Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Boško Ristić

Boško Ristić

Demokratska stranka

Govori

Poštovano predsedništvo, poštovani ministre, dame i gospodo narodni poslanici, meni je drago što se ministar vratio u salu. Ponovo ću postaviti neka pitanja koja sam malopre postavio u njegovom odsustvu. Očekujem da on odgovori na ta pitanja.
Voleo bih da mi objasni odnos između republičke agencije za mirno rešavanje sporova i lokalnih agencija. Da li će arbitri biti birani na lokalnom i na republičkom nivou? Gde će se zasnovati postupak podnošenjem zahteva? Da li u lokalu ili prema republičkoj agenciji? Sve je to u vezi sa odgovorom na pitanje i u odnosu na regulativu člana 14. kako je predloženo - da svaka stranka u sporu snosi svoje troškove u postupku.
Da li to znači da će čovek iz Niša, čovek iz Jastrepca, koji nije primao platu toliko godina, morati da dođe u Beograd da rešava svoj spor, ili će to moći da radi i u Nišu. Da li je moguće očekivati od radnika, koji se sude zbog minimalca, da potroše sredstva za sebe i svog punomoćnika, koji treba da dođe u Beograd, da bi pokušali mirno da reše spor?
Kažemo da je spor obavezan, jer neke moje kolege iz G17 kažu da sam pogrešno protumačio zakon, da nije obavezno pokretanje postupka za mirno rešavanje radnih sporova. Pročitao sam u obrazloženju ovog predloga zakona da se od 30. do 37. člana definiše obaveznost pokretanja postupka za mirno rešavanje sporova i prekid parničnog postupka.
Parnični postupak stranka može da pokrene na osnovu ličnog opredeljenja, na osnovu lične sposobnosti da raspolaže svojim zahtevom i sama stranka obezbeđuje sebi postupanje suda i pristaje na plaćanje troškova postupka. Ovim članom, zakon obavezuje stranku da uđe u postupak obaveznog mirenja i da plati svoje troškove postupka.
Ovaj zakon nije definisao troškove postupka za svedoke koji moraju da dođu iz mesta koje je van mesta održavanja i vođenja postupka. Nije jasno gde će sedeti arbitri, da li će ići tamo gde su strankama nastali sporovi ili će suditi u svojim stanovima, u svojim biroima, odnosno kancelarijama. Zašto? Zato što se članom 13. kaže da, agencija dostavlja predloge i dokumentaciju u vezi sa sporom nadležnom miritelju ili arbitru. Nije definisano gde se to dostavlja, gde će se održavati rasprava i kako će se dostavljati pozivi.
Rokovi su potpuno skraćeni. Ovde je rok za odlaganje rasprave pet dana, najduže pet dana i to je u suprotnosti sa opšte prihvaćenim pravilima u pozitivnom pravu da se rokovi ne mogu odlagati kraće od osam dana, osim ako postoji saglasnost stranaka. To je pravilo koje važi u krivičnom postupku, to je pravilo koje važi u prekršajnom postupku, to je pravilo koje važi u parničnom postupku.
Dakle, ovim zakonom se probija pravni sistem. Uz sve ostalo gde ministar ima pravo da nakon usvajanja ovog zakona utvrdi proceduru, utvrdi uslove pod kojima stranke mogu da opšte u postupku.
Koje to uslove stranka treba da ispuni da bi mogla da međusobno opšti sa drugim učesnicima u mirnom rešavanju spora? Svaka stranka time što je postala stranka ima pravo na korespondenciju sa organom koji vodi postupak i sa suprotnom stranom gde bi mogla da iznosi svoje argumente i pobija stavove i argumente druge strane.
Ovaj zakon je nakaradan, on je anticivilizacijski. Pozivam sve normalne, pametne i stručne ljude da se distanciraju od ovakvog predloga.
Poštovani predsedavajući, dame i gospodo poslanici, poštovani ministre, upravo sada kada raspravljamo o članu 18. dolazimo do srži naše diskusije. Već dva dana ukazujem uporno da ovaj predlog zakona ima potpuno političku motivaciju. Dakle, da se spreče štrajkovi u onim oblastima gde aktuelna Vlada nije uradila ništa.
Dakle, tamo gde je zdravstvo, društvena briga o deci, obrazovanje, saobraćaj, elektroprivreda, gde su bila izuzetno velika očekivanja nakon decembarskih izbora, kada je premijer u svom ekspozeu obećao da će sa ovim oblastima nešto učiniti; da će se nastaviti reforme, da će se obezbediti zarada adekvatna u učešću radnika u ovim oblastima i u stvaranju društvenog proizvoda ili saglasno interesu opštem ili posebnom društvenom interesu tamo gde ovi zaposleni ostvaruju učešće svojim radom.
Vlada je suočena, pre svega, sa smanjenjem budžeta, smanjena je realizacija obećanja data prilikom konstituisanja Republičke vlade. Ostvarena je inflacija, a rezultati koji su bili tu, trebalo je da prate obećanja prilikom formiranja Vlade i sve je više nezadovoljnih koji dižu svoj glas protiv ovakve vladine politike.
S obzirom na to da je Vlada osetila veliki socijalni pritisak i tenziju, želi da na ovaj način otkloni obavezu za rešavanje političkih i ekonomskih tenzija sa sebe i da to prebaci na neke svoje arbitre koji treba da predstavljaju birokratizovani deo vlade, gde će Vlada imati direktni upliv u rešavanju sporova iz kolektivnih ugovora o radu, ali da izostane njena odgovornost.
Vlada želi da utiče na odnose, ali ne želi da preuzme odgovornost za rešavanje tih odnosa. Zato je jasno da se ovom odredbom člana 18. zadire u pravo na štrajk, pre svega, u oblastima gde su osnivači Republika, odnosno jedinice lokalne samouprave.
Sam član 18. je nejasan, pa se pominju neke delatnosti koje mogu da budu i u privatnom vlasništvu. Tako i oblast zdravstva i veterine može da bude u privatnom vlasništvu, jer takođe postoje privatne klinike, privatni veterinarski instituti, postoje privatni univerziteti. Da li je moguće štrajkovati na privatnim univerzitetima ili fakultetima, a da se prethodno ne sprovede procedura propisana članom 18?
Dakle, ovaj član 18. je protivan evropskim i demokratskim dostignućima, ograničavaju se prava na štrajk utvrđena Ustavom i zakonom. Nije moguće nikome nametati rešenja koja se nazivaju da su po principu dobrovoljnosti, a u suštini su imperativne norme gde se nameće obaveza postupanja po proceduri koja još uvek nije propisana i po proceduri koju će po članu 15. ovog predloga zakona bliže propisati ministar, nadležan za poslove rada.
Dakle, pitam ministra rada koji je ovde prisutan, zbog čega nam ne obelodani tu proceduru po kojoj će se regulisati i rešavati ovi sporovi, jer tu proceduru ne znamo, to predstavlja jedan "tamni vilajet" gde ne znamo šta je dobro uzeti, a šta je dobro ostaviti. Hvala.
Poštovano predsedništvo, poštovani ministre, dame i gospodo narodni poslanici, očigledno je da Sekretarijat za zakonodavstvo koji radi pri Vladi Republike Srbije, u stvari ne radi svoj posao. Očigledno je da dozvoljava da u skupštinsku proceduru uđu predlozi zakona koji su međusobno protivurečni. Da u skupštinsku proceduru uđu zakoni koji su protivustavni i kojima se krše osnovna načela demokratskih principa dostignutih u zemljama Evropske unije, kojima i mi težimo.
Član 19. gazi jedno pravilo Rimskog prava - da niko ne može biti sudija u sopstvenoj stvari, a ovde se upravo to zbiva.
Osnovni sporovi koji se dešavaju između zaposlenih u javnim, komunalnim delatnostima, u delatnostima od opšteg interesa ili posebnog značaja za Republiku Srbiju, su upravo sporovi između radnika i države.
A, ovde imate situaciju da vas teraju da država i radnici sporazumno odrede miritelja. Ako ne odrede miritelja sporazumno, onda će miritelja odrediti direktor agencije, koga je opet postavila Vlada tj. država. Dakle, kako god se okreneš uvek "kadija ti tuži - kadija ti sudi". Nemoguće je da u sopstvenoj stvari država određuje sebi arbitra.
Time se gaze sva evropska dostignuća, demokratska dostignuća i sve konvencije koje je i naša država ratifikovala. Dakle, verbalno se zalažemo za standarde, za ulazak u Evropsku uniju, a ovde arbitre određujemo tako što oni postaju birokratska struktura koja predstavlja produženu ruku Vlade. To je nedopustivo.
Slažem se da ovaj član Predloga zakona treba brisati, ali iznad svega se zalažem da ministar povuče ovaj predlog zakona, jer je on anticivilizacijski i unosi haos u naš pravni sistem. Hvala.
Dame i gospodo, poštovani predsedavajući, ponovo ovde nema ministra. Naravno, on nije potreban za kvorum, ali potrebno je da čuje primedbe koje su veoma stručno sa ove govornice upućene na Predlog zakona o mirnom rešavanju radnih sporova. Da je ovaj zakon faličan, da on ne može, govori i ova odredba člana 21. o kojoj sada vodimo raspravu.
Ovde se kaže da je, miritelj dužan da zakaže raspravu u roku od tri dana od dana prijema predloga i dokumentacije. On je dužan da zakaže raspravu, ali se ovde ne utvrđuje u kom roku je dužan da održi prvo ročište za raspravu.
Znači, on može u roku od tri dana da zakaže i da kaže da će se rasprava održati za 25 dana. Zakon je nejasan, nisu utvrđeni striktni zakonski rokovi kojima bi se upravljalo postupkom.
U stavu 2. se kaže, da su stranke u sporu dužne da odrede svog predstavnika u odboru. Ako je neko dužan, onda za propuštanje te dužnosti i te obaveze mora da sledi sankcija. Kakva je ovde sankcija?
U poslednjem stavu se kaže da, ukoliko stranke ne odrede svog predstavnika u odboru za mirenje, onda će miritelj posebno sa jednom i drugom strankom vršiti prepisku i komunicirati. Kakva je to sankcija? To je jedan potpuni voluntarizam. Znači, miritelj može van javnosti i mimo propisane procedure da komunicira sa jednom ili drugom stranom i na taj način da formira stav.
Ova odredba stava 2. ovog člana, gde su stranke dužne da odrede svog predstavnika u odboru za mirenje najkasnije do dana zakazane rasprave, govori o potpunom odsustvu osećaja za realnost predlagača ovog zakona.
Da li je moguće da se odbor za mirenje konstituiše na sam dan rasprave? Kako će ti članovi odbora biti upoznati sa dokumentacijom koja često može da bude vrlo obimna? Kako će odlučivati?
Ako se od odbora za mirenje očekuje stručnost, kompetentnost, nepristrasnost, kako ćete vi sve te uslove obezbediti, ako su stranke u mogućnosti da na sam dan rasprave odrede svoje članove u odboru za mirenje.
Ovakva nejasnoća, ovakav predlog u potpunosti čini zakon nepogodnim za njegovu primenu. Od ovog zakona će stranke imati samo štetu, a nikakvu korist.
 Poštovani predsedniče, dame i gospodo poslanici, poštovani ministre, član 22. kaže da, miritelj predsedava odborom za mirenje, otvara i vodi raspravu, a predstavnici strana u spornoj raspravi iznose svoje stavove i predloge.
Nije jasno iz ovog predloga zakona da li se tokom postupka pred agencijom, pred arbitrom, pred miriteljem vodi zapisnik? Da li je sastavni deo zapisnika odluka, odnosno preporuka ili poravnanje oko kojih su se stranke složile. Da li stranke potpisuju zapisnik, da li imaju pravo da stave primedbu ukoliko nisu zadovoljne načinom na koji se vodi postupak. Da li se zapisnikom konstatuju svi značajni predlozi koji su od uticaja za ishod rasprave? Za ishod odluke, za ishod preporuke.
Dakle, nama ministar takvo objašnjenje nije ponudio, nije dao. Tokom rasprave sam postavio veći broj pitanja, pre svega pravnih pitanja, ministru i očekivao sam određene odgovore.
Postupak za mirno rešavanje radnih sporova očigledno nije definisan do kraja. Ostala su otvorena mnoga značajna pitanja koja se stavljaju u nadležnost direktno ministru i to nakon usvajanja ovog zakona.
To otvara mogućnost da ministar voluntaristički uredi postupak pred agencijom za mirno rešavanje radnih sporova. Zato pozivam ministra da, ovde, javno, pred poslanicima ovog parlamenta i građanima Srbije saopšti kako će se odvijati postupak u agenciji za mirno rešavanje radnih sporova.
Koliko će zaposlenih biti u toj agenciji? Ko će usvojiti sistematizaciju radnih mesta, kolike će biti plate? Gde će se voditi arhiva, ko će voditi upisnik i registar stranaka i upisnik predmeta koji se vode pred agencijom za mirno rešavanje sporova? Kako će se zasnivati nadležnost, da li će biti isturenih odeljenja ili će građani Srbije, izmučeni sporovima iz oblasti radnih odnosa, morati iz najudaljenijih mesta u Srbije da dolaze po pravdu i po mirno rešenje u Beograd.
Oni koji ne dobijaju minimalnu zaradu, koji se spore oko te minimalne zarade, moraće da se pozajme da bi sebi i svom punomoćniku obezbedili prevoz do Beograda i da tu pokušaju da mirno sa poslodavcem, koji je uskratio minimalnu zaradu, obezbede rešenje za svoj spor.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedniče, gospodine ministre, voleo bih da ministar ostane u sali. Pre svega, želim da ukažem na jednu odredbu ovog zakona koja predviđa da odluka odbora za mirenje ima snagu sudskog poravnanja.
Dame i gospodo, ovom odredbom se neki neformalni birokratski organ, deo nekog birokratskog aparata, stavlja iznad suda, iznad zakona, iznad pravosuđa. Nije moguće da se nekoj odluci, preporuci ili saglasnoj izjavi volje, prizna snaga sudskog poravnanja. Sudsko poravnanje mogu da donesu samo sudovi. Zbog čega? Zato što postoji pretpostavka poverenja naroda u sud, zato što su sudije, po pravilu, nezavisne, nepristrasne i stručne osobe koje se biraju po posebnom postupku, a koje bira Narodna skupština, čija je funkcija trajna.
Sudije su nesmenjive i sve to daje čvrstu garanciju njihove samostalnosti i nezavisnosti. Zato se odluka, koja se zove sudsko poravnanje, ne može pobijati redovnim pravnim sredstvima, ali može se pobijati u posebnim parničnim postupcima iz razloga manje volje.
Zato, ako su doneti na osnovu zablude, sile, prinude ili pretnje, takva sudska poravnanja se mogu pobijati u nekim posebnim postupcima.
Ovim zakonom nije definisano pravno sredstvo kojim se može napadati odluka koja ima snagu sudskog poravnanja. To dalje otvara pitanje da li ta odluka, koja ima snagu sudskog poravnanja, može biti provedena prinudno u izvršnom postupku?
Ukoliko se želelo da se odluci mirovnog odbora, odbora za mirenje, da snaga izvršne isprave, to se trebalo i napisati i trebalo je ovo da glasi - "odluka odbora za mirenje ima snagu izvršne isprave i može se sprovoditi prinudno u izvršnom postupku pred sudom", ali nikako se ne može odluka nekih volontera, koji čine sastav odbora za mirenje, izjednačiti sa odlukom suda.
Molim vas, ovim je pravosuđe u Srbiji pogaženo.
Ukoliko se ovakav zakon usvoji, to znači da će neki volonteri, možda neškolovani, primitivni i najprostiji radnici, kako se obično u narodu kaže, koji budu predstavnici u odboru za mirenje, doneti odluku koja će biti izjednačena sa odlukom najvišeg suda u Srbiji. Da li je to pametno, mudro i mogućno?
Smatram da nije, a to je još jedan od razloga zašto predlažem ministru da povuče ovaj zakon. Hvala.
Poštovani predsedniče, dame i gospodo poslanici, članom 28. se predviđa da postupak mirenja treba da se okonča pred odborom ako strane u sporu zaključe sporazum o rešenju spora u roku od 30 dana od dana otvaranja rasprave.
Međutim, datum otvaranja rasprave ovim zakonom nije definisan. Ovim zakonom je definisano da će se u roku od 30 dana zakazati rasprava, ali se ne kaže da će se otvoriti rasprava u roku od 30 dana od dana prijema izjašnjenja stranaka.
Dakle, ovo ostavlja mogućnost da se postupak mirenja nepotrebno prolongira, bez zakonskog ograničenja. Malopre je gospodin Krasić pomenuo da sloboda i pravo na sindikalno organizovanje ne može da čeka tako duge rokove.
Međutim, da je rok do 30 dana dug, možda bismo prihvatili da je potrebno i moguće ili obavezno završiti mirno spor u roku od 30 dana da nije odredba narednog člana, člana 29. gde kaže: "Ako se postupak ne okonča u smislu člana 28." dakle u roku od 30 dana, miritelj raspušta odbor i nastavlja postupak mirenja neposrednim kontaktom sa strankama u sporu.
U slučaju iz stava 1. ovog člana, miritelj pruža pomoć strankama u sporu da se sastanu, raspravljaju o predmetu spora i zaključe sporazum o rešenju spora.
Dakle, ima obavezu da reši to u roku od 30 dana, a ako ne reši i ne ispuni svoju obavezu, onda može da radi sa njima šta hoće, da se nalazi, sastaje, raspravlja, priča, pregovara i ponudi im novu preporuku, pa to traje unedogled.
Dame i gospodo, ovaj zakon je potpuno promašen projekat. Ovim zakonom se omalovažava sud, dozvoljava se i priznaje pravo sudske odluke, i to odlukama u postupku koji je održan u potpunosti pred jednim birokratizovanim organom. Postavlja se pitanje da li te odluke gde se priznaje značaj sudske odluke predstavljaju nemogućnost vođenja sudskog spora.
U pravu postoji jedan princip: - ne može se dva puta odlučivati o istoj stvari, niti se može rešavati o toj stvari pred jednim organom, ukoliko pred drugim organom teče postupak. Sve su to nejasnoće i konfuzije koje uvodi ovaj zakon u naš pravni sistem.
Zaista ne verujem da je ministar pravde, gospodin Stojković, pročitao ovaj zakon, jer, da je pročitao, mislim da bi naglavačke izbacio ministra rada iz Vlade.
Molim vas, ovo je katastrofa, ovo je u suprotnosti sa zdravom pameti. Vi imate dva zakona koji definišu jednu istu proceduru. Ovim zakonom se derogiraju odredbe Zakona o parničnom postupku, a ministar Stojković je toliko to branio i nije dopustio da poslanici ni minimalno promene taj zakon, jer kaže navodno, odstupa se od koncepta.
Ovde, ne da se odstupa od koncepta, nego se taj zakon, u većem delu, stavlja van snage ovim zakonom. Hvala.
Dame i gospodo poslanici, poštovani predsedniče, upravo ovaj član Predloga zakona pokazuje koje instrumente želi da iskoristi Vlada Srbije u odbijanju socijalnih pritisaka od same Vlade, od premijera i od resornog ministra nadležnog za oblast rada.
Već sam ukazivao da ovaj Predlog zakona ima samo političku motivaciju, a to je, da se razvuku rešenja problema naraslih socijalnim tenzijama, koje su posledica nesposobnosti i nespremnosti Vlade da reši poziciju velikih sistema, što je obećala prilikom konstituisanja.
Ovaj zakon predviđa obaveznost u pregovaranju za mirno rešenje sporova vezanih za kolektivne ugovore, a pre svega u oblasti javnog sektora. To je oblast saobraćaja, energetike, elektroprivrede, oblast zdravstva, školstva, socijalne zaštite, brige o deci, sve su to oblasti gde je Vlada Srbije obećala adekvatne naknade i plate, sagledavanje pozicije ovih javnih poslova od opšteg interesa i, pošto se sve to izjalovilo spremaju se štrajkovi, spremaju se napadi na Vladu zbog socijalnih problema.
I, Vlada nalazi rešenje; predlaže zakon koji će sprečiti štrajkovanje upravo u ovim oblastima jer će nezadovoljni radnici morati da se obrate agenciji za mirno rešavanje radnih sporova i na taj način razvlače rešenje.
Vlada je imala želju, i ima želju i motiv, da ovim zakonom odbije socijalne zahteve, ali nije spremna da ministra nadležnog za oblast rada uključi u rešavanje ovih problema, već želi da preko birokratske strukture - imenovanjem direktora agencije za mirno rešavanje sporova, arbitara i miritelja, to je znači neka šesta lestvica ispod Vlade, spusti rešavanje svih naraslih problema.
Međutim, da to ne bi bilo tako očito računajući da su poslanici prebukirani, prezaposleni i da neće imati mogućnosti i vremena da izvrše analizu ovih zakonskih rešenja, napravili su jednu masku, jedan paravan, gde je navodno taj arbitar ili miritelj u obavezi da veoma brzo i u kratkim rokovima rešava te nastale sporove.
Onda se kaže da su stranke dužne da se u roku od trideset dana dogovore oko rešenja spora, a ako se to ne desi onda stupa na snagu član 29. ovog zakona, da miritelj raspušta mirovno veće i da onda zakazuje sastanke i razgovara sa strankama interno, tajno, ponaosob unedogled.
Za sve to vreme miruju štrajkovi i miruju sudski postupci. To je bio motiv i želja Vlade koju smo razotkrili. Taj motiv je kriminalan i on je na uštrb radnika zaposlenih pre svega u javnom sektoru i u službama od posebnog javnog interesa.
Poštovani predsedniče, poštovani ministre, dame i gospodo poslanici, pred nama je zakon koji treba da reguliše odnose u vezi sa radom, i to sa ciljem da se sporovi u ovoj oblasti rešavaju na miran način. Smatram da je ovaj zakon nepotreban i necelishodan i da nije u skladu sa pravnim sistemom u Republici Srbiji, pre svega, zato što se predviđaju neki instituti koji su u suprotnosti sa već postojećim pozitivnim rešenjima u srpskom zakonodavstvu.
Ovim zakonom se, npr. uvodi postupak mirovanja u Zakonu o parničnom postupku, upravo u postupku u vezi sa radnim sporovima. Zakon o parničnom postupku, koji je predložila Vlada Srbije i koji je zastupao ovde ministar pravde, gospodin Stojković, isključuje mirovanje postupka u parnici.
Prema tome, ovde su ponuđena rešenja u međusobnoj koliziji. Nemoguće je predvideti da stranke koje rešavaju mirno spor pred miriteljem ili arbitrom, obaveste istovremeno sud i zatraže saglasno mirovanje postupka. Mirovanje, kao institut, u parničnom postupku više ne postoji.
Što se tiče predloženih rešenja, smatram da zakon o mirnom rešavanju radnih sporova nudi rešenja koja će usporiti rešavanje sporova. Zašto? Zato što stranke imaju obavezu da saglasno pokrenu postupak mirenja, iako već postoji postupka pred sudom. Sam sud i parnični postupak predviđaju mogućnost mirenja i u parnici. Postoji mogućnost zakazivanja ročišta zbog mirenja ili pokušaja poravnanja. Postoje vanparnična odeljenja u redovnim sudovima, koja takođe mogu da rešavaju sporove na miran način.
Šta se, zapravo, htelo ovim zakonom? Smatram da je Vlada pokušala da ovakvim zakonom samo napravi paravan za narasle socijalne tenzije, da nađe mogućnost da zastane sa sporovima koji su masovni, a pre svega oni u društvenim preduzećima gde radnici veoma dugo ne primaju minimalne lične dohotke ili im se ne uplaćuju doprinosi iz radnog odnosa, zastanu sa sporovima od 1. januara 2005. godine, kao danom obavezne primene ovog zakona i da se na taj način otkloni socijalni pritisak na Vladu Srbije.
Vlada Srbije je u velikim problemima. Ona je izgubila legitimitet na potonjim izborima. Pokazalo se da veoma mali broj građana Srbije daje podršku Vladi i njenoj politici, a posebno koaliciji koja je samo jedna interesna koalicija i koja se održava, kako i sami analitičari juče kažu,. na bazi političkih ili materijalnih interesa.
Šta se očekuje od ovog zakona? Pre svega, da uputimo nezadovoljne radnike, koji svoj gnev upravo usmeravaju prema predsedniku Vlade, nadležnim ministarstvima, traže svoja prava.
A juče je izašao podatak, zvanično objavljen, da se preko 100.000 radnika našlo iznenađenim kada su izvršili uvid u spiskove republičkih fondova za penzijsko i zdravstveno osiguranje da im godinama velike društvene firme nisu uplaćivale doprinose. Kada se sada 100.000 radnika obrati tužbom sudu, a ovaj zakon eventualno bude usvojen, to znači da će se svi ti sporovi prekinuti i biće upućeni da rešavaju te sporove sa svojim firmama pred nadležnim mirovnim većem.
Ovakvim zakonom se uvodi jedan "paradržavni institut", "parapravosudni organ". Uvodi se jedna paralela u postupanju u sporovima između poslodavaca i zaposlenih. Zašto ovo kažem? Vi imate vladinu agenciju koja će voditi upisnik ili imenik miritelja i arbitara, a stranke, ukoliko ne mogu da se slože oko imena miritelja ili arbitara, onda direktor agencije određuje lice koje će postupati u postupku mirenja.
Šta je ovde interesantno? Upravo činjenica da je direktor imenovan od strane Vlade. Dakle, opet se Vlada, mimo sudova, meša u stvari koje potpuno spadaju u nadležnost pravosudnih organa.
Imaćete jedan postupak koji se tako vodi i to počev od Vlade, a onda ministar nadležan za poslove rada propisuje postupak u ophođenju ili opštenju između arbitra i stranaka u postupku.
Dakle, zakon u samom startu pokazuje svoju nemoć da reguliše ove odnose u vezi sa postupkom mirenja. Ostavlja se ovlašćenje blanko na ministru da, kada usvojimo taj zakon, pred agencijom koja će voditi postupak mirenja, da ona uredi.
Ovde su predviđena i neka rešenja da će se u postupku mirenja pozivati svedoci, prikupljati dokazi, nalagati veštačenja, ali se uopšte ne vidi na koji način će stranke zastupati svoje interese, kako će se omogućiti još iz rimskog prava, ona poznata obaveza - da se čuju obe strane koje mogu na argumentovan način govoriti o činjenicama, predlagati dokaze i izjašnjavati se.
Ne postoji zakonom uređena obaveza svedoka i veštaka da u određenom roku postupaju, odnosno da pristupe u postupku mirenja i daju iskaze. Ne postoje garancije da će svedoci imati obavezu svedočenja. Sa jedne strane se u Zakonu o parničnom postupku, koji smo napadali prošle nedelje zbog nedorečenosti i nedoslednosti, predviđa mogućnost da se svedok pritvori do 30 dana, ukoliko ne želi da iskaz da, a ovde imate agenciju gde nisu predviđena ni pravila ko može biti svedok, kako će se on pozivati, kako će se obezbediti njegovo prisustvo, kako će se plaćati naknada svedocima za pristupanje u postupku mirenja?! Dakle, sve su to nedorečene stvari koje se ostavljaju u potpunosti na volju ministru.
Dakle, smatram da ovakav zakon predstavlja koliziju sa već pozitivnim zakonodavstvom i ono reguliše proceduru za rešavanje sporova iz radnih odnosa, da se na mala vrata vraćamo mirovnim većima, sudovima udruženog rada, a nemaju određenu i uređenu proceduru.
Otvara se mogućnost da se država, iako želi da stvori privid trećeg učesnika u rešavanju mirnih sporova između poslodavaca i radnika, direktno meša stvaranje agencije gde postavlja svog direktora, sebi poverljivog i politički podobnog čoveka, jer ovde se u zakonu ponovo uvodi pojam "nepodobnih".
Član 38. kaže da lice nije nepodobno za obavljanje ovih poslova. Inače u pravnoj praksi postoji pojam "podobnosti" i pojam "dostojnosti". Dostojan je onaj koji nije osuđivan, lice koje ima poverenje više strana, dakle, da mu se poveri možda i neka javna funkcija, a "podobnost" predstavlja "dopadljivost". Da li vam se neko dopada da bude miritelj ili arbitar? Sigurno da će aktuelna vlada tražiti samo one koji se njima dopadaju po političkom ili poslušničkom kriterijumu i na taj način stvarati miritelja ili arbitra.
Ti podobni i dopadljivi će raditi na način da odbijaju sve socijalne tenzije od Vlade, da razvlače postupke i onemoguće vođenje sudskih postupaka, a stranke su pokrenule da bi zaštitile svoje legitimne interese po osnovu rada i na osnovu radnih odnosa.
Da zaključim, ovaj zakon ima jedini cilj da se spreči podnošenje 100.000 tužbi onih radnika koji godinama nisu primali doprinose i minimalnu zaradu u društvenim preduzećima, a propala su u proteklom periodu.
Ja nisam izazivao.
Tumačenje mojih reči.
Mislim da ćemo nešto naučiti, ova tri minuta, nećemo izdangubiti, pošto su poslanici ovde došli da rade neki odgovoran posao koji treba da bude na dobrobit građana Srbije.
Čuo sam ovde od jednog mog prethodnika da je jedna stranka, pre svega, DSS, u 110 opština u Srbiji na vlasti i da to govori o legitimitetu. To samo govori o dobrom ukusu, da neko može sa svima da ide u koaliciju, da gazi svoja politička načela i da ne bira koaliciju sa kojom će biti na vlasti. To govori o političkoj prevrtljivosti takve stranke.
Što se tiče tumačenja koje je dao gospodin predsednik ove skupštine, u vezi sa tim na koju sam Vladu ja mislio kada sam davao ocenu o njenom legitimitetu ili o rezultatima rada. Postoji jedan vic u narodu, kada je neko govorio dole vlada; uhapse ga panduri i pretuku, pa pitaju: šta si to govorio, kaže - "dole vlada, nisam mislio na ovu vladu", a oni nastave da ga biju i kažu - znamo mi na koju ti vladu misliš.
Po tom principu jasno je i službenicima ovog parlamenta i službenicima vlade na koju sam ja vladu mislio. Ova vlada je izgubila politički legitimitet. To govore odnosi u Vladi, to govore jučerašnje prazne klupe pojedinih koalicionih partnera ove vlade koji nisu hteli da uđu i da sednu u Skupštinu.
To govore glavni odbori pojedinih članica Vlade koji se ne slažu sa politikom, to govore ostavke pojedinih funkcionera u poslaničkim klubovima, zato što se ne slažu sa politikom koja je antievropska. To govori ponašanje i izjašnjenje onih koji su glasali za Deklaraciju o evropskim integracijama, a ovde se sprovodi drugačija politika i Vlada daje predloge koji su antievropski.
To govori o složnosti u Vladi i to govori o dugovečnosti te vlade, pod znacima navoda.
Doći će i budžet, videćemo kako će se stranke te koalicije odnositi prema tom budžetu. Ovaj zakon ima samo jednu stvar, a to je, da odbije socijalne tenzije od ove vlade, koja ništa nije uradila, koja je nepokretna, koja ima za predsednika čoveka koji nije mrdnuo iz svoje kancelarije, koji sa privrednicima i zaposlenima nije razgovarao, jer najveće socijalne tenzije treba prvo na sebe da preuzme predsednik Vlade, koji treba da primi i zaposlene i one koji su njihovi poslodavci.
Ovde želi predsednik Vlade preko neke agencije, koja nije uređena zakonom, ni u pogledu njene strukture, ni u pogledu broja zaposlenih, ni u pogledu nezavisnosti i samostalnosti, u pogledu finansiranja i funkcionisanja, da taj problem odbije od sebe i prenese na direktora koga će Vlada imenovati. Dakle, hoće jednog državnog službenika da stavi u žrvanj odnosa između zaposlenih i poslodavaca, koji treba da rešava sve tenzije i samo da razvlači postupak navodnog mirnog rešavanja radnih sporova.
Na ovaj način se želi sprečiti i odugovlačiti 100.000 postupaka koje će nezadovoljni građani Srbije pokrenuti protiv poslodavaca iza kojih stoji aktuelna Vlada.
Član 96. Poslovnika.
Molim vas, gospodin Žarko Obradović se javio po Poslovniku i izazvao je repliku. To je povreda Poslovnika. Pitajte sekretara o tome.
Zahvaljujem se predsedavajućem na dobroj volji da mi omogući da govorim, iako smatram da on uzurpira pravo i da sprečava da kažemo koje su povrede Poslovnika ovde izvršene.
Gospodin Žarko Obradović se javio po Poslovniku za reč. Prema tome, kada po Poslovniku prozove nekog od poslanika ili rastumači negativno, zlonamerno ili netačno njegovo izlaganje, taj poslanik ima pravo na repliku. U ovom slučaju, predsedavajući je prekršio Poslovnik zato što je gospođi Lakićević uskratio pravo da replicira na izlaganje gospodina Žarka Obradovića.
Ali, atmosfera je takva, očigledno upravo zbog te monolitne jedinstvenosti aktuelne koalicije i ove vlade. Očigledno je da u aktuelnoj koaliciji ne postoje nikakvi rascepi i procepi, pa je zato ovakva atmosfera u Skupštini.
Zamolio bih predsedavajućeg da vrati raspravu, naravno kada omogući repliku gospođi Lakićević, upravo onako gde joj je i mesto, a to je zakon o mirnom rešavanju radnih sporova. Čini mi se da je ovde tenzija porasla upravo zbog toga što postoji nervoza u vladajućoj koaliciji pred usvajanje predstojećeg budžeta. Hvala.