Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/9426">Vladimir Orlić</a>

Vladimir Orlić

Srpska napredna stranka

Govori

Ne javljam se zbog ovog mahanja slikovnicom odštampanom pre dva dana, to nikog apsolutno u Srbiji ne zanima. Ako nećete da kažete šta mislite o pozivu da se vojska i policija digne i liši slobode Aleksandra Vučića, zatoči ga, i, eventualno, šta ste još planirali, ubije, neću ni ja da pričam o slikovnicama.

Ovde je rečeno mnogo neistina. Rečeno je da smo mi nekome čupali grkljan, gepekovali. Zašto govorite neistine? Nikome nikakav grkljan nije iščupan, ponajmanje od strane nekog od nas. Niko nije, šta ste rekli, gepekovan. O čemu pričate? Kaže, posvađao se neko iz SNS sa svojim kolegom, pa je to vama opravdanje da nas likvidirate, kao što poručuju ovi vaši, fašisti, Obradović. Nemojte da pričamo koješta.

Nas ste upravo optužili za agresiju, netoleranciju i mržnju. Evo, saopštavam vam kako ste rekli maločas. Dakle, nas, kojima ste od prvog dana, kako je počeo ovaj Saziv psovali majku i govorili one divne stvari. Sećate se šta je sve tu bilo, đubre, stoko, konju itd. Počelo je na rečima, a onda nas kojima ste pretili kamenjem, mahali ovde, prilazili ljudima, unosili se u lice, počeli prve udarce da zadajete, čupali mikrofone, upadali u kabinet kod predsednice Narodne skupštine, tamo uvrtali ruku. Našim ljudima na sednicama odbora zadavali udarce u lice, razbijali ovde skupštinska vrata. U međuvremenu nosili vešala po Terazijama, motorne testere po javnom servisu.

Nama, koji smo na sve to što se nama dešavalo, a vi i vaši radili, odgovorili, kako smo mi to odgovorili, tako što smo vas pozvali na dijalog u Narodnoj skupštini, time što smo rekli – hajde, uz sve to što ste nam radili, sedite za isti sto sa nama, jer znamo da se politika ovde vodi. Sedite za isti sto sa nama da čujemo šta vam to smeta i šta vam to treba, vezano za izborne uslove, jer znamo da je važnija Srbija od toga šta vi nama želite, a šta smo mi u stanju da istrpimo.

Jel smo rekli - dajte da čujemo šta to želite, šta vam treba pa da probate da budete korektni i normalni, ako je to ikako moguće, da ovu zemlju sačuvamo od poziva na građanski rat, krvoproliće i ostalih divnih stvari kojima se pretilo? Jel smo 99% stvari koje ste tu izgovorili, tih dana pričali, predlagali, šta god hoćete, ispunili?

Realizovali sve, promenili zakone, definisali šta su politička kampanja i šta je javna svojina i šta sme i šta ne sme da se radi u radno vreme i sve što je bilo podložno tumačenju, precizno uveli u zakone po prvi put mi, a ne neko drugi. Jel smo vam formirali nadzorni odbor koji ste tražili, 20 godina ga se niste setili? Jel smo vam dali mesta u njemu koja ste tražili? Jel smo ispunili dogovor tri plus dva člana REM-a biće izabrano? Jel smo vaše predloge opet usvajali ovde? Sve smo učinili, sve smo uradili i šta smo dobili na to? Što vi kažete, pokazali smo mržnju, aroganciju i netoleranciju.

Agresiju smo pokazali time što smo dijalog omogućili, što smo prihvatili da sve progutamo, zato što smo svesni da je Srbija važnija i od vas lično, i od nas lično i što smo u svemu izašli u susret i sve vam učinili.

Kako ste onda vratili na sve to? Rekli ste – e, sada to ništa nije važno, da odmahnemo rukom i sve da porušimo, nećemo mi to uopšte, nećemo izbore uopšte, nego hoćemo šta? Hoćemo vlast bez izbora, hoćemo da postanemo ministri nekom čarolijom, da budemo šefovi javnih preduzeća, lokalnih samouprava. Pa znate šta, ni to nije dovoljno, hoćemo državni udar, hoćemo da se dignu vojska i policija, hoćemo da utamniče Aleksandra Vučića i hoćemo građanski rat u Srbiji.

Ko je agresivan, ko je netolerantan i šta ste već sve napričali, još jednom, to je razlika u poimanju interesa Srbije, u poimanju interesa naroda, to je razlika u poimanju dobra i zla. Aleksandar Vučić i SNS sa tim i takvim kriterijumima i pogledima na svet nikada ništa zajedničko imali nisu. Baš zato, vidite gde se ko nalazi danas, gde su Aleksandar Vučić i SNS, a gde su ovi ovako sjajni, principijelni, kako ste to divno opisali.
Dobro, znači zbog toga što ne možete da odredite ko ste, šta ste i s kim ste, mi treba svaki put da sa vama vodimo raspravu na temu zašto nećete da se odredite prema ovome, jel vi to podržavate, onda vi kažete – ne, pa nam onda to sve što rekli da se ne slažete sa tim i ne podržavate, ponovite.

Problem, gospodine Vukadinoviću, vas koji ste izašli na izbore sa vedetama bivšeg režima i Ljotićevcima, fašistima, a danas vam je teško sa tim da živite, je što ste te stvari uradili i više ne znate gde ste. Da li ste sa njima ili niste sa njima? Kada vam odgovara vi ste sa njima, kada vam ne odgovara vi biste da ne budete. Slikali se sa tim ljudima, a svim tim koje ste pominjali, koga ste sve pominjali malopre i Jankovića i Tadića i ove iz DS i opet su ovi Ljotićevci, Obradovićevi fašisti, sa njima ste se tamo slikali u onim belim košuljama, grlili se zajedno i onda vam je odgovaralo, bio je valjda lep dan za fotografisanje da budete zajedno. E, onda kada primetite da ne rade baš najpametnije stvari na ovom svetu, onda opet više kažete niste sa njima. Do kada? Do sledećeg slikanja. Dakle, vaš problem političkog identiteta, ja mislim da je izvor najveće konfuzije ovde.

Još jednom da vam kažem nešto, uz sve to što vi o nama mislite sve najgore, nećete nikada moći da korigujete činjenicu i istinu. Nismo mi primenjivali fizičko nasilje nad vama s druge strane, nego sve je to obrnuto išlo. Dakle, još jednom da vam ponovim, nikad prišli da se u lice unosimo, nikad mahali kamenjem iznad glave, nikad nekoga udarili, nikad pokušavali da razbijemo inventar, druge ljude inventarom ili bilo šta slično. Ponajmanje smo, gospodine Vukadinoviću, gledali da zapalimo Narodnu skupštinu i onomad pošto je bilo ovde reči na temu da li neko krade kad se zapalila Skupština pa se iz nje još dodatno kralo, ali nedavno kada je bio pokušaj sve uz pokliče – zapali, zapali Skupštinu, zapali sve, kad su ti vaši jurišnici hteli opet priču da ponove, nikada to od nas niko radio nije.

To je prva stvar. Druga, uz sve to mi smo opet rekli – hajde sedite za sto da razgovaramo kao ljudi. Sve smo u stanju da izdržimo, reč je o nečemu što je važno, o sudbini države i sudbini naroda, sedite i probajte da se ponašate kako dolikuje instituciji poput Narodne skupštine. Jesmo mi to pokazali? Oni sa druge strane ne, nikada nisu. Mi smo to pokazali.

Na sve to kažete – iznuđeno, mnogo ste nas uplašili verovatno pa smo morali. Na sve to, kako vi vraćate? Pozivam na državni udar, pozivam na puč, na to da se dignu vojska i policija i da preuzmu vlast u zemlji. Je li i vas na to neko naterao? Jel te ljude, ovog pametnog Boška Obradovića, Đilasa, gazdu njegovog i ostale neko na to naterao pa sad to moraju da rade, da nesreću prizivaju u ovoj zemlji, da prizivaju krvoproliće? Ja to ne razumem.

Kažete – mi smo dobri zato što moramo da budemo, a što su onda oni sve samo ne dobri? Što onda rade stvari koje su sve samo ne dobre za Srbiju? To ne razumem. To vam je, još jednom da vam ponovim da bude jasno, osnovna razlika u shvatanju šta znači politika, šta znači baviti se nekim javnim poslom u interesu drugih ljudi, šta znači imati zdrav odnos prema državi kojoj treba da služiš, ako se baviš politikom treba državi da služiš. Aleksandar Vučić i SNS rade dobre stvari za ovaj narod, stvari koje narod prepoznaje kao dobre i u ekonomiji, i u infrastrukturi, i u obrazovanju, i u zdravstvu, i u čemu god hoćete. To vide, kako ljudi koji ovde žive, tako i oni koji nas sa strane gledaju, a vi slobodno sumnjajte da li to radimo iskreno, ali će ostati trag i činjenica da uradili jesmo.

Mislite šta god hoćete zašto smo uradili, jesmo, i za nama ostaje to, a pozivanje na krv, na uništavanje, na besomučno pljačkanje kao onomad kada su ti tajkuni, žuti lopovi i fašisti, kako sami sebe nazivaju i sve su u pravu kada to kažu, radili, pa to je ono što legat nekih drugih. To je razlika u odnosu prema državi, to je razlika u odnosu prema narodu, to je razlika koja je i tom narodu toliko jasna da ti, takvi, baš zato što su takvi, nikada više ništa neće imati u ovoj zemlji da traže.

Neka pozivaju na puč i na državni udar svaki put kada nemaju ništa pametnije da rade, pristojni će uvek da im kažu da to ne dolazi u obzir, Srbija će, ona pristojna, čestita, umeti da se prema tome odredi svaki put. Vi koji nećete, vi ste sami odredili kojoj Srbiji pripadate ako ste tako hteli.
Nema ništa lepše nego kada oni koji Đilasu skute ljube i skute šetaju ustanu u Narodnoj skupštini, pa nama nešto pominju baš tog Dragana Đilasa.

Inače, ne znam da li ste, gospodine Rističeviću, u pravu kada kažete da su stigli iz Vranja, ja koliko znam, tamo nisu živeli nikada, samo im je to služilo kao izgovor da se, koliko beše, 19.000 evra narodnih para stavi u džepić.

Ti koji su umeli lepo da istrguju sa Đilasom svojevremeno u gradu Beogradu, pa dobijali masne upravne odbore, nadzorne odbore, umeju danas da rade to isto, znate, sa istim tim Đilasom, samo od sada na nivou Starog grada. Dakle, ako neko poznaje Dragana Đilasa i deli njegovu ljubav i strast prema tuđim parama, po pravilu narodnim, to su ovi koji ga pominju, samo mi nije jasno što ga pominju nama, njega i, kako beše, Radulovića.

Znate šta je zanimljivo? Pa, sa tim Đilasom i njegovim Markom kesom Bastaćem, koji reketira tamo po Starom gradu, dele pare zajedno, ali i sa tim Radulovićem, pošto deo te koalicije, fantastične, vajne, pored Đilasove stranke, njihovih kesa Bastaća i ovih što ih pominju, pošto ih odlično poznaju i dele istu ljubav i strast prema tuđem novcu, tamo su još i LDP i Radulović, ovaj malopre pominjani veseli i mnogi ostali.

Ti ljudi dele ne samo strast prema tuđim parama sa Đilasom i Radulovićem, nego i politički manir, a rekao bih i politički nivo, jer sve je to potpuno isto. Baš kao što Đilas stalno priča, kao što Radulović stalno priča, tako sad i ovo što slušamo, a slušamo ceo mandat. Sve je identično, kao da su jedni od drugih prepisivali

Priče – sve je laž u Srbiji, priče, to smo malopre čuli, ništa ovde nije kako treba, svaki uspeh je ovde falsifikat, sve su to iste priče, kako Đilas, tako ponavlja Radulović, tako ponavljaju i ovi što dele sa njima i njihovim Bastaćima pare po Starom gradu, iste priče o džipovima koji nekoga negde opsedaju. Jedino ako ne misle na nove džipove od 140.000 evra, Rendž Rover autobiografi. U te se razumeju. Ali, one priče o nekim našim izmišljenim džipovima, pa sve je to od Đilasa i Radulovića potpuno prepisano.

Priče o tome da nema demokratije u Srbiji i od Đilasa i od Radulovića, sve isto i sve potpuno prepisano, baš kao i recepti za uzimanje narodnih para.

Ali, kad smo kod te demokratije, rečena je jedna važna stvar. Postavljeno je pitanje – šta može u našoj zemlji danas da se radi, kako je rečeno, uz kaficu? E, toliko je teška diktatura i toliko je velika represija da ovi, Bog ih video, ceo mandat provedoše uz kaficu, ceo mandat po kafićima oko Narodne skupštine, ovde dođu kada se brinu za mesta na listama, pošto je i to bilo tema, ali pošto je postavljeno pitanje kako ćemo mi i dokle ćemo mi dok je nama određene opozicije? Da vam kažem da čujete vi, a da čuje i narod koji prati ovaj prenos, dok je ovakve opozicije, da je samo ovakve opozicije, mi bismo lako i ništa mi ne bismo morali da se brinemo ni na ovim, ni na bilo kojim drugim izborima.

Ono što je mnogo važnije za tu samoopoziciju, dok im je ovakvih koji su ceo mandat proveli u veselju, na kaficama po kafićima, ja se bojim ni ta naša dobra volja, ni to spuštanje cenzusa na 3% neće im se isplatiti na kraju, ali to je pitanje za njih, njihove liste i njihove Đilase i Bastaće kad uz kafu dele pare.
Ka što nema ništa lepše nego kada ovi što Đilasu skute ljube i skute zanose počnu da pričaju o Đilasu, tako nema ništa lepše ni kada sami sebe demantuju.

Dobro, hoćemo da pričamo o istoriji malo, nema nikakvih problema, samo u samom startu da se razumemo, između momenta kada nije uspela koalicija na nivou grada Beograda i momenta kada je formirana SNS, malo više od 15 dana je prošlo, malo više od 15 dana i to vam je pokazatelj koliko je ona priča od malopre potpuno bezveze. Nije nikakav problem, ja ću da pomognem da se utvrdi precizna hronologija, mada ne znam kome je to interesantno osim nama dvojici.

Dakle, ovako, 2008. godine, ja se sećam jako dobro, godine 2008. ja se sećam jako dobro, zato što sam tada ja potpisao pristupnicu za SRS tokom protesta koji su organizovani svakodnevno, a nakon što je stradao Ranko Panić. Od momenta kada su propali dogovori za grad Beograd, pa do tog momenta već, prošlo je i haj haj, prošlo je jako puno i tada je već bilo potpuno jasno da je SRS u tom trenutku prevarena i na nivou Vlade Srbije i na nivou grada Beograda. Ja to znam. A, kao što ćete videti iz nastavka priče, pamtim i druge zanimljive detalje vezane za taj period.

Učlanio sam se tačno tamo u periodu kada je bilo potpuno jasno da oni koji su pričali – mi se zalažemo, da ih podsetim sada, tada su pričali – mi se zalažemo za to da budemo ravnopravan partner u EU sa Kosovom i Metohijom u sastavu Srbije. Dakle, tada su bili veliki evropejci i zaklinjali se za članstvo u EU. Ja sam nekako zaključio da meni nije mesto sa tim ljudima, već sam rešio da pratim one zbog kojih sam i počeo da glasam za SRS, zbog kojih sam i poželeo da se u tu stranku učlanim. To su bili Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić i mnogi drugi ljudi koje sam tada cenio lično.

Vratiću se na taj period na samom kraju ove priče, da vas podsetim na to koga nisam cenio lično. Kažu ti koje nisam cenio – mi smo prešli na drugu stranu time što smo nastavili onu politiku koja je te 2008. godine dobila najviše glasova u Srbiji, koja je imala najveće poverenje građana Srbije, a mi je nastavili.

Dakle, nismo mi prevarili, pa otišli kod Đilasa da sa njim delimo upravne i nadzorne odbore, nego ovi koji ga dobro poznaju i ovi koji to i dan danas rade sa njim i njegovim Bastaćem na Starom gradu. Lažu da nisu bili sa Bastaćem kada je bio u DS. Bastać je, upravo zato što je sa njima napravio vlast, bio svojevremeno i izbačen iz te DS, ali samo privremeno i samo formalno, kao što ćete videti, jer i dan danas oni vladaju na Starom gradu i sa Bastaćem, a i sa sadašnjim predstavnicima DS, baš kao što je tu i LDP, baš kao što je tu i veseli Radulović i ostatak tog divnog društva.

Kažu - na korist građana Starog grada. Kakva je korist građana Starog grada da se besomučno pljačka taj narod? Kakva je korist kada se silni milioni ukradu na projektima za gerontodomaćice? Kakva je korist kada se više od stotinu miliona ukrade samo kroz sportski centar? Koga ste time usrećili? Kažu - nije tu bilo nikakvih krivaca dokazanih, osim jednog čoveka koji svedoči. Evo, imate naslove u novinama – uhvaćena neka velika krupna zverka, pa između ostalog – pao moćni političar sa Starog grada, izvršio krivična dela zloupotrebe položaja i pranja novca, Marko Nakov, funkcioner koji je sa njima to radio, sa njima i njihovim Bastaćem radio sve vreme.

Onda kažu da nije tu ništa bilo sporno, osim što su ljude malo davali kesama. To je potpuno u redu i to je lepo, pa kažu da nije tu bilo ništa sporno, osim što su malo palili knjige, a sami govorili da ko pali knjige, šta ste rekli? Da vas podsetim, rekli ste – fašisti pale knjige. Sada sa tim fašistima koji pale knjige vi ste rešili da bude zajedno, da budete jedno, da pokažete da delite iste vrednosti. Niko od nas to nije radio i nikada niko od nas nije prevario u tom smislu. To su sve vaša dela. Ako ćete da se ponosite nečim, pa time se ponosite. Kako ste to radili sa Đilasom onda kada smo se mi protiv Đilasa borili i mi Đilasa pobedili…

(Predsedavajući: Zahvaljujem.)

Poslednja rečenica.

Mi smo to prvo učinili 2009. godine u Zemunu i Voždovcu i tada pokazali Srbiji da je promena moguća, da je pobeda moguća. Vi ste za to vreme tog Đilasa štitili i branili. Na sreću po Beograd i Srbiju bili ste neuspešni i vi i Đilas.

Poslednja stvar koju hoću da vam kažem. Te 2008. godine kada su ti protesti propali, da li znate šta su ljudi na protestima rekli zbog čega su protesti propali? Zato što je neki umišljeni veliki političar rešio sve da sabotira, jer nije mogao da podnese da su Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić, pre svega, od njega mnogo važniji, bitniji, nego je morao da šalje laži u Hag, da sabotira ljude sa kojima je trebao da sarađuje. Pesme su mu pevali, pevali su pesme Nemanji Šaroviću.
Eto, vidite kako je to samo smešno. Kažu – mi smo zapravo sve vreme bili za vlast. Mi koji smo izabrali borbu. Mi koji smo rešili da se politički obračunamo sa „žutim režimom“ Dragana Đilasa i njegovih tadašnjih satrapa, pa se protiv njih godinama borili, dok su oni tih godina sa njim pod ruku životarili, primali lepe apanaže iz upravnih odbora koje im je on poklonio, primali lepe apanaže iz nadzornih odbora koje im je on poklonio, a neki su poput Nemanje Šarovića i na ruke dobijali. Koliko beše? Četiri stotine pedeset hiljada, ali nije dinara, nego nečeg malo lepšeg, kod Šapera u firmi, da li je tako?

To se lepo onda sabira, dodaje se čisto na ono što se zagrabi, ovako, kad se putuje u Vranje, a u stvari se sve vreme provodi po tim kafićima, na tim kafama, baš kao što se danas lepo provodi, al danas tih para od te vlasti nema. I to je, izgleda, najveća tragedija i najveći problem onih koji ne mogu sebi da oproste što nisu uspešni. Ne nama što smo uspešni, nego sebi što su takvi kakvi jesu.

Dakle, mi nismo bili u pravu i mi smo zapravo prevarili što smo pobedili i u Zemunu i u Voždovcu, pobedili tog Đilasa i njegovo žuto preduzeće. A oni im tapacirali plakate svako veče i oni, za njihov račun, se obračunavali sa nama. Dok smo se mi borili, izborili i na kraju pobedili, oni samo trpali u džepove i sa nama gledali kako da ratuju. Oni su veliki junaci, samo ne znam čega!

Ja ne znam da li im je ikada oprostio Dragan Đilas što ga nisu tada sa uspehom odbranili? Ili je možda došlo do nekog pomirenja, pošto sada na ovom Starom gradu sa fašistima koji knjige pale savršeno sarađuju i pokazuju koliko jesu isti, evo, koliko sami kažu i pokazuju da su isto. Da ne bude da ja tvrdim išta više od toga, ja mogu samo sa tim da se složim.

Kad kažu - proći će vreme tokom kog smo mi na vlasti, pa hoće, naravno. Sve se u politici menja. I ovo će se promeniti. Mi to prvi kažemo. Naravno da hoće. Ali, znate kada? Kad se pojavi neko bolji.

Oni kojima je obraz toliko tvrd da može da ga probuši papirna novčanica samo ako je pruži Đilasova ili Bastaćova ruka, ti ne mogu da nam budu konkurencija nikada. I to se do sada pokazalo, i te 2009, 2010, 2012, ako hoćete i 2014, 2016, 2017, 2018, birajte godinu koju hoćete. Takvi nama konkurencija ne mogu da budu ni u čemu. Prosto, to nije moguće i to nema nikakvog političkog opravdanja.

Ali, kada kažete šta ko hoće da postigne i šta da poruči narodu, mi prosto, da nema nikakve razlike između vas kojima je novac na svetu najvažniji, kojima je sopstveni džep jedina svetinja i koji ste u stanju da pomešate i godine i mesece i datume i sve živo, ništa to nije važno. I šta ste juče pričali i s kim ste juče radili i koga ste slagali, ništa to nije važno.

Dakle, nikada nećemo moći da budemo isti, mi koji se borimo za rezultate i vi koji ste pokazali da vam je to jedino što vas na svetu zanima.

Na kraju, da ste i u tome što radite iole uspešni, pa ne bi očigledno bio najveći problem ovaj koji ja prepoznajem - da neko ne može sebi da oprosti što, ako bar u politici nije ništa, što očigledno ni u svojoj stranci više nije ništa, što je toliko bio vredan i zaslužan da dobije, zavredi jednu pesmicu od naroda koji je protestvovao te 2008. godine na Trgu republike, u kom ga čašćavaju onako domaćinski za šta je dosovsko, šta je danas? Evo, šta je tu najveći problem - što danas nije Boško Obradović. Jel to suština priče? Da on bude veliki i slavan time što će da kaže da treba izvršiti puč u Srbiji, da treba Vojska i policija da se pobune i da uhapse Aleksandra Vučića. Jel bi onda uspeo njegov politički život u njegovim sopstvenim očima?

Ja vam kažem - nikakve razlike nema, bili vi danas na mestu Boška Obradovića ili ne. Kad takvo društvo jednom odaberete, vi ste pokazali da ste u svemu, baš bukvalno u svemu, pa i u ovim najneverovatnijim mogućim glupostima koje danas rade, potpuno jednaki. Ali, to su stvari koje ste sami birali. Mi vas na to nismo terali. Za vaše neuspehe mi nismo krivi.

Što se tiče uspeha Srbije, koliko god mi bili zaslužni, nećemo da kažemo da je to zato što ste vi sa druge strane, vi lično, takvi kakvi jeste. Naš rad i naš trud nemaju nikakve veze sa nama, to je morao da zasluži i odradi taj Aleksandar Vučić koji vas i dalje opseda, a vi sami sebi ste meru najbolje pokazali onog momenta kada ste prihvatili da budete, pa eto, to što jeste.
Ako već pominjemo banalizaciju, šta je sporno u predlogu koji je sadržan u članu 14? Ovde je sada reč o amandmanu kojim se traži da se član 14. briše. Jel tako? Za one koji ovo prate, a nisu mogli to da razumeju i čuju iz prethodnog obrazloženja amandmana, pošto nikakvog obrazloženja amandmana nije bilo, bilo je svega ostalog, predlaže se da se obriše kompletan član 14. Ako pričamo o banalizaciji i neprihvatljivom odnosu prema ovoj temi, evo ovo je bio dobar primer.

Član 14. definiše kako se inicira postupak, ko može da ga pokrene i kaže da to mogu da čine oni ljudi koji sumnjaju da je njihovo dete nestalo po rođenju. Ako oni nisu u prilici, to mogu da čine i drugi ljudi koji su zainteresovani u konkretnom slučaj.

Tu baš ništa sporno nema i ni jednog jedinog razloga nema da neko dođe i kaže – hoćemo da se ovo izbaci iz zakona, a onda dođe poslanička grupa koja, mislim da je to njihov najveći problem danas, nema jasan stav. Šta uopšte misle o ovoj temi? Jedni pričaju jedno, drugi drugo, najčešće sami sa sobom u koliziji i danas nam objašnjava da je suštinska zamerka koju imaju na čitav Predlog zakona što ne može pojedinac, koji sumnja da je odrastao u porodici ljudi koji nisu njegovi biološki roditelji, da inicira postupak.

Sad vidite baš na primeru ovog člana 14. i baš na temu onoga o čemu pričamo čitavog današnjeg dana. Juče je dogovoreno, i to dogovoreno sa predstavnicima onih udruženja koja okupljaju roditelje, neposredno zainteresovane za ovu temu. Dakle, ti ljudi su se dogovorili sa Vladom Srbije i na osnovu tog dogovora nadležni skupštinski odbor je formulisao amandman i usvojio ga danas, a koji kaže da može pojedinac koji sumnja da je sam žrtva trgovine bebama, nakon rođenja, da inicira sve one radnje koje predviđa ovaj zakon i može na taj način da pokrene procedure koje treba da pomognu da se utvrdi činjenično stanje.

Upravo ono što neki pokušavaju da nam objasne kao svoju suštinsku zamerku, a ne mogu sa sobom da se dogovore šta im se tu sviđa, šta im se ne sviđa i šta bi zaboga uopšte zamerili, a da ima neke veze sa činjeničnim stanjem.

Upravo to što ste tražili je predmet ovog člana, a upravo na način za koji ste pričali da smatrate da je ispravan. Mi hoćemo to da usvojimo time što ćemo uvažiti ove amandmane koji su dogovoreni juče na sastanku sa predstavnicima roditelja koji su formulisani od strane nadležnog odbora.

Dakle, ako je zaista iskreno, svo ono što ste pričali danas, vi možete samo da podržite rešenje koje imamo za član 14. sada svim unapređenjima. Ako je zaista iskreno sve ono što pričate danas, vi možete da podržite i druga unapređenja koja su dogovorena sinoć, jutros formulisana i koja postaju sastavni deo zakona. Ako je zaista iskreno, sve ono što pričate danas, vi možete samo da na kraju glasate za čitav ovaj zakon.

Ako je suština da se neko unutar svoje stranke izbori za bolje mesto na listi, dobro, može i to da se radi, ali onda mislim da bi bilo mnogo bolje i pametnije da se izabere neka druga tema i neki drugi zakon za tu vrstu gradnje sopstvenih pozicija i zaštite čisto partikularnih ličnih interesa. Znate zbog čega? Baš zbog one banalizacije koja je pomenuta malopre. Hoćete tu banalizaciju ili nećete, odgovor dajte sami.
Ako je sad suština poslednjeg javljanja bila da se postavi pitanje meni zašto nisam u redovima onih koji imaju nešto protiv da može roditelj da inicira postupak, pa jel stvarno treba da vam odgovaram na to, mislim da je ispravno da roditelj može da inicira postupak, pa se zato ne slažem, ili je pitanje zašto se ja ne slažem sa onima koji bi da obrišu to da mogu članovi porodice, a to piše, i to hoćete da obrišete, da iniciraju postupak, pa ja se ne slažem sa tim.

Znate šta je problem? Ne da li se vi slažete sa mnom ili ja sa vama, problem je što se vi ne slažete sami sa sobom. Pre sat vremena ovde, vi, dakle, ne neko peti, nam pričate – osnovna zamerka koju imamo je što ne može pojedinac koji smatra da je, kao beba, bio žrtva trgovine novorođenom decom da inicira postupak, i kažete – to je neprihvatljivo, zašto ta mogućnost nije predviđen i zbog toga vi imate sve najgore da kažete o zakona.

Mi vam sada pričamo – ljudi, to je postalo sastavni deo zakona, formulisano je kao predlog. Dakle, postoji amandman upravo na ovom članu o kojem sada pričamo, a koji glasi upravo onako kako ste vi pričali pre sat vremena da želite da glasi. Dakle, nije vaš problem neslaganje sa mnom ili sa nekom drugom poslaničkom grupom prisutnom ovde ili sa Anom Brnabić i Vladom Srbije. Vaš osnovni problem je vaše neslaganje sa vašim sopstvenim stavovima.

Pričate nam već danima ovde, jedan od vaših poslanika – nije ovo dovoljno evropski, nije ovo dovoljno u skladu, kako on kaže, sa presudom Evropskog suda za ljudska prava, mora ovo da bude evropskije, a onda ustanete vi, pa kažete – ne sme ovo da ima nikakve veze sa Evropom i zašto uopšte imamo bilo kakav predlog koji ima ikakve veze sa Savetom Evrope, evropskim sudovima ili bilo čim. Hajde dogovorite se među sobom. Hajde to da vas zamolim za početak.

Kažete – ne valja kada dođe do apsolutne zastarelosti i onda tu više nema šta da se priča, a posle kažete – dajte obezbedite da ne bude te zastarelost, pa treći ustane i kaže – obezbedite da se poštuje da je došlo do zastarelost. Hajde se dogovorite. Dakle, odlučite sami šta je vaša poruka.

Po pitanju člana 14, ako ste ozbiljno mislili ono što ste rekli malopre, i to ću da vam ponovim, da vam je osnovni cilj da pojedinac koji smatra da je kao beba bio žrtva ove vrste kriminalnih radnji može da inicira postupak pa da se utvrdi istina. Naravno, to je poenta ovog zakona i svega što mi ovde radimo, da se obezbedi prostor da se utvrdi istina, da li jeste ili nije, pa onda možete samozadovoljni da budete i da kažete – evo, jedan naš predlog usvojen je i postaće sastavni deo tog rešenja koje će pomoći, otvoriti prostor da se utvrdi istina i nema drugog odgovora na naše pitanje, nikakvog odgovora nema na naše pitanje.

Dobro, ljudi, šta je alternativa ovome? Ovo ničemu ne šteti, nikome ne škodi. Nijedan roditelj nije na bilo koji način oštećen time što ćemo mi ovaj zakon da usvojimo. Ne, ljudi samo dobijaju i to dobijaju po nekoliko važnih osnova i na nekoliko važnih načina koji nisu postojali pre ovog zakona. To mi omogućavamo ovim Predlogom zakona, a šta je alternativa ovome što će značiti tim ljudima, što će im pomoći još više? Toga prosto nema. Da ima, jedan biste jedini papirić mali doneli ovde sa nekim predlogom svog rešenja, a ovo što donesete i da stoje one reči da se briše član ovaj ili onaj, pa koliko je to rešenje to znate i sami. Mislim da ima veze sa onom banalizacijom koju smo pominjali malopre.
I ja ću kratko, samo bih iskoristio priliku da se zahvalim na lepim rečima.

(Nataša Jovanović: Nema na čemu.)

Ima na čemu, svakako.

U principu mi smo, samo to da znate, u svakoj prilici da sa vama razmenimo misli, predloge i rešenja u ovom sazivu zaista uživali i smatramo da su te rasprave koje smo vodili, pošto se dijalog često pominje, doprinele da ljudi dobiju nešto bolja rešenja nego što bi ta rešenja izgledala da ih vodili nismo, a sa druge strane da dobro vide i razumeju šta im se nudi u političkom smislu i sa naše strane i sa vaše strane, pa da na osnovu onoga što kažemo i kao poruke uputimo jedni drugima mogu bolje da razumeju, samim tim i bolje cene i nas i vas.

Tako da ja sam siguran da su malopre izneti komplimenti značajan doprinos razumevanju koje će građani Srbije imati za politiku koju zastupate i nudite, kao i za nosioce i predstavnike te politike. Ja verujem da će vas i oni uvažavati samo više.

Sa naše strane uvek možete da dobijete isključivo prave komplimente i čestitke. Dakle, ja sam uveren da će ova vrsta argumenata definitivno doprineti da svi oni koji su pokazali da su u stanju da ih iznesu na narednoj parlamentarnoj listi svoje stranke biti sigurno visoko kotirani, što bi trebalo da znači da su budu iznad „Rendž Rovera“ autobiografi 100%.
Jedna važna napomena. Ako predstavnici udruženja roditelja smatraju da je dobro, sumnjam da neko sa suprotne strane sale zna od tih ljudi bolje kako oni treba da misle i da osećaja, a smatraju svakako da je dobro jer između ostalog komisija je bila predmet ovih dogovora i sada postaje sastavni deo zakona podrazumeva učešće od šest predstavnika Vlade s jedne strane, devet predstavnika upravo ovih udruženja roditelja, dakle značajan prostor upravo za te ljude da se bave pitanjima koji oni smatraju najvažnijim.

Siguran sam da je to u interesu tih ljudi i zbog toga uopšte ne sumnjam da je opravdana njihova podrška ovom predlogu i ovim rešenjima. Još jednom, ako ti ljudi imaju podršku za ovu, mislim da mi ostali možemo da budemo samo zadovoljni što je tako.
Hvala vam, gospođo predsednice.

Dame i gospodo narodni poslanici, polako se približavamo kraju važne rasprave i zaista se slažem sa svim ocenama danas iznetim koje idu u smeru da je reč o dobrom poslu koji smo obavili zajednički ne samo pripremajući ovaj predlog zakona, ne samo radeći na njemu ovih dana u Skupštini, već i spremnošću koju smo pokazali da napravimo određene kompromise i da zaista, da, to je tačno, pokažemo da smo partner sa svima u ovom društvu, ne samo sa Vladom Srbije, mi kao narodni poslanici, ne samo jedni sa drugima mi kao narodni poslanici, već sa našim narodom u najširem mogućem smislu.

Vidite, to pokazuje ne samo pitanje ovog zakona, ovog koji smo raspravljali danas, već i drugih zakona o kojima smo govorili tokom ove nedelje, odnosno na ovoj sednici.

Zaista, svako može da se seti ne jednog, već nekoliko slučajeva, odnosno ne jedne već nekoliko prilika kada se pokazalo da su upravo ljudi koji su suštinski zainteresovani za one teme koje tretiraju određeni zakoni javno izašli sa stavom – da, mi se slažemo sa predloženim rešenjima, da, mi se slažemo sa ovako formulisanim zakonima, da, mi smatramo da nam na taj način formulisana rešenja idu u korist i mi to podržavamo. I kada to kažu ljudi kojih se ta pitanja, pre svega, tiču na prvom mestu, ja mislim da je to onda nedvosmislena jasna potvrda da mi jesmo dobar posao obavili zajednički.

Još jednom da podsetimo, mi smo došli do zajedničkog rešenja, došli smo do tačke obostranog razumevanja sa predstavnicima udruženja koja okupljaju roditelje koji sumnjaju da su njihova deca nestala po rođenju. Mislim da je to važan zaključak kog treba svi da budemo svesni i treba da se držimo tog zaključka kada ocenjujemo šta smo uradili.

Naravno, to je najbolji mogući odgovor, ali zaista najbolji mogući odgovor, mnogo bolji od bilo čega što bismo mogli da sa svoje strane formulišemo mi onima koji su danas radili sve suprotno od zaštite dobrih interesa svih ljudi kojih se ovaj zakon neposredno tiče, koji su, jeste, satima je to trajalo, moram da sa tugom konstatujem da su u pravu svi koji su to primetili, koristili ovu temu da se na neprimeren način politički obračunavaju, pre svega, sa nama iz parlamentarne većine, da nam prebacuju, kako su to oni rekli, mi hoćemo da legalizujemo neki kriminal ili neki zločin, da mi hoćemo da pokažemo da hoćemo da gazimo sve živo na evropskom putu, da ne marimo za sudbine ljudi, da hoćemo da vređamo ljudski um, ljudsku inteligenciju i da ne štitimo interese onih koji su potencijalno oštećeni.

Vidite, rezultati i rešenja koji su sadržani u ovom tekstu zakona, o kom ćemo se mi uskoro izjasniti, govore sve suprotno. Zameralo nam se da nisu u prilici ljudi kojih se ovo neposredno tiče da iniciraju istrage sa ciljem da se utvrdi istina, a upravo ovaj predlog zakona to omogućava.

Dakle, mogu i moći će odmah nakon što mi ovo usvojimo roditelji koji imaju određene sumnje, određene zebnje, određenu brigu koja ih dugo muči, da iniciraju odgovarajuće postupke upravo zahvaljujući ovom zakonu. Mogu i drugi članovi porodice, sada kada smo to utvrdili amandmanski, mogu i pojedinci koji sumnjaju da su se sami našli u ulozi beba koje su bile otuđene po rođenju.

Predstavnici udruženja roditelja tražili su da neposredno učestvuju u postupcima utvrđivanja činjeničnog stanja i to je svakako omogućeno formiranjem zajedničke komisije predstavnika Vlade i predstavnika upravo tih udruženja roditelja.

Mislim da je ovde potpuno jasno reč o otvorenom, korektnom partnerskom odnosu koji su pokazali i predstavnici Vlade Srbije i predstavnici Narodne skupštine, odnosno narodni poslanici, odbor, pa i plenum, videćete za koji trenutak, spremnost da budu partneri sa svima koji su zainteresovani za materiju regulisanu ovim zakonom. I dobro je što smo čuli da će mnogi koji su imali određene rezerve prema ovom zakonu za njega i glasati, da su se u međuvremenu predomislili, odnosno korigovali svoj sud o tome šta smo mi ovde uradili zajednički. To je dobro. I dobro je što smo pozivali pre nekoliko trenutaka na širok konsenzus. Toj vrsti poziva i mi se sa svoje strane pridružujemo.

Dakle, reč je o kvalitetnom rešenju, jer ako hoćemo da budemo do kraja pošteni, hajde pogledajte samo kako je izgledala situacija u ovoj oblasti, u ovoj materiji pre sedam dana, pre 15 dana, pre mesec dana, bilo kada, kad nismo imali ovakav zakon. Da li je išta bilo bolje bez ovog zakona, nego što će biti kada ga imamo? Pa, nije ništa.

Bukvalno jedan jedini aspekt ne postoji da je bolji bez ovog zakona, nego sa njim, a naprotiv, sa druge strane, više važnih stvari upravo je omogućeno ovim zakonom. Da li je definisano koji sudovi treba da se bave odgovarajućim pitanjima? Jeste. Da li je utvrđena hitnost, dakle, da više niko ne može da kaže – imam izgovor zašto to neću obraditi u onom roku u kom se roditelji ili bilo ko da je inicirao postupak nada da će biti obrađeno? Nema, tu vrstu izgovora mi smo eliminisali. Mogu li oni koji su pozvani da svedoče ili oni koji su pozvani da veštače sebi da lako dozvole komfor odbijanja da u utvrđivanju činjeničnog stanja učestvuju? Sada sa ovim zakonom više neće moći.

Primetili ste i govorili ste, i to je tačno, drakonske kazne su predviđene ovim predlogom zakona. Zar to nije samo bolje? Zar to nije samo više u smeru zaštite interesa tih ljudi koji se pitaju šta se zaista dogodilo sa njihovom decom? Naravno da jeste.

Pitanje nadoknade kojim se strahovito manipulisalo, ali strahovito manipulisalo i na tom pitanju mnogi su pokušavali da grozno, teško uvrede parlamentarnu većinu koja je od samog starta rekla da podržava ovaj zakon.

Ljudi, šta može da učini sud sutra? Može da sprovede postupak do kraja i kaže – da, utvrdili smo činjenično stanje je sledeće, niste u pravu, nije vaša beba nestala ili kaže – utvrđeno je stanje, u pravu ste, vaša beba jeste nestala. Može da se dogodi i ono treće. Realno je, moguće je da se dogodi da sud kaže – ne možemo da utvrdimo činjenično stanje, prosto nemamo načina da to utvrdimo, nešto se dogodilo, ako hoćete sedamdeset i neke godine, nemamo živih raspoloživih svedoka, nemamo dokumentaciju u koju možemo da izvršimo uvid, ne znamo ni odakle da počnemo, dakle, nismo u mogućnosti da vam damo precizan odgovor na pitanje šta se dogodilo zaista.

U tom slučaju ovim zakonom se predviđa mogućnost da onaj ko je inicirao postupak dobije odgovarajuću odštetu. Za šta? Za činjenicu da sud ne može da utvrdi stanje do kraja.

O tome mi pričamo kada pričamo tih 10 ili koliko već, ne mora da bude 10.000 evra. Da li je to nešto loše? Nije. Da li to ugrožava, da li koriguje na loš način, na negativniji način poziciju onoga koji ima interes da se stanje utvrdi do kraja? Ne. Između ostalog, mi smo i predvideli da to ne znači da je postupak zauvek završen ako dođe do takve vrste ocene od strane suda. Ako se sud izjasni da ne može da utvrdi stanje u ovom trenutku, to takođe predviđa jedan od dogovorenih, usvojenih amandmana, to ne znači da, ako se sutra stvari promene, pa se pojave novi dokazi, pa se pojave svedoci, pa se promeni bilo šta što je relevantno za ovo pitanje, ne može čitav postupak da se ponovo sprovede.

To su dobre stvari i to zaista može samo da podrži svako ko želi da se ovo pitanje tretira na pravi način i da se ovim ljudima pruži odgovarajuća zaštita, odnosno zadovoljenje njihove želje da se istina sazna.

U tom smislu sam se složio malopre sa svim što ste vi rekli gospođo Macura, ali imam jednu napomenu za vas. Pošto ste se zahvalili nekima, koji nisu u ovim klupama ovde, zato što su, kako ste vi rekli, pomogli da se u jasnosti više čuje po ovom pitanju, odnosno da podignu vidljivost tako ste to formulisali, moram da vam kažem da je to njihovo podizanje vidljivosti, ako ste to primetili, a verujem da jeste, bilo vođeno isključivo na način da bude po leđima nas ovde, jer su ti ljudi izgovarali odvratne uvrede da mi prodajemo decu za po 10.000 evra, jel se sećate toga?

Dakle, u tom segmentu ne mogu da se složim. Ja ne verujem da mi bilo kakvu zahvalnost dugujemo tim ljudima zato što su na taj način govorili. Da su se oni držali onoga na šta ste pozvali da se ne politizuje, da su se držali onoga na šta ste pozvali da se ne zloupotrebljava, da su se držali onoga na šta ste pozvali da se ne banalizuje, sve bi bilo u redu, ali oni su uradili sve suprotno. Ljudi koji su bili u prilici da se bave ovim pitanjem, ljudi koji su bili u prilici da donesu ovaj zakon, ovakav, nešto drugačiji, pa bilo kakav, ali nikada ništa nisu uradili što bi vodilo u smeru da se bilo šta unapredi.

Ovo što mi radimo danas nikada im na pamet padalo nije. Da, podsetili su drugi, u vreme kada su ti bili na vlasti, kakve su odgovore davali na pitanja – može li da se utvrdi šta je sa decom ili ne može. Jedini odgovor koji su imali je apsolutna zastarelost, apsolutna zastarelost, ne možemo i nećemo da uradimo ništa, apsolutna zastarelost. Dakle, to je bio jedini njihov odgovor i nivo njihovog interesovanja, a to što su, kako kažete, podizali vidljivost ovih dana, samooptužujući nas ih parlamentarne većine da mi decom trgujemo, kriminal štitimo, pa jasno vam je koliko su iskreni kad znate šta su i kako radili, a radili su ovako kako sam vam rekao, ali to ne sme da bude najvažnije danas.

Najvažnije mora da bude da smo napravili dobar, važan korak koji treba da pozdrave svi u ovom društvu i, još jednom, da se sa tim slažu važni predstavnici udruženja roditelja, odnosno onih građana koji se to neposredno tiče. To nije jedini zakon o kome raspravljamo na ovoj sednici, a da se to za njega može reći.

Između ostalog, bilo je ovde i ocena, kada smo govorili o Zakonu o utvrđivanju porekla imovine i posebnom porezu, da se na taj zakon, takođe, kao i na ovaj, čekalo dugo. Jeste, i to ne dugo kao par meseci ili od stavljanja zakona u skupštinsku proceduru, pa do stavljanja na dnevni red. Godinama se čekalo, kako ovaj koji se tiče sudbine dece, tako i na Zakon o utvrđivanju porekla imovine.

Ti isti o kojima sam govorio malopre, pa i sami to dobro znate koliko su ga samo najavljivali, pričali o njemu, pretili time, ako tako hoćete, drugima, pa se nikada ništa dogodilo nije, nikada se ništa dogodilo nije. Sada vidite kako se stvari u Srbiji menjaju. Sada se i o tome zakonu raspravlja, sada se i on nalazi u proceduri, baš kao što se raspravlja o ovom koji se tiče pitanja dece za koju se sumnja da su nestala. Dakle, to je velika, važna, suštinska razlika u odnosu na Srbiju kako je izgledala nekada, a kada je nedostajalo hrabrosti, kada je nedostajalo političke petlje, ako hoćete, da se brojnim pitanjima ljudi, koji su za to pozvani, bave, kada se o nekim stvarima samo pričalo, a ništa se radilo nije.

Što je problem da se zna? Ovo se danas stavlja na dnevni red. O ovome se danas izjašnjava i ovo stupa na snagu u Srbiji koja sledi politiku Aleksandra Vučića i SNS. Neka to bude razlika u hrabrosti, odgovornosti, kako god hoćete, ali ta razlika je jasna i postoji.

Kada smo pričali o onom trećem važnom zakonu, trećem i četvrtom, ako hoćete, upravo na ovoj sednici, mi smo imali, dakle, jasan zajednički, partnerski odnos upravo sa ljudima kojih se ta pitanja tiču, sa ljudima koji su opet, ponovo, pravilo je to već, godinama čekali da se takvi zakoni donesu, a to se dešava upravo danas, pa kako sa predstavnicima boraca koji su dugo čekali da dobiju ovakav kompaktan, sveobuhvatan predlog zakona koji se bavi pitanjem njihovih prava, i to su mnogi koji pripadaju opoziciji u ovoj sali rekli i priznali, jer je to tačno, tako i predstavnici Nacionalne organizacije osoba sa invaliditetom. Rekla je da ono što smo uradili, kao rešenje u zakonu koji se tiče igara na sreću, je zaista u njihovom interesu i to javno pozdravili. To su učinili iz ove zgrade pre nekoliko dana.

Što se tiče zakona koji se tiče pitanja prava boraca, pa i to su pozdravili, ta rešenja su pozdravili redom predstavnici relevantnih udruženja koja okupljaju borce, veterane i vojne invalide. Pročitaću vam samo par imena udruženja da biste znali o kome je reč. Pozdravili su taj zakon i rekli da su u okviru tog zakona usvojena njihova rešenja, njihove sugestije i molbe iz Udruženja ratnih vojnih invalida Srbije svih ratova, takođe, iz Udruženja ratnih i mirnodopskih vojnih invalida, iz Udruženja teških ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca svih ratova Srbije. To su ljudi otvoreno rekli i lepo naveli šta su sve tražili godinama i sada je došlo do pravog odgovora, onog odgovora kakav su čekali, kakvom su se nadali od strane države, Vlade, parlamenta, da to što su oni želeli zaista postane sastavni deo zakona.

Što je problem, kakav je greh reći – da, to se dogodilo danas, ne u vreme onih koji su danas lažno zabrinuti, a bili su u prilici nešto da urade, pa nikada nisu uradili ništa? To se dešava danas i to treba reći otvoreno, treba reći pošteno i nije problem da se to zna. Uostalom, to otvoreno i pošteno kažu ovi ljudi o kojima govorimo sve vreme, ovi ljudi kojih se to pitanje neposredno tiče.

Da vam ne čitam i da vam ne prepričavam sada sve, ali ovo poslednje udruženje koje sam pomenuo. Kada su održali konferenciju za štampu u skupštinskom holu, bukvalno su uz pozitivne ocene predloženih zakona rekli sledeće – ovi predlozi zakoni pokazuju poštovanje i brigu za borce i vojne invalide, kao i za članove njihovih porodica. Poštovanje i brigu i kažu – na to smo čekali jako dugo.

Zahvalili su se ministarstvu na predlogu, ali posebno Aleksandru Vučiću, to su njihove reči, jer bez njegove podrške ovakvih rešenja ne bi bilo.

Ovakve ocene vi čujete od ljudi kojih se ovi zakoni, svi ovi zakoni o kojima mi danas govorimo, ovih dana govorimo, ovih meseci ili ovih godina u Srbiji govorimo, kako ti ljudi govore o tome zašto i kako smo došli do te vrste rešenja koja zaista jesu ono što narod u ovoj zemlji žele. Ako to narod u ovoj zemlji kaže, ja sam siguran da tu apsolutno niko ozbiljan ništa ozbiljno, prosto, nema šta da doda.

Zajednička i globalna, nek bude i konačna ocena svega onoga što smo radili, upravo dolazi od strane naroda. Dakle, ni od nekog evropskog ili bilo kog drugog suda, niti od ove ili one organizacije, saveta, jednog ili petog. Dakle, u ovoj zemlji šta i kako je urađeno ocenjuje narod, šta i kako ćemo dalje tu odluku takođe donosi narod. Svi ovi ljudi koji su dali podršku onom poslu koji smo obavili ovih dana zajednički kao Narodna skupština, svi ovi ljudi koji podržavaju politiku, uspešnu politiku, politiku pobeda koja se vodi u Srbiji danas, ti isti ljudi krajem aprila, očekujemo, daće i svoj sud o tome šta ćemo da činimo dalje. Ja sam siguran da to može da bude samo podrška daljem naporu, daljem dobrom poslu da od ove zemlje napravimo onakvo okruženje u kom će njegova deca želeti da žive, koje je ponosno na svoje uspehe i koje za razliku od nekih godina iza nas konačno pobeđuje, jer je svesno da to može, ima kako to da uradi i zna da to odavno zaslužuje. Hvala vam lepo.
Hvala.

Dame i gospodo narodni poslanici, želim i ja da se pridružim danas iznetim zajedničkim ocenama da su sporazumi o kojima govorimo zaista vredni podrške. Reč je o ozbiljnom i odgovornom odnosu prema državi, koji se, između ostalog, može i konstatovati kroz razvoj one vrste naših interesa koji dodatno osnažuju našu ekonomiju, ekonomiju o kojoj smo dosta govorili danas.

Vi ste, gospodine ministre, dosta vrednih stvari kazali na tu temu. Govorili su o tome i drugi narodni poslanici. Važno je da se građani ove zemlje pre svega uvek podsete koliko je samo drugačija, značajno drugačija, u pozitivnom smislu, drugačija situacija u Srbiji, vezano za ekonomiju i prateće prilike danas, u odnosu na period koji smo imali unazad, pa, nekoliko godina samo. Dakle, Srbija se u tom smislu suštinski promenila na bolje.

Mi smo i danas mogli da se podsetimo da čak i oni koji politički pripadaju potpuno suprotnoj strani, dakle, ne može se reći da imaju i jedan jedini promil političkih simpatija za nas, za Aleksandra Vučića, SNS, bilo koga ko tu politiku podržava, ipak moraju da priznaju neke stvari koje su prosto toliko jasne i toliko očigledne kao činjenice da je potpuno neinteligentno ignorisati ih ili ih nipodaštavati.

Recimo, i oni danas moraju da priznaju, i to umeju da kažu - makroekonomska stabilnost u Srbiji danas je potpuno drugi kosmos u odnosu na period kada smo se mi nalazili doslovce na rubu bankrota i to je bila posledica, katastrofalna posledica užasne neodgovornosti koju su pokazivali oni ljudi koji su za vreme bivšeg režima bili dužni da se staraju o redu u ovoj zemlji, o njenim dobrim interesima i o sudbini njenih građana. Ti, toliko, do zla boga neodgovorni ljudi, doveli su nas na ivicu propasti.

Danas, mi smo stabilna zemlja. I to ne kažemo mi, to kažu odgovarajući međunarodni faktori koji sve ovo gledaju sa strane i nemaju potrebu ni za koga ovde da navijaju, već prosto mere, upoređuju tamo neke podatke i kažu - Srbija je bukvalno zvezda kada se pogleda njen ekonomski razvoj danas.

Uostalom, to su nedavno konstatovali u jednoj važnoj publikaciji na međunarodnom nivou, publikaciji koju izdaje "Fejnenšel Tajms". Ti ljudi su kazali - Srbija je apsolutno uspešna zemlja u pogledu ekonomskih prilika danas.

Važno je da ljudi znaju da tada kada su se ti neozbiljni i neodgovorni ljudi starali, pa, znamo o čemu sve, o svom džepu, o svojim bankovnim računima, o svojim privatnim biznisima, gledali da zgrnu, poput žutog tajkuna Đilas Dragana po 619 miliona prihoda na svojim firmama, ili da se dobro ušeme i uortače sa belosvetskim hohštaplerima i međunarodnim bandama lopova, poput Patrika Houa, što je, naravno znate, činio Vuk Jeremić i svi ostali, nema tu nikakvih specijalnih razlika među njima.

Mi smo tada razmišljali u kategorijama deficita, koji je veliki i značajan svake godine, u kategorijama rasta koji nije rast već je pad, i to takođe veliki i značajan, mi smo razmišljali u kategorijama nezaposlenosti koja je rastuća i koja je tukla sve do nekih 26%.

Pogledajte Srbiju danas. Kad mi iz godine u godinu ovde raspravljamo o budžetu i kada kažemo - vidite ovaj deficit, ovaj deficit je ne samo u okvirima onoga što je za Evropu standard, nego je po nekoliko puta, četiri, pet, šest puta manji od onoga što Evropa smatra za prihvatljivo, pa kažemo, a pogledajte sad tu stopu nezaposlenosti, sa tih fantastičnih Đilasovih i Jeremićevih 26%, kako može da padne ispod 10. Može da padne i pala je ispod 10.

A pogledajte onda, ako vas zanima, neki ovde mnogo vole da pričaju o apsolutnim brojevima, samo apsolutne brojeve zaposlenih u ovoj zemlji. Evo, da se ne jurimo mi oko toga čija je statistika bolja i lepša, samo pogledajte koliko ima onih ljudi koji su posao dobili, pronašli, zaposlili se, a nisu to imali nekoliko godina unazad. To se stotinama hiljada meri. Stotinama hiljada i da se nekome ne sviđa zvanična statistika koja kaže – 700 hiljada ljudi je evidentirano kao zaposlenih više u odnosu na onaj period tamo. Ne, kaže – to je neka greška, pa i da je greška, opet je u stotinama hiljada i da je 600 hiljada veliko je kao kuća. Da je pola miliona, opet je neuporedivo bolje u odnosu na pola miliona onih koji su na ulicu izbačeni, koji su bez posla ostali u tajkunsko vreme. to su stvari koje ne mogu da se porede apsolutno.

Da pogledamo i razlike u primanjima, da se uporedi i da se zna, onih njihovih fantastičnih 320 evra proseka, što je bio prosek za republičko primanje, kako stoji? Jel to više ili niže u odnosu na ovih 500 evra proseka danas, a za koje mi kažemo – činjenično stanje utvrđeno, to drugi kažu koji nas gledaju sa strane i kažu – jeste, toliko je, a na šta mi dodajemo i sad ćemo da radimo dalje.

Nije gotov posao, nego ćemo da napravimo da bude i više od toga, pa čak i kažemo kako, projektom koji kaže – ulaganje u skladu sa Planom „Srbija 20 – 25“. To ćemo da guramo, da raste, pa da bude i 700 i 800 i do 900 evra da napravimo, jer možemo, imamo kako, postoje za to uslovi.

Sve to mi postižemo kad se ozbiljno i odgovorno radi, kad se domaćinski odnosi prema Srbiji, pa kad se gleda da se njen interes u svakoj prilici dodatno zaštiti, da se njene perspektive gde god je moguće dodatno otvore, između ostalog, jedan od Sporazuma tiče se našeg nastupa, nastupa naše države na tržištu Evroazijske unije. Tržište novo od 180 miliona korisnika. Fantastična stvar. Ko to može da ne podrži ili da se pravi da ne razume zašto je to korisno? Samo onaj ko neće. Dakle, samo onaj koji apsolutno nema ni jedan jedini promil želje u sebi da podrži ono što je za druge ljude u ovoj zemlji dobro, što je dobro za državu, što je dobro za narod, nego samo gleda neke svoje sebične interese, pa mu politički ne odgovara što je uspeh postignut u vreme kada se o Srbiji brine Aleksandar Vučić i SNS. Što nije taj neko drugi na vlasti, pa da može ovim da se pohvali, zbog toga mu ne valja. Ali, ovo je, ako će svako da bude pošten, do kraja pošten, samo dobro i nešto što može da bude samo korisno za nas.

Ono što se tiče CEFTA sporazuma, mi tu, dakle, neko je ovde opet pričao danas koliki je uvoz, a koliki je izvoz, pa, evo, mi tu na nivou CEFTA kruga imamo 270 miliona evra plusa. Šta je bolje nego napraviti taj plus još većim? Šta je značajniji interes nego da na ovom sporazumu dodatno radimo, pa da otvorimo dodatnog prostora za usluge koji će Srbiji da bude najkorisniji i još veći plus da pravimo mi, pa da dodatno ulažemo i u te plate i penzije o kojima govorimo, ali i u sve drugo što danas sa uspehom finansiramo, a nekada je bilo apsolutno nezamislivo.

Da razvijemo preduzetništvo, tako je. Inovacije da podstičemo, tako je. Potpuno novi fond za nauku, potpuno novi koncept finansiranja koji podrazumeva i stabilno finansiranje na institucionalnom nivou, ali i takmičenje kroz projekte, dakle, sve ono što je konkurentno, što nas vodi pravo u budućnost, da mi možemo danas da podržimo i finansijski, pa da pokažemo svetu imamo sa čim da se potakmičimo i na čemu mi dodatno i da izvezemo i da zaradimo i da nam bude još bolje. Ove, ovoliko značajne u pozitivnom smislu dramatično bolje, prilike u našem budžetu još da popravljamo.

Dakle, u ovim stvarima može da učestvuje svako ko želi, ne učestvuje samo onaj ko nema interese da pokaže da mu je do nečega stalo. To je osnov cele priče.

Postupajući ovako i podržavajući ovakva dobra rešenja mi jesmo došli u priliku da danas možemo da finansiramo sve te stvari koje su nam nasušna potreba, bukvalno, i to ne samo ovim godinama unazad koje su uništavali tajkuni i lopovi, nego decenijama. Mi danas finansiramo i sa uspehom realizujemo tako dobre stvari kao što je, recimo, Koridor 11 upravo zato što sada imamo na koji način, što imamo. Koridor 10 da završimo konačno. Dakle, južni i istočni krak tog puta koji je od kontinentalne važnosti. Mi smo to danas uradili. Dakle, u ovo vreme kada zahvaljujući dobroj, mudroj i odgovornoj politici, politici koja kaže – rad, pre svega, rezultat kao jedino merilo imamo da finansiramo. Zahvaljujući takvom postupanju imamo i sve drugo o čemu pričamo sa velikim zadovoljstvom i radom.

Imamo, dakle, da finansiramo i finansiramo i izgrađujemo i završavamo i naučno-tehnološke parkove. Imamo, dakle, da radimo i radimo i završavamo i kliničko-bolničke centre. Između ostalog, pošto se neki, vidim danas, živo pitaju šta sve možemo i šta radimo, nekada je bilo nezamislivo. Da, možemo i radimo, da više i bolje nego ikada lečimo svoju decu.

Ovo kažem zato što je danas do Narodne skupštine došao onaj veliki politički lider Sergej Trifunović. Doteturao se ovde da preda, kaže, nekakvo pismo i da pokuša na toj temi, dakle, na temi lečenja dece da se malo proreklamira danas po medijima. Znate na koji način? Tako što je došao ovde da predsednici Narodne skupštine, nama iz poslaničke grupe SNS i, kaže drugima isto, ne znam kome još, podeli po neko pismo u kome nas optužuje, besramno nas optužuje za to da mi nismo želeli da podržimo da se deca leče, sad ću da vam pročitam kako je to napisao - Da se obezbedi šansa za život deci koju sreća nije pratila, da se omogući bolesnoj deci da se leče tamo gde za to postoje uslovi.

Dakle, mi to nećemo da radimo, mi hoćemo da deca ne budu zdrava, da budu bolesna, mi hoćemo da toj deci bude loše. To je on ovde sročio poručivši nam da smo bezkarakterni robovi, mi iz SNS, ne znam da li je ovakvo pismo poslao SRS i SPS-u ili nekom trećem. Još kaže da je gospođa Gojković, onako kako lepo on samo ume, čobanka, a svi smo mi možete misliti šta sve još i prestali smo da postoji kao ljudi i sve tako na tu temu.

Dakle, ovaj čovek na ovu temu ne zna apsolutno ništa. Da zna bar nešto, ali bar nešto znao bi da danas Srbija leči decu bolje, uspešnije nego ikada ranije, a pogotovo bolje i pogotovo uspešnije nego u njegovo vreme i tih njegovih tajkuna i lopava, pa kada uporedite kako je to izgledalo nekada, a kako izgleda danas, pa da pogledate koji god hoćete, ali bukvalno koji god hoćete apsekt ovog pitanja vi možete samo da se pitate – šta je tim ljudima u glavi? Srbija, današnja Srbija, Srbija o kojoj se staraju Aleksandar Vučić i SNS je za potrebe lečenja dece u inostranstvu, na to je valjda mislio, ali toliko je pismen da ni to nije umeo da objasni u ovom svom pismu, pa nešto po tviterima tamo objašnjava, za te svrhe izdvojila je već blizu 11 milijardi dinara, dakle 90 miliona za lečenje u inostranstvu, za lečenje retkih bolesti.

Hoćete da uporedimo, ako treba da uporedimo sa tim šta su oni radili i koliko su oni uradili? Nikakav problem nemamo. Četiri milijarde preko RFZO i posebnog budžetskog fonda, posebnog budžetskog fonda koji je samo za tu svrhu napravljen, a znate kada i od strane koga, 2014. godine na ličnu inicijativu Aleksandra Vučića od strane Vlade Srbije, ne od strane ni Trifunovića, ni ove njegove Marinike, ni ovog Đilasa, ni ostalih koje je oduvek za decu bilo baš briga, kao što ih je uvek bilo baš briga za bilo koga u ovoj zemlji sem za njih same i njihov džep. Dakle, u tom fondu i RFZO i ovom posebnom budžetskom ta su sredstva izdvojena i za red veličine se meri koliko više ljudi je upućeno da se leči u inostranstvo.

Vi kada pogledate iz godine u godinu 2009. 2010. godinu to se merilo nekim desetinama, a možda nekada 100 i nešto ljudi godišnje, a onda nailazite na jedan period Srbije o kojoj brinu Aleksandar Vučić i SNS, pa kada ima sredstava da se izdvoji i kada nekoga jeste briga da se time bavi, pa to bude po 600, po 700, po 800 godišnje. Na ovaj način preko četiri hiljade ljudi, a sigurno od toga više od dve hiljade dece upućeno je da se leči u inostranstvo i Bogu hvala mnogi jesu izlečeni i mnogima se pomoglo.

Da pogledamo lečenje retkih bolesti. Od 2012. godine na ovamo se za to izdvaja. To postoji kao kategorija, kao problem kojim se država bavi. Sedam milijardi je izdvojeno od 2012. godine do danas. Znate li koliko je do 2012. godine? Nula, nula dinara, nula evra, nula bilo čega.

Sada oni nama došli da pametuju, oni nama da pričaju da smo beskičmenjaci, robovi, čobani itd. Nije ih sramota. Nulu su izdvajali za decu po tom pitanju, a mi koji, kažem još jednom, kada se to sabere to je 90 miliona obezbeđenih kojih nije bilo u njihovo vreme, jer je njima trebalo samo za njihove džepove, za decu ih je bilo baš briga. Sada je obezbeđeno i utrošeno na ovu stranu. Nama će da pametuju, zamislite.

Naravno da to nije sve. Mi kada pričamo o tome šta činimo za decu da se leče onako kako može i tamo gde ima uslova, tako je to ovaj veliki političar Sergej Trifunović opisao. Pre svega radimo, uz sve ovo što sam već pomenuo, na tome da ovde imamo uslove da se deca leče. Ko je nabavio iks nož, ko je nabavio i kada je nabavio gama nož? Koliko su koštali ti zahvati? Koliko koštaju u inostranstvu da se rade, a u njihovo vreme mogli su samo u inostranstvu da se rade? To je po 10, po 20 hiljada evra po tretmanu jednom. Kada pogledate stotine ljudi kojima je omogućeno da to mogu u Srbiji danas da učine, samo na taj način mi smo 40 miliona evra uštedeli, odnosno za toliko smo omogućili ove vrste zaštite i za decu naravno i za sve ostale.

Kada pogledate sve drugo što je u ovoj zemlji urađeno na tu temu, to je nebo u odnosu na ne zemlju, nego kaljugu jednu, jednu rupu koju su napravili oni u svoje vreme, a danas se našli pametni da dođu ovde i da pitaju sve poslaničke grupe – zašto vi ne date da se deca leče? Pa leče se, ali to nema veze sa vama. To nema veze sa vama i dok se pita narod u ovoj zemlji neće nikada, kao ni bilo šta drugo imati veze sa vama. Sa takvima niko posla ne želi da ima.

Ukupno zdravstvo naše danas, koje u njihovo vreme nije bilo ni rangirano čak na evropskom nivou, rang imali nismo, nijedna nas lista prepoznavala nije, danas je, čini mi se, to je od prošle godine podatak, 18 ukupno u Evropi.

Znate šta to znači? Da ima verovatno devet zemalja članica EU od kojih mi imamo bolje i kvalitetnije zdravstvo. Ko je to napravio, ko je obezbedio i kada se to dogodilo? To su stvari s kojima je dužan da se upozna ovaj Sergej Trifunović, neka mu ih neko prepriča dok ide sa žurke na žuru ili neka mu da da pročita, samo da skine one tamne naočare koje je nosio i danas verovatno da mamurluk sakrije. To je strahovita razlika u odnosu na Srbiju kojom su se bavili oni.

Naravno, da bi sve bilo moguće, da bi se obezbedilo i realizovalo, učestvovali su svi i sa velikim ponosom su učestvovali i učestvuju svi, kako sa svoje strane predsednik Republike, tako u domenu onoga što radi Vlada, tako naravno i Narodna skupština. I Narodna skupština, ako se za Skupštinu posebno brinu da zna neznalica najobičnija, hajku su već vršili on i njegovi i to ne jednom, protiv narodnih poslanika. Sećate se sigurno pravili su poternice kompletno, pa stavljali fotografije narodnih poslanika iz prethodnog saziva, sve uz prateći tekst – ovi neće da glasaju za rešenje da se naša deca leče. Ti ljudi koje su na pravdi Boga stavljali na poternice, ti ljudi su izglasali u ovoj Narodnoj skupštini Zojin zakon. Ti ljudi su obezbedili da postoji lečenje retkih bolesti i ništa sa tim nemaju ni Đilasi ni Jeremići, ni Marinike, a pogotovu ovi Sergeji i Trifunovići. Ne, oni i njihovi tog dana kada smo mi to izglasali, dakle mi usvojili kao parlamentarna većina, ti nisu ni došli na glasanje. Nisu našli za shodno ni da se toliko pomuče da dođu ovde i ulože toliko napora da prstom pritisnu dugme i da kažu – da, ja sam za to. Ti će ponovo da pametuju nama i ponovo da štampaju lažne poternice da ovim ljudima ovde mašu ispred nosa i da im prete po društvenim mrežama. To su besramnici najobičniji, ljudi koji ne znaju ništa ni o čemu i kojima ništa ni bitno ni sveto nije. Pre nego što postave bilo kakvo pitanje nama neka reše moralne, etičke i sve druge dileme koje su dužni da reše tamo gde, kako to reče, Sergej Trifunović za to postoje uslove. U njihovom slučaju to bi značilo pred ogledalom, a sigurno će SNS, Vlada Srbije koju mi podržavamo i Aleksandar Vučić, kao predsednik države, da nastave da rade sve ono što je za ovu zemlju bitno, korisno, važno, da jačamo dalje, da se dodatno izgrađujemo, da podižemo standard, da gradimo infrastrukturu na koju smo predugo čekali i da obezbeđujemo sigurno bolju, sigurniju i važniju, značajniju budućnost za sve u ovoj zemlji. Naravno, na prvom mestu za one kojima ta budućnost, pre svega, pripada a to znači za našu decu. Hvala najlepše.
Član 104. gospodine predsedavajući, koji ste vi pomenuli malopre. Sad, bih vas zamolio da ga otvorite i da ga pročitate.

Jedan jedini razlog nije imao Nemanja Šarović da dobije reč, a vi ste mogli da pretpostavite šta će da uradi i čemu će to da služi.

(Nemanja Šarović dobacuje.)

Evo, o ovome malopre.

Dakle, da Nemanja Šarović, koji je, čini mi se, malopre rekao da ovo nisu teme na kojima treba da se vodi stranačka politika, koji je rekao u 10 minutu svog govora, a prethodnih devet je posvetio upravo tome da se ostrvi na SNS, a ni sam ne zna zašto, da ovde ustane i sada opet nama, zamislite nama, prebaci nešto na temu istraživanja posledica NATO bombardovanja, nama koji smo formirali tu Komisiju o kojoj je govorio, nama koji podnosimo izveštaje o aktivnostima te Komisije, za šta on ne zna jer u principu ne zna ništa, ne dolazi u Skupštinu i to je jedan od razloga, i na kraju da nas optuži da mi verovatno bezmalo podržavamo to što se Srbiji desilo, to što se desilo našem narodu i na kraju da sve to začini sa – zato što neko pametan.

Gospodine predsedavajući, ja se vama obraćam, potrebu Nemanje Šarovića da nam svakog puta glasno saopšti da Nemanja Šarović nije pametan neka zadrži za sebe. Ja vas molim da sa dostojanstvom nastavimo ovu sednicu, sa dostojanstvom su govorili svi naši narodni poslanici danas i imamo nameru da nastavimo isključivo u tom tonu, a da ne izlazimo u susret potrebama i porivima Nemanje Šarovića. Kako ko govori danas u ovoj sali, najbolje govori o sebi.
Član 103. gospodine predsedavajući i slobodno ga primenite, što se kaže, sa istim merilima, istim aršinima i na Nemanju Šarovića, odnosno njegovu poslaničku grupu, a evo sada i na mene, odnosno poslaničku grupu kojoj pripadam.

Taj član 103. između ostalog kaže – da kada se desi nešto poput ovoga malopre, da ustane narodni poslanik da reklamira nešto u vezi Poslovnika, a u stvari samo replicira. Vi onda postupite shodno tom članu, po pitanju preostalog vremena za raspravu njegove poslaničke grupe.

Mislim da je to ovde bilo neophodno zato što je to upravo uradio Nemanja Šarović. Poželeo je da priča o tome šta je radio Aleksandar Vučić vezano za skup koji je organizovala Fondacija „Klinton“, a koji se ticao Srebrenice.

Dakle, da se podseti Nemanja Šarović i svako drugi ko želi da nam pokaže koliko je pametan ili nije pametan, to je samo njegova stvar, ali koliko je u stanju da vređa i Aleksandra Vučića i Srbiju kojoj bi trebalo valjda da pripada.

Dakle, tu se govorilo o dešavanjima u Srebrenici i da tu nije bilo Aleksandra Vučića da kaže našu istinu i da kaže da nisu u pravu oni koji su tvrdili da su Srbi tamo počinili genocid, ko bi drugi to rekao? Da ne bi Nemanja Šarović otišao možda tamo da saopšti istinu o Srbima?

Znamo svi koliko je veliki politički činilac u pitanju, znamo svi kolika je ta hrabrost kojom se razmeće. E baš zato, nikada, ali bukvalno nikada, njega ili nekog njemu sličnog, nismo videli da u situaciji gde je teško, gde je tvrdo, zastupa interese srpskog naroda.

To može ovde u Narodnoj skupštini gde je tako velika diktatura, da se čovek pojavi posle kapućina i priča šta mu padne na pamet, a sve na račun i na teret Vlade Srbije koju podržava SNS. Da ode tamo gde je otišao Aleksandar Vučić, pa to je apsolutno nemoguće.

Dakle, dok se mi bavimo zaštitom naših interesa, dok mi branimo istinu za naš narod, ovi i ovakvi se reklamiraju, to oni samo misle, na naš račun, pokušavajući da nas optuže za sve ono što nisu u stanju ni da izgovore sa poluglasom, a kamoli da učine tamo gde je potrebno.

Za razliku od njih Aleksandar Vučić može, za razliku od njih SNS može. Pokazujući to na tim mestima gde je teško, mi smo zaslužili da danas tog Aleksandra Vučića poštuju politički predstavnici Srba koji žive tamo gde je Srbima bilo najteže u ovim vremenima o kojima pričaju. Njega poštuju, njega cene, znaju da je on u stanju da za njih izbori nešto od njihovih interesa.

A ove i ovakve, znate ko ceni? Ne ceni ih ni njihova poslanička grupa, evo, vidite koliko ga pažljivo slušaju.
Hvala gospodine predsedavajući.

Dame i gospodo narodni poslanici, želeo bih i ja da se pridružim danas izrečenim pozivima da zajednički podržimo Predlog zakona o formiranju odgovarajućeg memorijalnog centra kojim će pokazati neophodno poštovanje za sve naše žrtve koje su stradale na prostoru Starog sajmišta, odnosno u događajima koje vezujemo za taj prostor.

Kad kažemo sve naše žrtve u pravu su svi koji su danas rekli, svi koji su stradali tamo, naši su. Naravno kada je reč o našim sunarodnicima ali i kada nije. Reč je o onima koji su nam tada bili komšije, koji su nam tada bili prijatelji, koji su u svakom smislu delili sudbinu većinskog srpskog naroda. Kao što vidite delili su je u onom segmentu koji je u današnjem danu, za nas dok o ovome govorimo, najvažnije, u stradanju. To je jedna strana istine koju smo dužni da govorimo i na koju smo obavezni da podsećamo.

Druga je naravno, da se nas i te kako tiče i da mora da nas se tiče sve što se vezuje za srpski narod i kada nije živeo na teritoriji današnje Srbije, imalo to veze ili ne sa tadašnjom državom, ali naš narod da nas se tiče apsolutno mora. Svako ko je danas rekao, govorili su mnogi, da onoliko poštovanja koliko pokažemo sami za sebe i svoje žrtve, toliko možemo da očekujemo sutra poštovanja i od strane drugih. Svako ko je to primetio potpuno je u pravu bio.

Mi se danas podsećamo na opet činjenicu, neretko poražavajuću, da tog poštovanja nas za nas je nedostajalo. Zbog toga je važno da kažemo da je danas drugačije, zbog toga je važno da poručimo da svi ljudi u ovoj zemlji ali i svi naši sunarodnici gde god bili čuju i dobro razumeju, da je važno, da je dobro što je danas drugačije. Ta vrsta samopoštovanja danas se uspostavlja kao naša jasna obaveza. To jeste rezultat, jedan od rezultata politike koju u ovoj zemlji sprovode Aleksandar Vučić i SNS. Najvažnije od svega jeste da se mi danas ne stidimo, da sa ponosom govorimo o tome da smo bili na strani pravde, da smo bili na strani istine i te 1999. godine i da govorimo i da podsećamo svake godine na naše žrtve iz tog perioda, a znate i sami samo nekoliko godina unazad to je bilo nezamislivo. Najvažnije je da se to promenilo. Ali, nije problem i treba da se kaže i treba da se zna, promenilo se u Srbiji onda kada su počeli da je vode Aleksandar Vučić i SNS. Pa neka ostane zabeleženo.

Najvažnije da se promenio odnos prema stradalima u zločinačkoj akciji „Oluja“ iz 1995. godine, u najvećem zločinu koji pamti evropski kontinent posle Drugog svetskog rata i da se to danas i te kako uvažava i da se tome pridaje ona važnost koju taj događaj, nesporno ime reči o nezapamćenoj tragediji našeg naroda. Ali, da se kaže pre samo nekoliko godina bilo je nezamislivo da takva vrsta sećanja postoji. I to su promenili Aleksandar Vučić i SNS. Neka bude najvažnije da se promenilo, ali neka se zna i kada je.

Kada govorimo o ovom predlogu zakona ostaće zabeleženo kada se o ovome raspravljalo, kada se o tome odlučivalo, na kraju ko je učestvovao u tome da se ova odluka donese. Zašto je važno da se podsećamo na to samopoštovanje, zašto je važno da uvek govorimo da smo obavezni da vodimo računa o tome kako glasi istina o nama, o našoj zemlji i našem narodu. Baš da nam se ne bi desilo da nam sutra nedostaje razumevanja, da nam nedostaje poštovanja od strane drugih, baš zato da ne bi prevagnule opasne namere da tuđe istine postanu dominantne. Neretko su ti neki drugi nepravedni prema našem narodu, nipodaštavaju naše žrtve, hoće da anuliraju naše doprinose za sve što je bilo dobro, ali zajedničke je važnosti. Hoće čak i krivicu da nam prebace tamo gde nje nema. Naša je obaveza zato da se protiv toga borimo najbolje što možemo.

Zbog toga ću ja da se osvrnem na još jednu temu koje smo se danas dotakli svi zajedno, a reč je o onom propagandnom filmu, koji je emitovan sinoć, o prvom delu, koliko sam razumeo, višečasovne tirade nepatvorene mržnje. Dakle, jedne kondenzovane mržnje, čiste mržnje usmerene protiv Aleksandra Vučića. Reč je o filmu koji su nazvali „Vladalac“. Kakve veze ima sa ovom temom? Odmah ću da vam objasnim u par kratkih rečenica.

Jedna od glavnih poruka svih tih ljudi koji su se okupili tamo da se bukvalno takmiče ko će veću grozotu da izgovori na teret Aleksandra Vučića. Da ne grešim dušu, možda sa izuzetkom jednog čoveka koji se trudio da bude pristojan i korektan u onome što priča i kada govori neke stvari sa kojima se, primera radi, ja apsolutno politički ne slažem, on to radi na takav način, korektan način. Svi ostali doslovce su se trkali jedni sa drugima ko će da smisli nešto gadnije da izgovori o Aleksandru Vučiću. Jedna od njihovih najvažnijih poruka, znate kako glasi, slušajte ovo – Aleksandar Vučić se pre svega bavio huškanjem Srba van Srbije na rat sa drugim narodima. Pored te mržnje koja je lično adresirana protiv tog čoveka, šta vam govore ovakve poruke? Ti ljudi pokušavaju sve vreme da nametnu narativ da su 90-ih godina Srbi, zato što ih je valjda neko nagovorio, izazvali rat, da su Srbi krivi za rat, da su Srbi nekog drugog napadali, pa se zbog toga dogodilo sve što se 90-ih godina dogodilo.

Dakle, kada kažemo da smo dužni da branimo istinu o svom narodu, da se suprotstavimo lažima koje hoće da nas ocrne na pravdi Boga, sa ovakvim lažima mi treba uvek da se nosimo. Dakle, ovo je obična kleveta i to kleveta našeg naroda.

Kaže autor tog filma, Slaviša Lekić, taj njihov film je, sada ću da vam kažem kako on to opisuje, samo dokumentovana i argumentovana naracija. Samo dokumentovana i argumentovana naracija, pa da čujete kako je to samo dokumentovano i argumentovano. Ovo što ću sada da vam pročitam naracija, ovo nije rekao niko od učesnika, nego je ovo saopštio narator u filmu, kao zajednički stav onih koji su taj film napravili, to propagandno… Da, u pravu ste za to što kažete, ali ja neću to da kažem, dakle oni koji su to potpisali. Kažu na jednom mestu – srpske snage četiri godine su držale pod okupacijom sarajevsko naselje Grbavica. Srbi su držali pod okupacijom Grbavicu.

Ko je danas pitao, a pitali su – šta ćemo sa sudbinom 150 hiljada Srba iz Sarajeva? U pravu su što su pitali. Evo, da vidite kako odgovaraju oni i šta pokušavaju da podmetnu oni koji očigledno ne kriju da su u stanju najodvratnije stvari da slažu na teret sopstvenog naroda. Oni proglašavaju srpski narod za okupatore Sarajeva, naselja Grbavica, a i drugih naselja pride. Šta kaže taj Lekićev dokumentovani i argumentovani narator na drugom mestu? Kaže – Aleksandar Vučić je nešto uradio deset dana, ovo su njihove reči, pre nego što će se desiti genocid u Srebrenici. Dakle, saopštavaju nam - desio genocid u Srebrenici i to nam saopštavaju kroz usta naratora kao gotovu stvar, kao činjenično stanje, kao nešto što je utvrđeno, a svi znate šta ovo znači. Ovo znači da optužuju Srbe da su genocid sproveli. To svi znaju.

Šta kažu na trećem mestu? Isti ti kroz usta tog Lekićevog argumentovanog i dokumentovanog naratora, kažu – Aleksandar Vučić je govor održao u tada okupiranom hrvatskom gradiću Glina. Vidite, saopštavaju nam da su Srbi bili okupatori i u Glini, nisu samo Sarajevo okupirali Srbi u kom su živeli, pa verovatno od kada je taj grad formiran kao naselje tog značaja, nego i u Glini u kojoj su početkom 90-tih bili prisutni sa nekih 66, 67%. Oni su verovatno sami svoje ognjišta okupirali, sami svoja dvorišta okupirali, prostor gde su im dedovi sahranjeni takođe su okupirali Srbi. Zašto? Jer su kao što su objasnili ranije, Srbi za sve krivi i sve su ratove izazvali. Dakle, to su odnosi prema narodu, prema istoriji, prema činjenicama sa kojima mi moramo da se borimo ako hoćemo da pokažemo da je istina samo jedna, a ta istina kaže da su se Srbi branili 90- tih godina, jer nisu hteli da ih zadese genocidi o kojima pričamo na današnji dan kada se sećamo užasa iz Drugog svetskog rata i nikoga nisu napali, ponajmanje okupirali.

Ali, oni ljudi koji su ove stvari u svom propagandnom filmu sinoć saopštili celoj Srbiji kao nekakve nazovi činjenice, pokazali su da mržnja zaista može da pređe sve granice, pa čak i one granice zdravog razuma i elementarnog interesa nečega što bi trebalo da bude od zajedničke važnosti.

Jedna od optužbi koje su izrekli na teret Aleksandra Vučića je da se on, navodno, na silu izjednačava, sam sebe, izjednačava sa Srbijom. A, eto, baš su to uradili oni. Pokazali su da pored toga što imaju bezgraničnu mržnju prema Aleksandru Vučiću, imaju i bezgraničnu mržnju prema sopstvenom narodu. Pa su u tom smislu narod srpski i predsednika Republike Srbije u potpunosti izjednačili.

Mi ćemo sa tim politički i te kako umeti da se nosimo. Jer, od mržnje nikakve sreće nema. I svi koji to znaju, ti su ozbiljni i odgovorni ljudi i staraće se da Srbija nikad ne bude zemlja u kojoj je mržnja pobedila. Jer, nema nikakve razlike između ove mržnje prema svom narodu, između spremnosti da najgoru moguću ljagu na svoj narod baciš i one mržnje koja se tiče najvećih mogućih gadosti koje si spreman da izgovoriš, poput onih Obradovićevih ljotićevaca na teret ćerke Aleksandra Vučića. Sve je to mržnja i sve je to pristojnom čoveku apsolutno strano.

U ovoj zemlji mora da pobedi ljubav za zemlju, ljubav za narod, želja za razvojem, želja za izgradnjom boljeg, uspešnijeg društva. Dakle, društva koje hoće da pobeđuje, a da bi to bilo u stanju da radi, društva koje je u stanju sebe da poštuje. Samopoštovanje mi obezbeđujemo sećajući se, između ostalog, svih onih koji su stradali da bi ovo društvo opstalo, svih onih koji su stradali da bi ovo društvo opstalo, svih onih koji su bili spremni da rade i kojima ništa nije bilo teško, zato što smo se borili za ono što je najvažnije, a to je ta budućnost i to su ta naša deca kojima ta budućnost pripada. Hvala najlepše.
Kao ovlašćeni. Hvala.

Da, vrlo zanimljiva rasprava, dame i gospodo narodni poslanici, i ne bi bilo ispravno da na samom početku ne podsetim, kada pričamo o REM-u, kada pričamo o stanju u medijima, kada pričamo o izboru dva preostala člana Saveta REM-a, pre svega mi govorimo na temu unapređenja izbornih uslova u Srbiji. Zašto? Zato što je ovo poslednja preostala mera, obratite pažnju, na spisku svih onih mera koje su rezultat našeg međustranačkog dijaloga koji smo svi zajedno vodili u Narodnoj skupštini Republike Srbije za one koji su to zaboravili ili to i dan danas ignorišu.

Dakle, pod svodom Narodne skupštine vodio se taj razgovor i izvedeni su ti zaključci. Ovo je poslednja mera. Ovde imam taj papir sa zaključcima koje smo zajedno napravili tom prilikom. Pod rednim broje 17. stoji – imenovati 3 plus 2 člana REM-a.

Danas i onog momenta kada budemo glasali, kad se glasanjem izjasnimo o predlozima, kada kompletiramo Savet, mi smo realizovali, ispunili poslednju dogovorenu stvar. Sve ostalo završili smo do današnjeg dana.

Ako treba da se podsetimo šta to sve podrazumeva, nikakav problem mi sa time nemamo, naprotiv. Mi smo, da znate dobro i da razumete, ponosni na činjenicu da smo mi unapredili izborne uslove u Srbiji bolje, kvalitetnije nego ikada iko, nego ikada iko od kada je višestranačje u ovoj zemlji. Ovakve izborne uslove imali niste. U smislu toliko su dobri, u smislu toliko su dobri, a ponajbolje za one koji, da nismo ove mere mi sproveli, ne bi verovatno imali čemu da se nadaju na izborima.

To su svi oni koji su živo zabrinuti za pitanje a zašto sada imamo bolje i kvalitetnije izborne spiskove nego ikada, a zašto je danas formiran Nadzorni odbor za koji su vikali 20 godina treba nam, treba nam, treba nam, bili u prilici da ga formiraju, a nisu se našli dužni da ga formiraju ni jedan jedini put, ali vidite mi jesmo.

To je odgovor na pitanje istih onih koji su pričali upravo o REM-u, evo ovom REM-u koji je tema danas, kako je to uzrok svih njihovih životnih, političkih i svih drugih problema i šta bi? Još jednom da vas podsetim, realizujemo poslednju stavku na spisku. Izabrali smo već tri člana REM-a krajem prethodne godine, a evo danas razgovaramo o još dva.

Ne postoji ni jedan jedini aspekt izbornog procesa koji nije unapređen, i to značajno unapređen, i još jednom, ako treba da se podsećamo, ima toga gde god da zagrebete i kad je reč o tim biračkim spiskovima, i kada je reč o radu RIK, zar nisu ispunili jednu od obaveza, završili obuke instruktora krajem prethodne godine? Danas ti ljudi koji su te obuke prošli, a nikada se tako nije radilo, obučavaju sve one koje su delegirale poslaničke grupe ili političke stranke koje nemaju poslaničke grupe, rade sa desetinama hiljada ljudi koji će da sprovode izborne radnje u praksi, koji će neposredno da budu zaduženi da izborni proces bude bolji nego ikada.

(Nemanja Šarović dobacuje.)

Učestvovaće i oni koji vole da dobacuju iz klupa. Tako je, imaće priliku da daju svoj doprinos na svoj način, ne mora samo dobacivanjem. Pošto se brinu za to da li mogu da izađu iz frižidera, kako sam čuo, neka izađu slobodno.

Dakle, apsolutno sve smo uradili i više od onoga što nikada niko nije našao za shodno. Sećate se sigurno, taj Nadzorni odbor, pričali smo tada, pet članova smo birali na predlog poslaničkih grupa iz ove Skupštine ovde. Koliko je od tih pet izabrano na predlog različitih opozicionih poslaničkih grupa? Tri, većina.

(Nemanja Šarović dobacuje.)

I ovi što vole da dobacuju imali su svoj predlog i taj njihov predlog je usvojen.

Ovi drugi koji vole da kažu da su svi mediji pod kontrolom vlasti, doduše, nemojte da pričate o ovima koje držimo mi i nemojte da pričate o ovima gde smo urednici mi i koje uređujemo mi, ali sve sem toga, to nešto što ostane, sve je pod kontrolom vlasti, pa kada ih pitamo – dobro, otkud onda da ste vi gosti u svim tim drugim medija, onda prebace priču na nešto drugo – ma, ne, to je u stvari više pitanje REM-a, nije pitanje što sam ja bio tamo, nemojte da me pitate što sam bio, ja ću da tvrdim da nisam bio nikada.

Znaju dobro i jedni i drugi, imali su pravo da učestvuju, da kandiduju svoje ljude i te kandidate, ko god da ih je predložio, ko je prihvatio da u tome učestvuje, mi izglasasmo.

U pravu je predsednik nadležnog odbora, kada smo se izjašnjavali o tri člana Saveta REM krajem prošle godine, jednog jedinog davala je kao svoj predlog Skupština, odnosno odbor na predlog poslaničkih grupa i političkih stranaka. Tog jednog jedinog mi smo opet izglasali, mi kao većina, na predlog opozicione poslaničke grupe. Toliko je strašna naša kontrola i…

(Nemanja Šarović dobacuje.)

… toliko se strašno bojimo vas koji volite da dobacujete iz klupa, pa moramo nešto mnogo da kontrolišemo.

Danas mi razgovaramo o još dva predloga. Jedan je došao iz Autonomne pokrajine Vojvodine, njihovog nadležnog odbora, drugi je predlog Udruženja novinara.

Dakle, ne, ne, neka slobodno viču, ja i ne očekujem ništa drugo do da ti isti viču svaki put kada mi odavde govorimo, drugačije bi bilo samo prijatno iznenađenje, ali da ne očekujemo čuda.

Kada mi to kompletiramo, dame i gospodo narodni poslanici i vi građani Srbije koji ovo slušate, da znate, imaćemo od ukupno devet članova REM-a pet potpuno novih ljudi. Dakle, gospodin Krlić je lepo rekao, a gospodin Vukadinović klimnuo glavom, koliko sam video, pet od devet potpuno novih ljudi. Šta vam onda to znači? Da li to onda znači da mi pokazujemo da od nečega strahujemo, da imamo neku strašnu potrebu da bilo šta kontrolišemo? Ne, sve suprotno.

Kada nas optužujete, a optuživali ste, jel tako, a niste, gospodine Vukadinoviću, izgovorili reči – izvinjavam se zbog toga, pričali ste malopre – ne mislim da je nešto loše da se čovek izjasni kada čovek nešto pogreši itd, itd, ali da to završite i zaključite sa rečima – i zbog toga se izvinjavam što sam optužio vas u skupštinskom odboru, vas iz SNS da hoćete nekog svog kandidata preko Privredne komore da, na silu Boga, izglasate. To ne rekoste. Dužni ste to da izgovorite, jer ste vi optuživali druge za to, a to se, kao što vidite, desilo nije.

Onda kaže neko – REM ste vi držali pod kontrolom sve vreme, ali samo nikako da nam objasni kako to, kako to kad je taj isti REM nama zabranjivao, našoj stranci zabranjivao, našim predloženim listama u kampanji zabranjivao izborne spotove, a mi ih držali pod kontrolom, je li? Kome su to drugom radili? Da li znate da su radili vama nekad? Ja nešto ne mogu da se setim, a znam da su radili nama, i to ne u jednoj kampanji, već više puta. Kao što znam, a zna cela Srbija, da su dozvoljavali sramne spotove, onako namontirane spotove, potpuno iskonstruisane, iskarikirane na račun naših kandidata koje su pravili drugi, emitovali drugi. Ništa tu nije bilo sporno za REM. To je tada bilo sve lepo i demokratski.

Nama zabranjuju spotove, ove druge ne diraju, koliko god bili mimo svih standarda i onda neko dođe i kaže – ma ne, vi ih držite u šaci. Pa eto, tako i toliko ih držimo u šaci, ali, kao što vidite nikakav problem sa tim nemamo, jer mi znamo, izborni uslovi, nama odgovara da budu samo liberalniji, da budu samo kvalitetniji, da budem na višem standardu nego ikada ranije. Naravno i pod takvim uslovima, pa možda baš, pre svega, pod takvim mi možemo samo da dobar rezultat na izborima očekujemo, a možemo još nešto da uradimo, da kažemo – jel vidite, mi smo učinili da budu bolji nego ikada u Srbiji. Nije niko drugi.

Šta je problem to reći? Šta je problem reći pošteno – učestvovao sam u tom dijalogu koji se vodio u Narodnoj skupštini? Šta je problem reći – bio prisutan, slušao sam i znam da jeste dijalog u pitanju i znam da smo o ovim stvarima razgovarali svi i da smo se složili da će ovo da predstavlja značajna unapređenja i da su svi koji su učestvovali u tome rekli – ako se ovo desi, pa to će da bude fantastična stvar. Da budemo do kraja iskreni, rekli su – ako se bar deo od ovoga desi, to će da bude fantastična stvar, to će da bude bolje nego ikada. Šta je sada problem kada se to realizovalo, biti pošten i kazati – svaka čast. Šta je problem priznati - stvarno jeste bolje nego ikada.

Znate ko to neće da prizna? Samo onaj ko iz sebičnih političkih razloga nema interes da bude pošten, da bude iskren, da bude korektan pa da kaže – jeste tako je. Samo onaj ko ima sopstveni lični interes da zažmuri i da pokušava sve nas ostale da ubedi da smo glupi i gluvi i kod očiju slepi.

Šta je problem da, recimo, ti koji su učestvovali u tom dijalogu, pa nek nemaju veze sa opozicijom ni parlamentarnom ni vanparlamentarnom, nego neka bude, evo, sada pričamo malo o tim nevladinim organizacijama koje su bile prisutne ili o predstavnicima Evropskog parlamenta. Neke ste pominjali danas, Nota Bene, gospodin Kukan i gospodin Flekenštajn koje ste pominjali, su neposredni izaslanici, predstavnici aktuelnog predsednika Odbora za spoljne poslove Evropskog parlamenta i u tom svojstvu su bili prisutni. Da znate, i jedan i drugi su vrlo korektni ljudi i to će da vam kažu i oni koji se sa njima slažu i koji se sa njima ne slažu. Mi se, ne mali broj puta politički nismo slagali, ali evo kažem vam, to ne znači da mislimo da su nekorektni ljudi u pitanju.

Ali, neka kažu šta se dešava sada kada smo mi došli do poslednje tačke na spisku. Da li su sada uslovi kako treba? Ko je korektan među njima? Reći će vam – tako je, dogovorili se, rekli ako to bude reč jednu nećemo moći da dodamo više. Ako su korektni priznaće danas - tako je.

Uostalom, kada pričamo o tome šta misle Evropa, pominjali su neki i Tanju Fajon i Vladimira Bilčika, samo da podsetim. Tokom poslednjeg boravka ovde oni su bili u društvu evropskog komesara, gospodina Varheljija i uz dužno poštovanje svima, zna se ko tu delegaciju vodi i čija je tu reč najvažnija. Znate šta je rekao evropski komesar, pošto su ga direktno pitali ovi njihovi novinari koji pokušavaju na svaki način da tu i tamo iskamče neku izjavu, kojom će posle da mašu i da kažu – evo, Evropa smatra da nešto nije kako treba? Pitali ga - dobro, sada da se održe izbori, jel bi bili fer i demokratski, očekivali da će da čuju ne znam šta, a ovaj čovek im je lepo rekao – slobodni i fer izbori u Srbiji su tu. Tu su, imamo ih. Rekao im je – možemo da kažemo, sada vam citiram – uslovi su ispunjeni, ali to mora biti preneto ljudima.

Prenesite ljudima. Šta je problem? Dakle, nije važno da li je reč o aktuelnim, danas aktivnim članovima Evropskog parlamenta ili bilo kome drugom iz Evrope. Da li smo uradili što smo se dogovorili? Jesmo. Jesmo uradili i više od toga? Jesmo. Uslovi su ispunjeni, treba to reći ljudima. Izvolite, recite to ljudima.

Nevladine organizacije, gospodine Krliću drago mi je što ste pomenuli, da su imale značajno interesovanje za ovaj postupak koji ste vi vodili pred svojim odborom prethodnih dana. Drago mi je što čujem da su prisustvovali i da su se sa vama saglasili da je sve urađeno po najvišim mogućim standardima. Ako sam dobro razumeo, i na svom sajtu su pozitivne komentare izneli na tu temu. Reč je o jednoj od tih nevladinih organizacija. I tu treba biti iskren, neki među njima jesu korektniji od drugih, mada ne mogu da kažem da smo se sa bilo kim tu složili na temu one suštinski važne mere, koju smo takođe mi izglasali ovde, a tiče se smanjenja nivoa cenzusa sa pet na tri posto.

Ljudi, kažite to slobodno. Pošteno je reći otvoreno. U tom smislu, nikada u Srbiji nisu bili bolji uslovi za izlazak na izbore. Pa kad je postojao niži izborni prag? Nikada. Sa pet, spustili smo na tri posto. Na republičkom nivou, takav nije bio nikada. Na lokalnom nivou vratili smo onaj koji je bivši režim dizao sa tri na pet, zato što je pokušavao da u tom momentu sabotira neke stranke za koje je smatrao da ga ugrožavaju na lokalu, ali i tu i na lokalnom i na republičkom nivou, tu pogotovo, tako je dobro da nikad ne možete da kažete da je bolje bilo.

Nismo se tu složili sa ovim nevladinim organizacijama, samo oni znaju zašto, kada kažu – ne sme da se bilo šta menja u mesecima pred izbore, a zaboravljaju, odnosno nemaju šta da kažu kada ih pitamo – kako je onda bilo u redu da menjamo četiri izborna zakona u decembru? I vi ste rekli, i evro poslanici rekli i mi se složi, u redu, uradićemo to zato što će to da unapredi izborne uslove. Onda je sve bilo u najboljem redu.

Danas ne umeju da se iskobeljaju iz pitanja kako može u decembru, a ne može 15 dana kasnije. Nema obrazloženja, ali da znate, i te izmene zakona, četiri zakona jesu jedna od stvari koje smo mi uradili po prvi put. Po prvi put u istoriji višestranačja vi imate definisano šta je tačno javni resurs, šta se tačno podrazumeva pod radnjama u okviru kampanje, šta je zloupotreba, šta sme, šta ne sme, sve ono što su različite misije OEPS-a iz godine u godinu. Od 2003. pa na ovamo, ali iz godine u godinu kada su dolazili na izbore, stavljali su u svoje zaključke – trebalo bi definisati zakonima, nije jasno, nije precizno, shodno je slobodnom tumačenju.

Evo mi po prvi put precizno definisali zakonima i ne može čovek, ako je pošten ništa drugo da kaže nego svaka čast, jeste tako. Ali, neće da priznaju mnogi samo zato što, još jednom podsećam, smatraju da nemaju neku računicu.

Kada pričamo o nevladinim organizacijama, jel su te iste organizacije pričale pre godinu i nešto više dana – ne valja Narodna Skupština, nije dobra skupštinska praksa, pa ste pričali isto sve što i oni – previše je hitnog postupka, jel tako bilo? Bez obzira što smo mi objašnjavali da ima u drugim državama u okruženju i više i smatraju da je tamo normalno, a nama ovde solite pamet, ali nema veze. Pričali ste mnogo je toga, pričali ste da smetaju amandmani kada ih podnese neko sa ove strane, a ne smeta ništa kada ih podnesu sa ove strane, ali naši su veliki greh.

Pričali ste da nema dovoljno javnih slušanja, pričali ste da se ne raspravlja dovoljno o budžetu itd. Jel smo rekli mi i vama i tim nevladinim organizacijama – nije nikakav problem, jel smatrate da je to nešto sporno? Nikakav problem nemate, videćete u par meseci od danas, sve će to da bude baš tako kao što ste rekli.

Ajde da vidimo, hoćete biti pošteni da tada da se dogodi kažete – skidam kapu, svaka čast, tako smo i hteli, sada je odlično i šta je bilo? Pet posto je, čini mi

se za celu prošlu godinu hitnog postupka bilo u ovoj Skupštini. Kada je u istoriji to bilo? Nikada. Bukvalno nikada, kao što nikad nije bilo ni tog nadzornog odbora koji ste tražili. Sada ga mi usvojili, a vi niste nikada, ali nema veze.

Koliko ima javnih slušanja? Više nego ikada. Koliko ste puta vi, kada ste bili u prilici da stavite na dnevni red neki predlog nekog predstavnika opozicije to i učinili? Nula. A mi sada uradili, ne jednom, dva puta je bilo, čini mi se u poslednjih godinu dana samo. Jedan se tiče i ovih izmena Zakona o izboru narodnih poslanika, jedan se ticao predloga da se raspravlja o AP Vojvodini. Mi to uradili prvi put, a kada je bilo takvih primera sa druge strane?

Ne samo da smo to uradili, nego smo pitali – hajde sada vi iz nevladinog sektora, kažite to je to, to smo tražili, svaka čast. Odgovor je bio – ne, nećemo, prerano je. Što je prerano? Zato što još nije raspravljan budžet, pa ako bude raspravljan budžet i ako bude posebna tačka dnevnog reda i ako bude dvostruko vreme za raspravu, e onda ćemo da priznamo da ste sve uradili.

I bio je budžet, bio je na vreme, i bio je posebna tačka za raspravu, jedina tačka za raspravu, bio je u dvostrukom vremenu. Pitamo – šta bi sada? Hoćete sada biti pošteni da kažete svaka čast i sve je po najvišim standardima i sve je bolje i kvalitetnije nego bilo gde u Evropi da mi znamo? Oni kažu – pa, dobro, evo priznaćemo.

Znate kako su priznali? Evo vam sa sajta „Crte“ – usvojen je budžet za 2020. godinu, to je korak na dugom štapu do suštinske kontrole. U al' ste priznali i al' ste pohvalili. Kaže – usvojeno je onako kako smo tražili, ali to je tek korak na dugom štapu. Pa još kažu, hvale se time – u Parizu su saopštili da sve ovo što je usvojeno, što su oni tražili, u čemu su oni učestvovali, smatraju nije dovoljno, jer kaže – rezultati na izborima će biti u spornim izbornim uslovima.

Jel ovo pošteno? Jel ovo korektno? Učestvovali u tome, uradili sve što smo dogovorili, vi sami bili u prilici da definišete zajedno sa nama rešenja i kada smo sve uradili što smo dogovorili, vi izašli da kažete tamo u Parizu nekome – biće sporni izborni uslovi. Kada kažem nekorektno, na ovom mislim i za skupštinsku praksu i za pitanje ovog posla koji smo obavili zajednički unapređujući izborne uslove u Srbiji.

Ovo su direktno pitanja i za CRTU, a i za sve ostalo, za nevladine organizacije, a mogli bi koju reč da kažu i drugi koji su u tome učestvovali.

Pa pitaju, a što samo dva puta ste stavljali predloge opozicije na dnevni red, protekle godine? Što samo dva, a što samo nula, su radili svi koji su bili u prilici da to rade pre nas?

Ti sa kojima idete na miting ispred predsedništva zajedno, drmusate ograde i slikate selfije, pri tom. A što samo nula i tada je bilo sve sjajno i dobro, a sada je dva malo. A što samo vodite kampanju pod naslovom – demokratija, drhti od straha, ne dajmo je.

A, gde to demokratija drhti od straha? Jel tamo gde biramo predstavnike opozicije u nadzorne odbore i u Savet REM? Jel tamo gde opozicija drži sve medije koje hoće i televizije i dnevne novine i nedeljnike, gde to drhte od straha? I pri tom kažu – al, ne kažemo mi da treba da se glasa ni za ove ni za one, nego drhtimo od straha zato što hoćemo nešto drugo, hoćemo da se zajednički borimo.

Sada da vas pitam jednu stvar. Šta je suština i šta je predloženo rešenje onih kojima ništa ne valja, kojima kada uradite sve što ste se dogovorili i to uradite najbolje u istoriji, još jednom ponavljam, u istoriji višestranačja, i kada uradite i više nego što se iko nadao, opet ništa ne valja.

Šta je njihovo rešenje, šta je njihov predlog? Ne valja im ništa, uslovi su im nikakvi i na izbore neće uopšte. Neće bivši režim, neće, ko sve beše neće, neće Đilas, neće Jeremić, neće ljotićevac onaj iz Dveri. Za ostale nisam siguran. Zelenović izgleda hoće, Paunović izgleda hoće, Stamatović već odavno hoće, hoće i ovi, jel?

Ne znam. Nisam siguran. Jer vidim ovog ljotićevca da je rekao, on hoće na vlast bez izbora i preko ulice i još kaže, pazite kako je to veliki junak u pitanju i kako je to pametan političar u pitanju.

Hajde vi ostali, ti Zelenoviću, ti Paunoviću, ti Stamatoviću i ovi na Starom gradu, hajde vi blokirajte svoje opštine i gradove, hajde vi sabotirajte na izborni dan, da se održi izborni proces, pa ćemo na taj način da izazovemo belaj.

Radite to vi, vi rizikujte da budete krivično gonjeni, a ja hrabri ljotićevac, ja neću, nego ću ja da dođem da vas branim, ja ću da dođem da vas ne dam.

A šta hoće? Jel ovo znači, ja ne znam kako ovo tumačite, da je otvoren poziv da se ljudi međusobno sukobljavaju, da se sukobljavaju sa državom, da se provocira nasilje na ulici, sukob koji bi mogao da vodi, šta u kakvu eskalaciju, jel moguće da neko sanja građanski rat, kao srećno rešenje za bilo šta, politički ovde?

Još malo završavam, rečenicu ili dve. Ko ovo može da podrži?

Dakle, samo onaj, završavam, kome je problem da prizna uspehe Srbije.

Što je problem priznati uspehe Srbije, jer ih ljudi vide svojim očima? Evo pogledajte Fajnešl tajms, vi ste, čini mi se, govorili o tome danas, gospodine potpredsedniče. Jel nije problem uglednim ljudima iz sveta koji se ozbiljno bave analizom ekonomske situacije da kažu, evo, danas je izašao taj tekst i Srbija je, citiram vam ovo – jedan od evropskih ekonomskih zvezda. Zašto to kažu, objašnjavaju.

Zato što je preporodila svoju ekonomsku situaciju od 2012. godine, kada je bila na ivici ponora, to ljudi kažu. Postala je stabilna ekonomija, kontinuirano beleži rast ranih investicija, BDP, pao je nivo javnog duga itd.

Šampioni smo po investicijama, oni navode da je nezaposlenost ispod 10%.

Dakle, sve one stvari koje mi pričamo i koje ljudi svojim očima vide, može čovek da prizna, može bilo ko da prizna, ako je dovoljno korektan i pošten, a važno je da se zna da su ovi rezultati ne samo u našoj ekonomiji, nego i kada je reč o dostignutom nivou demokratije i slobode, došli upravo u ovo vreme, bilo to nekome teško da prizna, ili ne, ali činjenica je upravo vreme kada se o Srbiji starao Aleksandar Vučić, SNS, kada se naša politika sprovodila i kada ste pitali gospodine Vukadinoviću, ko će kome sutra da veruje uz ovakvu situaciju u zemlji?

Nije toliko važno ni kome veruju predstavnici Evropskog parlamenta, ni Međunarodne finansijske institucije. Znate šta je najvažnije?

Najvažnije je kome narod veruje. Taj narod kada pitate, a biće pitan ponovo za nekih dva meseca, taj narod jasno, glasno, nedvosmisleno kaže, veruje Aleksandru Vučiću, veruje SNS, veruje da ova zemlja može da gradi budućnost sa uspehom zato što sledi politiku poštenih i sposobnih ljudi.