Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Marijan Rističević

Marijan Rističević

Srpska napredna stranka

Govori

Da ne bih bio neshvaćen, ja nisam govorio negativno o oružju. Govorio sam da je to oružje predato prilikom saniranja krize u kopnenoj zoni bezbednosti. Barem je tako saopšteno.
Takođe, nije tajna da je tamo podignut spomenik nekim borcima. Imamo sada dve stvari: ili je prilikom saniranja krize oružje predato, kao što sam ja rekao, ili nije. Ja hoću da verujem da su prilikom saniranja krize i Albanci koji dole žive predali svo oružje, kao što su i rekli. Ili je ta vojska imala oružje pa ga predala, ili su ratovali možda sa četkama i metlama. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedavajući, reklamiram član 104. st. 1, 2. i 3. U stavu 3. vi imate diskreciono pravo da u slučajevima iz stava 1. i 2. odlučite o tome kome ćete dati repliku. Stav 1. kaže – ako se narodni poslanik u svom izlaganju na sednici Narodne skupštine uvredljivo izrazi o narodnom poslaniku koji nije član iste poslaničke grupe, navodeći njegovo ime, prezime i funkciju, odnosno pogrešno protumači njegovo izlaganje, narodni poslanik na koga se izlaganje odnosi ima pravo na repliku. Ako se uvredljivi izrazi – stav 2. – odnose na poslaničku grupu, predsednik poslaničke grupe ima pravo na repliku.
Vi ste prethodnom govorniku iz Pančeva dali pravo na repliku samo zato što je spomenut sud u Pančevu. Nije spomenut ni poslanik ni poslanička grupa. Dakle, ovde je ministar govorio o običajima jednog sudije da dolazi u 11.00 časova na radno mesto u sud u Pančevu. Pošto on nije bio prethodni govornik i ministar nije odgovorio njemu, javio se kolega, reklamirao pravo na repliku, vi ste mu to pravo dali i mislim da ste povredili Poslovnik. Ali, s obzirom da je to u korist opozicije, s obzirom da vam dajem za pravo da budete popustljivi i tolerantni, posebno prema opoziciji koja je veoma osetljiva, a to smo imali pre neko veče pravo i da vidimo, ja neću tražiti da se o tome glasa, ali vas molim da ubuduće vodite računa, makar da se replika odnosi na poslanika koji je prethodno nastupao, jer je ovo bila slobodna tema, slobodni strelac, ne znam po kom osnovu ste uopšte dali pravo na repliku. Ali, ne zameram vam, s obzirom da sam nekad bio opozicija, pa kad i to dozvolite, neka to bude da častite opoziciju. Ne tražim da se o tome glasa, ali ćete malo povesti računa da to ne ode u neku krajnost. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, ne slažem se sa predlagačem amandmana. Mislim da bih primerenije shvatio da je predložio da se sudska jedinica u stavi u Titelu ili u Žablju, s obzirom na udaljenost Titela i Žablja od Novog Sada. Bački Petrovac je negde na dvadesetak kilometara od Novog Sada, i veća je udaljenog nekih prigradskih opština u Novom Sadu i Beogradu, od Bačkog Petrovca do suda. Dakle, postoje i veći razlozi da neko dobije sudsku jedinicu.
Hoću da kažem nešto sledeće. Da smo svi mi ovde predložili amandmane uglavnom zbog prestiža, zbog okoline i advokatskih kancelarija koje deluju u našim gradovima. Ja nisam predložio amandman. Bez obzira, što recimo Stara Pazova kao grad ima 18.645 stanovnika i dobila je sud. Inđija ima 26.000 stanovnika i 0,25, ali je dobila sudsku jedinicu. Ali, sam razumeo da sudska jedinica, sem parnica može da sudi, odnosno sudiće i krivice, tako da se jedno zove sud, a drugo se zove sudska jedinica.
U Staroj Pazovi živi 6.000 Slovaka. U Inđiji je taj broj u gradu daleko manji. Jedan od razloga zašto je Stara Pazova dobila sud, a Inđija nije, odnosno dobila je samo sudsku jedinicu je i taj razlog što je u Staroj Pazovi određeni broj Slovaka i nacionalne manjine su imale odgovarajuću prednost i pozitivnu diskriminaciju. To sam cenio.
Takođe sam cenio i činjenicu da će Inđija sudskom jedinicom zatvoriti svoje potrebe, tim pre što su za vreme bivšeg režima ceo Srem i svi ovi Slovaci iz Stare Pazove putovali 70-80 km do osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici, da bi zadovoljili neke svoje sudske potrebe. Ovo kažem kao čovek koji je odrastao sa Slovacima, koji žive na osam kilometara od mene, koji su živeli i u mojoj ulici. Ali značajna grupa, njih oko 6.000, živi u Staroj Pazovi. Dakle, kao neko ko je odrastao sa Slovacima, radi se o izuzetno čestitoj, poštenoj i nadasve radnoj nacionalnoj grupaciji.
Ne želeći da budem veći Slovak od Slovaka, želim samo da kažem da kriterijum kad se odlučivalo da li neko da dobije sud ili sudsku jedinicu, poštovalo se to što je nacionalna grupacija izražena u Staroj Pazovi u znatnoj meri i taj neki kriterijum da i oni negde imaju osnovni sud je ispoštovan u Staroj Pazovi. E, sad, ja mislim da bi bilo mnogo da se to uradilo i u Bačkom Petrovcu.
Znači, ja ne želim da ulazim u neke sporove, ali mislim da ovde neko želi da kaže da su neke nacionalne manjine, pre svega u Vojvodini i sama Vojvodina, oštećeni ovim predlogom, što apsolutno ne stoji. U poslednjih 12-13 godina, od kada je jedan režim na vlasti u Vojvodini, Vojvodina poodavno nije na moru ali tone li tone. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, ja bih trebao da podržim pola amandmana, s obzirom da dolazim iz Inđije. Slažem se da Inđija treba da ima osnovni sud. Međutim, kada se setim da je predlagač za vreme vlasti bivšeg režima prihvatio da Inđija nema sud, nije ova vlast ukinula sud u Inđiji, već prethodna.
Dakle, Inđija je od Stare Pazove osam kilometara. Osnovni sud je u Staroj Pazovi, a sudska jedinica u Inđiji koja će po planu, koliko znam, Ministarstva pravde imati više posla nego Osnovni sud u Pazovi, zato što ima više prostora i zato što će mnogi od predmeta biti rešavani u Inđiji umesto u Staroj Pazovi. Do sada nismo imali ni sud, a ni sudsku jedincu koja se bavila krivicom. Slažem se da je nezgodno putovati osam kilometara, ali za vreme bivšeg režima do Sremske Mitrovice smo putovali 50. Sada zavisi iz kog dela opštine Inđije idete, ako ste išli iz Starog Slankamena mogli ste da idete i 70 kilometara do suda. Takav predlog je bio podržan između ostalog i od ove partije koja sada predlaže sa pravom da Inđija ima sud.
Međutim, između ničega što smo imali do sada i sudske jedinice koja sudi i krivicu i parnicu, dakle, ima svu ulogu koju ima i Osnovni sud u Staroj Pazovi, ja sam se složio da Inđija ima sudsku jedinicu, s obzirom da bi bilo mnogo da postoje dva osnovna suda na samo osam kilometara. Dakle, to bi bilo samo u Beogradu i desilo bi se u Sremu. U celom Sremu sedam opština, gotovo ceo jedan region je imao samo jedan Osnovni sud u Sremskoj Mitrovici, a sada ima četiri suda, jednu sudsku jedinicu i dve manje opštine su ostale sa sudskim danom, dakle, nisu pokriveni sudskim jedinicama. U odnosu na ono što smo imali sad smo kao region izvukli premiju.
Dakle, kada bi mogao da glasam za pola amandmana, naravno da bih dao glas da Inđija dobije sud. Međutim, između ova dva predloga koja smo imali od Ministarstva pravde niko nije reagovao, a u prvom predlogu čak Inđija nije imala ni sudsku jedinicu, pa je posle reakcije određenih advokata, sudija, na moju molbu i na moj zahtev, Ministarstvo više nego opravdano odredilo da Inđija ima sudsku jedinicu, da osnovni sud bude u Staroj Pazovi, da se tako zove, da tužilaštvo bude Osnovno tužilaštvo Stara Pazova, s tim da ukoliko prostor bolje obezbedi Inđija, onda bi tu tužilaštvo bilo smešteno.
Imajući u vidu da postoji samo osam kilometara, imajući u vidu dosadašnju praksu da se putovalo i do 70 kilometra, mislim da će građanima Inđije ipak pasti manje teško da putuju osam do 20 ili 25 kilometara od dosadašnjeg putovanja od 50 do 70 pa i 75 kilometara. Toliko.
Dakle, kada bih mogao da glasam za da Inđija dobije sud, za pola amandmana, ja bih glasao. S obzirom, da bi ovim znatno bili uvećani troškovi itd, ja ne mogu prihvatiti ovaj drugi deo amandmana zato što se u Bajinu Baštu baš puno ne razumem, ne znam koliko je opravdano da Bajina Bašta dobije osnovni sud.
Dakle, ja ću podržati da Inđija ima osnovni sud, ali sam zadovoljnom sudskom jedinicom, obzirom da do sada nismo imali ništa i da smo zbog krivice putovali u Sremsku Mitrovicu i po 70 kilometara, tako da će nam manje teško pasti da putujemo osam kilometara. Ukoliko sam nešto pogrešio tu je ministar da me ispravi. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, uvažene koleginice i kolege, ja ću pokušati da, kao neko ko živi pored autoputa, vam prenesem iskustva zbog kojih treba ratifikovati ovaj zakon o kreditu, da i drugi imaju istu mogućnost koji žive u unutrašnjost da na posao ili u posetu kod rodbine ili poslovno da putuju modernim saobraćajnicama koje se u nivou ne ukrštaju sa drugim putevima.
Mi smo još 2000. do 2003. godine, iako je postojao polu autoput prema Novom Sadu i prema Budimpešti, zahtevali od te Vlade i od direktora za „Puteve“, Timotijevića, da se jedna neuspešna koncesija, koja je bila, zaustavi i da se izgradnja autoputa prema Novom Sadu i Subotici dinamizira i da na takav način pokrenemo, ne samo bezbednost saobraćaja, jedan privredni razvoj.
Do 2003. godine smo završili autoput do Beške. Kasnije je on završen do Novog Sada pa do Subotice. Godine 2004. smo od Branka Jocića, koji je nasledio bivšeg direktora i od tadašnjeg ministra tražili i bočni priključak za autoput i dobili i paralelno sa autoputem i bočnim priključkom krenuo i privredni razvoj. Možete pogledati investicije u Staroj Pazovi i Inđiji. Možete pogledati i taj navodni autoput, polu autoput smrti, koji je tada bio, sa tri trake i jednom žutom, gde su gotovo svakodnevno ginuli ljudi, više njih, naravno, povređeno, ostali invalidi, koliko se na toj deonici ojačala bezbednost u saobraćaju, koliko je manje poginulih, a nema novca kojim se jedan život može kupiti i koliko se podigla privredna aktivnost u tom delu Srbije, za razliku od drugih delova koji nisu imali priliku da takav autoput izgrade.
Dakle, taj autoput je, naravno, pravljen iz budžeta, parama svih građana Republike Srbije, tako da je sasvim u redu da i drugi delovi Srbije na isti način, da li kroz kredite, da li direktno iz budžeta dobiju solidne saobraćajnice i pokrenu neki svoj razvoj.
Ovo je bitno, a ministar je o tome govorio, zato što se Srbija prazni. Uskoro će 1000 sela i naselja biti bez stanovnika u Srbiji. Ukoliko ne izgradimo ove saobraćajnice, ne verujem da ćemo zadržati ni postojeće stanovništvo, a kamoli obnoviti stanovništvo tamo gde je zemljište zapušteno, kuće napuštene itd.
Infrastruktura je nešto od čega se polazi. Iznenađen sam da ova zemlja posle deset godina, koliko nisam bio prisutan u parlamentu, bude zadužena, što privreda, što građani, što javni dug, sa 45 milijardi, da imamo 17-18 milijardi zatečenog javnog duga, a da nema izgrađene osnovne saobraćajnice, odnosno autoputeve kroz Srbiju. Znači, novac je negde ispario. Po međunarodnim procenama, iz Srbije je izneta gotovo 51 milijarda evra, a Srbija još uvek nema autoputeve koje imaju sve zemlje u okruženje. Tu računam Hrvatsku, Mađarsku i tako dalje. Zemlje koje su i te kako od devedesetih i 2000. godine kaskale iza Srbije, države koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije su sada daleko ispred Srbije, a Srbija je imala osnovne autoputeve i polu autoputeve. Imala je rešene imovinsko-pravne poslove na određenim deonicama i mogla je daleko kvalitetnije i brže završiti svoje poslove što se tiče infrastrukture.
Autoputevi naravno neće rešiti sami po sebi demografsko pitanje, ali uporedo sa autoputevima, ja sam iznosio iskustva, svakako idu i industrijske zone, privredni razvoj. To je nešto što, pre svega, treba da zadrži postojeće stanovništvo, a da u buduće se poneko od ovih nezaposlenih iz velikih gradova vrati na očevo gazdinstvo i da obnovi posao.
Ono što Srbiji još nedostaje, sem autoputeva, su građevinske firme koje su usisane po Zakonu o privatizaciji, a u poznatim postupcima koje je vodila stranka bivšeg režima, gde su te građevinske firme uglavnom uzete, kapital isisan, firme vraćene državi kao bezvredne, kao nešto što ide u stečaj, kao nešto što ide u likvidaciju.
Kako se to gradilo? Navešću primer iz Inđije, recimo Univerzijada. Hala koja je građena, koja je trebala 2009. godine da posluži, sve smo imali auto-puteve itd. da posluži za univerzitetsko takmičenje 2009. godine, nije gotova ni do dana današnjeg, a para je slupano dva puta više, a radove je izvodila firma koju je kupio čovek iz stranke bivšeg režima, koja je naravno propala. Sada je ta hala, s obzirom da je izgrađena bez neophodne dokumentacije na zemljištu koje je podvodno. Sada je ta hala najveći akvarijum u Srbiji.
Dakle, kad neko već priča kako se gradila infrastruktura, kako su se gradili objekti, trebao je da bude malo samokritičan i da kaže na koji način je sve to građeno po Srbiji. Recimo kubik betona u Inđiji, kada privatno gradiš koštao 50 evra, ali kada to rade u Beogradu firme bivšeg režima onda to košta i do 500 evra. Dakle, ukoliko mi koristimo beton on je privatno 50 evra, a ukoliko ga koristimo u javne svrhe za izgradnju puteva u Beogradu, itd, onda to može da košta i do 500 evra kubik.
Takođe sam nezadovoljan zbog toga što sam na prošloj sednici postavio pitanje, kada je bio ministar Ilić ovde, da li je istina da su određene saobraćajnice u okviru Mosta na Adi građene bez građevinske dozvole? Dobio odgovor, da to jeste tačno. Nezadovoljan sam zato što nadležno tužilaštvo ništa nije uradilo povodom tog pitanja, a recimo kada neki seljak gradi neku šupu ili štalu, negde na selu, dobije krivičnu prijavu.
Nelegalna gradnja u jednom delu Srbije i u privatnom sektoru na selu bude krivično delo, a izgradnja saobraćajnica i objekata koji treba da koriste hiljadu ljudi gradi se bez građevinske dozvole i to nije krivično delo, nikakav krivični postupak se ne vodi protiv odgovornih, protiv investitora i zato ću ponoviti pitanje ministru gospodinu Iliću. Šta će biti preduzeto povodom gradnje saobraćajnica, pristupnih delova bez građevinske dozvole, šta će biti preduzeto povodom krivice koja je, gotovo očigledna, odnosno da li Vlada planira u bliskoj budućnosti da stavi do znanja na određeni način, da tužilaštvo konačno počne da radi svoj posao, odnosno da se mi kao parlament zapitamo zašto to tužilaštvo ne radi poslove, od koga je nezavisno, nezavisno od ove Vlade svakako, a izgleda da od bivše Vlade ništa ne zavisi?
Što se tiče infrastrukture ona je veoma bitna i zbog poljoprivrede. Kredit je veoma povoljan. Infrastrukture nema, ono što je mene razočaralo nema ni robe koja bi se prevozila tom infrastrukturom, domaćeg porekla, data uporedo sa infrastrukturom, uporedo sa svim, potpuno je Srbija devastirana i privredno, a što je najgore i moralno.
Dakle, uporedo sa ovim kreditom od kineskog novca, ja bih voleo da se na isti način ili na sličan način od komercijalnih banaka, sa sličnom kamatnom stopom povuku iznosi koji bi se koristili u poljoprivredi. Dakle da ovo ne bude poslednji kineski kredit. Ja bih voleo da ova država u korist poljoprivrede, poljoprivrednih proizvođača povuče jedan kredit od tri, četiri, pet milijardi i da na takav način jeftinim novcem, gde kamata ne bi sigurno prešla 3, 3,5%, da na takav način napravimo izvor za vraćanje svih tih dugova, odnosno da napravimo robu koju ćemo prevoziti sutra kada ova infrastruktura bude izgrađena.
Mogao bih još mnogo toga da govorim. Ja ću skratiti. Uglavnom smo ovde slušali ljude koji u prošlom svom mandatu, dok su bili na vlasti ništa ozbiljno nisu uradili, gotovo da na infrastrukturi, gotovo može se reći da ništa nisu veliko uradili, ali se postavlja pitanje, ja ću time završiti, ukoliko ništa veliko nisu uradili, ja bih voleo da se konačno sazna koliko su se ugradili. Hvala.
Javljam se po povredi Poslovnika i reklamiram čl. 103. i 104.
Ne znam zašto moj prethodnik nije tražio repliku, s obzirom da se nije radilo o članu 103. da je poslanik trebao da navede član koji je povređen i da obrazloži u čemu se sastojala ta povreda. Očigledno da to nije učinjeno i da je korišćena čista replika.
Gospodine predsedavajući, nemam ništa protiv da se na takav način favorizuje opozicija, ali s obzirom na sinoćno stanje, kada su ničim izazvani napustili sednicu, mislim da im s vremena na vreme uskratimo preveliko prekoračenje povreda Poslovnika, odnosno da im se s vremena na vreme na fin i kulturan način skrene pažnja da vreme za povredu Poslovnika koriste isključivo za to.
Jedino što mogu da se složim sa njima jeste da je možda narušeno dostojanstvo kada je nama rečeno da dođemo i da se slikamo na mostu na Adi. Rekao bih ne samo most na Adi, već da je cela ta stranka bivšeg režima bila kao likovna akademija. Sa njima smo mogli samo da se slikamo. Hvala.
Gospodine predsedavajući, reklamiram član 103. stav 2. i biću vrlo precizan i član 104. stav 3.
Dakle, ja izuzetno cenim vašu popustljivost, a član 104. stav 3. kaže – o korišćenju prava iz stava 1, a to je pravo na repliku i 2. ovog člana, odlučuje predsednik Narodne skupštine.
Više puta sam, dok je cenjena koleginica Čomić vodila sednicu, bio upozoren da o pravima na repliku odlučuje isključivo i diskreciono je pravo predsednika Skupštine.
Dakle, mi nismo donosili ovaj Poslovnik, on je nasleđeni akt koji je donet pre nas i ja izuzetno poštujem vašu popustljivost, ali stajem na vašu stranu, što se tiče prava na repliku i ukoliko to radi jedan predsedavajući, normalno je da i drugi potpredsednik Skupštine i drugi predsedavajući primenjuje ista pravila koja je primenjivala cenjena koleginica gospođa Čomić.
Što se tiče člana 103. stav 2, hoću da kažem da jeste malo povredili Poslovnik, zato što narodni poslanik ne može da ukaže na povredu postupanja predsednika Narodne skupštine našta je već ukazano.
Vi ste cenjenoj koleginici koja je govorila pre mene ipak dali to pravo, iako je govornik pre nje reklamirao povredu člana 107, a ona je to takođe uradila, reklamirala povredu istog člana, uzastopno, što bi po tumačenju ovog Poslovnika, a ja mislim da će se profesori prava složiti sa mnom, jer gotovo Poslovnik isključuje takvu mogućnost, ali ja cenim vašu popustljivost i neću tražiti da se glasa i uvek ću se zalagati da opoziciji tolerišete ono što nama ne tolerišete.
Dame i gospodo narodni poslanici, pitaću koliko košta doručak u „Franšu“, ali ću takođe i pitati koliko košta most na Adi? Pitao sam jednog arhitektu i onaj najbolji gradonačelnik, ili kako su već rekli, vođa već sad jedne male stranke, za njegov projekat i projekat koji je pravio njegov prethodnik, takođe iz te stranke, kažu da će nas to koštati 2,4 milijarde evra. Dakle, most koji je navodno trebalo da košta negde 160 miliona evra će na kraju sa svim pristupnim saobraćajnicama koštati 2,4 milijarde. To je svakako malo skuplje od doručka, ali se ja pitam koliko bi bezbednost i brzina naših železnica i puteva bila povećana da smo umesto tog mosta u Beogradu napravili jedno tri, da nas to izađe jedno 100 miliona evra uvrh glave, ali da to bude na funkcionalnim mestima, da brže premostimo reku, da spojimo neke prometne ulice, a da ne spojimo dve mesne zajednice koje vode negde od Novog Beograda, pa do jedne kafane? Ne znam pošto je taj doručak u toj kafani, ali uglavnom most koji vodi do te kafane gde treba servirati doručak je koštao 400 – 500 miliona evra, a sa prilaznim saobraćajnicama, kažu arhitekti, koštaće 2,4 milijarde.
Ne slažem se sa mojim kolegama koje kažu da neko ne zna da pliva i da će potonuti. Nekada i neko ko ima neki prazan predmet ne može da potone, iako ne zna da pliva. Dakle, došlo je vreme pametnih telefona i praznih ljudi.
Ti prazni ljudi su očigledno puni sebe, a i mi danas govorimo o zatečenom stanju, ono što smo zatekli kada smo došli. Potpuno zapuštena infrastruktura sa dugovima zemlje i građana i privrede koji su dostigli 40 i nešto milijardi. Za taj dug za 10 godina nije napravljena saobraćajna infrastruktura, niti su poboljšani rečni putevi, niti su bitno poboljšani putevi u Srbiji, niti su poboljšanje železničke pruge. Javni dug je povećan. Dug privrede je povećan, ali izvoz za vraćanje duga nije napravljen. Srbija je bila potpuno zapuštena zemlja sa zapuštenom privredom i infrastrukturom. Srbija je bila zemlja u kojoj su se dimila najviše četiri fabrička dimnjaka, potpuno zapuštene infrastrukture i da su je izgradili ne znam šta bi po tim putevima moglo da se prevozi.
Gotovo dve trećine roba na našem tržištu je stranog porekla. To nismo kompenzovali preteranim izvozom. Nije rasla proizvodnja, već je padala i da su sagradili infrastrukturu pitanje je šta bi po njoj prevozili. Ukoliko bi prevozili samo stranu robu, to bi bilo isplativo, ali ne onoliko koliko bi bilo da nije 400 hiljada radnih mesta nestalo, da ti putnici više ne putuju do svog radnom mesta, da nije nestalo kroz 400 hiljada radnih mesta u proizvodnji ogroman društveni proizvod. On umesto da je stvoren, mi robu u našu zemlju uvozimo.
Da je kojim slučajem to sagrađeno ne bi voz od Beograda do Bara išao 32 sata. Moje pitanje ministru – da li se taj voz uopšte vratio? To je infrastruktura koja je zatečena. To nije restoran „Franš“. Nije doručak ni magla. To je jednostavno stvarnost. Ljudi su do Bara putovali onom infrastrukturom koja je zatečena i koja ne može da se sagradi za godinu dana, 32 sata.
Pošto gosti iz Crne Gore treba da mi dođu, moram ministra da pitam – da li će taj voz da se vrati do Svetog Aranđela, do 21. novembra? Da li se vratio i ukoliko nije, da li će se dotle vratiti da i oni mogu da stignu na slavski ručak? To je stanje koje smo zatekli u Srbiji i ono nije bilo samo u infrastrukturi.
Voz do Barajeva, kada smo već kod Beograda, je od Beograda do Barajeva putovao 11 sati. Da je maratonac trčao njemu je za to vreme trebalo 21 ili 22 sata da stigne do Bara. Ovaj voz je putovao 32 sata. Da li još nešto treba da kažem što se odnosi na infrastrukturu koja je zatečena?
Šta još treba da kažem za bezbednost na tim prugama koja je možda povećana zbog sporih vozova, zbog loših vagona? Selma se uporno naginjala kroz prozor i kada god se nagne, za onih 11 sati ona je u Barajevu. Da je Ana Karenjina htela da se baci pod voz na infrastrukturi koja je ostala iza prethodnog režima ne bi nikada poginula. Voz jednostavno ne bi naišao. Da je Mile krenuo lajkovačkom prugom sa svojim drugom, mogao bi da kampuje pod šatorom, jer nema voza da naiđe. Mogao bi kuću da podigne i legalizuje i voz ne bi naišao. Takvo smo stanje zatekli. Umesto da oni koji su do toga doveli da ćute, oni su danas uzeli da nam drže predavanje kako za godinu dana nismo mogli da uradimo ono što oni nisu uradili za 12 godina.
Iako je od mog prethodnika, ipak je mnogo. Biću samokritičan. Bez obzira na nove dugove koji nam trebaju sada da bi završili ono što prethodnici nisu završili i pošto treba da vraćamo i njihove dugove i završimo infrastrukturu i stvorimo izvoz za vraćanje duga i dugova koji su nastali u njihovo vreme, pitam koju ćemo sve robu proizvoditi ukoliko ne dignemo proizvodnju po tim prugama i toj infrastrukturi jer je potpuno zapušten privredni sistem? Poreski sistem nam govori da je dve trećine PDV na uvoznu robu. Dakle, mi kroz uvoznu robu ne možemo da vratimo novac našim radnicima. I kroz budžetske deficite trebali bi da kupujemo našu robu iz naše privrede koje nema i da se tako novac vrati do radnika, do radnih mesta, njihovih porodica da kupe neke stvari i da novac prostruji kroz građane radi opšteg boljitka svih.
Međunarodna zajednica tvrdi da je iz Srbije izneto 51 milijarda evra. Za tih 51 milijardu evra svakako se mogla napraviti bolja infrastruktura i što je još bolje napravila bi se privreda koja bi mogla da bude izvor za vraćanje duga za privredu i infrastrukturu.
To nažalost nije urađeno i mi danas slušamo predavanja od onih koji nisu uspeli pošteno nijedan kolac da zašilje, a kamoli nešto da urade u proizvodnji u Srbiji.
Dakle, moje pitanje je - i kada povećamo bezbednost na ovim putevima, i kada sagradimo infrastrukturu, koju ćemo to robu proizvesti, ukoliko ne podignemo prirodni sistem?
Pozdravljam što je stranka bivšeg režima uzela moj program - privreda, energetika, poljopriveda, prerađivačka industrija, ali šta su uradili u prethodnih 12 godina? Ko im je to smetao da takav privredni sistem naprave? Ja bih to svakako pozdravio.
Ovako moram da kažem da smo dovedeni u poziciju koja je veoma neprijatna, da uradimo bez para ono što oni nisu uradili sa parama. Novac su jednostavno izneli iz zemlje, zemlja je potpuno osiromašena, opustošena i mi danas slušamo predavanja o tome koliko koštaju pljeskavice, ćevapi ili doručak u „Franšu“. To je za mene neprihvatljivo.
Ja ću svakako glasati za ove zakone, ali ponovo pitam sve nas - koju ćemo robu prevoziti tom infrastrukturom, kada je sagradimo? Da li onu koja ide iz fabrika koje je podigla stranka bivšeg režima? U to ne verujem. Mi moramo podići privredu Srbije da bi imali šta da prevozimo po tim prugama i da zaposlimo ljude. O tome treba da raspravljamo, a ne koliko košta neki doručak. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedavajući, poštovani ministre, veoma sam zahvalan na ovoj edukaciji, mada se ne slažem sa strančarenjem, ali želim da zahvalim na tome što se s vremena na vreme nađe neko ko nas poduči o čemu treba govoriti, i ja bih se izvinio na ceni koju sam pomenuto za beogradski most. To nije moje mišljenje. Ja sam ga preuzeo od Branislava Jovina, to je projektant „Mostarske petlje“ koji je 25. maja u medijima nastupio i rekao da je Most na Adi koštao 450 miliona, a da će sa pristupnim saobraćajnicama, tunelima i svemu onome što bude neophodno da most bude funkcionalan, to izaći 2,4 milijarde.
Ukoliko podatak nije tačan, ja sam ga izneo od arhitekte koji se zove Branislav Jovin i koji je projektant „Mostarske petlje“ i ni jednog trenutka nisam želeo ništa stranački, a ja čak nisam ni član SNS, ja sam samo član poslaničke grupe, a moja stranka je Narodna seljačka stranka i ja ću dozvoliti pravo da mogu i da pogrešim, s obzirom da moja stranka nema neke posebne veze sa putevima ni plovnim pravcima, ni železničkom prugom, s tim što sam dozvolio sebi za pravo da iznesem iskustva nekih putnika i to nije jedino kašnjenje o čemu sam govorio, jer ima putnika koji putuju po 14 sati od Kraljeva do Novog Sada. To utiče na bezbednost putnika.
U načelu, smatram da poslanici, ne smatram da je i prethodnik pre mene promašio temu, u načelu kada poslanici govore mogu da prošire tu temu i da govore o bilo čemu što se odnosi na bezbednost u saobraćaju, odnosno na ovih osam zakona, a ne tri koliko je bilo rečeno, jer je na dnevnom redu osam zakona.
Pokušao sam da pročitam svih osam, nešto da zapamtim, a moja je diskusija možda malo odstupila od dnevnog reda i ja sam zahvalan na edukaciji, ali podatke koje sam izneo, ukoliko sam izneo netačne, ja stavljam rezervu, jer sam rekao od koga sam ja to preuzeo. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedavajući, reklamiram povredu člana 103. i člana 109.
Član 103. kaže da poslanik ima pravo da traži povredu Poslovnika, što su moje kolege i učinile. Međutim, oni su reklamirali, recimo, član 104, a on govori o pravu na repliku. Dakle, ne zameram vam puno zato što se na brzinu navode članovi, pa i navedeni član 104. Vi nikome niste uskratili pravo na repliku, niti se na to neko pozivao.
Takođe sam reklamirao član 109, s obzirom da su kolege insistirale na tome da izreknete opomenu mom uvaženom kolegi Marku Atlagiću. Opomena se izriče poslaniku koji je prišao govornici bez dozvole, a on to nije učinio. Opomena se izriče govorniku koji govori pre nego što je zatražio i dobio reč, a on to nije učinio.
Reklamiram član 109, doslovce čitam Poslovnik.
Upravo sam govorio gde ste vi povredili Poslovnik, odnosno šta je reklamirano i šta ja reklamiram. Dakle, pustili ste da se reklamiraju takve povrede Poslovnika.
Dalje Poslovnik kaže – ako prekida govornika u izlaganju ili dobacuje, koji se neposredno obraća drugom narodnom poslaniku, ako upotrebljava psovke i uvredljive izraze, ako iznosi činjenice i ocene koje se odnose na privatni život drugih lica, ako drugim postupcima narušava red na sednici ili postupa protivno odredbama ovog Poslovnika.
Zato vas molim, ubuduće predsedavajući, ne tražim da se o ovome glasa, da se malo povede računa oko tih reklamacija Poslovnika, makar, mislim da je dovoljan jedan poslanik u okviru poslaničke grupe i ništa više. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, govoriću nešto o robnim rezervama koje po svojoj funkciji treba da očuvaju stratešku sigurnost države, između ostalog i od mogućih vojnih i ekonomskih pritisaka kojima, ne daj bože, možemo ponovo biti izloženi. Naša bliska istorija je to pokazala.
Ovde su kolege govorile o ulozi robnih rezervi, o stabilnosti tržišta, cena, itd. Slažem se sa njima u potpunosti. Robne rezerve bi trebale da koriste u tom cilju.
Međutim, robne rezerve, ono što niko nije govorio, imaju i ulogu kao instrument poljoprivredne politike. Dakle, one bi trebale da očuvaju stabilnost cena prilikom otkupa. Država više ne može da propisuje zaštitne cene, ne može da propisuje paritete, ali može robnim rezervama, kao instrumentom, da kada su viškovi poljoprivrednih proizvoda očiti i cena pada oni to mogu da otkupljuju i da stavljaju u robne rezerve i da intervenišu kada cene odu previše daleko, odnosno kada na tržištu prevaziđu neku tržišnu cenu. Na takav način se čuva srpski seljak.
Takođe, uloga robnih rezervi u poljoprivrednoj politici može biti u sledećem – očuvanje međusobnih pariteta, posebno između mineralnih đubriva, kukuruza, pšenice, poljoprivrednih proizvoda, a takođe i pariteti između kukuruza, pšenice i cene stoke, dakle cene mesa. Na takav način država može, a da to ne propiše, da očuva sigurnost, ne samo potrošača, ne samo prerađivača, ne samo države, već može da očuva i prehrambenu sigurnost države, stanovništva, ali i da očuva proizvodnju strateških poljoprivrednih proizvoda. Dakle, njihova uloga bi trebala da bude u poljoprivrednoj proizvodnji kao instrument pozamašna. Međutim, to nije slučaj.
Svedoci smo, to je nasleđena politike, da su robne rezerve uvek bile na strani prerađivača i na strani trgovačkih interesa, raznih trgovaca i izvozno – uvoznih lobija.
Ja sam bio onaj koji je 90-ih godina bio opozicija i ne sećam se nekog mog kolege da se nešto previše borio protiv toga, ako se ne uzima to da sam ih takve viđao sa foteljama na glavi, sa skupom slikom pod miškom, pred nagorelom, tada Saveznom skupštinom, odnosno ovom Skupštinom.
Ono što je ministar rekao, toga trenutka je zatečeno gotovo milion tona pšenice. Devedesetih godina u robnim rezervama je bilo 1.200.000 tona pšenice. Dakle, i te kako se vodilo računa i o tim mogućim vojnim i ekonomskim pritiscima na našu zemlju.
Takođe, tvrdim da po dolasku DOS-a na vlast, u tim promenama sam i sam učestvovao nije bilo promaje u magacinima koliko je bilo 2012. godine, a i sam ministar je to potvrdio, u robnim rezervama je bilo robe. Godine 2003. još uvek je u robnim rezervama ostalo preko 500.000 tona pšenice, a onda su se ti trgovinski interesi pojavili tako što je pšenica koja je plaćena 7,5 dinara, plus troškovi itd, koja je prevazišla osam dinara po kilogramu, prodata radi izvoza po 5 ili 5,5 dinara, da bi ta pšenica odmah posle žetve kupovana od istih onih koji su bili izvoznici po 13 dinara. Dakle, samo na tih nekoliko stotina hiljada tona neko je zaradio po kilogramu oko osam dinara, pa izračunajte koliko je to u tom trenutku bilo. Mislim da je zarada izvoznika bila između 30 i 50 miliona evra.
Sam ministar je rekao da u robnim rezervama, što na sudu, što pod hipotekom, 54 i 95 miliona, dobićete cifru od 150.000.000, da se država zbog robnih rezervi tuži ili je aktivirala hipoteke. Dakle, to je ukupno 150.000.000 evra, da to preračunam u cenu tržišnog prošlogodišnjeg roda pšenice, to je bilo negde oko 1.000.000 tona se za taj novac moglo kupiti pšenice, a mi nismo otkupili, ne znam tačno koliko, ne verujem da smo otkupili nešto puno. Znači, 1.000.000 pšenice je na sudu, što pod hipotekama što na sudu 54,5 i 95 miliona, to je podatak koji je izneo ministar.
Takođe, želim da kažem da Ministarstvo trgovine ne snosi odgovornost jer su robne rezerve pod ingerencijom Vlade i tek se ovim zakonom definiše šta to radi Ministarstvo poljoprivrede, šta Ministarstvo trgovine, šta Ministarstvo energetike. Dakle, to do sada nije bilo moguće.
Takođe, nije tačno da je jedina afera 80.000 tona pšenice, za koje je država dala 20.000.000 evra i plaćala 2,5 miliona evra godišnje za to skladište. Pre toga je bilo na razne načine utuženo devet firmi, sa 107.986 tona. To nije ova poslednja kontrola. Mogu da kažem – Stapar Stepanović je radio Pećinci – Petlovača – Novi Sad, dva puta Novi Sad „Import“, Novi Sad – Beograd – Ćuprija – Osipaonica, ukupno 59.165 tona kukuruza i 48.821 kilogram pšenice. To je ono stanje koje je zatečeno pre ove kontrole. Ova kontrola je delimično uspela, pronađeno je 80.000 tona i jedan određeni deo nije pronađen. Kolege koje su bile toliko glasne povodom aflatoksina nisu rekle da je afera aflatoksin smišljena u glavama onih koji su želeli tu aferu da prikriju, da se ne otkrije nedostatak kukuruza, već da se u sušnoj godini, kada je trebalo da bude isporučen stočarima to proglasi aflatoksičnim i da na takav način taj kukuruz ne bude isporučen stočarima, a po mogućstvu, ako treba i da se uništi.
Taj kukuruz nije pronađen u onim količinama u prvim kojima je prikazan u robnim rezervama kao aflatoksičan, nije prilikom kontrole pronađen u tim skladištima, a u nekim skladištima su količine koje su robne rezerve polegle skladištarima bile veće od njihovih kapaciteta, pa ću navesti Krčedin – 22.500 tona manjak, kapacitet 18.000 tona, gotovo je nemoguće da u čašu od dva decilitra stavite tri decilitra nečega.
Bilo je u toj kontroli svega i svačega. Ona je delimično uspela, a delimično nije, zato što su i oni skladištari veoma vešti, pa je dolazilo do premeštanja raznih poljoprivrednih proizvoda i ne treba da podsećam na koji način je sve izbegavana ta obaveza.
Dakle, 80.000 tona je pronađeno. Mi smo tražili tu kontrolu. Ja sam bio jedan od njih. Ta afera nije isterana do kraja. Opozicioni prvaci su dobijali 15.000 tona iz robnih rezervi pšenice po 23 dinara, ali da to vrate posle žetve po 15 dinara, dužnička dobit na 15.000.000 kilograma je 120.000.000 dinara. Nećemo navoditi imena.
Takođe, nedavno su stočari konkurisali za taj ostatak aflatoksičnog kukuruza i nisu ga dobili. Aflatoksični kukuruz su dobili skladištari, kao da će ga oni jesti. Jedino ko to može da upotrebi su stočari. Oni ga nisu dobili, ali su skladištari dobili to pravo. Da li je tog kukuruza bilo ili ne, mislim da ne, ali i da ga je bilo, taj kukuruz je jesenas plaćen 27 dinara plus PDV, 30 dinara. Taj kukuruz se sada menja za 800 grama novog kukuruza čija je cena u žetvi bila 13 dinara, što znači da 30 dinara po kilogramu neko menja za 10 dinara. Da je bio normalan slet događaja, taj kukuruz je trebalo biti iskorišćen kod stočara, da oni održe stočarsku proizvodnju u veoma kriznim godinama.
Međutim, on cele godine nije dat, najverovatnije da ga nije bilo. Tvrdilo se da je aflatoksičan. Na kraju je kao takav dat skladištarima koji ga ne mogu iskoristiti, ne mogu ga pojesti. Jedino što oni mogu je da ga prodaju stočarima i najverovatnije će ga prodati po skupljoj ceni nego što ga duže kod robnih rezervi. Znači, svaki kilogram je menjan za 800 grama. Pošto je kilogram država kupovala po 30 dinara, sada ga pozajmljuje i u zamenu dobija kukuruz koji će biti plaćen 10 dinara. Nije teško izračunati da je to gotovo 20 dinara po kilogramu. Nije teško izračunati da ta kombinacija od 25.000.000 kilograma mora da bude teška 500.000.000 evra. Nije teško izračunati da je to 500.000.000 dinara. Nije teško izračunati da to daje protivvrednost od 4,5 miliona evra.
Ovo su dokazi da robne rezerve nisu toliko koristile potrošačima, nisu toliko koristile državi. Ovo su dokazi da nisu koristile ni poljoprivrednim proizvođačima. Ne govorim da su koristile ni određenim strankama, ali da su i te kako koristile nekim trgovcima, uvoznicima, izvoznicima i tim lobijima. Ne treba se previše truditi posle ovoga i nešto detaljnije dokazivati.
Za sve ovo postoji dokumentacija. Ona je fotokopirana. Navodno su tamo službene tajne, ali kada je neka potvrda u pitanju, onda ta službena tajna i nije tako tajna, vrlo brzo dođe do medija. Ali, sve što je kod nas službena tajna je u stvari javno, a javne nabavke su tajne i tako se ovo nastavlja.
Stoga ću ja razmisliti. Najverovatnije da ću podržati ovaj zakon, jer ima još nekih amandmana. Onaj deo oko energetike apsolutno podržavam. Podržavam i ovaj deo zakona, ali insistiram da se odgovornost onih koji su i te kako znali šta rade skladištari ispita, utvrdi, a ne samo da odgovara sitna boranija. Dosta smo pred malim lopovima skidali glave, a pred velikim skidali kapu. Hvala.
Gospodine predsedavajući, koliko imamo vremena?
Gospodine predsedniče Vlade, ja ću svakako glasati za ovaj zakon zato što nemamo bolji. Verujem da će se amandmanima popraviti. Mogu da kažem da sam video jedno pet nacrta i pet predloga do sada koji su bili lošiji od ovog. Video sam predlog koji su pisali naši eksperti ranije, gde su doslovce napisali bojovnici, učesnici domovinskog rata imaju prioritet prilikom zapošljavanja, i takve predloge sam video. Najverovatnije kada su prepisivali Hrvatske zakone nisu dobro prepisali, ono kopi pejst, nešto im je bilo zakazalo. To je jedan od razloga zašto ću glasati za zakon, jer konačno tu oblast treba urediti.
Ono što ja nisam primetio u zakonu, a ono što bi trebalo da se ugradi, gledaću koji su amandmani sve, i koji mogu govoriti protiv toga. Protivpožarna bezbednost. Dakle, ne vidim u ovom zakonu da je taj deo dovoljno obrađen.
Ono što bih ja želeo da istaknem, da je ovaj zakon koji smo mi ovako danas tumačili svako na svoj način, izuzetno osetljiva oblast u svim razvijenim državama, veoma osetljiva oblast gotovo kao i vojska i sama policija. Dakle, kod ovih firmi za privatno obezbeđenje ovaj zakon se mogao nazvati zakon o obezbeđenju lica i imovine. Ne radi se samo o nekim bodigardovima i obezbeđenju koji idu po splavovima. Dakle, stvari mogu biti veoma ozbiljne. Na određen način kroz ovakav zakon se čuva nacionalna bezbednost, politička nezavisnost i teritorijalni integritet.
Strane obaveštajne strukture, žele, a znamo šta žele, žele da stave pod kontrolu, a po mogućnosti i kupe organizacije koje se bave ovim oblastima, na takav način da kontrolišu odgovarajuće države, i nije tajna da vodeće zemlje, a ja verujem da će Ministarstvo o tome voditi računa, da vodeće zemlje i vodeće obaveštajne službe, kao MI6, imaju raznorazne svoje podružnice, i da u raznim državama registruju preduzeća, koja se bave ovom delatnošću.
Dakle, mislim da kroz amandmane ovaj zakon može da bude bolji i svakako je bolji od onih prethodnih koji su bili, ali zakon je sveto pismo i ja verujem da može da bude opširniji, jer najviše što u zakonu ima to se ukazuje na odredbe i način na koji se dobijaju licence, poprilično nije razradio određene teme na koje ukazuju oni koji se bave ovom delatnošću, s obzirom da nema boljeg zakona i da ćemo ga još doraditi amandmanima, i s obzirom novi nekim zakonom o izmenama i dopunama stvar može poboljšati, u danu za glasanje ja ću glasati za ovaj predlog, s tim što sam izneo one sugestije koje sam ja video na način, na koji su to objasnili ljudi koji su se bavili ovim poslom. Zahvaljujem.