Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Aleksandar Vučić

Aleksandar Vučić

Srpska napredna stranka

Govori

Znate, kad čovek sluša sve govornike danas, a ljudi moraju da razumeju da iako je reč o manjini, koju izuzetno poštujemo, da kada govore toliko puta jedni za drugim, zato što imaju fragmentirane poslaničke grupe, reklo bi se da predstavljaju većinske stavove građana Srbije, a samo je jedan odgovor sa druge strane. Nemam problem ni sa tim. Mislim da demokratiju, kao oblik političkog režima, ničim ni jednog sekunda nismo ugrozili.
Danas smo se suočavali da nam pojedini poslanici ovde porede, mene verovatno sa Hitlerom, a neke sa nikim drugima na konferencijama za novinare koje su držali. Znate zašto? Samo zato pošto su se posle mnogo prevara dočepali parlamenta i čini im se da bi mogli da ostanu bez parlamenta. Glumili su i Vlahe kada je trebalo, glumili su i mnoge druge ne bi li ušli u parlament. Sad kad su se dočepali svoje plate, ovu zemlju su poredili sa nacističkom Nemačkom, a mene sa Hitlerom, valjda zato što mi je cela porodica pobijena od Hitlerovih slugu, ali šta ćete, to valjda govori dovoljno o takvim ljudima.
Vidim da se to razbuktalo na različite načine. Vidim da se žali i ambasador EU što sam rekao da me ne interesuje šta misli o unutrašnjim političkim zbivanjima, samo nije dodao taj nastavak. Ne interesuje me šta misli o političkim faktorima u Srbiji, ne interesuje me šta misli o unutrašnjim političkim zbivanjima, interesuje me šta misli o reformama koje treba da sprovodimo. To je citat onoga što sam izgovorio. Ali, ne vredi, šta god da kažete, uvek će ljudi koji pokušavaju da izgovore nešto naći dovoljan razlog.
Gospodin Šešelj je, naravno, našao pametniji pristup, on je lukaviji i iskusniji, ali ću vam sad navesti kako je demokratija danas ugrožena, a kako je bila nekada kada sam zajedno sa gospodinom Šešeljem bio u Vladi, u kojoj je on bio potpredsednik, svakako najznačajniji potpredsednik Vlade Srbije. On je rekao da smo mi danas kasnili 15 dana, mesec dana, da nismo dali 15 dana. I budžet za 1999. i budžet za 2000. godinu došao je najmanje 17 dana posle budžeta koji smo mi ove godine dostavili poslanicima u Narodnoj skupštini.
Što ste tada ugrožavali demokratiju, gospodine Šešelj?
(Vojislav Šešelj, s mesta: Tada je bilo ratno stanje.)
A tada je bilo ratno stanje? Pa, nisam znao da je bilo za 2000. godinu ratno stanje. Hajde, ako je moglo da se govori, nije bilo ni za…
(Vojislav Šešelj, s mesta: Godine 2000. dosmanlije su donosile.)
Ne, za 2000. godinu budžet smo mi donosili, znate vi to dobro. Ja neću da lažem ni na jednu stranu, ni ovako, ni onako. Znam ja ko je odgovoran za 2000. godinu. Ne mogu oni da budu odgovorni sa četiri meseca vlasti. Zna se ko je donosio budžet za 2000. godinu. Pa, tad demokratiju nismo ugrožavali?
Govorili ste da smo dali objedinjenu raspravu. U oba ta slučaja imali smo objedinjenu raspravu. Rekli ste – četiri odluke, šest zakona. U jednom slučaju imali smo šest odluka i osam zakona. Toliko o demokratiji koja za nas važi kada smo u opoziciji, a kada smo na vlasti za druge ne važi.
Ali, ja sam razumeo i mogu čak da se saglasim sa vama i da kažem da ćemo veoma ozbiljno da poštujemo taj kalendar i truditi se da ubuduće ne izađemo iz okvira tog kalendara. Zahvalan sam na tome i reći ću vam još jednu stvar zašto. Zato što sam shvatio iz svih ovih rasprava da je to u stvari najozbiljnija kritika akta koji smo doneli pred vas. Zato što jeste dobar budžet, zato što je ozbiljan budžet i to su mogli građani Srbije da čuju, da je to u stvari najozbiljnija kritika.
Ja za to imam jedno opravdanje, tj. dva. Jedno opravdanje je to da smo imali MMF. Dakle, MMF je došao ovde 2. novembra. Nije bilo moguće da 1. novembra krenem. Moramo da završimo reviziju, mi smo u programu MMF, od kojeg tražimo povećanje plata i penzija. Ne možemo da dođemo pred vas sa aktom bez povećanja plata i penzija. Ako dođemo bez povećanja plata i penzija, mi nemamo budžet. Mi smo želeli da učinimo građanima Srbije, a budžet smo mogli da spremimo i ranije.
Drugi razlog je bezbroj tehničkih problema da bi budžet izgledao ovako, gotovo pa savršeno. Dakle, bezbroj tehničkih problema. Da li smo mi bili nedovoljno sposobni da sve to savladamo? Moguće je, ali smo uspeli to da savladamo i zaista sam zadovoljan time kako to izgleda.
Vi ste izneli nekoliko veoma konkretnih primedbi na završni račun i potpuno ste u pravu. Samo, završni račun nikada nije bio u Skupštini. Možda ćete reći i s pravom ćete reći – što biste se vi poredili sa svima drugima? Nije on bio ni 1999. ni 2000. godine, nije bio ni danas. E sad, šta je suština? Suština je u tome da mi imamo analizu potrošenih para. Ja vas molim da to pogledate. Svakog meseca imamo na sajtu Ministarstva finansija kompletnu analizu potrošenog novca i imate kvartalno, sa sve stanjem javnog duga, neretko čak i na dnevnog nivou. Samo vas molim da to koristite.
Želim takođe da vam kažem, koliko ste opet potakli nešto što je važno, da ćemo mi uskoro doći pred vas po prvi put sa završnim računom. Za 2015. godinu nismo mogli da završimo, imate jedan tehnički problem za koji nije Vlada odgovorna, već DRI. Ne možemo mi da dođemo bez stava DRI pred Narodnu skupštinu Republike Srbije. Dakle, niti šta krijemo, već sve veoma transparentno trošimo, čak i ovo o čemu ste vi govorili, za Fondaciju Zoran Đinđić, za Egzit i za sve drugo smo postavili, nismo stavili nevladin sektor, pa da se ne zna, nego smo stavili da se za sve to zna zašto trošimo i kako trošimo, do čega ću doći.
Što se tiče Radio-televizije Srbije – 4 milijarde u budžetu, od toga 3,2 milijarde ide za Radio-televiziju Srbije, a 0,8 milijardi, jedna petina, ide za Radio-televiziju Vojvodine. Tako su raspodeljena sredstva u budžetu. Mogu da vam kažem da smo se dvoumili i gledali šta, kako i na koji način da uradimo. Dvoumili smo se i imali smo politički pristup, ne mogu da kažem sličan ili isti kao vi, ali svakako ne pristup koji bi sa oduševljenjem govorio o onome što radi Javni servis, sa jedne strane, i sa druge strane smo imali pristup da vidimo da li mi svojim ponašanjem ili svojim eventualnim političkim nezadovoljstvom ugrožavamo funkcionisanje Javnog servisa i mislimo i dalje razmišljamo i o porodicama onih i o ljudima koji tamo rade, a koji će ostati bez tih primanja, zato što se RTS nije reformisao u finansijskom smislu.
Neću da govorim o programu, pri tome ne mislim da je on antisrpski, ja mislim da je on neretko srpski, ne uvek, ali nije antisrpski. Mislim da je nekoliko ili mnoge stvari na veoma odgovoran način uradio. A šta mislim o njihovoj politici, poturanjima u različitim informativnim emisijama? Šta mislim o tome kada su vest za moj susret sa Vladimirom Putinom stavili u dvanaesti minut Dnevnika, što nije vest, složićete se, ni u jednoj zemlji na svetu da bude za dvanaesti minut? Prosto, to je nemoguće da se bilo gde desi i da svima to bude potpuno normalno da se predsednik Vlade sretne sa predsednikom jedne od dve-tri najmoćnije države na svetu, i to zvanično, a ne nezvanično; gde imate slučaj kada vam insistiraju na bukvalno razjarivanju naroda povodom slučaja „Helikopter“, gde kažu – „a svi znamo da su tamo novinari bili i da su čekali ministra“, ili sa ministrom itd, i da otvoreno lažu. Pa naravno da se ljutimo. A da li je to razlog da im ne opredelimo novac? Ja mislim da nije, zato što i dalje mislim da je to jedna pristojna televizija. Moramo takođe da brinemo o platama zaposlenih, jer ti zaposleni na RTS-u ne bi imali plate ukoliko mi ne odvojimo novac iz budžeta. Dakle, to treba svima da bude jasno, jer oni nisu u stanju da zarade dovoljno novca. Negde oko 19, 20, 21 milion evra od sopstvenih prihoda plus ovo što im mi obezbeđujemo, što im građani obezbeđuju, što im svi mi obezbeđujemo kroz ne visoku pretplatu, složićete se, rekao bih veoma nisku pretplatu, to je 1,1 evro na mesečnom nivou, zaista ne visoku pretplatu, i zato i to nadomešćujemo iz budžeta.
Što se tiče oslobodilačkih ratova i našeg angažmana, mislim da treba da ste ponosni na Vladu Srbije, i znam da negde i jeste, kao što ja jesam, baš zbog toga što smo uradili. Počeli smo zajedno sa Republikom Srpskom da obeležavamo zajednički apsolutno sve događaje iz naše istorije, iz istorije srpskog naroda. To radimo, čini mi se, na veoma dobar način, sa mnogo ukusa, ne vređajući nikoga drugoga, sa merom baš kakva je potrebna da bude. Prvi put smo obeležavali datume početka agresije na Srbiju, na zvaničan, i to na, rekao bih, impresivan način, želeći da pokažemo da takve stvari nećemo da zaboravimo. Držimo velike skupove u Jasenovcu, a ne da odemo da položimo cveće da naš narod ne bi zaboravio šta se sve zbivalo u Jasenovcu. Počinjemo sa izgradnjom muzeja Holokausta u Novom Beogradu, da svako ko dođe u Beograd zna o čemu se govori i o čemu se radi. Mi smo brinuli i o spomenicima i o ulicama i Bori Pekiću, koji nije sa nama isto mislio, a koji je velikan, jedan od najvećih srpskih pisaca u našoj istoriji, do ulice Brani Crnčeviću, našem zajedničkom prijatelju, do spomenika Gavrilu Principu, do toga da po prvi put u našem gradu pravimo spomenik Stevanu Nemanji, koji će biti veličanstven, preko puta Vlade Republike Srbije.
Kada govorite o dotacijama nevladinom sektoru, želim da znate, ja razumem vašu političku pobudu i verovatno bih bio ne mogu da kažem na istoj strani ili bih isto mislio, ali ne bih se u svemu razlikovao od vas, ali se ovde radi da i vi imate u vidu i o sportskim savezima, o crkvama, zvaničnim crkvama, sportskim savezima i političkim strankama. Dakle, samo se to tako naziva u tom razdelu. Dakle, za taj novac koji je ogroman pokušajte pa smanjite.
(Vojislav Šešelj, s mesta: Ali ovo je Agencija za borbu protiv korupcije.)
Ne, ne, Agencija za borbu protiv korupcije je nešto drugo. Sada ću vam ja reći za Agenciju za borbu protiv korupcije. To je drugo pitanje. Agencija za borbu protiv korupcije ima veoma važnu ulogu u našem sistemu. Da li sam uvek saglasan sa političkim izjavama svih članova Agencije za borbu protiv korupcije? Svakako da nisam i znam da to odlično znate. Ali, one imaju važnu kontrolnu ulogu i mislim da njihova uloga treba da bude ojačana, mislim da treba da im pomognemo po tom pitanju, da ne bismo mi iz izvršne vlasti pre svega mogli da sudimo o njihovom radu, već da im pomognemo da oni budu ti koji će pa nekad možda i preoštro, nekad možda i ne sasvim s pravom da mogu da nas kontrolišu.
Što se tiče novca za Brisel, nama nekada ode i neophodno je da ode za otvaranje pojedinih poglavlja i po 20 i po 30 ljudi. Mi danas ne možemo više da uzimamo u zakup i hotel i motel, to su radile mnoge zemlje, od Slovenije, Hrvatske, uzimali su u zakup na godinu, dve ili tri u toku pregovora sa EU. Mi to ne radimo i naši troškovi tu nisu mali. Ali, to je naša obaveza i ja mislim da je dobro što jesmo na evropskom putu.
Želim da vam kažem da imam jednu dobru vest, čini mi se, za građane Srbije, što ne znači da će to biti otvoreno, jer ima tu drugih zemalja, ali dobio sam ovde vest, verovatno prvi u zemlji, da će Nemačka podržati otvaranje sva tri poglavlja do kraja godine za Srbiju – i Poglavlja 5 i Poglavlja 25 i Poglavlja 26, što ipak, znate, ako nas Nemačka podrži po tom pitanju, onda to ipak nešto govori, onda to ipak nešto znači. Znači kada vas podrži ubedljivo najmoćnija zemlja EU, jedna od najmoćnijih svetskih ekonomija, kada oni na takav način gledaju na Srbiju i gledaju u Srbiju, uz sve kritike i primedbe koje uvek imaju. Oni kada to podrže i SAD, a nemaju protiv Rusi, kada to uspemo sve na takav način da uradimo, onda mislim da je to za nas veoma važno i dobar rezultat.
Govorili ste o Matici srpskoj. Želim takođe da vas obavestim da ste mogli da vidite novac veći izdvojen za pomoć našem narodu van granica Republike Srbije i pomažemo više organizacija. Nedavno smo uplatili novac i Matici srpskoj u Crnoj Gori i drugim institucijama za zaštitu srpskog kulturnog nasleđa u Crnoj Gori. Isto to činimo i želim da vam kažem, na različite načine, da je naša podrška Republici Srpskoj veoma značajna. Ne moramo o svemu da govorimo u svakom trenutku, samo vas molim da imate u vidu da je naša podrška Republici Srpskoj u svakom pogledu veoma značajna. Takođe želim da znate da smo izdvojili trostruko više novca za naš narod i naše kulturne institucije u Republici Hrvatskoj za srpske nacionalne institucije, za institucije koje čuvaju kulturu i duhovno nasleđe našeg naroda.
Rekli ste, ono zašta ste apsolutno u pravu, to su platni razredi i ne znam ni da li će nam biti na takav način u planu, mi smo o tome sa MMF-om razgovarali, ali je to užasno, užasno teško. Ko može to da radi, neka mi kaže. Nije nam najveći problem taj gde ima nelogičnosti da predsednik Vlade ima platu od 115.000 dinara, da članovi nezavisnih tela imaju po 360.000, a da direktor „Srbijagasa“ ima milion, ili kako ste već rekli. Nema neke velike logičnosti, posebno što nisam primetio da su angažovaniji i marljiviji.
Šta da radite, da znao sam čim počnem da pričam o parama da ćete da se javite samo da pare uzmete neke, ništa vas drugo nije interesovalo. Dok govorim o ovim srpskim institucijama i svemu drugom tu ćutite, ali kada se krene o parama odmah ste za podelu para i raspodelu para zainteresovani.
Što se tiče Egzita, ne mogu da kažem da u pravom računovodstvenom smislu dobijamo izveštaje, ali dobijamo izveštaje na šta se troši novac koji dajemo za Egzit, koji je veliki. Smatramo da time činimo dobru stvar za našu zemlju i za mladu generaciju u našoj zemlji, ne zato što mi se svaki koncert na tvrđavi dopada ili bilo kome u Vladi, već zato što privučemo 185.000 turista, uglavnom mladih iz različitih delova sveta koji dođu i tu ostavljaju značajan prihod, značajan novac, popunjene hotele u Novom Sadu i okolini, ali ne samo to, to je dobra slika o Srbiji koju ne možete lako i jednostavno da izračunate koliko vredi i koliko košta.
Sa druge strane, i ta odluka, rekao bih odluka i više resornih ministara, sa njom sam se saglasio. Da ne bih izbegavao odgovornost moja je odluka za Fondaciju Zoran Đinđić. Moja je odluka za Fondaciju Zoran Đinđić iako nikada nisam bio, kao što znate politički istomišljenik sa tim čovekom. Razgovarao sam i sa njegovom suprugom i ona je smatrala da je važno da to rešimo na sistemske načine. Ja ću vam reći zašto lično smatram da je to važno da rešimo na sistemski način.
Vi znate, ne znam da li svi drugi znaju, ali sam siguran da vi znate, mislim 1905. godine, ispravite me, ili 1906. godine, srušen je spomenik na uglu Pariske i Knez Mihajlove ulice. To je bio spomenik koji je predstavljao polovinu Obrenovića, Miloša Obrenovića, pola Karađorđa. Imali smo predivan spomenik koji je predstavljao srpsku prošlost i dvojicu, rekao bih rodonačelnika srpske moderne državnosti na najbolji mogući način, pokazujući koliko su i duh i hrabrost i lukavstvo i mudrost i snaga jednog i drugog bili značajni za stvaranje moderne srpske države, a onda su u anti Obrenovićevskom naletu je taj spomenik srušen. Nikada ga više nismo izgradili. Nikada ga više nismo podigli.
Ideja sa Fondacijom Zoran Đinđić je bila sledeća, i mislim veoma odgovorna. Ne mislim da je reč o velikom novcu, reč je o novcu koji treba da pokaže naš odnos. Možda nikada ne moramo da se saglasimo sa tim što je radio kao što ću uvek, poštujući hrabrost i snagu i značaj Karađorđa, da mislim da je srpsku državnost više uradio Miloš Obrenović, ali mi to ne daje za pravo da ikada išta uradim da Karađorđa ne postavim na isti pijedestal kao Miloša Obrenovića.
Na isti način sam želeo da pokažem da mi, jer je danas vreme da to uradimo sa Fondacijom Zorana Đinđića da bismo pokazali da poštujemo one od kojih smo se razlikovali, pa makar i danas ne bismo mislili isto ili uvek slično. Da je to nekakav civilizacijski napredak, civilizacijsko dostignuće. Bio sam posebno ponosan kada smo podizali spomenik Bori Pekiću. Bili biste i vi, i Slobodanu Jovanoviću kada sam bistu otkrivao, i to se sve desilo u ovom kratkom periodu, sve te velikane mi smo uspeli da nekako pokažemo i prikažemo našem narodu, a svi pre toga su bežali nisu hteli ni spomenik, ni ulicu da im daju.
Mislim da je to i sa Fondacijom Zoran Đinđić neki su rekli najbolji je, vi ste rekli najgori je, neka istorija sudi o tome, ali je državni posao da to poštuje i da one za koje jedan dobar deo stanovnika misli da su važni i da su zadužili našu zemlju da pokažemo poštovanje prema njima dodatno imajući u vidu način, zločinački način kojim je taj čovek ubijen.
(Narodni poslanik SRS dobacuje: A spomenik Slobodanu Miloševiću?)Dakle, nisam vas razumeo. Duga bi rasprava bila o svemu tome, ali sam spreman da i tu raspravu po tom pitanju otvorimo u svakom trenutku.
Na kraju ne mislim da je bilo bilo kakvog skandala oko ministra Vulina, a povučen je taj konkurs na moj zahtev zato što sam ja bio politički slab, a ne Aleksandar Vulin. Zato što ja nisam mogao da izdržim pritisak nevladinog sektora koji se obično finansira sa zapada, koji je bio apsolutno nezadovoljan svim onim što je Aleksandar Vulin želeo da promeni. Ja nisam imao dovoljno snage, iako sam znao da je on u pravu. Znao sam da je upravu i znao sam da se bune oni koji su navikli da koriste istu kasu, malo državnu, malo više spolja, a da neretko kažu ili učine nešto što nije uvek u najboljem interesu njihove države. To je bila namera Aleksandra Vulina. Pritisak je bio toliki da ja nisam mogao da podnesem i ja sam za to kriv, to je moja krivica, a ne njegova.
Što se tiče dugova Zorane Mihajlović, ona nema dugova prema Vladi Srbije i sve što je iskorišćeno na bilo kojoj kartici plaćeno je i vraćeno je Vladi Srbije, što ne bih rekao za neke iz prethodnog perioda za koje bih mogao da govorim koliko su novca uzeli, a vidim da su velike zvezde da bi ste se i sami šokirali. I ako izračunate koliko su potrošili na privatne avione, a da nisu premijeri ili predsednici, koliko su potrošili državnih para na privatne avione. Nemam ja ništa protiv kada neko uzme pa plati privatni avion, ali plati iz svog džepa.
(Vojislav Šešelj, s mesta: Što nam to ne objaviš?)
A na državni? Ima vremena, gospodine Šešelj, uskoro ćemo i to da objavimo. Mislio sam da vam je taj Laufer sposobniji i brži, ali je usporio u poslednje vreme. Dobro, suština je u tome, još jedanput da se zahvalim na tome što sam razumeo šta je najveći problem u budžetu, a to je naše kašnjenje. Na sve ovo drugo, čini mi se da sam pružio odgovore na koje ćete vi na neke da budete zadovoljni, na neke ne. Mislim da smo racionalno i odgovorno postupali.
Još jedanput želim da kažem građanima Srbije, da za razliku od našeg zajedničkog premijera, gospodina Marjanovića, koji u Skupštinu nikada nije došao na ovakav način da odgovara svima, ja sam ovde došao, dobro, nije ni Cvetković, to je već uobičajan, ali sam hteo da kažem gospodinu Šešelju da je i naš zajednički premijer to nije uobičavao i nije želeo dođe u Narodnu skupštinu da razgovara sa političkim protivnicima. Kao što vidite, danas sam spreman i mislim da je to veliki napredak u demokratskom, političkom ponašanju. Nikada ne izbegavam i uvek rado dolazim u Narodnu skupštinu i prihvatam politički sukob, politički dijalog, prihvatam sve. Čini mi se da je to i džentlmenski, čini mi se da je to fer i čini mi se da to onima koji se protive strankama Vlade predstavlja priliku da iskažu svoje stavove i da direktno sučele i razmene mišljenje i sa predsednikom Vlade ali i sa svim drugim članovima Vlade.
Vama iz većine, mislim da nemamo više nikog iz opozicije. Dobro, sačekaću. Pa, nisam ja tražio da vi ustajete, ja sam pitao da li ima ovde neko iz opozicije, a ne da vi ustajete. Vi ste iz Vlade, vi ste Dačićev produkt, on vas je ovde predlagao. Dobro, prihvatam ja sam. To se mi između sebe šalimo. Naravno, da sam to ja uradio i to je bila moja najveća greška, nije Dačićeva, Dačić je formalno to zastupao, ali nisam znao da to takvu reakciju kod vas izaziva istog sekunda. Dobro, hvala još jedanput i zaista mislim da smo dobar posao napravili.
Nisam ja vama govorio, kao što ni vi meni ne možete da govorite o rasipničkom ponašanju. Ja sam govorio o tome kada su se donosili budžeti.
Rekli ste za septembar, samo niste rekli zašto. Zato što su zafalile pare i za izbore, između ostalog, i zato što je bio deficit veliki i zato što ništa u ekonomiji nije funkcionisalo. Zato smo morali da idemo na novi budžet i istovremeno na rebalans budžeta za tu godinu. Istovremeno smo ga donosili sa rebalansom, jer se sećam i diskusije koje smo imali u Vladi. Nije ništa sporno ovo drugo o čemu ste govorili, jer smo zajedno pričali kako su dobri ministri samo oni koji idu da otvaraju svaki dan i to su politički podešavali da budu iz nekih drugih političkih partija.
Dakle, nema nikakve sumnje u to. Ja vam samo govorim o tome kako su principi različiti. Pa, super bi bilo kada bi smo se jednom saglasili da se neka vremena i neki okviri poštuju. Samo, ono što važi za nas, treba da važi i za vas i obrnuto. Ja prihvatam, nema problema, kao što smo i ove druge stvari umeli i uspeli da popravimo, popravićemo i promenićemo i to u budućnosti.
Što se tiče Zorana Đinđića i rasprave o Zoranu Đinđiću i Slobodanu Miloševiću, teško mi je da u tu priču ulazim, jer…
(Vojislav Šešelj, s mesta: Samo koje je zasluge imao, ako je imao?)
Čuo sam vas ja odlično i nema potrebe da mi dobacujete bilo šta. Dakle, čuo sam vas odlično i neću o tome uopšte da govorim, ne zato što je ne vidim, vidim jednu važnu. Reći ću vam nekoliko izjava za koje mislim da su bile važne, a koje ljudi nisu govorili.
Ne mogu da vam kažem - urađeno je ovo ili ono, a svakako da ponešto jeste, ali ću vam reći, svakako da nešto jeste, ali ću vam reći nekoliko stvari za koje je bilo važno, jer danas i sebe kada sam u tim cipelama, u kojima je najteže u Srbiji biti, verujete mi, nema gorih cipela, težih cipela koje vučete.
(Vojislav Šešelj, s mesta: Ma ja jedva čekam da ih navučem.)
Znam da jedva čekate, nego drugi jedva ne čekaju. Znam ja da biste vi, nego neće narod.
Teške ne zbog težine posla, nego zbog težine odgovornosti.
Zoran Đinđić je govorio o našim lošim navikama, o mentalitetu kukanja, o onome što sam nekada čak i od vas slušao, o našim žalopojkama i o mentalitetu kmetske duše ili rajinskog mentaliteta, koliko smo puta o tome govorili zajedno i kako i na koji način treba zajednički da se prevaziđe to. O takvim stvarima je na dobar način mnogo mudriji nego što bih ja danas bio u stanju da govorim govorio Đinđić.
Da li smo imali neke druge stvari pod kontrolom u to vreme kao država? Nismo i bilo je teško vreme jedne divlje privatizacije u kojoj je bilo nemoguće i da se stvari kontrolišu, gde je mnogo novca bilo za bacanje, za kupovinu različitih medija, za najteže moguće pritiske iz iznošenja najgorih mogućih laži, laži tipa onih koje smo danas slušali o meni i o mojoj porodici, najgorih laži, koje kada im kažete – pokažite mi jedan dinar, jedan dolar, jedan evro, ućute i pobegnu, jer nemaju šta da kažu, zato što je laž jedino sredstvo i način delovanja. Ja vama to ne mogu da govorim, jer to prosto ne bi imalo smisla. Čini mi se da sa poštovanjem i na ozbiljan način odgovaram.
Mislim da je važno, kao što danas, da znate, ovaj spomenik zajednički Karađorđu i Milošu, Radoš LJušić mi je poslao informaciju u međuvremenu, se čuva u Patrijaršiji, i nikada, svaki pokušaj da ih iznesemo i da postavimo taj spomenik, nikada u srpskoj istoriji nije uspeo. Možete li da verujete? Što govori o svim našim podelama i o svim našim problemima. Svaki pokušaj da ga iznesemo i postavimo na ulicu nikada nam nije uspeo. Svaki put su jedni bili protiv onih drugih i govorili da je sramota i oni drugi protiv onih prvih.
Samo hoću jednu stvar da vam kažem. Zoran Đinđić je nažalost mrtav, kao i Slobodan Milošević. Trudio sam se, posebno od kad sam predsednik Vlade, jer tad imam dodatnu odgovornost, da nijednu lošu, nijednu ružnu reč, ili pretešku reč ne kažem ni o jednom od njih, jer su deo naše prošlosti, šta god mislio po bilo kojem pitanju i zato što znam da ima ljudi koji su poštovali njihovo delo u vreme dok su radili i ima ljudi koji poštuju njihov rad i njihovo delo i danas. Moja je obaveza da na takav način komuniciram sa građanima Srbije.
Mislim da je ovo dobar put. Ja snosim odgovornost za novac za Fondaciju Zoran Đinđić. Mislim da je to dobar put, da je to dobar način da to čine politički protivnici, a ne politički istomišljenici, zato što ćemo time da stvorimo drugačiju kulturu i ponašanja i odnosa, i da pokažemo da nam državnički i državotvorni stav nije stran i da ga ne koristimo samo kada se obraćamo građanima u izbornim kampanjama, već da smo to u stanju da uradimo i u stvarnom, realnom vremenu i kada donosimo budžet i kada delimo novac i kada činimo ono što je važno za ljude.
Samo želim da se zahvalim poslaniku Marinkoviću. Bolje ste predstavili budžet, nego što sam sam to učinio. Hvala.
Nije uopšte govorio o budžetu, a ne poslednja tri-četiri minuta.
Želeo bih da čujete sada, svi narodni poslanici, pošto mislim da sam saslušao šefove svih poslaničkih grupa opozicionih, uglavnom bivšeg režima, svi su bili na različite načine, pa i ovaj čovek koji je bio svakako moja najveća politička greška koju sam napravio i ja to javno priznajem. Najveća greška zato što smo gubili vreme.
Kao što vam nepostojanje argumenata, tako vam ni histerično ponašanje neće pomoći, ni histerični aplauzi, niti slajdovi, niti bilo šta drugo.
Mirno sam saslušao gomilu uvreda, izmišljotina, a sada ćete da čujete kakve sve izmišljotine, pošto pretpostavljam da nisu svi imali vremena da pročitaju pažljivo budžet i da čuju sve.
Prvo želim da vam ukažem na sledeće činjenice. U nekoliko navrata, čovek kojeg mi je žao, govorio je danas na različitim društvenim mrežama kako sam ga se mnogo uplašio, kako ću da pobegnem na ručak, na pauzu za ručak. Samo razmišljaju o parama i jelu. Malo ručak, malo kolači, malo pare. To im je valjda nekakva vrsta opsesije, pa je govorio – evo, pobeže Vučić, skloniće se. Videli ste da sam sedeo mirno, ćutao i slušao besmislice. Da, izvinjavam se, moja najteža uvreda, na račun onih kojima sam odgovarao na uvrede da imam pet miliona evra ovde, 500 miliona onde itd, je bila ta da govore besmislice. Ja mislim da onda imate, iako vam se to ne dopada, jednog od najpristojnijih premijera.
Takođe, želim da vam ukažem na tu činjenicu, pošto je govorio i o kolačima kad priča o restoranima i kaže da neko naručuje kolače, tačno je, naručio sam kolače jedanput ili dvaput, koje sam platio iz svog džepa. Da znate, te kolače sam naručio za Sašu Radulovića. On je pojeo kolače, a ja sam platio. Samo da imate u vidu. Šta da radite, valjda čovek ne voli iz svog džepa da plati nego iz tuđeg, što je u redu. Ja mislim da kolači dobro dođu i da bi trebalo češće da ih jede, makar i o mom trošku, nikakav problem nije.
Dakle, taj čovek je pričao sve vreme o partokratiji. Čovek koji je sinonim upravo za to o čemu govori. Čovek koji nije mogao da istrpi nikoga, ne ko drugačije misli, nego ko nije njegov najgori poslušnik. Da biste imali u vidu, taj čovek je otpustio pet vozača za nekoliko meseci. Pet vozača je moralo da bude sklonjeno, koje smo morali da premestimo, nije on mogao da ih otpusti. Pet vozača smo promenili zato što on sa njima nije komunicirao, jer mu je ispod časti da komunicira sa vozačima, zato što su vozači za njega bića nižeg reda, sa njima ne komunicira, pa je morala njihova sekretarica da im prenese gde i kako da ga voze, o čemu postoje pisane izjave u Vladi Srbije, u Upravi za zajedničke poslove i Generalnom sekretarijatu. To je čovek koji se ovde poziva na određene građane.
Vidim da ste opet doneli uspešno kopiran vaš autoportret. Čestitam vam na tome, to je najviši domet vašeg političkog delovanja.
Govorili ste o 7,4 milijarde, ali oni ne slušaju šta ja govorim, koje se izdvajaju, kažu, za nevladin sektor. Ne vredi da im kažete da vam u to ulaze svi sportski savezi, a kritikuju nas kad se neki sportista žali, iako smo dali po pet i šest puta više novca nego bilo koja druga Vlada za naše sportiste i zato imamo najveće sportske uspehe u istoriji Srbije. U to dolaze sportski savezi, u to dolazi i srpska crkva, i islamska zajednica, i katolička crkva, i protestantska zajednica, i jevrejska crkva. Dakle, i to bi verovatno da izbacuju. U to dolaze i političke stranke. To nije znao, jer to ne bi pomenuo, jer nijedan dinar nisu vratili nikada, kao što nikakvu donaciju, nego su jedva čekali da dođu, da pokupe te pare, ali na kolače ih ne troši. Mnogo voli kolače da jede, ali na kolače ne troši, to mora uvek neko drugi da plati. Jedanput ili dvaput sam mu to platio ja, a uglavnom su to plaćali građani Srbije koje su pljačkali na različite načine.
On ih je pljačkao u periodu od 2007. do 2013. godine, a pre toga je pljačkao američke građane. To što je pljačkao američke građane, to je jedna stvar i to je u redu. To što je pljačkao američke građane, to je njihov problem. Znate, kada neko ostane dužan za porez milion i nešto, možete da mislite koliko ih je opljačkao kada je samo za porez milion i nešto. To ne kažem ja, to kaže njegov saborac, partijski kolega, osnivač njihove partije, gospodin Branko Klanšček, i to kažu i mnogi drugi.
Pogledajte, čovek koji im je osnovao odbor na Vračaru, danas se sa njim sprda. Da li znate zašto? Tako je to rado i sa vozačima, tako to radi i sa penzionerima. Takav odnos ima prema svima. Takav odnos ima prema svima, zato što niko nije dorastao da razgovara sa njim, valjda zbog toga što je samo on u stanju da ukrade milion evra od poreza u Americi i da ga još ne uhapse. Jeste, gone ga nešto, ne ide baš često u Ameriku, nešto se tu dešava, ko će znati šta, ali i dalje je pod kontrolom.
Sada pogledajte, u tom periodu on je dobio kao stečajni upravnik od 2007. do 2013. godine, da vidite zašto je priča o kolačima važna, dobio je 495 mesečnih naknada. Ako se zna da je prosečna naknada 100.000 dinara po stečajnom postupku, on je inkasirao 49.500.000 dinara. Dakle, za to vreme samo na tome je inkasirao 49.500.000, važno je da građani Srbije to znaju, a i dalje neće da plati svoj kolač.
Zatim, kad pogledate, iako je zaradio stotine miliona dinara, imovinska karta je uvek prazna. Ništa nema, nema ni duga. Hajde ja koji sam nesposoban, koji sam kreten, lud, ovakav, onakav, to je u redu, a gde on koji je ovolike milione i milijarde zarađivao? On koji je jednu Ameriku ojadio za milion i nešto dolara. Znate šta znači da budete tako sposobni da Ameriku ojadite za milion i nešto dolara? To ste sve uspeli da uradite i onda kažete – ja nemam ništa. Samo u toku jedne noći se odjednom dogodi da se negde tri stana prebace na neka druga imena i da se odjedanput to prebaci i pokuša da se sakriju tragovi. Ali, to će uskoro, čini mi se, da se pojavi i obelodani celokupnoj javnosti.
On se, inače, pokazao kao vrlo neradan i neefikasan, to ste primetili. Mi smo u Vladi znali da on nije u stanju da provede sat i po. Ja sam već posle mesec dana odlučio da ga promenimo, pošto u Vladi nije provodio više od sat i po vremena. Ne može čovek da sedi, on voli nešto drugo da radi. Šta on radi, to niko živ ne zna, jer u Vladi sat i po nije proveo. Nešto se tu čudno dešava, a šta ne znam. Ali, radio je, recimo, šećeranu „Dimitrije Tucović“ kao stečajni upravnik. Zato bi on voleo kad govori o svim ovim preduzećima, to je profesionalna slabost, on bi voleo da sva preduzeća odu u stečaju i da on opet može da pljačka i krade, kao što je to činio i ranije. Ali, neće Srbija više u stečaj i nećete više da imate posla kao što ste imali nekada.
Interesantno je da je jedan postupak okončan i Saši Raduloviću je izrečena kazna od sto hiljada dinara i javna opomena zbog nepravilnosti u vođenju stečaja preduzeća „Novi autoput“. Vođen odlukom Disciplinskog veća Agencije za licenciranje stečajnih upravnika, Privredni sud u Beogradu, dana 15.12.2011. godine, razrešio je Radulovića sa mesta stečajnog upravnika ove firme. Razlog za izricanje kazne je činjenica da je, naravno, Radulović bio u drastičnom sukobu interesa. Iako je bio plaćen kao stečajni upravnik, Radulović je zaključivao ugovore o knjigovodstvenim uslugama sa firmom „E market kapital“, čiji je, nećete verovatni, ko bio vlasnik, upravo suvlasnik Saša Radulović. Dakle, on je faktički zaključivao ugovore sa samim sobom kao stečajni upravnik. Nakon njegovog stupanja na funkciju ministra privrede, vlasništvo nad ovom firmom preneo je na svoju suprugu Tatjanu Radulović.
Staću ovde. Vratiću se na budžet i na cifre koje su izgovarane. Ovo sam samo želeo da vam pokažem, samo sam želeo da pokažem kompletnoj likovnoj sekciji i tamo Čiku Kajetanu Lopezu, poslušniku Zagora Teneja, kako to i na koji način stvarno funkcioniše i šta su stvarni brojevi. On je ustanovio sve brojeve koji su potpuno netačni, što ćete građani Srbije i vi narodni poslanici lako i jednostavno da utvrdite. On čovek ne zna da je već prošle godine nekim ljudima u javnom sektoru uvećana plata, nije uračunao šest i po milijardi. Nije uračunao sedam i po milijardi od ove godine koje su uračunate, pa je 20 milijardi manje 13 milijardi – sedam milijardi, a ne 20 milijardi. Rezerva Čiko Kajetana Lopeza se vratila.
Dakle, takođe zaboravljaju da od onoga što je bilo oko 20 milijardi za penzionere, da je devet milijardi već vraćeno. To nije umeo da broji. Zatim je govorio o dividendama koje uzimamo, a za koje uzimaju kredite. Najvažniju dividendu od Elektroprivrede Srbije on ne zna, nije ni pogledao, nije ga interesovalo. Zbog građana Srbije želim da vas obavestim, uopšte nismo uzeli četiri milijarde. Uopšte nismo uzeli dividendu, a imaju na računu 500 miliona evra, od toga 200 miliona uzeto od EBRD-a, a 300 miliona njihovog kapitala. Dakle, notorna laž, notorna neistina, ali prosto, koga briga za istinu. Dovoljno je da to izgovorimo i da bezbroj puta ponovimo.
Govorili ste ovde o penzionerima. Pa, vi ste bili u Vladi kada smo donosili te odluke. Vi ste donosili nama predloge da uvećamo poreze za imovinu na najstrašniji mogući način. Vi ste nam predlagali poreze za imovinu da donesemo, da poreze za imovinu uvećamo deset puta. To je bio predlog gospodina Radulovića, zvanični predlog protiv kojeg smo se pobunili Lazar Krstić i ja. Nismo mu dozvolili da uveća narodu porez na imovinu deset puta.
Samo ne znam šta vam je smešno? Ja pominjem čoveka koji je bio zajedno sa mnom i koji je to slušao. Nešto mi prstima mašete, nisam vas razumeo? Opet ukazujete da treba da vam se obratim baš tako kako izgledate, ili šta? Izvinjavam se, narodni poslanici, ja ne razumem ovo sve.
Zatim ste govorili o uvećanju poreskih stopa. Nijednu poresku stopu nismo uvećali. Niža stopa PDV-a je uvećana 2014. godine sa osam na deset posto. Nijedna više poreska stopa nije uvećana, nijedna. Naš rezultat je upravo u boljoj naplati i u rastu ekonomije. Ali oni, šta ih briga, izađete i kažete – uvećani porezi i baš vas briga, vi nemate problem ni sa čim. I to tako izgleda u današnjoj Srbiji, u kojoj je moguće da izgovarate najgore i najgnusnije neistine i da posle toga ne kažete ni - izvinite, izmislio sam ili baš nije sasvim istina.
Napadate nam kapitalne izdatke od 67 milijardi. Napadate nam ono čime se mi najviše ponosimo. Upravo u tome i jeste razlika, što nećemo da bacamo novac u rupu nego da ulažemo u izgradnju ove zemlje. Upravo se time ponosimo, upravo je to ono o čemu je govorio i nemački ministar Šojble, ono što vi ne možete da razumete. Možda i baš zato su naši rezultati toliko bolji od kad ste vi izašli iz Vlade, i Ministarstva privrede i Ministarstva finansija. Zato što konačno radimo u skladu sa pravilima, a ne u skladu sa fantazmagorijama koje neko donosi u Vladu.
Govorili ste o kaznama i penalima. Ja vas pitam, pitam sve u Narodnoj skupštini – za koju kaznu i penal je odgovorna ova Vlada? Jednu mi navedite. Sve plaćamo, ono što su nam ostale obaveze koje plaćamo zbog Strazbura od nekih daleko ranijih vlada, od nekih prethodnih vlada.
(Boško Obradović, s mesta: Mogu li ja da odgovorim?)
Vi ne umete ni da kažete, a kamoli da odgovorite na nešto, tako da nemojte da odgovarate ništa, ko boga vas molim. Znam. Napašćete ili pretući ćete još jednu ženu i rešili ste svoje probleme. To vam je najveće dostignuće u životu.
Što se tiče garancija o kojima ste govorili, vi o tome zaista ne znate ništa. Znate li šta je transbalkanski koridor? Znate li šta je KfW, koji daje najpovoljnije kreditne uslove, pri čemu preduzeće isplaćuje samo sve svoje obaveze? Ne znate. Naravno da ne znate i što bi vas bilo briga. Dovoljno je da kažete bilo šta i nemate problem sa tim.
Govorite o Milanu Deliću i 307 hiljada dinara, što bi značilo da je u međuvremenu negde primio tri miliona dinara. Ne bi bilo ni dinara od ta tri miliona dinara da reforme nismo preduzeli i da smo slušali vas i da smo uvećavali poreze deset puta, kao što ste nam predlagali, i da smo ovu zemlju rastakali i da smo sve oterali u stečaj, kao što ste vi predlagali. Zato sam potpuno siguran da narod i da građani Srbije to i te kako dobro razumeju. Ja sam se trudio, da budem iskren, da pokušam na nekoliko stvari za koje sam mislio da su relativno ozbiljne neistine da odgovorim, a sve drugo nisam u stanju ništa ni da vam kažem.
Stvarno ne znam šta da vam odgovorim. Nekad imam, kako bi to deca rekla, transfer blama, pa me sramota dok vas gledam. Umesto da vas bude sramota, mene je sramota što takvi sede u Narodnoj skupštini Republike Srbije, ni krivog ni dužnog. Ali, naravno da poštujem narodnu volju i da razumem da sam negde grdno pogrešio kad su za vas glasali. Sigurno sam mnogo grešio i moraću da analiziram kakve sam to velike greške napravio ako je neko bio toliko povređen da je pristao da glasa za vas. Ali, verujem da narod to ume da proceni, na kraju krajeva, pa ćemo to i da vidimo. Nisam čuo nijednu ozbiljnu primedbu.
Završavajući svoje obraćanje uz zahvalnost poslanicima SNS i SPS što će oni svoje izlaganje iznositi bez mog prisustva u prisustvu drugih ministara, jer imam druge obaveze, jer sam želeo da pokažem, pre svega i vama, narodnim poslanicima ali i javnosti Srbije da se ni malo ne plašim onih koji su vikali, urlikali i vrištali danima kako će ne znam šta da urade u Narodnoj skupštini, kako će ne znam koga da rasture u Narodnoj skupštini. Mislim da smo argumentima to i pokazali. Najozbiljniji argument koji je iznelo više narodnih poslanika, je bio taj da smo kasnili sedam dana i da im je nedostajalo još dva, tri ili četiri dana da se pripreme za budžet. Ali, im nije nedostajalo da se sprovede opstrukcija i da podnesu 400 amandmana iako to nisu ni pročitali. Dakle, ili su pročitali pa su podneli amandmane ili nisu imali vremena da ne pročitaju. I, jedno i drugo je nemoguće, ali šta da radite sve je moguće u Srbiji. To moramo mi da ispravimo u budućnosti zato što moramo čak i u tome da se razlikujemo od njih.
Ono što mislim da je veoma važno, to je da imamo ne samo dobro balansiran budžet već da imamo istinski razvojni budžet. Budžet koji će doprineti daljoj izgradnji Srbije, izgradnji naših škola, bolnica, domova zdravlja. Budžet koji će doprineti boljem životnom standardu i penzionera i radnika. Radnika koji hoće da rade, a ne onih koji čekaju da nešto padne sa neba, misleći da će država da im nešto pomogne ili onih koji čekaju da državu ponovo vrate u stečaj da bi oni lično mogli da kradu.
Dakle, država to neće dozvoli više i onima koje različiti tajkuni finansiraju danas, a koji mogu da budu toliko drski da sve ono što o sebi znaju pokušavaju valjda da polazeći od sebe, autoprojekcijom, dakle, prebacuju nekim drugim ljudima, moram da kažem da smo budžet donosili sami uz saglasnost i dogovor sa MMF, jer to vam je posao kada ste u programu MMF. Mi se time ponosimo, mi se time hvalimo. Oni koji su nam pričali da je to najvažnije za ekonomski razvoj, za ekonomsku stabilizaciju odjednom su postali veliki protivnici toga, jer bi trebalo oni da odlučuju kako će novac da se troši.
Ovde je, da se mi ne lažemo borba za samo dve stvari, nema ovde velike filozofije.Borba je za dve stvari. Jedna je ta – kako ćemo i koliko besmislica da iskažemo i koliko uvreda da iskažemo da ne može neko ni da stigne da odgovori na to jer mora da se bavi ozbiljnijim poslom, koliko ćemo toga da izgovorimo. A zašto? Cilj je jedan – da budemo u Skupštini, da možemo da živimo lepo mi, a za narod baš nas briga.
Druga stvar je – daj nam još nešto malo negde nekakve vlasti, ne zbog toga što znamo šta bismo sa tom vlašću uradili, ne zbog toga što imamo bilo kakav plan i program, ne zbog toga što smo bilo šta predložili, jer, ako ste primetili ovde, nismo čuli gotovo nijedan predlog u dva dana rasprave. Ne, nego je politika – ako ima malo više para za nas, onda je to u redu. I to je ceo smisao – pare, i da oni budu nešto malo važniji, da njihova slika bude malo više okačena i da sebi budu još malo lepši. To je ceo smisao.
Na one ozbiljne primedbe koje smo imali i iz Demokratske stranke, iz Srpske radikalne stranke, iz partija gospodina Jovanovića, Čanka, Tadića i mnogih drugih, čini mi se da smo odgovorili. Čini mi se da smo odgovorili argumentovano, ozbiljno i odgovorno. A vi jednom za uvek treba da naučite jednu stvar - ne mogu da vidim sve što pišete, pretpostavljam da je opet neka autoprojekcija, opet ste govorili o sebi nešto, ali, šta da vam radim – suština je u tome da morate da imate u vidu da vas se nikada neću uplašiti. Čak ni onda kada je bilo vas pet, a ja bio sam, i tada ste pobegli glavom bez obzira, gde vam je noga nogu sustizala, pa ste pobegli i molili novinare da vas brane i spašavaju, iako vam ništa nisam uradio, samo sam vas nazvao pravim imenom i rekao vam ko ste i šta ste. I ništa više od toga. Doduše, žalio se ovaj vaš Čiko Kaetano Lopez i Martinez da sam mu ruku skoro slomio dok smo se rukovali, žalili su se posle i plakali novinarima, ali, to je bila najveća žalba. Izvinjavam se zbog toga još jednom ako sam vam teške povrede naneo, gledaću da vas više ne povređujem u budućnosti na taj način. Ali, isključite tu mogućnost da se vas neko plaši. Nikada vas se neću plašiti, jer pravdoljubivi i istinoljubivi ljudi, ljudi koji imaju obraz, takvih kao što ste vi nikada se nisu i nikada se neće plašiti.
Hvala vam na pažnji još jednom i čestitam vam odličan budžet. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi gospodine Pek, ja bih u nekoliko rečenica želeo da odgovorim na neke od vaših konstatacija, uz zahvalnost za podršku koju pružate budžetu i uz zahvalnost za veoma korektnu saradnju koju imamo sa brojnim vašim kolegama u Vladi Srbije.
Veoma sam ponosan na činjenicu i spreman da to dođem ovde da obrazložim, ne da to govorim sam negde u studiju već da dođem u narodni parlament, u Narodnu skupštinu, da to pred svima kažem. Sa iskrenim ponosom mogu da kažem da nam je ovo najbolje krojen a realno skrojen budžet koji smo imali. Ja sam proveo u ovom parlamentu mnogo godina, znam kroz šta smo sve prolazili, zato se neću naročito ni obazirati na primedbe da je budžet stigao kasno, jer, nekada nam je stizao i u februaru, i u martu, nekada smo 31. decembra u 11 sati bili zamoljeni gospodin Nikolić i ja da pustimo da taj budžet prođe da ne bismo imali privremeno finansiranje. Ali, to valjda govori o onima koji takve primedbe iznose, kao i oni koji su birani istovremeno uz budžet, pa im ništa od toga nije smetalo a danas im nešto smeta.
Zašto je ovo najbolje krojen i najbolje sastavljeni budžet? Zbog onih koji su govorili da iznosim neistine o tome da je ovo najniži deficit koji je predviđen Planom budžeta, čak i planom je ovo najniži deficit u savremenoj srpskoj političkoj istoriji, a niži je deficit u 2016. od onoga koji smo imali 2005. i 2006, koje su pominjali kao najuspešnije godine. Naime, lako ću vam to objasniti, uz sve podatke koje sam doneo, i uveren sam da će građani Srbije to veoma jednostavno i te kako lako razumeti.
Tu negde počinju naši problemi. Pokušaću danas da govorim o tim mukama, da bih došao do Vojvodine, da bi ljudi u Vojvodini videli da izdvajamo više novca, a da i sam ne razumem zašto neke stvari radimo? Valjda radimo samo zato što su u skladu sa zakonom, a nisam siguran da nam je to najpametnije i da po tom osnovu i na taj način najviše novca ostavljamo sebi i svom narodu.
Mi smo ove godine predvideli, ne zaboravite, u budžetu o kojem smo raspravljali prošle godine u ovo vreme, predvideli smo da Vladin deficit bude 122,1 milijardu. I to je bilo ono što je bilo predviđeno kao dobar deficit i za MMF, kao put ka izlasku iz krize u drugoj godini mandata Vlade i drugoj godini programa Vlade Republike Srbije sa MMF-om. Mi smo uspeli da postignemo to da danas imamo, a nemamo gotovo nikakvih prihoda, mislim na bruto-domaći PDV 1,9 milijardi u decembru, dakle, nikakvih prihoda u decembru, a imamo rashode, dakle, imamo suficit od 31 milijarde, Nenade, ako se ne varam, na današnji dan. Dakle, govorim o Vladinom budžetu.
To nije bio slučaj, a evo zašto nije bio slučaj. Oni vam kažu – imali smo suficit od 0,6%. Znate kako smo imali suficit? Tako što su računali, finansirali su deficit iz privatizacionih prihoda, a privatizacioni prihodi su bili 545 miliona evra, samo što to nisu prijavili, a mi i što smo imali ove godine na nivou do 30 miliona evra, nemamo ih kao prihod u budžetu. Ništa veliko nismo prodali, ništa nismo privatizovali, imamo ono što su nam uobičajeni prihodi. To su vam najčešće porez na dodatu vrednost, najviše, zatim akcize, zatim svi ostali prihodi, porezi, takse i sve ono što država ubire. Dakle, mi smo napravili stabilno i čvrsto i jasno finansiranje, koje se ne oslanja na tzv. jednokratna plaćanja u „anof pejments“. Ne zavisimo od toga da li ćemo da prodamo jedno ili drugo preduzeće.
Najbolji primer vam je 2006. godina. U 2006. godini mi smo imali mali deficit, ali, sada ćete da vidite kako – formalno. Imali smo 362 miliona evra deficita. To je duplo lošije nego ove godine, ali, imali smo relativno mali deficit formalno. A na osnovu čega? Na osnovu privatizacionih prihoda koji su ušli u opšte prihode budžeta, koji su iznosili čak milijardu i 900 miliona. Prodat je „Mobtel“ Bogoljuba Karića za milijardu i petsto i nešto miliona. I to vam se računao kao prihod budžetski, i to kao redovni prihod. I šta se onda dešavalo, ljudi, da biste razumeli gde i zašto počinje naša ekonomska kataklizma? Onda su sve vreme, svi rashodi su sastavljeni po tim prihodima koji nisu bili realni i ozbiljni, pa smo imali rashodnu stranu za 2007, posebno 2008. godinu, kad je nekom palo napamet da uvećava dodatno rashodnu stranu, dakle, onda smo ušli u potpunu katastrofu jer više nema šta da se privatizuje. Mi od 2008. godine nemamo šta da privatizujemo, sve nam je na nivou od 50, 60, miliona evra na godišnjem nivou. Nema privatizacionih prihoda.
Obratite pažnju. Mi u budžetu za 2017. godinu nismo uračunali prihode „ap front pejments“ za aerodrome, eventualno, ili bilo šta da radimo oko „Telekoma“, EPS-a, ne planiramo, ali vam kažem – nema toga u budžetu. Aerodrom planiramo, ovo ne planiramo. Ali, nema ni aerodroma u budžetu. Nema da se mi oslanjamo na to, a sasvim sigurno ćemo, „ap front“, bez koncesije, koja ide na godišnjem nivou plaćanje za „fi“ za taksu uzeti više od 300 miliona evra. Nema tih 300 miliona evra u budžetu. Ne računamo ih na prihodnoj strani, da bismo pokrili rashodnu stranu, već pravimo na zdravim nogama.
Po prvi put ono što smo uradili, vraćam se na vaše pitanje, gospodine Zoltan Pek, u ovom budžetu i to je pohvalio i Paja Petrović, što inače nikada ne radi, prikazujemo naše rashode za „Bor“. Prikazujemo da imamo teško i loše stanje, da smo nesposobni da upravljamo „Borom“ kako treba i da ćemo da damo minimalno dve milijarde dok ne rešimo to pitanje u prvom kvartalu sledeće godine. To je velika i hrabra odluka. To se nikada nije dešavalo. To nikada nismo imali u budžetu. Sve što nam je bilo ispod crte, mi sada stavljamo iznad crte.
Po prvi put projektne zajmove stavljamo iznad. Nemamo ovaj deficit o kojem govorimo, 2,1%, 2,4% ove godine. Znate li zašto ga imamo? Zašto ga pokazujemo? Pokazujemo ga zato što sve pare koje trošimo za koridore, sve pare koje trošimo za puteve, sve pare druge koje nikada nismo prikazivali, koje uzimamo kao zajmove od Rusa, Arapa, Kineza, bilo koga, sada ih prikazujemo i sada ljudi mogu da vide da smo te pare potrošili. Ne igramo se više sa tim.
Iako uvećavamo i plate u javnom sektoru i penzije u odnosu na prošlogodišnji budžet, rashodi budžeta, odnosno deficit budžetski predviđen je na gotovo dvostruko manju sumu, na 69,1 milijardu. Ali, nama nije to 69. Da nam je ista metodologija, ja sam doneo tu tabelu, kao prošle godine, da nismo bili dovoljno hrabri da ubacimo projektne zajmove, nama bi predviđeni i predloženi deficit ovde pred vama bio svega 25 milijardi.
Dakle, gotovo da ne bismo imali deficit, svega 200 miliona evra, ali smo mi uvrstili sve što možemo da uvrstimo, jer ništa nećemo da krijemo. Hoćemo da sve bude otvoreno i transparentno. Hoćemo da ljudi vide na šta se troši njihov novac. Hoćemo da ljudi vide da to ide u tom smeru, a po prvi put, pošto neko pita – zašto su robe i usluge nešto više, nešto su više, između ostalog, što smo planirali da kupimo oružje i oruđe, što možete da vidite. Neću uopšte to da krijem od vas. Dalje u detalje neću da ulazim.
To, kao što vidite, sa lakoćom progutamo i sa lakoćom savladamo. Nemamo problema baš nikakvih. Zato sam ponosan na predloženi budžet, jer u 2016. godini smo imali izvanredno izvršenje, izvanredno punjenje budžeta, prihode bolje. Paja Petrović, neko ko mnogo više zna i neko ko je mnogo više strog od mnogih od nas, kaže sledeće za ovaj budžet – kaže da je budžet realno projektovan, što znači da su prihodi konzervativni, uvek ih mi postavimo da su niži nego što stvarno posle toga budu, rashodi realni. Iznos deficita, kako kaže profesor Petrović, obezbeđuje da javni dug krene da pada. To kaže i MMF. To kaže i Svetska banka. To kažu svi.
Oni pozdravljaju uključivanje projektnih zajmova u budžet…
(Poslanici dobacuju.)
Pristojnost se obično iz kuće donosi, pa ne bi bilo zgoreg da se toga prisetite kada dođete u Narodnu skupštinu Republike Srbije.
Pri svemu tome, ne zaboravite da smo mi, kada pričamo o rashodima, povećali minimalnu cenu rada za 7,5%, što znači da svi oni koji su bilo u fabrikama privatnim, bilo u državnom sektoru, kojih je mnogo manje, a koji su bili na minimalcu, imaće 7,5% veća primanja, da će učitelji i nastavnici imati 6% u odnosu na ono, što bi neko rekao kako je uzeto, a to nije uzeto pošto nije ni postojalo, jer se finansiralo ni iz čega, već iz obveznica koje su skupo plaćene po kamatama od 7,5%, danas, od 1. januara i, naravno, budućnosti naše dece, što bi rekao profesor Vujović, imaju i više od onoga što su imali jer su kumulativno imali četiri ili pet plus šest, potpuno svejedno, i jedno i drugo je više, ali imaju na zdravim osnovama i svake godine će imati sve više.
Dakle, to je nešto što je tačno. Ono gde su nam problemi i vi ste, gospodine Zoltan, potpuno u pravu, ili bi trebalo da kažem gospodine Pek, oprostite, molim vas, nisam ništa loše mislio, dakle, mi imamo probleme u nekoliko preduzeća, bilo da su vam to javna preduzeća, bilo da su to akcionarska društva u kojima je većinski državni kapital.
Dakle, kao što su neki nekada finansirali sve svoje probleme, i vratiću se to na kraju, prodajom najpre kapitala i to budzašto, rasprodajom, pljačkom državne imovine, zatim prodajom imovine, i time su finansirali deficit, mi više nemamo čime da finansiramo deficit. I nije Vlada 2008. godine bila toliko lošija od prethodnih Vlada, već nije imala šta da proda čime bi finansirala deficit, već je morala da se zadužuje. Danas smo mi to uspeli da sredimo, da skrešemo i da više takve probleme nemamo.
Šta je naš problem? Problem nam je RTB, problem nam je Resavica, problem je „Azotara“, problem je MSK, problem nam je bio, a nadam se da su završeni pregovori, Antiću, sa „Petrohemijom“, jer tu imamo teške pregovore i razgovore sa Rusima, gde treba da isplatimo sada do kraja godine 105 miliona evra starih obaveza. Da znate, 105 miliona evra je 13 milijardi dinara, kada o tome govorimo. Ako to uspemo, problem više sa „Petrohemijom“ nemamo. I oni imaju dobar novac na računu, kao što vam EPS ima danas 500 miliona evra. Pola država u regionu nema 500 miliona evra na računu, a EPS ima, uz sve probleme sa kojima se suočavamo tamo. Naravno, problemi su još i u EPS-u i u „Železnici“, ali mislim da imamo dobar dijalog i sa sindikatima i u EPS-u i u „Železnici“, da sa radnicima i sa ljudima to možemo da rešavamo. Nama je potreban još uspešniji menadžment, ali mislim da se i MMF i Svetska banka i svi slažu da to ide ka boljem.
Što se tiče Vojvodine, o tome želim da otvorimo i diskusiju ovde u parlamentu dodatno, jer sve vreme se govori o 7%, a ja sam vam spremio da vam kažem da mi ove godine izdvajamo 7,3% od naših prihoda. Da me pitate kako i zašto smo mi sve ovakvu papazjaniju napravili, ja to nisam u stanju da vam objasnim. Kakva su nam to bila i ustavna rešenja i šta smo radili? Ja mogu da razumem političke razloge, ali da neko finansijski i ekonomski ovako zamuti vodu, jer ovo su pare koje mi dajemo gotovo bez obaveza, samo to treba da imate u vidu. Mi dajemo Pokrajini da ona dodatno ojača ono što mi već plaćamo. Nema nikakvih primarnih suštinskih obaveza na nivou Pokrajine. Mi plaćamo penzije, mi plaćamo puteve, mi plaćamo plate, mi plaćamo sve. Mi dajemo pare da bi Pokrajina isplatila pokrajinskim institucijama. Nema originarnih prihoda, nema ničega.
Koliko god puta nešto ponavljamo o uljudnosti i pristojnosti, nije dovoljno, ali voleo bih da sam čuo odgovor koji bi imao veze sa ekonomijom i finansijama, a ne sa politikom. Što se politike tiče, ja razumem šta znači politička autonomija malo bolje od vas. Ovde pričamo o finansijama i ekonomiji i niko nije govorio o ukidanju političke autonomije, odnosno teritorijalne autonomije o kojoj ovde pričamo. Samo nemojte da mi govorite o finansijama i ekonomiji, pošto to bolje čitam i bolje razumem, a nisam ni jedan kontra-argument od vas čuo.
I, ovde imate ispod crte, na šta sam želeo da vam ukažem, ono što vi ne možete lako u budžetu da vidite, mi smo izdvojili, možete da vidite, 56 milijardi, a mi smo vam izvukli ispod crte, i mogu to da vam dostavim, Zoltan, šta je to što još mi plaćamo, to je na nivou 6,07. Mi vam pored toga dajem još 11 milijardi 499 miliona, ukupno 67 milijardi 187 miliona, što je 7,3%. Dakle, na to dodatno vam donosi i devet milijardi subvencija za poljoprivredu, govoriću vam samo najveće sume, 465 miliona za Batrovce granični prelaz, Projekat mađarsko-srpske železnice - 850 miliona. U to uopšte ne ulazi „Ipsilon krak“, o kojem su svi pričali u ovoj sali. Nikada nisu krenuli da ga grade. Mi raspisali tender, uzeli domaću kompaniju i krenuli da ga radimo i gradimo.
Zatim, dajemo za izgradnju novog zatvora u Pančevu 386 miliona. Zatim, dajemo 300 miliona za granični prelaz petlja „Subotica jug“ – granični prelaz Kelebija. Samo da biste imali u vidu, to vam uopšte nije vidljivo u ovome, ja sam samo izvukao da je to nešto ne plaćaju plate, a što direktno Vlada Srbije daje Pokrajini da bi učestvovala. Jer, kada vi kažete – 45, 45, to su 90% sve naše pare, samo mi njima damo kao sredstva da bi oni mogli da se pojave. To ljudi u Srbiji treba da razumeju.
Dakle, 171 milion, to je za Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, u skladu sa Zakonom o socijalnoj zaštiti. To je sve ispod crte. To je sve što vidite u budžetu, ali vam nije u tom jednom ogranku, u dve ili tri alineje napisano, kao što bi se očekivalo.
Dakle, trudili smo se i čini mi se uradili najbolji budžet. LJudi moraju da znaju da smo mi to radili sa MMF-om, a ne sami, da smo radili sa najvećim finansijskim stručnjacima koji su ovde bili, koji su nas do poslednjeg trenutka mučili za Resavicu i za naše garancije. Čime ćemo mi da garantujemo ako oni krenu da traže primanja ovakva, primanja onakva, i ako generišu dramatičan gubitak, čime ćemo da obezbedimo tolike penzije, čime ćemo da obezbedimo ovolike plate? Za sve, kao što vidite, imamo čisto pokriveno, na vrlo konzervativan način.
Ja vam unapred kažem, i sledeće godine će rezultati biti bolji od onoga što ćete vi ovde da izglasate. Biće bolji, jer mi se ne utrkujemo da nešto predstavimo u Skupštini i da budemo na televiziji uspešni, nego čekamo bolje rezultate, a da pre toga budemo potpuno realni, ako hoćete čak i konzervativni. To je smisao svega. Ukoliko budemo uspeli, dogodine i da, to je naš još jedini problem, generišemo veći rast. Procena MMF-a je 3%. Nije lako ostvariti to i biće teško da se to ostvari, a ja se opet nadam da možemo da idemo i značajno preko toga. Naravno, za to imamo veći CAPEX, imamo za 120% uvećane kapitalne investicije koje prikazujemo u budžetu u potpunosti po prvi put, sa 43 milijarde na 92 milijarde. Kad pričamo o milijardama, ljudi treba da znaju da je jedna milijarda 8,5 miliona evra, da znaju da je to ogroman novac, da je jedna milijarda ogroman novac kad pričamo o dinarima.
Dakle, ako to sve uspemo, nama ostaje uz uvećanu potrošnju, svakako očekujemo uvećanje potrošnje posle povećanja primanja za građane i u privatnom i u javnom sektoru, čak nešto uvećanom i za penzionere, a nadamo se da će biti još prostora za jednokratne uplate i penzionerima i drugim našim građanima, kao što smo imali ove godine slučaj. Onda, verujem da ćemo imati uz investicije i izvoz, na kojima smo zasnovali rast, veliki rast u ovoj godini. Podsetiću vas, bio je planiran na 1,2%, a završiće na 2,8% najverovatnije. Sledeće godine očekujemo da to bude još značajno više. To nam daje priliku da uvećavamo plate dodatno, da uvećavamo penzije, ali to znači, ne zato što smo mi mnogo dobri i pametni, da, mi smo disciplinovani i odgovorni, ali to znači da smo mi uradili više. Kada imamo 3% rasta, ljudi treba da znaju da to znači da smo stvorili milijardu i 100 miliona evra vrednu imovinu, da smo za toliko više toga novog napravili u Srbiji. To neće da padne sa neba, mi to moramo da stvorimo.
Poslednje pitanje koje ste vi, Zoltan, pokrenuli je pitanje sive ekonomije. Ne znam da li ste primetili, mi uopšte nismo uračunali u ovom budžetu na prihodnoj strani povećanje prihoda koje će nastati usled dodatno pojačane borbe protiv sive ekonomije. Nismo, zato što je to jedna užasno teška borba. Ja ću vam navesti neki primer od jutros, koji je na mene užasno razočaravajuće delovao. Dobio sam izveštaj Poreske uprave, Dragana Marković prosledila za predsednika Vlade, za Kabinet, u kojem se sagledava šta je Poreska uprava radila na području Beograda, Niša, Kragujevca, Novog Sada, Bajine Bašte i ne znam kojih još mesta. Od 70 objekata, 60 objekata u punoj meri ne evidentira promet preko fiskalne kase. O broju prijavljenih radnika da ne govorim. Kada vi pogledate koliki je to procenat, zašto mi kažemo da je 30% od ukupne ekonomije? Zato što u proizvodnom smislu i tamo gde rade stranci, tu je minimalan „tax evasion“, tu je minimalna poreska utaja. Pre svega u ugostiteljstvu i u mnogim drugim sferama kod nas. Mi očigledno nismo u stanju sa tim da se izborima, iako se žestoko borimo. Zato što kod nas potrošači, kod nas postoji da se opsuje majka državi po svaku cenu, a ljudi ne razumeju kada ne dobiju fiskalni račun da su sebi odmogli, da svaki fiskalni račun koji uzmu da nisu pomogli onome od koga nisu uzeli, jer je on to već uračunao u cenu, samo će da ima ekstra profit na tome, već da su odmogli državi da zbog toga neće biti „Ipsilon kraka“, da zbog toga neće da imaju dobru prugu, da zbog toga neće da imaju dobar put, da zbog toga neće da imaju uređenu bolnicu.

Mi sad, recimo, samo opremu za nišku bolnicu moramo da platimo, Zlatibore, 634 miliona, 634 miliona mi treba samo opremu za niški klinički centar da platimo. To će biti state of the art, i oprema i…
(Narodni poslanici Miloš Bošković i Aleksandra Čabraja dobacuju.)
Jel vi imate neki problem, ozbiljniji izgleda? Imate ozbiljniji problem? Ali ja nisam stručnjak za te probleme da vam kažem. Za svašta sam stručan, ali za to nisam stručan, verujte mi. To je neki teži problem. Neke druge ministre moram da prizovem u pomoć. Ne, sad će da me uče i engleski, ali šta da vam kažem. Verovatno ja ne znam, a oni znaju. Da, šta ćete, to vam je tako.
Ono što je veoma važno, to je da nastavimo da budemo disciplinovani, da budemo odgovorni i ukoliko svake godine budemo imali rast oko 3%, preko 3%, uz ovakvu finansijsku disciplinu, bojazni za Srbiju nema i straha za Srbiju nema. Verujem da možemo da zajednički uradimo, iako je ljudima izgledalo to kao nemoguće, ni ja nisam sasvim očekivao ovako dobre rezultate budžetske, nadao sam se da budu dobri, ali nisam očekivao da budu ovako i ovoliko dobri. Nama sad ostaje i podizanje kreditne aktivnosti, podizanje drugih izvora rasta, uz kapitalne investicije o kojima smo govorili, koje mi finansiramo, treba da pomognemo i razvoj privatno-javnog partnerstva i dalje privatno ulaganje, naravno, i kroz potrošnju i na sve druge načine. Verujem da to možemo.
Za to nam je potrebna podrška naroda, podrška ljudi, podrška radnika i seljaka, penzionera i svih ostalih, koji treba da znaju da preko noći ništa ne biva, ali da smo konačno napravili da javne finansije Srbije budu zdrave. Ja sam po tom pitanju zahvalan ljudima i u Ministarstvu finansija, koji su uvek opominjali i koji su vredno i danonoćno radili, to treba da znate, ljudi koji kad se i pravi budžet, ali i kada dolazi MMF, koji rade do 11, do 12 sati uveče, koji se bore za svoju zemlju i koji to rade da bismo imali drugačiji i bolji novčanik, jer novčanik države Srbije, od njega će na kraju da zavise i novčanici svakog od građana Srbije. Što je novčanik države Srbije zdraviji i bolji, to će biti puniji novčanik građana Srbije. Zato sam zahvalan i ministru Vujoviću i svim njegovim saradnicima, svima u Vladi i svima vama i svim građanima koji su imali strpljenje i trpeljivosti da podržavaju jedan ozbiljan, odgovoran i rekao bih program koji Srbiji donosi budućnost, šansu za našu decu, a koji nas ni na koji način i ni po koju cenu ne vraća u vreme propalih privatizacija kojima smo finansirali deficit, u vreme privatizacija koje nisu služile za kapitalne investicije, koje nisu služile za naš razvoj, već za pokrivanje rupa koje smo pravili, jer nam je najlakše bilo da napravimo te rupe, da ih što dubljim iskopamo.
Zato sam danas spreman da kažem da je ovo najzdraviji predloženi budžet, uz najbolje skrojeni, najzdraviji predloženi budžet koji znači konačni izlazak iz krize Republike Srbije i sledeće godine u ovo vreme, uprkos tome što neće biti lako, mi nećemo biti u krizi. Hvala najlepše.
Samo da se zahvalim na primedbama i stvarima i na tome što ste posebno primećivali, verovatno i zato što je partijski kolega, to ministarstvo, ali tačno je da smo tu mnogo toga radili i trudili se da sačuvamo socijalna prava i prava iz domena socijalne zaštite, uvek na nivou na kome su bila, a onda svakako nisu mala, imajući u vidu izdvajanja koja vršimo iz budžeta Republike Srbije.
Javio sam se u nekoliko da prokomentarišem ovo što je bio vaš zaključak. On lepo zvuči i čini mi se da svaki čovek koji teži pravdi i koji teži nekakvom društvu u kojem bi rezultati bili zasnovani na radu i bogatstvu, bilo zasnovano na radu a ne na pljački i političkim vezama, da bi svako to voleo da čuje.
Morate da imate u vidu da tu imamo mnogo stvari koje prosto nikada ne možete da dovedete do tog nivoa da svi budemo srećni i zadovoljni i zbog nedovoljno efikasnosti naših pravosudnih organa, ali i zbog toga što su mnogi procesi, mogući procesi, odnosno podizanje optužnog predloga ili optužnice, vreme za to isteklo, odnosno zastarelo. Hoću da vam kažem, naime, pošto se pričalo stalno o tome kako smo imali velike uspehe u pojedinim godinama gde su iz privatizacionih prihoda u stvari finansirani naši deficiti.
Pročitaću vam samo kako vam je to izgledalo, a onda vam kaže da su imali suficit u, recimo, 2006. godini. „Mobtel“, milijardu i 513 miliona evra. Imate „Mitrosrem“ prodat konzorcijumu DSD „Tobako“ 15 miliona 150.000. Mile Jerković, to je onaj stručnjak kome su prodavali sve što su stigli za mali keš, za državu, verovatno veliki keš na drugu stranu, pa sad o tome priča on, o tome drugi svedoci pričaju protiv njega itd. Ko će ga znati, na sudu je da to konačno istraži ko je sve pare uzeo, 14 miliona 557.000 evra. HIP Azotara Univerzal holding a.d. Konzorcijum, nemojte da vam pričam koliko nas to pakleno i pakleno košta, 13 miliona i 100.000. Preduzeće za proizvodnju gumarskih i hemijskih proizvoda „Trajal“ Korporacija Kruševac, to je u redu, 12 miliona i 120.000. Zatim, „Danubius“ Novi Sad za „Delta agrar“, 10 miliona i 750.000. Omoljica Pančevo, gajenje žita, leguminoza i uljarica, 7 miliona i 220.000. Aleksinac, „Slaviša Purić“ 7 miliona i 116.000, to je održavanje elektroenergetskih objekata, BETONJERKA Aleksinac. Društveno ugostiteljsko turističko preduzeće „Sloga“ Valjevo 5 miliona 833.000. Vršački vinograd, „Vino produkt Čoka“ 5 miliona i 700.000.
Samo vam govorim da sve ove prihode, to nije ni porez na dodatu vrednost, to nije ni porez na dobit, to nije ni akciza, to nije ni carinski prihod, to nije ni u smislu da nam neko od javnih preduzeća uplati zato što ima višak prihoda, odnosno ima bolju keš formu nego što je očekivano, a država to traži, ovo su privatizacioni prihodi. Kada je ponestalo, da bi ljudi u Srbiji razumeli, kada je ponestalo iz privatizacionih prihoda mogućnosti da finansiramo sopstveni deficit, tada smo od 2008. godine krenuli u ubrzano zaduživanje. Zato je bilo vreme da se sa tim stane, da se krene u disciplinovanje, u neuporedivo veću odgovornost, da to zaustavimo i to smo sada uspeli. To je ono što je važno.
Ono što je takođe važno i čime možemo da se pohvalimo, gospodine Komlenski, to je sledeća činjenica. Nismo uspeli i nikada nećete pravdu do kraja da isterate i bez obzira na pokušaje mnogih tajkuna da danas utiču na politiku, utiču i na pojedine predsedničke kandidate u najavi ili pobednike izbora i finansiraju mnogo šta i mnogo toga se dešava, nije problem, ali ti ljudi više ne vode Srbiju niti vode Vladu Srbije, niti utiču na njene odluke. To je ono što je suštinska razlika. To je ono što je velika razlika i na tu razliku sam veoma, veoma ponosan, kao i na rezultate o kojima govorim, jer mislim da ukupno od privatizacionih prihoda u odnosu na ovih milijardu i 900.000 dok je još imalo šta da se proćerda, dok je imalo šta da se proda, a nisam protiv privatizacije, protiv sam neuspešne privatizacije, protiv sam lopovske privatizacije.
Mi ove godine nismo imali ništa, pa smo imali, mislim, 30 miliona ukupno, ako smo imali i 30 miliona. Dakle, naš deficit nije finansiran iz privatizacionih prihoda, on je finansiran iz zdravih, najvažnijih, najzdravijih izvora za jednu državu, a to su poznati poreski oblici i to je održivi oblik finansiranja nekog deficita ili spuštanja deficita.
Drugačije ništa nije bilo održivo, ovo je bio samo trenutak. Pitanje je trenutka kada će sve kao balon da pukne i to svi znate u ovoj sali, samo što se svi pravimo blesavi kao da se to nije dešavalo. I ja sam se pitao kako je bilo moguće da je tolika razlika između 2006. i 2009. godine. Onda vidite, jesmo krivi za nešto što smo uradili 2008. godine, ali krivi smo mi i za mnogo ranije što kada smo imali mnogo kapitala i mnogo imovine taj novac nismo ulagali tamo gde je trebalo nego smo ćerdali u rupu i rekli nismo ništa novo napravili, ali ćemo sad te pare da potrošimo, umseto da smo se domaćinski i odgovorno ponašali
To ljudi treba da znaju, to je istorijska činjenica, to je istorijska činjenica, koja će ostati zabeležena u udžbenicima i političke ekonomije i rekao bih uopšte u istoriji, ako hoćete, države i prava na ovim prostorima.
Verujem da sada krećemo, otkad smo ušli u aranžman i program sa MMF-om, a nismo ih izbacili kao 2011. godine posle mesec dana, krećemo u period odgovornosti, stabilnosti i pitanje je hoćemo li to uspeti da zadržimo ili ćemo da se vraćamo nazad u period u kojem ćemo da pravimo tolike rupe da nikada više naš novčanik nećemo moći da zalepimo, zaheftamo, šta god hoćete, i da iz njega možete da dajete novac narodu, da narod može da preživi, da dobije ono što je narod zaradio.
Ne zaboravite, mi i danas penzije isplaćujemo sa oko 40% iz budžeta, a pre dve godine smo isplaćivali čak 58% iz budžeta. Što su nam veći porezi i doprinosi, to manje isplaćujemo iz budžeta. Zato nam je važno da što više ljudi zapošljavamo, jer svaki penzioner to zna, penzioneri su strašno odgovorni, to su divni ljudi, oni su videli i oni se najviše raduju zapošljavanju mladih ljudi, između ostalog, ne zbog sebe, oni gledaju u budućnost mnogo više nego mnogi od nas koji smo nešto mlađi. Oni gledaju u budućnost, ali naravno i zbog sebe, zato što znaju da svaki naplaćeni porezi i doprinosi, kada se neko zaposli da idu u Penzijsko-invalidski fond i da manje imamo iz budžeta da isplaćujemo i da su nam time penzije neuporedivo sigurnije i da možemo da razmišljamo o njihovom uvećanju.
Zato nam je važna ekonomski snažna Srbija, sigurna Srbija. Ja nemam više nikakvih strahova, samo imam želju da postignemo što više izvora rasta i ono na šta bih se pozvao i time bih ovaj deo završio, i kraće ću odgovarati ubuduće, dakle, jer sam, čini mi se, izneo ono što su suštinske stvari za ovaj budžet. Ono čime se ponosimo i što je suština, što uvek možete da gledate u jednom budžetu, o čemu govori Šojble, čuveni i najuspešniji evropski ministar finansija, nemački ministar finansija - važno vam je da vam deficit nikada ne pređe u ulaganja u kapitalne projekte, da vam deficit nikada ne bude viši od kapitalnih investicija.
Pogledajte, nama je predviđeni deficit negde oko 570 miliona evra, 570 miliona evra, a kapitalna ulaganja su nam na nivou predviđena na 750 miliona evra. Dakle, čak i da uzmemo nešto sa finansijskog tržišta, nećemo povećavati javni dug u procentu u odnosu na BDP, dakle javni dug će i dalje da pada. Ali, i to što uzmemo para, ulažemo u budućnost i za našu decu, jer deci ostavljamo puteve, deci ostavljamo pruge, deci ostavljamo aerodrome. Time ulažemo u budućnost. Dakle, poštujemo pravilo velikog nemačkog ministra Šojblea da kapitalne investicije, Vladine, državne, moraju da budu veće od deficita. To možete da vidite u ovom budžetu i čini mi se da smo to po prvi put i u planu prikazali i na veoma konzervativan način predstavili, a verujem da će rezultati u samom budžetu biti još bolji. Hvala vam najlepše.
Na nekoliko pitanja da odgovorim, uz zahvalnost za podršku, pošto mi se čini, po onome što moj telefon, model iz 1997. godine može da uhvati, vidim da su neki organizovali, kako se to kaže, Zorana, napravili su…
(Vojislav Šešelj, s mesta: Gde ti je onaj model iz 1993. godine?)
Taj sam, Vojislave, izgubio.
(Vojislav Šešelj, s mesta: On je koštao 12.000 maraka.)
Da, Vojislav mi je kupio prvi telefon, ali sam ga izgubio.
(Vojislav Šešelj, s mesta: Nisam kupio, nego sam dobio na poklon, pa ga tebi dao.)
Neko mi je uzeo, svejedno. Ne bi on to kupio nikada.
Dobro, ali hajde da pređemo na ovaj ozbiljan deo.
Pošto kažu da su napravili čitavu mrežu „Vučiću, diktatore“, pošto valjda misle kako su mnogo hrabri, opasni, pa ih se neko plaši, nisam to rekao zbog sebe, nego zbog vas, jer i vas ismevaju, gospođo Filipovski. Takođe, misle da su mnogo pametni, muškarčine pojedine u ovom parlamentu, ali šta da radite? To vam je slika i prilika kukavica koje su uvek pričale šta će nekome da urade, a kada se taj neko pojavi, onda obično noga nogu sustiže i ne znaju gde će i kako brže bolje da pobegnu, ali šta da radite? Dakle, kao što vidite, nimalo nisam fasciniran njihovim strašnim pojavama i strahom koji oko sebe, svojom mudrošću i pameću, šire.
Dakle, u pravu ste, podržali su i sindikati i poslodavci ovaj budžet i mislim da su i jedni i drugi, nikada toliko, ne samo korektnih, već dobrih reči i od Orbovića i od Atanackovića i od svih ostalih nismo mogli da čujemo o budžetu, što je pohvalno i što govori da su i jedni i drugi razumeli način na koji je država sastavljala ovaj Predlog budžeta, koji jeste veoma važan.
Tačno je da imamo problema sa daljim smanjenjem zaposlenih u javnom sektoru, posebno taj problem imamo u onome gde je to verovatno najteže ili se mi nismo dovoljno angažovali. Naravno, reč je o prosveti i o zdravstvu. U javnim preduzećima to ide bolje, sem u onim javnim preduzećima gde su ogromni prihodi, jer tu ni za živu glavu niko neće da pusti nikog mlađeg da dođe, već samo da ostane i ako može da ne ode u penziju, nego da produži dve ili tri godine, na bilo koji način, jer je strašno potreban, da se samo sačuva visoka plata i sva druga primanja.
Kada govorim o plati, prosečna plata u Ministarstvu odbrane vam je, recimo, svega 42.500,00 dinara, ali ukupna prosečna primanja su čak 58.000,00 dinara, ako se ne varam Đorđeviću.
Dakle, samo vam to govorim da primanja i plate nisu uvek isto. Takođe, da li grešim, oko procene budžeta, jer ste rekli Bog će nam pomoći i ko će nam pomoći. Mi smo grešili u prethodne dve godine, ali smo uvek grešili u onom smeru u kojem nikada ranije nismo grešili, uvek smo potcenjivali naše prihode i precenjivali naše rashode, a ranije je uvek bio slučaj da smo potcenjivali rashode, a precenjivali prihode. Tako da, bilo bi dobro da smo i ovaj put pogrešili, a odmah da vam kažem - očekujem da smo pogrešili, ali na tu dobru stranu da nam deficit bude još niži, kao što je bio prošle godine, a ove godine nismo imali ama potrebe ni za kakvim rebalansom, ni sa kakvim čak prebacivanjem novca, nikakvih problema prvi put posle ne znam koliko nisam te statističke podatke. Dakle, mnogo, mnogo godina je prošlo, a da nismo imali nikakav rebalans budžeta.
Takođe, rekli ste šta je to potrebno za plate. Potrebno je Zakon o platnim razredima i nećemo ga lako doneti. Svi su protiv toga. Svi su protiv svega, jer neko bi imao više, ali bi neko imao manje. Ali, onaj što je imao manje ne bi ni za živu glavu da to dozvoli. Navešću vam primer. Ako hoćete da izjednačite platu vozaču u Beogradu ili u Vranju, sekretarici u Beogradu ili u Vranju, što mislim da bi bilo lekovito, to bi zadržalo naše ljude u Vranju, zadržalo bi naše ljude u Leskovcu, zadržalo bi naše ljude u Prokuplju. Ne možete, imaćete demonstracije do kraja života od svih onih koji su zaposleni u Beogradu, i izaći će i reći će vam nešto što je tačno. Reći će, pa troškovi života su vam veći u Beogradu. Ako im vi kažete, pa nema problema, ali otiđi onda u Vranje tamo je jeftinije, on će da kaže, a ti mene teraš, ti si ovakav, ti si onakav i ne znam šta sve. Dakle, šta god da uradite nikad nije dobro. Tako da taj Zakon o platnim razredima nemamo snage da na takav način donesemo, iako ćemo neki morati da donesemo i svi zajedno da probamo da sednemo da to uradimo. To je zahtev iz Svetske banke i MMF-a, to je zahtev koji bi trebalo da ozdravi Srbiju, posebno da ojača Centralnu Srbiju i Vojvodinu, koji imaju niže prihode od Beograda, niža primanja od Beograda, ali da li ćemo svi zajedno imati snage. Do sada sam znao da nismo imali.
Pa i Maju ako tvituju, ne moraju da viču kada tvituju, kada tvituju dovoljno da pritisne tri dugmeta, ne mora da viče kada tvituje, valjda mora i da se čuje kada tvituju.
(Vojislav Šešelj, s mesta: To je zbog telefona.)
Vojislave posle kada dođete na red, ima vremena.
(Vojislav Šešelj, s mesta: Ko i Toma.)
Kažete – govorite o pojačanoj kontroli. Mi to ne možemo lako da izvedemo bez podrške celokupnog društva, ne možemo da izvedemo bez podrške svih medija, a to nismo imali. Podsetiću vas na slučaj iz Niša. Sećate se kad je poreska policija ušla i rekli su, zatvorili smo, ne znam 15 restorana. Ne znam, možda sam pogrešio, možda je 10, možda je pet. Nije ni važno. Oni su se skupili, skupili zaposlene i rekli sada demonstriramo. Imali su punu podršku kompletne javnosti uz transparente, hoćemo kontrolu, ali ne represiju. Kakvu represiju? Jesi izdao fiskalni račun ili nisi izdao fiskalni račun? Ako nisi izdao fiskalni račun, zna se kakva je zakonska kazna, koja je inače minimalna. Nažalost. I koji ih u stvari daje pravo da to rade i zato to i rade. Ali, nije problem u svemu tome. Ja njih razumem. Ja te ljude razumem. Možda se to nekome desilo slučajno, kod nekog je to pravilo, a nije ni važno. Ja njih razumem, oni se bore za sebe. Ali, ja ne razumem sve nas, ne razumem sve medije u ovoj zemlji koji su rekli, aha jesi li video oni su u pravu.
A zašto su u pravu? Da nam ne plate za obdanište, da nam ne plate za školu, za obdanište i školu za svoje dete, da ne plate za put, jer tih 20% ili 10%, da li je hotel koji god hoćete stopu da uzmete, tu ide za ovaj budžet, tu ide upravo da bi smo sve ovo mogli da platimo, da bi Milija u Svrljigu mogao da dobije halu sa 1.000 mesta. Pošto me svaki put mi petlja hoću salu, salu, nije sala nego hala. I svi to rade u Srbiji. Svi dođu kod mene, svi oni meni pošalju zahtev i kažu nemamo sportsku salu. I onda ja pošaljem dopis Vanji i pošaljem drugim ministrima, računam, pa dobro ta sporska sala ne može da košta, računam više od 100.000 evra. Naći ćemo imamo novca toliko, a onda ja vidim da su oni zamislili sporsku halu koja nema da košta ispod 600 i 700 hiljada. Ali onda, pa to čekaj, to je spomenik u Svrljigu, to je spomenik ovde, ali ovi svi ljudi, i to je sve super i to je sve u redu, ali ovi svi ljudi moraju da razumeju da se to finansira iz poreza, da se finansira iz akcija, iz carina i svega drugog, i da je to oduzimanje od našeg naroda direktno. Ako to neko ne razume, onda smo u problemu. Nemamo ni jednu fabriku tog tipa sa 20.000 zaposlenih, RTB 6.000, da biste vi znali i nemojte da se sekirate, malo ko zna. Drže mi predavanja svaki dan, a ne znaju ni peti deo od onoga što vi znate i što ste govorili. RTB je na nivou oko šest, šest i po hiljada, Azotara oko 1000, MSK vam je na nivou od 550. Nemamo te gigante kakve smo nekada imali, jer su ih u međuvremenu sve rasturili, preprodali, rasprodali, i tako dalje. Naravno, došlo je i neko drugo vreme, u kojima morate da se ponašate drugačije.
Za jednu stvar ste apsolutno u pravu, i ne znam da li imamo snage i to govorim i pred ministrom prosvete, za kojeg verujem, koji ima ogromnu energiju, i koji je vrlo sposoban čovek, ali za kojeg verujem da će se više usredsrediti na te strateške stvari, a manje da gubi na dnevnom nivou za ono što dolaze kao problemi. Pustite, mi ćemo da izdržimo te dnevne stvari, dajte rešavajte te krupne, jer mi ne možemo da imamo održiv ekonomski razvoj ukoliko ne idemo u krupne reforme našeg obrazovnog i prosvetnog sistema. Nema. To možemo da izdržimo još sledeće godine, već 2018. godine mi napretka nemamo. To ljudi moraju da znaju. Za nas je zato Ministarstvo za obrazovanje uz Ministarstvo zdravlja u kojem se vidi standard koji dostižete, ali Ministarstvo obrazovanja zbog budućnosti svakako je najvažnije ministarstvo. Da li smo do sada uradili te velike promene? Nismo. Jesam li srećan zbog toga? Nisam ni zadovoljan, ni srećan. Hoćemo li imati snage? Ne znam. Zato što vi morate da imate u vidu da će to zahtevati određene bolne stvari. Vi nama, opet se vraćam na to kako društvo to zaključuje, zamislite zatvoriće država školu u selu koje ima jednog đaka. A koja je to škola u Americi, koliko je puta Amerika veća od nas, 50 puta po broju stanovnika, nema ni jedna škola sa jednim detetom? Zato što oni imaju svoje autobuse i neće da plaćaju gorivo, neće da plaćaju grejanje, neće da plaćaju svetlo, neće da plaćaju nastavno osoblje za jednog đaka. Ali ako biste vi to u Srbiji uradili, onda biste bili zločinac i zlikovac. A to je nemoguće da izdržite, ekonomski neizdrživo. Umesto da imamo kombije i autobuse da razvezemo decu i da skupimo decu u tu školu, mi to ne možemo da prihvatimo. Zašto? Eto zato što smo razmaženi. Zato što smo to tako naučili. I bacamo novac. I svi znate u sali da bacamo novac. I svi znate da sam rekao istinu. I prvi put kada se to bude dogodilo, strašno naše selo je posle 730 godina ostalo bez škole. Naravno da sam preterao i naravno da sam metaforično govorio, nego vam govorim šta ljudi pričaju.
To vam je isto bilo i sa auto-putem i sa hrastom i sa svim ostalim. I tako stalno. I to jeste nešto što jeste ozbiljan problem. Kada ste o tome govorili ne znam da li ste primetili u budžetu, izvinjavam, nisam mogao da pratim jutros Vujovićevo izlaganje i ovo što je juče bilo, ne znam da li ste primetili, po prvi put smo odvojili milijardu, 10 miliona evra više, od 10 miliona evra smo odvojili direktno za IT sektor para koje nismo odvojili prošle godine. To su potpuno nove pare. Ne razumem se previše kako i na koje načine to mi mislimo da finansiramo, jer sam Anu pozvao i na taj sastanak sa tim klincima koje sam imao, klinicima, ljudi od 20, 30 i 30 i kusur godina, dakle koji su prosto genijalci koji znaju taj posao, slušao sam, pitao sam koliko novca treba da izdvojimo za te stvari. Pitao da li je to u redu, sa našim ljudima razgovarali i izdvojili kao što vidite dodatno veliki novac, jer hoćemo da te ljude zadržimo ovde, da nam ne idu u Sofiju, da nam ne idu u Bugarsku i da nam ne idu na Zapad. To nije lako, uzgred.
Ta vrsta migracija postoji iz ovog dela Evrope, postoji i iz drugih delova Evrope. Poljska je tako ostala bez tri miliona, četiri miliona ljudi, Rumunija bez dva i po, tri miliona ljudi i mnogi drugi. Mnogo više ljudi je otišlo na Zapad, iako su članice Evropske unije, nego što je u Srbiji. Zato moramo da pokušamo da ih sačuvamo i da ih zaštitimo i da ostanu ovde.
Verujem da ćemo imati snage da taj broj ljudi koji odlazi, ne možete nikada to da sprečite do krajnjih granica, ljudi biraju svoju budućnost u današnjem svetu, u globalnom svetu, kakav jeste, svako može da živi gde hoće, lakše stiže na to mesto nego ikada ranije, ali je naš cilj, pre svega, da centralnu Srbiju i nerazvijene delove Vojvodine sačuvamo, da imamo stanovništvo i da ulažemo što je moguće više u školovanje i obrazovanje.
Verujem i nada se da ćemo u tome imati vašu podršku i vama hvala na tome što se ne stidite da kažete i neku pohvalnu reč o Vladi Srbije, iako znam da bi mnogi sa druge strane to uradili, da im to politički odgovara, da nemaju lične ambicije, potpuno drugačije.
Hvala zato što je postalo nepopularno bilo šta pozitivno reći, pa sam samo čekao kad će Gorana Bregovića, koji je rekao da glasa za Vučića ili ne znam koga već da optuže da nema pojma o muzici i da nema pojma ni o čemu drugom, jer ko god bi rekao da podržava Vladu on ništa ne zna. Samo oni koji nikad ništa nisu postigli u životu, pljunu Vučića ili kažu nešto loše protiv Vlade ti su in, ti su kvazi elita itd.
Zato su poraženi, zato što ljude više ne interesuje pseudo elite, ne interesuju ih kvazi elite, interesuje ih narod, običan čovek, interesuje ih onaj ko se obraća njima i za koga vide da radi u njihovom interesu i za dobro države, a ne za dobro pseudo elite. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, mogu da vas zamolim za pažnju.
Pažljivo sam slušao sve što ste govorili i, da ne govorim o procentima, ali sa dobrim delom onoga što ste izgovorili mogu da se saglasim. Zahvalan sam vam na jednoj stvari, bez obzira što vaši poslanici, vaša poslanička grupa neće glasati za predloženi budžet. Hvala što ste bili toliko korektni da određene značajne promene na bolje vidite i o njima govorite. Ako ništa, pokazuje da od mnogih od nas u nekim prošlim vremenima uspeli ste da naučite na greškama, ako ne svojim, a verujem i svojim, onda i na nekim i mojim i našim.
Da, zaista ovaj budžet, kao što znate, dvadeset budžeta sam gledao, bilo iz ovih klupa ili iz onih, nismo imali bolji budžet. To svako može da vam kaže, od profesora Petrovića, do svakog drugog. Ono što je ključno pitanje koje ste tri puta postavili u toku vašeg izlaganja, taj bolji budžet znači više prava, više mogućnosti, više mogućnosti pre svega za naše građane, za naše ljude.
Takođe sam veoma poštovao, bez obzira na to šta o meni lično govore, šta o Vladi govore, poštovao sam to i kada je jedna druga stranka, mislim DS, rekla – da, u redu je za to što ste uradili u Briselu i oko poslednjeg sporazuma. To pokazuje određene pomake na srpskoj političkoj sceni, a ne, kako bi to neki vulgarno tumačili, ovaj ide ovome, onaj ide onome. To govori da svi postajemo, vulgarno je to reći, ali razumećete me šta sam mislio, nešto normalniji. Meni, bez obzira na to što me lično vređaju, mnogo manje smeta ukoliko znam da će da poštuju državnu politiku po određenim pitanjima. Time pokazujemo da nam je lično iza državnih i nacionalnih interesa i mislim da po tom pitanju mnogo toga zajednički možemo da uradimo u budućnosti. Jer, i ovo što sam ja rekao, kao što su neki naučili da histerišu istog sekunda čim vi izgovorite istinu, a koja se nekima ne dopada, mnogi u Srbiji neće razumeti ni moje reči, misliće da mi treba neka većina ovde. Ne treba mi ni za šta i, kao što me dobro poznajete, nikada se na takav način za većinu ne bih ni borio, niti bih u takvim projektima učestvovao.
Mislim da je veoma važno da ukažem na činjenicu da smo nekad imali u privatnom sektoru 15% manje plate. Uspeli smo da smanjimo, to je bila suština našeg programa i o tome sam ovde govorio više puta, iako sam primetio da je to na najniži stepen pažnje nailazilo. Mi smo u stvari želeli da stvorimo takve uslove da privatni sektor jača, da na privatnom sektoru budu veće plate. To je malo, to je i dalje nisko. Mi smo mala ekonomija, slabi smo, još smo krhki, ali smo mnogo bolji nego što smo bili. Danas je ta razlika svega 5%. Ja vam sad kažem, bez obzira na naša povećanja u javnom sektoru koja smo izvršili, mislim da već pre kraja 2017. godine možemo da u privatnom sektoru pristignemo plate u javnom sektoru. Vi znate koliko je to značajno za zdravlje ekonomije i koliko je to važno da ljude privlači u privatni sektor, a ne u državni posao i u državnu firmu, jer mi ćemo tim ljudima reći – ljudi, pogledajte preduzetnički duh razvijamo, možete više da zaradite ako sopstveni posao pokrenete, mnogo više nego ukoliko budete išli u državnu firmu. To će nama da donosi više poreza i doprinosa, to će da pravi srpsku ekonomiju neuporedivo zdravijom.
Dalje, tačno je za „Železaru“, veliki posao smo napravili. Uz mnogo rada i truda koji smo uložili, imali smo objektivno i globalno političke sreće da dobre kontakte napravimo. Jeste to delimično naša zasluga, ali za to je potrebno i malo sreće i trenutak da se to iskoristi. Iskoristili smo. Iskoristili smo dobro i pomogli smo, ne samo za tih 5.200 radnika, već i za deset hiljada onih koji rade zajedno sa njima. To dramatično utiče na našu ekonomiju. Ako se ne varam, proizvodnja im je u odnosu na prvih šest meseci za 50% uvećana. Rade im obe peći, uvećali su plate za 8% i kod njih nema problema. Ja nemam problem, danas direktora „Železare“ sretnem jedanput u mesec i po, jedanput u dva meseca, a ranije sam u dva dana imao po sastanak za „Železaru“.
Time je država rešena, kao što ste precizno rekli, gotovo 200 miliona izdataka na godišnjem nivou, ali rešena i brige i moguće je da se koncentrišemo na sve druge stvari, kao što je danas „Petrohemija“, jer hoćemo Rusima da isplatimo sve, hoćemo da katujemo te dugove sa 250 miliona. Jer, to je ukupno, da znate, nama je samo „Petrohemija“ 600 miliona dugove. Hajde da mi kažemo – zaboravljamo na ono što je prema Srbiji dug, što je oko 250 miliona, ako se ne varam, „Srbijagas“ 250 miliona, država 250 miliona, 250 miliona NIS, i da gledamo ako možemo da NIS-u tih 250 isplatimo tako što ćemo da platimo 105, i to odmah da platimo, da dobijemo najnižu moguću cenu i da onda možemo da kažemo – „Petrohemiju“ smo očistili, „Petrohemija“ ima budućnost. Tako se borimo za svako preduzeće.
Nekad vam je potrebna i sreća. Nekad vam dođe neko, znate, u Krupanj, odvedete malu fabriku, nije to veliki društveni proizvod koji oni tamo stvaraju, tekstilna je fabrika, ali kada radi 200 ljudi u Krupnju, u kojem je Krupanjka prestala da radi koju su pogodile poplave, i Likodra i Kržava i Bugarstrica, sve je poplavilo, sve je preplavilo Krupanj, nekog nađete ko će da vas spase, pa smo našli Turčina Tanera i izborili se da oni odu tamo. To mislimo i da nastavimo da radimo. Hvala što takve stvari ipak negde primećujete i što je tačno, meni je lako bilo da danas dođem u Narodnu skupštinu, da budem iskren, nikada lakše, zato što znam da imam nikada čistije, nikada bolje, nikada jasnije papire i rezultate iza nas, a ne samo papire koji govore o budućnosti. Govorim o objektivnim stvarima, iako znam da Srbi to nikada neće da prihvate, jer nikada u istoriji mi nismo bili zadovoljni. Ako mi neko kaže koje su to godine Srbi u svojoj istoriji bili zadovoljni i srećni, nikad se to nije desilo. Dovoljno je da pogledate po svim pisanim aktima iz tog perioda i biće vam jasno da to ne postoji.
Neće biti to ni sledeće godine, ali će ljudi, ukoliko na objektivan način posmatraju, a mislim da ste dali značajan doprinos ozbiljnoj i odgovornoj diskusiji, da mnogo više nego ranije pričamo o deficitu, da mnogo više nego ranije pričamo o rastu, ozbiljan doprinos takvoj diskusiji da će ljudi početi sve objektivnije da posmatraju te stvari. Jer, ne mogu ja da budem kriv zato što je muž pretukao ženu. Naše je da napravimo uslove da mu se to ne dozvoli i da on završi iza rešetaka i mislim da smo mnogo po tom pitanju uradili. Ali, ne možete vesti da pravite od crne hronike svaki dan, da biste situaciju predstavljali crnom, jer to prosto ne može Vlada da radi. Ne može Vlada da bude kriva za sve. Ne mogu ja da budem kriv ako sudija ne svira faul jednom ili drugom igraču, pa ako je jednom timu, onda sam namestio utakmicu, ili ako je drugom timu, onda sam zato što sam navijač tog tima. I tako stalno.
Tu vrstu bolesti u našem društvu ne možemo lako da prevaziđemo, ali, šta da radimo. I kada o tome govorimo – nemojte da vređate, ne vi, nego neki drugi, ljude zbog njihovih fizičkih karakteristika. Malo pre tvitujete odavde kako se Martinović pretvorio u uši. Ne znam da li se pretvorio, smešno vam je to, treba da se stidite, u to, ali, probajte sa njim da govorite o državi, o pravu, o ustavnom pravu, o upravnom pravu, pa da vidite da li možete da se pretvorite u uši ili ne možete?
Da se vratim, gospodine Jovanoviću, nije tako crna situacija. Imamo 500 hiljada hektara pod pšenicom, bilo je 610 hiljada, i još setva traje. Naravno, imamo i plodored razloge, itd, itd. tako da ćete sigurno tokom rasprave dobiti dodatne informacije od gospodina Dimovića. Ono što izdvajamo više para za poljoprivredu, želimo pre svega da taj novac ide ne u bunar, ne u pare za snaju i šurnjaju, nego da ide u mehanizaciju, navodnjavanje, itd, zato što hoćemo da nam to donosi bolje rezultate u godinama pred nama.
Govorili ste o spletkama oko broja amandmana. Mi imamo oko 400 amandmana. Oni koji su rekli da nisu imali vremena da pročitaju, stigli su da napišu 400 amandmana, što će reći da su imali unapred određeni stav prema nečemu što nisu ni pročitali.
Nismo imali nikakve spletke. Ja nisam imao obavezu da dođem na ovu raspravu. Došao sam da odgovorim svakom šefu poslaničke grupe, da ispoštujem svaku poslaničku grupu u Narodnoj skupštini Republike Srbije i da pokažem da su naši argumenti snažni. Neću moći da budem na raspravi sa svakim poslanikom, jer ne može predsednik Vlade pet ili šest dana da izdvoji zbog drugih poslova u izvršnoj vlasti, ali mislim da sam time pokazao poštovanje prema svim različitim poslaničkim grupama u parlamentu i nikakve nam spletke po tom pitanju nisu bile potrebne.
Vratiću se na najvažnije pitanje na kraju, koje je sve vreme provejavalo. Govorim na ovo duže, zato što mislim da je važno, jer je pokrenulo jedan važan dijalog u srpskom društvu i može da bude i te kako značajan za budućnost.
Što se putovanja tiče i nekih drugih stvari, ja sam uvek zahvalan našim policajcima, ali da imate u vidu da mi imamo 700 miliona i za putovanja u MUP-u, predviđeno već u ovom budžetu.
Zašto se vraćam na onaj dijalog sa ženom u Valjevu, koji sam prihvatio, znajući da je to za mene nemoguća misija, da sebi i političkoj stranci ili Vladi koju vodim donesem bilo kakav poen. Došla je jedna divna dama i rekla, za one koji to nisu mogli da vide, rekla je – E, ja sam ovde radila, morala sam da radim stalno prekovremeno i ja neću da moja deca rade 24 sata. Na to, 99,99 političara, složićete se, prisustvovao sam tome a i sam sam to nekada činio, i danas to znate i sami – E, sve si u pravu, grozna nam je vlast, glasaj za nas, čim se to promeni, biće drugačije. Ja sam mogao da izbegnem i mogao sam da kažem ženi da je u pravu i da ću da proverim to. Ali, ja to nisam uradio. Svestan, video sam da mi poturaju kameru B-92 i N-1, znajući da će to odmah da im bude glavno, prihvatio sam izazov da uđem u dijalog, ne raspravu, u dijalog, i rekao sam, toliko sam se pokajao da ću sad da citiram sve što je žena rekla i što sam ja rekao. Ja sam mislio da ovde ima jedan fotograf a sada vidim da ima još fotografa u ovoj sali.
Dakle, pogledajte šta je za nas važno. Ja sam tada rekao: „Ali ja mislim da je suština u tome ne da bežimo od toga da radimo, već da radimo što je moguće više“, jer mi je neko dobacio s ove strane da oni plaćaju prekovremeni rad, bez obzira što to nije dovoljno novca. Ona kaže: „Ali, ja neću da radim 24 sata“. Normalno je da niko ne može da radi 24 sata, nije prirodno, ali ja sam metaforično rekao: „Da, ja bih voleo i čini mi se da radim toliko, mislim i da uživam u tome, jer ne postoji ništa lepše nego raditi.“ Onda je ona rekla nešto oko čega sam se zabrinuo i što u potpunosti razumem, ali moram da kažem da je to suština svih naših problema. Ta divna žena je rekla, u najboljoj nameri, svoju decu obožava, rekla je: „E, vidiš, ja ne bih volela da moja deca toliko rade“.
Zašto mislim da je to suština naših problema? Zato što se nama sve zasnivalo, a i danas, kada po prvi put imamo manje od 100 hiljada nezaposlenih u Beogradu, jedan deo ljudi kada pitate da li hoće da rade u butiku ili u prodavnici, u kiosku za pljeskavice, za 300 ili 350 ili 400 evra, oni kažu – neću, čekaću bolju kombinaciju. Sam znam u svom okruženju za takve probleme i za takav odnos.
Ukoliko to budemo uspeli da promenimo, našu zemlju ne mogu da zaustave ni svi problemi o kojima smo govorili, a koji su vrlo ozbiljni, o kojima ste vi govorili. Ovo je vrlo ozbiljna diskusija. Nas niko ne može da zaustavi. Ja sam danas pred Hanom rekao da ćemo mi da imamo mnogo veći rast nego bilo koja zemlja zapadne Evrope. I ubrzano ćemo da ih stižemo. A mi nemamo pare iz OECD-a kao što imaju oni. Jednostavno ih nemamo. Ali ćemo ubrzano da stižemo. Ne kažem da ćemo mi za 10 godina da budemo ni Francuska, ni Holandija, ali, ovakvim tempom, do juče, ne bismo stigli ni za 200 godina. Ovako ćemo da ih stignemo za 30 godina. Ako budemo još brže i bolje radili, stići ćemo ih i brže. Za sve to imamo mogućnosti.
Vi ste rekli – hoćemo li mi to moći da ostvarimo? Ja ću da kažem da ćemo sve što smo rekli ovde moći da ostvarimo i da očekujem, unapred vam kažem, bolji rezultat od onoga što smo napisali. Kao što smo radili ove godine, jer ove godine je mnogo bolji rezultat, dakle, 122 milijarde je predviđen Vladin budžet, budžetski deficit, mi u ovom trenutku imamo 30 milijardi, što i posle plaćanja tih pet hiljada, gde smo dali 10 milijardi za penzionere, i posle ovih 105 miliona evra za „Petrohemiju“ i posle svega što ćemo sada sve gledati od starih stvari da platimo u decembru, ne verujem da možemo da imamo i 100 miliona evra, 150 miliona evra u deficitu. Ne veći od toga. Pitanje je da li će i to da bude. Teško je i to.
Znači, 10 puta je bolji rezultat od onog koji smo predvideli. Mi se ne kitimo ni tuđim perjem niti onim što će da bude u budućnosti, već onim što smo već uradili.
Govorite o izborima. I taj surov dijalog, ja mislim da je bio vrlo koristan, zato što je pomerio granice ponašanja političara koji ne treba da se dodvoravaju narodu. Baš zato nisam osuđivao Merkel kad je razgovarala sa onom devojčicom iz Sirije, zato što je ona, tačno je, nije baš zgodno da kažete to detetu, ali joj je rekla istinu. I kao što vidite, svi koji su je napadali i osuđivali, Merkel se vraća, ima sve veću popularnost, jer ljudi znaju da je rekla istinu, i u tom i u mnogim drugim slučajevima.
Bolje je da narodu kažemo istinu, ma kako to loše i bolno zvučalo, nego da narod lažemo kako će da mu bude mnogo bolje, a da u stvari nismo sposobni da to provedemo u delo.
Govorite o izvorima rasta. Izvori rasta su investicije i izvoz, bili do sada. Kada imate milijardu i 800 a da ništa ne privatizujete, a da u regionu zapadnog Balkana vam Bosna i Hercegovina bude prva sa 350 ili maksimalno 400 miliona evra, onda vam to govori koliko smo po pitanju investicija uspešniji od drugih i zašto smo mogli da imamo ovakav rast. Ne zaboravite da su njihove doznake, novac koji dobijaju iz inostranstva, mnogo veći nego kod nas. Oni su svoju građevinsku industriju podigli na obnovi kuća u Bosni, na tome što je mnogo novca stizalo iz Švajcarske, Austrije, Švedske, Nemačke i mnogo drugih zemalja da bi se kuće porušene u ratu obnavljale, što u Srbiji nije bio slučaj. To treba u svakom trenutku imati u vidu. A prvi put da se nešto više novca skupilo posle izvesnog broja godina.
Što se tiče FIC-a, Saveta stranih investitora, što se tiče Dujing biznis liste, mi smo tu uradili dobar posao i nisam zadovoljan zbog katastra, opšteg upravnog postupka, nisam zadovoljan zbog parafisklanih nameta i verujem da naredne godine možemo da uđemo u prvih 30. Sasvim sigurno ćemo ući u prvih 35. Ako katastar uspemo da rešimo, možemo da uđemo u prvih 15, da samo znate. Suština je u katastru. Ako to uspemo da uradimo ulazimo u prvih 15 u celom svetu. I, to će onda da bude veliki podstrek za dalji napredak srpske ekonomije i za dalji dolazak srpskih investitora. Ne zaboravite, pre samo neku godinu bilo smo 115. Pa, sad od 115 do 15 nije baš obično malo vremena potrebno.
E, sad dolazimo na ono što su vaša najznačajnija, rekao bih, politička pitanja. Tačno je, Paja Petrović je u pravu, mi smo veoma osetljivi na svaki događaj u svetu. Mala ekonomija i dalje, iako nam je budžet i stabilan i konzervativan, ekonomija nam je slaba i nestabilna u poređenju sa velikim ekonomijama. Nama je potrebna stabilnost i zato na toj reči stalno insistiramo.
E, sad postavlja se pitanje kako je sve to delovalo na nas? Pa, sinoć, Rencijeva konferencija za novinare, evro pada 0,6 u odnosu na dolar, za toliko se nama uveća javni dug. Ni krivima, ni dužnima. Istog sekunda, znači, kad se otvore berze i kad vidite kako to ide tog sekunda mi imamo problem sa svakom vrstom nestabilnosti. Zato bih poručio onima koji malo toga znaju ili ništa ne znaju, a raduju se svemu što unosi haos u svetu, jer valjda će nama da bude bolje ukoliko je veći haos, da uvek računaju da to za našu zemlju nije najpovoljnije, naprotiv.
Što se tiče Trampove politike, samo dve stvari ću da govorim. Jedna je za nas dobra, druga – videćemo. Nisam siguran, videćemo. Jedna koja je dobra to je da će svakako biti manje političkog mešanja, kao što ste vi rekli, to je pitanje veće izolacionističke politike i usredsređivanja na američki prostor i rešavanje ekonomskih problema, pre svega u industriji čelika, automobilskoj industriji, gde žele da se vrati ponos ljudima u Ohaju, Viskonsinu i nekim drugim američkim državama. To je okej.
Ono sa čim mi imamo problem, to je ako bude bilo kažnjavanja i nametanja poreza od 35% za američke kompanije koje ulažu u inostranstvo. To će mnogo više da ošteti neke druge zemlje, ne Srbiju, ali će da odšteti i nas, jer ne zaboravite plan jednog NSA je da ovde ima pet, šest ili sedam hiljada ljudi, a da li ćemo mi moći da ih zadržimo ovde ili će oni sve da odnesu u Atlantu, u DŽordžiju, to je već drugo pitanje. I na to moramo da mislimo, i o tome moramo da razgovaramo jer NSA gradi sada novu zgradu u Beogradu, a pet hiljada ljudi gde je minimalna plata 600 evra, prosečna plata je negde oko 900 evra i koji nam kupe klince iz škola i koji ne traže fakultetsku diplomu, već traže znanje. Dođete na test i da pokažete znanje, da dobro poznajete engleski jezik i da dobro znate da radite određene operacije na računaru. Tako da sve to ima svoje i za i protiv.
I, postavlja se dodatno pitanje – šta je to što će u Srbiji da se zbiva i možemo li mi da sačuvamo stabilnost ili ne možemo? Ja mislim da je od ključnog značaja da Srbija sačuva stabilnost, zato se i trudim da ne odgovaram svakoga dana na besmislice koje pročitam po raznim medijama, po društvenim mrežama, po svemu drugom, od toga koliko ćemo izbornih ciklusa da imamo, do toga kada se sretnem sa šeikom Muhamedom idem da prodam sopstvenu ćerku da bi se udala za šeikovo sina. I to okačite na najpoznatiji opozicione sajtove i nije vas sramota da to uradite, i da takve gadosti izgovarate itd.
Nikakav problem nemam sa tim. Ima problem sa tim da ljudi misle, baš kao što ste vi gospodine Jovanoviću rekli, ja poštujem tu vrstu odgovornosti, da što gore bude u Srbiji, što gore gadosti izgovarate i što više mržnje izazove, tim u stvari bolje za Srbiju. Ja ne mislim da je to tačno. Ne mislim da je to slučaj. Mislim da je svima jasno ko objektivno posmatra stvari da Srbija jeste na sigurnom putu, na dobrom putu. Ekonomski mi velikih problema nemamo. Mi ljudi sledeće godine očekujemo između 400 i 600 hiljada kineskih turista ovde. Mi ćemo da počnemo, minimalno vam kažem, ne morate da se smejete, procene kineske ambasade i kineskih ministarstava da će ih biti preko milion. Šta je vama smešno? Ništa ne razumem, ali ja nisam taj koji može da vam pomogne, verujte mi.
U svakom slučaju, želim da vam kažem, da imamo mnogo prilika i mnogo toga što možemo da napravimo u narednom periodu i verujem da ćemo to da iskoristimo. Ne brinite, vodićemo računa da očuvamo političku stabilnost ovde. Ono što je sigurno da građani Srbije imaju konačnu reč. Ne znam da li će da postoji jedinstveni dosovski kandidat ili neće? Da li će da postoji jedinstveni ovaj ili neće? Svima želim mnogo sreće. Ono što mogu da garantujem svakome i što nemam nikakve sumnje, dakle, da će da se dogodi, to je da ćemo da se borimo, a što bi Homer rekao, čovekovo je da se bori, a nebesko da daje pobedu. Šta god da bude, mi ćemo to da priznamo i da očuvamo stabilnost sistema.
Verovatno je dosovski kandidat danas favorit. Mi ćemo da vidimo možda u poslednjih mesec dana nešto probamo da uradimo. Možda se dogodi da pobedi i radikalski kandidat i ko zna ko još, videćemo to sve, ali po podršci koju ima u medijima i po svemu drugom, vidim da se stvari pozicioniraju tako da je dosovski kandidat ima ogromnu prednost u odnosu na sve druge. U svakom slučaju, mi ćemo da se borimo.
Spremio sam jednu rečenicu, kao da sam znao oko čega ću, misleći da budem kritikovan, a vama hvala što me za to niste kritikovali već što ste o tome govorili na jedan objektivan način, jer baš to u Valjevu što se dogodilo, to je Niče opisao rečima – došao sam da vam pomognem, a vi se žalite što neću zajedno sa vama da plačem. Moj posao je da ne plačem ni sa kim, nego da vidim mogu li da rešavam probleme i možemo li mi svi zajedno te probleme da rešavamo. Tako ćemo da nastavimo i u buduće, a vama hvala na veoma, veoma korektnoj diskusiji.
Mislim da ne idemo ni ka kakvim sukobima. Mi imamo jednu uvek neprijatnu atmosferu, jer i kada napravite najbolji budžet, mnogi ljudi će da govore najgore, iako dobro znaju da je reč o najboljem budžetu. Problem je u tome što oni to dobro znaju. Nije suština samo u političkom prikupljanju poena, već je suština u razvijanju takve vrste mržnje, ni u čemu drugom.
Svaki poslanik u Narodnoj skupštini zna koliko je ovaj budžet bolji od prethodnih, svaki to zna, samo što to neko hoće da kaže, ne samo iz vladajuće većine, već i neko poput vas, a neko ne želi to da kaže.
E, sad, a zašto bismo išli u sukobe, zbog toga što pseudodosovska elita ne može da istrpi poraz ili činjenicu da neko koga su kritikovali 20 godina određene stvari radi mnogo bolje od njih, zbog toga što je neko poštenije upravljao od njih, zbog toga što je neko marljiviji, zbog toga što je neko disciplinovaniji, odgovorniji? Pošto to ne mogu da priznaju nikada, onda će uvek nešto treće da bude krivo i zato moramo da širimo mržnju na sve strane.
I sami ste rekli – da nije Savamale, bilo bi drugo, bilo bi treće. Uvek nešto manje ili više besmisleno, nekad i ne besmisleno, ali vam se uvek svede na mržnju i obično na ličnu mržnju koja nema mesta u politici ukoliko želite, o tome je i Čerčil govorio - u politici nema mesta za osvetu, ali mnogi ljudi to u javnom životu Srbije ne mogu da razumeju. Ne sme i ne može da bude mesta za mržnju.
Malopre sam vam pokazao na primeru jedne stranke koja svakog dana govori veoma loše stvari o meni, ja sam rekao – hvala za vaš stav po jednom važnom pitanju za državu Srbiju, mnogo hvala, izuzetno to poštujem.
(Vojislav Šešelj, s mesta: Koja je to?)
Govorio sam, Vojislave, dok ste bili odsutni.
Dakle, to su stvari koje su za nas veoma važne.
U sukob ne idemo zato što mi nikada ne bežimo od toga da se prizna izborna volja. Nikada nećete videti, za razliku od nekih koji su spremni da bi dobili određene glasove i da bi svoje ciljeve ostvarili, da udaraju žene u prolazu, u hodnicima, da urlaju, da viču, da prete, da se sastaju sa stranim ambasadorima ne bi li rešili svoje probleme. Mi to ne radimo nikada i nećemo da radimo nikada. Mi se uzdamo u volju naroda i dok ima volje naroda bićemo na tom mestu. Kad ne bude volje naroda, izvolite, čestitamo vam, čista obraza, na isti način kako je to uradio Bojko Borisov, na isti način kako je to uradio Renci i nikakav problem nemamo.
Mislim da je to čisto. Jer, čovek živi za svoje ideje. To sam čuo baš od Rencija. On mi je rekao, 45 godina ima. Pitao sam ga kad sam došao u Rim, možda vam nije glupo, primio me je u zvaničnu posetu i taj dan sam video vest kako je njemu pala popularnost za čak 7%. Imao je štrajkove zbog Zakona o radu, sličnog koji su donosili kao što je bio naš. Ja ga pitam – jel se sekiraš, jel ti teško, jesi li nervozan, samo sam ti ja falio danas, neki iz male neke balkanske zemlje došao tu da ti oduzima vreme. On mi kaže – ne, treba da provedemo što više vremena zajedno, nemam nikakav problem sa tim, nemam problem zato što je moje da uradim, 45 godina mogu samo da maštam da napravim nešto za svoju zemlju, da uradim nešto dobro za svoju zemlju, za svoju Italiju, radim danas ono što mislim da je najbolje za Italiju, da li me ljudi razumeju ili me ne razumeju, pa, šta me briga. Mislim da je to nešto što je najbolje.
Mi radimo ono što mislimo da je najbolje. Na narodu je da to proceni. Ako narod hoće da se vraća u to, mogao bih da vam govorim o odnosu unutar države dosovskog predsedničkog kandidata i nas, da vam pokažem kako su se odnosili prema određenim stvarima i šta su ti predsednički kandidati radili u državi državnim parama, a kako smo se odnosili mi, pa da vidite razliku. Ako narod hoće to da izabere i povratak u tu vrstu prošlosti, nemam nikakav problem, možda je to budućnost. Čestitamo, izvolite, radite svoj posao. Mi u tome da učestvujemo nećemo i neću da pravim nikakve kompromise sa tim.
Hoćete li da vam kažem da sam mogao da biram da predsednički kandidati, ti koje ćete vi da podržavate, budu moji, pošto su se neki meni nudili? Pa, nisam hteo da pristanem na to. I svi znate da govorim istinu, samo što ja neću da pristajem na to, zato što su moral i obraz u politici itekako važni.
Ana, jesi li me i ti zvala da podržim jednog? Jesi. Pa sam ja rekao, dosovskog onog, kog ste vi pozvani po kafanama da podržavate, pa sam ja rekao – neću da ga podržim zato što brinem o Srbiji i možete da me zovete koliko hoćete, neću da ga podržim. Zvali su me stranci da ga podržim.
Dakle, sačuvaćemo mi stabilnost, ali želim da vam kažem da kad se svi ti izbori završe, da je vreme da, imamo onda vreme do 2020. godine, ako vi budete u poziciji, ako dosovski kandidati budu pobeđivali, ako vi budete u poziciji, onda ćete vi pozvati neke od nas iz opozicije da razgovaramo o tome. Ako mi slučajno, iako je mala verovatnoća i mala mogućnost, te izbore slučajno ne izgubimo, onda ćemo mi bez ikakve sumnje pozvati one koji su korektni i koji razmišljaju o budućnosti Srbije da zajednički radimo u budućnosti. Mislim da je to veoma važno. Ne tiče se ni Čedomira, a pogotovo ne samo Čedomira. Biće to malo širi poziv za sve one koji po kafanama i po stranim ambasadama ne rešavaju ko će da uđe u parlament i ko će glasove da dobija, već za one koji razmišljaju svojom glavom, jer mene interesuju oni koji svojom glavom razmišljaju i koji razmišljaju o Srbiji i o njenoj budućnosti, i u tome se razlikujemo.
Uvaženi gospodine Čanak, nismo čuli za termin „zlatno ludačka košulja“, ali ne bih isključio da smo bili, ekonomski govoreći u situaciji u kojoj je bio potreban najteži mogući lek i mnogo više discipline nego što je uobičajeno da bismo mogli naše probleme da krenemo da rešavamo.
I šta god ko mislio danas se svi lakše osećaju sigurnije, jer znaju da te vrste bez perspektivnosti i nesigurnosti u budućnosti nema. Ne zaboravite da ta „zlatna ludačka košulja“ kada je uzela jedna Južna Koreja 1990/91. godine da posle trogodišnjeg njihovog programa po kojem se i danas uči i u MMF i u Svetskoj banci u Vašingtonu i svuda, oni su primer i Azijski tigar u ekonomiji, pre svega zbog fiskalne konsolidacije i smanjenja deficita na najniži nivo, a potom pronalaženje izvora rasta naročito u investicijama, ali pre svega u izvozu. Tako da ja sam danas po prvi put sa mnogo samopouzdanja, nadam se da entuzijazma uvek imam, premda verujem da to ljudi negde i vide, ali sa mnogo samopouzdanja i pred evropskim komesarom Johanesom Hanom mogao da govorim o tome šta očekujem od Srbije u budućnosti u ekonomskom smislu i slušao sam sve primedbe, i koje su smislene i mnogo onih koje su besmislene, ali iz njih vidite da nema preteranih bojazni sem u političkoj nestabilnosti i političke nesigurnosti. Sve drugo, čini mi se da smo najveći deo najtežih zadataka uspeli da obavimo.
Pominjali ste izveštaj nevladinih organizacija iz Srbije koji su govorili o riziku od siromaštva. Podsećam vas na zvaničnu izjavu Svetske banke, ove godine, izdatu da Srbija prvi put posle mnogo godina smanjuje rizik od siromaštva. Nismo zadovoljni, za 0,5% je smanjen broj siromašnih, verujemo da će u 2016. godini kada dođe izveštaj biti 1%, u 2017. godini novih 1,5% možda čak i 2%. Verujem da su ti rezultati pred nama. Da li imamo siromašnih ljudi? Naravno da imamo, o toj sirotinji brinemo, zato smo donosili odluke o jednokratnim davanjima, upravo zato što znamo. Znam ja da to neće da spase mog oca i majku koji imaju visoke penzije i koji su ljuti što im je najveći deo uzet, ali će da spase našu sirotinju i ljude koji jedva krpe kraj sa krajem i u Beloj Palanci, i u Lebanu, i u Trgovištu, i u Bosilegradu, i u Priboju, i u svakom drugom mestu u našoj zemlji u kojem se teško živi.
Govorili ste o, razumeo sam, nadam se da vam to nije uvreda već pohvala, i kao jednoj o retkih regionalnih stranaka ovde u narodnom Parlamentu o našem odnosu prema AP Vojvodini. Naravno, ne može da bude neustavno nešto što ne postoji kao akt, te naše ponašanje nije bilo neustavno, jer nemamo takvu vrstu zakona. Ali imamo druge tzv. lex specialis kojima su određeni izvorni, originarni prihodi AP Vojvodine. Dakle reč je, da bi ljudi znali šta su prihodi AP Vojvodine i zato sam govorio da mi mnogo toga u tom finansijskom i ekonomskom aranžmanu koji je pravljen između Republike i Pokrajine, uopšte nije jasno. Ne razumem. Politiku, čini mi se da, razumem, u ekonomskom smislu tu ništa ne razumem. Dakle, izvorni prihodi u skladu sa Zakonom o porezu na dobit je 42,7% od preduzeća koja imaju dobit na teritoriji AP Vojvodine. Ima manje novca od izvornih prihoda u budžetu AP Vojvodine, pre svega zbog NIS, jer je suština u NIS i dobiti koju je NIS prijavljivao, koja je iz godine u godinu sve manja i biće sve manja.
Sa druge strane, imamo 18% poreza na dohodak i ono što ljudi manje znaju naknade AP Vojvodine ima pravo na prikupljanje naknada. To su naknade za odvodnjavanje, naknade za šume i mnoge druge. Suštinski tu sem naknada o kojima govorimo, nema izvornih prihoda. To su sve izvorno republički prihodi. Vi ćete sada, verovatno, politički da napadnete i da kažete – aha, ti bi da ukineš Pokrajinu. Ne bih, iako ne razumem taj finansijski aranžman, ne pada mi na pamet. Rekao sam vam, držimo taj nivo koji smo dostigli, iako nisam sasvim siguran da je to ekonomski isplativo na takav način. U svakom slučaju, suština je u sledećem, dakle mi sve imamo zakonom uređeno, samo različitim zakonima.
Da li je potreban krovni zakon, jedan zakon, dakle lex generali? Saglasan sam da jeste i treba da razgovaramo o tome i da sve to što su izvorni, sve to što su derivativni prihodi AP Vojvodina da to popišemo. Ali da popišemo i neke obaveze AP Vojvodine. Da vas pitam, šta su obaveze AP Vojvodine ne znate da mi odgovorite i ne zna niko da mi odgovori. Niko u ovoj sali ne zna da mi odgovori. Zato što nije lako da se odgovori. Nemojte da izvlačite politički zaključak, nije lako da se odgovori. Upravo zato govorim da treba da sednemo svi zajedno i da vidimo da se dogovorimo. Zato što su sve obaveze, sve teške i ozbiljne obaveze na Republici.
Sve teške i ozbiljne obaveze su na Republici. Nema problema, ako treba da damo nešto više čime Pokrajina može bolje da upravlja, hajde da razgovaramo o tome. Samo da se preuzme obaveza da nam ne bude to sad kao sa drugokategorisanim putevima kada su nam prebačeni posle tri godine apsolutnog nerada i nepopravljanja tih puteva, kada nam je javljeno – ej, mi to ne možemo, hajde Republika rešavaj to, pa je Srbija, i to pred zimsku službu, kada je trebalo da angažujemo dodatne pare, samo da bi ljudi znali o kolikim sredstvima je reč mi 30 miliona evra dajemo samo za zimsku službu. Trideset miliona evra. I zato što smo i mi razmaženi, pa mora istog sekunda inače će da usledi komentar – aha, iznenadio ih sneg, iako sneg nikoga nije iznenadio, jer ljudi rade danonoćno i po čitavu noć u četiri, tri ujutru da bi nekome sneg očistili, a valjda treba i kuću da mu očiste da bi on bio zadovoljan.
Dakle, mislim da nemamo tu vrstu problema. Imamo vrstu problema da tu temu politički nismo otvorili dovoljno i na vreme, da nismo razgovarali i o politici, da nismo razgovarali ni o tom ekonomsko-finansijskom delu, i da vidimo šta po tom pitanju možemo da uradimo.
Ne mogu da dođu nove pare ili više novca, a da ne znamo za šta se troši. Ne damo pare za nenamensko trošenje nikome. Ja verujem u novu Pokrajinsku vladu, na stranu što su to moje kolege, pa ih dobro znam, verujem da će dobro da razumeju da taj novac ne treba da služi koji dajemo, da bi se tek onako, potrošilo i bacilo u rupu, nego da treba da služi za strateške projekte, za važne projekte na nivou pokrajine. Jer, tada i Pokrajinska vlada i te kako ima smisla, tada Pokrajinska vlada na pametan način te pare troši, i može bolje to da vidi od Republičke vlade. Onda je ona taj stepenik na koji ste ukazali, u skladu sa članom 8. koji ne poistovećuje sa lokalnom samoupravom, nego ima veći značaj. To je ono od čega mi ne bežimo. Nemamo problem sa tim, ali dajte nam ta rešenja. Ovako ih, plašim se, ne vidim.
Nismo kritikovali, nisam kritikovao Poresku upravu, kritikovao sam sve nas, i vas i mene. Kada smo poslednji put tražili fiskalni račun. Hajde, meni je to sada obaveza, ja ga sad tražim stalno. Pre toga, nisam ga tražio. Ne može to Poreska uprava sve da utera. Nemoguće. Oni imaju 400 inspektora. Mi sada hoćemo da povećamo broj inspektora. Mi imamo minimalnu poresku administraciju, i hoćemo ove druge ljude koji su višak u tim delovima da ih zamolimo da budu inspektori, da prođu kurseve, da prođu obuku i da budu inspektori. Ali, mi moramo sebe da promenimo. Mi moramo narodu da kažemo da taj nije dobar koji ne izdaje fiskalni račun, zato što taj uzima od naše dece, uzima od naših puteva. I, mi time kažnjavamo sve ljude koji brinu o našoj deci, o našim putevima o našim bolnicama, školama i o svemu drugom.
Nemamo kapacitete, Nenade. Nema ih. Ne možemo da zapošljavamo sa ovakvim stanjem deficita da uzmemo da kažemo – dajte nam 2000 ljudi, a potrebno nam je 2000 ljudi. Nemojte da vam kažem, da imamo gradove odakle mi dođe 29 slučajeva, u svih 29 se ne evidentira promet preko fiskalne kase. I, uhvatite se za glavu, a onda vam predsednici tih opština traže - daj mi 500 miliona, daj mi 600 miliona, iz tbr. iz tekuće budžetske rezerve, da mi pokrijemo naš deficit, jer, baš ih briga za republičke prihode. To je bio problem uvek, samo što o tome niko nije hteo da govori. Neću da se dodvoravam nikome. Hoću da ljudi znaju kako država i na osnovu čega država funkcioniše. Da uzmemo da zaposlimo 1000 ljudi više, ne vi, ali neko drugi bi nas napao i rekao – a, ha, zapošljavate ćate, zapošljavate neke preko veze, partijske službenike, ne znam koga već. Ja vam kažem, nedostaje nam 2000 poreskih inspektora. Inspektori rada. Šta ćete da radite kada imate u jednom gradu na istoku Srbije, jednog inspektora, tržišnog i svi znaju tog jednog inspektora, i svi znaju da drugi ne postoji. Mi smo sada menjali, pa smo iz drugih gradova slali, pa smo ovamo, pa smo onako radili. Nema ih dovoljno. Ne možete da uradite, u dve smene ti ljudi rade, ne mogu da stignu. Ne mogu njih da kritikujem, i njima sam zahvalan na dobrom radu, većem radu, i zahvaljujući njihovom radu i imamo veće prihode u budžetu.
Sada sam dobio podatak, iz Ministarstva finansija su mi dali da Viktor Orban u Mađarskoj zaposlio 20 hiljada ljudi u poreskoj upravi. Znate li, kolika je kod njega stopa PDV – 27%, nije 20%, 27%, ali ima 20 hiljada ljudi zaposlenih u poreskoj upravi da sve mora da naplati. Mi ih imamo 5500, pri tome inspektora nemamo ni 500, a prosek starosti je 55 godina, umesto 35. Svaka čast tim ljudima. Samo vam ovo govorim koliko nam je potrebno podmlađivanje i koliko nam je potrebno novih ljudi i novog kadra.
Govorili ste o Vojsci Srbije i našem izdvajanju za KiM. Kažete da je malo za stanove. Mi za te stanove dajemo subvencionisane kredite za vojnike, kamata je ubedljivo najniža u zemlji, 2,9% do 3,2%, dinarski su krediti u pitanju. Odvojili smo 300 miliona za subvencionisanje tih kredita oficira i vojnika, plus 300 miliona dodatno u toku godine, 464 miliona za vojne penzionere, onoliko koliko možemo, a da nismo toliko novca izdvojili za KiM, što možete sa pravom da me kritikujete.
Onda bi nam neki drugi rekli da mi više KiM ne tretiramo kao deo naše teritorije i niko nikad ne bi bio zadovoljan. Mislim da smo našli najbolju meru da kažemo našem narodu na KiM da smo uz njih, da kažemo da je to deo naše zemlje, da izvršavamo obaveze i biću iskren i otvoren prema vama, više nego što bi to bilo u odnosu prema svim drugim građanima.
Postoje delovi na kojima ne možemo da naplatimo ni kilovat struje i pre svega se govori o teritoriji KiM. Sve ostalo, imamo dobru naplatu. Ali zbog toga da isključujemo struju našem narodu? Ja na to nisam spreman u ovom trenutku, iako možda grešim. Želim da naši ljudi imaju električnu energiju, želim da Kosovska Mitrovica sija i svetli, ne može kao Beograd, ali želim da oni mogu da pokažu svim drugima, da uprkos nevelikim primanjima da imaju značajnu podršku svoje države Srbije, jer ljudi u Mitrovici, Leposaviću i Zvečanu i Zubinom potoku, ali i ljudi južno od Ibra, Srbi Srbiju doživljavaju kao svoju državu. Znaju oni da moraju da se snalaze, znaju oni da moraju da rade sa Albancima, znaju oni da moraju da razgovaraju i da rešavaju probleme i sa kosovskim vlastima, sve oni to znaju, ali uvek u srcu oni imaju samo jednu državu, a to je Srbija i sada mi treba da im ugasimo to. To možda može neko da kritikuje, ja mislim da nemamo druge.
Da li je veliki novac za KiM, veliki je novac, ako ste izračunali sve po različitim razdelima, mnogo veliki novac. To danas možemo, lakše bi bilo da je nešto manji, ali neću da se zbog toga niti žalim, niti bilo šta, to je nešto što bi bilo dobro da možemo u budućnosti da povećamo, ali tu imamo bezbroj problema. Tu plaćamo plate za ljude koji ne žive na Kosovu, jer ne možemo da ustanovimo da li žive na Kosovu, plaćamo 1000 takvih plata, imamo ogromne troškove. Ako izračunate, to su stotine miliona evra, ja čak i ne želim da vam kažem tačnu cifru, a voleo bih da se zbog toga ne naljutite. Ako možete da izbrojite, ali mislim da vam nije lako da izbrojite. Nije lako izbrojati zato što ima po različitim ministarstvima, po različitim razdelima, negde se ne odvaja jasno, već je zajedno sa svim ostalim troškovima za celu Srbiju, tako da to nije lako videti. U svakom slučaju time pokazujemo šta sve tretiramo kao teritoriju Republike Srbije.
U svakom slučaju, spremni smo, otvoreni za razgovore, ali nismo spremni, nismo otvoreni za bacanje novca. Želim da vam kažem da ćemo za subvencionisanje poljoprivrednicima dati minimalnih devet milijardi, kao što sam rekao, a može da se dogodi da ide i do 12,7 milijardi ove godine. Istovremeno davanje preko organa jednu i po milijardu za životnu sredinu milijardu, tako da ljudi u Vojvodini ne moraju da brinu. Siromaštvo u Vojvodini, posebno u opštinama koje su veoma loše stojeće u Banatu, pre svega, mnogo je lakše pre svega u Sremu, nešto i u Bačkoj, nije idealno, nešto je lakše, mnogo je lošije u Banatu, ali ćemo i tu stvari da rešavamo i stvari ćemo da popravljamo.
Kada sam govorio o onim transfernim sredstvima, govorio sam uvek uz potrebu da postoje obaveznost i odgovornost za trošenje novca, a ne da imate dobrog pokrajinskog sekretara koji je dobar samo zato što će te pare da određenom licu ili određenoj organizaciji, a da iz toga ne mora ništa da proistekne i da nema nikakvog rezultata. Mislim da je to od velikog značaja, a uvek ste dobro došli, kao što znate, da otvorimo dijalog o svakom pitanju, na svaki način koji je po pitanju ustavnog, pravnog i svakog drugog statusa AP Vojvodine, u okviru Republike Srbije, pri čemu kao što vidite, nisam koristio pa sada vama prebacujem nešto šta vi želite, šta onaj želi, znam da verujete da želim i Vojvodini jednako dobro kao i Beogradu, kao i svakom drugom delu Srbije.
Tako da sam siguran da naš dijalog može da donese samo do najboljih mogućih rešenja, ali para preko ovoga što smo dali nema - 7,3%. Čini mi se da bismo nešto bolje taj novac mogli da iskoristimo, ali nisam ja taj koji mogu da menjam istorijske okolnosti, iako, da budem iskren, oni koji su pravili ekonomske i finansijske aranžmane između Beograda i Novog Sada ne razumem šta su uradili. Kao da su imali ćup iz kog su vadili pare nerazumevajući da jednog dana za svaki dinar mora da se odgovara i da morate te pare vrlo transparentno da postavite. Hvala vam.
Ako mi dozvolite. Dakle, jel to ona fabrika, gospodine Čanak, za koju su mi govorili da ne postoji ili da neće da postoji za „Lir“ i „ Delfaj“. Jel to ona fabrika? Nije Nenad govorio, neki drugi su govorili. Da, neki su i o Skupštini govorili i u saopštenjima o izbornoj kampanji. Govorili su da lažem za „Lir“ i „Delfaj“. Govorili su da nikada neću da zaposlim nikoga, a pre neki dan sam obišao „Delfaj“ gde radi 1.500 ljudi. Posle 35 godina kao što vidite neke velike fabrike su došle u Novi Sad i počele su da zapošljavaju ljude.
Sad da se vratimo na vaše pitanje. U pravu ste. Jedna od te dve fabrike ima sedište u Beogradu. Dakle, 42,7% od poreza na dobit ostaje u Beogradu, ide u republičku kasu. Ne treba to da vas žalosti jer na kraju kasa Beograda i kasa Novog Sada je uvek ista kasa, jer mi vas ne pitamo jel Novom Sadu dajemo, to je srpska kasa. Nisam pričao o lokalnoj samoupravi, o gradovima Beogradu i Novom Sadu. To je srpska kasa i to je jedinstvena kasa. Ne može Beogradu da bude dobro, a Novom Sadu loše i Novom Sadu da bude dobro, a Beogradu loše.
Nemojte da smetnete sa uma da smo mi dali za Novi Sad tri miliona evra za uređenje fasada, zato što ga smatramo posebnim turističkim potencijalom i zbog toga što su omladinska prestonica, zatim i prestonica kulture 2021. godine i to izdvajamo i za Niš. Oni su nam dali na 210 miliona projekat. Nema bez projekta. Dakle, 209 miliona, to dajemo i Beogradu, što možete da vidite u Karađorđevoj ulici itd.
Daćemo sada i za Palanku inače će da propadnu i da crknu posle svega što im se desilo ako im ne budem …
(Radoslav Milojičić, s mesta: Četiri dana nemaju vodu.)
Zato i kažem, kakvo ste im stanje ostavili, dobro je da nemaju 40 godina vode, a ne četiri dana, ali pomoći ćemo i da imaju vode i da imaju para u budžetu iako su ostali bez ičega.
Dakle, „Lir“ i „Dejfaj“ poreze na zarade, samo ste to zaboravili da kažete, idu teritorijalno, tamo gde rade. Od poreza na zarade 18% ostaje Novom Sadu i od „Lira“ i od „Dejfaja“. Ali, ne zaboravite najvažniju stvar, u Novom Sadu je zaposleno tri hiljade ljudi koji nisu imali posao, uglavnom mladih ljudi između 18 i 30 godina i to je velika stvar. Mladi ljudi od 18 do 30 godina uče se da rade u
privatnoj firmi. Ostaće 80%. Neki će da dobiju otkaz, ali će da nauče da rade, dolaze rano na posao, vraćaju se sa posla umorni, spremni da rade, spremni da napreduju, spremni da žive za svoj posao. To je velika promena. Mi 40 godina nismo imali tako veliku fabriku u Novom Sadu. Sada smo dve doveli u Novi Sad i mislimo da nastavimo na istom poslu da to radimo. Sasvim sigurno 35. Tako veliko.
Ono što je važno, nisam znao za taj problem i voleo bih, u pravu ste, da oko poreza na dobit, nije mi problem Novi Sad, Novi Sad nema problema kao grad sa svojim budžetom, nema ga ni Pokrajina. Dobija ga od nas i mi uvek možemo i više sredstava da prebacimo. Ista je kasa, kao što rekoh. Ali mi je problem ako firma koja ima posao u Lebanu ili u Krupnju je prijavljena u Beogradu bez obzira na to što te pare ostaju u državnoj kasi. Ostaju i ovako i onako, ali bih voleo da dobar …
(Nenad Čanak, s mesta: Senta, kaže čovek.)
U Senti, i od „Tisa automotiva“ i svega drugog verujem da možemo na isti takav način to da regulišemo. Tako da bi to ostajalo i Vojvodini i naravno ovo što pripada lokalnoj samoupravi da ostaje lokalnoj samoupravi.
U svakom slučaju, za to smo otvoreni, ali mislim da stvari idu dobro, idu bolje. Da li idu idealno? Ne idu, ali možete da mislite kako će da bude kada sledeće godine u ovo vreme budemo razgovarali, a imamo fabriku u Kruševcu sa tri hiljade ljudi novu, „Kromberg i Šubert“, budemo imali „Kupertajers“ uvećan za novih 500 mesta, budemo imali još neku fabriku, pa u Kraljevo odvedemo fabriku, pa taj deo koji nam je gotovo gladan posle privatizacije pljačkaške, posle mnogo toga što je uništeno i razoreno, verujem da onda možemo da sa mnogo više optimizma gledamo u budućnost.
Vama hvala na korektnosti i dobrim predlozima. Uvek smo spremni da i razgovaramo i donosimo odluke zajednički u interesu i građana Vojvodine i interesu svih građana Srbije. Hvala još jednom.
Mnogo pitanja ste pokrenuli, pokušaću kratko da odgovorim.
Priča o dualnom obrazovanju nije priča ni za pola godine, ni za godinu, ni za pet. Nećemo mi imati dualno obrazovanje završeno i uvedeno u našoj zemlji u većinskom delu našeg prosvetnog sistema bogami na za deset ni za petnaest godina, ali sve što više budemo imali obuhvat kroz dualno obrazovanje biće lakše za našu privredu i naš ekonomski rast biće održiv. Nisu to rezultati u kojima će neko moći da vam kaže – sutra niste postigli. Važan je tempo kojim idemo. Nikada nisam zadovoljan tim tempom. Nisam čak video ni da je to izazvalo veliku pažnju kada je inače generalni sekretar Švajcarske privredne komore došla ovde, koja je najveći stručnjak za dualno obrazovanje. Kod privrednika jeste, u našoj političkoj javnosti to, nažalost, nikoga nije zanimalo. Jer, kroz dualno obrazovanje, ono što mi sad organizujemo, Dragane, to je i obuka roditelja, jer i roditelji moraju da znaju šta deci da govore po tom pitanju.
Prvi put idemo kroz plan upisa u srednje škole u pojedinim lokalnim samoupravama, dakle, idemo na konsultacije sa lokalnom samoupravom, sa tržištem rada, sa privrednom komorom i tek onda Ministarstvom prosvete, odnosno državom. Zato što hoćemo da vidimo šta je to, kakvi su to kapaciteti potrebni, da ne bismo školovali hiljade menadžera koji su nam nepotrebni, a da nam pri tome nedostaju hiljade varilaca ili hiljade stolara, hiljade tesara itd. Dakle, mislim da su to stvari koje su od presudnog značaja za ekonomski napredak naše zemlje. Kao što sam rekao, bez promena u našem obrazovnom sistemu, naš današnji ekonomski rast biće održiv sledeće godine, možda i 2018. godine, a već 2019. godine počećemo da klecamo. Zato je važno da sa tim požurimo.
Govorili ste o Nišu, kliničkim centrima u Kragujevcu itd. Hoću da znate da smo u Niš uložili sada 50 miliona evra, da je to najbolji klinički centar na Balkanu, 613 postelja, da tu imamo jednu magnetnu rezonancu, dva aparata za zračenje, da to apsolutno luksuzno i čudesno izgleda. Ja sam čak pitao da li smo morali da to tako luksuzno napravimo. Nije mi žao, posebno mi nije žao što je to na jugu Srbije, gde će ljudi moći da vide, ali bolesnici na dugme pomeraju roletne, ne samo da otvaraju prozore nego pomeraju roletne, što je, složićete se, retko gde standard, u Srbiji nigde do sada nije bio, a nije baš svuda ili retko gde je čak i na zapadu.
Govorio sam, uzeo sam tu sitnicu kao primer, inače je najsavremenije opremljeno. Narednih dana se prima 50 sestara, 50 u stalni radni odnos, 50 medicinskih sestara, 25 kao njihove zamene. Ono što se 40 godina radilo, odnosno tobože radilo, sad se završava. To je najveća investicija u zdravstvu od VMA u bivšoj SFRJ. Biće otvoreno, Dragane, krajem marta, početkom aprila, bolje da kažem u aprilu 2017. godine, dakle za četiri ili pet meseci imaćemo priliku da to otvorimo u našem Nišu.
Ulažemo 29 miliona u Kragujevac, ulažemo u Novi Sad iako je to pokrajinska institucija, pokrajinska nadležnost. Koliko, Zlatibore, 38? Trideset i pet miliona evra ulažemo u Novi Sad, 29 u Kragujevac, a investicije u Beograd je oko 90 miliona evra. Dakle, sva četiri klinička centra podići ćemo na najviši mogući nivo opremljenosti, kao što smo uveli gama nož, kao što smo uveli skenere, kao što smo uveli i mnoge druge aparate, akceleratore. Napravili smo ozbiljan fond, budžetski fond za lečenje naše dece. Pogledajte samo koliko dece smo uspeli da izlečimo, koliko dece pomažemo da mogu da budu lečeni inovativnim lekovima ili najskupljim lekovima koji moraju da se donesu iz inostranstva. To su građani Srbije obezbedili. Ali smo uspeli da pametnim trošenjem novca ostavimo dovoljno prostora da novac na takva stvari, najhumanije stvari bude utrošen.
Imam jednu stvar, iako bi mi odgovaralo da kažem da sam u svemu saglasan, jer znam da to što ste vi rekli ljudi veoma vole da čuju, jednu stvar koja je političke prirode, ali jednu stvar koja je suštinske prirode. Zamolio bih vas, kada je reč o jagodinskoj pivari ili bilo kojoj drugoj kući, hajde da je ne privatizuje lokalna samouprava. Hajde, da to ne radimo zato što taj primer nigde u svetu na takav način nije mogao da funkcioniše. Ako to vredi, Dragane, ako mislite da vredi i hoćete da se kupi iz stečaja, dajte naći ćemo biznismene, pa da napravimo „due diligence“, da uradimo „feasibillty“ studiju i da nađemo privatnika koji to može da uzme. Svejedno je da li je Tončev, da li je to Dragan, Goran, Zoran, Nenad, bilo ko, ali to ima smisla, da šalu ostavimo po strani.
Dakle, to ima smisla samo u trenutku ukoliko to privatizujemo, a to da dajemo državi na grbaču, za tri meseca ćete vi doći u Beograd i tražićete da Vlada to subvencioniše. Reći ćete – nemojte da platimo struju, nemojte da uradimo ovo ili ono. Ne zato što ste vi loši, nego zato što prosto država nije dobar vlasnik, sem najvažnijih resursa, pa i tu imamo problema. Hoćemo mi da naplaćujemo porez, ne da gubimo pare. Hoćemo da naplaćujemo porez da bismo mogli da trošimo na puteve, pruge i na sve drugo. Mislim, da je to važno i siguran sam da i vi to mene razumete, ja ne mogu da kao drugi ljudi samo klimam glavom i da kažem da je sve tako.
Kada govorite o tome da krijete koji su potencijalni investitori, tu vas razumem, ja sam unutar partije, koju još neko vreme vodim, imao, najteži sukob je bio da li će „Kromberg Šubert“ da ide u Leskovac ili u Kruševac, i dvojica dobrih prijatelja, zato što štite svoje gradove iz kojih dolaze, Bata i Goran, samo što se pobili nisu oko toga gde će investitor da dođe. Jedan je za Leskovac, drugi je za Kruševac. Onda smo mi ostavili investitoru da izabere gde se njemu čini bolje, a ja sam skrivao živu glavu da me ne pronađu nijedan ni drugi nigde. Ja vam iskreno kažem, ali dobro je dok takvih slatkih muka imate. Dobro je dok fabrike hoće da dođu, pa možete da ponudite te prostore.
Hoću da vam kažem da je važno i to što, ne zaboravite, pre dve godine smo u turskim kompanijama imali svega hiljadu zaposlenih. Danas imamo sedam hiljada zaposlenih i taj broj raste. Rasim me je upoznao, bio je u Turskoj pre dva dana, i mi smo pre toga to videli, da nikada takav red za dolazak u Srbiju nije bio, ako se ne varam, je li tako Rasime? Zaista nikada takav red za dolazak u Srbiju nije bio. Očekujemo da vam već sledeće godine, pre kraja godine, ovde saopštimo da radi 20 hiljada ljudi u turskim kompanijama. Nekome to deluje beznačajno, neko će da kaže – to je tekstil. Nije sve tekstil, imamo sve više automobilsku industriju, od „Teklasa“ u Vladičinom Hanu pa nadalje. Imamo i ugostitelje, imamo one koji podižu turističke potencijale, čitave rizorte, hotele, šta god hoćete, dakle, i sve se više to širi, rekao bih, na različite privredne grane što je veoma dobro.
Ono što, oko EU, govorili ste o statusu kandidata za kandidata, vi ste privukli pozitivne emocije svih ljudi u Srbiji kada ste to rekli. A moja obaveza je da kažem da mi imao status kandidata za članstvo u EU i nikada nisam licitirao datumima. Mislim da je moguće da mi svoj posao uspešno i uspešnije završimo. Jer, jednu ste stvar ispravno rekli, ugled Srbije u Evropi je pre svega onoliki koliki je ugled naše ekonomije i našeg budžeta.
Nećete verovati, bio sam u Rigi, na samitu Kina plus 16, mislim da sam razgovarao sa 14 premijera, od toga su moji zahtevi bili za razgovor za dvoje ili troje premijera. Sa 14 sam razgovarao, svi hoće da razgovaraju sa jačom ekonomski snažnijom Srbijom. Niko nije hteo sa nama da razgovara dok nismo imali rast od 3%, dok nismo imali budžetski deficit ispod mastrikta, dok nismo imali skok na Dujing biznis listi. Danas svi hoće da razgovaraju. Verujte mi da je to osnovna stvar po kojoj vas biraju, jer oni dobijaju te podatke od MMF, Svetske banke, onda oni biraju sagovornika.
Ja sam ne slučajno rekao, da je važno da proširimo tu vrstu konsenzusa i sa drugim, u političkom spektru Srbije, da nam još mnogi drugi u budućnosti pomognu, jer mi možemo da idemo i na četiri i na pet posto. Smejali su mi se, nasmejali su se neki, meni se smejali kada sam govorio Kinezima, a što mi se nisu tako smejali kada sam ih dovodio u smederevsku Železaru. Vama je tužno to što je pet hiljada 200 ljudi dobili posao koji ste im vi oduzeli. Pet hiljada i dve stotine ljudi je dobilo posao i ima veoma pristojnu platu, to vam je tužno. Ja sam zbog toga veoma radostan. Ostavili ste nam praznu, pustu Železaru za koju nam je trebalo do skreča da dovedemo sto miliona evra da platimo. Toliko o tome. Nemojte da dobacujete, vama ni srednja škola ne bi pomogla, siguran sam ni osnovna, već bi morali u predškolsko da vas vrate, pristojnosti da vas nauče. Ne znam šta meni može da pomogne, ali vama ne može to je sigurno.
Dakle, ono što je veoma važno, to je da „Jagodinsku pivaru“ pokušamo da vidimo kako da rešimo. Da pokušamo da zainteresujemo određene investitore, da pošaljemo pisma i i-mejlove na različite adrese ljudima koji se bave tim poslom. Videli ste kako je uspešno privatizovane neke druge. Kako je „Zaječarsko pivo“ veoma uspešno, da ne reklamiram nijedno, od kada je „Hajniken“ preuzeo. Dakle, verujem da ukoliko postoji bilo kakav „biznis kejs“ da će se neko javiti da to napravi.
Za kraj, pošto su mi se smejali oko Kineza, pa su na kraju prestali da mi se smeju, ne vi nego neki drugi, kako se ja nisam nasmejao na ono što ste govorili o Italijanima i o mnogim drugima. Nama određene stvari u regionu idu na ruku. Ide nam na ruku to što Rumunija sada drastično povećava plate i penzije zahvaljujući svom velikom rastu, pri čemu mi nismo iskazali svoj puni rast. Po novoj metodologiji koju mi još nismo prihvatili, mi bismo imali za deset posto viši rast, što znači 3,1 ili 3,2 jer nismo imali obuhvat na sivoj ekonomiji. Bugarska je tako sebi uvećala rast za 10,6% , Rumunija čak za 17% i tako dalje, što mi u odnosu na cifru koju imaju u odnosu na jeda, dva, tri, četiri posto, mi to još nismo ni radili.
Oni zbog velikog rasta su doneli odluku u parlamentu da povećavaju drastično i minimalne zarade i plate i penzije. To će nama doneto još više posla. Veliki investitori su već zainteresovani za dolazak u Srbiju. Mi smo podigli minimalnu cenu rada sa 121 dinara na 130 dinara. Mogli smo mi to i na 135 dinara. Poslodavci bi se bunili, ali prošlo bi. Ali je naša želja bila upravo da privučemo sve druge iz regiona, da pobedimo sve su to naši prijatelji i Rumuni i Bugari i Makedonci, svi i ljudi u Bosni i Hercegovini, sve su to naši prijatelji, naša braća. Znate, naš je posao da brinemo o novčaniku Srbije i građana Srbije. Zato sam želeo da privučemo što više investitora. Zato sam siguran, neračunajući aerodrom da ćemo da imamo preko dve milijarde i dvesta, dve milijarde i trista investicija u sledećoj 2017. godini, plus ono što će da dobijemo za aerodrom.
Dakle, to su stvari koje su za nas od izuzetnog značaja. Italijani to osećaju, italijanske, španske firme i to najpoznatije su nam uputile pozive koje su funkcionisale u Rumuniji, nego što to još nije stupilo na snagu, čim stupi na snagu povećani dolazak u našu zemlju u našu Srbiju.
Zato verujem da mnogo toga možemo da napravimo i zato vas molim da nastavite sa vašim angažmanom i u Italiji i u Austriji i svuda, jer svaku fabriku koju dovedete, kao što smo zajednički otvarali ovu Fabriku za automobilske delove u Jagodini, dakle, koje ste upoznali ljude slučajno da li u Veroni ili Varezeu, nije ni važno, uspeli da dovedete. Nije nama problem da platimo milione da oni tu ostanu, da ih subvencionišemo, platićemo to, kao što ćemo da platimo svakom Srbinu koji ima to tržište. Samo obezbedite da ljudi hoće da dođu u Jagodinu, kao što se borimo da dođu u Ćupriju, da dođu u Paraćin, bez obzira ko gde vlada na bilo koji način.
Jedino što sa transfernim sredstvima imamo problem, imamo problem taj da opštine mnoge nisu razumele da moraju da skrešu svoj deficit. Misle jedne godine smo se izvukli, dobili smo od države, dobili smo drugi put, misle da može doveka. Ne može doveka. Molim predsednike opština, mnogi su veoma pametni, veoma sposobni, molim ih da skrešu svoje deficite, imaće mnogo više, posebno dolaskom investitora, od onoga što ostaje lokalnim samoupravama, imaće mnogo više da ulažu u razvoj lokalne infrastrukture. Samo moraju da se ponašaju ozbiljno, jer nama je nosilac deficita ove godine nije Vlada Srbije, koja plaća sve, koja plaća penzije, koja plaća plate, koja plaća sve, nisu nam čak ni projektni zajmovi, nego su nam opštine i gradovi.
Govorite o automobilima, potpuno ste u pravu. Mi sada razmatramo mogućnost operativnog lizinga. Ne možete dve godine da naterate službe da vam dostave izveštaj. Hoćete da vam kažem zašto? Zato što nas održavanje košta skuplje na godišnjem nivou nego ti automobili. Sada da vam ja pričam ko se tu kako ugradio, otkud ja to znam. Skuplje nas košta održavanje nego cena tih automobila. Svi to znate, i svi to znaju ovde. I kad kažete i kada pomenete – hajde ljudi, ukinite to, da to nije moj auto, da to nije ovog ministra, auto onog ministra, daj da uzmemo firmu na operativni lizing, kao što rade u Švedskoj, kao što rade u mnogim drugim naprednim zemljama, odjednom šest meseci ne mogu da dobijem papir. Stvarno je tako.
Ako možemo, ako budemo mogli da to uradimo, molimo vas da nas podržite, jer ćemo time da imamo ogromne uštede u narednom periodu dodatno. Nisam ja to predlagao, nismo mi to radili zato što smo mi mislili da ćemo tu mnogo novca da uštedimo. Nije stvar u tome što ja nisam uzeo ni jednu dnevnicu, a do sada bih imao negde 90.000 evra da sam prikupljao dnevnice, a neki su uzeli više od 60.000 i 70.000 evra.
(Vojislav Šešelj, s mesta: Ministri?)
Ne, dosovski kandidati, Vojislave, al za predsednika. Zato što se samo razmišljalo o tome kako i na koji način da se oni obogate, a ne kakav odnos prema državi da pokažu.
Ali, mislim da je suština u tome da mi svojim odnosom prema državi možemo da pokažemo da stvari u Srbiji menjamo i zato nam je potrebna vaša pomoć, a nemojte da se ljutite što se ponekad sa nekom idejom ne saglasim, zato što mislim da ta vrsta dijaloga i ta vrsta komunikacije uvek donese neka nova rešenja i neke nove ideje.
Vama čestitam na energiji i želim da je još više koristite za ekonomski razvoj čitavog Pomoravskog okruga i Srbije, a ne samo Jagodine. Hvala.
Pokušaću da odgovorim na svako pitanje.
Rekli ste da smo dali ''Endaviju'' 1,6 miliona evra subvenciju stranke kompanije u IT sektoru, ako sam dobro razumeo. Da li ste tako rekli?
(Marko Đurišić, s mesta: Da, tako sam rekao. Koja je kupila domaću firmu.)
Tako ste rekli da smo dali 1,6 miliona evra, tako ste rekli, mi im nismo dali ni dinar. To je sve što imam da vam kažem. Toliko. Ali to je kao kada moram da komentarišem da li ću da prodam sopstvenu ćerku, zato što je to napisano u nekim novinama. Ne govorim ja o vama i vašoj nameri, ni najmanje, vaša namera je bila korektna i na korektan način ste obrazlagali budžet. Iz vašeg objašnjenja i vašeg obrazloženja se videlo da je veoma teško napadati ovaj budžet. Za ozbiljne ljude je veoma teško da ga napadate. Neodgovorni ljudi mogu da rade šta hoće, ozbiljni i odgovorni ljudi veoma teško mogu da napadaju ovakav budžet. Rekoh vam 20 i nekoliko su prošli kroz moje ruke i dobro znam šta je to, i zato znam koliko je teško ovakav budžet napasti, zato što je dobro balansiran, dobro urađen, u zemlji u kojoj su i makroekonomski i fiskalni parametri odlični i idu sve bolje, gde nikakvih problema nemamo.
Govorili ste, krenuću od onoga sa čim ste vi krenuli, o kratkom roku za budžet, pa ste rekli ako smo već morali da kasnimo nekoliko dana, hvala na tome, morali smo da kasnimo zbog svega o čemu smo vam već govorili. Rešili smo i želeli smo pre nego što zaseda Bord MMF-a da završimo tu priču da bismo mogli da prođemo šestu reviziju i da mirno uđemo u narednu godinu, morali smo da ispunimo i ono što nam je MMF stavio, kao pro-reaction, kao prethodne akcije za ispunjavanje uslova da bismo mogli da prođemo reviziju i sve smo to uradili. Da li smo uradili na vreme ili ne, uradili smo na vreme. To je ono što smo morali da napravimo. Nemojte da vas podsećam i neću da o tome insistiram, ljudi se sećaju da smo imali u ovoj zemlji i privremeno finansiranje, a sećam se i kada su me i Čedomir Jovanović, i kada su Tomu Nikolića, Vojislav Koštunica i mnogi drugi molili da u 11 uveče 30. ili 31. decembra pustimo da se budžet izglasa, kako ne bismo imali privremeno finansiranje. LJudi danas je, ne znam, 3, 4, 5, 6. decembar, koji je od tih datuma, to je još mesec dana pre nego što bi bilo potrebno privremeno finansiranje, kao što smo imali nekada, ali OK.
Govorili smo o tome da li je istorijski minimum deficita, de facto jeste. Kroz papire ne mora da bude, suštinski jeste, zato što nismo imali privatizaciju ni od 500.000.000 evra, ni od 1.900.000.000 kada ste imali sa „Mobtelom“, pa ste mogli da kažete da je deficit toliki i toliki, jer vam je to računato kao budžetski prihodi, jer se nama prihodi od privatizacije računaju kao budžetski prihodi. Još jednom da ponovim, mi nismo uračunali za sledeću godinu, što je važno da ljudi znaju, nismo računali privatizacione prihode, nismo računali ono što ćemo da dobijemo od Aerodroma. Dakle, nama će stanje u budžetu svakako biti značajno bolje od ovog ovde koje je predviđeno. Mi sledeće godine, ukoliko bismo prihvatili tu metodologiju, možemo da vam se hvalimo ogromnim suficitom u trenutku kada nam dođe ap-from plaćanje za Aerodrom. Ali to nema smisla, mi smo dovoljno ozbiljni ljudi da govorimo o tome kako smo postavili sistem i da li će taj sistem da funkcioniše za godinu, dve ili tri kada ne bude drugih privatizacionih prihoda, a to je najvažnije, to je zdravlje, to je krvotok, to je ekonomija, to je novčanik jedne zemlje. To smo postavili bolje nego ikada.
Postavlja se pitanje da li će ljudi živeti bolje. I to je inače uvek najlakše populističko pitanje za naše građane. Svaka čast, to svaki političar ume da koristi. Da živeće, osim što svaki put kada se povećavaju primanja za 5% i 10%, živi se bolje. Samo što to ljudi nikada neće ni da prihvate ni da priznaju i to je naša priroda. Pitao sam vas da mi neko kaže kada je neko to živeo dobro? Nikada niko u Srbiji to nije priznao. Koje je to godine bilo u našoj istoriji? Nemojte da mi kažete sada pre pet, ili 10, ili 20 godina, kažite mi u istoriji, kada smo to bili srećni, kada smo to bili zadovoljni, da pogledamo u knjige, pa da vidite da nikada nismo bili zadovoljni.
Ne brine mene to što je subjektivno osećanje, mene brine šta je realno. Mene brine da li možemo da obezbedimo vodu, struju, puteve, ulice, savremene pruge, bolje vozove, bolje autoputeve baš kao onaj kojim ste prošli između LJiga i Preljine i koji ste videli da izgleda bolje autoputevi u Austriji, Švajcarskoj i Nemačkoj. Niste, otidite da vidite i bićete ponosni na svoju zemlju i na svoje građane koji su to mogli da naprave i koji su to uradili na takav način.
Uskoro otvaramo nove deonice na istoku Srbije i jugu Srbije i opet ćete biti ponosni na svoju zemlju. To je ono što ljudima čini život boljim. U Nišu ćemo da imamo najbolju kliniku na Balkanu. Mnogo toga se menja i mnogo toga ide napred. Pogledajte koliko turista imamo više, 13% turista je više. Svake godine kumulativno idemo na 11, 12 i 13% turista više. Hoteli, koliko smo imali a koliko danas, sa 36 na 95 samo u Beogradu, u poslednje četiri godine kategorisanih hotela. Dakle, za gotovo tri puta uvećan broj. Neki ljudi su videli tu priliku, u stalnom povećanju broja turista i uspeli da naprave posao. Biće im potrebno još više.
Vi se smejte, smejte imaćemo znakove i na engleskom i na ruskom i kineskom jeziku i na svakom drugom zato što hoćemo te ljude da privučemo da ovde dolaze što je moguće više.
Postavili ste jedno veoma važno pitanje, jedno veoma tačno i precizno pitanje na koje nemam odgovor. Voleo bih da ga danas čujem od Aleksandra Vulina, ali nisam siguran da ga svi zajedno možemo da damo. Mnogo para dajemo, 136 ili 132 milijarde za socijalu. Dajemo 137 milijardi za socijalu, to je ogroman novac, to je milijardu i 100 miliona evra, ogroman novac. Voleo bih da je manje. Nisam želeo da bude manje zato što znam da imamo tako značajan broj siromašnih ljudi, ljudi u stanju socijalne potrebe.
Moje pitanje za vas je, siguran sam da negde gađamo pogrešno kako ste vi to postavili, da li gađamo ispravno ili ne. Vidim da negde gađamo pogrešno. Hajde da vidimo kako taj veliki novac bolje da raspodelimo. Hajde da pogledamo pa nam dajte ideju, a da nekome ne uskratimo pravo. Siguran sam da bismo to mogli bolje da pogodimo.
Rekli ste da se povećavaju plate, ja ću vam pročitati tačne cifre da biste videli da se smanjuju. Povećavaju su prošloj i u ovoj godini i još nisu dostigle nivo iz 2014. godine. Dakle, pogledajte čitam vam precizne cifre u dinar, 2014. godina 240 milijardi 949 miliona, smanjuje se u 2015. godini posle mera fiskalne konsolidacije, govorim o platama u javnom sektoru na 215 milijardi 714 miliona, zatim raste u 2016. godini zbog uvećanja koje smo pravili od 2, 3 i 4% za nastavnike i učitelje na 221.277. Raste upravo zbog daljeg povećanja za nastavnike, učitelje na 232.375. Još nam fali osam milijardi da bismo dostigli onaj nivo koju smo imali. Imaće nastavnici i učitelji veće plate nešto, zdravstveni radnici iste, policajci i vojnici za nijansu manje, ali će javna uprava, ono gde sedi predsednik Vlade, ono gde sedite vi i ne znam ko još, na različite načine ljudi zaposleni ovde, kada to kažem vi, oni će i dalje da imaju iste, niže plate.
Da li smo fer prema tim ljudima? Hoćemo negde da destimulišemo, tu imamo mnogo vrednih i dobrih ljudi, ali upravo hoćemo da destimulišemo ljude za radom u javnom upravi. Želimo da idu u privatni sektor, želimo da rade u nekim drugim preduzećima, pre svega proizvodnim, a ne u javnoj administraciji. Dakle, to su stvarno cifre i one se vrlo precizno vide, tu nema nikakvih izmišljotina ili bilo čega spornog.
Što se tiče da li je to novac građana Srbije? Sve je novac građana Srbije. Samo neko ume da ga čuva i ume da ga troši, a neko ne ume. Mislim da onaj ko drži kasu i ko vodi državu to mora najbolje da zna i da bude najodgovorniji. Upravo se zato vlade i razlikuju. Zato mislim da je toliko omraženi i kritikovani Milan Stojadinović bio mnogo uspešniji u srpskoj istoriji nego mnogi drugi koji su bili veoma hvaljeni upravo zato što je umeo i da troši i zato što je umeo i da štedi i znao je kako to da radi i domaćinski se odnosio prema kasi i novčaniku.
Govorite o stranačkom zapošljavanju, ovde nema laži, nema prevare. Da li ima izuzetaka, ima ih sigurno. Da li ima anomalija, nepravilnosti, ima ih sigurno, posebno na nivou lokalnih samouprava. Nemam nikakve sumnje. Ja u Vladi nikoga novog nisam video već dve ili tri godine, nikog novog.
Mi odobravamo odlukom Vlade, da bi neko bio zaposlen, da biste vi Marko razumeli, mi moramo odlukom Vlade da odobrimo. Mi moramo odlukom Vlade da odobrimo Kliničkom centru Niš 50 novih medicinskih sestara. Ne može odluku da donese direktor Kliničkog centra, upravni odbor ili bilo ko drugi. To se ne dešava Marko. Toga nema. To su šuplje priče za novine, kao i mnoge druge. Prazne priče, kao što se preterivalo o tome u vaše vreme, sada se ne preteruje, sada se bukvalno izmišlja šta kome padne napamet, šta mu se bolje prodaje, e to ću da napišem. Imamo sezonske za protivgradnu zaštitu i za mnoge druge stvari.
Dakle, govorili smo o zapošljavanju i nezapošljavanju i da je naš argument najjeftinija radna snaga. Nije, samo bi bilo loše da imamo najskuplju radnu snagu. Naši argumenti pri privlačenju investitora su stabilna politička, veoma stabilna makroekonomska i fiskalna situacija u našoj zemlji. Verujte mi da su to prve dve stvari koje svaki investitor gleda. To su dve apsolutno najvažnije stvari. Tek posle toga mu kao treća stvar dolaze podsticaji, odnosno subvencije za njegovo ulaganje i za pravljenje fabrike i neće da dođe ako ne dobije podsticaje. Odu svuda u okruženje.
Onaj koji mi priča da to nije tačno, taj vas laže. Sa bezbroj njih sam razgovarao i pregovarao i znam kako se ljudi dovode u zemlju. Nije nam žao da damo na fabriku ni milion, ni dva miliona evra ako će to da zaposli ljude, ako će to da proizvodi, ako će to da stvori višak vrednosti. To je najpametnije potrošen novac a ne bacanje u rupu da se povećavaju plate u javnoj upravi. Mislim da smo to najpametniji način iskoristili.
Ne zaboravite da je poslovni ambijent četvrto što ih privlači. Mogu li lako da dođu do dozvola, ne mogu li da dođu do dozvola, kako im se obraćaju šalterski službenici. Danas smo dobili od EU za sektorsko budžetsko planiranje i reforme javne uprave 80 miliona evra. To se neće jednostavno videti, to je veliki novac kojim mi sebe treba da promenimo da bismo se bolje odnosili prema građaninu koji mora da bude bog za svakog od nas.
Bio sam jedanput gost u Japanu kada sam bio u opoziciji. Bio sam gost na poziv japanske vlade i mnogo sam naučio o odnosu prema građanima. Mnogo sam naučio o tome kakve su njihove obaveze. Da vidite generalnog sekretara, predsednika vlade i skupštine japanske, građanin koji bi se požalio na nešto, deset puta bi došao do njega šta nije bilo u redu i kako može da pomogne. Kod nas pokušajte da dobijete nekog telefonom, nikome se neće javiti dok ga ne zove Tramp ili Putin lično, zato što svaki na nivou značaja Trampa ili Putina. To su problemi sa kojima se suočavamo i gde sebe moramo da menjamo.
Pitajte neke od ovih poslanika kada pokušavaju neke važne ljude da dobiju, koga mogu da dobiju a koga ne mogu da dobiju. Koga mogu da dobiju uvek, a koga ne dobiju nikada. Uvek ćete videti kakve probleme po tom pitanju imamo.
Dalje, što se tiče obrazovanja u IT sektoru, apsolutno sam saglasan sa vama. Zar niste primetili u budžetu i očekivao sam da svi to pohvalite, deset miliona evra smo uložili. Nama treba za novih 10.000 ljudi 50 miliona evra, tako smo računali. Dakle, za 10.000 novih ljudi koji bi prošli obuku, koji bi bili stručni, koji bi mogli da budu zaposleni IT sektoru treba nam 50 miliona evra. Mi smo za ovu godinu izdvojili za 2.000 odmah, spremni smo da preko TBR i na druge načine izdvojimo još toliko, da za 4.000 novozaposlenih i da 4.000 novih ljudi rodimo, stvorimo za IT sektor, upravo da bismo tu pomogli.
Niste mnogo promašili, bilo je problema oko toga da li da se daje za firmu Endava ili ne, ali pare nisu date da znate. Odustalo se od toga, razgovaralo se sa svim tim našim klincima i taj je problem rešen. Bilo je priče, ali odluka nije doneta nikada.
Dalje, što se tiče zasnivanja porodica, mi smo dali, videli ste prvi novac za Slavicu Đukić Dejanović da bi upravo mogla da istraži koje su to javne politike, šta je to što mi treba da uradimo da bismo mogli da podstaknemo natalitet.
Dali smo veliki novac da bi se došlo do zaključaka šta je to šta treba da uradimo i nije to samo ono što bi ljudi rekli ekonomsko blagostanje. Imate zemlje koje ekonomski stoje neuporedivo bolje od Srbije i imaju još veći problem sa priraštajem od Srbije. Tu ima mnogo faktora i zato je potrebno da to Slavica i da to ozbiljno i stručno istraže, a nije nam problem onda da za sledeću godinu damo mnogo više para, samo nam dajte šta je to što nam donosi siguran rezultat. Ja ne volim da tome prilazimo laički, nestručno i da to samo kažemo – daj nam pare, biće bolje. Ništa nam ne garantuje da će biti bolje. Ne dam pare ako nema garancija da će biti bolje. Ne dam pare za džabe. Dajem pare ako ima koristi. Mislim da tako treba da se ponašamo i tako se i ponašamo.
Pričali ste o Zakonu o smanjenju penzija. Prosečno smanjenje penzija prvi put je bilo 5,8%. Posle povećanja penzija sada to će biti nešto manje od 3%. Verujem da ćemo dogodine uspeti da imamo veći obim penzija, nego što je bio pre tri godine, gotovo sam siguran u to, neću čak ni da pominjem jednokratna davanja. To je kao poklon. Govorim o sistemskom rešenju za penziju, ali to zavisi od toga kako ćemo da uradimo i mislim da će biti nešto bolje raspoređeno.
Da, moj otac i majka imaće nešto manju, ali će najsiromašniji penzioneri iz srednjeg sloja penzioneri imati značajno veću. Ja nemam ništa protiv toga. Mislim da je to pravičnije i pravilnije posebno u uslovima koje smo imali u to vreme, u uslovima ekonomske krize.
U budućnosti će se ponovo vratiti onima koji su imali velike. Nemam nikakvih sumnji, ali će u masi sredstava to biti veći iznosi za penzije i za veći broj penzionera.
Ne zaboravite da već danas imate sa ovim povećanjem 73% penzionera koji imaju veće penzije nego što su ih ikada imali. I ne kažem ja da su one dovoljne. One su male, ali ne zaboravite da mi danas isplaćujemo 40% za penzionere iz budžeta od onoga što su nam budžetski prihodi zato što nema u PIO fondu, nema tih para. Pojedene pare. Imali smo da plaćamo 58%, je li tako bilo na početku mandata sada samo 40% plaćamo iz budžeta. Hoćemo da dođemo da plaćamo 20%, e onda neće biti problema za velike i značajnije isplate penzija.
Na mesečnom nivou? Godišnjem? Godišnje nam je 510 milijardi, više boga mi 40% i nešto, ne, ne samo malo govorim o dinarima, dakle, nama je 45 milijardi mesečnom nivou isplata penzija. Tako je, 510 milijardi nam je na godišnjem nivou isplata penzija. Ja vas pitam samo – a kako mislite na koji način da se to isplati, od toga moramo 40% para, dakle 202, 203 milijarde da isplatimo iz budžeta, a ne od PIO fonda. Ja mislim da to nije lako ni malo jednostavno, ali uspevamo.
Što se tiče zaposlenosti i nezaposlenosti, nikada se te cifre ne podudaraju. Nemate nijedan spisak koji govori o podudaranju zato što imate i sezonske radnike, zato što radite anketu u kojoj ljudi govore da li su zaposleni ili nisu, zato što imate i kućne poslove i neformalna zaposlenja i sve drugo.
Ono što je dobra vest, u kojoj ja ne verujem, zato vam je i nisam saopštavao danas, čekam da se potvrdi, imali smo 15,2% nezaposlenost, što nije dobro, ali je mnogo bolje u odnosu na ono što je bilo i veliki napredak. Skok 10% to je, boga mi, za 40% skok od vrednosti koje smo imali.
Imamo najnovije podatke koji govore da u poslednjem kvartalu ta nezaposlenost je pala na 13,8%. Ja čekam da se potvrdi. Dok ne vidim u apsolutnim brojkama podatke, neću ništa da govorim. Ali, nećemo mi sa tim imati preveliki problem.
Mi ćemo u naredne dve, tri godine to uspeti da spustimo drastično, stanje nezaposlenosti. Drugi su nama problemi od političke stabilnosti i u zemlji i u regionu. Problem nam je kako da rešimo pitanje nenaplativih potraživanja u bankama tzv. „empijelova“ zato što to tek može dodatno da podstakne kreditnu aktivnost i ako danas imamo unapređenje, rast kreditne aktivnosti od 1,6%, bolje kamatne stope.
Sve je bolje nego što je ikada bilo, ali ne vredi. I dalje imamo problem jer neće privredi da daju lako kredite upravo zbog tih „empielova“ koji iznose – koliko, dve milijarde, 2,5 milijarde i mi sada gledamo kako da to rešimo i pregovaramo sa svim tim kompanijama da vidimo kako da nađemo rešenje da ne idemo preko loše banke da to rešavamo, nego da to rešavamo po nekim drugim principima. Imamo mnogo teških zadataka ispred nas u narednom periodu koji treba da dovedu do još zdravije situacije i do toga da to bude mnogo bolje.
Vama hvala na diskusiji. Bila je korektna i veoma je važno da ponovim ono što sam rekao i bila je korektna između ostalog, ne usuđujući se da ocenjujem da biste se ponašali drugačije, siguran sam da biste se uvek slično ili isto ponašali, što je dobro za Narodnu skupštinu, ali je zaista teško napadati ovaj budžet objektivnim argumentima, veoma teško. Naravno da uvek postoje ljudi kojima argumenti ne znače ništa i koji će da napadaju sve što im pada na pamet jer prosto su takvi. Uživaju u tome i znaju da imate pet ili 10% ljudi koji nešto mrze pa žele da čuju loše, ali ovaj budžet je veoma teško napasti objektivnim argumentima. Slušam raspravu u tri dana prethodna. Da se niko ne naljuti, nisam čuo nijedan ozbiljan argument za napad na budžet.
Ja znam da i vi znate da je budžet dobar. I znam da drugi znaju da je dobar budžet. Razumem posao opozicionih poslanika. Sam sam to radio bezbroj puta. Ali je dobro i dobro je da se kaže da je Srbija u dobroj situaciji da ima ovako dobar budžet i da se nalazi na dobrom putu. I zato sam zadovoljan što smo danas imali dobru diskusiju i verujem da ćemo je i sutra nastaviti i sa ostalim ministrima i sve preostale dana, pošto će do kraja i po amandmanima biti ministri na raspravi i pokušati da odgovaraju, bar oni koji su zaduženi za određene razdele, jer mislim da je ta diskusija i komunikacija između izvršne i zakonodavne vlasti od prioritetnog značaja i za naš demokratski i za sve ukupno stabilizujuće deluje na ukupni politički poredak. Hvala vam najlepše.
(Marko Đurišić, s mesta: Replika.)
Ako mogu da zamolim za malo pažnje.
Dakle, naravno da ste opet pokušali da manipulišete onim što sam rekao, a sad ću da ponovim, da sebe citiram od malopre. Dakle, nismo isplatili ni dinara kompaniji koju ste pomenuli. To sam vam malopre rekao, a sada vam ponavljam – nećemo isplatiti ni dinar. Kako saznajem…
(Narodni poslanik Marko Đurišić dobacuje s mesta.)
Ne, piše u ukupnoj sumi, a ne piše određena suma. Da li će sve ove firme dobiti novac, to ćemo još da vidimo. To je predviđeno, a da li će one dobiti, neke sigurno neće, a neke nove hoće.
Da vam kažem nešto, to što je vama smešno i to što pokazujete nepristojnost, to što dobacujete, to što vičete, to što pokazujete vaše crteže koji ne mogu da dočaraju koliko ste toga pokrali kroz stečajne postupke, pa polazite od svih drugih na različite načine, ja ne mogu da vam pomognem, ali ovde ni Sigmund Frojd ne bi mogao da pomogne, da vam ja iskreno kažem. Teško je vama naći pomoći, bilo kakvu podršku, da vam iskreno kažem, ali nadu nikada ne treba gubiti.
Dakle, imamo mi i u pajplajnu bezbroj takvih mogućnosti. Prvo, nije u budžetu, kao što vi dobro znate, gospodine Đurišiću, nego pišu kompanije za koje je moguće da se izdvoji novac. Da li će se izdvojiti, o tom potom. Još nisu potpisani ugovori sa tim kompanijama, ni sa jednom od ovde 30 kompanija koje su navedene. Da li će biti, o tom potom. Vlada nije donela odluku i neće doneti tu odluku, a Frojda, ne vredi, ništa ne može da vam pomogne. Jednostavno, ne ide, ali ja verujem, koliko imamo, još nekoliko meseci neće biti Frojd ni potreban u ovoj Narodnoj skupštini. Na nekom drugom mestu ćete morati da ga potražite.
Dakle, dame i gospodo, da vam nešto kažem, postoje ljudi ozbiljni i ljudi koji mogu nešto da urade u politici, a postoje i oni ljudi koji ne znaju šta će sa sobom, a kamoli šta bi sa nekim drugim ili određenim činjenicama. Ja da im pomognem, pokušavao sam, nije vredelo, od toga sam odustao. Danas vidim da ne ide i nešto drugo. Vi, ljudi, je li vi sebe vidite, ljudi? Jel vas nije sramota da se tako ponašate? Pa, tako se u Skupštini niko nikada nije ponašao. Žao mi je što vas predsednica ne opomene, ali nije važno. Sada želim da objasnim građanima, to su oni ljudi koji su do juče vodili kampanju preko svojih medija, dolazili tu u poslaničke grupe većine, želeći verovatno da se fizički obračunaju sa nekim.
Evo, ja se tresem od straha koliko ste hrabri i opasni. Rekli su kako ću da pobegnem od njih iz ove Narodne skupštine. Ne bih otišao iz ove Skupštine dok ste vi tu, nema tih para, nema mi bolje zabave, da vam iskreno kažem. Toliko su mi ozbiljni i teški dani da mi je najlepše kada vas gledam. Ali, ti ljudi su, sem što mene zabavljaju, što je dobro, uradili nekoliko loših stvari, stvari koje se nikada u Skupštini nisu dešavale. Dolazili su u klupe većine, neke su provocirali, neke su psovali, nekima su psovali majku. U međuvremenu je majka tim narodnim poslanicima preminula, a nisu se setili ni da kažu – izvini. Da je bilo obrnuto, digli bi dreku, pričali bi ko zna kakve bajke i priče. Uzgred, čak ste i pljuvali ljude, što baš ne odgovara ljudima koji se diče moralom, čašću i poštenjem.
Ali, meni je dobro da sam shvatio šta su vaše sposobnosti. To je likovna sekcija. Likovna sekcija kod čika Frojda i to je jedino što može da vam pomogne. Ja verujem da ipak mogu da vam budem od pomoći i podrške, to nije beznačajno, ali ja bih molio ako može kamera njih da slika sve vreme, da ljudi vide o kakvim ljudima je reč, da prosto svi ljudi shvate o čemu je ovde reč, da samo vide njihov pogled, osmeh, lice i prst, šta sve vreme time rade. Osim ako nećete da mi majku psujete ili mrtvog oca ili nekog drugog Martinoviću ili nešto drugo. A, nećete o mikrofon, to ćete ovako. Nećete u mikrofon, ali ćete ovako. Hajde da vidim to. Hajde da vidim kako ste hrabri i da vidim kakve ste muškarčine. Samo nemoj da šaljete žene, kao što ste obično radili. Treba da se stidite šta sve radite u Narodnoj skupštini. E, ovaj podseća na Zagora, Te-Neja i Čiko Gonzalesa, Kajatano Felipea sa ovim „jelenskih mi rogova“.
Dobro, da mi vratimo u ozbiljne stvari. Mi ćemo morati da uložimo mnogo više ili ovaj novac nešto više čak od toga iz TDR-a verujem za veći broj kompanija. Ali, ova kompanija, posle razgovora koji smo imali sa predstavnicima našeg IT sektora, neće dobiti taj novac. Mislim da ste, Ana, vi to objasnili i predstavnicima, ako se ja ne varam, ako je u pitanju britanska kompanija. Dakle, u pitanju je britanska kompanija. Objasnili smo im da oni to neće moći da dobiju.
Vama hvala na pažnji još jedanput, hvala na korektnosti.
A što se vas tiče, čim je ozbiljna rasprava, vi nemate šta da kažete. Samo kao Čiko i Zagor onda se javite i počnete da nešto vadite te crteže i da prizivate čika Frojda u pomoć. Ali, uskoro vam stiže druga vrsta pomoći, da vas oslobodi ovih teških dužnosti.
Hvala vam najlepše.
Pre svega, vama hvala za podršku i nekoliko stvari koje jesu veoma važne.
Krenuću od javnih preduzeća. U pravu ste, ukupno ih imamo, sa komunalnim preduzećima oko 690 i ne veliki broj njih, a javna preduzeća su preduzeća koja po prirodi stvari imaju značajnu prednost ili monopolski položaj, ili obavezu da zarađuju novac koji bi trebalo da isplaćuju. Dakle, jedan deo profita da isplaćuju bilo lokalnoj samoupravi, bilo pokrajini bilo Republici. Zato verujem da mnogo toga možemo da popravimo.
Nešto je bolje stanje u pojedinim javnim preduzećima. U mnogima još nije dovoljno dobro. Bolje je stanje u „Dunav“ osiguranju nego što je bilo pre dve godine. Kada ste pominjali osiguravajuće kompanije ponovo postoje ljudi koji su zainteresovani da kupe „Dunav“ osiguranje, što nije moglo da se zamisli dve ili tri godine, što ne mislim da je u ovom trenutku pametno, ali samo kažem da je to, rekao bih dobar lakmus papir za ono što smo uspeli da ostvarimo u prethodnom periodu.
Što se tiče naših najvećih javnih preduzeća, naravno da je ubedljivo najznačajnija „Elektroprivreda Srbije“ i po broju zaposlenih i po svojim prihodima i rashodima. Mislim da još mnogo toga možemo i moramo da uradimo „Elektroprivredi Srbije“, ali stvari tu idu, rekao bih, polako, sporije i slabije nego što bismo mi želeli i očekivali, ali stvari čak i tu idu na bolje.
Želim, takođe da kažem da smo izdvojili značajna sredstva, što danas nisam rekao, u kancelariju za kapitalna ulaganja, što znači da ćemo naredne godine obnoviti veći broj objekata, škola, bolnica i domova zdravlja. Mnogo biste se obradovali, kada biste išli po Srbiji pa da vidite kako nam izgleda nova škola u Beloj Palanci ili kako nam izgleda nova škola u Svrljigu, ili kako će da izgledaju hale i sale itd.
Kada kažem, ne mislim na vas Miro, za vas znam da putujete, već mislim na sve druge ljude u Srbiji, da mogu da vide neke od najsavremenijih objekata u mestima u kojima to ne bi očekivali. Prosto mislim da ta borba u kojoj smo krenuli da obezbedimo normalne uslove za živost svoj našoj deci i da ljudi mogu da vide da, čini mi se, uspevamo polako ali sigurno da napredujemo, da je to nešto što je dobro i od interesa za celu zemlju i za sve naše građane.
Imamo tu još mnogo problema i moraćemo stvari da menjamo, jer i u hemijskom kompleksu, ali i u železnicama, ne mogu da kažem da idealno, još mnogo problema imamo, ali ide bolje.
Isti je slučaj i sa „Srbijagasom“, voleo bih da to ide brže, bolje i da ide mnogo bolje, ali nešto je drugačije nego što je bilo. To je ono što mogu da kažem. Da li sam zadovoljan? Nisam, ali je bar nešto bolje nego što je bilo, jeste. Jer, uvek vam na kraju godine dođe, u septembru dobijete jedan izveštaj, a onda krajem novembra dobijete potpuno drugačiji izveštaj, da se ubijete, ali niste mogli da reagujete u međuvremenu, pošto je to odjednom za dva meseca ispadne i tako stalno. Ali kada naučite ne to, ili kada prođe jedanput ili dvaput, onda valjda treći put neće moći da se dogodi.
Da dođemo do onoga što je bila srž vaše diskusije i to jeste pitanje penzionera. Pokušaću još jedanput svakom penzioneru u Srbiji da kažem kako i na koji način se penzije isplaćuju. Pošto sam slušao stalno priče kako to postoji negde i kako penzije postoje u fondu, samo ih neko nije izvukao i ne isplaćuje ih, nego koristi taj novac za nešto drugo. Dakle, nama fond, kako je rekao gospodin Vulin, neuporedivo bolje funkcioniše danas nego što je funkcionisao pre dve godine. Fond skuplja, umesto nekadašnjih 42% potrebnih sredstava, potrebnog novca za penzije, a to se skuplja iz poreza i doprinosa na plate. Dakle, nama penzije zavise od broja zaposlenih i punjenja fonda. Danas fond prikuplja 63% od nekadašnjih 42%. Dakle, drastično uvećana zaposlenost, drastično uvećani prihodi fonda, drastično uvećani prihodi fonda po tom osnovu.
Šta sledi iza toga? Mi i dalje ipak isplaćujemo gotovo 40%, da li je 37% ili 40%, ja mislim da sam ja bliži, ali nadam se da ćemo završiti godinu sa 37%. Dakle, svejedno. Taj novac 40%, dakle, svakom penzioneru koji prima recimo 30.000 dinara, mi 12.000 dinara isplaćujemo iz budžeta. Mi ono što dobijemo od poreza i doprinosa bilo bi dovoljno za 18.000 dinara za penziju. Tih 12.000 mi svakoga meseca isplaćujemo iz budžeta. Nema tih para, ne postoje, pojedene su, neko ih je pojeo, neko je pokrao, neko je u procesu privatizacije finansirao deficit umesto da ulaže u proizvodnju i zapošljavanje ljudi. Nema ih. Dakle, mi moramo da budemo ekonomski veoma uspešni da bismo uspeli da tu penziju isplatimo.
Zato želim da penzionerima kažem koje to ne mora da interesuje, ali mislim da je važno, jer njih interesuje. Penzionere interesuje budućnost. Penzionere, ma kako to nekima smešno zvučalo interesuje budućnost ove zemlje i oni su se borili za ovu zemlju i to najbolje znaju i najbolje razumeju.
Suština je u tome da mi pokušavamo da napravimo takav odnos u kojem nam povećanje od dva, tri, pet i šest posto neće biti problem, ali za to nam je potrebna značajno jača privreda i to ti ljudi razumeju. Sigurna sam mnogo bolje neko neki drugi. Oni koji su se pravili pametni pa rekli, dajmi ono što mi je neko dao na neodgovoran način, a što je finansirao iz privatizacionih prihoda, pljačkom, ili što je finansirao zaduživanjem, da ti ljudi znaju da ne bi imali penziju danas da smo to prihvatili. Da smo njih slušali danas ne bismo imali penzije. To ljudi treba da znaju, to je istina živa i to je puna istina.
Govorili su mi, danima traje ta vrsta kampanje, kao nekome ste nešto oduzeli. Ne, dali smo im i borimo se svaki dan. Kažu, stići će ti uplatnica od ovoga. Nijedna mi uplatnica nije stigla ni od koga. To je kao kad smo prošle godine dali prosvetnih radnicima, pa je bio Forum beogradskih škola, nećemo da primimo, vratićemo. Niko mi nije vratio. Nikom ni nikakve pare nije vratio, a odmah bi dao u budžet, podrazumeva se. Ali, neće niko, ali je važno samo da se ide protiv nekoga i protiv nečijeg truda. Važno je da se ide protiv nečije borbenosti. Važno je da se kaže nešto protiv nečijeg rada.
Znate, Ivo Andrić je govorio, podsmevači su retko kada ili nikada u pravu. Pa, to je najlakše da radite. Uvek možete da izgovorite šta hoćete. Super je, imate stručnjake koje pogledajte. Jel vam nije dobro? To mora da je neka specijalna doza. Ovaj čovek slajdovima komunicira, da li ste videli to nekada? Hajte, onaj autoportret iznesite vaš. Onaj vaš autoportret od malo pre, pokažite narodu. LJudi, ovo je takmičenje za pantomimu, izgleda.
Dobro, hajde da se ja vratim vama i da ozbiljno razgovaram, da penzionerima odgovaram. Ne vredi, izgleda je nešto i ne znam gde se ovo kupuje, da vam pravo kažem, nisam to probao u životu.
E, sad, uvažena gospođo Petrović, veoma je važna sledeća stvar. Da mi pokušamo da obezbedimo podršku penzionera, jer bez penzionera mi ne možemo da ostvarimo sve druge reforme.
Ja sam sasvim ozbiljan kada o tome govorim. Oni su nam potrebni za sve druge reforme. Oni su učestvovali u svim ovim rezultatima. I kada budemo, da vam to sad kažem, imali najsnažniju lovačku avijaciju u regionu, koju nabavljamo ove godine i odvojili smo sredstva za prvu ratu koju treba da platimo, kada budemo imali najsnažnije odbrambene sisteme protivvazdušne sisteme, to treba da takođe svi znaju da su dobrim delom, neću da kažem najvećim delom zaslužni penzioneri. Ja sam im na tome veoma zahvalan, jer mi smo se dugo borili i dugo obećavali. Pričali smo jednom dva ili tri „Mig-a 29“ time ćemo da budemo velesila. Sada ćemo da imamo 10, 11, 12, pa vi gledajte kako će to da izgleda. To ćemo sve da uspemo da uradimo zahvaljujući podršci naroda, zahvaljujući podršci ljudi koji su razumeli šta je to što radimo, jer bez napretka ekonomije mi ne možemo da uradimo ništa ni u jednoj sferi.
To što neko kaže - dajte više para ovamo, ne možete da date nešto što ne postoji, to morate da zaradite. Upravo zato su morale da se vode sve moguće kampanje, pričali smo o tome kako su penzioneri i plašeni, i govoreno o kataklizmi, u nekim zemljama u okruženju koje su bogatije od nas 14 puta su snižavali penzije, a mi danas samo razgovaramo o tome kad, kako i koliko ćemo da uvećavamo, a ne da smanjujemo bilo kada ponovo, kao što smo morali zbog neodgovorne politike koju smo nasledili, čije smo rezultate nasledili.
Upravo zato je vođena kampanja u prethodnom periodu i o tome kako sam tobože nešto govorio o porodiljama. Danas je Aleksandar o tome mnogo govorio. Na kraju se ispostavilo da su lagali svaku reč, da su mi pripisali reči, otišao je onaj što je lagao, što je montirao film, pripisali su mi da sam govorio za porodilje ono što sam govorio za ljude poput mene i fizičke snage i godina kao što sam ja. Složićete se, ne mogu baš da rodim dete, nije baš logično, nije normalno. Ja to vama prepuštam i tu obavezu, računam svašta ste našli na trafici da popijete, može i to da se desi.
Ali, da vam kažem, da se vratimo na ozbiljne razgovore. Dakle, suština je u sledećem. Morali su da prestave Vladu, pošto ne mogu objektivnim rezultatima ništa da kažu, užasno je teško napadati ovaj budžet. Mučio bih se da sam u opoziciji kako da pronađem ugao za napad. Neretko sam to pogrešno radio, nekada sam to ispravno radio. Za ovaj budžet bih se mučio da pronađem dobar ugao za napad.
Problem je u tome što su oni upravo to koristili najprljavija sredstva u međuvremenu, od porodilja, do direktnog napada ovde na Marijana Rističevića, izmišljanja šta je on rekao, lažnog citiranja reči koje nije izgovorio, do najtežih psovki i svega drugog i posle toga vođenja najbrutalnije kampanje protiv istih ljudi.
Primetićete jednu stvar, evo ga, izašao je sa autoportretom ponovo. Lepo su vas naslikali, moram da priznam baš su vas lepo naslikali, mogli su i malo bolje posebno posle uzimanja ovoga na trafici, ali i to je uredu i to vas relativno verno prikazuje. Dakle, nešto piše, ne znam šta piše. Prepoznao sam mu autoportret, a ovo drugo ne mogu, pravo da vam kažem ni da vidim, a i ne komuniciram sa onima koji slajdovima komuniciraju. Šta da radim, ja sam mislio da čovek ima neke druge načine za komunikaciju, ali to je u redu, to je sve u redu. Jel to nešto prstima pretite, nešto želite, nešto? A, ovako oči izgledaju kada se šire zenice, ali njemu svaki dan šire zenice po tri puta, ljudi, to je nešto teško na trafici što se uzima.
Dakle, dame i gospodo…
(Boško Obradović, s mesta: Pa što prekidate sednicu?!)
Nešto vi dobacujete?
Nešto biste opet da dobacujete?
Gospodine Đurišiću, žele da vam kažu da niste opozicija, to žele da kažu i Čanku, to žele da kažu i Jovanoviću, to žele da kažu svima vama. Vi niste opozicija. Opozicija ste samo ako opsujete mrtvog oca nekome, ili ako opsujete majku nekome nepokretnu, tada ste opozicija. Niste opozicija u suprotnom slučaju.
Nemojte da brinete, moj je posao da govorim da vas edukujem, da naučite nešto, pošto niste vreme u Skupštini iskoristili da naučite nešto i to ću da radim u budućnosti, a dolazim sutra da nastavim isti posao, da ne brinete. Ponovo dolazim da vas edukujem, da ne brinete.
(Boško Obradović, s mesta: Bravo! Bravo!)
Dakle, ponovo dolazim. Jedini problem koji vi imate sa mnom je taj što nisam…
(Boško Obradović, s mesta: Pa što prekidaš sednicu?!)
Prvo, nemojte da vičete i nismo na „ti“. Drugo, nisam ni žena da biste me tukli kao što ste tukli onu ženu u Narodnoj skupštini, niti možete, niti ću vam to dozvoliti.
Zvali su me ljudi iz jedne kafane u Čačku, rekli su mi da ste uvek primitivni, a ja im nisam verovao. Ja sam im govorio – nije, nemoguće je da je taj čovek takav. Ja dolazim sutra. Imam čitave dane za vas, ljudi, nemojte da se sekirate.
Sednicu prekida predsednik Narodne skupštine, koji je odredio do kada traje sednica. Danas u 15,30 časova je predsednik rekao kada će to da bude i do kada će sednica da traje.
Ali, ja uživam u ovoj diskusiji. Vidite li kolika je nervoza? Sad da vam otkrijem zašto je nervoza tolika. Zato što ima još jedan kandidat sem ovog koji se na trafici snabdeva ozbiljnim napicima, ima još jedan kandidat koji neće još dugo da sedi u ovoj Narodnoj skupštini Republike Srbije, po svoj prilici, zbog narodnog raspoloženja. Pošto je to tako, nervoza dostiže svoj vrhunac. Sad bi oni želeli sledeću stvar. Želeli bi da im Maja da reč, ali da onda kažu da su prekinuti, da se bune i da nisu imali sve vreme koje je po Poslovniku predviđeno. A kad im kažete – pa, imaćete sutra i doći ću i sutra da vam odgovorim, oni neće i ne znaju, zato što su sad svratili do trafike i sad se dobro osećaju i veruju da mogu da urade nešto, baš kao što su napadajući tu ženu zajedno sa ambasadorima u Narodnoj skupštini Republike Srbije.
E, sutra stižem ovde na matine, da vas podučim o budžetu, da vas naučim civilizovanom ponašanju u Narodnoj skupštini, da vas malo i opismenim, da znate nešto o tome kako da se obraćate drugim ljudima, ali da istovremeno naučito nešto i o budžetu.
(Boško Obradović, s mesta: Pa što prekidaš sada?)
Pa, prekidam zato što sam se uplašio da ćete da me napadnete. Računam toliko ste jaki i hrabri, a ja se vas strašno mnogo plašim, strašno vas se mnogo plašim da ne mogu ništa drugo.
(Boško Obradović, s mesta: Pa hajmo onda)
Šta hajmo onda?

Whoops, looks like something went wrong.