ŽIVAN ĐURIŠIĆ

Srpska napredna stranka

Rođen je 1947. godine. Po zanimanju je sudija, u penziji.

Bio je sudija Opštinskog suda u Velikoj Plani.
Poslednji put ažurirano: 11.06.2018, 19:38

Osnovne informacije

Statistika

  • 29
  • 2
  • Nema pitanja koja su upućena poslaniku

Dvadeset treće vanredno zasedanje , 12.02.2020.

Poštovani predsedavajući, poštovani članovi Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca, poštovani narodni poslanici, na današnjoj sednici imamo na razmatranju četiri predloga odluka Visokog saveta sudstva o izboru sudija koji se prvi put biraju na sudijsku funkciju i dva predloga odluka Državnog veća tužilaca za izbor zamenika javnih tužioca.

Shodno odredbama Zakona o sudijama, kao i Zakona o Visokom savetu sudstva i odlukom o broju sudija u sudovima, Visoki savet sudstva je oglasio izbor sudija za navedene osnovne sudove.

U postupku predlaganja kandidata za sudije koji se prvi put biraju na sudijsku funkciju, uzeti su u obzir ocene rada kandidata, kao i vrednovanje sposobnosti za obavljanje sudijskih funkcija.

Komisija Visokog saveta sudstva je izvršila proveru podnetih prijava kandidata za navedene sudove i utvrdila njihovu blagovremenost, dozvoljenost i potpunost. Sproveden je ispit za kandidate za sudije koji se prvi put biraju, a koji su podneli prijave za izbor.

Komisija Visokog saveta sudstva je obavila razgovor sa kandidatima za sudije koji se prvi put biraju i utvrdila listu kandidata, koja je objavljena na internet stranici Visokog saveta sudstva i kompletan materijal sa ispita Komisija je dostavila Visokom savetu sudstva.

U skladu sa Zakonom o sudijama i Pravilnika o kriterijumima i merilima za ocenu stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti za izbor sudija koji se prvi put biraju na sudijsku funkciju, Visoki savet sudstva je pribavio mišljenje o kandidatima od sednica svih sudija suda za koji se predlaže izbor sudija i podatke i mišljenja o stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti kandidata od organizacije u kojoj je kandidat radio. Znači, nakon ovako sprovedene zakonom utvrđene procedure i na osnovu unapred utvrđenih kriterijuma i merila za ocenu stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti kandidata, Visoki savet sudstva je na posebnoj sednici utvrdio predlog odluke za izbor sudija i predložio Narodnoj skupštini Republike Srbije izbor sudija koji su u odluci poimenično navedeni, uz odgovarajuće obrazloženje za svakog kandidata ponaosob.

Iz ovih razloga podržaću predlog svih ovih odluka Visokog saveta sudstva, kao i odluka Državnog veća tužilaca.

Ovakav rad Visokog saveta sudstva je rezultat zakona koji su doneti od kada je SNS preuzela odgovornost za vršenje vlasti, a u okviru Strategije reforme pravosuđa i Akcionog plana za sprovođenje ove reforme.

Izmenama i dopunama pravosudnih zakona unapređena je transparentnost rada Visokog saveta sudstva i obaveza obrazloženja odluka koje Visoki savet sudstva donosi, kao i kriterijumi za utvrđivanje stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti kandidata za sudijske funkcije.

Na ovakav način je obezbeđena veća samostalnost i nezavisnost sudijske vlasti od druge dve grane vlasti, izvršne i zakonodavne.

Srpska napredna stranka je prilikom preuzimanja odgovornosti za vršenje vlasti još 2012. godine ukazala na neophodnost nastavka reforme pravosuđa i ispravljanje grešaka koje su učinjene u tzv. reformi pravosuđa, stvaranjem pravnog okvira koji neće dozvoliti da se ponovi ono što je bivši režim, odnosno Demokratska stranka učinila u tzv. reformi pravosuđa 2009, 2010. i 2011. godine.

O tzv. reformi pravosuđa koju je sprovodila Demokratska stranka mnogo toga je rečeno u ovoj Skupštini. Samo da podsetim. Nezavisnost sudske vlasti nije dosledno sprovedena Zakonom o Visokom savetu sudstva i Zakonom o sudijama, u kojima je predviđen opšti izbor i reizbor sudija, što je u direktnoj suprotnosti sa ustavnim načelom stalnosti sudijske funkcije.

Izvršna vlast je suprotno mišljenju stručne javnosti i bez učešća pravosuđa donela odluku o opštem reizboru i izboru sudija od strane prvog saziva Visokog saveta sudstva, koga nije biralo pravosuđe već Skupština. Bilo je dosta reči o nizu nepravilnosti i nezakonitosti koje su pratile rad ovog prvog saziva Visokog saveta sudstva.

Izvršna i zakonodavna vlast je dala posebne privilegije članovima tog prvog saziva Visokog saveta sudstva, jer su bili izuzeti iz opšteg reizbora i obezbeđeno im je obavezno napredovanje po isteku mandata. Ovo je dovelo do protivusluge prema izvršnoj vlasti, jer je izvršen izbor sudija bez ikakvih merila i procedure, prema meri izvršne vlasti, odnosno Demokratske stranke, što uopšte nije sporno i postoji niz dokaza za to, a mnogi su iznošeni i u ovoj Skupštini.

Analizom rada te nove mreže sudova i tužilaštava i efekata sveukupne tzv. reforme pravosuđa jasno se može utvrditi da je građanima pravda postala nedostupna, da su sudski troškovi postali veći, da je celokupan sudski sistem postao skuplji i sporiji.

Da bi urušavanje sudskog sistema nekako pravdali, pored štete nastale znatnim poskupljenjem sudskog postupka i velike materijalne štete koja je nastupila, koju su pretrpele neizabrane sudije, naneta je i nematerijalna šteta jer je danom objavljivanja odluke Visokog saveta sudstva 25.12.2009. godine o neizboru i prestanku sudijske funkcije počela medijska hajka ne sve neizabrane sudije preko pisanih i drugih medija i to od tadašnjeg Ministarstva pravde, Visokog saveta sudstva, kao i funkcionera DS. U tome su se posebno isticali tadašnja ministarka pravde Snežana Malović, državni sekretar Slobodan Homen, predsednik Vrhovnog kasacionog suda Nata Mesarović i predsednik Odbora za pravosuđe Narodne skupštine Republike Srbije Boško Ristić.

Nikako ne treba zaboraviti ključnu ulogu koju je u svemu tome imao visoki funkcioner DS Dušan Petrović. Ovako postupanje Visokog saveta sudstva i to pre svega njegovih članova po funkciji i izvršne i zakonodavne vlasti i navođenje navodnih razloga za neizbor sudija doveli su do povrede časti i ugleda neizabranih sudija zbog čega je podneto više stotina tužbi za naknadu, pored materijalne i nematerijalne štete. Republika Srbija, građani Republike Srbije su platili štetu koja se meri desetinama miliona evra, a da niko od navedenih za to nije odgovarao.

Epilog ovakve reforme pravosuđa je samo u naknadama plata razrešenih sudija i tužioca koštao državu 44 miliona evra. Posledice reforme pravosuđa 2009, 2010. i 2011. godine su katastrofalne i osećaju se i danas. Eto, tako je DS sprovodila reformu pravosuđa, a naravno i sve druge reforme. Samo da podsetim kako su privredu i ekonomiju doveli do ruba propasti.

Iskoristiću ovu priliku da članovima Viskog saveta sudstva, pored pohvala za sprovođenje procedure i primene odgovarajućih kriterijuma i merila, prilikom donošenja ovih predloga odluka sudija koji se prvi put biraju uputim i dobronamerne primedbe koje se odnose na postupanje Visokog saveta sudstva prilikom donošenja odluke o broju sudija za pojedine sudove.

O čemu se radi? Sudovi sa sličnim brojem predmeta u radu i sa sličnim brojem stanovnika na području koje pokrivaju, po ovoj odluci nemaju i sličan broj sudija, već postoje drastične razlike. Ovde ću ja izneti primer Osnovnog suda u Velikoj Plani koji je nadležan za područje opštine Velike Plana i opštine Smederevska Palanka.

Ovaj sud prema odluci Visokog saveta sudstva od 2016. godine ima 14 sudija. S obzirom da teritorija ove opštine ima 90.656 stanovnika, što iznosi 6.973 stanovnika po sudiji ili s obzirom na broj predmeta u radu koji se kreće od 7.500 do 7.750 u prethodnim godinama, što po sudiji prosečno iznosi 564 predmeta. Mogu da vam navedem veći broj sudija u Srbiji koji imaju manji broj prosečno predmeta po sudiji, drastično manji, čak i duplo i trostruko manji broj, veći broj sudova koji istovremeno imaju i isti ili znatno manji broj stanovnika na toj teritoriji koji sud pokriva, a da pri tom imaju znatno veći broj sudija, čak i duplo veći i više od duplo. Ne znam koji su to kriterijumi uzeti u obzir, osim ovih za koje smatram da su najvažniji.

Znači, te sudove neću navoditi, ako treba imam zvanične podatke o tim sudovima.

Naravno, da se razumemo, ja ne tvrdim da neki sudovi imaju veći broj sudija od potrebnog broja, ali očigledno je da Opštinski sud u Velikoj Plani po ovoj odluci ima manji broj sudija. Ovakva situacija u Osnovnom sudu u Velikoj Plani traje od 2014. godine, što neminovno dovodi do neefikasnosti i manjeg kvaliteta rada. Građani sa teritorije opština Velika Plana i Smederevska Palanka su u neravnopravnom položaju u odnosu na građane sa teritorija drugih navedenih osnovnih sudova.

S obzirom da u ovoj godini četvoro sudija Osnovnog suda u Velikoj Plani prestaje sudijska funkcija, u interesu građana opština Velika Plana i Smederevska Palanka da u što kraćem roku Visoki savet sudstva donese odluku o povećanju broja sudija, posebno uzimajući u obzir činjenicu da postupak izbora novih sudija traje po više meseci, a često i po čitavu godinu, te da će biti veoma otežan rad ovog suda ukoliko se oglasi budu raspisivali tek kada svakom od sudija pojedinačno bude prestala sudijska funkcija. Najlakši i najefikasniji način za prevazilaženje ove situacije je povećanje broja sudija u ovom sudu.

Molim vas da proverite ove podatke i preispitate odluku Visokog saveta sudstva u delu koji se odnosi na broj sudija u Osnovnom sudu u Velikoj Plani. Zahvaljujem.

Petnaesto vanredno zasedanje , 22.07.2019.

Hvala.

Poštovani predsedavajući, poštovana ministre sa saradnicima, poštovani narodni poslanici, ja ću samo da podsetim na reformu pravosuđa koju je sprovodila DS, kada je bila na vlasti, donošenjem seta pravosudnih zakona, decembra 2008. godine i tzv. reformom pravosuđa 2009, 2010. i 2011. godine.

Već smo mnogo puta čuli u ovom visokom domu kako je tada izvršna vlast preko prvog saziva VSS, suprotno mišljenju stručne javnosti i bez učešća pravosuđa, donela odluku o opštem reizboru i izboru sudija, kao i o novoj mreži sudova.

Pravosuđe je tada teško devastirano. Građani nisu mogli imati nikakvo poverenje u pravosudni sistem koji nije bio u stanju da poštuje najosnovnija prava svojih sudija i tužioca. O tome kako je tada vršen izbor sudija i tužioca, po meri i kriterijumima DS, je govoreno u ovom domu i ja ne bih o tome, samo još jednom da podsetim da bi sve bilo i smešno da nije dovelo do potpunog urušavanja pravosudnog sistema.

Sudije i tužioci su birani bez ikakvih merila i standarda u vezi ocene rezultata rada i kriterijumima na osnovu kojih bi se ocenjivala stručnost, osposobljenost i dostojnost svakog kandidata.

Analizom rada te nove mreže sudova i efekata te sveukupne tzv. „reforme“ pravosuđa jasno se može utvrditi da je građanina pravda postala nedostupna, da su sudski troškovi postali veći i da je celokupan sudski sistem postao skuplji i sporiji.

Ovo je zaključak pored domaće stručne i sveukupne javnosti i Evropske zajednice i strukovnih udruženja Evrope i sveta.

Srpska napredna stranka je još u predizbornoj kampanji 2012. godine ukazala na katastrofalne posledice ovakve reforme pravosuđa i na neophodnost sprovođenja reforme pravosuđa i otklanjanja i ispravljanja grešaka koje su učinjene i da nikada neće dozvoliti da se ovako nešto ponovi. To sada SNS i na delu čini.

Doneta je Nacionalna strategija reforme pravosuđa i akcioni plan za sprovođenje ove reforme. U skladu sa ovim strateškim dokumentima donet je niz zakona iz oblasti pravosuđa koji su doveli do veće nezavisnosti pravosuđa, što se pre svega ogleda u unapređenju transparentnog rada VSS prilikom izbora i donošenja odluka, ocene stručnosti i sposobnosti kandidata koji se prvi put biraju.

Nova mreža sudova dovela je da pravda građanima postane dostupnija, a troškovi pravosuđa su smanjeni. Izmene i donošenje, procesi zakona dovele su do veće efikasnosti sudskog sistema. U tom cilju 2015. godine donet je nov Zakon o izvršenju i obezbeđenju koji je izmenjen zakonom, koji je donet 2011. godine, i koji je menjan tri puta u pokušaju da ubrza postupak izvršenja i obezbeđenja, niz opštih instituta ukloni iz zakona, kao na primer žalba, odlaganje izvršenja, itd.

Izvršni postupak i postupak obezbeđenja je postao jednostavniji, ali i problematičan, jer se zarad brzine žrtvovao jasan tok postupka što je dovodilo do nesigurnosti i stranaka u postupku i onoga koji je sprovodio postupak.

Važeći Zakon o izvršenju i obezbeđenju, donet 2015. godine, je detaljno rekonstruisao sve segmenta koje uređuje ovaj zakon, proces i materijalno-pravni, kao i deo o statusu izvršitelja.

Ove izmene i dopune, sada važećeg Zakona o izvršenju i obezbeđenju, imaju za cilj rešavanje problema koji su nastali u praksi prilikom primene ovog zakona. Ovim izmenama su otklonjeni određeni nedostaci u pojedinim članovima zakona koji su sadržavali nepotpune, nedovoljno jasne i kontraproduktivne norme.

Ja ću samo nabrojati neku od tih normi bez ulaženja u detalje, jer mi vreme to ne dozvoljava, o tome će svakako biti više reči prilikom rasprave u pojedinostima. Ovim zakonom o izmenama i dopunama Zakona o izvršenju i obezbeđenju izvršene su dopune u delu u kome se odnosi na izvršenje kada se posle sticanja založnog prava promeni vlasnik nepokretnosti, detaljnije razrađeno načelo srazmere između iznosa potraživanja izvršnog poverioca i vrednost imovine izvršnog dužnika koje je predmet izvršenja.

Važna je novina koja predviđa da se nepokretnost izvršnog dužnika ne može prodati radi namirenja potraživanja iz komunalnih i sličnih usluga ukoliko je potraživanje manje od 5.000 evra u dinarskoj protivvrednosti. Precizno je određeno ko ne može biti kupac u postupku izvršenja i tako onemogućene mnoge zloupotrebe na koje je ukazivano i u ovom domu.

Onemogućeno je multiplikovanje troškova izvršenja prema istom dužniku, u situaciji da protiv istog dužnika postoje više predloga za izvršenje po više različitih osnova koji su mogli istovremeno da se namiruju u jedinstvenom postupku ili u slučaju razdvajanja potraživanja po osnovu glavnice, kamate, i troškova postupka kada izvršni poverioci mogu svoje potraživanje ostvariti i u jednom izvršnom postupku.

Učinjene su izmene koje će dovesti do značajnog umanjenja troškova gde su izvršni dužnici budžetski korisnici Republika Srbija, autonomna pokrajina ili jedinice lokalne samouprave.

Posebno su precizirane odredbe koje se odnose na izvršenje prodajom nepokretnosti izvršnog dužnika, jasno su precizirane odredbe o raspisivanju i javnom nadmetanju prilikom prodaje nepokretnosti u postupku izvršenja gde je takođe bilo zloupotreba.

Ovaj problem biće rešen uvođenjem elektronskog javnog nadmetanja koje će onemogućiti svaki vid zloupotrebe kada su u pitanju i cene po kojima su prodavane nepokretnosti u izvršnom postupku.

Učinjene su značajne izmene i dopune kada su u pitanju izvršenja na osnovu verodostojne isprave i skraćenom postupku pred privrednim sudovima.

Ove izmene i dopune Zakona o izvršenju i obezbeđenju dovešće do bržeg, efikasnijeg i pravednijeg postupka izvršenja, ujednačavanje sudske prakse što će sve imati za rezultat vraćanje poverenja građana i privrede u sudski sistem, što je programski zadatak SNS na čelu sa predsednikom Aleksandrom Vučićem.

U danu za glasanje poslanici SNS glasaće za ovaj zakon. Hvala.

Peta sednica Prvog redovnog zasedanja , 15.05.2019.

Poštovana predsednice, poštovana ministarko sa saradnicima, poštovani narodni poslanici, ovo je prilika i ja osećam potrebu da, pre nego što kažem nekoliko reči u vezi zakona koji su na dnevnom redu ove sednice, podsetim da je reforma pravosuđa započela donošenjem nacionalne strategije reforme pravosuđa 2006. godine, Ustava novembra 2006. godine i seta pravosudnih zakona decembra 2008. godine.

Još jednom ću da podsetim kako je bivši režim, odnosno Demokratska stranka koja je tada bila na vlasti, sprovodila reformu pravosuđa, tzv. reformu pravosuđa 2009, 2010. i 2011. godine. Tom reformom, bar je tako proklamovano, trebalo je dosledno regulisati vladavinu prava i nezavisnost sudske vlasti kroz doslednu podelu na tri grane – zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. U više odredaba Ustav je predviđao da je sudska vlast nezavisna od druge dve grane vlasti. Ciljevi reforme su bili nezavisnost pravosuđa, nova mreža sudova, smanjenje troškova pravosuđa, izmene procesnih zakona u cilju efikasnosti. Nezavisnost pravosuđa je trebalo ostvariti kako je to Ustavom garantovano, kroz nezavisnost sudske vlasti, stalnost sudijske funkcije i zaštitom položaja nosilaca pravosudnih funkcija sudija i tužilaca. Nezavisnost sudske vlasti nije dosledno sprovedena Zakonom o Visokom savetu sudstva i Zakonom o sudijama u kojima je prelaznim i završnim odredbama predviđen opšti reizbor i izbor sudija, što je bilo u direktnoj suprotnosti sa Ustavom i načelom stalnosti sudijske funkcije.

Osnovno ustavno načelo koje garantuje nezavisnost sudija kroz načelo stalnosti sudijske funkcije je pogaženo i svako tumačenje koje je tada davano, pre svega od političara stranke koja je bila na vlasti, nije u skladu sa ovim ustavnim načelom. Samo da podsetim, nezavisnost sudijske vlasti nije dosledno sprovedena Zakonom o Visokom savetu sudstva i Zakonom o sudijama. Izvršna vlast je, suprotno mišljenju stručne javnosti i bez učešća pravosuđa, donela odluku o opštem reizboru i izboru sudija od strane prvog saziva Visokog saveta sudstva, koga nije biralo pravosuđe, već Skupština. Izbor i rad tog prvog saziva Visokog saveta sudstva pratilo je niz nepravilnosti i nezakonitosti. Izvršna i zakonodavna vlast je dala posebne privilegije članovima prvog saziva Visokog saveta sudstva, jer su bili izuzeti iz opšteg reizbora i obezbeđeno im je napredovanje po isteku mandata. Ovo je dovelo do protivusluge prema izvršnoj vlasti jer je izvršen izbor sudija bez ikakvih merila i procedure prema meri izvršne vlasti, što uopšte više nije sporno i postoji niz dokaza za to.

Detaljnom analizom te nove mreže sudova i efekata sveukupne te tzv. reforme pravosuđa jasno se može utvrditi da je građanima pravda postala nedostupna, da su sudski troškovi postali veći i da je celokupni sudski sistem postao skuplji i sporiji. Pored štete koja je nastala, sudski sistem je postao skuplji, materijalnu štetu su pretrpele i neizabrane sudije, kao i nematerijalnu štetu, jer je danom objavljivanja odluke Visokog saveta sudstva 25. decembra 2009. godine o neizboru sudija i prestanku sudijske funkcije počela medijska hajka preko pisanih i drugih medija na sve neizabrane sudije, i to od tadašnjeg Ministarstva pravde, Visokog saveta sudstva i članova tadašnjeg režima.

Iz svih ovih razloga podneto je više stotina tužbi za naknadu materijalne i nematerijalne štete, Republika Srbija je platila milionske iznose za štetu koju je neko naneo, pravosuđe je devastirano, a da do sada niko za to nije odgovarao.

Srpska napredna stranka je još u predizbornoj kampanji 2012. godine ukazala na neophodnost nastavka reforme pravosuđa i ispravke grešaka koje su učinjene, kao i da nikada neće dozvoliti da se ovako nešto ponovi, što su građani Srbije prepoznali i što ova stranka na delu čini.

Pored donošenja Nacionalne strategije reforme pravosuđa i Akcionog plana za sprovođenje ove reforme, a u skladu sa ovim strateškim dokumentima, donet je niz zakona iz oblasti pravosuđa, kao i iz drugih oblasti od kada je SNS preuzela odgovornost za vršenje vlasti.

Zakonima čije je donošenje na dnevnom redu ove sednice Narodne skupštine, i to pre svega Predlog zakona o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika, Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku, Predlog zakona o sprečavanju korupcije, Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o oduzimanju imovine proistekle iz krivičnog dela i Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, Republika Srbija zaokružuje zakonski okvir za novi efikasni pravosudni sistem.

Zadržaću se pre svega na Predlogu zakona o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika. Najznačajnija izmena Krivičnog zakonika, i to u opštem delu, je uvođenje doživotnog zatvora, kao nove vrste kazne. Pored uvođenja doživotnog zatvora, Predlog zakona sadrži još jednu značajnu novinu, a to je propisivanje pravila za strože kažnjavanje učinioca krivičnih dela kada su u pitanju povratnici, odnosno višestruki povratnici. U posebnom delu Krivičnog zakona izvršene su izmene i dopune koje se odnose na to da je za svako krivično delo za koje je po važećem zakonu propisana kazna zatvora od 30 do 40 godina sada propisana kazna doživotnog zatvora.

Ukazao bih na značajnu ulogu koja pripada politici koja se vodi prilikom krivičnog postupanja i primene krivičnih sankcija, a koja se naziva kaznenom politikom. Voditi kaznenu politiku znači primenjivati krivične sankcije prema izvršiocima krivičnih dela, tako da se njima efikasno ostvaruje svrha krivičnih sankcija. Ostaje dilema da li je kaznena politika koju vode naši sudovi blaga ili stroga. Iako tvrđenje da se kod nas vodi blaga kaznena politika koja polazi od činjenice da se često izriče uslovna osuda, da su izrečene kazne zatvora kod mnogih krivičnih dela u blizini posebnog minimuma, da se često koristi institut ublažavanja kazne na prvi pogled izgleda prihvatljivo, do ocene o strogosti ili o blagosti kaznene politike ipak ne može se tako jednostavno doći. Činjenica je da kod nas između propisanih i izricanih kazni postoji veliki raskorak, što vodi zaključku da je kaznena politika izuzetno blaga.

Najzad, samo da podsetim narodne poslanike i sve građane Srbije da je predsednik Republike Aleksandar Vučić u više navrata isticao da je završetak reforme pravosuđa jedan od bitnijih stubova za normalno funkcionisanje privrede, državne uprave i stvaranje sigurnog ambijenta za strana ulaganja. Sve to u praksi se čini, što građani mogu videti.

Sve izmene zakona koje su donete od kada je SNS preuzela vlast dovele su do ubrzanja sudskih postupaka, smanjenja broja nerešenih predmeta, ujednačavanja sudske prakse i veće predvidljivosti sudskog sistema. Sve ovo treba da ima za rezultat vraćanje poverenja građana i privrede u sudski sistem i zaokruživanje zakonskog okvira za novi efikasniji pravosudni sistem.

U danu za glasanje glasaću za sve ove predložene zakone. Zahvaljujem se.