Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Aleksandar Vučić

Aleksandar Vučić

Srpska napredna stranka

Govori

Zahvaljujem se.
Gospodine Čikiriz, proverio sam u međuvremenu za te afričke grlice i jarebice, ali gospodin Čanak nije ovde, pa kada se vrati reći ću mu, ako se vrati.
Dakle, što se tiče podizanja zida i migranata, možda smo svi mi, živimo u nekom čudnom vremenu u kojem svakoga dana kada mislite da je to i više izazova nego što smo očekivali ili više izazova nego što smo bili spremni, nama se dogodi nešto novo.
Ono što sam uspeo da čujem od naših mađarskih kolega i od predsednika Jana Šadera i od premijera Orbana, to je da oni to doživljavaju ne kao migratorna kretanja, već kao veliku seobu naroda. Oni očekuju da u narednoj godini više od dva miliona ljudi potraži svoje utočište u zemljama zapadne Evrope i da od tih dva miliona, najmanje milion i 900 hiljada prođe preko teritorije Republike Srbije. Onda možete da mislite pred kakvim smo mi izazovom jer smo do sada prošli sve ukupno sa nekih 60.000 koji su prošli našu teritoriju.
Mi se za to pripremamo, brojne aktivnosti preduzimamo. Mi nismo srećni zbog podizanja zida, ali zbog toga nećemo da rušimo i kvarimo naše odnose sa Mađarskom, ne zato što smo slabi i mali, već zato što nam je Mađarska potrebna kao prijatelj, jer Mađarska, ako to smem da kažem, ima veće poverenje u Srbiju nego u neke druge zemlje u svom okruženju i Srbija ima veće poverenje u Mađarsku nego u neke …
(Poslanici dobacuju s mesta.)
Valjda ja nisam dovoljno pametan da bih razumeo tu dozu humora, ali prihvatam to.
Dakle, ono što smo čuli o gasu, Mađarska nam je pomogla, insistira na tome da cevi, da gasovod prolazi kroz Srbiju jer ona hoće da ne samo sa istoka dobija, od 2019. godine moguće je da neće dobijati, već da taj gas dobija sa juga, mnogo pre od Srbije nego što bi ga dobijala od Hrvatske ili Rumunije. Zar mi da rušimo svoje odnose sa takvim susedom? Da li smo smeli da kažemo šta mislimo o zidu? Rekli smo i to su naši mađarski prijatelji znali.
Hoćemo li da rušimo naše odnose, a znam da vi to ne želite, Mirko, i znam da ste zato to i podržali, da rušimo odnose sa ljudima zbog kojih bi bilo nesrećno 300.000 ljudi u našoj zemlji ili više od 300.000 ljudi u našoj zemlji koji su mađarske nacionalnosti, koji nisu naročito srećni zbog zida, ali razumeju potrebu Mađarske države da zaštiti svoju državnu teritoriju. Razumeju potrebu i razumeju i sve ono što Srbija mora da preduzme i zadovoljni su našom smirenom i pametnom reakcijom.
Uostalom, hoću da vam kažem da sam bio posebno ponosan kada smo na zajedničkoj sednici dve vlade čuli predsednika Saveza vojvođanskih Mađara koji se obratio na srpskom jeziku kao član srpske delegacije i Ljubomira Aleksova, portparola Mađarske Vlade, Srbina, koji se obratio na mađarskom jeziku, kao član mađarske delegacije. Mislim da nikada nismo imali, bez obzira na zid i bez obzira na sve drugo jer se zid ne podiže zbog Srbije i zbog naših odnosa, već zbog onoga što imaju strah, od dolaska migranata. Mi mislimo da postoje drugi načini za borbu protiv toga, a ne podizanje zidova, ali u svakom slučaju, naše odnose sa Mađarskom nećemo da rušimo i nećemo da kvarimo.
Zahvalan sam vam na tome što to razumete i ja mislim da je juče posle jučerašnje sednice Vlade, ne znam da li će danas da govori neko iz Saveza vojvođanskih Mađara, ali mislim da je pao kamen sa srca velikom broju ljudi u Vojvodini, to iskreno mislim, možda grešim, zato što su videli da su Srbija i Mađarska uspeli da se dogovore da nastave da idu putem dobrosusedskih odnosa, putem povećanja trgovinske razmene, putem privlačenja mađarskih investicija u Srbiju. Premijer Orban je ponudio da najozbiljnije i najodgovornije kompanije iz Srbije pošaljemo u Mađarsku i da ćemo imati široko otvoren prostor za investicije i u Budimpešti i u drugim delovima Mađarske.
Dakle, ja mislim da su to dobre stvari za našu zemlju. Da li ćemo mi taj politički diskurs koji smo uspeli da obezbedimo, napravimo takvim, uspeti da konkretizujemo, to je već druga stvar, ali kao što vidite za ovo o čemu sam govorio, o stočarskoj proizvodnji, bilo nam je potrebno šest meseci da se ljudi pripreme, da se pripremi i da onda krene.
Ako mi dozvolite, nešto kasnije ću vam pročitati podatke, pa kada budete videli ako mi tako nastavimo, ja vam kažem uz sve mere fiskalne konsolidacije, uz ovako ogromne uštede, uz to da budemo jedna od šest zemalja EU koja može da ima ispod 2,5% fiskalni deficit na nivou opšte države, naravno ne mogu ja da garantujem za sve opštine, ali na nivou Republike Srbije, ja vam sada kažem da je moguće i gotovo sa sigurnošću vam tvrdim da ćemo imati pozitivan rast u ovoj godini.
Podsetiću vas, MMF je rekao – biće minus jedan; rekli su – biće minus 0,5; sada su to promenili u aprilu, pa su rekli – biće nula. Ja vam sada kažem biće pozitivan rast u 2015. godini. Mislim da je to, pošto je to način na koji se to meri u celoj Evropi, ja mislim dragi prijatelji da u ovom trenutku u Evropi najuspešnije mere fiskalne konsolidacije, što priznaje cela Evropa, cela EU, ja verujem da će to i šef Evropske komisije, gospodin Junker reći devetog, kod kojeg ću biti prvi put u zvaničnoj poseti, šefu Evropske Vlade, ja mislim da ćemo imati uz ovo, da imamo pozitivan rast uz mere fiskalne konsolidacije.
To znači da mi imamo ogromne potencijala u budućnosti. To znači da mi u 2016. godini svakako idemo na dva plus, na rast, samo da to zaustavimo, da ostavimo na istoj meri fiskalni deficit, a to znači da u 2017. godini po njihovoj proceni koja je danas 2%, da idemo na preko 3% rasta. Onda je Srbija zdrava i normalna zemlja, onda mislim da više nikada nikome neće pasti na pamet da se onako neodgovorno ponaša, kako su se ponašali neki koji su nas doveli gotovo do bankrota.
Izvinite što sam ovoliko govorio. Hvala.
Zahvaljujem se, poštovani gospodine Pastor.
Tačno je, nas dvojica smo to potpisali u nadi, uveren sam, Ištvan je tu, pretpostavljam da vam je preneo. Insistirao sam na…
(Balint Pastor, s mesta: Nisam imao vremena.)
…niste imali vremena, onda ću vam ja reći.
Na samoj sednici Vlade i u dugom tete-a-tete razgovoru, sat i 20 minuta, čini mi se, insistirao sam na razvoju infrastrukturnih projekata, čak sam rekao, bez obzira na različite vrednosti u fizibiliti studijama, dakle u studijama izvodljivosti, koje su ponovile srpska, mađarska i kineska strana. Mi 16. jula, ako se ne varam, imamo zajednički sastanak radnih grupa sve tri zemlje, da pokušamo da ih približimo, upodobimo po ceni za kilometar pruge. Govorim o pruzi Beograd-Budimpešta, koji je za Srbiju od velikog značaja.
Pokušaću da objasnim zašto je za Srbiju i Mađarsku, sa tim se složio premijer Orban, to od velikog značaja. Nije to samo pitanje možemo li mi da odemo u Budimpeštu na kafu i hoće li više Mađara da dolazi u Beograd, da posećuje Srbiju, kao što je to bilo ranije. To je nesumnjivo.
Ono što time dobijamo je da time i mi i Mađarska zauzimamo prostor u centralnoj i istočnoj Evropi, koji više niko ne može da otme. Zahvaljujući ne postojanju želje kod nekih drugih u našem regionu, a ja sam shvatio pred onaj prvi samit kod Angele Merkel, 28. avgusta prošle godine, da neki žele da izbegnu Srbiju. Ni reč im nisam rekao. Borili smo se za naše projekte i imali smo pet naših projekata sa kojima smo otišli i video sam da su neki nas namerno izbacivali. Dva dana pre tog samita gospođe Merkel oni su pravili svoje skupove sa jedinim ciljem da sklone Srbiju iz svih zajedničkih projekata, a mi smo ih pravili sa svima zajedno i ponudili smo svima da imamo određene zajedničke projekte. Ćutao sam, ali sam dobro razumeo poruku.
Posle toga smo imali Samit 16 plus jedan. Podsetiću vas, 16 premijera. Kineski premijer ovde u Beogradu i pre toga smo počeli da razgovaramo i tada smo se dogovorili sa prugu Beograd-Budimpešta. Dogovorili smo se da, kada krenu radovi, pokušamo da obezbedimo sve uslove od fizibiliti studije, od idejnog projekta, a onda kada završite sa tim idete na izradu glavnog projekta i da prvi ašov zakopamo u toku ove godine i da ti radovi ne traju duže od dve godine. Na našoj teritoriji je to nešto lakše, bez obzira što je to ista dužina, 188 i 179 kilometara, gotovo ista dužina, ali mi imamo nešto lakšu situaciju zbog korišćenja ruskog kredita za deonicu Stara Pazova-Novi Sad, itd.
Zašto je to za nas dodatno važno? Neki su hteli da sklone Beograd. Neki su hteli da sklone Srbiju. Njima na dušu. To je njihova politika i njihov posao. Naš je posao da to ne dozvolimo i da Srbiju, našu zemlju pozicioniramo kao najvažniju zemlju na jugoistoku Evrope, da ne možete da zaobiđete Srbiju. Kao što smo nedovoljno brzom izgradnjom Koridora deo putnika izgubili preko Arada i izgradnjom novog mosta na Dunavu između Rumunije i Bugarske, ukoliko brzo ne završavamo Koridor 10, imaćemo još veće probleme. Srećom pa to ubrzano radimo.
Dakle, tako nam je ovo važno da pokrenemo železnički saobraćaj i on će biti od Beča-Praga, Beča-Budimpešte u potpunosti usmeren ka Beogradu, prema Grčkoj i prema Turskoj. Dakle, oba kraka, dakle, južni krak i istočni krak, u tom slučaju bi išao preko Srbije. To je za nas od ključnog značaja. Dakle, bez obzira da li će cena biti 100 miliona, viša ili niža. Srbija će u taj projekat ući sa velikim entuzijazmom. Srbija će za to naći i deo svog novca, deo iz kineskih kreditnih sredstava, da vidimo da to razložimo na 20 ili 30 godina, jer to će doneti kao što vi rekoste, ne samo razvoj infrastrukture, to će doprineti podizanju naše proizvodnje, to će doprineti neuporedivo boljem i bržem i teretnom saobraćaju, to će doprineti našoj turističkoj ponudi, to će doprineti razvoju kompletnog našeg tercijalnog sektora, to će približiti Srbiju centralnoj Evropi.
I ako mi to uspemo to će značiti da za nekoliko godina možemo da putujemo od Beograda do Beča za četiri sata. Pa, izvinite i avionom ne putujete manje, leti avion sat i pet minuta, ali koliko vam treba da dođete do aerodroma, koliko vam treba od aerodroma do centra grada? Ovde u centru Beograda uđete, u centru Beča izađete. Mislim da je to velika stvar za našu zemlju i, iako mi se čini da možda sa nešto malo manje entuzijazma to prihvata mađarska strana, video sam da i oni to žele i da oni to razumeju i da će to da guraju.
Kineska strana, takođe, sada je bio potpredsednik Džank, potpredsednik Kineske vlade ovde, posle predsednika Lija, dakle, Like Ćanga i sada smo mi razgovarali o tome. Dakle, imamo potpuno uveravanje kineske strane da su oni opredeljeni i da će da ubrzaju sve to.
Što se tiče pruge Subotica-Segedin-Baja, ona je veoma važna za Mađare u Srbiji, veoma važna za Mađare na jugu Mađarske, veoma važna za naše ekonomsko povezivanje baš kao i „Ipsilon krak“. Mi smo to na najbolji mogući način razumeli. To će privući više mađarskih investitora i u Severno Bački okrug, i u Severno Banatski, i u Zapadno Bački okrug. To će, razume se, značiti dodatni oporavak srpske ekonomije i mi ćemo kao dvojica premijera nastaviti na tome da insistiramo.
Radi se, razume se, na otvaranju plovnog prelaza na reci Tisi. Pokušaćemo da Tisu učinimo plovnom u njenom toku kroz našu zemlju u celini. Takođe, ćemo da otvorimo tri nova prelaza, dakle, 2016, 2017, mislim, 2018. godine. Prvo ovaj Reske-Horgoš, koji smo vam na starom putu zatvorili, pre svega zbog žitelja oba naselja da bi mogli lakše da izlaze, da ne moraju da izlaze na auto-put i da prolaze na takav način kao do sada, i još dva prelaza. Mislim da je to dobro, da to govori o unapređenju naših odnosa. I ako sam vam rekao da sam video da Mađarska ima poverenje veće u Srbiju nego u neke svoje druge susede, ja mislim da to nešto pristojno govori o nama.
Sa druge strane, ja želim u globalu da kažem oko politike koju smo promenili, nekada smo se dičili politikom kako ćemo nekome snažno i jako da odgovorimo i danas nije problem ako neko udari na Srbiju da mu se tako odgovori, ali je problem da vodite, apriori, negativističku politiku. Danas mi pokušavamo da privučemo sve u okruženju i da ponovo svi dolaze u Srbiju, da ponovo svi dolaze u Beograd.
Ja znam da imam problem da to nekima objasnim, ali kada smo pravili najveće uspehe i u fudbalu i Partizan 1966. godine i Zvezda 1991. godine, tu nisu bili samo Srbi. Tu su igrali ljudi sa cele teritorije bivše Jugoslavije. Mi smo bili Pijemont i najvažniji grad i najvažnije mesto, svi su kod nas dolazili niko od nas nije bežao.
U tom smislu su naši odnosi sa Mađarskom veoma važni, kao što su nam važni dobri odnosi sa Albanijom. Sa Makedonijom imamo danas najbolje odnose, ni jedna zemlja nema tu vrstu popularnosti danas, kao što ima Srbija u Makedoniji, upravo zbog svoje politike ne mešanja u njihove unutrašnje stvari, poštovanja volje naroda. Odlične odnose imamo sa Bugarskom i Rumunijom, unapređivaćemo ih još više. Verujem da ćemo sa Bošnjacima uspeti da strateški napravimo dugoročno još bolje odnose i onda nam to stvara priliku, to je sve preduslov dragi Balint, da bismo imali ovakve podatke i da bi Srbija mogla ekonomski da raste.
Ono što je rekao Orban, to želim da čuju i građani Srbije, pošto su to neki mogli da čuju neki ne, na sednici Vlade Viktor je rekao kada me je video u decembru u Beogradu i kada je čuo da smo krenuli sa merama fiskalne konsolidacije, on mi je tada izjavio saučešće i rekao mi je – ne znam sledeći put kada se budemo videli da li ćeš biti premijer, ne znam kako ćeš to da sprovedeš u delo. On je bio toliko fer da je juče na zajedničkoj sednici vlada rekao – poslednji put kada sam zvanično video, videli smo se mi neformalno i posle toga, kada sam zvanično video Aleksandra, bio sam siguran da neće izdržati još mesec ili dva, pošto to ne znam kako bih ja u Mađarskoj izdržao, on je uspeo, deficit je spušten. Šta narod misli to je druga stvar, ali smo mi uspeli veliku stvar da promenimo, ne samo sliku o Srbiji, već da promenimo stanje našeg državnog novčanika, naših javnih finansija.
Ja sam i na tome zahvalan mađarskog Vladi što je znala i takve stvari da poštuje i da na tome čestita. Nama je potrebna stabilna Mađarska, kao što je Mađarskoj potrebna stabilna Srbija i mi ćemo uložiti sve što možemo da zadržimo stabilne, čvrste i dobre odnose sa našim severnim susedom na radost svih Mađara, ali i na radost svih Srba, na radost svih Bošnjaka, na radost svih Hrvata i svih ostalih građana Srbije. uveren sam da ćemo i u budućnosti imati vašu pomoć u tom poslu. Još jedanput sam vama kao političkoj partiji zahvalan što ste nam pomogli i da te odnose stabilizujemo i mi smo uložili i truda i energije, rekao bih i političke hrabrosti u te odnose, ali mislim da sada možemo polako da počnemo da beremo plodove jedne mnogo pametnije politike od politike koju smo ranije vodili. Hvala.
Mi smo ovde malo pravili konsultacije dok ste vi govorili, zato što znam da su svi obećavali, neki otvarali radove pa nikad ništa. Dakle, vrednost je negde 27-28 miliona evra, ako se ne varam, pošto sam tako razgovarao tamo sa istim onima koji su projektovali i sa onima koji su planirali da to rade. Reč je o subotičkim građevinskim preduzećima.
Dakle, kada smo ih posećivali tamo, mi taj novac nemamo raspoređen, ali to je tri milijarde dinara, nešto malo jače od tri milijarde dinara, ali mi taj novac imamo. Dakle, mi nemamo potrebu da pravimo rebalans budžeta. Ovo će biti prva godina posle ne znam koliko godina da ne postoji nikakva potreba za rebalansom. Dakle, da znate svake godine smo imali, jedan, dva, tri rebalansa. Svake od prethodnih godina. Ova 2015. godina može da bude prva godina bez ikakvog rebalansa. Nikakve probleme u izvršenju budžeta nemamo, a morali bismo da idemo na rebalans ako hoćemo da izdvojimo tri milijarde, odnosno da ih prenamenimo.
Dakle, mi ćemo da radimo i Zorana sad treba da kaže, pošto to nije planirano za ovu godinu. Stavićemo u plan za 2016. jer novca imamo, ali da se svi planovi i projekti, sve što je potrebno da se završi pre toga i da se krene sa početkom građevinske sezone. Dakle, 1. mart da se krene sa radovima.
Ja vam obećavam, uopšte se neće stati, jer smo mi u stanju, po situacijama sve da plaćamo. Ako nas pitate da li smo u stanju sve unapred da platimo - ustanju smo sve unapred da platimo. Novca imamo.
Da odgovorim za poljoprivredu. Mi smo od ukupno predviđenih 32,5 milijardi do sada potrošili na subvencije. Govorim za sve sektore, na subvencije potrošili za poljoprivredu 12.381.150.118 dinara. Najveći deo je otišao za poljoprivredu. Mi i dalje imamo prostora, mi i dalje imamo značajniji deo novca koji nismo potrošili nego onaj koji jesmo. Mislim da 62% novca nismo potrošili, iako je šest meseci prošlo. Imamo novca samo, da vam pošteno kažem, ne damo pare dok neko ne dokaže da je te pare zaslužio. Mogu na mene da se ljute koliko god hoće svi. Nikad ne bismo uspeli da deficit imamo na nivou od 1,5 – 1,6% BDP da ne postoji disciplina i da nema neko ko će da kaže – ne dam pare. E, ne damo pare zato što te pare pripadaju građanima Srbije, te pare nisu za arčenje, nego su te pare za obezbeđivanje posla i za obezbeđivanje bolje budućnosti.
Zato imamo novac da gradimo puteve, zato imamo novac da gradimo pruge. Kao što vidite još nemamo dovoljno projekata. Ako ovo, Balint, uspemo da završimo, onda nećemo da imamo nikakvih problema.
Dajte mi samo malo vremena, pošto su mi se, kao i kada sam počinjao, kao što mi Orban nije verovao, pa je mislio da se to neće desiti, pa nije verovao da ćemo da uspemo, pa je pošteno to priznao, za razliku od mnogih drugih, moram da priznam time je pokazao koliko je veliki lider. Pogledajte kako u maju makroekonomska kretanja nam idu. Ja nisam verovao, tražio sam deset puta da se proveri sa Republičkim zavodom za statistiku. Deset puta sam tražio. Deset puta su proverili pa da vidite. Ne pričam sada o fiskalu, već o makro.
Ukupna industrijska proizvodnja zabeležila je snažan rast u odnosu na maj 2014. godine. Tačno sam rekao 17,7% mesec na mesec. Rast ukupne industrijske proizvodnje u maju je dramatično ubrzan u odnosu na prethodni mesec 6,2% zahvaljujući revitalizaciji, pre svega, rudarsko-energetskog kompleksa i ubrzanju prerađivačke industrije, koja beleži rast od čak 2,7%.
Rast prerađivačke industrije u prvih pet meseci 5,1%, ono što je veoma dobro za nas, je disperzivan i zasnovan je na oporavku većeg broja izvozno orijentisanih grana. Snažan rast prerađivačke industrije otpočetka godine vođen je rastom proizvodnih kapitalnih i ne trajnih proizvoda za široku potrošnju. Ovi prvi su 10,8% a ovi drugi su 6,4%.
Rast proizvodnje mašina i opreme je udvostručen, a snažan impuls prerađivačkoj industriji dala je i proizvodnja farmaceutskih proizvoda 16,6%, duvana 89,5% i proizvoda prehrambene industrije, što je veoma važno, 4,3%.
Ubrzan je rast proizvodnje osnovnih metala 18,5%, dok je proizvodnja metalnih proizvoda gume, plastike i papira i naftnih derivata u manjoj meri doprinela rastu prerađivačke industrije.
Takođe, po prvi put posle mnogo vremena i posle mnogo godina hemijska industrija je prešla u zonu rasta. Oporavak proizvodnje, električne proizvodnje se nastavlja 48,8% rast u maju. Rast eksploatacije uglja, razume se, najviše je uticao na oporavak proizvodnje u okviru sektora rudarstva koji godinu dana nakon poplava beleži rast od 23,9%.
Na tržištu rada zabeležen je blag oporavak nezaposlenosti i mislim da na tome tek treba dodatno da radimo. Stopa nezaposlenosti je nešto manja u odnosu na isti kvartal sa 20,8% na 19,2%.
Molim?
(Goran Bogdanović, s mesta: Nisam vama ništa rekao.)
Izvinjavam se.
Spoljnotrgovinska robna razmena je u maju takođe značajno poboljšana. Međugodišnji rast izvoza od 15,6%, najvećim delom opredeljen je rastom izvoza gvožđa i čelika i duvanskih proizvoda. To je ono što smo radili i kao što sam vam rekao, polako počinju da se vide rezultati.
Imamo tri velike kompanije koje treba da zaposle između dve i dve i po hiljade radnika svaka. To je negde oko sedam hiljada ljudi. Jedna će svakako u Novi Sad, jedna bi trebalo u Šabac, a jednu gledamo u Kraljevo ili Kruševac.
Dakle, prosto mislim da je to nešto što će doprineti i zahvalan sam i pojedinim narodnim poslanicima koji su na dovođenju investitora angažovali se i o ljudima koji ne pripadaju mojoj političkoj partiji, ali i ljudima koji su dovoljno razumeli koliko je to za našu zemlju važno.
Kao što vidite, od svega, od svih, rekao bih, podsmeha, od svega što smo slušali u prethodnom periodu polako se stvari postavljaju i dolaze na svoje mesto. Još imamo mnogo neurađenih stvari, još mnogo toga treba da pokrenemo i da završimo, ali, polako to ide na svoje.
Da ponovim svoju procenu koja je najvažnija, uz činjenicu da vam garantujem da će nam fiskalni deficit biti niži od 3%, ne od 3,5%, niži od 3%, a i od toga će biti značajno niži, a garantujem vam niži od 3% već u 2015. godini i to održiv, a ne neodrživ, i za 2016. godinu, sada mogu, osim da nam se ne dogodi nekakva velika katastrofa prirodna, nekakva velika tragedija kakva nam se dogodila prošle godine, mogu da vam garantujem nešto što će ući svakako i u udžbenike ne naše, već svetske, da u vreme prve godine mera fiskalne konsolidacije mi beležimo pozitivan rast naše privrede. Spreman sam i to da vam garantujem, a videćemo kakve će procene MMF biti koliko već krajem jula i u avgustu mesecu i ja mislim da to govori da Srbija u godinama koje dolaze moći će da obezbedi ako ne mojoj generaciji, ono onima koji dolaze posle nas svakako bolje uslove i bolji život nego što je to bio. Hvala mnogo.
Poštovani gospodine Markićeviću, ne razumem se u to kako ko trči, kako ko pliva, ali znam samo da smo dali zadatak ministru Udovičiću i Olimpijskom komitetu da donesu najmanje osam medalja sa Olimpijskih igara, a da od nas traže sve neophodne uslove da država ispuni da bi se te medalje donele. Tako se to radi u ozbiljnom zemljama. Nekad će taj rezultat biti ispunjen, nekada neće, nekada će ti ciljevi biti ispunjeni, nekada neće, ali u svakom slučaju naša je dužnost da obezbedimo sve uslove olimpijcima da mogu da donesu takve rezultate, zato što mislimo da je to važno za promociju Srbije, zato što je to važno za naš narod i zato što oni jesu do sada pokazali izvanrednu vitalnost i, rekao bih, veću borbenost nego u nekim drugim segmentima društva što smo mogli da pokažemo.
Sa druge strane, hoću da vam kažem da smo doneli odluku da obnovimo najveći deo škola u narednih godinu i po dana u Srbiji, da to uradimo sa bolnicama, kliničkim centrima, a kasnije ćemo i sa domovima zdravlja, zato što nam fiskalni prostor to omogućava.
Želeo bih takođe da kažem koja je razlika između ove Vlade i onoga zbog čega možete da čujete ovakve reči u odnosu na ono ranije. Ne znam da li znate, u vreme, recimo, neke druge Vlade, Demokratske stranke, najvažnije mesto u državi vam je bilo šef Trezora. Reći ću vam ja i zašto. A znate li danas ko je šef Trezora? Ne zna niko od ministara. Ne zna niko od vas u ovoj sali, a reći ću vam i zašto ne zna. Pa, nema potrebe da znate.
Znate zašto su tada znali? Zato što nikada nije bilo para u Trezoru. Pa, samo onaj, pa sada ću da vam kažem zašto. Pa, evo su ovde živi ljudi pored mene, pa znaju, koji su radili u to vreme. Nema para u Trezoru ali onda samo oni ministri koji imaju političku moć, njihovi nalozi za plaćanjem prolaze, a oni drugi ministri ne mogu po dva meseca da naplate ništa. Zato što nema para u Trezoru. Pa, ko je dobar sa šefom Trezora taj može da dobije pare. Ako ministar prosvete nije dobar sa Trezorom - e, hajde vi tamo, to što ste hteli da obnavljate školu ne možete narednih koliko godina da obnovite.
Sada nama svi nalozi idu. Svaki nalog kako stigne ide na plaćanje istog sekunda zato što para ima i nije važno ko je šef Trezora, važno je da radi posao domaćinski, važno je da ga obavlja stručno i profesionalno i ništa više. Sve ide na plaćanje u sportu, u kulturi, svuda, penzionerima. Nigde ne dugujemo nijedan dinar. Jesu isplate male, žive ljudi teško ali sve isplaćujemo i imamo prostor da to povećavamo. Sada će da nam krenu pregovori sa MMF. Vujović ide u Vašington, to će mu biti prvi veoma teški razgovori, a onda ćemo i mi ostali da razgovaramo, ali prostor imamo veoma širok i mislim da će morati da razumeju potrebe našeg naroda. To danas možemo da radimo.
Onima koji su tražili ove sednice po svaku cenu da bi rasturili Vladu, samo hoću da kažem da mi želimo da dolazimo što češće u Narodnu skupštinu ne da nekoga pobeđujemo već da možemo da iznesemo kakvo je stvarno stanje, kakvi su stvarni podaci. Zašto sam ovo rekao? Neki izađu iz ove sale i kažu ljudima kako je ovo farsa, kako ne stignemo na njihova pitanja da odgovorimo. Pa, nijedan poslanik SNS nije stigao da postavi pitanje. Nijedan poslanik ni SPS nije stigao da postavi pitanje, a vama smo odgovorili na ono što ste pitali. Po vašem Poslovniku radimo, vi ste taj Poslovnik doneli koji sami niste poštovali, a mi ga poštujemo.
Predlažem najvećoj stranci u parlamentu da do kraja godine bar, da predložite izmene i da omogućimo veće vreme, veće vreme da omogućimo za postavljanje pitanja, da svi oni mogu da postave pitanja, da svi ljudi vide kako nikakvih argumenata nemaju, a sa kakvim argumentima mi izlazimo pred građane Srbije, jer to je veoma važno. Mi se ne plašimo kritike, mi hoćemo kritiku, ali i mogućnost da odgovorimo i ništa više od toga.
Da završim, nadam se da ćemo uskoro da imamo, da ćemo moći mi Srbi i ostali građani Srbije i svi zajedno da ne bude neko više ili manje vredan, da se dogovorimo da nekada nešto proslavimo. Rekao sam da kada ovo sa Železarom krene, prvo ćemo malo slavlje da napravimo kada se upali druga visoka peću Železari, a drugo veliko ćemo da napravimo ako ove godine uz ovako nizak fiskalni deficit budemo uspeli da obezbedimo pozitivan privredni rast i na to ćemo pozvati i zajedno ćemo, rekao bih, u tom slavlju uživati i sa našim opozicionim kolegama, pripadnicima i bivšeg režima, jer sam siguran da oni vole Srbiju isto koliko i mi i da znaju kako su to dobri i pozitivni rezultati za našu zemlju.
Vama svima narodnim poslanicima zahvaljujem na tome što ste imali i strpljenja da nas sačekate ovih sedam dana da dođemo u Narodnu skupštinu Republike Srbije. Uvek ćemo gledati da se pojavljujemo i sa najvećim zadovoljstvom da odgovaramo na sva vaša pitanja. Hvala vam najlepše.
Izvinjavam se gospođo predsednice.
Dame i gospodo uvaženi narodni poslanici, dragi gosti, za mene je danas izuzetna čast da o ovoj temi mogu da govorim pred ovim visokim domom.
Mislim da je izvanredna prilika da mnoge nedoumice danas rešimo, da mnogo toga o jednom važnom projektu za celu Srbiju danas raspravimo i da, rekao bih, donesemo najbolje zaključke u interesu našeg naroda, naših građana i naše Srbije.
Veliki gradovi kao i zemlje izgrađeni su na velikim snovima, na vizijama i projektima, čija veličina je uvek bar jedan deo ljudi zastrašivala. Istorija, ideja i ideje spuštanja Beograda na Savu datira još od vremena velikog i mudrog Knjaza Miloša, koji je još insistirao da trgovci mogu da se nastane na ovom prostoru i tada je započeto uređenje Sava Male. Preselio je njene stanovnike u Palilulu, postojeće kuće od slabog materijala porušio i doneo odluku o izgradnji novih kuća. Ubrzo je počela izgradnja novih, i prepravka postojećih kafana po uzoru na evropske.
Izuzetno brz razvoj Beograda i Srbije uz reku Savu, dešava se u periodu između 1841. i 1861. godine, a razume se, naročito u vreme Knjaza Mihaila. Tada počinje nastanjivanje trgovaca u Sava Mali. I iz tog vremena imamo jednu od najlepših kuća, kuću Luke Ćelovića koja se danas nalazi direktno preko puta zgrade Beogradske zadruge ili Geozavoda u zavisnosti od toga, ko ga, kako i na koji način pamti.
Srbija je nastavila da ovaj deo grada pretvara u najvažniji, te 1884. godine izgrađena je Železnička stanica. Pet godina nakon toga 1889. godine, Komisija za utvrđivanje granica varoši, smatra da Savska varoš treba da se širi prema Savi u cilju podsticanja trgovine što je značilo i formalni ulazak prisavlja u gradski reon.
Vek 20. doneo je Beogradu bolju povezanost sa Evropom. Prodor novog veka, prodor Evrope, najviše se osetio u prisavskom delu grada, jer za 14 godina do početka Prvog svetskog rata ovaj deo grada formiran urbanistički, regulisane su ulice, izvršena je parcelacija, počela je izgradnja pristaništa i keja, izgrađena osnovna škola, izgrađen prvi novčani zavod u Srbiji, konačno nasuta bara Venecija. Doneta je i dalekosežna odluka da se Karađorđeva ulica produži do Železničke stanice. Jasno je da je taj front ulica prostor oko male pijace postao prestižan.
Godine 1906. urađen je projekat za zgradu Beogradske zadruge, čiji su potpisnici arhitekte Nestorović i Nikolić. Na njih je, razume se, Francuska arhitektura tog vremena imala poseban uticaj. Oni su i posetili Parisku izložbu 1900. godine i izgradili jednu od najlepših zgrada. Ta zgrada, ja želim vama, uvaženi narodni poslanici to da pokaže, je zaista spoljnim linijama, svojim oblikom, možda i najlepša zgrada u Beogradu.
Ona je do pre samo godinu dana izgledala ovako, dakle, možete svi da vidite. A onda smo rekli, hajde da pokušamo nešto da popravimo, nešto da promenimo i za samo godinu dana od tog rada, a mnogi su pokušavali različitim dezinformacijama, neistinama da govore o tome kako je do sada urađena jedna kafana, ne govoreći istinu, a pogledajte, mi smo ovu velelepnu zgradu koju su skrivali, pretvorili, rekao bih u danas, apsolutno jednu od najlepših zgrada na celom Balkanu, i spolja i iznutra. (Aplauz)
I pošto ja znam da će mnogi da se smeju, taj osmeh je nekoga koštao četiri miliona evra, srećom, ne građane Srbije, već investitora koji je želeo da pokaže svoju dobru volju za učešće u velikom projektu kakav je „Beograd na vodi“.
Beograđani danas imaju u tom delu, jednu od najlepših zgrada, i kao što je nekada, a tog vremena se sećam, govorio, a malo ko je verovao, a u mnogo čemu možda i nisam mogao da se složim sa gospodinom Mrkonjićem, ali kada je govorio o Areni Novobeogradskoj, pričao je da je razvojni projekat, pa pogledajte posle toga tek, tek posle izgradnje Arene taj deo Novog Beograda je postao najskuplji i po ceni kvadrata i po ceni poslovnog prostora i svega drugog.
Uređenje, tada idemo, početkom 20. veka na uređenje tih ulica, celog tog prisavalja i uređenje na licitaciji je dobio poznati beogradski građevinar Jovan Sevdić, naravno, posle kratkog vremena, gradnja je prekinuta zbog tehničkih problema, i pre svega zbog nedostatka novca. Iako, ne sprovedena ideja o keju je prva ideja o silasku grada na obale, a do tada su svi srpski velikani uvek govorili o strahu Beograda od vode i okretanju zadnjih fasada i dvorišta vode.
Ovog puta se pokazala želja da taj strah bude prevaziđen. Poslednja intervencija u Sava Mali, pred izbijanje Prvog svetskog rata, bila je izgradnja skvera, upravo ispred Beogradske zadruge ili zgrade Geozavoda, kako hoćete. U vremenu između Prvog i Drugog svetskog rata, taj strah od spuštanja grada na reku, kao da je prevladao i samo je jedna rentijerska, modernistička zgrada urađena na regulaciji povučenoj u Karađorđevoj 36 i ništa više nije rađeno u periodu od nekoliko decenija.
Posle Drugog svetskog rata, stalno je prisutna želja i ideja da se Beograd spusti na reke baš onako kako je to urađeno u najvećim gradovima širom sveta.
Izgradnju novih ulica, trgova, parkova, stambenih i poslovnih zdanja, muzeja, škola, sportskih terena na mestu „Beograda na vodi“, predviđaju svi generalni planovi Beograda još od 50-tih godina prošlog veka.
Želim da vam kažem da sam mislio da je u ovom savremenom periodu to bila ideja nekih koji su govorili o Europolisu, Metropolisu, kako god da su ga nazivali, pa sam mislio da smo je mi negde revitalizovali ili obnovili tu ideju.
Ne, ta ideja je obnovljena u vreme bivšeg režima, u vreme kada je gradonačelnik Beograda i zahvalan sam mu na tome, bio gospodin Đilas, naime, tada je 2009. godine, rečeno i šef Urbanističkog zavoda ili Zavoda za izgradnju grada, Urbanističkog zavoda, gospođa Gligorijević, rekla da će na tom području nići srpski Menhetn. Računam da, kada je govorila o Menhetnu, da je mislila na Medison, Aveniju Park, Aveniju petu, šestu, sedmu. Sumnjam da je mislila na one udžerice u Harlemu.
Mi smi veoma zahvalni zbog toga. U izbornoj kampanji, mi smo govorili, i kada sam doveo velikog Đulijanija ovde, o tome sam govorio i pričao, o tim našim snovima i to su snovi nas Beograđana, a razlog je prost.
Pošto danas svi govore o najlepšem delu Beograda, najlepšem delu Srbije, ja sam rođen u Beogradu. Ne mislim da je to prednost i nikada neću misliti da sam bolji od onoga koji je rođen u Pirotu, Subotici, Kruševcu, Kraljevu, Čačku ili bilo kojem drugom mestu. Ceo život sam ovde živeo i nikome neću da dozvolim da Beograd kao i Srbiju, voli više od mene, niti plediram na to, da i Beograd i Srbiju, volim više od nekog drugog.
Međutim, šta smo mi posle toga uradili i želeli da pokažemo? Želeli smo da pokažemo da to ne mora da bude najveće ruglo našeg grada.
Kada kažem najveće ruglo našeg grada, ne moram da vam govorim, a doneo sam i fotografije koje ću vam u toku rasprave pokazivati, da smo tu sem 52 olupine, od kojih niste mogli da vidite, uz razume se, prljavštinu i tri kanalizaciona ispusta, nikada niste mogli da vidite patke koje neki reklamiraju, nikada niste mogli ništa živo da vidite u blizini „ Beograda na vodi“, sem ljudi koji su sticajem okolnosti, morali u najtežim okolnostima i najtežim uslovima da žive, tu smo mogli da vidimo, ova zgrada Geozavoda, Beogradske zadruge, služila je narkomanima za noćna okupljanja, na žalost i za neke mnogo još ružnije radnje, koje me je sramota da pred ovim visokim domom i pomenem, a danas je to deo grada koji se najbrže razvija sa najviše modernih restorana, kafića, mesta gde ljudi izlaze, ugostiteljskih objekata, gde zarađuju novac i gde se okupljaju.
Sa druge strane, šta je to što smo još imali? Imali smo asfaltne i betonske baze. Imali smo ložionicu za koju ću da vas podsetim da je čak i veliki Branko Pešić napravio trik kojim je Josipa Broza Tita nagovorio u stvari da se krene u veliki saobraćajni projekat, veliki infrastrukturni projekat izmeštanja železničke stanice iz Prisavlja u Prokop, kada mu je pokazao ložionicu koja je i Titu zasmetala i tada je doneta odluka da se ide u izmeštanje železničke stanice, a ne danas. Na tome se radilo 20 godina, od 1996. godine, ako se ne varam, počeli su radovi i tamo smo na tom prostoru imali samo udžerice, romske mahale i ništa više.
Obaveštavamo vas da ćemo u januaru do Svetog Save sledeće godine završiti stanicu „Prokop“ i konačno će posle 20 godina biti u upotrebi.
Za „Srpski Menhetn“, kako su ga popularno nazvale moje kolege iz nekih drugih političkih partija, postojalo je više konkursa. Domaće i strane arhitekte nudile su atraktivne crteže, raspisivani su arhitektonski konkursi, izrađivane su studije.
Dva konkursa su bila posebno interesantna, međunarodni u unapređenju strukture Novog Beograda iz 1985. godine i za treći milenijum koji je 1991. godine organizovala Srpska akademija nauka i umetnosti.
Jedan od sedam timova koji su učestvovali na konkursu činile su arhitekte Antonije Antić, Dragoljub Manojlović Dik, Slobodanka Prekajski i Milica Toma.
Njihov projekat „Varoš na vodi“ povezivao je levu i desnu obalu reke mrežom kanala sa veštačkim ostrvom u sredini i stambenim poslovnim i ugostiteljskim objektima. Zatim je 1996. godine lansiran projekat „Evropolis“, međunarodni konkurs nije sproveden. Nijedna od pomenutih ideja do danas, dakle, u prethodnih 70 godina nije realizovana.
Realizacijom projekta „Beograd na vodi“ obnoviće se brojne fasade u Savamali, čitav ulični niz u Karađorđevoj ulici, a svi objekti koji su proglašeni spomenicima kulture imaće izgled sa početka 20. veka.
Želim da vas obavestim da zgrada Beogradske zadruge, videli ste kako izgleda, da će još lepši sjaj da dobije hotel „Bristol“, da će još lepši sjaj da dobije zgrada Železničke stanice u Beogradu, a zgradi Pošte, koja je imala najlepšu fasadu za ljude koji to ne znaju, a koja je zatim iz meni nepoznatog razloga komunističkim alanjem razorena i uništena, skinućemo, restaurisati i prikazati Beogradu u njenom najlepšem mogućem svetlu i u stoprocentnom iznosu to će pripadati, dakle, u stoprocentnom obimu to će pripadati gradu Beogradu i državi Srbiji.
Želim da vam ukažem na nekoliko stvari sa kojima se oni koji su želeli mnoge stvari da grade, uvek suočavali. Moram da priznam da nisam očekivao ovolike otpore modernizaciji, ovolike otpore napretku, ovolike otpore nečemu najlepšem za šta nismo imali novac, a za šta postoji mogućnost ili kod nas čvrsta vera da smo uspeli da obezbedimo novac, slučajno to je najvažnije, od svega o čemu mi danas pričamo, o svemu možemo da govorimo, najvažnije da li za neki projekat imate novac, ili ga nemate.
Podsetiću vas na istoriju otpora javnosti prilikom izgradnje najvažnijih monumentalnih objekata širom sveta. Podsetićete se i vi i na neke nasmejati, a čini mi se da će neke od stvari koje ću izneti vam ukazati i na naš i moj i ponekog još od nas palanački duh današnjice.
Istorija Ajfelovog tornja počinje prezimenom čoveka koji je projektovao. U to vreme je radio Ajfel na dizajniranju tornja. Najpre je svoje nacrte predstavio zvaničnicima u Barseloni i Španiji. Španci uopšte nisu bili ni zadovoljni ni impresionirani. Nije im se dopao dizajn, izgledalo je čudno, mislili su da je preskup, mislili su da će da se sruši.
Gistav Ajfel je otputovao u Pariz, prezentovao je skice tamošnjim vlastima. Vlasti Pariza su prihvatile taj projekat. Međutim, taj projektovani toranj je postao predmet najveće polemike sve do piramide u vreme Fransoa Miterana, koja je izgrađena ispred samog Luvra, u istoriji Francuske, dakle.
Rekli su da je nemoguća njegova izgradnja, imali su primedbe na umetničkoj osnovi, rekli su čuvena grupa 300 u kojoj su bili brojni umetnici toga vremena, rekli su da ne može da funkcioniše, te da će da se sruši. Mnogi ugledni među njima i najbogatiji Parižani počeli su da prodaju svoje stanove iz okoline Ajfelovog tornja. Izračunajte danas koliko su novca izgubili.
Ajfel je rekao – Moj toranj će biti najveća građevina koju je ljudska ruka sagradila. Zar neće biti podjednako grandiozan? Zar bi nešto vredno divljenju u Egiptu postalo odvratno i smešno u Parizu?
Snažno je verovao u to i uz tu svoju snažnu veru i uz podršku pariskih vlasti uspeo. Pokušali su to da ruše i početkom 20. veka, opet neko pametan ih je u tome zaustavio. Ta Ajfelova kula danas donosi desetine miliona evra čistog profita i Parizu i Francuskoj.
Kula od stakla ili „Shard of glass“ izgrađena 2013. godine u Londonu, veoma interesantna, videćete zašto, slično je građevinski, arhitektonski, nisam stručan, kao nešto što mi planiramo ovde da radimo.
„Shard of glass“ je zgrada od 87 spratova izgrađena u centru Londona, nadomak London bridge. Investitori su došli iz Katara. Od pomenutih tek toliko oko gadljivosti nekih na arapske investitore.
Od pomenutih 80 spratova, čak 72 sprata su ekskluzivan stambeni prostor. Ova zgrada špicaste strukture koja izranja iz reke Temze sa svojih 309 metara, je najviša zgrada u celoj Evropskoj uniji. Prešla je „Komerc banku“ u Frankfurtu od 259 metara. Zašto važno, reći ću vam kasnije kada budem govorio o arhitektama koji rade na „Beogradu u vodi“.
Zašto je ovaj primer važan? Velika Britanija je ja mislim poznata kao zemlja u kojoj caruju zakoni i vladavina prava. U julu 2002. godine, tadašnji zamenik premijera Džon Preskot, naredio je da se uradi analiza u vezi sa ispravnošću i realizaciji jednog takvog projekta, jer su se videvši nacrt ovog objekta i njegovu izgradnju žestoko suprotstavili, gle čuda Komisija za arhitekturu i Fondacija kraljevskih parkova, smatrajući da ovakav objekat ruži London.
Analiza je urađena u aprilu i maju 2003. godine i 19. novembra Britanska vlada je dala saglasnost da se nastavi da planiranjem i realizacijom ovog projekta, uprkos žestokom protivljenju dobrog dela javnosti.
Obrazloženje između ostalog sadržalo je detalje kojima se naglašava da je ovo jedan objekat izuzetnog arhitektonskog dizajna i velike stabilnosti, a da njegova izgradnja nosi veliku ekonomsku korist, po grad London. Iako je finansijska kriza usporila dinamiku izgradnje, objekat je uspešno sagrađen i danas predstavlja ponos i simbol grada Londona.
Godinu dana nakon izgradnje, ovaj objekat dobija prvu nagradu za najlepšu zgradu izgrađenu u prethodnoj godini, na čuvenom sajmu „The Emporis Skyscraper Award“, a imati poslovni ili stambeni prostor u ovoj zgradi danas je postalo stvar prestiža u celom svetu. Preko 1.500 radnika je u svakom trenutku bilo angažovano samo na izgradnji grubih radova na ovom objektu.
Interesantno je sledeće – Protiv izgradnje ovog objekta bunili su se mnogi i ugledni stručnjaci u Londonu, a ne samo članovi kraljevske komisije i deo javnosti je podržao kritičare. Smatrali su da takav objekat nije za London i da će naružiti grad. Međutim, to nije sprečilo Vladu da gleda u budućnost, da da prednost ekonomskim efektima za London i za zemlju.
Na kraju, pokazalo se da je zgrada prihvaćena, a da je projekat doneo veoma mnogo koristi Londonu i Velikoj Britaniji. Arhitekta svetskog glasa Renco Pijano izgradio je „Pompidu centar“ u Parizu, ili „Njujork Tajms“ zgradu. Smatrao je da bunt dela građana nije ništa novo i da predstavlja tipičan strah od promene inovacija, karakterističan za ceo svet.
Ken Livingston, gradonačelnik Londona u periodu od 2000. do 2008. godine, suočavajući se sa kritikama javnosti povodom ovog i drugih projekata jednom je izjavio – danas se osećam kao Galileo, koji je pred inkvizicijom objašnjava da se zemlja okreće oko Sunca. Kasnije možemo da govorimo i o „Vizitor centru“ u Kembridžu u Britaniji i o mnogim drugim primerima u svetu, ali ja ću poštovani građani da vam ukažem kako to izgleda na to kako to izgleda kod nas u našoj Srbiji i kako je to izgledalo kod nas u našem Beogradu.
Palata Albanije je sagrađena 1940. godine i u tom trenutku je bila najviša zgrada na Balkanu. Pored podzemnih voda koje su otežavale gradnju, taj problem imamo i danas, taj problem ima i zgrada Ušća, imala pa rešila, kao i veliki broj zgrada svuda u svetu, tamo gde se gradi i gde je izgrađen Aerodrom „Šiphol“ u Amsterdamu, da ne govorim, ali to savremene metode i ozbiljni građevinari lako prevazilazili i rešavali.
Dakle, i lokalno stanovništvo je opstruisalo izgradnju ove zgrade, jer su mislili da je Palata Albanije pretnja za okolne građevine i da će zgrada sa ove visine propasti u zemlju i povući sa sobom i ostale zgrade. Svi su širili neistine, a kao što znate, neki su čak počeli iz straha i da se sele. Kao što znate, zgrada ne samo što nije potonula, već je postala simbol Beograda tog vremena.
Imamo još jedan zanimljiviji primer. Godine 1880. je u Beogradu zasijala prva sijalica u kafani „Hamburg“, to je gde današnja Elektrodistribucija Beograda, kod Beograđanke, za one koji su van Beograda, pa ne znaju. Dakle, zasijala je prva sijalica u kafani „Hamburg“. Šta se dogodilo? Ona je bila privatna i nije bila u sistemu javne rasprave, jer je beogradska opština tek nameravala da je uvede.
Međutim, uvođenje struje u Beogradu je išlo veoma teško. Svi su se bunili i nikada nije zabeležena veća pobuna do zbog uvođenja javne rasvete u Beogradu. Stanovništvo je smatralo da je struja donela nemir u njihove živote, da je grad unakažen postavljanjem ružnih stubova i slično. Bilo je primera da se ruže i ruše stubovi. Za razliku od struje, građanima su sveće, petrolej i gas delovali mnogo bezbednije. Čak i u ono vreme jedan odbornik je podigao glas, rekavši – ne treba nam to osvetljenje, jer pošten čovek ide spavati rano, a bitanga neka lomi glavu.
Međutim, snažna volja tadašnje uprave varoši obezbedila je da Beograd dobije javnu raspravu. Kada je rasveta uvedena, ali tek kad je rasveta uvedena, većini građana se svidela, ali strah od električne rasvete nije nestala. Mnogi su koristili unapred pripremljena nagaravljena stakla, smatrajući da su od jake svetlosti i sijalici može oslepeti. Podseća li vas to na one priče da od dalekovoda dobijate rak, koji smo slušali i u ovoj Narodnoj skupštini?
Odluka o elektrifikaciji javnog svetla Grada Beograda usvaja se 1890. godine, dok prva električna sijalica iz sistema javne rasvete počinje da sija na uglu Kolarčeve i Makedonske 1893. godine.
Imali smo proteste povodom izgradnje Robne kuće u Knez Mihajlovoj ulici, imali smo razbijene prozore, jedan prolaznik je ranjen, iz prostog razloga što neki nisu želeli ni na koji način da vide promene i da vide da strani trgovci dođu u Beograd.
Imali smo proteste povodom izgradnje mosta Gazela i donošenja leks specijalisa u Skupštini Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ja sam doneo, poštovani prijatelji, da vam pokažem jer to prethodnih dana neki kritikuju, a za svaki veliki projekat, za svaki projekat od nacionalnog značaja, videćete i za neke manje važne, za koje su oni donosili leks specijalise, takvi zakoni su donošeni, bila je bitna suština.
Ovo vam je izvod iz „Službenog lista Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ iz 1966. godine. Donet je leks specijalis na predlog Branka Pešića, potpisao je predsednik Saveznog izvršnog veća Petar Stanbolić, svojeručno, Odluku o uslovima korišćenja sredstava Federacije za finansiranje radova na izgradnji deonice autoputa „Bratstvo i jedinstvo“ na teritoriji Socijalističke Republike Jugoslavije, tačka 1. – most preko reke Save bez konstrukcija za bočne silazne rampe na levoj obali Save. Dakle, i tada smo doneli leks specijalis.
Šta se dogodilo? Smetalo je ljudima zašto se, jer smo živeli u siromaštvu, kao da je Srbija ikada živela u bogatstvu, jer mi smo uvek živeli, pa čak i kada budemo mnogo bogatiji, mi ćemo uvek da živimo u siromaštvu zato što nam nikada nije bilo dobro i nikada nam neće biti dobro. I u to vreme su organizovani protesti zašto smo išli sa tri plus tri trake, zašto smo išli sa šest traka, jer nema toliko automobila u Srbiji, nema toliko vozila, nema toliko potreba, a potrošene su silne narodne pare, a mogao je narod da živi drugačije, mogao je narod da živi bolje da te pare nisu potrošene.
Interesantno, danas su nam malo tri trake u oba smera. Voleli bismo da je Branko Pešić bio još uporniji. Da, voleli bismo da je živ, ne bi nam deficit bio 20,25% kao što su nam ga neki drugi napravili na gradskom nivou.
Ja vas samo molim da mi ne dobacujete, pošto znate da utakmice sa mnom nikada ne možete da pobedite. Bolje je za vas da se ja osvrnem na ono što je suština ove današnje rasprave.
Međutim, oni koji je tada, verovali ili ne, spasao taj projekat izgradnje Gazele, uz sve što imamo o njemu da kažemo, o načinu vladanja i svemu drugom, bio je Josip Broz Tito. I on je rekao, zaustavio je tu vrstu kritika, zaustavio je tu vrstu napada, iako su radovi kasnili zbog nedostatka novca. Tada nastaje moderna ideja Savskog amfiteatra, gde Branko Pešić na otvaranju namerno naloži ljudima iz ložionice da puste da se vidi dim, ne bi li osetio maršal neprijatan miris i ne bi li mu dozvolio da sve to skloni iz prostora Savskog amfiteatra u prostor Prokopa, kako bi se to obezbedilo za silazak Beograda na reke.
Palata Beograd, čuvena Beograđanka, građena između 1969. i 1974. godine, jedna od najznačajnijih ostvarenja beogradske arhitekture s kraja 60-ih godina, novinski natpisi o Beograđanki su – antisimbol Beograda, crnograđanka, bolesna palata. Išli smo dotle da je jedan od najuvaženijih i najznačajnijih novinara tog vremena, gospodin Nebojša Ćurčić, u tekstu pod nazivom „Bolesna palata“, napisao je sledeće – po oceni lekara, naravno, kao i danas, ne znate kojih, 80% zaposlenih u Beograđanki imaju teškoće sa organima za disanje.
Da li ima neko problema sa organima za disanje ko radi u Beograđanki? Ja mislim da nema niko i mislim da nije imao niko. Ali, šta da radite, to je nešto sa čim smo morali da živimo u tom periodu.
Kapije Novog Beograda, Geneks kule, tada je bila tzv. afera stiropor koja je završila pred Vrhovnim sudom, 1979. godine oko sukoba urbanista, građevinara, inženjera i svih drugih, pa su govorili o najvećem ruglu i o tome kako je moglo i bez toga. Sada, u svemu tome ima samo jedna stvar, sve smo mi to gradili isključivo svojim novcem i sve je to bilo dobro i značajno za našu zemlju, a po prvi put pričamo o tome šta je to što ćemo najvećim delom da gradimo tuđim novcem, jer svog novca više nemamo. Svoj novac smo potrošili neodgovornom politikom onih koji su zarad dobijanja izbora i uvek pred izbore povećavali plate i penzije ili zarad stvaranja određenih koalicionih sporazuma, ni na kakvoj ekonomskoj logici sazdano i koji su uništavali budućnost naše zemlje.
Višestruki su razlozi za donošenje posebnog zakona koji će omogućiti realizaciju projekta „Beograd na vodi“. To nije zakon od lokalnog ili regionalnog značaja. To je zakon o značaja za celu Republiku, to je zakon od značaja za svakog od naših građana, jer zahvaljujući tom zakonu uposlićemo desetine hiljada ljudi. Zahvaljujući tom zakonu uposlićemo našu građevinsku industriju. Zahvaljujući tom zakonu obezbedićemo rast kompletnog tercijarnog sektora u godinama koje su pred nama i u Beogradu i u Srbiji.
Novine u odnosu na opšti Zakon o eksproprijaciji su te da je, a mogli smo da čekamo i donošenje Zakona o kapitalnim investicijama, samo bismo izgubili nova dva ili tri meseca u pravljenju ugovora sa investitorom.
Jeste da je Zakon o eksproprijaciji opšti zakon. U članu 20. stav 1. predviđa da se javni interes za eksproprijaciju može utvrditi kada je u pitanju izgradnja stanova, samo za izgradnju stanova kojima se rešavaju stambene potrebe socijalno ugroženih lica. Leks specijalis, ovaj posebni zakon utvrđuje javne interese za izgradnju poslovno-stambenog kompleksa.
Predlog za eksproprijaciju se po posebnom zakonu podnosi u roku od pet godina od dana utvrđivanja javnog interesa, dok je u opštem zakonu taj rok godinu dana. Razlog za duži rok je veličina projekta i nastojanja da se rastereti republički budžet. Procesni rokovi utvrđeni u posebnom zakonu su tri dana, osam dana, 15 dana, i to su inače rokovi koji su karakteristični za skraćeni postupak po Zakonu o opštem upravnom postupku.
Osim isplate tržišne vrednosti za eksproprisanu imovinu, posebni zakon omogućava i pregovaranje o oblicima i visini naknade, dakle razmena za drugu nepokretnost, kao i opšti zakon, ali tu je mogućnost eksplicitno predvideo i pre donošenja i pravosnažnosti rešenja eksproprijacija, ako o tome postoji sporazum stranaka.
U oba zakona, a to je Ustavno određenje naknada za oduzeto pravo svojine se utvrđuje i isplaćuje u tržišnom iznosu.
Ja želim, posle ćete dobiti precizne podatke da vidite koliko smo, od 246 objekata, 179, ako se ne varam, do sada već uspeli da raselimo, a ja ću vam pokazati gde su ljudi živeli i pokazaću vam šta ti ljudi danas kažu, a kojima su obezbeđeni ili stanovi u svojini ili zakup stambenog prostora na pet godina ili zakup stanova na godinu dana.
Olivera Kalamarević, reč je o živim ljudima, ljudima koji danas govore o onome što se dogodilo posle decenija čekanja, preselila se iz tog dela za koji svi smatramo da će u budućnosti da bude najlepši deo Beograda, a koji je, složiće te se, do skora predstavljao ruglo našeg grada. Ona kaže: „Još uvek ne shvatam šta mi se dešava, ovde nas je od 70-ih godina bila i gušila nas asfaltna baza, ne može da se diše, sav dim pada i guši, sušila sam veš noću kada ne radi baza, jer je čistiji nego kada se osuši. Živela sam u 48 kvadrata, a sada na Belim Vodama, u lepom stanu od 54 kvadrata, imam i terasu“. Ona kaže da su ulice, gde je živela, ne osvetljene, da joj do prve prodavnice trebalo dugo pešačenje, a o psima lutalicama da i ne priča. Za preseljenje u novi stan Olivera Kalamarević kaže - ovo je velika stvar, komšinice sada idem u civilizaciju, do sada sam živela primitivno.
Miroslav Raković preselio se na Bele Vode, Braće Krsmanovića 28b živeo. „Nakon 50 godina života i čekanja raseljavanja, konačno sam dočekao taj dan. Malo sam uzbuđen, s obzirom da su se mnogi hvalili i još od 1973. godine su pričali o evropolisu, „Beogradu na vodi“. To je sve padalo u vodu i nisam ni sada verovao da će mi se ostvariti san. Hvala svima što nakon toliko godina dobijam siguran krov nad glavom i ja i moja porodica“.
Gavro Tešić preselio se u Vojvođansku ulicu na Novom Beogradu. „Ovde gde sam živeo i gde sam se preselio je zemlja i nebo, deca su počela da plaču od radosti kada su ugledali stan u kome ima centralno grejanje i svako od njih ima svoju sobu“. Slobodan Luković koji se preselio u Denkovu Baštu, dobio je 90 kvadrata, Radomir Ivović.
Pogledajte molim vas, u kakvim uslovima su ti ljudi živeli, u onome što nam neko danas govori da je to 70 godina najekskluzivnija lokacija, a ja imam jednostavno i prosto pitanje, neki su bili na vlasti 15, neki 50 godina, a zašto za tih 70 godina ovo što vidimo ovde, ovakve ružne slike, ovakve teške slike za gledanje, zašto su nam te slike bile svakodnevnica 65 i 70 godina? To hoćemo da promenimo, hoćemo da to bude najlepši deo grada, da to bude najlepši deo Srbije i da se time ponosimo.
Govori se o javnom interesu. Prema članu 58. Ustava Republike Srbije, pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu Zakona uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne. Ustav dalje ne uređuje šta se smatra javnim interesom, u smislu člana 58.
Zakoni kojima se utvrđuje javni interes: Evropska konvencija o ljudskim pravima, praksa Evropskog suda za ljudska prava, sudska praksa u Republici Srbiji.
Za „Beograd na vodi“ je posebno značajna, pošto ja računam da su ovde sve političke stranke koje se zalažu za ulazak u EU, porodicu evropskih naroda, juresprudencija Evropskog suda za ljudska prava, a pre svega njegovi sledeći stavovi. U slučajevima Sporong i Lenrot u Švedskoj zauzet je stav da prinudan prenos svojine sa jednog lica na drugog, dakle, ne na državu, može predstavljati legitiman cilj u javnom interesu. Takođe, slično i u slučaju James and others vs United Kingdom, gde Evropski sud za ljudska prava zauzima stav da je oduzimanje svojine izvršeno radi ostvarivanja legitimnih socijalnih, ekonomskih ili drugih politika može biti u javnom interesu, čak i ako šira društvena zajednica ne može da direktno upotrebljava ili ima direktnu korist od oduzete svojine, što uzgred ovde nije slučaj.
Sudska praksa u Republici Srbiji, Ustavni sud Republike Srbije se eksproprijacijom bavio u slučajevima kada se javni interes utvrđuje odlukom Vlade, i to iz razloga što prilikom utvrđivanja javnog interesa nisu učestvovale strane koje odluka o eksproprijaciji pogađa. Na ovakav način Ustavni sud se nije bavio slučajevima gde je javni interes utvrđen zakonom.
Što se tiče sudske prakse u regionu, najznačajnija za nas je sudska praksa u Republici Srpskoj iz koje možete da izvučete slične, gotovo istovetne zaključke sa zaključcima evropske juresprudencije.
Javni interes u teoriji. Imate, naravno, više teorija, političkih i pravnih, od agregativnih, unitarnih, teorija zajedničkih interesa, kroz teoriju urbanog planiranja, procesne, materijalne. Pokušali smo, rekao bih, da na najbolji mogući način, uzimanjem onoga što zaista jeste najvrednije za jedno društvo u celini, za jednu zemlju, za njen ekonomski i socijalni napredak, u tom smislu koristimo i tumačimo javni interes, što nam se čini apsolutno legitimnim i legalnim.
Legitimnost i legalitet se ne mogu osporiti, posebno uzimajući u obzir činjenicu da je uređenje i revitalizacija desne obale Save predmet niza planskih akata, generalnih urbanističkih planova Beograd iz 1972. i 1985. godine, kao i programa za urbanistički plan prostora savskog amfiteatra Urbanističkog zavoda Beograda i što jasno svedoči o legitimnosti i cilja ovog projekta generacijama unazad, među urbanistima, arhitektama i javnim vlastima.
Legitimnost se osporava, pre svega polazeći od dela ljudi, od procesnog shvatanja pojma javnog interesa, s obzirom da je ključna tačka glavnog pravca kritike procedura koja prethodni realizaciji Projekta „Beograd na vodi“, a čiji je poslednji stadijum usvajanje zakona. Taj pravac kritike polazi, ne od formalnih nedostataka procedure, jer se formalna zakonitost procedure ne može osporiti, već od nedostatka legitimiteta. Ovaj pravac kritike je, naravno, pre svega, teorijski i vrednosno usmeren, suštinski i u praksi ne donosi nikakav rezultat.
Želim da kažem da smo se mi rukovodili određivanjem javnog interesa zakonom, ispunjenjem testa vladavine prava, obzirom da je predlogom zakona predviđeno pravo na žalbu i upravni spor. Razume se, moguće je i ustavna žalba, a čime je sankcionisano arbitrarno mešanje, a sam zakonski tekst je veoma dostupan i precizan. Ispunjava test legitimnog cilja, s obzirom da se radi o projektu koji služi za ostvarivanje ciljeva definisanih strategijom i ispunjava test neophodnosti u demokratskom društvu, s obzirom da je određena priroda neophodnosti, neophodnost je proporcionalna, s obzirom da se eksproprijacijom ograničava teritorijalna, a prenos trećem licu je ograničen na način koji je opisan u odgovoru na prethodno pitanje. Postoji prag tolerancije, s obzirom da je u prethodnom periodu, u srpskom pravnom sistemu, bilo sličnih slučajeva eksproprijacije po osnovu posebnog zakona.
Podsetiću vas, siguran sam, u raspravi na Projekat i zakon koji smo usvajali 2008. ili 2009. godine, gde smo „Jugorosgasu“, gde smo bili vlasnici svega 20% bili vlasnici, kao država dali kompletan magistralni gasovod kroz našu zemlju, i to donošenjem leks specijalisa u Narodnoj skupštini Republike Srbije.
Što se tiče statusa projekta „Beograd na vodi“, prostorni plan područja posebne namene usvojen je na sednici Vlade održane 31.12.2014. godine. Ovaj plan je osnova za utvrđivanje javnog interesa na lokaciji Savskog amfiteatra koji je doneo osnovu za donošenje posebnog Zakona o eksproprijaciji.
Nešto o imovinsko-pravnom statusu, nemojte da se ljutite što dugo govorim, za ovo sam se pripremao, ovo je vredna i važna stvar, kao što smo se spremali za ekonomske reforme čije rezultate već sami počinjete da uviđate, a videćete ih tek pred kraj godine, građani će ih osetiti pre kraja ove godine, a ne pre kraja sledeće godine, kako sam u prvi maj obećao, tako sam se spremio i za ovu raspravu.
Dakle što se imovinsko-pravnog statusa tiče na osnovu zaključka gradonačelnika grada Beograda od 4.7.2014. godine i izmene zaključka od 13.8. Direkciji za građevinsko zemljište i izgradnju grada Beograda preporučeno je da imajući u vidu značaj lokacije za realizaciju projekta „Beograd na vodi“ izvrši popis nepokretnosti i sa tim zadatkom formirana je radna grupa za izvršenje poverenog zadatka u najkraćem roku.
Na području faze 1 projekta koji se prostire na oko 40 ha, identifikovano je tačno 246 objekata koji se nalaze u različitim imovinsko-pravnim statusima od legalnih, legalnih sa nadograđenim nelegalnim delom i potpuno nelegalnih. Svi zahtevi za legalizaciju koji se odnose na objekte u ovom području su odbijeni ili odbačeni. Na dan 4.4.2015. godine uklonjeno je ukupno 179 objekata. Dakle, od 246 objekata, do danas smo uspeli da uklonimo 179 objekata. Toliko za one koji su govorili da ništa nije urađeno, da ništa nije postignuto. Da čak i po strani ostavimo ovu prelepu zgradu Beogradske zadruge, možda najlepša zgrada u Beogradu, da ostavimo to što smo uredili određene trgove, što je to postao razvojni projekat koji pospešuje svaku drugu vrstu gradnje i pre svega razvoj tercijalnog sektora, mi smo uspeli, neki za 70 godina to nisu uspeli ili svi zajedno za 70 godina to nismo uspeli, a neki su uspeli za godinu dana da sklone 179 od ukupno 246 objekata koji se nalaze na prostoru „Beograd na vodi“ u ovih 40 ha.
Sredstva za uklanjanje, pošto je bilo raznih priča i nekakve milijarde su se pominjale, sredstva za uklanjanje ovih objekata na području faze 1 projekta obezbedio je Beograd u to u iznosu od 30 miliona dinara, što iznosi negde oko milion koma nešto evra. Mislim da je to imajući u vidu cilj koji smo postigli i kako danas izgleda u odnosu na to kako je izgledalo, toliko sitan novac, a podsetiću vas da samo ona skalamerija u Novom Beogradu koja je danas srušena, koja ne postoji, koja je trebala da predstavlja nekakav lažni spomenik u Novom Beograd, ona „fejk“ terazijska česma od platna koštala nas je 650.000 evra, više je nema. Tek toliko da imate u vidu kako se trošio novac, a kako se danas troši novac.
Konačno rešenje imovinsko-pravnih pitanja je moguće tek po donošenju posebnog Zakona o eksproprijaciji. Za eksproprijaciju zemljišta i svih objekata, za ceo prostor, odnosno za područje prve faze projekta potrebno je oko 40 miliona evra. Ono što je veoma važno za nas, mi smo deo toga izdvojili iz budžeta, a deo toga ćemo naći finansiranje kod investitora. Do današnjeg dana potpisali smo ugovor sa 86 porodica iz prve faze, četiri porodice su samostalno napustile lokaciju, što čini ukupno 90 porodica koje su napustile lokaciju. Do sada je svih 100 porodica koje su tu živele posetilo Direkciju za građevinsko zemljište i izgradnju grada Beograda i sa ostalih deset porodica u narednom periodu očekujemo da budu potpisani ugovori.
Dana 22.7.2014. godine Skupština grada je donelo odluku o izmeni Plana mesta za postavljanje plovila na delu obale vodnog prostora na teritoriji grada Beograda na potezu od Brankovog mosta do mosta „Gazela“. Do sada je na osnovu te odluke uklonjeno 24 broda, uglavnom olupine, podsetiću vas kako je to izgledalo, preduzeće „Ivan Milutinović“, gde su plovila preduzeća BBP, dve marine, kao i splavovi „Lasta“ i „Hua Hua“. Na lokaciji je preostalo još 11 brodova koji služe za izvlačenje potopljenih plovila i raseljavanje preduzeća „Ivan Milutinović“ i BBP.
Raseljeno je 90 porodica, od toga četiri porodice za svoje legalne stanove uzelo je novac u ukupnom iznosu od 51,1 milion dinara, 79 porodica je dobilo stanove sledeće strukture: osam stanova u svojinu, 30 stanova sa pravom otkupa na neodređeno vreme, 32 stana na zakup u periodu od pet godina, devet stanova na zakup u periodu od jedne godine. Sve transparentno i sve čisto. Šest porodica bez ikakvog pravnog osnova su raselile „Železnice Srbije“.
S obzirom da je vrednost osam stanova koji su dati u svojinu skoro jednaka visini otkupa koju grad očekuje za 30 datih stanova na neodređeno vreme, ukupan trošak raseljavanja do danas je oko 51 milion dinara, a samo želim da vam kažem da ona skalamerija od kopije terazija u Novom Beogradu koja je srušena je koštala 70 miliona dinara. Samo da imate u vidu korist i štetu ili i jedno i drugu za oba projekta.
Ministarstvo za saobraćaj i infrastrukturu je 2014. godine izdvojilo 60 miliona dinara za pripremu i završetak plana posebne namene koji je uradio Zavod za urbanizam. Dakle, sumirajući sve do sada, a mislim da smo veliki deo posla i do sada uspeli da napravimo, naši arapski partneri su uložili više od nas u ovaj projekat. Samo rekonstrukcija zgrade Beogradske zadruge je koštala između 3,5 i 4 miliona evra nego sve ono do sada što je uradio grad Beograd.
Ono što je veoma važno to je što neki ljudi mešaju, a nema direktne veze sa „Beogradom na vodi“, već je to deo naših ranijih projekata, pre svega saobraćajnih projekata. Naravno naša želja je od pre 30, zatim 20 godina kada smo počeli radove da se kompletan prostor očisti i da železničku infrastrukturu promenimo i smer i pravac, odnosno izgradnjom pod jedan – stanicom Beograd centar – Prokop, pod dva – TPC Zemun, pod tri – Robno transportnim centrom Beograd – Draževno u Makišu, zatim denivelisanom putnom železničkom petljom u Batajnici, denivelisanom putnom železničkom petljom u Sremčici i obilaznom prugom i auto putem obilaznice Beli Potok – Vinča – Pančevo. To bismo mi radili i ovako i onako. Moj odgovor na primedbu onih koji kažu da to vredi devet milijardi i da to mi ulažemo, to sve zajedno po proračunima i po onome što imamo kao ponudu danas ne vredi više od 470 miliona evra, a devet milijardi, čini mi se da neki ljudi zaista ili nisu bili u državnoj upravi ili ne znaju koliko je to para ili se tim poslom nisu bavili pa iznose takve brojeve koji nikakve veze sa realnošću i sa stvarnim životom nemaju.
Mi naravno obilaznicu Beli Potok – Vinča – Pančevo tretiramo posebno i gledaćemo da u skladu sa okončanjem i završetkom Koridora 10 i njegovim istočnim i južnim krakom kroz Sićevačku i Grdeličku klisuru i završetkom Koridora 11 do Čačka i Požege istovremeno krenemo u obavljanje izvršenja radova na obilaznici, jer nam je obilaznica veoma važna kao koridor, kao međunarodni koridor, jer bez obilaznice nećemo imati međunarodni koridor i veliki broj i automobila, posebno kamiona, naročito ističem kamione zaobilazeći Srbiju, Beograd i ići na Rumuniju i Bugarsku samo zato što to nismo završili, ali to nema mnogo veze sa „Beogradom na vodi“. To je naš posao inače da radimo koji smo započeli i koji ćemo nastaviti da radimo.
Neki ovde su govorili kako će neki drugi da postane vlasnik kao da će neko zgrade da odnese ili da ih iskopa iz zemlje i da ih odnese sa sobom Abu Dabi ili Dubai. Oni čak neće biti ni vlasnici, biće samo zakupci. Dakle, biće samo zakupci i to proporcionalno svom ulaganju. Suština je u tome da mi od njih dobijamo novac, a obaveza finansiranja je predviđena u visini od 300 miliona evra i to 150 miliona ekvitija odmah i 150 miliona kvazi ekvitija, odnosno finansiranje koje ne zahteva državnu garanciju.
Pošto neko misli da je to valja mali novac, mi ga do sada nismo imali, niko nam ga do sada nije ponudio, a deo ovolike buke se podiže zato što ovu ideju neko konačno sprovodi u delo, umesto nekih drugih koji su drugovali i trgovali sa nekim drugim vlastima, te su kao tajkuni mogli da postanu vlasnici najznačajnijeg dela našeg beogradskog priobalja, a sada im izgleda država kvari posao pošto će ovde država da dobije, narod će da dobije, a neće se pare slivati u tajkunske džepove i u džepove njima milih političara.
Što se tiče dinamike izgradnje, neće ići lako i želim da govorim jasnim i nedvosmislenim jezikom našem narodu i našim građanima. Kad kažu – rekao je, pa se neki prave pametni, pa prave viceve, kaže Siniša Mali biće za deset godina, Vučić kaže za četiri godine, ali, nemojte da se ljutite na njih, nisu oni pažljivo slušali. Nisu oni protiv Beograda i Srbije, samo nisu hteli da slušaju. Govorio sam o fazi 1A, a Siniša je govorio o najvećem delu projekta celog „Beograd na vodi“.
Pitanje je da li ćemo ceo projekat moći da završimo i za 15 godina, ali već za tri, četiri godine Beograd će imati svoje lepše, mnogo lepše lice, nego što ga ima danas, a danas za nas ima prelepo lice i ne samo što je naš glavni grad, već je u našim srcima, a budite uvereni da to koliko je lepše i moći će da se izmeri u novcu, u broju turista, u broju ljudi koji će da dolaze u naš grad, u broju onih koji će svoj novac da ostavljaju u našem gradu, u broju zaposlenih na ovom delu teritorije i Beograda i Srbije i ne zaboravite, na broju zaposlenih firmi i kompanija iz cele naše zemlje.
Kada smo radili ovu fabriku, fabričku halu za PKC u Smederevu, radila je jedna kompanija iz Smedereva i jedna kompanija iz Kraljeva. Ne znam koje su kompanije. Završile su tri dana pre roka. Zaista završile. Finci su bili ti koji su provodili nadzor. Znate koliko su Finci ozbiljni, odgovorni, teški kada to proveravaju. Pa, sve te naše kompanije, zato što danas nemamo tako snažnu građevinsku industriju, jer je uništavana time što im obaveze nisu plaćene, time što se podrazumevalo da svako ko dobije posao mora da plati reket svom lokalnom regionalnom i centralnom političaru, sve smo uspeli to da razorimo i uništimo.
Ovo je prilika da podignemo građevinsku industriju, što će dramatično doprineti jačanju srpske ekonomije, što će dramatično doprineti povećanju našeg BDP i izlasku zemlje i o tim makroekonomskim pitanjima, dakle i po tim pitanjima iz potpune krize.
Ono što je početak izgradnje prve dve stambene zgrade ukupne površine oko 50 hiljada metara kvadratnih planiran je za leto 2015. godine. Paralelno sa projektovanjem ove dve zgrade, radi se projektima kule „Beograd“, tržnog centra i hotela, očekuje se da projektovanje bude završeno u maju 2015. godine, da se izgradnjom počne tokom leta iste godine. Dakle, ono što je veoma važno i što sam zamolio gradonačelnika Beograda to je da svu srpsku pamet, sve što imamo ljudi, koji se danas protive, da ih sve uključimo u izgradnju projekata, da ih sve uključimo u rad, da svi ti ljudi mogu da daju svoja rešenja, da daju svoje ideje, da naša građevinska operativa radi, kao što je „Mašinoprojekt“ radio za ove dve prve stambene zgrade, da i druge kompanije i istaknuti arhitekti počnu da rade. Naši urbanisti da rade što je moguće više. Da zaposlimo naše ljude u najvećoj mogućoj meri i da materijale koje uzimamo uzimamo iz naše zemlje, da čelik koji uzimamo uzimamo iz Smedereva, a ne iz neke druge zemlje. I to će biti jedan od uslova svakako koje ćemo da stavimo i ugovor i ta reč Srbije biće poštovana u svakom slučaju u dogovoru sa arapskim investitorom.
Ono što je za nas važno, taj arapski investitor je jedan od najbogatijih ljudi u svetu, jedan od ljudi koji je najviše gradio i najviše gradi u svetu. Na „Forbsovoj listi“ je, mislim, prošle godine šesti po bogatstvu među svim Arapima. Čovek koji je izgradio najvišu zgradu na svetu „Burdž kalifu“, svi to možete da vidite. Čovek kojeg prate kupci na svakom mestu.
Pošto, Siniša gradonačelnik Beograda nije hteo da vam otkrije, mi smo imali veliki broj stranaca zainteresovanih da kupe, kada su videli da je on taj koji ulazi da gradi u naš Beograd, veliki broj stranaca koji odmah hoće da kupe i stambeni i poslovni prostor, koji bi došli sa svojim novcem, koji bi ga ulagali u našu zemlju, kojim bismo mi mogli da obezbedimo više radnih mesta, za nas i za našu decu i samo ne razumem kakva bi bila logika da nešto slično odbijemo. Nijedan razlog nisam video, kao što nisam video ni oko nekih drugih stvari, ali valjda se zato ljudi razlikuju.
Želim na još nekoliko stvari da ukažem. Šta je to što Beograd dobija realizacijom ovog projekta? Barselona, grad koji je po veličini sličan Beogradu, nešto manji, svoj razvojni put od nerazvijenog i zapostavljenog grada u Frankovoj Španiji do jednog od najmodernijih gradova Evrope i sveta, bazirali su pre svega na velikim događajima, na velikim i važnim građevinama, da ne govorimo o Gaudiju, ali i nekim drugim građevinama. To su uglavnom uradili zahvaljujući EKSP-u iz 1929. godine i Letnjim Olimpijskim igrama iz 1992. godine. Imali su i Univerzalni kvorum - Civilizacija, projekat koji je izumeo tadašnji gradonačelnik Barselone, kada nisu imali ništa drugo kao veliki događaj, koji je takođe bio pokretač razvoja grada iz 2004. godine.
Ova ideja o izmeštanju železničke infrastrukture za područja Savskog amfiteatra ušla je GUP Beograda još 1972. godine, za one koji govore da to nije u skladu sa GUP-om. Posle višegodišnjih studija usvojen je Koncept beogradskog železničkog čvora koji je predvideo način na koji će to da se uradi. Jedan od strateških prioriteta u realizaciji Plana razvoja Beograda i Republike Srbije jeste beogradski čvor.
Rešenja predložena ovim zakonom rešiće pitanje izmeštanja beogradskog železničkog čvora iz Savskog amfiteatra, raseljavanje stanovnika koji decenijama stanuju u starim, trošnim i neuslovnim objektima, bez osnovne saobraćajne i komunalne infrastrukture, omogućiće izgradnju nove infrastrukture i novih sadržaja u centralnoj zoni grada. Obezbediće se izgradnja obala utvrde sa propisanim uslovima u cilju obezbeđenja od poplavnih talasa koji ugrožavaju centralnu gradsku zonu.
Za one koji kažu da nisu rešena pitanja komunalnih usluga, sva pitanja komunalnih usluga, spreman sam da vam odgovorim, imamo sve brojeve, sve cifre i za sve možemo da vam izađemo u susret, poštovani narodni poslanici, da vam odgovorimo.
Zašto sam ovo rekao? Zato što ono što smo imali do sada, time ne možemo da se ponosimo. Ne znam da li znate, mi imamo do sada, za ljude koji govore – Sava je moja, pa da, Sava je naša, ali iz tog područja nismo mogli ni da je vidimo od 50 olupina, a bolje da u tom delu u Savu niste ni ulazili jer ukupno imamo 116 kanalizacionih ispusta, a nikada se nismo postarali da uložimo u nešto, u bilo kakve sprave, u bilo kakve uređaje za prečišćavanje voda i u to da našu Savu napravimo neuporedivo čistijom, lepšom i boljom nego što je danas.
Sa druge strane, pokrenuto je pitanje izgradnje davno planirane glavne autobuske stanice u bloku 42 u Novom Beogradu. Grad je prošle godine napravio arhitektonski konkurs i nagrađeno rešenje je usvojeno i prema njemu je u toku izrada plana detaljne regulacije, čije usvajanje očekujemo do juna. Ne moram da vam govorim koliki je značaj toga jer više neće autobusi da se uvlače u centralno gradsko područje i da gube po više od 30 minuta da bi došli do stanice ili 30 i više minuta da bi izašli iz stanice. Time će i karte i pristup biti nešto jeftiniji, a svakako će biti manje zagađenja u centralnim beogradskim ulicama i to će svi ljudi koji žive u centralnom delu Grada Beograda moći da pozdrave.
Što se tiče putne mreže, osim ubrzanom završetka Pupinovog mosta, kojim je izmešten teretni saobraćaj iz Savske i Karađorđeve i radova na obilaznici oko Beograda, ovaj projekat doprineo je i oživljavanju ideje o tunelu koji povezuje Savski i Dunavski amfiteatar, koji bi prema planovima iz 70-tih godina, trebalo da ide od Kameničke, do Francuske ulice, ako se ne varam, gospodine Mrkonjiću? Ovaj tunel je bio započet 70-tih godina prošlog veka, ali tadašnja tehnologija gradnje nije omogućavala da se izradi. Danas to za nas ne bi predstavljalo veliki problem.
Postojeći tramvajski most na Savi dobiće po još dve saobraćajne trake sa obe strane i tako će Beograd dobiti još jedan most na Savi.
Pokrenuta je izrada planova detaljne regulacije za kompletiranje drugih gradskih infrastrukturnih projekata, kao što je završetak vodovodne infrastrukture, toplovoda, gasovoda, kablova za struju, a koji će osim „Beogradu na vodi“, biti na raspolaganju i ostatku grada. Neki kada govore o vodovodu oni zaboravljaju i na postrojenje „Makiš“, koje smo izgradili i završili i sa kojim nemamo problem za svu vodu na teritoriji Grada Beograda, tako da samo molim ljude da ne prespavaju uvek ono što se u međuvremenu dogodi i da prate šta je ono što smo u međuvremenu već uradili i već izgradili.
Šta su direktni pozitivni efekti realizacije projekta? Prema podacima iz prostornog plana područja posebne namene na površini plana od oko 177 hektara predviđeno je da se ostvari nešto više od milion kvadratnih metara stambenog prostora, oko 750 hiljada kvadratnih metara poslovnog i komercijalnog prostora, više od 62 hiljade metara kvadratnih javnih sadržaja, kao što su vrtići, škole, ustanove kulture, socijalne i zdravstvene zaštite i oko dve stotine 42 hiljade metara kvadratnih novih zelenih površina. Imaćemo, dakle, dve osnovne škole, tri vrtića, sedam depandana sa vrtićem, jednu vatrogasnu stanicu, jednu zgradu pošte, pet kompleksa kulture ukupne površine od 40 hiljada kvadratnih metara. Imaćemo, kao što sam rekao, 245 hiljada kvadratnih metara javnih zelenih parkovskih površina, imaćemo 500 hiljada metara kvadratnih novih javnih saobraćajnih površina, imaćemo dve merno-regulacione gasne stanice, imaćemo dve crpne stanice za kanalizaciju, jednu prepumpnu stanicu za toplovod i dve velike trafostanice od 110 kilovata.
Takođe, direktni efekti vezani su za investiciona ulaganja koja angažuju celokupnu građevinsku industriju i povezane delatnosti, kao i za pokretanje ukupnih privrednih aktivnosti na teritoriji cele Republike Srbije. Koristi su mnogostruke, od poreza na promet nekretnina, taksi i doprinosa, preko dohodaka pravnih i fizičkih lica, do naknada za korišćenje javnih dobara i drugih prihoda. Indirektni efekti su povećanje kvaliteta životne i radne sredine, ekonomski održive i isplative.
Projekat „Beograd na vodi“ ima kulturološke i tradicionalne elemente, sa jedne, i tehnološko-ekološki savremena rešenja, sa druge strane, bitne za očuvanje postojećih i privlačenje novih ciljnih grupa. Planirana izgradnja poslovnih, stambenih, trgovinskih i hotelskih sadržaja, kulturnih i javnih objekata imaće znatan doprinos razvoja na lokalnom i državnom nivou. Područje Savskog amfiteatra, prvenstveno svojom izuzetnom pozicijom u odnosu na obale i gradsko tkivo, zatim prirodnim prednostima prostora, reljef, prisustvo vode, osunčanost, strujanje svežeg vazduha sa reke, kao i do sada zanemarljivim stepenom adekvatne iskorišćenosti, predstavlja veliku prostornu vrednost, a time i jedan od značajnih potencijala potencijalnih resursa Srbije.
To je optimalna lokacija za formiranje novog gradskog centra, ali i niza drugih komplementarnih, implementiranih sadržaja koji bi doprineli atraktivnosti i višeznačnosti prostora. Lokacijski izuzetno atraktivan, veliki je potencijal razvoja grada. Svojim centralnim položajem i rekom kao osovinom predstavlja najznačajniju lokaciju za integrisanje dve savske obale postojećih i planiranih sadržaja. S obzirom na svoju poziciju, između starog gradskog centra, na teritoriji opština Stari grad i Savski venac, i novog, koji se formira na teritoriji opštine Novi Beograd, ima sve mogućnosti da postane jedan od značajnih gradskih centara i nova središnja tačka grada.
Istovremeno, naš je cilj da Beograd postane jedan od najvažnijih „siti brejk“ destinacija u celoj Evropi i verujemo da ćemo izgradnjom „Beograd na vodi“ u tom poslu uspeti.
Želeo bih, uvaženi građani, da kažem da je ovaj zakon uslov za početak te realizacije. Da li ćemo mi u potpunosti uspeti? Daćemo sve od sebe, ogromnu energiju, rad, trud, požrtvovanje. U bilo kom trenutku da se nešto dogodi, nismo ništa izgubili, jer rizika na nama nema. Mi čistimo prostor, ostavljamo nekom u budućnosti da to može da uradi i da uredi.
Zato još jedanput molim i gradonačelnika Beograda da i sa arhitektama, domaćim i stranim, i sa čuvenim Kopom Hamelblavom, koji radi zajedno sa gospodinom Alabarom, to je verovatno najveći arhitekta moderne Evrope i koji će verovatno da radi jedan od najznačajnijih delova „Beograda na vodi“, dakle, da sa svima njima pokušamo da napravimo dogovor i da uredimo, ako ćemo već da imamo deo novca koji nije naš, investitora smo pronašli, da taj deo uredimo na najbolji način, ne samo da to bude nešto lepo, već da bude korisno, da zaposli ljude, da ljudi mogu da žive od svog rada, da podignemo našu građevinsku industriju, da podignemo našu ekonomiju.
Došao sam ovde sam da predstavljam ovaj projekat, zato što to, da budem iskren, bila je jedna od mojih ideja. Možda sam je prepisao od Branka Pešića, možda sam je prepisao od Dragana Đilasa, možda sam je prepisao od bilo koga. Svakome od njih čestitam na tome što su te ideje imali i na jedan ili drugi način promovisali.
Za mene je veoma važno da mi pokušamo da ostvarujemo visoke i velike ciljeve, da tu lestvicu stalno podižemo. Nemam nikakvu nameru da ovaj projekat branim. Veličina te investicije, broj kvadrata koje ćemo izgraditi, broj ljudi koje ćemo zaposliti, nov izgled grada, obale Srbije koji ćemo ostaviti našim potomcima, sve to toliko ubedljivo govori o samom projektu, da mu nikakva odbrana nije ni potrebna.
Za one koji će da budu protiv, jer uvek smo protiv, a bili smo protiv svake važnije građevine u Beogradu, bili smo i protiv sijalice i protiv struje, bili smo i protiv tramvaja, bili smo i protiv voza, ali jedan veliki Pašić je umeo da kaže da kada je uvođena železnica u Srbiju da je on protiv uvođenja železnice, zašto, zato što će železnica da sruši naš seoski način života. Međutim, isti taj Pašić 20-ak godina kasnije je železnicu nazvao petom srpskom armijom, nije mu bilo teško da kaže da je pogrešio i da je rekao da je železnica, zajedno sa četiri srpske armije, donela Srbima pobedu u Prvom svetskom ratu. U tome je razlika između onih ljudi koji imaju viziju, koji gledaju budućnost i onih ljudi kojima sve služi za dnevno-političke rasprave i za sticanje dnevno-političkih poena.
Samo molim sve one koji su protiv da nikome ne nude strah niti da bilo koga ubeđuju da će mu se nešto loše desiti ako se okrene onome što se u čitavom svetu naziva jednom rečju – napredak. Nema ničeg lošeg u „Beogradu na vodi“. Naprotiv, to je jedna od najlepših stvari koju radimo. Nema ničeg lošeg u Srbiji, nema čak ničeg lošeg ni kod onih koji su skloni strahu od svega što je novo. Ne zaboravite, bunili smo se kada je u ovaj grad uvedena električna rasveta. Smatralo se tada da pošten svet uveče spava i da mrak ne treba ničim narušavati. Bunili smo se i kada je dizana „Albanija“, „Beograđanka“, „Geneks kula“. Dušebrižnici su tvrdili da će da potone recimo „Albanija“ i povuče čitav grad za sobom.
Nema ničeg lošeg u tome da idemo napred, da gradimo, da stvaramo nove vrednosti, da zapošljavamo ljude, da dovodimo investitore, a pogotovo nema ničeg lošeg u tome da imamo velike snove, da želimo velike projekte i da počnemo da ih ostvarujemo.
Ponoviću, veliki gradovi su izgrađeni na velikim snovima, na vizijama i na projektima čija veličina zastrašuje bar jedan deo ljudi. Ovo je velika stvar i važan dan za Srbiju. Nadam se da kao što mi danas govorimo o 1966. godini i leks specijalis za Gazelu, ne sa velikim ponosom govorimo o leks specijalisu iz 2009. godine za „Jugoros-gas“, nadam se da će neko 2050. godine ponosno i pohvalno govoriti o onome što smo danas započeli, a nadam se da će se završiti prelepom slikom Beograda i slikom zaposlene, moderne i uspešne Srbije. Hvala vam najlepše.
Zahvaljujem se, gospodine Čanak. Pokušaću, uz vašu saradnju, da odgovorim na svako vaše pitanje.
Naime, najpre veoma sam vam zahvalan na pregledu stanja ili situacije po pitanju komunalne infrastrukture na teritoriji Grada Beograda, na teritoriji Vojvodine i tu nije ništa sporno. Neke cifre su verovatno još lošije. Teritorijalno posmatrano, veći deo Beograda od 30% je pokriven septičkim jamama, a ne kanalizacijom. Naravno, po broju stanovnika je to značajno manji broj ljudi, to je oko 10%, ali teritorijalno značajno više i od 33%. Kako bih vam rekao, za prethodnih 70 godina nismo uspeli u potpunosti da to uredimo, kao što mnoge druge stvari nismo uspeli da napravimo.
Što se tiče tretmana otpadnih voda, postrojenja planirana u Velikom selu, dakle, na teritoriji palilulske opštine da se izgrade, su u visini od 155 miliona evra, ali to nema veze direktne sa projektom „Beograd na vodi“. To je nešto više od tri puta manje od 500 miliona evra i to će, naravno, da se radi kroz javno-privatno partnerstvo, kao što sam siguran da ćemo i što se tiče tretmana smeća raditi kroz projekte javno-privatnog partnerstva. I prethodna vlast i današnja vlast obavile su više razgovora i mislim da su čak i pokrenute procedure za pronalaženje partnera i za to je vezan projekat u samoj Vinči i verujem da ćemo po tom pitanju biti veoma uspešni.
Govorili ste o utvrđivanju javnog interesa i rekli ste da je „Gazela“ nešto što svi koriste. Pa i ovo će svi da koriste, promenadu, koristiće sve ulice. Jedna od tih ulica koja neće ići uz samu reku biće beogradski ili srpski „Šanze lize“, koja je predviđena da bude obeležena drvoredima najlepšim. Da li ćemo u tome uspeti, ostaje da se vidi.
Ali ja sam doneo ovde, gospodine Čanak, vi znate da se ja dobro pripremim za ove sednice, ovo vam je jedna stranica. Vi mislite da je to nešto nevažno ako je na jednoj stranici. Na ovu celu jednu stranicu stao je ceo jedan zakon. Taj zakon je usvojen, „Službeni glasnik RS“ br. 104/2009. godine. Ima svega pet članova. Pri tome, reč je o Zakonu o utvrđivanju javnog interesa za eksproprijaciju nepokretnosti radi izgradnje magistralnog gasovoda MG-11.
Pošto znam i šta vi mislite o tome, gospodine Čanak, s pravom, pa vas podsećam da tada, a ne znam da li je vaša poslanička grupa za to glasala, čini mi se da jeste, verovatno greškom, ali glasali su neki drugi, doneli su zakon kojim smo dali prava nekima koji nikakve veze sa državom Srbijom nemaju. Nikakve veze, 25%. Ne znam šta građani imaju od toga. Te pare niko građanima nije dao. Van naše zemlje je išlo 75%, a pri tome nikakvu novu vrednost nismo dobili. Ništa. Tada to nije bio problem, a danas nešto što predstavlja infrastrukturni objekat, od velikog značaja, nešto što predstavlja uslov za ekonomski napredak, ne samo Beograda već cele Srbije i ovo ponavljam više puta zato što nikada od mene niste i nećete čuti da je Beograd bolji od Novog Sada ili da je bolji od Niša, ili da je bolji od Kragujevca. I mnogo projekata planiramo i za Novi Sad i za Niš. U Kragujevcu ih već ima. Biće ih, nadam se, još, kao i u mnogim drugim mestima, kao i u Smederevu koje se podiže, rekao bih, dramatično. Dakle, to je što se tiče zakonskih normi i onoga što smo imali.
Želim da vam kažem najotvorenije da smo mi spremni da u maju i sa vašom političkom strankom i sa svima drugima koji su za to zainteresovani otvorimo dijalog, da jedanput zauvek razrešimo to pitanje finansiranja Vojvodine. Iste ste primedbe imali i pre godinu i pre tri i pre pet i pre sedam i pre deset, bez obzira ko je bio na vlasti i da, čini mi se, raščlanimo i da kažemo – ovo je u redu, ovo nije u redu. Beograd ima više samosvojnih prihoda nego što ih ima Vojvodina, više transfernih sredstava ide za Vojvodinu, petostruko više nego što ide za Beograd. Ali potpuno svejedno. Razumem da jedan deo ljudi se oseća, ja mislim bez prava, vi mislite s pravom, zapostavljenim zato što se nalazi na teritoriji jednog dela naše zemlje.
Mogu da vam navedem bezbroj primera i gde su naši i SIEPA i Ministarstvo privrede i sva ostala ministarstva davala značajna finansijska sredstva, veoma značajna finansijska sredstva, za razvoj privrede, za napredak ekonomije, pre svega na teritoriji Vojvodine. Pogledajte samo sve fabrike i firme na teritoriji Sremske Mitrovice, do poslednjeg, Gerlingera, kojem je Vlada Srbije takođe pomogla. Pogledajte Magnu u Odžacima, za koju smo dali za koju smo dali tri i po miliona evra iz Vlade Srbije. Pogledajte od Dreksler Majera do mnogih drugih koje je još Goran Knežević dovodio pa na dalje, koje su takođe finansirane i pomagane iz Vlade Republike Srbije.
Dakle, mi imamo potpuno jednak odnos i za mene su potpuno isti Subotica, Novi Sad, Pirot, Niš, Leskovac, Vranje, Prokuplje. Nikakvu razliku ne vidim u tim gradovima. Zato smo spremni da sa vama razgovaramo i da vidimo šta je to što zajednički možemo da uradimo, šta je to što zajednički možemo da napravimo i da svi budemo konačno zadovoljni, da pokušamo da napravimo i oko nekih drugih stvari koje nisu ekonomske, neku vrstu političkih dogovora, da bi Srbija mogla jedinstven pogled da uperi u budućnost i da onda možemo u potpunosti da se posvetimo pitanjima fiskalnog deficita, oporavka privrede, dovođenju investitora itd.
Moj poslednji odgovor na vaše pitanje vezano za lokaciju. Poštovani prijatelju, imao bih kontra pitanje. Ta mnogo vredna lokacija je izgleda bila najvrednija za nelegalne romske mahale i za ljude koji nisu mogli nigde da se smeste i za asfaltne i betonske baze, svih ovih 70 godina, ili ako hoćete, svih ovih stotinu godina. Uvek smo nešto negde nekoga čekali i nikada ga nismo dočekali. Onda kada se neko setio da to promeni i pomeri, onda je ta lokacija u stvari najvrednija, iako tih stotinu godina niko tu lokaciju ni za šta nije koristio i ni za šta mu nije služila. Izvinjavam se što sam ovo morao da kažem, nije vama upereno, već celokupnoj javnosti koja na tome insistira.
Govorite o eksproprijaciji. Imamo ustanovljene procedure, veoma precizne. Poreska uprava je ta koja sprovodi ceo postupak standardnom metodologijom. Ona će odrediti cenu, ona će biti tržišna i nemamo mi tu mnogo problema. Ja sam vam ukazao za ovu fazu 1A. Mi tu imamo 246 objekata, 179 smo već sklonili. Republici Srbiji pripada 95% objekata, 95% objekata su imovina Republike Srbije. Ali, mi nikada nismo imali hrabrosti zato što je najlakše. Ako smem da kažem zašto to nismo uradili u prethodnom periodu? Znam da ćete vi da se složite, neće neki drugi. Vi hoćete. To je zato što je nekima bilo lakše da sede u svojim kancelarijama i da ne rade ništa, da pročitaju novine, da razmišljaju šta će da izađe u sutrašnjim novinama, da u jedan i dva odu na ručak gde će da naprave neku kombinaciju za sebe i sutra nastavak istog.
Neko se drznuo da promeni tu ustaljenu kolotečinu. Neko se drznuo da nešto stvarno počne da radi. Neko se drznuo da nešto napravi posle stotinu godina, da nešto stvarno pomeri. Posle stotinu godina uspeli smo da očistimo taj prostor. Koliko on danas, iako ničega nema na tom prostoru, koliko vam lepše danas, posebno sa Gazele, izgleda taj prostor, pa čak i sa Brankovog mosta kada idete prema gradu, nego što je izgledao do juče. Videćete za samo tri meseca, četiri, koliko će to lepše da izgleda. Što se plašimo da kažemo da nam je nešto lepše? Jel mi, Srbi, umemo samo da kažemo da nam je nešto ružno i da nam je nešto teško i da nam je nešto loše? Jel smo se uvek pretvorili u dežurne gnjavatore i one koji kukaju? Uopšte se ne obraćam ovom prilikom vama, kao što znate. Jel ima nešto dobro što možemo da vidimo? Ljudi su prvo govorili, podsetiću vas, gospodine Čanak, nisam hteo to u uvodnom izlaganju, skupio sam ovde, knjigu sam izjava doneo ljudi koji su govorili – lažeš, Vučiću, nikada neće biti Beograda na vodi. To su bajke, to su Andersenove bajke, to su Braće Grim bajke. To su ovakve bajke i onakve bajke. A što su se toliko uznemirili ako su u pitanju bajke? Ali, izgleda da ćemo mi naše bajke da dosanjamo. Izgleda da ćemo da radimo i da gradimo. To je ono zašto im je smetalo.
Još jedna stvar. Vojvodina pod vodom. Cela Srbija nam je pod vodom. I Beograd nam je pod vodom i cela Srbija nam je pod vodom. Zato što nismo bili u stanju. Zadovoljan sam činjenicom šta je to što smo uspeli da uradimo posle poplava. Da li je to perfektno? Nije. Da li bih voleo da su Srbija vode, Vojvodina vode i Beograd vode još bolji posao uradili? Voleo bih. Od podzemnih voda ne možete lako da se odbranite, ali možete da ih pobeđujete novim inovativnim metodama u građevinarstvu, kao što ih pobeđuje Holandija, kao što ih pobeđuju neke druge zemlje, većim radom, napornijim radom. Mi smo spremni da i tu razmotrimo, da vidimo kako i koliko košta čišćenje kanala. Glavne, velike poljoprivredne investitore dovodimo u Vojvodinu, od Klamensa Tenisa na Peštarsku visoravan, dakle, Sandžak, Rašku oblast, kako god hoćete, dovodimo „Kremonini“ i Arape zajedno u kooperaciji sa govedarstvom, da podstiču domaće govedarstvo, dakle, da podstiču našeg seljaka koji će da gaji i koji će da ima unapred garantovanu cenu. To su stvari na kojima radimo. Radićemo i na zemljištu, ali na tome možemo i moramo da radimo zajedno i mi ne bežimo od toga da sa vama o svemu razgovaramo i da postignemo zajednički jezik.
Ja nisam slučajno ovo govorio. Ovo je za mene laka tema, jer ljudi će na ovome da vide rezultat i videće koliko je lepše od ovog rugla sa kojim smo se do juče suočavali. Videće i ekonomske efekte. Po prvi put, posle tri godine, imamo i rast prodaje nekretnina na teritoriji cele Srbije, ne na teritoriji samo Beograda, i sve će polako, ali sigurno da se podiže. Biće nam brojevi još bolji. U aprilu, prvih šest dana, što mogu da vam kažem, opet nam je PDV veći nego u aprilu prošle godine, naplata PDV-a, bruto domaćeg PDV-a, veća nego što je bila. I akciza nam je već za milijardu u preticanju, u odnosu na april 2014. godine.
Dakle, neke stvari smo uspeli da usistemimo, neke stvari smo uspeli da pomeramo, a podsetiću vas da sam molio samo za strpljenje do negde sredine 2016. godine, dve godine sam molio da bi ljudi mogli da osete promene. Više ne tražim dve godine, tražim manje vremena i rekao sam, već pre kraja godine i početkom sledeće godine ljudi će to moći da osete i u sopstvenom džepu i u sopstvenom novčaniku.
Zato vas molim, gospodine Čanak da, jer vidim da ste pristupili ovome kao opozicioni poslanik, ali na jedan korektan i racionalan način, mi smo spremni sa vama sve nedoumice da raspravimo, mi smo spremni da sa vama razgovaramo o svemu i spremni da izađemo u susret i da vam pružimo odgovore na svako od ovih pitanja.
Što se tiče novca koliko će nas, koliko njih, recimo, deo komunalne infrastrukture plaćaće će se iz doprinosa. Kako budu tekli radovi, kada budete izgradili zgradu posle toga idete kroz doprinose. I. to neće ići, izvinjavam se, i tu nisam odgovorio na vaše pitanje, da mi to dajemo nekom privatnom investitoru itd. Ne, novac uzima preduzeće „Beograd na vodi“ koje je zajedničko u kojem ćemo mi imati, to je stvar pregovora 31%, 32% ili 33% vlasništva, pri čemu zemljište ne ide u vlasništvo već ide u zakup dugoročni. Mi ćemo iz svega toga dodatno pored svih ovih efekata o kojima sam govorio i iz svakog prodatog stana, iz svakog prodatog poslovnog prostora, iz svega imati dodatnu trećinu profita za Beograd i Republiku Srbiju jer će to biti zajednički deo Republike Srbije i Grada Beograda. Eto, to je što se tiče raspodele prihoda. Hvala vam.
Još jedanput vam se zahvaljujem uvaženi gospodine Čanak i rekao bih da mislim da će građani Vojvodine mnogo toga da imaju kao i svi ostali građani Srbije zato što će ukupna ekonomska situacija uticati na BDP, na rast industrijske proizvodnje, a posebno dela građevinske industrije koji nam je bio u najvećem padu do ove godine i u ovoj godini očekujemo rast građevinske industrije po prvi put posle šest ili sedam godina, ako se ne varam.
Mislim da je to nešto od čega će korist da vide svi građani Srbije bez obzira da li oni žive u Somboru, Kikindi, Pirotu, Priboju, Užicu ili bilo kom mestu u našoj zemlji.
S druge strane, a prvo bih da zamolim sve poslanike za malo pažnje. Nemojte da se ljutite, meni koji moram da odgovorim na svako pitanje, možda je za nijansu teže nego vama koji sedite i pratite raspravu. Potrebna mi je koncentracija, a u galami mi to baš ne ide jednostavno.
Dakle, što se tiče Vojvodine, rekao sam koliko smo toga uložili, potpuno jednako i sa potpuno jednakim odnosnom i stavom kao i prema svim drugim delovima Srbije. Nikakvu razliku ne pravimo i mislim da to niste mogli da vidite. Pomislio bih, a znam da to niste, da ste zlonamerni ako biste to hteli bilo kome od nas da spočitavate, jer mislim da to nikada ni iz jedne izjave, ni iz jednog poteza, ni iz našeg ponašanja nije moglo da se vidi.
Dobio sam podatak, nama je za rešavanje celokupne kanalizacije u Beogradu potrebno 500 do 600 miliona evra. Dakle, za rešavanje celokupnog problema kanalizacije na nivou Grada Beograda, ali to nema veze sa „Beogradom na vodi“, dakle, gde imamo svega tri ispusta od 116 ispusta u Savi i 136 koliko inače imamo u Dunavu.
Sa druge strane, što se tiče broja zaposlenih, naša je procena da ćemo da zaposlimo između 15 i 20 hiljada ljudi i da će to svakako da bude najveće gradilište u Srbiji. Mislim da je to jedan izvanredan zamajac. Da je samo to rezultat ovog našeg projekta, da ne gledam ni u šta drugo, rekao bih da je to veoma opravdano i da je teško pronaći bilo šta što zaslužuje bolje, veće i jasnije opravdanje od toga.
Još jedanput vam hvala na razumevanju, a kažem, početkom maja mi smo spremni da sem ulaska u razgovore oko izbornih zakona i političkih reformi razgovaramo i o Zakonu o finansiranju AP Vojvodine i o svemu drugome, jer smatram da bi neke probleme konačno i zauvek trebalo da rešimo posebno što ulazimo u izbornu godinu na pokrajinskom nivou. Hvala vam najlepše.
Želim poštovani gospodine Markoviću, pre svega da vam se zahvalim na rečima koje ste ili načinom i narodskim jezikom kojim ste predstavili plastičnije i bolje nego što bi mnogi od nas to uspeli da urade.
Ja nisam govorio o svim detaljima i o svemu. Pokušao sam da se ne pravdam nikome. Rekao sam da je za mene današnji dan svečani trenutak, veoma važan i da sam zato insistirao i da lično budem prisutan zato što mislim, i da ću kao što rekoh 2050. godine, baš kao što sam ja danas pominjao neke od, s poštovanjem, ljudi koji su u prethodnom bili ili gradonačelnici ili neke druge funkcije obavljali, da će tako sa poštovanjem da se govori i o ovom našem vremenu kada se neka nova generacija bude suočavala sa velikim izazovima.
Vi ste govorili na jedan način koji je svakome razumljiv. Ja ću da dodam nešto na to. Kao veran prijatelj, moga prijatelja Šeika Muhameda ja sam dugo odbijao čak i da odem do Dubaia. On me je naterao, to su iste porodice, ali ja sam uvek bio odan Abu Dabiju i govorio sam - Moj prijatelj je tu, tako da ne idem u Dubai. Naterao me je upravo zbog Alabar investitora da odem do Dubaia.
Videli ste između Burč Kalife, Šoping mola i onih hotela, onih nekoliko bazena koje su premostili. Oni su pravili mostove, pravili su ceo taj eksterijer.
Oni troše 3,5 miliona dolara na godišnjem nivou samo za upumpavanje vode u te bazene i niko im ne kaže ništa što troše 3,5 miliona dolara gradskih, državnih para za to, zato što time privuku stotine hiljada turista više u svoj šoping mol, koji je valjda najposećeniji šoping mol na celom svetu i napravili su od toga veliki biznis u sred pustinje.
Nisam hteo da govorim da će ovo da bude najlepši deo grada. Ako pogledate, ja još jedanput želim samo da vam kažem gde će da budu te zelene površine i nisam slučajno rekao „Beogradski Šanzelize“ jer su oni uzeli kombinaciju nekoliko najlepših stvari iz više gradova. Nešto iz Vankuvera, nešto iz Barselone, nešto iz Pariza i na tome će da rade zajedno i rade zajedno sa našim arhitektama i sa našim inženjerima.
Mi ćemo da imamo, planirano je 8,40 hektara javnih zelenih površina. Pored parka „Bristol“ koji je pod zaštitom, imaćemo tri nova parka - „Zeleni trg“ kod Železničke stanice. Time ćemo da otvorimo taj prostor Železnička stanica - Slavija, dakle, Železnička stanica - Nemanjina – Slavija, jer i za Slaviju konačno računamo da ćemo biti u stanju da bar 2016. godine krenemo u realizaciju i ostvarenje određenog projekta, jer smo o tome lagali ljude u Srbiji godinama.
Mi smo imali do sada četiri lažna konkursa za Trg Slavija i kada su podržavali pojedine političke opcije, neki mediji u Srbiji su nam govorili - Evo, ovako će da izgleda. Uvek bi konkurs bio završen, a nikada para ne bi bilo i nikada ništa ne bismo uradili. I dalje nam to predstavlja, svakako ne najlepši deo našeg grada. Pokušaćemo da i to rešimo.
Otvorićemo taj ceo jedan novi prostor Savskog venca koji se naziva neretko „Zapadni Vračar“, dakle zapadno-vračarski deo Savskog venca da bude sasvim drugačiji, moderniji da bi se gore na vrhu otvorio novi pogled kod Hrama Svetog Save i mislim da ćemo po tom pitanju i te kako da uspemo, naravno, najvažnija je ekonomija i vi ste tu potpuno u pravu. Znate koliko je teško kad se ljudi gađaju ciframa i kad se neko osmehnuo kada ja pokazujem zgradu Geozavoda, odnosno Beogradske zadruge.
Molim sve poslanike, molim vas otiđite danas u toku pauze, otiđite sutra, prekosutra, bilo kada u zgradu Beogradskog zavoda i recite mi pošteno koje su to zgrade u Beogradu i Srbiji lepše od te zgrade? Pogledajte, dostavićemo vam slike da vidite kako je ta zgrada izgledala. Neko misli da je četiri miliona evra sitan novac, pa da zato što su se tako razbacivali državnim novcem. Ne, nije. To je ogroman novac.
Neko će da da odmah 20 miliona evra da to počnemo da čistimo, pa još 30, pa još 100 miliona evra. Neko drugi će da da, neko ko to zna da radi, a mi ne znamo. Neko ko je Bog, da oprostite, na velikim u tom smislu razume se, u najvećim svetskim medijima.
Hajde, pokažite kad na CNN nije prva vest ako Alabard dogovori izgradnju novog najvećeg grada u Kairu koji treba da skupi devet miliona ljudi? To je bila prva vest na CNN 24 časa pre nekoliko dana i nema igre oko toga. Oni svojim znanjem i novcem i svim ostalim sve to drže, imaju poštovanje celog sveta.
Nemaju poštovanje samo kod nas i jedino što me brine, to je da kao neki u regionu koji su uspeli da ih naljute, jer ti ljudi ne vole negativnu kampanju, ti ljudi ne vole kad ih ne poštuju, ja vam sad kažem idem da otvorim tri stvari u Novi Pazar, to sam nagoveštavao i zajedno sa potpredsednikom Ljajićem otići ću u Pazar 20. aprila na Dan Pazara. Otići ću tamo, otvorićemo gradilište arapskim novcem. Oni dali svih sedam miliona evra za školu, za vrtić. Nije medresa, nisam razumeo tu vrstu primedbe, škola, vrtić i još nešto od javnih objekata, sva tri objekta u vrednosti sedam miliona evra mi ćemo odneti još novca. Hoćemo da pokažemo i tom delu kako i na koji način se odnosimo. Oni će da urade ljudi koji znaju. Radiće srpske kompanije koje su za njih već radile.
Inače, koliko ste u pravu gospodine Markoviću, na toj zgradi za mene najlepšoj u Beogradu, Geozavod ili Beogradske zadruge, radilo je 12 srpskih kompanija. Dana nisu kasnili, gospodine Markoviću. Dvanaest srpskih preduzeća je radilo, za razliku od Vojvode Stepe gde oni koji su politički dobijali poslove uvek kasne.
Meni svaki dan kada prođem pored Autokomande padne na pamet – kad ćete ljudi jedanput da uradite nešto na vreme? Očigledno da nekom drugom ne pada to na pamet. Ovi ljudi su to uradili u dan, nikakvog kašnjenja nije bilo. Radila su domaća preduzeća, pokazala su sposobnost. Govorio sam vam o firmama iz Smedereva, Kraljeva, mnogim drugim koji će tu da rade, vi ste u pravu. U Beogradu nema tesara. Nemamo ni blizu dovoljan broj zidara. Nemamo tesara u Srbiji uopšte, treba nam tesara. U firmama koje zapošljavaju strane, stranci dolaze kao tesari. Nemamo vodinstalatera dovoljno. Svi smo u međuvremenu postali menadžeri, samo „tašna-mašna“, a ovo drugo nam nešto teže ide i izvinjavam se što ovo govorim, a znam da nije popularno.
Ekonomske isplativosti, ono što je najvažnije. Neko drugi daje novac, a taj novac se nama vraća višestruko, višestruko nam se vraća. Zamislite pogled kada stranac bude prolazio „Gazelom“, govorite o toj kuli. Na toj kuli biće napravljena panorama, tako je predviđeno. Ceo Beograd ćete moći sa te kule da vidite, sa direktnim pogledom na dve reke. Možete da mislite kako će to da izgleda, možete da mislite kakav ćemo mi turistički sadržaj moći da ponudimo.
Pogledajte, uspevamo. Zahvaljujući nama ono što je bilo sedam-osam godina zaglavljeno poput ove divne zgrade „Radisson Blu“ hotela „Soravija“ što je izgradila, čuli ste šta kaže njihov vlasnik koji je, nećete verovati, pred austrijskim ministrom spoljnih poslova i predsednikom Vlade rekao – Zahvaljujući Vučiću i novoj gradskoj upravi, uspeli smo da za sedam dana završimo ono što za sedam godina nismo, a pri tome ja sam siguran da su prethodnici mnogo dobrih stvari uradili zato što smo otvorili – uđite ljudi, dajte pare, završite to.
Odmah da vam kažem, milio sam ih ako imate bilo kakav privatni interes, otkupite i tu zgradu Bigza ili zajedno sa, mislim da je gospodin Matić vlasnik, vidite nešto da tu promenimo. To je zgrada koja je bila arhitektonsko čudo u svoje vreme, ali daj da nešto tu napravimo da bi nam taj pogled sa „Gazele“ na desnu stranu bio drugačiji i ništa više i to je veoma značajno naravno.
Mi hoćemo da privučemo turiste četiri puta više. Mi se hvalimo ove godine da Beograd ima 12% turista više i u prvom kvartalu, ali 12% nije dovoljno, mi hoćemo mnogo više da imamo i hoćemo da u celu Srbiju dovedemo mnogo više. Računajte Beograd, pa onda po pola od toga planinski, pola od toga banjski, 380 i 370 hiljada ljudi. Ovo je negde oko 760 hiljada ljudi. Naravno da moramo da pojačavamo i ostale gradove kao turističke destinacije u Srbiji, ali razume se da je Beograd ta prva, osnovna destinacija u kojoj ljudi moraju da dođu pa će lakše da upoznaju i sve druge delove Srbije.
Želim da kažem jednu stvar koja je važna za sve ljude u centralnoj Srbiji i Vojvodini. Pod centralnom Srbijom podrazumevam, naravno, i Kosovo i Metohiju. Dakle, mi ćemo već oko 27. aprila izaći sa delom novih i reformi i paketom podsticaja na drugačiji način postavljenih od onoga što smo ranije radili za ravnomerniji regionalni razvoj. Deo novca, ne sopstvenih prihoda, već republičkih prihoda ćemo u budućnosti uzeti Beogradu, a daćemo za razvoj posebno juga i istoka Srbije, juga i zapada Srbije i to je jedna od stvari koju ćemo da uradimo i to ću da predložim svima. Mislim da je to jedna od važnih stvari i uveren sam i znam, kao što gospodin Čanak zna da mi je jednako stalo do Subotice, kao do Pirota i Beograda, znam da to znate i vi.
Uostalom, da se pravdam, ne znam gde bih bio i odakle bih bio. Majka mi je starosedelac iz Bačke, otac mi je Srbin preko Drine, ja rođen u Beogradu, kako god da okrenete, ne znam gde, šta i kako pripadam, sem ovoj jedinoj Srbiji koju imamo.
Da nastavim. Na levoj obali planiran je veliki park površine 16,2 hektara, što je 9% ukupne od teritorije plana. Na nivou plana obezbeđeno je 14% javnih zelenih površina na obe obale. Nijednu ulicu neće te imati bez drvoreda. Jeste li videli, pošto nisu mogli da dobiju ljudi, dakle, pokazaću vam sad, pošto nije dozvoljeno ljudima da zasade drveće pored Geozavoda, oni su uzeli one ogromne saksije, jer oni ne mogu da zamisle da ne oplemene svoje zgrade i svoj prostor, uzeli su ogromne saksije i zasadili drveće uzduž i popreko svuda okolo te zgrade. Dakle, to je nešto što oni rade na svakom mestu.
Pogledajte, sa nedovoljno novca, neće još početi veliki radovi, oni će da urade promenadu negde 200 metara. Videćete kako će to mesto za okupljanje svih Beograđana da bude, kako će svi ljudi iz Srbije početi tu dolaze i kako će veliki broj stranaca početi da dolazi, jer oni su majstori za to. Oni to bolje znaju, bolje umeju nego što umemo mi.
Ja sam se trudio da kada sam išao da gledamo, da uzmemo, da učimo i da to uvek uradimo od najboljih, ali nažalost, neki ljudi plašim se da to nisu hteli da čuju, nisu hteli da vide. Drago mi je što ste vi na tako plastičan i jednostavan način uspeli to da objasnite.
S druge strane, još samo, i da time završim, oko broja radnika, mi smo govorili 15 hiljada radnika direktno angažovanih na građevinskim radovima. Tu će biti mnogo više radnika, mnogo više zaposlenih, u svakom kafiću koji se otvori, u svakom muzeju koji se otvori, u svakom objektu koji se otvori, u svakoj stambenoj zgradi, pošto će to biti verovatno i po principu kondominijuma, gde ćete morati da imate i domare i ne znam koga sve, svaki kvadratni metar će da otvori novo radno mesto i to se podrazumeva. Da ne pričam o građevinskim materijalima, da ne pričam o našim građevinskim kompanijama koje su na kolenima, koje su bukvalno na kolenima i koje moraju da dobijaju svaki sledeći posao da bi izvukli svoje obaveze iz nekog prethodnog posla, zato što nemaju prebijene pare, kao što znate.
Zato sam vam zahvalan što ste mi pružili priliku da i onaj jedan drugi deo, taj lepši deo, o kojem možda zbog tih mojih objašnjenja nisam imao prilike da govorim u onom prvom delu, a trebalo je, čini mi se, više, mislim da ćemo to uspeti da napravimo.
Želim da vas obradujem, jer znam da vam je stalo, koliko sam bio srećan i nisam mogao da sakrijem tu sreću što smo uspeli da rešimo posao za 5120 ljudi u Smederevu, u Železari smederevskoj, za još 1500 u PKC-u, to je 6700 samo u jednom gradu i sada preko „Čemolaje“ verujem još 500. Tu radost ljudi ne mogu da shvate, a evo vama kažem sad, gospodine Markoviću, planirano je u roku od šest meseci da Železara bude profitabilna, pošto sam se u Slovačkoj sreo sa gospodinom Kamarašom, pokazali su mi sve što su uradili do sada, pokazali su mi njihove planove za budućnost. Mi ćemo, gospodine Markoviću, već u maju imati Železaru, kao drugu najveću fabriku u Srbiji, koja će da posluje profitabilno, posle godina i godina teških gubitaka. Deset miliona evra smo gubili na mesečnom nivou. Sada ćemo da budemo profitabilni.
Uz zahvalnost na dobrim rečima, dodao bih i podsećanje na grad koji predstavlja, ne malo, nego veliko svetsko čudo, kakav je Petrograd ili Sankt Peterburg. Na žalost, nismo, i to sam želeo da obrazložim i da se izvinim građanima Srbije. Oni imaju i Nevu, Mojku, Fatanku i još 188 kanala i vode se ne plaše i vode se nije plašio kralj Petar sa početka 18. veka kada je ustanovljavao grad i kada je mnogo života uloženo u stvaranje jednog od najlepših gradova na svetu.
Razmotrićemo još jedanput vaš predloženi amandman, da li može, pošto je kod nas organ koji to inače radi po pravilu poreska uprava i još jedanput ćemo razmotriti učešće veštaka ili ne u pauzi, pa ćete posle dobiti konačan odgovor, ali smo uvek spremni na svaku vrstu kritike, na svaku vrstu onoga što je racionalno. Ono gde imate problem je kada se suočite sa mržnjom kojoj ne možete da odgovorite, osim da budete isti kao i ti koji se tako ponašaju.
Ja želim zbog građana Srbije, pošto sam video neke vesti, kažu – dva strujna udara na Srbiju. Vidite kakvo je to licemerje. I to objavljuju oni, a podržavali su one za čije vreme je struja poskupela za 1.735%, pazite, ne 7%, ne 15%, 150%, 1.735%. Tad nije bio strujni udar, već je bila demokratska vladavina. Sad će strujni udar da bude dvostruko, a ja želim građanima Srbije da kažem – neće. Opet su ih obmanuli.
Razgovaraćemo da imamo jedno značajno, možda i dvostruko niže poskupljenje, možda i više od toga, niže poskupljenje od onoga koje je najavljeno, a sledeće poskupljenje možda može, ali kada mi svojim radom budemo uspeli da povećavamo plate i penzije, onda to i neće biti neki preveliki problem. Dakle, ovo sam morao da kažem zarad objašnjenja građanima Srbije zbog kampanje koju pojedini ljudi vole da vode, jer valjda teško je izaći argumentima na kraj sa onim što smo sve danas izložili vezano za „Beograd na vodi“.
Druga stvar, zamolio bih još ljude koji su zainteresovani, jer to je moj posao kao domaćina u Vladi da o tome brinem i ovo je, gospodine Palma, dobra prilika ako vam je možda potrebno, ne za lokalnu samoupravu već i za privatnike u Jagodini, vi znate da 9. aprila se kupuje po 40% nižoj ceni ovi automobili koje smo izložili. To je velika prilika, prijavilo se do sada već sada trostruko više zainteresovanih ljudi nego u prvom krugu. Molim sve ljude da mogu da dođu da pogledaju automobile ispred zgrade Palate Srbije, devetog je kupovina na javnoj aukciji, a imaćemo još jedan krug za one automobile koji ne budu prodati po ceni 60% nižoj od one koje je procenila nadležna Poreska uprava. Tako da molim ljude koji su zainteresovani za kupovinu automobila da dođu da ih kupe, to je za nas ogromna ušteda. Em, nećemo trošiti novac na gorivo, em nećemo trošiti novac na održavanje tih vozila, a ljudi će veoma povoljno moći da kupe određene automobile.
To je moja molba za njih, vama još jedanput hvala, uz to da, tačno je kada pogledate obale gradova, način na koji ste počeli videćete da je obala u Beogradu najneuređenija, sami smo za to krivi i vreme je da to počnemo da ispravljamo. Hvala vam najlepše.
Pre svega da vam se zahvalim na razumevanju i podršci. Vidi se koliko ste se pripremali. Slušajte, Ronšam je bio osporavan, a danas je jedna od modernih arhitektonskih čuda i kada ste o Lekorbizeju govorili, on je zaista rekao to što ste vi izgovorili.
Za nas je Beograd naravno najlepši, a kada malo objektivnije pogledamo Lekoribizje je malo stručniji od nas i nekoliko stvari je sasvim sigurno moguće bilo da ispravimo. Jedna od stvari je svakako taj prostor između Gazele i Brankovog mosta. Onda nam ostaje da uradimo Kosančićev venac i Kalemegdan, da taj deo zabelimo, da očistimo, da sam Kalemegdan dobije još više sadržaja koji bi podsećao na njegovu burnu istoriju, da privuče još više ljudi.
Što se tiče kritike svih i svega, podsetiću vas, nedavno smo otvorili Pupunov most i pratili smo i borili smo se i naše ministarstvo i cela Vlada da to završimo do kraja – koliko će zahteva da bude za isplatu, kakve su situacije završene, kakve nisu. Mi nikakvu veliku buku oko toga nismo pravili. Jedan dan i to sa kineskim premijerom, premijerom najmnogoljudnije zemlje sveta smo došli i to je bio kraj.
Podsetiću vas, samo 48 sati posle toga u novinama ste mogli da vidite natpise – zašto smo gradili most sa dva puta po tri trake kada saobraćaja nema ni sa dva puta po dve trake, nešto slično kao sa Gazelom. Slušali smo primedbe – a gde je biciklistička staza. Samo što nisam slušao – a gde je teren za badminton ili nešto slično.
Dakle, kod nas Srbi, ali i kod ostalih građana Srbije, da se neko ne uvredi ili ne naljuti, ako nešto ne kritikujete, ako nešto loše o nečemu ne kažete kao da ništa niste ni rekli i Meša Selimović je davno, mislim, u svojoj Tvrđavi o tome govorio, kada pričate o ljudima koji su manje uspešni nedvosmisleno ćete kod Srba da utvrdite i ustanovite prezir, a kada govore o nekome ko je malo bolji u bilo čemu od njega, malo uspešniji u bilo čemu od njega neretko ćete da vidite mržnju i zato nije čudo da mnogi koji, ne želim da kažem, ne želim da pomislim da ne žele dobro svojoj zemlji, ali uvek pronađu Lajbrezov dovoljan razlog zašto bi nešto da kritikuju, zašto bi nešto da napadnu ili da pronađu tzv. lako rešenje – ej, nemojte da dirate plate i penzije, ozdravićemo mi ekonomiju. Kako? Nema veze, propadaćemo kao i do sada stručno još godinu dana, pa šta nas briga, a onda ćemo da bankrotiramo pa nema veze i onda ćemo kao i neki drugi u Evropi da se ponašamo da se pravimo da nam se ništa nije dogodilo.
Kao što vodite, kada dođete do teškog rada, onda rezultati dolaze. Šta mislite što su me primili i predsednik Finske i predsednik Švedske vlade? Nijedan drugi predsednik Vlade u Srbiji nije imao tu čast. Primiće me i predsednik Norveške vlade. Mislim, svi skandinavski lideri će me primiti za samo godinu dana.
Šta mislite zbog čega se najrazvijenije protestantske zemlje tako ponašaju? Ponašaju se zato što poštuju težak rad i težak trud, zato što oni znaju da rešenja nisu na dohvat ruke, nego da do rešenja morate da dođete teškim, mukotrpnim i napornim radom.
Kada me vidite raspoloženog i kada me vidite neraspoloženog, znajte samo jednu stvar - da ću uvek da se borim i to je jedan od razloga zašto mnogima smetam i zašto kod nekih ljudi postoji, kod mene ne postoji i za njih radim isto kao i za svakog drugog građanina koji podržava ovu politiku, kod nekih ljudi postoji ta vrsta mržnje koja ničim ne može da se opiše. Niko u Srbiji za vreme ove Vlade nije ubijen, govorim o političkim ubistvima, kriminal nam je u svim brojevima manji nego što je bio, pokrenuli smo najteže moguće reforme. Da li je neko veliki lopov ili se negde obogatio? Nije. Postoji jedan razlog. Taj razlog je taj što ne mogu brzo i lako da se vrate na svoje pozicije koje su izgubili i što ne mogu lako i brzo da se vrate u ono isto bogatstvo u kojem su nekada bili. To je takođe za poštovanje. Sa tim morate da se suočite, da te ljude poštujete, da im se obraćate, ali da takođe govorite narodu šta je ono što vidite u budućnosti.
Želim da vas podsetim na moj ekspoze ovde, njega se držim. Naravno, život je nešto što uvek menja stvari. Poplave su nam se dogodile, to nam je oduzelo mnogo, mnogo. Mi do juna nećemo moći da oporavimo našu energetsku situaciju da nam bude na istom nivou kao prošle godine. Tek tada će početi da se oporavlja i proizvodnja, u potpunosti da se oporavi proizvodnja uglja i proizvodnja električne energije. Mnoge druge stvari se dogode u životu, ali, primetićete, ja sam narodu obećao tada samo suze, znoj, teške reforme, težak život i rekao sam - samo za dve godine molim da sačekate konačan rezultat. Sada vam kažem - pre toga ćete videti da je Srbiji krenulo bolje.
Kažem, još jedanput samo, mi ovde ovim projektom nemamo šta Miroslave da izgubimo, nemamo šta da izgubimo. Ovo bismo radili, ovo je normalno da radimo i da nemamo investitore, da u bilo kojem trenutku stanemo, ništa izgubili nismo, samo smo dobili. Očistili smo grad od rugla kojem ste sami bili svedok, kojim je svaki građanin Srbije bio svedok, samo se neki malo prave da nisu to videli i da nisu to razumeli. U pravu ste, 50 olupina je bilo, ostalo nam je još 10 olupina svega i tih 10 olupina ćemo da sklonimo odatle, da otvorimo taj pogled na Savu, da otvorimo pogled na Novi Beograd i da otvorimo pogled sa Novog Beograda na grad i da taj pogled bude najbolji i najlepši.
Drugo, video sam u Japanu, pričao je gospodin Čikiriz malopre o tome, šta je Petar Veliki gledao po Evropi, šta su neki drugi gledali po evropskim centrima. Oni su toliko uspešni i ekonomski snažni da su sada počeli da ruše, oni zbog zemljotresa, dakle seizmoloških problema ne mogu da grade zgrade više od 52 sprata, ali su im sad zbog nedostatka prostora niske one zgrade od 12, 15 i 17 spratova. Sada, videćete, svuda u onim reonima Šinđuku, Abuja, Omotesando, dakle, svuda vidite nekoliko zgrada koje se ruše od po 15, 17 spratova da bi izgradili neboder od 52 sprata. To je život, to je nešto što novo vreme, što vam bolja ekonomija, što vam više radnih mesta, što vam više novca, na kraju krajeva, donosi.
Neko mora da razmišlja o tome kako će to da izgleda u budućnosti. Zato ovo nije samo projekat uređenja tog dela, tih sto hektara prvih ili drugih 77, to je projekat uređenja i te obilaznice o kojoj pričamo decenijama, to je projekat završetka Prokopa o kojem pričamo decenijama, od 1972. godine, 1996. godine su krenuli radovi, posle 20 godina ćemo ih završiti, u januaru, a onda nam ostaje da nađemo nekoga ko će da investira u taj nadzemni deo, u veliki šoping mol, da bi ta stanica mogla da privuče više ljudi, da bi ljudi želeli i voleli da se zadrže, da potroše više para na toj železničkoj stanici nego što je to slučaj danas. Otiđite i danas da vidite da tu možete ujutru, kada policajci obilaze, nailaze na špriceve ostavljene i na sve ostale tragove koje za sobom ostavljaju oni čijim se delom ne bismo ponosili.
To su stvari koje ćemo da menjamo zajednički. Zato vam hvala što ste tu vrstu napora razumeli, iako smo se mi potrudili unapred da odgovorimo, i to nisam smatrao pravdanjem, već obavezom, na to što su bile primedbe stručne javnosti. Neke su bile delimično opravdane, neke i opravdane, a većina su bile potpuno neopravdane. Kada čujete cifru od devet milijardi, vi stanete, možete da pogledate u ovaj svod, da pogledate u nebo, da se nasmejete i da kažete – hajde ljudi, stanite, stavite prst na čelo, molim vas, takve nam stvari ne govorite.
Želim da vam kažem da sam sada dobio informaciju da zamolim ljude da, ko još može, požure pred Direkciju za imovinu, jer već imamo 450 prijavljenih za licitaciju u četvrtak, za ove automobile, a da se pripreme direktori javnih preduzeća, ako nisu dobili informaciju sa sednice Vlade, još 500 vozila treba da pošalju za prodaju u Vladu Srbije. Hvala vam najlepše.
Uvaženi gospodine Krkobabiću, uz zahvalnost za dobro slovo, želeo bih na nekoliko pitanja da odgovorim i nekoliko teza da zajednički prođemo.
Da li je naša građevinska operativa u stanju, da li je ona sposobna da u ovome učestvuje? S jedne strane Zorana skoči i kaže – da, konzorcijume će da naprave pa će da urade, a s druge strane Vujović kaže – mani ga se Mito. U svakom slučaju, imamo problema, razume se, sa bonitetom, sa solventnošću naših građevinskih kompanija, jer garancije malo koja može da obezbedi. Ali, ono što je pohvalno i ono što je dobro, želim da vam kažem da su arapski investitori već gledali 15 ili 16 domaćih preduzeća koji imaju mogućnost i koji jesu u poziciji da rade i grade unutar projekta „Beograd na vodi“. Dakle, oni su već proveravali koje su to firme, a reč je o našim najvećim kompanijama.
Sada ću vam navesti kako to rade profesionalci, jedan važan primer i vratiću se još jedanput na ono kada zaustavljate nešto, a da i sami ne znate. Kada je ušao Azerbejdžan, mislim da je tadašnji predsednik Tadić razgovarao sa njima, i da ne ulazim u cenu kako je određivana, neki bi rekli da je prevelika, neki da je taman, nije ni važno, ali imali smo međudržavni sporazum sa Azerbejdžanom i ušli smo u to. Ja sam te ljude upoznao kada sam postao potpredsednik Vlade.
Ono što mi se kod njih veoma dopalo, to je da nisu hteli da prihvate srpske uslove da im se nametne firma koja mora da radi iz Srbije zato što bi neko od srpskih političara mogao da ima kombinaciju sa njima. Oni su sami izabrali. Izabrali su jednu kompaniju kojom su manje zadovoljni, dve kompanije kojima su izvanredno zadovoljni. Ti radovi najbolje nam napreduju i najbolje nam idu na oba koridora, Koridora 10 i Koridora 11, upravo na putu Ljig – Preljina, i to na najtežoj deonici puta gde imamo 42 plus 56 mostova i objekata. Zato što ljudi rade profesionalno i zato što su uzeli najbolje domaće podizvođače.
Uzgred, kada govorim o tom opiranju svemu i zaustavljanju svega, kada morate da budete protiv apriori zato što, eto, morate da budete protiv, zato što je to moderno, zato što je to in, zato što je to, kako to moja deca kažu, fensi, pa to kažu – ej, Vučić hoće da sruši onaj hrast. Sećate se tog hrasta, gospodine Krkobabiću? Da li zna neko u sali da mi kaže šta je sa tim hrastom? Sa sve ovim ljudima gore? Ne zna niko. Ili sa kruškom kod Pirota? Tako da, niti je koga zanimalo to stvarno, niti ga je ikada interesovalo, niti ga danas interesuje. Samo je bilo potrebno da se pronađe povod da se kaže da ste za nešto krivi. I kada nemate razloga, nađite način da kažete da ste za nešto krivi.
Da vas obavestim, još je živ, iako je u teškom stanju taj hrast, ali ne znam do kada će moći biološki da preživi, a stvorio nam je ogromne probleme, ogromne probleme. Ali, to nažalost govori o nama, o našim navikama koje, kao što ste mogli da vidite, nisu se promenile još iz 1880. godine, kada je prva sijalica upaljena ovde u kafani „Hamburg“ u Beogradu.
Rekli ste da postoji pitanje određenih interesa koji nisu uvek javni, koji nisu uvek vezani za državu ili društvo u celini. Mislim da smo ovim projektom upravo uspeli da pobedimo neke od interesa koji nisu nelegalni, koji čak nisu ni nelegitimni, ali nisu bili dovoljno pošteni. Zato što je nekima pravljena pozicija gotovo bez ikakvog novca, samo zarad povezanosti ili zbog povezanosti sa političkim establišmentom da mogu da ostvaruju ogromne profite. Nije čudo što to njima danas smeta.
Da vas pitam ja, ko štampa određene časopise? Štampa ih jedna politička stranka plus jedan tajkun. Ne možete da štampate novine, a da se ne zna ko ih štampa i da ih delite građanima tobože i kažete kako je to nekakav sui generis pokret, nastao od sebe, pošto su ljudi tobože nečim nezadovoljni i kao da smo mi otprilike svi na grani rasli i da ne znamo šta se u Beogradu zbiva. Beograd, sa nešto jače od dva miliona stanovnika, je mali grad. Sve saznate za dan ili dva. Teško da nešto može da se sakrije.
U pravu ste da deo ljudi negoduje zato što nije tu, ali ćemo pokušati da ti ljudi ne negoduju ubuduće, pokušaćemo da ih uključimo. Koliko sutra, Siniša Mali, gradonačelnik, pozvaće ponovo sve predstavnike Arhitektonske akademije, pozvaće sve one koji misle drugačije, da nastave da rade, da nastave da razgovaraju i da vide šta je to što zajednički mogu da urade. Sazvaće vrlo brzo i sve firme i sve kompanije jer mi mislimo da u narednih mesec dana možemo da završimo ugovor, možda nešto duže, ali mi mislimo da možemo u narednih mesec dana, da se razgovara sa srpskim kompanijama koje u tome treba da učestvuju. Nećemo mi moći sve sami da uradimo, nemamo tu ni tehniku, ni tehnologiju. Biće nam potrebno i sa strane, biće nam potrebno i iz zemalja EU, biće nam potrebno njihovog znanja. Uostalom, ako gledate kako su gradili te velike objekte od Burdž Kalife pa nadalje i na „Diskaveriju“ i u svim drugim emisijama ove njihove indijske predradnike i kanadske stručnjake, to je velika borba kada tamo dođete na 50-ti, 60-ti sprat i sa statikom, sa vetrovima i sa svim drugim, sa građevinskim materijalima koji moraju da budu najbolji. Ne znam koliko smo mi imali iskustva do sada u tome, ali svuda gde je moguće, naše firme, naši ljudi, naš um, naše kompanije taj posao radiće.
Što se inspekcije rada tiče, inspekcija rada je u prethodnom periodu mnogo toga promenila. Mi danas imamo u PIO fondu, kao što i sami znate, veću uplatu doprinosa nego što smo imali ranije, iako smo, na žalost, bili primorani da u ukupnom iznosu od 5,12% spustimo visinu penzija. Dakle, inspekcija rada radi bolje nego ranije. Da li radi dovoljno dobro? Mislim da nam deo ljudi za koje mislimo da predstavljaju višak zaposlenih, da ti ljudi ne moraju da budu višak zaposlenih, posebno ako nam ove mere i dalje budu pokazivale rezultate koje pokazuju i da možemo dobar deo da iskoristimo u poreskoj upravi i u raznim inspekcijskim i nadzornim službama, da taj veoma, veoma važan posao za našu zemlju na takav način mogu da ostvare.
Dalje, rekli ste oko ukusa. Ja sam, naravno, bio začuđen izgledom stare pošte. Mislim da Beograđani i ne znaju, najveći broj Beograđana i najveći broj ljudi u Srbiji nije video, to je zaista veličanstvena zgrada. Ne znam zašto smo to pokrivali. Ne znam zašto nam se svidela ova, rekao bih, kutija šibica dizajn. Posle je bombardovano, mogli smo isto da nastavimo, da u istom stilu promenimo, a ne da nešto onako impresivnog izgleda napravimo da bude kao nekakva kutija koja teško da može nečije simpatije danas da izmami. Ali, pokušaćemo da vratimo taj stari sjaj i to će biti jedna od tih zgrada koja je u punom, stoprocentnom vlasništvu Republike Srbije.
Što se zgrade železničke stanice tiče, naš je plan i razgovaramo o tome sa ministrom Verbićem, za tri muzeja, dakle, ili Muzej nauke da bude ili da budu Muzej Nikole Tesle i Pupinov muzej na tom mestu. Dakle, tu će biti jedan veliki zeleni trg prelep i konačno da Beograd ima posle mnogo godina, znate da ćemo za godinu i po dana da završimo Narodni muzej i da ćemo do kraja ove godine da završimo konačno Muzej savremene umetnosti i da konačno to možemo da ponudimo svim turistima, ali i svim Beograđanima i svim građanima Srbije. To je blago ovog naroda i mislim da je to veliki rezultat koji ćemo posle mnogo, mnogo, mnogo, mnogo godina, rekao bih, čekanja, nerada, javašluka, uspeti konačno da pokažemo i isporučimo narodu.
Na kraju, gospodine Krkobabiću, zahvalan sam vam na tome što ste, a ne zbog toga što imate velike funkcije na vlasti ili odlučujuću reč, bili dovoljno korektni da priznate u veoma teškom trenutku za zemlju, kada su mnogi izvlačili svoju zadnjicu od odgovornosti i gledali kako da se sklone i rekli – a ha, za to vam je Vučić kriv, misleći da ću sutradan već da propadnem, pošto se u Srbiji nikada nije dešavalo da neko provodi, nikada, preterao sam, ali retko se dešavalo da neko provodi ozbiljne reforme i da je spreman da teške mere uvede u delo zato što se to odražavalo na njegov politički rejting, na njegovu političku poziciju, zato što ste razumeli da je to bio jedini način za izlazak zemlje iz krize i zato što ste znali da ako uspemo, da će ti penzioneri da imaju i sigurne i veće penzije. Kažem vam da pre kraja mandata ove Vlade svaki penzioner će moći da ima veću penziju nego što je imao na početku mandata ove Vlade, ekonomski zasnovano, a ne zato što idemo na ovakve ili na onakve izbore.
Ovo što dodaje gospodin Vujović, te penzije i ceo sistem biće apsolutno održivi, sa krivom, sa putanjom javnog duga koji će ići na dole, a ne gore. Taj nivo javnog duga nikada neće preći 79% BDP. Spuštaćemo ga na dole posle toga. Ni krivi ni dužni, nama je zapalo, ali možda je to tako i dobro jer to mi je rekao Mateo Renci, kaže: „Znaš, kada si u nekoj mnogo uređenoj zemlji i kada ti ostave sve dobro i lepo, kao što su skandinavske zemlje, Švajcarska, onda nemaš mnogo toga šta ni da promeniš ni da uradiš, samo gledaš da nešto ne pokvariš, a ovo je izazov, kada imaš priliku da radiš i nešto mnogo toga novog da napraviš i nešto mnogo toga da popraviš“.
Što se tiče velike odgovornosti i hrabrosti, jel vi mislite, gospodine Krkobabiću, da nije bilo lakše da kažemo – evo, ostavićemo JAT neka propada, kao što je propadao sve ove godine. Neće da se pojavi. U Srbiji vas nikada ne diraju kada ništa ne radite. Najomiljeniji su oni koji ništa ne rade. Njih i narod voli najviše. Njih i političari vole najviše, zato što su im oni najmanja smetnja ili najveća podrška njima.
Niko ne voli one koji će da rade i niko ne voli one koji će da menjaju. Ja sam se sa tim pomirio 27. aprila prošle godine, kada sam ovde pred vas izašao i predložio najteže moguće mere, za koje su mnogi govorili nećete nikada imati hrabrosti, pa smo uspeli posle poplava.
Nismo tražili razlog za odlaganje, nego smo donosili moderan Zakon o radu, koji je podržao ceo svet. Zakon o privatizaciji, Zakon o stečaju, Zakon o penzijama i mnoge druge. Da bismo završili sa merama teškim, najtežim fiskalne konsolidacije, zbog kojih kao što znate ni vi ni ja noćima nismo spavali. Noćima nismo spavali, ali smo znali da to moramo da uradimo i da je to dobro da uradimo za održivost našeg sistema, za naš budžet, za našu zemlju.
Ja sam vam zahvalan na tome što niste pobegli sa broda kada vam se učinilo da tone, a mi smo morali malo vode da pustimo u brod da bi taj brod mogao mnogo brže da doplovi do obale, jer onako nikakvu šansu nije imao, potonuo bi posle kilometar ili dva. Na tome sam vam zahvalan.
Što se tiče odgovornosti i hrabrosti, preuzeli smo je. Preuzeli smo je, završili smo Železaru, završili smo „Er Srbiju“, sad vam kažem - imam neke nove dobre vesti, narednih dana ćemo ih obelodaniti, nadam se za „Azotaru“ i za MSK-a, verujem i za „Petrohemiju“. Sada imamo više zainteresovanih investitora, nego bilo kada za „Petrohemiju“. Ako to uspemo da završimo, onda je Srbiju uz ovaj projekat, uz drugi infrastrukturne projekte koje imamo teško zaustaviti, što vidite po brojevima, što vidite po rezultatima koji su objektivni, o kojima govori ceo svet, a narod će to u svojim džepovima i u svojim novčanicima moći da oseti već pre kraja godine.
Još jedanput vam hvala i na podršci i na pažnji i na hrabrosti, da ostanete u ovom brodu koji je nekome se činilo počeo da tone pre vremena, iako je izabrao pravilan i rekao bih jedini mogući kurs. Hvala vam najlepše.
Uz zahvalnost, poštovani gospodine Mijahoviću, za sve što ste izgovorili, želeo bih samo na dve vaše opaske da odgovorim.
Vi ste potpuno u pravu, mi smo jednu granu privrede zapostavili u prethodnom periodu, a ona je od ogromnog značaja i sa relativno manjim ulaganjima i najmanjim ulaganjima pruža nam najveći mogući multiplikator, a to je turizam. Nismo posvetili dovoljno pažnje turizmu u prethodnom periodu. Verujem da upravo izgradnjom „Beograda na vodi“ i onda uređenijim dunavskim priobaljem, rešavanjem problema u Golupcu, Lepenskom Viru, pa sve do Kazana i Kladova, da možemo da napravimo Srbiju i u tom smislu posebno kroz tu dunavsku regiju i kroz sve evropske inicijative posebno interesantno. O našim planinama i banjama da ne govorimo.
Po prvi put mislim da ćemo uspeti i sa PIO fondom te probleme oko vlasništva i dugova da rešimo da bismo mogli tu uspešnu privatizaciju da sprovedemo i da bismo mogli da obezbedimo da taj zdravstveni turizam, plus spa turizam, dobije pravo mesto u Srbiji, a ne da naši ljudi kada razmišljaju gde da odu onda idu u Sloveniju ili idu u neke druge zemlje ili pola nas ide do Morahaloma ili ne znam gde već kada to možemo da imamo u Srbiji na mnogo boljem i na mnogo višem nivou.
Mi smo što se tiče interesa iz Evrope, o kojem ste takođe govorili, to je velika stvar za našu zemlju. Mi mislimo da možemo za samo dve godine gotovo da udesetostručimo broj turista iz zapadne Evrope, dakle, da ga gotovo udesetostručimo. Nije sporno da ćemo za dve godine da imamo verovatno dva puta više čim krene izgradnja „Beograda na vodi“. Naš cilj je mnogo veći i za to će nam biti potrebna i određena kampanja i to ćemo svi politički subjekti da se dogovorimo da vidimo kako to da izvedemo. Za to nam je potrebna politička stabilnost i za to nam je potreban i uspeh reformi. Zato sam toliko govorio o onome što će ljudi u Srbiji već, mi mislimo, moći da osete krajem ove godine, razume se, najviše u 2016. i 2017. godini.
Mi ćemo podići nivo obalo utvrda, jer ste o njima govorili, o džakovima. Biće podignut nivo obalo utvrdi i neki od svetskih lanaca hotela će imati hotel tu na samoj obali Save. Biće i neke mini marine urađene. To će biti potpuno, kako je Dušan Vujović rekao, drugačija orbita.
Da li ćemo uspeti? Mi ćemo dati sve od sebe da uspemo i ako ne uspemo, nešto smo započeli što više ne može da se vrati nazad i što više niko ne može da vrati u asfaltne baze, da se niko ne naljuti u siromašnim romskim mahalama. To nije i ne sme da bude najsiromašniji deo Beograda.
Mi ovde imamo i dalje 132 divne porodice koje žive u napuštenim vagonima. Trudimo se da pronađemo neko socijalno rešenje u skladu sa podzakonskim aktima, da im ponudimo neku vrstu stambenog rešenja, iako nam to ne ide lako i nije jednostavno, ali se trudimo i pokušaćemo. Ljudi su se uselili u vagone i negde su još nešto dozidali, neki pomoćni objekat. Negde su još nešto tu napravili. Sada nam preostaje da rešimo taj problem.
Ako bismo to uspeli da rešimo i uz sve ovo što, čini mi se, da smo danas najvećim delom zajednički sanjali, a to se približilo, i da počnemo da ostvarujemo, jer ja svaki put kada odem i nisam vam slučajno rekao, poštovani narodni poslanici, vi predstavljate građane Srbije, na to pozivam i sve ljude u Srbiji, kada dođu u Beogradu, otiđite, molim vas, do zgrade Geozavoda, do zgrade Beogradske zadruge. Nemojte da vam je teško. Možete da prošetate, za deset minuta ste dole. Prošetajte da vidite kako se čovek svečano drugačije i kako se lepo osećate kada u tu zgradu uđete, kao da ste ušli u pojedine zgrade u Parizu ili Beču. Ne možemo da dostignemo ruski barok i nije sličan stil, pošto smo pričali o Peteburgu, ali je ovo toliko impresivno da zaista svaki Begrađanin, ali i svaki građanin Srbije time može da se ponosi.
Dužan sam još jedan odgovor. Zaboravio sam šta je treći objekat koji ćemo da gradimo u Pazaru. To je dijagnostički centar, dakle, nešto vezano za zdravstvo. Ja se u to ništa ne razumem, ali kažu da je veoma važan i predsednik opštine i Meho i svi ostali su rekli da je veoma važan za Pazar. Rađeno je zajedno u dogovoru sa njima. Posle toga ćemo da napravimo po jednu fabriku u Novom Pazaru i u Raškoj. To će da budu fabrike za proizvodnju i preradu drveta. Takođe ćemo uzeti i dobiti novac od arapskih investitora. Ovaj novac već imamo. To je sedam miliona evra koje mi nosimo direktno Pazarcima. Verujem da će i to ljudi razumeti.
Da dopunim svoj odgovor Miroslavu Markićeviću iz Nove Srbije. Ne postoji razlika u našem odnosu prema bilo kojem delu Srbije. Ulagaćemo dodatno novac i u Staru Planinu u Knjaževačkoj opštini, na istoku Srbije. Koliko smo samo uložili u Bor, na istoku Srbije? Ulagaćemo i u Negotin i u Majdanpek i u Zaječar. O zapadu Srbije da ne govorim, dakle, od Šida, kako vi pomenuste, pa do Bajine Bašte i Priboja, a rekao bih i centralne Srbije.
Mislim da ovo što smo uspeli sebe da disciplinujemo, ovo što smo uspeli sebe bar malo da promenimo i što pokazuje direktne, konkretne rezultate, jer podsetiću vas, kada smo usvajali budžet za 2015. godinu, ja sam vam rekao da se nadam da ćemo da imamo rebalans budžeta u kojem ćemo da konstatujemo veće prihode i niže rashode od predviđenih u budžetu.
Kako stvari danas stoje, na dan 6. aprila, zaključno sa 6. aprilom, imamo sve podatke, mi bismo bili u takvoj situaciji. Naravno da je to prerano. Zato vas molim da budemo vredni i marljivi, da završimo i sa drugim kvartalom tako uspešno i sa trećim kvartalom tako uspešno. Imamo još mnogo toga što treba u međuvremenu, a onda ćemo da razgovaramo i pregovaramo i da kažemo da je vreme da naš narod i da naši obični ljudi osete boljitak.
Hvala vam svima danas za današnje prepodne i ovaj prvi deo poslepodneva na pažnji i na iscrpnoj i dobroj raspravi.
Dame i gospodo, narodni poslanici, uvaženi gospodine Đurišiću, nikada nisam govorio o vašoj mržnji i o mrziteljima. Govorio sam o onima koji to jesu. Da li je će ironično da se osmehnete ili ne, to je vaša stvar, ja ništa loše nemam na to da kažem.
Pokušaću da ozbiljno i odgovorno odgovorim na svako do postavljenih pitanja, čini mi se i argumentovano, a na narodnim poslanicima je, razume se da to procene. Želim vama da se zahvalim na doprinosu u ovoj veoma važnoj diskusiji, čini mi se da ćemo još bolje umeti da objasnimo određene pravne institute i određena neslaganja sa kojima se suočavamo u javnosti u prethodnom periodu.
Pokušaću da napravim istu komparaciju od koje ste vi pošli, dakle uzeli ste tri dela pravni, urbanistički i ekonomski koji ste analizirali. Pokušaću iz svake od tih oblasti da vam pružim odgovore koje ste tražili.
Rekli ste da se ovde uzima privatniku da bi se dalo privatniku. Želim da vam kažem da je minimalna, apsolutno minimalna imovina koja je u privatnoj svojini na teritoriji „Beograda na vodi“, svega 5%, a pošto se to tiče i ovog drugog dela pitanja o kojem ste govorili, kako smo do sada mogli da rešimo pitanje 179 objekata, zašto nismo išli do kraja, prost je razlog gospodine Đurišiću. Mogli ste da nas pitate.
Ovih 179 su bili nelegalni objekti, u tih 179 imali smo svega osam legalnih stanova i tim ljudima u dogovoru sa njima, ponudili stanove ili ponudili novac u zamenu. Mislim da je to prosto kao pasulj i čisto kao suza, složićete se. Samo ste mogli da nas pitate i mi bi smo to odmah rekli.
Pošto ovi ostali objekti nisu nelegalni objekti, zato nam je potreban zakon da bi smo mogli sa sprovedemo eksproprijaciju. Formalno-pravno, materijalno-pravno, čisto kao suza, jedino moguće. Sve drugačije bilo bi protiv-pravno i izvrgavanje zakona ruglu.
Rekli ste da se time unosi pravna nesigurnost. Čime se unosi pravna nesigurnost? Pravna nesigurnost se obično unosi retroaktivnim zakonima. Više retroaktivnih zakona gospodine Đurišiću, donošenih u vaše vreme i to nekih koji su zadirali u osnovna ljudska prava, čak i neki poreski zakoni i mnogi drugi. Ovaj zakon ni u šta ne dira retroaktivno. Ovaj zakon se tiče jednog velikog infrastrukturnog, saobraćajnog, stambenog, turističkog, kako god hoćete projekta koji ima ogromni ekonomski značaj i koji ne ide ni jednom privatniku u ruke. Neka prethodna vlast, nije važno da li ste vi njoj pripadali ili ne je upravo sličan prostor na obalama Dunava i Save, ovde u Beogradu, dodelila nekim drugim privatnicima, tajkunima koji su trebali od toga da naprave veliki posao. Ovde njih nema. Ovde ih nema, ovde ima države i pri tome država Srbija će biti vlasnik recimo 1/3, još je to predmet pregovora u tom preduzeću. Pri tome da će investitor da da svoj novac.
Želim da vas obavestim, pošto sam siguran da ste to zaista iskreno tražili, najmanje pet godina iz tog ugovora investitor ne može da izađe. Ukoliko bi izašao posle pet godina, iste garancije i sve ostalo što bude stajalo uz ugovor, moraće da preuzme kupac tog dela, pri čemu država Srbija ima pravo preče kupovine.
Mislim da su to garancije najveće na svetu koje u nekom ugovornom odnosu možete da dobijete. Mislim da je nemoguće zamisliti da imate veće, bolje i sigurnije garancije i naravno ovo što govorim vam apsolutno ništa ne zameram, jer znam da je nemoguće da ste takve detalje znali. Uzgred piše u ovom tekstu, ne znam koje su vam obrazloženje dali, piše da nam je potrebno 850 miliona u dinarima za prvu fazu 40 miliona evra ukupne eksproprijacije. Nije nama to problem. Imate ovde u obrazloženju i druge brojeve na strani 12, pretpostavljam da ste dobili to isto, sa svim brojevima o tome i koliko novca i koliko delova poslovnog prostora, koliko zelenih površina i svega drugog. Dakle, to je materijal koji mi imamo ovde kao obrazloženje koje je iz Vlade poslato.
Dakle, da nastavim, ono što smatram jedino opasnim u vašem izlaganju i što zaista nije fer, neću da govorim o neistini kako smo na začelju u regionu naprotiv, mislim da smo ove godine bili na drugom mestu u regionu sa milijardu i tri stotine miliona investicije, iako vidim da neki pogrešno govore, valjda ne umeju da čitaju zvanične podatke, pa pričaju o nekih 600 miliona, a da pri tome nismo imali nijednu veliku privatizaciju, da smo imali teške poplave, teške elementarne nepogode, a to je recimo dva puta više nego 2012. godine i to je sasvim pristojan nivo investicije, posebno imajući u vidu velike tragedije koje su našu zemlju pogodile, a recimo iza Poljske smo druga zemlja u Evropi po broju zaposlenih u skladu sa novopristiglim investicijama u našu zemlju. Nije nama to problem.
Ono što mi smeta to je, jer to nikada ne bih rekao ni za vas, ni za vašeg predsednika i zahvalan sam kada vaš predsednik putuje u svetu i kada poziva investitore i nikada to ne krijem. Ja mislim da je to veličina ljudi u politici da umeju da poštuju i nečiji drugi rad, da umeju da kažu dobro je da je to neko nešto učinio, dobro je da je neko nešto napravio.
Meni ne smeta da kada razgovaram sa Alijevim da razgovaram o njegovom prijateljstvu sa Tadićem, ni najmanje, ni mojoj sujeti, ne smeta i da o tome govorim javno. Nikada mi nije smetalo i nikada mi neće smetati, ali mi smeta kada vi kažete da su dobrodošli samo investitori koji su prijatelji sa Vladom. Ne postoji investitor, važan investitor kojeg nisam primio. Ne postoji lično. Sa svakim sam se potrudio da razgovaram, sa svakim važnim investitorom u našoj zemlji. Potrudio sam se da razgovaram i potrudio sam se da ubrzam rešavanje problema. Najpošteniji mogući odnos imamo prema njima. Ni za jednog ne možete da kažete - uzeo si novac ili si tražio nešto i nijedan vam to nikada neće reći. Nijedan čovek. Zato što smo se borili da ti ljudi dođu u Srbiju i da u Srbiji otvore radna mesta, da u Srbiji zaposle naše ljude i da u Srbiji oni ostvaruju profit. Zato to nije bilo pošteno što ste rekli.
Rekli ste - pa maketa, ne zna se ko je to radio. Radili su Zavod za urbanizam Grada Beograda, koji vam je poznat, u kojem je radila i gospođa Gligorijević u vreme vaše vlasti koja je govorila o Menhetnu u Beogradu. Tada je Menhetan u Beogradu bio popularan, sada Menheten u Beogradu više nije popularan, jer ne treba da bude Menhetan, ne trebaju nam visoke zgrade, nego nam trebaju ne znam kakve zgrade.
Radio je Zavod za urbanizam Beograda i čuvena firma „Ertekajel“ i tu imate u materijalima. Tu je inače treća najveća firma na svetu upravo iz ove oblasti.
Mislim da jedan mali Beograd, uslovno govoreći, u svetskim okvirima i jedna mala Srbija, uslovno govoreći, u svetskim okvirima po svojoj veličini teško da može da se pohvali nekim boljim rezultatom od ovoga koji vam upravo predstavljam.
Kažete – maketa. Dragi prijatelju, ta makete naravno je deo onoga što je trebalo da predstavi kako će otprilike taj deo našeg grada da izgleda i ta maketa prelepo izgleda, ali lepo izgleda i maketa mosta na Adi Ciganliji koja i danas stoji na ulazu u Skupštinu Grada. Vidite, mi nismo sklonili tu maketu. Nije nam nimalo smetala. Nije nam nimalo smetala, iako ni danas nismo u stanju da ustanovimo koliko koštaju pristupne saobraćajnice mostu na Adi i kada ćemo sve to da isplatimo. Pre neki dan smo isplatili izradu pristupnih saobraćajnica, ako se ne varam, preduzeću „Miljković“. Pre neki dan posle toliko godina opet nam je došlo na naplatu da isplatimo pristupne saobraćajnice mosta na Adi. I dalje nam to stoji na ulazu u Skupštinu Grada, maketa, ne onako impresivna i ne onako lepa kao ova u Geozavodu, u Beogradskoj zadruzi, ali i dalje stoji. Nama nije smetala. Nama ništa od toga ne smeta. Sve što je neko uradio, nama ne smeta. Zato vas molim da ne potcenjujete trud, energiju, poštenje i odgovornost onih ljudi koji to rade.
Govorili ste o tome, vi smatrate da je to najveći potencijal, da li je ovo pravi put, a nigde nismo videli nikakav dokaz. Pa, videli smo. Imamo zgradu Geozavoda u koju je uloženo četiri miliona. Videli smo kako danas izgleda. Videli smo kako je izgledala pre samo dve, tri, pet, 10 godina.
Sa druge strane, ovo je najveći potencijal. Ovo slušam već godinu dana od kada je krenula neka vrsta kampanje protiv „Beograda na vodi“ i postavljam sebi pitanje – čekajte ljudi, ako je to zaista najveći potencijal, kako je moguće da 70 godina niko nije uzeo da pokosi travu, što bi rekao Miroslav Markićević, niko nije uzeo da skloni đubre, niko nije uzeo da skloni jednu olupinu. Sedamdeset godina smo na mestu koje je za nas najveći potencijal nesposobni da sklonimo 50 olupina broda, nesposobni da sklonimo asfaltne i betonske baze, nesposobni da sklonimo ložionicu, nesposobni da sklonimo bilo šta. Pa izem ti takav najveći potencijal ako mi nismo u stanju da uradimo ništa po pitanju najvećeg potencijala da uradimo. Mi jesmo i hoćemo da uradimo i hoćemo i da pokosimo travu i da sve to sklonimo. Hoćemo da sklonimo i asfaltnu i betonsku bazu. Hoćemo da sklonimo te olupine od brodova.
Samo ću vas podsetiti, pošto ste rekli – to je bio infrastrukturni objekat, čiji infrastrukturni objekat je bio ovaj Zakon o Jugorosgasu? Čiji­? To je moje pitanje za sve nas, ne za vas. Znam ja da niste vi za to krivi i bilo bi vrlo nepošteno s moje strane da kažem – da, vi ste taj. Mi smo to donosili. Šta nam je to donelo? Ništa. Pod milim Bogom ništa, samo smo se blamirali. A ovo nam donosi.
Kažete – nema ekonomske računice. Ja imam papir gde je to obrazloženo ne najbolje, ali prilično dobro. Ekonomska računica je zaposliti tolike ljude. Dakle, nama kad kažu – povećanje BDP od 01 do 02% na godišnjem nivou, ja mislim da je to moguće i veće zato što se ne računaju svi ovi, ako tako Zorana kaže i ako je to samo vezano za građevinarstvo, onda sa svim ostalim granama privrede je sasvim sigurno više. Kud ćete veći efekat, kud ćete važniji efekat, kud ćete nešto bolje i više od toga? Mislim da je to nešto što je od ogromnog značaja za Republiku Srbiju, od ogromnog značaja za našu zemlju.
Kao što vi znate, prema Ustavu Srbije ratifikovani međunarodni sporazumi su po svojoj pravnoj snazi iznad zakona, ali moraju biti u skladu sa Ustavom. Nemojte da smetnete sa uma da smo mi već radili sporazume takve i sa Azerbejdžanom. Vi ste ih radili. Radili smo ih sa Kinom. Radili smo ih sa Rusijom.
Šta je to što nam ovde smeta? Samo to nikako ne mogu da razumem – šta je to što nam ovde smeta? To što neko ko je veoma poznat i priznat u svetu želi da uloži deo svog novca jer ga mi nemamo? Da budemo pošteni, umemo li mi to da uradim onako kako oni to rade? Ne umemo. Da smo umeli, uradili bismo. Sedamdeset godina stojimo i gledamo, plačemo nad svojom sudbinom i pričamo kako je to divno područje, a dole su nam neuređene tri romske mahale u zavisnosti sa koje strane mosta gledate. Dole nam ljudi žive u vagonima. Nismo uspeli da rešimo ni pitanje podzemnih voda baš na mestu gde leže ti vagoni. Nismo uspeli da rešimo ni ovu ložionicu iz perioda Branka Pešića i Tita i ništa od toga nismo uspeli da pomerimo, a sutra bismo mi to samo kad Vučić ne bi bio ovde i mnogo bismo mi to lepše iako u prethodnih 70 godina ništa od toga nismo uradili. Nešto ne verujem ili ako ništa, ne želim da izgubimo još 70 godina. Ne želim još 70 godina da gledamo u nebo i da gledamo u bob da li ćemo danas, da li ćemo sutra, a nikad nećemo ništa jer ćemo na posao da dolazimo u devet ujutro, malo da se izvičemo po kolegijumima i u deset sati već napuštamo Vladu, radimo svoje kombinacije i završili smo posao.
Ovo je težak posao. Za ovo je potreban marljiv, odgovoran, naporan rad i mi ćemo da ga pružimo. Mi smo spremni, gospodine Đurišiću, ja sam čitao izjave vašeg predsednika, gospodina Tadića, on je davao i dobre izjave o „Beogradu na vodi“. Naravno, kao neko u opoziciji mora da se pronađe i neki drugačiji ugao, ali je imao taj stav koji oslikava nekoga ko razume šta je država.
Nemam problem da mi sedimo sa vama, sa svim ljudima koji to žele, kojima pitanja koja su važna za državu nisu pitanja na kojima treba da se stiču bilo kakvi stranački poeni.
Kao što sam rekao gospodinu Čanku, tako ću da kažem i vama i svakom drugom - spremni smo da sednemo da razgovaramo, da svaku sumnju razvejemo. Pozvao je Siniša Mali ljude iz Arhitektonske akademije, kažu da će posle Vaskrsa da dođu, imaju sada nekakve lične obaveze itd. Dakle, sve ćemo da pozovemo, da sednemo, mi nemamo problem sa tim. Mi želimo da te probleme koji postoje zajednički rešavamo, jer to, naravno, neće biti lako da se izvede. Nama je potrebna vaša podrška i pomoć, ne mislim u Narodnoj skupštini u glasu, potrebna nam je podrška i pomoć da bismo to mogli da izguramo do kraja. Zato što, ako se budemo suočavali sa tim, a ja ne mislim da su mrzitelji ti koji su bili protiv izgradnje Ajfelovog tornja, ali mislim da su u pravu bili i Gistav Ajfel i oni iz pariske vlasti i svih arondismana koji su to podržali, da se izgradnji Ajfelov toranj, jer danas Ajfelov toranj ima posetilaca više nego Luver, a teško je da me neko ubedi da baš Ajfelov toranj vredi više od Luvra. To je nešto što mislim da je veoma važno, što mislim da je veoma vredno.
Zato, što se tiče toga da li neko voli svoj grad ili svoju zemlju, ja verujem da svi ovde vole i svoj grad i svoju zemlju i nemam nikakav problem sa tim, osim što neću nikome da dozvolim da više voli ovaj grad nego što ga volimo mi, zato što je sebi dao za pravo da mu to pripada, jer on ako je protiv, on je uvek u pravu, a ako si za, onda nisi nikada u pravu. Biti protiv je uvek lako, najjednostavnije rešenje. Lajbnic je u principu dovoljnog razloga, pronalaženju dovoljnog razloga za sve najlakše tražio i nalazio rešenja. Ići uvek linijom manjeg otpora je ništa lakše. Najteže je raditi, kao buldožer gurati stvari napred i biti napadan ili kamenovan sa svih strana, a ipak uspeti da probijete zid. Ovo što radimo, probijemo zid da bismo mi mogli da živimo bolje.
Mene zanima šta će sutra da kaže šef MMF-a za Srbiju, gospodin Kim de Han, da vidim kako oni ocenjuju naše reforme zaključno sa martom ove godine. Ali, samo vas molim, nemojte da odemo u tu vrstu negativnog odnosa samo zato što smo politički protivnici za nešto gde imamo šansu. Sutra da oni izađu odavde, mi ništa nismo izgubili, mi smo samo dobili, mi kao Beograd, mi kao Srbija samo smo dobili, a to se neće desiti, zato što iza Alabara zna se ko stoji i zna se podržava u tom smislu projekat. Tako to funkcioniše u tim istočnim zemljama. Stoji šeik Muhamed Al Nahjan i tu nema velike filozofije. Oni će želeti zbog prijateljstva prema našoj zemlji, naravno da će želeti da pomognu, ali želeće i da zarade novac. Oni će uraditi sve što mogu da to podignu na najviši mogući nivo, a mi ćemo biti, gospodine Đurišiću, na svim svetskim televizijama među prvim vestima. Prva biznis vest ćemo biti i na CNN i BBS, na svim globalnim mrežama. Čuće se o Beogradu nešto pozitivno. Čuće se o Srbiji nešto pozitivno i dobro, a ne nešto loše. Niko nas neće predstavljati kao nekakve divljake koji se negde bijemo, tučemo ili pravimo ne znam kakve velike Albanije, kao što neki drugi prave danas. Mislim da je to dobro za našu zemlju i ništa drugačije, ništa bolje od toga ne vidim.
Još jedanput vam hvala na tome, hvala na primedbama. Pokušao sam i, naravno, siguran sam da vi niste zadovoljni mojim odgovorima, ali zaista sam se potrudio da na svaku reč i svaku rečenicu koju ste izgovorili pružim iscrpne odgovore. Uvek ću se truditi, to je moj posao, a vas molim da pokušate da to ponekad i objektivno ocenite, a ne samo iz partijskog ugla. Hvala vam najlepše.
Želeo bih pre svega da vam se zahvalim. Deo toga o čemu ste govorili ima ovde u analizi efekata, to su vam stranice 11. i 12. u obrazloženju. Imate tačno i šta su pozitivni efekti ove investicije. Deo toga nema za ono o čemu sam ja govorio, a to je 850 miliona, odnosno 40 miliona evra. Imate ovde, naravno, i kolike su slobodne površine i kolike su ukupne investicije, koliko će u koju površinu biti od stambenog, poslovnog, komercijalnog i svih drugih prostora. To čak imate ovde u obrazloženju zakona. Međutim, ako je jedna rečenica ta koju sam ja rekao, a koja tu ne piše, a koju mi imamo u papirima, ja sam vam rekao i to je precizan podatak. Dakle, 850 miliona, odnosno 40 miliona evra, u zavisnosti od toga da li govorite o prvoj fazi ili o ukupnoj eksproprijaciji.
Što se tiče razgovora sa bilo kim drugim, slušajte, možemo mi da razgovaramo pet godina, nikada se ne bismo pomerili sa mrtve tačke, zato što kod nas, šta god da radite i da razgovarate, plašim se da ljudi ne žele da napuste svoje tvrde pozicije i kada jesu i kada nisu u pravu. Ponekad je gore za argumente ako ste izneli prave argumente. Ja znam da mnogi ljudi danas moraju da govore protiv, kao i neki ljudi koji treba da govore za a ponekad misle drugačije. Ja u ovo o čemu sam vam danas govorio apsolutno verujem. Verujem svim srcem i kada sam o tome pričao sa gospodinom Đilasom u vreme kada je bio gradonačelnik, on mi je rekao jednu stvar – ja u to ne verujem, meni to deluje bajkoliko, a pomalo se zamislim kada vidim koliko ti u to veruješ.
Ja sam mu to rekao više puta pre dve godine, i mi smo ovo doterali skoro do potpisivanja ugovora, mnogo toga uradili, mnogo toga očistili i što se tiče ulaganja u infrastrukturu, pa šta mi time gubimo Marko? Pa, mi time dobijamo. Pa, nećemo valjda da ostavimo taj prostor da nam propada u budućnosti? Naprotiv, hoćemo da ga gradimo svakako, šta god da je, ko god da je, hoćemo da ga izgradimo da bude drugačiji, da bude neuporedivo lepši nego što je danas. Mi time apsolutno ne gubimo.
Najveći deo budućih infrastrukturnih radova finansiraćemo iz doprinosa. Kada završite prve dve zgrade, onda imate doprinose iz kojih možete da finansirate naredne komunalne projekte. A da vam ne kažem da unutar toga, sem čistog zemljišta, zajednički ćemo kroz preduzeće, dakle, da li će to biti 65-35 ili 70-30 to je stvar pregovora, ulagati, što će reći, oni će opet značajno više ulagati nego mi.
Zaboravio sam da odgovorim nekome od ljudi koji su pozitivno govorili o zakonu. Oni su rekli – dobro je što neće zemljište da pripada njima, što neće da budu vlasnici. Stvarno mislim da je to svejedno. To smo uradili zato što je to, naravno, u skladu sa našim zakonom, za koji nisam siguran koliko je dobar, jer ne privlači dovoljan broj investitora, jer se mi, Srbi, plašimo kao da će neko da nam odnese negde zemlju. Mi nismo naučili da je i zemlje nešto čime se trguje roba, kao i svaka druga roba. Treba da dovedete nekoga ko će to da plati više. Dobro, napravićemo dugoročan zakup, nismo prodali ništa jer smo uvek želeli. Mi nismo u biznis ulagali, nego smo uvek, ako može neka nekretnina više, uvek smo u zidove više nego u posao. Na zapadu je drugačije, zato su uspešniji od nas, zato su ispred nas.
Mislim da je ovo dobra prilika da mi sebe pomerimo i sa određenog načina razmišljanja i da mi hrabro u to uđemo. Čekaće nas bezbroj izazova. Ko zna šta će sve da nas čeka u podzemnim vodama kada budemo pravili tri sprata garaža ispod. Kažu u ispitivanjima – možemo. Napravili smo u ušću i više, možemo i ovde. Da li će to baš da ide tako ili ne, videćemo. Ali, ako su neki uspeli da osam metara ispod visine mora to sve izgrade, pa valjda ćemo i mi uspeti sa savremenom tehnologijom. Valjda to sve možemo.
Apsolutno verujem, želeo sam u stvari da vam kažem, da uprostim u jednoj rečenici. Naša namera je čista kao suza i naša namera je da uradimo nešto za našu zemlju. Nema ovde ničijeg privatnog interesa, niti bilo čega sličnog. Ovde ima ljubavi prema Beogradu, ovde ima ljubavi prema Srbiji i ovde ima želje da zaposlimo ljude, da zaposlimo našu građevinsku operativu, ovde ima potrebe da zaposlimo Srbiju i ništa više.
Dame i gospodo narodni poslanici, razume se da sam sa pažnjom saslušao sve primedbe i u jednoj stvari sam saglasan sa gospodinom Božovićem, da je teško govoriti u sali u kojoj vas ljudi ne slušaju i u kojoj ljudi ne brinu o koncentraciji onoga koji govori.
Argumenti koje je izneo gospodin Božović, pokušaću da na svaki od njih odgovorim i videćete i sami da to zaista nisu argumenti.
Rekao je gospodin Božović da nemamo javnu raspravu. Mi smo odustali od hitnog postupka kojem su on i njegova stranka uvek pribegavali, odustali da bi bilo dovoljno vremena da se u javnosti govori, da se pripreme svi, da se pripreme političke stranke, da se pripreme i oštećeni tajkuni, da se pripreme svi i da počnu da deluju na javnost na svoj način i ušli smo u običajenu regularnu proceduru. Svako je imao dovoljno vremena da se spremi, da organizuje skupove, sve što je želeo.
Doći ćemo posle do stručne javnosti i videćete kako izgleda ta stručna javnost i videćete kako nekada koriste njihove argumente, a kako im nekada ti argumenti su veoma strani.
Kaže gospodin Božović i to zaslužuje nešto što je vredno pažnje, sve ostalo su bili uglavnom besmisleni politički argumenti, ali zaslužuje nešto što govori i o suspenziji zakona i Ustava posebnu pažnju.
Još jedanput vas pitam gospodine Božoviću - ko je bio na vlasti 2009. godine i ko je doneo zakon od svega pet članova kojim ste privatniku, ne znate ni sami kome, dali mnogo veće bogatstvo i mnogo veće pravo korišćenja srpskih resursa, nevidljivoj danas za sve građane Srbije, reč je o „Jugorosgasu“, dali ste im tu mogućnost leks specijalisom koji je išao po hitnom postupku u Narodnu skupštinu Republike Srbije. Broj je „Službeni glasnik Republike Srbije“ da se ne biste pravili da ne znate gde je 104/2009. Ima svega pet članova, a četvrti i peti su ovako naročito značajni. U svemu ostalom što nije uređeno ovim zakonom primenjivaće se Zakon o eksproprijaciji, a peti je ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od objavljivanja u „Službenom glasniku“.
Kada dajete nekim privatnicima u ruke da bi imali privatne interese da ostvaruju, a da ništa ne urade za svoj narod, pošto još niko ne zna šta je narod, šta su građani Srbije i šta je država Srbija ovim dobila.
Pokušao sam u početku današnje rasprave da objasnim, obrazložim pravni osnov i usaglašenost sa Ustavom. Govorio sam o Evropskoj konvenciji o evropskim pravima, govorio sam o praksi Evropskog suda za ljudska prava. Zaista mi je žao što niste slušali.
Kažete samo je jedan specijalni investitor za sve druge će da važi ista pravila. Nisu važila za sve ista pravila. Za ovog nisu važila ista pravila, ne znamo da je dinar uložio. Nikada nismo čuli. Nikada nismo videli. Ne znamo kome su te pare i u čijim džepovima završile. U džepovima građana Srbije nisu.
Što se tiče ovih investitora, ima samo jedna razlika. Svi investitori koji misle da ulože 100 miliona evra u našu zemlju možemo sa njima da pravimo posebne dogovore, možemo sa njima da razgovaramo i na skupštinskom i na Vladinom nivou. Još nismo imali ni jedan slučaj da je neko došao i da je odjedanput taj novac uložio u našu zemlju. Još nam se to nije dogodilo u poslednjih 15 ili 16 godina.
Kažete, gospodine Božoviću, da je ovo nekakva afera i tajnoviti posao ja sam došao ovde, gospodine Šutanovac, visina vaših decibela ne govori u snagu vaših argumenata, kada sam rekao sam mislio sam lično da govorim, a ne da sam, nisam toliko slep da ne vidim da oko mene ima više od polovine članova Vlade i ostalih ljudi koji o tome mogu da govore. U tom tajnovitom poslu nema ni jedna tajna, ni jedna tačka, ni jedan ugovor, predugovor, ni jedan memorandum. Ama baš ništa nije tajna.
Za razliku od ugovora koje ja i dalje ne mogu da prikažem, a koji ste vi sklapali, gospodine Božoviću, mi smo sve naše ugovore otvorili, ali vaše još ne smemo. Ne smemo zato što nam stoje striktne zabrane i crnilo na tome da ćemo da prekršimo sve zakone ako vaše ugovore otkrijemo, i to jedan ugovor o Fijatu veoma važan, a ima i drugi ugovor za koji ne razumem zašto nije otkriven i koji govori o tajnovitim poslovima. Nismo mi ovde uzeli tri miliona evra od „Metals banke“, odnosno od „Razvojne banke Vojvodine“ bez ikakvih menica, bez ikakvih garancija i nismo mi ovde dužni tri miliona evra narodnih para, nego vi. Vi te pare niste vratili, a ne mi. To su narodne pare. Ja verujem da će Transparentnost Srbije da se oglasi o tome i da će Nemanja Nenadić da nam objasni nekoliko stvari po tom pitanju, uveren sam u to.
Kažete da Vlada prebacuje odgovornost na Skupštinu. Vlada ne prebacuje nikakvu odgovornost, Vlada se ovim ponosi i Vlada ništa ne krije. Vlada radi ono što je najbolje za zemlju. Vlada nam radi ono što je najbolje za njene građane.
Kažete - ne zna se koje radio maketu. Pa, zna se ko je radio. Kažete - nikada nije bio u Beogradu. Ne znam kad ste vi bili u Beogradu, gospodine Božoviću, ali ovo su radili ljudi iz Zavoda za urbanizam Grada Beograda koji bi trebalo da poštujete.
O toj ideji su govorili ljudi iz vaše vlasti, iz vaše vlasti koji su sve vreme insistirali na tome i to nazivali Menheten u Beogradu, i to ću upravo da vam pokažem, Menheten na Savi, izvinjavam se, tako su ga nazvali. Ovo je Blicov list „24 sata“ koji im je služio u izbornoj kampanji. Ovo je godina 2008, verovatno je nekakva kampanja, pogledajte savski plato postaće beogradski Menheten. Saopštava nam gospođa Žaklina Gligorijević, direktorka Urbanističkog zavoda Beograda. Kako to od Menhetna na Savi, koji vam je bio očigledno izborni adut, kojim ste se dičili i ponosili odjednom se stidite Menhetna? Odjednom vam Menheten u Beogradu ne odgovara, odjednom je to protiv interesa građana Srbije. Kada vam treba za izbore onda je to dobro, a kad neko drugi sa vaših reči, praznih reči, pređe na dela onda je u tome problem. Ja mislim da građani Srbije ovo odlično vide i još bolje razumeju.
Kažete, isto ono kao što je sa „Mercedesom“ i „Ikeom“. Ta „Ikea“ se muči već 16 godinu, 15 godinu da uradi nešto u Srbiji i konačno će u roku od 20 dana da dobije lokacijsku dozvolu za više svojih pogona u Srbiji.
Ne znam čemu ste se radovali oko „Mercedesa“ kao da sam ja tamo stajao sa nekim nepostojećim čovekom, a ne sa direktorom „Mercedesa“ za jugoistočnu Evropu. Ove godine će se proizvesti najmanje 50 mercedesovih autobusa u „Ikarbusu“ koji ste uništili, gospodine Božoviću. Doveli ste do toga da ostane 250 radnika, koji nisu imali plate, koji nisu imali primanja. Vi ste dotle doveli „Ikarbus“, a mi ga podižemo i imaće više od 300 radnika koji će imati platu, hleb i budućnost, budućnost za tu fabriku, koji će podizati naš BDP. Šta vam tu nije dobro? Čemu se tu niste obradovali? Izgleda tome, što će i to da uspe, a niste očekivali zato što sami niste mogli ništa od toga da napravite.
Rekli ste više puta – uzimate od penzionera, zdravstvenih radnika, policajaca, vojnika. Vi ste im uzeli budućnost, uzeli ste im nadu. Vi ste nam uzeli zemlju. Vi ste nam pojeli svaku šansu u prethodnih 15 godina. Vi ste i dalje na vlasti, osim što ništa na toj vlasti ne radite. Vi imate nekakve vlade u hladovini ili senci, kako god hoćete, svakog petka u radno vreme. Što ne radite u to radno vreme? Što ne radite drugim radnim danima? Kada je to kada radite? Kada je to kada radite, ako ne radite radnim danima, da ne očekujem da radite ne radnim danima?
Kažete – od penzionera su uzeli. Podsećam vas, mi smo preduzeli mere koje je pozdravio ceo svet: MMF, Svetska banka, EBRD, EIB i svi drugi. Zašto? Zato što je to bio jedini način da nam zemlja ne ode u bankrotstvo posle vaše vladavine u kojoj ste uništili i urušili sve što ste stigli. Vladali ste 15 godina i nastavljate da vladate i još nam se predstavljate kao nekakva opozicija. Čovek je 12 godina predsednik Vlade i niko ne zna šta radi, gde radi, kada radi.
Pogledajte kakav je odnos bivšeg režima na republičkom nivou i trenutnog, dakle, aktuelnog vojvođanskog režima. Kažu – to je najperspektivnije zemljište. Na tom najperspektivnijem zemljištu, u prethodnih 15 godina, ne 15, već 20 godina, koliko ste bili u gradskoj upravi na vlasti, niste uspeli ni travu da pokosite. Toliko, koliko je to zemljište bilo najperspektivnije. Ni kosu, ni brus niste umeli u ruke da uzmete, pa da pokosite, a ne nešto da napravite i da izgradite. Na tom najperspektivnijem, za koji vi znate da vredi pola milijarde. Javio vam neko.
Kažete – krijemo troškove izgradnje. Apsolutno ništa ne krijemo i za razliku od vas, koji ste 2013. godinu u gradu Beogradu završili sa deficitom od 20,25, mislim da je to svetski rekord za sve glavne gradove bilo koje zemlje na kugli zemaljskoj… Mi ćemo, uz sva ulaganja i uz sve investicije, imati deficit u gradu do 7,5%, a na republičkom nivou pokušaćemo da idemo do 4,2, iako je dogovor sa MMF 4,75.
Pričali ste ovde nešto što mi je bilo neverovatno i nisam mogao da verujem da vi to govorite. Dugo ste u gradskoj politici, pa kažete – koliko će da nas košta izmeštanje Železničke stanice. To ste valjda vi radili 20 godina. Računao sam da ste vi to radili. Niste radili na tome? Šta ste radili? Od 1972. godine treba da se radi. To vam je kao ono - jesi li ti muzičar? Nisam.
Onda kaže – pa to ima veze sa izgradnjom metroa. Jel ste vi potpisivali memorandume za izgradnju metroa koji nikakve veze sa „Beogradom na vodi“ nije imao sa firmama „Aftom“ i „Ežes“, ako se ne varam. To je gradonačelnik Dragan Đilas potpisivao. Kakve to veze ima sa „Beogradom na vodi“? Jeste, mi ćemo sada pokušati da promenimo trasu pa će možda da ima, ali tada kada ste vi potpisivali nikakve veze nije imalo. Kakve veze obilaznica ima, to je stari saobraćajni čvor, koliko Mrkonjiću, 25 – 30 godina se radi na tome. Kakve to veze sada ima sa „Beogradom na vodi“?
Više ni sami ne znate šta ćete da kažete pa tek onako da se sa nečim izađe u javnost da bismo nešto rekli. Onda kažete – to sve zajedno košta tri i po milijarde. Dobro je, spustili ste sa devet milijardi, ali kakve to veze ljudi ima sa svim ovim?
Nama ukupni troškovi, sve zajedno što ćemo da radimo i mi i investitor i sve drugo oko infrastrukturnih nadzora na samom području „Beograda na vodi“ dok traje u svim fazama neće izaći više od 270 miliona evra. Gde ste vi došli do tri i po milijarde? Šta ste vi ovde računali?
Kažete – ima li ugovor? Nema ugovor, da ima ugovor, da je bio u skladu sa zakonom ne bi nam bio potreban ovaj zakon. Ista je stvar i sa predugovorom. Kažete – imamo li garancije ako ne urade? Gledaćemo da nađemo nekakve garancije, ali pare daje investitor, a molimo vas da nam nađete samo jednog investitora, ne treba tri milijarde da da, samo da nam ponudi 100 miliona evra za nešto, za bilo šta. Da nam ponudi 100 miliona evra, a mi ćemo to odmah da prihvatimo i da kažemo – potpuno ste u pravu, možemo to da uradimo.
Kažete – šta će da kaže narod koji je poplavljen? Ne znam šta će da kaže narod koji je doživeo zemljotres u Kraljevu ili u Mionici, a koji nikada nije dobio dobar deo svojih kuća za koje su podignute brojne krivične prijave za malverzacije i kriminal. Za poplave znam da smo uradili iako su to bile najteža elementarna nepogoda koja je zadesila našu zemlju, znam da smo uradili mnogo više. Ljudi nikada do kraja neće biti zadovoljni, ali mislim da smo mnogo uradili. Sutra još jednom da vas pozovem, dobrodošli ste kao narodni poslanik u Krupanj, otvaramo fabriku i dajemo 120 rešenja radnicama u Krupnju koji je bio teško pogođen majskim poplavama i dobro bi bilo da kao narodni poslanik tome prisustvujete.
Kažete – znamo li mi kakva je tražnja za nekretninama? Znamo, malo se popravlja, nešto je bolja nego u vaše vreme. Nije dobro, biće bolje. Kažete – ugledni advokati potpisali, među tim uglednim advokatima je, kada govorimo o tim imenima i gospodin Srećko Pecikoza. Čovek poznat, ugledan po svom ulaganju u Opštinu Surčin. Obećano 80 miliona evra ulaganja, uloženo nula dinara, naravno. Sada za nekih mesec dana ističu svi rokovi pa ćete biti sa svim u potpunosti upoznati. Razume se da projekat „Beograd na vodi“ tome smeta.
Kažete – SANU i veliki stručnjaci, a među njima pominjete stručnjaka Branislava Jovina. Branislav Jovin je veliki stručnjak, tačno je. Jel to onaj isti Branislav Jovin kojem niste dali da se pojavi na televiziji dve godine koji je bio najveći protivnik mosta na Adi, onaj koji je govorio da je tu u pitanju nekakav manifetluk i lopovluk, jel o njemu govorite? Jel o istom Branislavu Jovinu govorimo?
Gospodine Božoviću, ja sam u ovom gradu rođen, u ovom gradu sam odrastao i politikom se dugo bavim. Znam svakog od tih ljudi i znam šta je ko i kada govorio. Vi ste malo mlađi od mene, zato će vam biti potrebne još godine da naučite sve o tim ljudima i da vidite ko je šta od njih u neko vreme govorio i ništa loše kada ovo govorim ne mislim, samo imajte u vidu da ne potcenite političkog protivnika, jer možda taj ima nešto više iskustva.
Kažete – međunarodni konkurs, e moji prijatelji, sada vidite šta smo mi sve kroz konkurse prošli, a uradili ništa. Evo su arhitektonsko-urbanistički konkursi koji su organizovani za značajne prostore u Beogradu. Opšti javni anonimni dvostepeni i otvoreni konkurs za idejno arhitektonsko konceptualno rešenje i prostorno programsku analizu rekonstrukcije i dogradnje Narodnog muzeja u Beogradu 2010. godine, išao, nije prošao, nerealizovan. Otvoreni međunarodni anonimni jednostepeni konkurs za idejno arhitektonsko rešenje za novi objekat Centra za promociju nauke u Bloku 39 na Novom Beogradu, Republika Srbija, idejni planski razvoj za kampus nauke i umetnosti 2010. godine, sećate se kako je to slikano na televizijama, kako je Boža Đelić bio veliki glumac i velika zvezda. Razume se, zaboravilo se na to i nerealizovan je.
„Terazijska terasa“, a.d. za osiguranje, „Evropa Internacional“ Beograd, „Energoprojekt“, „Holding“, „Enjub“ i preduzeće za spoljnu i unutrašnju trgovinu „Jugoslavijakomerc“ u saradnji sa Društvom arhitekata Beograda i Savezom arhitekata Srbije. Konkurs za izradu idejnog rešenja parternog uređenja centralne javne površine dela „Terazijske terase“ u Beogradu 1998. godine – nerealizovan.
Isto to 2006. godine, rešenje poteza od „Terazijske terase“ prema Savskom amfiteatru – nerealizovan. Blokovi 25, 26, 2007. godina – nerealizovano. Trg Slavija u Beogradu 2005. godina – nerealizovano. Trg Slavija u Beogradu, 2012. godina - nerealizovano. Novi Beograd i Savski amfiteatar 1985. i 1991. godine – nerealizovano. Beton hala, raspisano 2011. godine – nerealizovano. Spomen obeležje stradalim radnicima 1999. godine, za 2013. godinu – nerealizovano. Blok 42 Novi Beograd, urbanističko arhitektonsko rešenje autobuske i železničke stanice Novi Beograd i poslovno-komercijalni kompleks Blok 42 u Novom Beogradu 1996. i 2014. godine – nerealizovano. E mi hoćemo, gospodine Božoviću, da nešto bude realizovano u ovoj zemlji, a ne da pravimo lepe slike za novine.
Kažete – većina može sve, nisam znao da ste sebe preobrazili u Sokrata. O Sokratu sam imao veoma visoko mišljenje, a onda ste govorili da se to uči na Pravnom fakultetu, moram da vam kažem da nije nikakva većina u parlamentu, pošto ste se većini u parlamentu obraćali, presudila Sokratu, već je atinski sud presudio Sokratu. Dobro je, voleo bih da ste tu istrajali do kraja na Pravnom fakultetu u Beogradu.
Takođe bih želeo da vam ukažem na činjenicu da kada govorite o tome da ćete nešto da radite, nemojte kao Boga vas molim da pretite, nemojte jer smo slušali priče o ukrajinskom scenariju. Danas slušamo od Edija Rame o tome kako će on da ujedinjuje Albaniju i Kosovo. Slušali smo od vas u izbornoj kampanji o ukrajinskim scenarijima, slušamo svaki dan kako će nekakvi neredi da budu, jer ćete vi da štitite negde nekoga. Kao Boga vas molim, držite se vi zakona, držite se svoje poslaničke klupe. Imate sva prava ovog sveta da izgovorite šta hoćete, da uradite šta hoćete, ali u skladu sa zakonom. To da vi pretite da ćete nešto da dozvolite ili nećete, to vam niko u ovoj zemlji, u skladu sa zakonom neće dozvoliti. Mene da plašite time, to vam je kao da mečku plašite rešetom.
Na kraju, kažete – zastupate interese „Igl Hilsa“, a ne zemlje. Gospodine Božoviću, ja zastupam interese zemlje i interese naših građana. Ja sam u svakom trenutku, u svakom trenutku, a nisam siguran za sve, kada vi pomislite spreman da odem bilo gde da se proveri na bilo koji način da li sam od bilo koga ikada uzeo jedan jedini dinar, osim onoga što sam dobio kao sopstvenu platu. Niko u Srbiji vam to nije rekao i niko vam spolja to nije rekao. Molio bih vas da se prema poštenim ljudima ne odnosite na takav način.
Istina je da je Tijanić davno ispravno govorio da se svako kreće u krugu sopstvene pokvarenosti, ali ja nisam sasvim saglasan sa njim i želim da verujem da ljudi moraju da polaze od respekta i poštovanja prema onim drugim ljudima.
Kada kažete – to je pljačka, pljačka je to što ćemo tu trulež, to ruglo, te olupine, te udžerice da sklonimo i da napravimo velegrad, što ćemo da pokušamo da zaposlimo ljude, da zaposlimo građevinsku industriju, što ćemo da pokušamo da donesemo nešto novo, jedan novi evropski dug, da donesemo nešto što je velika stvar za ovu zemlju, mislim da je to nešto najpoštenije i najbolje što je zemlji moglo da se dogodi. Ako mislite da u tome što ćete da izgovarate reči uvreda da ste time postigli svoj cilj, ja nemam ništa protiv toga, ali vas molim još jedanput da mi objasnite da čuju građani Srbije pod kakvim uslovima je vaša stranka dobila kredit od „Razvojne banke Vojvodine“, zašto ga niste vratili iako je prošlo tri godine, kada ćete da vratite narodne pare?
Što se tiče izgradnje Beograda, umem i da kosim i brus da koristim. Pozvao bih i vas da negde pokosimo nešto trave, da bar nešto i po tom pitanju uradimo dodatno, a video sam da do sada ni to niste mogli da napravite. Gledajte da se malo ugledate na one koji će to da urade i koji će i mnogo više od toga da urade.
Kada pričate o tome da se ništa nije videlo, poštovani gospodine Božoviću, pre nego što mi odgovorite za ovaj kredite „Razvojnoj banci“, ne zaboravite da imam tekst ispred sebe ugovora, pa ću ja da ga čitam narodu malo posle, samo da vam kažem – ljudi u Srbiji hoće da vide stvarne rezultate, a ne to koliko ćete tvitova dnevno da pustite i koliko ćete uvreda u vašim novinama na moj ili na račun drugih ljudi da pustite. To nije mnogo važno. Važan je rezultat i važna je budućnost Srbije. Pozivam vas da nam se u tome pridružite. Dobro došli sutra u Krupanj gde ćemo da oživimo „Krupanjku“, koju ste uspeli da uništite, a i neki pre vas. I tamo će ljudi ponovo moći da počnu da rade, kao i u mnogim drugim mestima širom Srbije.
Hvala vam na pažnji i dobro došli ste da pomognete u ovom poslu.