 evra.
Zato je suštinski važno da nam odgovorite na pitanje: Da li će se ova sredstva tretirati kao prihod u bilo kojoj godini ili u godini kada se dobiju ili kada se prodaju i pretvore u novac? Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi gospodine ministre, u ime poslaničke grupe SPS i Pokreta veterana Srbije podneo sam amandman na član 16. Predlog zakona koji glasi: ''Pod pojmom ''održavanjem kontinuiteta proizvodnje u subjektu privatizacije'' u smislu ovog člana podrazumeva se određivanje u ugovoru o prodaji kapitala konkretnih veličina bilo po angažovanju broja zaposlenih, angažovanosti kapaciteta ili fizičkog obima proizvodnje u svakom mesecu od početka važenja ugovora''.
Moram samo da vam kažem da Zakonodavni odbor smatra da je ovaj amandman pravno moguć. Pročitaću svim poslanicima koji nisu pročitali šta je Vlada odgovorila na ovaj amandman. ''Amandman se ne prihvata iz razloga što, po svojoj sadržini, nema karakter zakonske norme, već se radi o odredbi koja bi trebalo da bude definisana ugovorom o prodaji kapitala subjekta privatizacije, o čemu će se voditi računa prilikom zaključivanja budućih ugovora o prodaji.''
Želim samo da vam kažem jednu stvar, ako Vlada smatra da je ovaj amandman adekvatan i da ima smisla, a što je potvrdila svojim odgovorom na moj amandman, onda mi nije jasno kako je mogao Zakonodavni odbor da napiše da je ovaj amandman pravno moguć, jer ipak morate priznati da je Zakonodavni odbor taj koji smatra da li je neki amandman pravno moguć, odnosno da li je u skladu sa ostalim zakonima i Ustavom Republike Srbije.
Mislim da je tu napravljena greška i da je pokušaj Vlade da na elegantan način izbegne obavezu koja bi se stvorila ako bi se ovaj amandman prihvatio i ovakva odredba ugradila u zakon. Šta to praktično znači?
Podsetiću vas na jednu privatizaciju koja se desila u Srbiji, a ti problemi koji su nastali prilikom ove privatizacije, oni bi bili sprečeni, da je postojala ovakva odredba. Radi se o firmi Župa koja je privatizovana pre dve-tri godine i proizvodi hlor koji se koristi u vodovodima širom Srbije.
Vi znate da smo imali veliki problem, jer je ta firma proizvođač preko 80% potrebnih količina hlora u Srbiji i da su mnogi vodovodi ostali bez neophodne sirovine za prečišćavanje vode, odnosno za stvaranje pijaće vode za naše građane. Da smo imali ovakvu odredbu u ugovoru koji je sklopljen sa firmom Župa, odnosno sa subjektom privatizacije, ne bi moglo da nam se desi da, zbog problema koji nastanu, prestane proizvodnja tako važne sirovine.
Mi moramo da znamo da će prilikom privatizacije mnogih firmi, jedan od značajnih subjekata i opredeljujućih faktora za privatizaciju biti tržište, odnosno procenat tržišta koji obuhvata ta firma.
Znači, moramo da znamo da postoje firme u Srbiji koje su specijalizovane za proizvodnju onih proizvoda koje koristi, na primer, JP Elektroprivreda, što ne proizvodi ni jedna druga firma, tako da je ona zaposlila sto posto tržišta naše privrede.
Ako izvršimo privatizaciju ovakvih subjekata, ovakvih preduzeća, može nam se desiti da onaj ko je izvršio privatizaciju obustavi proizvodnju tog proizvoda i da nadomesti taj proizvod iz uvoza, odnosno proizvodnjom neke svoje firme u drugoj zemlji koja će mu stvoriti veći proizvod, odnosno veći profit.
Zaista mislim da treba prihvatiti ovaj amandman, jer će se time onemogućiti svima onima koji žele da zloupotrebe proces privatizacije za kupovinu tržišta, a gašenje proizvodnje i supstitucija domaće proizvodnje uvozom ovim amandmanom će biti onemogućeni. Da je ovo opravdano, govori i samo obrazloženje Vlade. Toliko bih rekao o amandmanu.
Međutim, želeo bih da iskoristim priliku koja mi se pružila time da mogu da govorim, a da se nisam javljao po Poslovniku 225. i 226. da upoznam sve građane Srbije i narodne poslanike, a time da upoznam i Vladu Republike Srbije, pre svega gospodina Đelića, gospodina Cvetkovića i gospodina Rasima Ljajića. Iskoristio bih priliku što je ministar Dinkić ovde, da može da im prenese ovo što ću reći.
U četvrtak je u Somboru izvršio samoubistvo teški ratni vojni invalid koji je slep, znači sto posto invalidnosti, samo zbog toga što je izgubio nadu da će mu biti rešeno stambeno pitanje. Gospodine Dinkiću, pre tri-četiri meseca o jednom projektu kako da se reši problem stambenih problema za ratne vojne invalide i porodice palih boraca obavestio sam Vladu, obavestio sam potpredsednika Vlade i ova dva ministra, za koje mislim da bi trebalo da budu nosioci ideje da se ovaj problem reši u naredne dve-tri godine.
Ovakvo beznađe, koje imaju ovi ljudi i koji doživljavaju to odnosom Vlade prema ovoj populaciji će izazvati razvoj nečega što zaista niko ne bi želeo, a to je posttraumatski depresivni sindrom ili, ono što bi većina vas razumela, vijetnamski sindrom, ili ne znam kakav drugi. Takve bolesti i oboljenja se javljaju desetak godina posle učešća u ratu, naročito ako zavlada jedno beznađe, ako zavlada jedna potpuna apatija među tim ljudima, jer ne mogu da reše neke osnovne probleme.
Molim vas da iskoristite vaš uticaj u Vladi, da pokrenete ovo pitanje i da prihvatite projekat koji je Udruženje ratnih vojnih invalida Srbije preko mene prosledilo Vladi da se u naredne tri godine reši problem 1.500 stanova za porodice palih boraca i ratne vojne invalide. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi gospodine ministre, dobar je ovaj predsedavajući, samo mu treba malo detaljnije objasniti , inače, sve razume.
Na ovaj član sam podneo amandman koji je gotovo identičan kao i amandman koji je podneo kolega pre mene.
Radi se o jednom članu, koji nama, poslanicima iz SPS-a, bez obzira na to što su neki od njih vrlo iskusni privrednici, sa dugo godina radnog staža, nije jasan, a to je član 4. Predloga zakona, stav 3. tačka 1). Predlog je da se tačka 1) briše. Radi se o onom delu gde piše – likvidacija se pokreće za subjekte privatizacije čiji društveni kapital, odnosno imovina nije prodata ni posle trećeg javnog tendera, odnosno javne aukcije.
U obrazloženju zašto se ne prihvata ovaj amandman piše, između ostalog – ukazujemo da je neprihvatljivo obrazloženje predlagača amandmana, prema kome ne treba sprovesti likvidaciju nad subjektima privatizacije koji posluju pozitivno, zato što nije uspešno sprovedena privatizacija, s obzirom na to da se likvidacija privrednog društva sprovodi upravo nad solventnim subjektima, odnosno nad onim subjektima koji posluju pozitivno i čije obaveze ne premašuju njihovu imovinu.
Moram priznati da mi je do sada bilo jasno da stečaj i sanacija mogu da se sprovedu nad subjektom koji poštuje uputstva, ali da likvidaciju sprovedemo da bismo nekome pomogli, nisam u to ubeđen do danas, iako sam se konsultovao s mnogim ljudima koji se bave privredom mnogo duže od mene, skoro 40 godina; ni njima ovo nije bilo najjasnije.
Šta je suština našeg amandmana? Da ne idemo u likvidaciju onih privrednih subjekata koji pozitivno posluju, a iz nekih razloga nisu uspeli da izvrše privatizaciju ni posle trećeg pokušaja. Zaista, nemamo ništa protiv da agencija koja je predviđena u ovom tekstu zakona izvrši privatizaciju ovakvog subjekta, ali mislimo da sam čin likvidacije nije dobro zamišljen.
Pretpostavljam da obrazloženje koje ste dali uz sledeći član – gde i kako treba da se sprovede likvidacija, nije obrazloženje i želja zakonopisca da ovako predvidi ovaj član, da bi se obezbedila stečajnom upravniku nagrada, da bi se deo imovine preduzeća koji ostane stavio u budžet Republike Srbije itd.
Znači, ja vas još jednom molim, ako možete, da nam objasnite kako je moguće da nam je tendencija da, čak, i likvidiramo preduzeća čiju privatizaciju nismo uspeli da izvršimo ni posle trećeg pokušaja?
Mislim da bi bilo mnogo volje rešenje da smo ovim članom zakona predvideli obavezan način privatizacije i uskratili mogućnost samom organu koji upravlja tim privrednim subjektom da može da sprečava proces privatizacije, a da ne idemo na tu drastičnu meru, kao što je likvidacija.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedniče, uvaženi gospodine ministre, evo jednog amandmana za koji mislim da je posledica nesrećnog slučaja, odnosno nerazumevanja šta znači donacija nevladinim organizacijama.
Uzdam se u to da je gospođica Jovanović pomislila da se radi o nevladinim organizacijama na osnovu onoga što se obično podrazumeva pod tim imenom. Moram da kažem da se razdeo 19, funkcija 10, ekonomska klasifikacija 481 odnosi na nevladine organizacije koje se samo tako nesrećno zovu. Inače, radi se o udruženjima boraca, udruženjima ratnih vojnih invalida, udruženju boraca iz ratova od 1990. godine i nekim udruženjima koja se bave negovanjem oslobodilačke tradicije.
Potpuno sam siguran da gospođica Jovanović nije imala nameru da se ovim organizacijama oduzmu sredstva za finansiranje predviđenih projekata, već, verovatno, nekim drugim nevladinim organizacijama, o kojima ni ona, ni ja baš nemamo neko pozitivno mišljenje.
Ako to nije bila zabuna, onda imamo ozbiljan problem, ali ne verujem da bilo ko od poslanika SRS-a ima nešto protiv finansiranja ovakvih udruženja, koja okupljaju, pre svega, patriotske snage, znači, ratne vojne invalide i borce iz prethodnih ratova. Međutim, tu imamo jedan drugi problem.
Gospodine ministre, sredstva za ovu namenu su predviđena u iznosu od 65 miliona. Moram da vam kažem da su prošle godine ta sredstva bila predviđena u iznosu od 72 miliona. Ne znam zašto je došlo do ovog smanjenja, iako sam vam i ja lično pisao pismo, a Ministarstvo za rad i socijalna pitanja je upravo na ovoj poziciji tražilo iznos od 120 miliona dinara.
Moram da vam kažem šta se finansira iz ovih 120 miliona dinara, pa će vam onda biti jasna opravdanost našeg zahteva. Naime, iz ovih sredstava se finansira banjsko-klimatski oporavak ratnih vojnih invalida, naročito onih iz ratova od 1990. godine, jer je, iako je to Zakonom o boračko-invalidskoj zaštiti predviđeno kao obaveza, nedostatak sredstava za ovu poziciju u budžetu prethodnih godina doveo do toga da smo kroz ova sredstva finansirali taj banjsko-klimatski oporavak najtežih ratnih vojnih invalida.
Takođe, iz ovih sredstava se finansiraju stipendije, pre svega, dece palih boraca i dece ratnih vojnih invalida, koja su na višim školama i fakultetima, a ne finansiraju se kroz redovna sredstva iz Ministarstva.
Mi ovim sredstvima finansiramo i nabavku lekova i nekih preparata koji nisu na pozitivnoj listi, a koji koštaju mnogo, pa ratni vojni invalidi ne mogu da ih plate od svojih primanja, jer, nažalost, Srbija je jedna od retkih zemalja gde boračko-invalidska zaštita, odnosno zdravstvena zaštita ratnih vojnih invalida nije besplatna, već je na nivou zdravstvene zaštite zaposlenih. Jasno je i vama i svima ostalima da nivo zdravstvene zaštite za zaposlene osobe ne odgovara potrebama zdravstvene zaštite, pre svega, ratnih vojnih invalida, koji su ceo svoj život bolesni i znatna sredstva troše na nabavku lekova i na neke preparate, pre svega, na bazi vitamina B.
Ne bih to detaljnije obrazlagao. Moram priznati da tu postoji i moja greška, koja je nastala zbog toga što na ovom formatu koji nam je dat nisam bio siguran da li je iznos na toj poziciji 85 miliona ili 65 miliona. Dobio sam informaciju da je to 85 miliona, čime bismo mi bili apsolutno zadovoljni i ne bismo uložili amandman.
S obzirom na to da sam to naknadno saznao, a vreme za podnošenje amandmana je isteklo, vidim da sam propustio priliku da ispravimo tu poziciju, inače bih sigurno tražio amandmanom da se sredstva na ovoj poziciji povećaju, upravo iz ovih razloga koje sam vam rekao, jer nije sigurno da će u 2008. godini, odnosno nije sigurno kada će u 2008. godini biti donet zakon o boračko-invalidskoj zaštiti, koji bi ispravio ovu nelogičnost i omogućio da se, pre svega, banjsko-klimatski oporavak i nabavka lekova finansiraju iz redovnih sredstava budžeta, a ne preko ovih udruženja.
Još jednu stvar bih želeo, gospodine ministre, u ovoj poziciji da vam napomenem, da imamo problem oko stambene izgradnje. Ja sam vam to pisao, mislim da ste to pismo pročitali. U prošloj godini je budžetom predviđeno 380 miliona 457 hiljada dinara za stambenu izgradnju, a dobijeno je 322 miliona 185 hiljada i 75 dinara.
Kada ovako pogledate, to je negde oko 57-58 miliona dinara. Možda za ljude koji raspolažu milijardama i koji prave budžet to i nije mnogo para, i ja to prihvatam kao činjenicu, međutim, morate da znate da zbog toga što je ovoliko sredstava izostalo, u dva grada, oko 40 porodica ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca, znači, govorim o Raški i o Vranju, neće imati završene stanove, neće imati završene objekte, iako su planirali da se u ovoj godini usele. S obzirom na to da je u ovoj godini predviđeno oko 50-ak miliona dinara za stambenu izgradnju, nadam se da će to biti dovoljno da se bar u ova dva grada završe objekti.
Međutim, gospodine ministre, moramo da se vratimo na jedno obećanje iz 2006. godine, premijera, gospodina Koštunice, i gospodina Velimira Ilića, koji su obećali da će se svake godine, u naredne tri do četiri godine, iz budžeta izdvajati 4,5 miliona evra za stambenu izgradnju ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca. Nažalost, od toga, izgleda, u ovoj godini nema ništa, jer, prema informacijama koje smo dobili iz Ministarstva, ta sredstva u ovoj godini u NIP-u nisu predviđena.
Zbog toga sam predložio potpredsedniku Vlade, gospodinu Đeliću, projekat, ali, nažalost, na tome se ne radi mnogo, da zajedničkim sredstvima, lokalna samouprava, korisnici tih stanova, odnosno ratni vojni invalidi i porodice palih boraca i država, iznađemo mogućnosti, napravimo jedan projekat koji će omogućiti da se izgradi 1.500 stanova, koliko je, otprilike, potrebno za zbrinjavanje ove populacije.
Da vam ponovim sad taj plan, jer čak ni od gospodina Đelića, koji mi je čvrsto obećao da će se angažovati na tome, da taj problem rešimo, nema ništa.
Dobro, možda ima još nekoga koga nije slagao, a mislim da me još nije slagao, jer neću baš lako odustati od ove ideje, jer nemam drugu alternativu, gospodine ministre, nego da nateram državu i lokalnu samoupravu u tim gradovima da ovaj problem zajednički rešimo.
Ponoviću vam ukratko, možda se još jedanput zainteresujete, o čemu se radi. Znači, lokalne samouprave treba da obezbede besplatnu lokaciju i infrastrukturu, ratni vojni invalidi, odnosno korisnici stanova, da snose troškove stambene izgradnje, odnosno klasične izgradnje, a da država, koja, faktički, ima obavezu da im reši stambeni problem, obezbedi izvor kreditiranja i, ako je moguće, preuzme obavezu kamate. To bi u narednih 20-ak godina rasteretilo državu i budžet, odnosno država bi s malim iznosom sredstava učestvovala u rešavanju ovog problema.
Na ovaj način ćemo, nadam se, u naredne tri godine uspeti da rešimo svih 1500 slučajeva, i to je jedini način da ti ljudi, u dogledno vreme, mogu da očekuju rešavanje svog stambenog pitanja, odnosno dobijanje krova nad glavom. Država će svoju obavezu u tom smislu moći da prolongira u narednih 20-ak godina.
Ne bih više da oduzimam vreme, ali se nadam da sam vas još jedanput zainteresovao za ovaj projekat, da zajednički, s gospodinom Đelićem i gospodinom Rasimom Ljajićem, uložite napor da ovaj projekat napokon zaživi, jer je to za nas, učesnike ratova, pre svega, one od 1990. godine, ključno pitanje i jedan od najvećih problema s kojim se suočavamo, a koji nećemo moći da rešimo bez zajedničkog angažovanja.
Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedniče, gospodine ministre, moram da kažem da nismo podneli ovaj amandman u želji da negiramo bilo kakvo organizovanje oficira, podoficira ili tako nešto, nego više zato što nam nije potpuno jasno čime će se baviti podoficirski kor. Moram priznati, sem na ovom mestu, nigde u zakonu nije bliže obrazloženo koje su sve aktivnosti i način organizovanja, mada ste to napisali u ovom sledećem stavu, da će to propisati, način organizovanja, ali to može da bude svašta i suviše široko.
Izvinjavam se, u članu 20, ovde na kraju teksta, piše samo da se predlaže obrazovanje podoficirskog kora i nadležnost za njegovo uređenje. Pročitaću vam obrazloženje za amandman koji smo dali. Znači, „predloženo rešenje je neprihvatljivo sa pravnog, a i praktičnog stanovišta, posebno što nije predmet ovog zakona, a što je naznačeno i u članu 1. Predloga zakona“.
O čemu se radi? Prava, dužnosti, obaveze i odgovornost profesionalnih oficira i profesionalnih podoficira propisani su zakonom o Vojsci i pravilima službe. Obuka, izvođenje vežbi, komandovanje jedinicama i ustanovama Vojske Srbije regulišu se posebnim pravilima obuke i propisima o rukovođenju i komandovanju i odnose se na sve pripadnike Vojske Srbije. Ne postoji obaveza pomaganja u obuci, jer stvarno ne znamo šta to znači, već obaveza i odgovornost svakog pojedinca, profesionalnog vojnika, da obuči svog potčinjenog za izvršenje namenjenog zadatka.
Pojmovno određenje za podršku komandovanju u obuci nije u skladu s principima rukovođenja i komandovanja, niti načelima subordinacije i starešinstva u Vojsci Srbije, niti ovakvo rešenje poznaju druge savremene armije, osim, možda, nekih izuzetaka. Inače, ova materija je predmet nekih drugih zakona, zakona o formiranju udruženja.
Odmah da vam kažem, gospodine ministre, da ste to predvideli kao formiranje posebnog pravnog lica, odnosno posebne organizacije, proističe iz ovoga što ste rekli da se u Vojsci Srbije obrazuje podoficirski kor, koga predstavljaju podoficiri. Da ste napisali – da mu budu članovi, onda bismo znali.
S obzirom na to da se predstavnička funkcija odnosi, pre svega, na neke posebne organizacije i na lica koja rukovode tim organizacijama, odnosno predstavljaju te organizacije pred trećim licima, mislimo da je ovde ova reč "predstavljaju" potpuno pogrešna.
Tu ste još pominjali podršku, to sam već rekao u amandmanu, da mogu da rade od nivoa čete do nivoa Generalštaba Vojske Srbije. Zaista suviše široko, suviše nejasno i pretpostavljam da u ovoj sali nikome od poslanika nije jasno šta će da predstavlja podoficirski kor, da li se to odnosi isključivo na aktivna vojna lica, da li se odnosi, možda, na rezervni sastav, da li se odnosi na aktivnu i pasivnu rezervu, kako je predviđeno zakonom.
Zaista, ne znamo i to je jedini razlog zašto predlažemo da se ova dva stava u ovom članu brišu, jer mislimo da je nejasno o čemu se radi, daju se suviše velike mogućnosti za pravljenje nekih organizacija za koje ne znamo čemu bi sve služile i koje sve namene imaju. Ako je ovo pandan Savezu rezervnih vojnih starešina, odnosno rezervnih vojnih oficira i podoficira, znači onih koji su rezervi, onda ne znam zašto bi se pravila ovakva obligacija i da li je ovo vezano za član 76. Zakona o odbrani, gde se pominje finansiranje udruženja iz budžeta.
Suviše je nejasnoća oko ova dva stava, pa bih vas zamolio, ako možete, da nam odgovorite bliže, vi ili vaši predstavnici, šta ovo znači, kakve su sve namene, pre nego što vidimo u stavu 5. da podoficirski kor uređuje ministar odbrane.
Voleli bismo da znamo šta će ministar odbrane urediti. Jasno mi je, na predlog načelnika, i uopšte ne sporim to kao vaše pravo, nego bismo voleli, pošto je vama već dato to pravo, da vi to uradite, da izađete za ovu govornicu i svim poslanicima malo bliže objasnite, jer ima više poslanika koji se, možda, zanimaju za ovu oblast, kao i ja, a niko nije uspeo da nađe logično objašnjenje, odnosno neko poznato objašnjenje za definiciju podoficirskog kora i sve njegove aktivnosti.
Znači, nije naš cilj da se predlaganjem ovakvog amandmana brišu ova dva stava, da sprečimo organizovanje u Vojsci, ako je to u interesu odbrane ili sprovođenja obuke, već nam nije jasno i želeli bismo da znamo detaljnije, da bismo mogli da se opredelimo na pravi način, u danu za glasanje, prema ovom amandmanu i prema ovom predlogu.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedavajući, uvaženi gospodine ministre, ja ću ukratko pročitati o čemu se radi. Naš predlog je da se posle stava 2. doda novi stav 3, koji glasi: "Mobilizacija Vojske Srbije se vrši u slučaju ratnog ili vanrednog stanja".
Šta je intencija našeg amandmana? U obrazloženju smo rekli da je članom 99. tačka 5) Ustava Republike Srbije predviđeno da samo Skupština Republike Srbije proglašava ratno i vanredno stanje i, u članu 105. tačka 2), da proglašava i ukida vanredno stanje. Iz navedenih ustavnih odredaba proizlazi i obaveza da se zakonom reguliše u kojim se to slučajevima vrši mobilizacija.
Moram da vam kažem, iako ste u obrazloženju rekli da ste u stavu 1. odredili kada se vrši mobilizacija, ako pročitate pažljivije stav 1, on kaže – Mobilizacijom, Vojska Srbije iz mirnodopske organizacije i stanja prelazi na ratnu organizaciju i stanje pripravnosti i operativne gotovosti za izvršenje misija i zadataka.
Kao zadatak i kao ovakvu ideju, mi ovu odredbu ne sporimo. Da li ćemo da sporimo ovu reč - misija, to nije tema ovog amandmana, da se o tome raspravlja. Mi uopšte ne sporimo da ste vi stvarno pogodili šta se mobilizacijom dešava sa stanjem Vojske. Međutim, mi smo amandmanom predložili kada se vrši mobilizacija Vojske.
Vi ste nama, u obrazloženju za odbijanje ovog amandmana, odgovorili da se mobilizacija odnosi na prelazak na ratno stanje i stanje pripravnosti. Ni to obrazloženje ne sporimo i stvarno mislimo da je to potpuno logično obrazloženje, ali ne za ovaj naš stav.
Možemo da dođemo u jednu hipotetičku situaciju, da predsednik, ministar, načelnik Generalštaba, podržavaju jednu političku opciju, a Skupština donese odluku o proglašenju ratnog stanja. Politička stranka koja ima sve ove funkcije ne podržava tu odluku Skupštine, glasa protiv nje. Da li onda možemo očekivati da će u slučaju takve odluke Skupštine, ljudi koji stoje na čelu države, na čelu Ministarstva, na čelu Generalštaba, reći, mi nećemo da proglasimo ratno stanje?
Ja vas molim da dobro razmislite o ovome što kažemo. Želimo da se ovim stavom 3. obezbedimo od ovakve situacije, a mislim da bi njegovim unošenjem u ovaj član zakona, apsolutno, izbegla mogućnost da se neko, u slučaju proglašenja ratnog i vanrednog stanja, po članu 200. i 201. Ustava Republike Srbije, a na osnovu člana 99. stav 5. tog istog ustava, ogluši o odluku Skupštine.
Da bih omogućio i drugima da nešto kažu, nadam se da ćete, u danu kada se budete izjašnjavali o amandmanima, razmisliti o ovome što smo mi, u ime SPS-a i Pokreta veterana Srbije, podneli.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedniče, podneo sam amandman na član 125. iz više razloga. Nadao sam se da će Vojska Srbije shvatiti moralni značaj ovog amandmana.
Inače, evo šta piše u amandmanu, za one koji to nemaju ispred sebe: U članu 125. na kraju tačka se zamenjuje zapetom i dodaje se sledeći tekst "kao i supružnik i član porodice pripadnika Vojske Srbije koji je ostvario svojstvo ratnog vojnog invalida od prve do četvrte grupe invalidnosti."
Naime, o čemu se radi? U članu 125. predviđeno je da se članovima porodica poginulih boraca koji su bili aktivni pripadnici bivših armija obezbeđuje prioritet pri zapošljavanju i u Ministarstvu odbrane i u Vojsci Srbije. Zaista, sa moralnog aspekta nema nikakvog opravdanja da se ovaj amandman ne prihvati i da se u ovom članu ne proširi pravo da se po ovim kriterijumima zapošljavaju i članovi porodica palih boraca.
Ali, stvarno ne znam, više poslanika se danas pitalo koji je to mudrac pisao ove odgovore na amandmane, pazite šta je čovek smislio i napisao: "Amandman se ne prihvata s obzirom da se posebnim propisima uređuju prava ratnih vojnih invalida i članova njihovih porodica." Gospodo, vi koji ste ovo pisali, treba da vas je sramota. Tim istim zakonom su propisana prava porodica poginulih, pa ste njih uvrstili u ovaj član zakona.
Ja bih rekao da ste vi podeljene ličnosti i da imate ozbiljan animozitet prema amandmanima koje podnesu poslanici iz opozicionih stranaka jer zaista ne mogu da vidim logiku i drugo objašnjenje za odbijanje ovakvog amandmana.
Meni je zaista malo i neprijatno da pričam kada nema ministra, koji bi, nadam se, imao toliko razumevanja, ustao i rekao da prihvata ovaj amandman.
Znate zašto bih rekao da prihvata ovaj amandman? Zato što smo mi 27. avgusta 2007. godine obavestili ministra i Ministarstvo o pokretanju te naše inicijative i zašto mislimo da ovo treba da bude prihvaćeno; 30. 10. u Ministarstvu odbrane, na sastanku na kome nažalost ministar nije mogao da bude prisutan jer, pazite, od 27. avgusta do 30. 10. nije mogao da isplanira nijedan dan kada će primiti delegaciju Udruženja ratnih vojnih invalida Srbije... Toliko o poštovanju sadašnjeg ministra prema ratnim veteranima, odnosno ljudima koji su za ovu državu i za tu vojsku nastradali pre njega.
Međutim, nije tu vrhunac cinizma i neodgovornosti ove vlade i ovog ministarstva prema nama. Znači, na to pitanje koje je postavljeno na sastanku 30. 10. prisutni potpukovnik Trandafilović je odgovorio da je to već obuhvaćeno nacrtom zakona o vojsci, ali da li će i kada će zakon o vojsci biti usvojen ostaje da vidimo. Gospodo, kako sad ovo? Kako je moguće da nas je potpukovnik Trandafilović toliko obmanuo i da od 30. 10. do danas nije moglo, odnosno do dana kada je ovaj zakon ušao u proceduru, da se to uvrsti, iako je to obećano.
Da vam kažem koliko... Da ne mislite da vam čitam ovo ili citiram sa nekog dokumenta, ovde stoji da je to Republika Srbija, Ministarstvo odbrane, Sektor za ljudske resurse, od 6. novembra 2007. godine. Znači, neko piše u Ministarstvu, a taj neko, sad ću da vam kažem kako se zove, zove se pomoćnik ministra za ljudske resurse gospodin, pretpostavljam da je doktor, Bojan B. Dimitrijević.
Gospodine Dimitrijeviću, treba da vas je sramota da u izjavi, odnosno u zapisniku sa sastanka napišete da će ovo biti sastavni deo zakona, a da to nije u zakonu. Da li je razlog tome da se Udruženje ratnih vojnih invalida, koje naročito vodi brigu o tim ljudima, odvrati od akcija koje je želelo da organizuje da bi se izborilo za ovakvo pravo?
Znate, nema ministra, gospoda iz Ministarstva nisu baš zainteresovana da ovo čuju, to njih i ne zanima. Ne mogu da odgovore pozitivno na ovo što ja pričam, pretpostavljaju da će skupštinska većina u danu za glasanje izglasati ovakav zakon, bez obzira na moralne posledice ovakve odluke.
Znači, zaista od ove priče o ministru i o Ministarstvu, kako ono želi da podigne ugled Vojske Srbije kroz reforme koje sprovode, nema ništa. Bez podizanja ugleda, odnosno bez korektnijeg odnosa prema bivšim ratnicima koji su nastradali u vojskama prethodne države za interese srpskog naroda i srpske države, nema ugleda Vojske. Nikada ova vojska neće biti na višem procentu prihvaćena od naroda nego što je sada dok neki drugi ljudi ne budu došli na čelo tog ministarstva, na čelo Vojske i sagledali sve obaveze jedne takve institucije koja je u svim zemljama sveta kohezioni faktor za celokupan narod i za sve ljude koji žele dobro toj državi.
Čak i u zemljama gde je vojska profesionalna, gde su to strogi profesionalci, procenat podrške građana te zemlje prema toj vojsci je daleko veći nego danas građana Srbije prema Vojsci Srbije, koja je još uvek narodna vojska i još uvek nije apsolutno profesionalizovana.
Iako nema gospodina ministra, obratiću se njemu lično, nadam se da će mu neko preneti ovo što sada kažem. Gospodine ministre, ako postoji amandman koji treba da prihvatite, to je amandman na član 125. zakona. Ne košta ništa državu, ne obavezuje je ništa, samo daje prioritet pod ispunjenim uslovima ljudima koji su dokazane patriote, ljudima koji su se žrtvovali za ovu zemlju i za ovu vojsku. Znači, ako ne prihvatite ovaj amandman moći ću da zaključim samo jedno, ne samo ja nego svi bivši borci, svi veterani, svi ratni vojni invalidi – da niste imali razumevanja za njihove potrebe i da ne želite vojsku u kojoj će biti patriote i ljudi koji vole ovu zemlju. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, pre svega bih hteo da kažem, pošto nema gospodina ministra, sačekaćemo da se vrati, imam tekst za njega ovde, ali bih hteo da kažem da je VMA ustanova iz snova za ratne vojne invalide.
Verovatno je to jedinstven slučaj u svetu da ratni vojni invalidi koji nisu bili na profesionalnoj službi u JNA, ili u nekoj drugoj armiji koja je bila u ovoj zemlji, ne mogu da se leče na VMA iako su tamo primani i dovoženi helikopetrima, iako su tamo operisani, imali tamo svoje medicinske dosijee, najbolje poznaju njihove povrede. Međutim, komisije PIO fonda već šest-sedam godina ne dozvoljavaju lečenje na VMA, sem u ekstremnim slučajevima, a to se može nabrojati na prste jedne ruke.
Sada bih da pređemo na amandman. Zaista, gospođa Vjerica Radeta je postavila jedno dobro pitanje, koje su to organizacije i koja su to udruženja građana koji će biti finansirani po ovom članu zakona iz budžeta odbrane?
Moram da vam kažem, 10 godina sam na čelu Udruženja ratnih vojnih invalida Srbije i, sem u jednom periodu, kada smo nešto dobili od Generalštaba Vojske, tada se zvala Vojska Jugoslavije, nismo mnogo pomoći dobili od Vojske, naročito ne od Ministarstva.
Ne znam šta znači – ''aktivnostima u oblasti od značaja za odbranu''. Da li će te organizacije i ta udruženja vršiti obuku vojnika? Da li će ta udruženja, ne znam, obavljati neku stručnu delatnost i osposobljavati vojnike u nekim ekstremno stručnim oblastima? Zaista, ne mogu da shvatim o čemu se tu radi i koje su to organizacije, kada sigurno niste mislili na organizaciju Udruženja boraca, kada sigurno niste mislili na organizaciju Udruženja ratnih vojnih invalida, jer oni vama više nisu potrebni.
Iako smo ratovali, išli kao pekari, mesari, u Vojsku, radili sve, kao i profesionalni vojnici, naše starešine su, rezervni vojni oficiri, napustili svoja profesionalna zanimanja i došli u rat i tamo nastradali, postali smo ne građani drugog reda, nego šestog reda, po brizi ove države.
Sada, zaista, ne znamo o čemu se radi, koje su to organizacije, ako nisu ove organizacije koje sam nabrojao, a koje bi u svakoj normalnoj zemlji trebalo da budu organizacije od posebnog interesa za državu, jer okupljaju one ljude koji jesu za svaku državu koja ozbiljno misli o sebi, o svojoj budućnosti, o svojoj odbrani. Stvarno, ne razumem koje su to organizacije.
Kakav je odnos Ministarstva odbrane prema organizacijama ovog tipa, koje bi, po mom mišljenju, trebalo da budu, ako već ostaje ovaj član zakona, s obzirom na to da imate većinu, sigurno će i ostati, finansirane ako nije Klub generala i admirala? Ako nisu takve organizacije, onda stvarno ne znam koje bi to trebalo da budu.
Kakav je vaš odnos prema ovim organizacijama, jasno se vidi iz onog gesta, kada ste Klubu generala i admirala oduzeli tri kancelarije u Domu Vojske, sada kažemo, Srbije.
Meni nije jasno kako ste se usudili da ih uzmete i da izbacite jedno udruženje građana iz zadužbine kojom protivpravno upravlja Vojska Srbije. Zadužbinama se upravlja na taj način što imaju svoje upravne odbore, koji ubiraju prihod od tih zadužbina i taj prihod daju onima kojima su zadužbine namenjene.
Kada je neko od ratnika, kojima je taj dom ostavljen u zadužbinu, dobio jedan dinar od onoga ko upravlja tom zadužbinom? Nikada od Doma Vojske Srbije nisu dobili nijedan dinar, niti bilo kakvu drugu pomoć.
Da zlo bude veće, pukovnik koji je nadležan za ovo pitanje ih je uputio na drugu zadužbinu, na Dom ratnih vojnih invalida, koji se nalazi na Savskom trgu.
Gospodo draga, to je Dom ratnih vojnih invalida, a ovo je Dom ratnika, koji je sazidan sredstvima ratnika iz Prvog svetskog rata, između dva rata. Nije mi jasno kako takav odnos imate prema imovini koja nije vaša i koju ne koristite na način na koji bi trebalo.
Značaj udruženja o kojima sam vam pričao je veliki i oni, zaista, obavljaju posao od značaja za odbranu zemlje, iako ih vi ne smatrate takvim, mogu da vam pokažem zapisnik koji smo dobili od Ministarstva odbrane, Sektora za ljudske resurse. Sad ću da vam kažem kakav odnos imate prema ratnim vojnim invalidima i takvim udruženjima.
Udruženje ratnih vojnih invalida se 27. avgusta 2007. godine obratilo ministru, radi zakazivanja jednog sastanka, sa sedam tema koje se tiču ljudi koji su nastradali vršeći svoju vojnu obavezu. Sastanak je održan 30. oktobra, gospodo. Više od dva meseca vam je trebalo da se pripremite za ovaj sastanak. Da zlo bude veće, posle dva meseca, sastanak nije obavljen s ministrom, na čemu smo insistirali, nego sa zamenikom ministra, odnosno pomoćnikom ministra za ljudske resurse, dr Bojanom D. Dimitrijevićem.
Kao posledica toga što ministar nije bio prisutan na sastanku, na mnoga pitanja smo dobili odgovore da će se u nekom budućem vremenu sagledati mogućnosti Ministarstva, da će on razgovarati s ministrom i videti da li se može po tim pitanjima nešto uraditi i da li će moći da se ta pitanja reše.
Pomenuću samo jedno od tih sedam pitanja, inače, radilo se o zapošljavanju porodica poginulih i porodica teških ratnih vojnih invalida, po prioritetu, u Ministarstvu, o rešavanju stambenih potreba teških ratnih vojnih invalida, koji bi trebalo, po prioritetu, da reše svoja stambena pitanja, a reč je o 37 lica u Srbiji.
Gospodo draga, rat je završen, odnosno bombardovanje NATO pakta je završeno pre osam godina, a među ovima ima nekih oficira, čije stambeno pitanje treba da se reši po prioritetu, koji su nastradali 1992. i 1993. godine.
Znači, 15 godina nisu rešili svoj stambeni problem. Njih sedmoro nema nikakvo rešenje stambenog problema, a na listi prioriteta su i rešavaju se van drugih lista. Odgovoreno je - da niste imali sredstava, da niste mogli da nađete sredstva itd., iako vam je na tom sastanku predstavnik Udruženja poručio, jasno stavio do znanja koliko je stanova u vlasništvu Vojske Srbije prazno, niko se u njih ne useljava.
Da li to znači da ne znate koji su vam prazni stanovi? Želim da verujem u to da ne znate, jer ako znate, a te stanove ne dodeljujete, onda imate lošu nameru, a to bi bilo vrlo opasno po društvo. Ja ću vam posle ovoga ostaviti spisak 9 stanova koji su vlasništvo Vojske, a koji su prazni, u nadi da ćete ove stanove dodeliti bar ovoj sedmorici teških ratnih vojnih invalida, profesionalnih vojnika, da im posle devet godina rešite stambeni problem, jer ste bili obavezni da to učinite do sada.
Takođe bih želeo da vam kažem da smo, kao Udruženje, ozbiljno pristupili ovom zakonu, predlozima koje ste dali, pa smo već na tom sastanku 30.10. predložili da se u Nacrt zakona o Vojsci unese odredba da prednost pri zapošljavanju u Ministarstvu odbrane i Vojsci Srbije imaju članovi porodica ratnih vojnih invalida.
Radi se o Ministarstvu odbrane, ovaj član, samo da kažem.
Razumem da se vama žuri, ali ako budete to radili, ja vam kažem da ću duže ostati. Nemojte to da radite, nema potrebe.
Stvarno vas ne razumem. Znači, hteo sam samo da vam kažem da smo predložili da se to uvrsti i potpukovnik Trandafilović je odgovorio da je to obuhvaćeno Nacrtom zakona, međutim, na Odboru za bezbednost i po Izveštaju Vlade Republike Srbije o amandmanima, konstatovano je da to ipak niste prihvatili. To znači da je neko zloupotrebio svoju funkciju i obmanuo predstavnike Udruženja ratnih vojnih invalida. Dobio sam u međuvremenu, dok je trajala ova rasprava, pitanje od Saveza rezervnih vojnih starešina iz Negotina, da predlagači ovog zakona odgovore koje su to vere koje zabranjuju upotrebu oružja, jer oni kažu da ne znaju nijednu veru koja to zabranjuje.
Biću korektan, iako to niste zaslužili, pa ću skratiti i ostaviću jedno pismo ministru, kao doprinos raspravi od pre dva dana, kada sam mu rekao da je davao izjave da Vojska neće ni u slučaju proglašenja nezavisnosti Kosova braniti KiM i srpski narod, a on je meni odgovorio decidno da nikada to nije rekao, da je rekao samo to da regruti neće ići da brane Kosovo, što je sigurno laž. Dajem mu jedan tekst u kom vladika Raško-prizrenski Artemije kaže – izjave predsednika Srbije, ministra Jeremića i ministra Šutanovca da Srbija neće vojskom braniti KiM je prava izdaja. Oni poručuju šiptarskim ekstremistima i međunarodnoj zajednici – uzmite nam KiM, mi nećemo intervenisati.
Toliko samo da kažem gospodinu Šutanovcu, da sam iz ovog teksta saznao da je on to izjavio. Hvala.
Gospođice Jovanović, ja vam čestitam na onome što ste rekli do sada i zaista vas podržavam u najvećem delu, ali vas molim da ovog puta razumete da ne bi bio fer da sam odustao od ovog govora.
Znači, gospodine Šutanovac, hteo bih da vas pitam da li znate koliku je podršku Vojska imala u narodu 1999. godine, posle, kako vi kažete, izgubljenog rata?
Da li znate da li je to bilo 70 ili 75%? Vi ste od 2000. godine preuzeli Vojsku i stalno dobijali pobede, stalno usavršavali Vojsku, i stigli ste do podrške od 25 do 27%, po svim analizama koje pravite.
Ne razumem u čemu je taj vaš veliki uspeh. Stvarno ne mogu da shvatim da stalno pričate o tome kako je neko drugi upropastio Vojsku. Narod joj je dao podršku od 70%, a sada ste je, posle svih uspešnih reformi koje ste napravili, doveli do 25% . Meni je to potpuno nejasno.