Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/9426">Vladimir Orlić</a>

Vladimir Orlić

Srpska napredna stranka

Govori

Sve je u redu gospodine predsedavajući, ako mene pitate.

Vidite ovo. Ovo vam je primer koji pokazuje koliko ste zapravo nedosledni.

(Vojislav Šešelj: Šta?)

Koliko ste nedosledni u priči i odnosu.

Kažete, kada se ukaže na nešto loše što radi taj Bastać kog držite na vlasti na Starom Gradu, nema dokaza zato što nije presuđeno i ne možete vi da se odredite prema tome zato što presude nema.

Sa druge strane, koliko puta na svakoj sednici mi slušamo od vas optužbe na račun ljudi iz Vlade i pozive da vam na reč verujemo. Nema presude, nikakve.

Naravno, mi smatramo, ljudi nisu krivi za to što vi tvrdite, a vi i dalje uporno tvrdite i kažete - ma ima da se veruje na reč kad vi to kažete, a ovamo tražite presude za svoje saradnike, odnosno ljude koje na vlasti održavate. Mislim da to do kraja nije baš dosledno, ali znate šta, vi možete da se uverite u činjenično stanje, niste nikakva opozicija na Starom gradu, vi ste tamo vlast. Vi možete da dođete do dokumenata, do izveštaja, pa da se uverite crno na belo, jel tačno ovo što pričam, ili nije tačno, jesu li nestali milioni za ove programe „pomoći u kući“, ili nisu, jesu li utrošene desetine miliona na izmišljene saradnike koji su u stvari lični telohranitelji, kriminalci neki Bastaćevi. To možete sve lepo da utvrdite tamo, tamo ste vlast, dobijate svu dokumentaciju. Jel istina ovo što pričamo za sportski centar ili nije? Sve je to evidentirano i zabeleženo. Niko vama nije prepreka da te stvari utvrdite.

Ono što je mnogo važnije, kad se kaže - neko je državu oblatio pred svetom, pa vam je to najveći problem, ja stvarno ne razumem kako drugačije nego užasan šamar državi Srbiji, kao izlučevinu pljuvačnih žlezda na licu Srbije, čovek može da tumači ono što je ispred galerije „Progres“ radio Bastać sa sve samim rukovodstvom opštine Stari grad, koje na vlasti držite. Ono je, ljudi, sramota za Srbiju. Ono je uništavanje našeg ugleda u svetu.

U danima kada se u ovoj zemlji, u gradu Beogradu održava Inerparlamentarna unija, više od 150 država sveta poslalo svoje najviše državne delegacije da ih mi ovde ugostimo, da pokažemo i Beograd i Srbiju, da učvršćujemo svoje odnose, da pokažemo kako izgleda zemlja slobodnog naroda, ljudi koji mogu sa svima u svetu da budu prijatelji, kako ne može niko drugi u Evropi, nijedna druga država u Evropi nije mogla da bude u ulozi domaćina kakav je bila Srbija, šta uradi Bastać i ovi njegovi bezumnici? Kažu - evo malo epizoda nacizam 1933. godina u sred Beograda, pa u Opernplac berlinski da pretvaraju Knez Mihailovu ulicu, da nas na taj način sramote, pred 150 državnih delegacija iz celog sveta. Mislim da je to šteta za Srbiju, dakle, takva sramota kakva se ovoj zemlji nije desila, ja je ne pamtim.

Nikada niko nije sebi dozvolio da knjige u ovoj zemlji pali. Nije to bilo ni u vreme Drugog svetskog rata, ni u vreme onih kriza, izazova, kakvih smo imali 90-ih. Bilo je i teških vremena, bilo je i mržnje u narodu, ali toga, takvih pojava, nikada nije bilo. Takvi to urade 2019. godine, iz čista mira, reklo bi se. To je sramota za zemlju.

Ako pričamo o tome ko štetu u zemlji pravi, ja kažem – takvi je prave, narodu koji su besomučno opljačkali, ali i ugledu zemlje koliko su pametni i mudri. I takve držati na vlasti, davati im priliku da koriste narodne resurse da te i takve stvari rade, pa ja mislim da za to nema racionalnog opravdanja.
Ne njegov ni otac, ni stric, ni deda, nego Branko Miljuš, koji je rođen 2. januara 1972. godine itd, da vam ne čitam celu biografiju. Znate li odakle je čitam? Sa sajta opštine Stari grad. Dakle, taj Branko Miljuš, koji je to palio što ste vi videli, on je član veća opštine Stari grad. Kad vam kažem Bastaćevi ljudi, pa na to mislim. Ja kažem ljudi koje držite na vlasti time što ste deo većine na opštini Stari grad, pa na to mislim.

Tog Miljuša kog ste videli, dobro ste videli, ja sam video isto, tamo kako komanduje onoj drugoj dvojici ili trojici, koji su svi prepoznati da su oni bili na snimku i oni palili. Taj Miljuš, član veća opštine Stari grad, organizuje, on ih doveo, sa Bastaćem ih doveo. Videli ste sigurno na tim snimcima i Bastaća kako juriša rame uz rame sa Miljušem na galeriju „Progres“, kako trče za Goranom Vesićem u nameri da ga linčuju. Jeste li videli snimke na kojima taj Bastać, sa tom svojom ekipom sa Starog grada, pokušava da zaustavi vozilo Gorana Vesića u garaži Obilićev venac? Jeste li videli zajedno, rame uz rame, tog Miljuša kog ste prepoznali, dobro ste prepoznali, što je član veća opštine Stari grad, tamo ga držite na vlasti, kako zajedno sa tim Bastaćem, predsednikom opštine kog držite na vlasti, ide pred kuću Goranu Vesiću? Snimali se ljudi, hvalili se, kao što su se snimali da knjige spaljuju, da se pohvale, veliki junaci, tako su se snimali kako mu idu pred kuću, gde sa porodicom živi, da mu tamo prete.

Kad pričamo o fašističkom piru u Srbiji, jeste to i spaljivanje knjiga, ali jeste i opsedanje kućnog doma, koji je svetinja, koji je svetinja i nikada to niko u ovoj zemlji nije radio pre tih i takvih bezumnih ljudi. Radili su u Mađarskoj ovi fašisti iz Jobika. To je jedini slučaj koji ja znam. A ovi krenuli da to kao uzor kopiraju u Srbiji.

Kad vam kažem nešto što Srbiji apsolutno ne treba, nešto što je za Srbiju samo teška sramota i ništa bolje i ništa pametnije od toga, ja na te ljude mislim. I kad kažem i kriminal i kad kažem i šteta koja se pravi, vrlo svesno se pravi, ja na te ljude mislim. Dajte, molim vas, obezbedite izveštaje za koje znam da ih znate i znam da ste za njih čuli, jer smo mi o njima govorili ovde sa vama u ovoj sali. Ako predsednik vaše stranke to nije video, dajte čoveku, jer smo mi o tome razgovarali sa vama.

Državna revizorska institucija, koliko je stanova ustanovila da fali na opštini Stari grad. Pričali mi sa ljudima ovde i ne samo tamo, isto to su utvrdili na drugim mestima i u Beogradu, gde su vlast držali Đilas i njegovi, ali gde drže i danas. U gradu Šapcu isto.

Dakle, to je nivo štete koji je nepobitno utvrđen. Državna institucija ga je utvrdila. Ja vam lepo kažem, ako smatrate da to nije dobro, svaka čast. Slažemo se oko toga. Svaki normalan čovek će se složiti, to nije dobro. Vi ste u prilici da to presečete. Onog momenta kada uskratite podršku za boravak, dalji boravak na vlasti tom i takvom Bastaću, tom Miljušu i ovim ostalima što su knjige palili. Vi ste jedno zlo koje se dešava na teritoriji grada Beograda, zlo za jednu opštinu, ali i za grad, ali i za državu, jer, još jednom, državu brukaju imitirajući nacističke lomače. Vi ste to jedno zlo sprečili. Ja mislim da nema razloga da ne postupite tako, ako se već oko ovih stvari slažemo.
Dobro, sad baš da je policija tu spašavala ovog ljotićevca Obradovića, nisam siguran. Meni je delovalo, možda grešim, takav je moj utisak bio, da je on bežao iza leđa policije, da se tamo zakloni, sakrije, pa je možda zbog toga delovalo kao da ga neko štiti.

Nije to važno. Ozbiljnije su stvari ovde u pitanju. Znate, mi pričamo o nekim nalazima, rezultatima zvaničnih izveštaja, izveštaja koje su sačinile relevantne institucije. Razgovarali smo mi o tome ovde i pokazivali te izveštaje. Ako treba da ih donesemo ponovo, nije problem nikakav, sad će stići brzo.

Dakle, da se vidi, kada neko kaže malopre – hoću da bude osuđen, ja pitam – što ne primenjujete isti aršin svuda, onda se koriguje i kaže – nisam rekao da hoću da bude osuđen, hoću da se to utvrdi od strane nadležnih. Ja kažem – evo, utvrđeno, sad ćete videti, pa se treći put koriguje i kaže – vraćam se na ono prvo. Ako hoćete ozbiljno, nije problem, sad će da stignu izveštaji, pa slobodno pogledajte. Kažem vam, već smo dostavljali, pokazivali i već se to vidi i zna.

Politička odgovornost je ono o čemu mi pričamo ovde. Niko ne očekuje od vas da vi sad uzmete i prekršajno osudite ovog Miljuša kog ste, kažete, videli svojim očima da je organizovao paljenje knjige. Pitamo – da li ima tu političkog stava sa vaše strane? Ako ima, vi onda kažete – ovaj više ne može po našim kriterijumima da bude na rukovodećem mestu u opštini u kojoj se mi pitamo, a vi se pitate. Vi se pitate. Dakle, vi ga tamo držite da bude opštinska vlast, i Bastaća i njega. Ima li političke odgovornosti u tom spaljivanju knjiga? Smatram da mora da bude. Ako ćete da pokažete neke vrednosti i da ne služite slepo njihovim interesima za tu i tamo poneko mesto u nekom lokalnom preduzeću ili neko nameštenje, onda se kaže – izvinite, mi ovo više ne podržavamo.

Da li će da reaguje prekršajni sud ili neće? Nema nikakve veze sa tim da li ćete vi da pokažete politički stav. Baš kao i u slučaju Bastaća. Znate, čovek je uhvaćen u švercu deviza. Kako će on da prođe, što se tiče prekršaja kao prekršaja, to je jedno pitanje, a druga je stvar ima li tu političkog stava i odgovornosti. Vi ste u prilici da kažete – ovaj čovek će da nastavi da rukovodi jednom gradskom opštinom i da se kiti kako on nekoga predstavlja, kako je neki politički lider ili neće. Da li vi želite da kažete – nije sporno što je čovek švercer deviza, što je najbliži saradnik Dragana Đilasa, što je jurišao na galeriju „Progres“, što je organizovao linčovanje političkih protivnika, što je opsedao kuće, uznemiravao porodice? Za to vi treba da date politički stav.

Gradska opština Stari grad u godišnjem budžetskom izveštaju o radu budžetske inspekcije za 2015. godinu nalazi se, ovaj aparat nije pokazao evidenciju strana, u poglavlju 10. Ne piše koja strana tačno, ali nalazi se u poglavlju 10. Ovo ću da vam ostavim danas. Po izvršenoj kontroli primene odredaba člana tog i tog Zakona o budžetskom sistemu utvrđeno je da je predsednik gradske opštine Stari grad zasnovao radni odnos sa tri nova lica na neodređeno vreme na taj način što je prilikom postavljenje na mesto pomoćnika predsednika gradske opštine, uzimajući u obzir izuzetak od zabrane zapošljavanja koja se odnosi na postavljena lica u skladu sa članom tim i tim zakona, a posle samo pet dana ta ista lica razrešavao dužnosti pomoćnika, a načelnik uprave gradske opštine Stari grad svojim rešenjima raspoređivao na sistematizovana radna mesta u upravi.

Dakle, ovo što se dešava sada na opštini Stari grad je isto ono što ste, siguran sam, 10 puta kritikovali javno kada se dešavalo na drugim opštinama, a isti ljudi radili, ista je ovo organizacija. Na Voždovcu, čini mi se, toliko su veštački rotirali i postavljali za pomoćnike predsednika opštine, kada je žuto preduzeće vladalo tamo. Mislim da je tamo je možda jedina gradska opština na kojoj je svaki građanin, koji uđe na njihova vrata, mogao da se pohvali – lično me primio i dočekao predsednik opštine. Znate zašto? Pedeset i nešto svojih ljudi su veštački postavljali na mesto pomoćnika, pa onda raspoređivali na druge dužnosti, da su i portiri, vratari bili pomoćnici predsednika opštine u nekom trenutku.

(Predsedavajući: Hvala.)

Isto to se danas dešava kod vas, utvrdila je nadležna institucija, prikazala i, kad pitate – hoćemo dokaze, ja vas pitam – šta vas sprečava da po ovim dokazima postupate. Ako vas mrzi da čitate, kažite politički stav – da li zaslužuje da predstavlja bilo koga neko ko imitira fašistički Jobik mađarski ili naciste Hitlerove iz 1933. godine? Zaslužuje li Bastać, koji to radi, Miljuš, koji to radi, i ostali rukovodioci opštine Stari grad da se pitaju bilo šta? To je pitanje vrednosti.
Uvek je tako.

U jednom krugu replika Vojislav Šešelj tvrdi jedno. Ja kada ga to isto pitam, onda menja, pa treći put vraća na prvo.

Znači, dok ne utvrdite da li vam je dovoljno to što je nadležna institucija nešto utvrdila ili nije, ja ću da vas podsetim samo šta vi tačno konkretno sada branite. Utvrdila je ta budžetska inspekcija, pored ovoga što sam vam već čitao, još da su nezakonito angažovana lica po ugovoru o delu, po ugovoru o privremenim i povremenim poslovima, preko omladinske i studentske zadruge u upravi gradske opštine, zatim Poslovni centar „Milan Gale Muškatirović“, jel ste pitali gde je to utvrđeno, evo ovde u ovom dokumentu je utvrđeno, takođe opet nezakonito višak zaposlenih ima veze sa onih 100 miliona štete. Nije to jedino preduzeće. Evo vam i javno preduzeće Stari Grad „Parobrod“, to je ustanova kulture gradske opštine. To je sve utvrdila inspekcija.

Vi kada kažete – ja sa tim nemam ništa zato što taj Bastać nije moj član, ni taj Miljuš nije moj član, mene zanimaju samo moji članovi. Jeste li izbacili iz spiska članstva one ljude koji kao odbornici ove stvari podržavaju i za ovo glasaju? Niste. Vi ovde tvrdite – to je uz moju saglasnost, to je uz moj blagoslov, to je po mom kriterijumu da se podržavaju dobri i pošteni ljudi na lokalu ko god da su.

Ne može da bude dobar i pošten čovek jedan Bastać koji je dokazani švercer deviza. Čovek je sam priznao, za novine izjavio – jesam, prenosio sam devize te za koje su objavili da sam ih prenosio u tom iznosu koji je objavljen, sve sam priznaje, ali hoće nama da da kaže da je on nevin u celoj priči zato što, zamislite, nije znao koliko sme, a koliko ne sme.

Da li vi, evo vi ste rekli da ste najbolji pravnik ovde, smatrate da to što neko nije znao kako glasi zakon njega oslobađa odgovornosti i krivice? Neće biti. Znate to jako dobro, nego je druga stvar ovde po sredi. Treba sada da se malo pravimo naivni. Švercer deviza po vašim kriterijumima i vašim vrednostima zaslužuje da bude predsednik opštine koga vi podržavate, za koga vaši članovi glasaju i kažu – ovaj treba da bude predsednik, za koga glasaju zajedno i sa tim LDP, koga ste pomenuli maločas, i oni su deo te vaše koalicije i kojekakvi drugi reslovi žutog preduzeća, a svi su danas u službi Dragana Đilas, jer mu je Bastać desna ruka za grad Beograd?

Dakle, Miljuš koji širi nacizam zajedno sa Bastaćem, spaljuje knjige, pravi nacističke lomače, linčuje druge ljude, pokušava da im fizički naudi, narušava svetinju tuđeg doma, jel po vašim kriterijumima političkim, svetonazorima, životnim, kako god hoćete, zaslužuje da predstavlja bilo koga i bilo šta u ovoj zemlji?

To je jedino pitanje koje se ovde postavlja. Sudovi neka rade svoje i oni koji se bave prekršajima i ovi koji se bave ozbiljnijim i težim delima, ali ako ćemo da pričamo o tome šta je vrednost, šta je ono što želimo u Srbiji, kakvu zemlju i društvo hoćemo da gradimo, onda pričamo o ovim stvarima o kojima govorimo sada. Dokazani kriminal, pravljenje štete za opštine, za gradove i za celu zemlju, bacanje ljage na lice Srbije, da li je to nešto što bilo ko treba da u ovoj zemlji podrži?

Ako smatrate da treba, ako građani smatraju da treba, neka slobodno pobedi Dragan Đilas i njegov klan na sledećim izborima, ali građani kažu – ne baš ne treba i zbog toga oni nemaju glasova ni za lek, zbog toga oni sebi pokušavaju alibi da nađu za to što nemaju glasova ni za lek u nekakvim besmislenim pričama o bojkotima. Činjenica je, kaže narod, nećemo to, ne treba nam to. Hoćemo poštenu Srbiju, domaćinsku, sposobnu, vrednu, Srbiju koja pobeđuje. Hoćemo Aleksandra Vučića i SNS. A ko je za one i onakve vrednosti, taj je sam sebe sveo na to da bojkotuje jer ne može sa cenzusom da se izbori.
Da li ćete do tih sledećih izbora opet da promenite stav o EU ili nećete, ne znam, ali nije to nemoguće i ne bi me iznenadilo, jer ne bi bilo prvi put. Uglavnom nije to ono što je ovde najinteresantnije.

Meni je nekako najinteresantnija ta priča o sledećim izborima na recimo, ovom nivou na kome ste sada, koalicioni partner ovog Bastaća i držite ga na vlasti.

Kažete - videćemo šta će da bude na sledećim lokalnim izborima, konkretno na opštini Stari Grad. Evo, ja mogu odmah da vam kažem šta će da bude, pobediće ubedljivo naša lista. Pobediće ubedljivo, jer, znate zašto?

(Vojislav Šešelj: Zakuni se ako smeš.)

Dakle, neće ljudi da glasaju za ove što pale knjige. Možete vi da ih podržavate i držite na vlasti koliko god hoćete, ali slažemo se nas dvojica u ovoj raspravi da je to odvratno, da je to neprihvatljivo. Isto to misli i narod. Mislite da će da glasa za to? Neće.

E sada, koliko vi rizikujete time što to držite na vlasti, da se sa vama poveže, to vi najbolje znate. A ja vam kažem, ne razumem zašto to na vlasti držite? Zašto tome dajete šansu da ponovo takvu štetu pravi sutra? Zašto tome dajete šansu da sutra opet kalja ugled ove zemlje? Jel treba opet da nam dođe neko kao što je bio recimo, pre neki dan Dmitrij Medvedev pa pred njim da napravi neku takvu glupost. Meni bi bilo neprijatno da znam da za to imam odgovornosti taman toliko što sam takvome dozvolio da nastupa kao neki predsednik neke gradske opštine i da takvu stvar uradi.

Dakle, to je ona vrsta odgovornosti o kojoj mi pričamo ovde. Sam taj Bastać, taj što dečije plišane igračke nabija na ražanj, što spaljuje knjige, što maltretira poštene radnike koji nikom ništa nažao učinili nisu, što ruši gradilište, taj što opseda Gorana Vesića i porodicu mu uznemirava, znate šta kaže na ovu temu o kojoj pričamo sada, šta će da bude nakon tih sledećih izbora na Starom Gradu? Kaže - ja ću da se zabarikadiram u prostorijama opštine i neću im dati da ovde uđu. Pita ga novinar - ali kako, tog momenta ti više nikakav legitimitet nemaš, ti više nisi predsednik opštine. On kaže - baš me briga. Time provocira te sukobe o kojima ste govorili, koje su provocirali kada su pokušavali da zauzmu RTS i tamo sa onim motornim testerama upadali i kada su opsedali zgradu Predsedništva i kada su jurišali na političke protivnike koje bukvalno kao neprijatelje doživljavaju, koje hoće fizički da zatru. Tu vrstu katastrofalnog odnosa prema ovom društvu, njegovoj stabilnosti, potrebama da se valjda neki elementarni red i mir uspostavi, oni će da demonstriraju, kako sam taj Bastać kaže - i dan nakon izbora.

Moje pitanje na kraju ostaje i nek bude pitanje za razmišljanje, vidim da je na mnoga pitanja ovde teško odgovoriti i mnoge odgovore dobiti neću, koliko god pitam, pa nek ostane za razmišljanje - hoće li oni koji danas drže na vlasti tog i takvog fašistu Bastaća, tog i takvog fašistu Miljuša, sa njima da postavljaju barikade unutar opštine Stari Grad ili će da se narodna volja poštuje i sprovodi?

U ovoj zemlji može samo demokratija da postoji, ako nas pitate. U ovoj zemlji može samo narodna volja da odlučuje, ako nas pitate. I u ovoj zemlji, ako se tako bude razmišljalo i tako ponašalo, ona ima neku perspektivu, ona ima neku budućnost i ti mladi ljudi o kojima govorimo imaju za šta da se bore i gde da ostanu, a u zemlji u kojoj je sve i svja lična volja diktatura i samovolja jednog Đilasa, jednog Bastaća, u kojoj oni kažu - ima da bude kako mi kažemo, ima da se troši kako mi kažemo, ima da se uzima koliko mi hoćemo, ima pravo da živi i da bude sa svojom porodicom u svojoj kući samo onaj kome mi to dozvolimo, to je zemlja bez bilo kakve perspektive, to je onaj mrak, propadanje, ono ništavilo u kom smo bili i kakav smo gledali do 2012. godine.

Zbog toga je tu izbor vrlo jasan. Neka ostane pitanje za razmišljanje - hoće li sa takvima da sprečava narodnu volju i uzurpira zgradu opštine onaj ko ih održava te i takve na vlasti danas ili će možda ipak da razume da je volja naroda nešto što u ovoj zemlji mora da bude neprikosnoveno. Mi kažemo mora i zbog toga Aleksandar Vučić i SNS imaju tu podršku koju imaju i znate šta, potvrdiće je i na tim izborima.
Kakva je realnost? To je uvek dobro pitanje. Da se pozabavimo malo i tim pitanjem.

Kad neko kaže da se SNS bavi evroatlantskim integracijama, a tako je rečeno, i da u tome postoji neki kontinuitet sa DS, taj konkretno kaže, da objasnimo ljudima koje pokušava da prevari, a neće da im kaže pošteno, da SNS gura zemlju u NATO, da SNS hoće da Srbija postane punopravni član NATO pakta, što je sve, samo ne tačno.

Da podsetimo, postoji na državnom nivou ustanovljena odluka, potpuno čvrsta, jaka i nije se nikada ni milimetar pomerila, da je ova država vojno neutralna država. Vojno neutralna, da se podsetimo šta to znači. To znači da nije blokovski svrstana ni na jednu, ni na drugu, ni na treću, ni na koju god hoćete stranu.

Šta je SNS uradila po tom pitanju? Srpska napredna stranka je to opredeljenje, državno opredeljenje ugradila u zakone. Mi smo kao parlamentarna većina, predstavljajući SNS, glasali za zakone koji se neposredno tiču pitanje odbrane, između ostalog, i vojnu neutralnost ugradili u zakone, i to nije više nikakvo deklarativno opredeljenje koje možete da vežete za nekog drugog. Za nas je to principijelni stav, stav koji je čvrst koliko i bilo šta što ova Skupština može da odluči, a zapitajte se da li vi možda mislite ili ne mislite kakva je važnost Skupštine u našem političkom sistemu i da li postoji neko važnije mesto kada je reč o odluka iza kojih posle stoji čitava država.

Vojna neutralnost. Podsetimo se šta to znači. U praksi ova država ima korektnu saradnju sa različitim vojskama. Ova država ima zajedničke vojne vežbe i sa zemljama koje pripadaju tom tzv. političkom zapadu, ali i sa Ruskom Federacijom. Pre neki dan govorimo ovde da se u ovom trenutku u Srbiji realizuju zajedničke vojne vežbe Vojske Srbije i vazduhoplovno-kosmičkih snaga Ruske Federacije. Da stvar bude zanimljivija ili bolja, ako hoćete, u okviru tih vežbi u Srbiju stiže i ovde se demonstrira sistem poput S-400. Šta sad to znači kad neko ustane i kaže – vi hoćete da postanete članica NATO pakta? Da on zna bolje i da je pametniji, nego kompletne vazduhoplovno-kosmičke snage Ruske Federacije, koje pojma nemaju kod koga su došle i sa kim zajedno vežbaju. Da je možda malo pametniji, promućurniji ili ne znam šta u odnosu na, da nije, Vladimir Putina.

Da se uozbiljimo mi malo. Dakle, znaju jako dobro svi naši prijatelji u svetu, a Bogu hvala imamo ih dosta i mnogo, mnogo više nego što smo imali, kada su oni koji su zaista gurali zemlju u evroatlantske integracije mogli nešto da se pitaju i u ovoj zemlji odlučuju…

(Predsedavajući: Hvala.)

Završavam.

Znaju ti naši prijatelji ko je, šta je Srbija, koliko je pouzdan partner i baš zbog toga što je principijelna, čvrsta u svojim opredeljenjima, među koja spada i vojna neutralnost, zbog toga je Srbija danas neko kome svi veruju, pa hoće sa njom da sarađuju. Između ostalog, zbog toga danas Srbija dobija sistem poput „Pancir S“ PVO sistema i može ovde da ugosti jedan sistem kao što je S-400. Kada je to bilo moguće u vreme tih Đilasa, Jeremića ili bilo koga drugog? Kada bi to bilo moguće? To je pitanje za one koji su ovo pitanje pokrenuli. Kada bi to bilo moguće sa bilo kim drugim, a da nije reč o SNS ili bilo kim ko stoji iza politike Aleksandra Vučića? Ne bi nikad.
Kada neko kaže opredeljenje koje je čist kontinuitet sa DS, a odnosi se na vojne saveze, to je kontinuitet u njihovim evroatlantskim integracijama. I ja onda ustanem i kažem, to je kleveta. To je neistina.

Srbija je još jednom je vojno neutralna zemlja. Dobro je što se oko toga slažemo da to tako treba da bude. Mi zaista smatramo da to jeste za državu najpametnije. Za državu je takođe najpametnije da ima maksimalno dobru saradnju sa svim vojnim savezima u onoj meri u kojoj je to deo naših interesa, naših suverenih državnih i nacionalnih interesa.

Što znači šta? Ako postoji mogućnost da ostvarimo nešto što je za nas dobro, kroz konkretnu saradnju sa bilo kojom vojnom alijansom, ali u meri u kojoj je za nas dobro, mi to treba da uradimo. To je jednostavna logika, koja se odnosi na bilo šta drugo. Kao da ste postavili pitanje – da li treba sa nekim da trgujemo, ili da li treba da na određeni način da glasamo, time što ćemo voditi računa šta je naš interes na međunarodnim forumima ili na bilo kom mestu.

Naravno, oduvek treba tako da radimo i sve dok se hladne glave, mudro i racionalno ponašamo tako. Mi možemo da te svoje interese realizujemo. Šta je sadržina IPA B ili bilo kog drugog sporazuma, u kojoj meri to narušava opredeljenje vojne neutralnosti? Pa ne narušava ni najmanje, jer da je tako pa onda ne bi ni postojale bilo kakve stepenice iznad IPA B sporazuma do toga da neko postane član vojne alijanse, a naravno da postoje jer postoji jasna razlika.

Druga stvar, oni koji su pominjali da je bilo kakva vrsta tog sporazuma na štetu Republike Srbije nisu ga pročitali, nisu videli da na osnovu takvih sporazuma mi i dobijamo novčana sredstva za ono što su naše potrebe. Seća se svako na primer kako su se strašne nesreće dešavale kada ostave nam žuti, primera radi, katastrofalnu situaciju u nekim vojnim skladištima i zbog toga što je situacija katastrofalna, a nema sredstava da se sanira na pravi način, onda se rizikuje da dođe do neke štete ili havarije.

Zahvaljujući ovim sporazumima mi možemo da iskoristimo novac, tuđi novac koji inače sami nemamo, da tu vrstu problema eliminišemo na vreme i mi to i radimo. To radi ceo svet. Da to ne radi ceo svet, da li bi postojali programi poput Partnerstva za mir u kom uz države NATO- pakta učestvuje i vojska Ruske Federacije? Pa ne bi postojali naravno. To su sve jasne i normalne stvari.

Ono preko čega ne mogu da pređem, da bilo ko oseti potrebu da nas podseća na pitanje NATO bombardovanja. Poslednji smo sigurno na ovom svetu koje treba podsećati na tako nešto. Ko je uveo kao državno obeležavanje sećanje na te događaje? Jel bio iko pre Aleksandra Vučića u ovoj zemlji da se toga setio i da je to uradio na takav način? Nije nikada niko i onog momenta kada je to on učinio lično - da li to imamo svake godine, da li se svake godine odnosimo na pravi način prema sećanju na te bolne događaje i ne samo na te bolne događaje, već na bukvalno sve što se ticalo nepravde nanete srpskom narodu na teritoriji bivše Jugoslavije na bilo kom mestu i bilo koji način? Iko pre Aleksandra Vučića i SNS? Nikada niko. Da li smo mi u tome principijalni i dosledni i pokazujemo odgovarajući pijetet prema tim pitanjima, rekao bi da pokazujemo.

Dakle, ako neko hoće na te činjenice da podseća, slobodno neka podseća, ali još jednom neka podseća one koji nikada nisu imali hrabrosti da se tim pitanjima bave zato što su se dodvoravali onima koji su nam zlo činili. Ima nas koji se toga sećamo i koji prema tome pokazujemo onakav stava kakav mora da pokazuje država koja vodi računa o sebi i svom dignitetu. Nas ne treba da podsećate. Hvala lepo.
Hvala, gospodine predsedavajući.

Ja bih želeo kratko da se pridružim kolegama narodnim poslanicima koji su već jasno izrazili podršku predlogu o kojem raspravljamo, predlogu koji se neposredno tiče penzionera u Republici Srbiji, koji je crno na belo jedna dobra vest.

Dakle, dobra je vest svaki put kada smo u situaciji da učinimo dodatni napor i da finansijski osnažimo bilo koga u našoj zemlji. Naravno, kada je reč o penzionerima svakome od nas je ta tema i značajnija nego kada govorimo o drugim kategorijama stanovništva.

Naravno, svako povećanje, pa i kada je reč o povećanjima plata o kojima smo govorili nedavno, ona povećanja koja su toliko značajna da se mere procentima od osam, devet, deset, dvanaest, pa čak i petnaest posto za različite kategorije zaposlenih, fantastična su tema za Srbiju.

Za naše penzionere svakako posebno brinemo i uvek sa posebnim zadovoljstvom saopštimo javno kada smo u prilici da neku novu dodatnu meru, dobru meru usvojimo koja će učiniti da njima život bude nešto dodatno bolji.

Kada smo govorili o povećanju penzija u nekoliko navrata u poslednje dve ili tri godine, svaki put smo se vodili računima koliko to znači za jednu, koliko za drugu kategoriju penzionera, zavisno od visine njihovih primanja, a nekako u drugi plan pada činjenica koja je možda najvažnija u čitavoj priči, da onog momenta kada smo počeli da se bavimo problemom fiskalne konsolidacije u Srbiji rekli smo javno - naš cilj je da ne nešto bude na nivou iz određene godine, nego je naš cilj da uspemo da nadmašimo sve rezultate koje smo zatekli ili koje smo sami postigli u međuvremenu.

Naš cilj je da dostignemo nivoe primanja koji su bolji i viši od svih onih o kojima smo govorili, bilo mi koji smo predlagali određene mere, bilo oni koji su te mere kritikovali.

Ne sme da padne u drugi plan činjenica da smo zaista uspeli. Došli smo do toga da penzije u Srbiji za sve penzionere budu više nego što su bile ikada ranije, dakle i pre nego što smo usvojili privremeni program određivanja visine penzija u 2014. godini. Za preko 60% penzionera nikada nikakvih smanjenja nije bilo. Dakle, reč je samo o povećanjima iz godine u godinu u skladu sa onim koliko je država u tom momentu bila jaka, a danas za sve kategorije penzionera možemo samo da budemo zadovoljni kada kažem, i pri tome istinu kažem, da su ta primanja veća nego bilo kada ranije. Sa ovim merama o kojima raspravljamo i na ovoj sednici, ali i na sednicama koje svakako dolaze jako brzo, mi govorimo o dodatnom povećanju tog plusa koji je Srbija danas u stanju da obezbedi.

I kada je reč o programima jednokratne podrške od nekoliko hiljada dinara za svakog penzionera, ali i kad je reč o trajnim povećanjima od nekoliko procenata, pa, u jednom momentu procenat ili dva, u narednom pet ili šest, od januara ponovo procena je pet i po. Kada se sve to sabere to se, dame i gospodo, oseti i naš je cilj, naravno, da ne stanemo ni u jednom trenutku, već da uvek tražimo da sa obe ruke zgrabimo svaku priliku da nešto slično učinimo ponovo i toga će bez ikakve sumnje svakako biti.

Zahvaljujući tome što smo uspeli da izlečimo katastrofalnu situaciju u državnim finansijama mi danas ove programe realizujemo. Zahvaljujući tome, mi ćemo sigurno nastaviti da ih realizujemo i u budućnosti. Jer, pogledajte šta je Srbija uradila, Srbija ne samo da je uspela da zaustavi onaj katastrofalni sunovrat sa kojim se suočila po pitanju potpuno devastiranih, upropašćenih javnih finansija, Srbija je uspela da preokrene čitav proces.

Srbija je uspela da se pretvori u zemlju koja je sposobna da konkuriše drugim državama u regionu kada je reč o privlačenju investicija i čak da postane, pa da kažemo, i mali šampion u ovom našem delu kontinenta, da danas sa uspehom privlači više stranih direktnih investicija, nego svi ostali u okruženju zajedno. Sve ostale da stavite na jednu stranu, pa, kako je danas neko primetio, da im dodate i Hrvatsku, jednu članicu EU, opet je taj tas lakši u odnosu na tas na kom se nalazi samo Republike Srbija, koja povlači, ne preterujem ništa, ali blizu četiri milijarde evra investicija na godišnjem nivou.

Zamislite tu vrstu fantastičnog rezultata koji je danas u Srbiji realnost, a ne bilo kakav i bilo čiji plan i uporedite sa onom Srbijom iz perioda pre 2014. godine kada je Aleksandar Vučić postao predsednik Vlade Srbije, i pre svih onih mera koje smo sa uspehom sproveli svi zajedno.

Dakle, Srbija danas ne samo da ima dobre pokazatelje i ne samo da se njen javni dug procentualno smanjuje i danas iznosi blizu 50% u odnosu na BDP, a uporedite to sa onih 77-78 blizu 80%. Srbija ne samo da je smanjila broj nezaposlenih u ovoj zemlji, uporedite koliko današnjih, blizu 10% sa nekadašnjih 25 ili 26%. Srbija je uspela da se takmiči sama sa sobom u ovoj vrsti dobrih rezultata.

I kada u stotinama brojimo nova preduzeća otvorena u ovoj zemlji u poslednjih nekoliko godina samo, a da li je reč o 150 ili 200, kako se danas jedna polemika otvorila, pa, šta god da je od toga bliže zvaničnom i preciznom podatku to je fantastičan rezultat i ne može da utiče na onaj nivo zadovoljstva koji moramo da osetimo kada pogledamo period iza nas i posao koji smo obavili.

Zvanična statistika kaže u stotinama hiljada ljudi se broje novozaposleni u Republici Srbiji. Pa kad je to tako, onda nikoga i ne čudi što se više od poreza, više od doprinosa uplaćuje u državnu kasu, što zahvaljujući tome mi ne pričamo o budžetu koji mora da se krpi, a nekada je samo to moglo da se zamisli, jedini je to način bio da se o državnim finansijama brine i da se planira.

Danas mi pričamo treću godinu za redom o suficitu, o tome da je Srbija uspešnija čak i od onoga što je sama Srbija predviđala i projektovala kada je planirala svoj godišnji budžet i svoju kasu na nivou od 365 dana, a znate da smo uvek strogi, sami prema sebi najstroži, kada tu vrstu planova pravimo, pa kažemo projektovaćemo budžet tako da predvidimo sve moguće loše faktore i da on bude takav da može da izdrži na nivou od godinu dana, da se ne rasipamo novcem previše, a onda pokažem da možemo da budemo uspešniji od toga.

Treću godinu za redom, mi smo pričali o fantastičnom suficitu, suficitu koji se meri desetinama milijardi dinara. Dakle, zahvaljujući toj vrsti dobrih rezultata, ozbiljnosti, odgovornosti, ali i jasnim dokazima da Srbiju danas vode posvećeni ljudi koji su sposobni ljudi u isto vreme i ljudi koji su u stanju da izbore takav rezultat, mi smo u stanju da finansiramo i ta povećanja plata i ta povećanja penzija i različite jednokratne programe, ali i ono što je dugoročno važno i što je najvažnije što je trajno, što je sigurno i što niko neće moći da ugrozi.

Povećanja penzija u Srbiji danas ne opterećuju državni budžet. Povećanja penzija u Srbiji danas nikakve veze nemaju sa populističkom propagandom za kakvom su nekad posezali različiti visoki funkcioneri bivšeg režima oličenih, ako ćemo imenom, i u Draganu Đilasu, i u Borisu Tadiću, i u Vuku Jeremiću, i u Borku Stefanoviću, kojekakvim dverašima koje su oni tada zdušno finansirali a koji su im i danas osnovni pomoćnici i prvi asistenti u svemu što rade.

Onda, MMF zgrožen situacijom u našim finansijama govorio je: „Ljudi, nemojte to da radite. Nemojte da obećavate obećanja koja ne možete da finansirate. Ljudi, ugrozićete celu državu time. Ljudi, time ne da nećete nikome učiniti i ništa povećati nećete, nego ćete dovesti te ljude čije glasove pokušavate da kupite u situaciju da sutra nemaju nikakva primanja, da penzije budu ne 90 ili 80% u odnosu na nešto obećano, nego da budu nula“.

Nisu hteli da slušaju. Mislili su, kao što misle izgleda i danas da su najpametniji na svetu, da oni sve najbolje znaju, oterali MMF, a Srbiju doveli u situaciju da zaista mora da bira dan kada će saopštiti građanima da ne možemo više da finansiramo baš ništa u ovoj zemlji. Bankrotirali smo, penzije su od tog i tog datuma nula.

To su početni uslovi sa kojima su se susreli i Aleksandar Vučić i SNS i naši koalicioni partneri sa kojima smo preuzeli staranje o ovoj državi zajednički. To smo uspeli da promenimo i preokrenemo i dođemo u situaciju da ni sutra ni za godinu dana niko ne postavlja pitanje, jer za tim nikakve potrebe nema, odakle ćete da finansirate, kako ćete da izdržite povećanje. Srbija danas to može da nosi i Srbija je danas dovoljno sposobna da tu situaciju unapređuje dalje, pa da sutra pokaže da može i sa novim povećanjima i plata i penzija da funkcioniše bez ikakvih problema.

Naravno, da bi to bilo moguće, nekoliko preduslova mora da bude zadovoljeno. Prvi je svakako da nastavimo da budemo uspešni u sprovođenju svoje ekonomske politike, da nastavimo da privlačimo strane investitore sa velikim uspehom, da nastavimo da stimulišemo izvozne programe u ovoj zemlji i da za to perspektive ima pokazatelji su oni podaci o kojima mi raspravljamo i danas. Činjenica da u nekoliko najdinamičnijih grana poput IT sektora, mi svake godine dobijamo po nešto više novog prostora koji sa uspehom iskoristimo, pa povećavamo izvoz.

To govori i činjenica da govorili smo i o različitim tržištima i na tržište zemalja EU, ali i na tržište zemalja Evroazijske unije mi možemo da izvozimo više zahvaljujući mudroj politici, zahvaljujući rejtingu, odnosno kredibilitetu koji je za Srbiju izborio pre svega lično Aleksandar Vučić, ali naravno i Vlada Republike Srbije.

Danas kažemo sa velikim ponosom, postoje određeni proizvodi za čiji je izvoz Srbija svetski šampion. U tim se okvirima meri i na tržištu koje pripada Ruskoj Federaciji, ali i neki proizvodi za koje smo svetski šampion kada je reč o izvozu na tržište zemalja EU.

Kažemo – da, ako nastavimo sa tom vrstom sposobne, pametne, dobro promišljene politike, mi možemo i na drugim mestima da nastavimo sa uspesima samo. Pričamo o tržištima kao što je recimo jedna ogromna Kina ili nama nešto bliža ali svakako za naše standarde velika Turska, pa i na tom trećem i na ovom četvrtom primeru, mi samo novi prostor otvaramo zato što takvu politiku vodimo. Bilo je reči o izvozu, čini mi se, poljoprivrednih proizvoda, što nekih osnovnih, što nekih koji predstavljaju određenu vrstu finijeg proizvoda.

Pominjali su neki različite poljoprivredne kulture, pominjali su izvoz mesa. Jesmo li upravo, recimo, za izvoz mesa i u Kinu i u Tursku uspeli da dobijemo sporazume kakve nema niko u regionu? Jesmo, još jednom. Kada govorimo o tome šta sve radimo sa našim prijateljima iz sveta, da li je činjenica ili nije da zahvaljujući toj vrsti mudre politike upravo sa tim prijateljima danas razvijamo vitalnu infrastrukturu Srbije, da radimo i auto-puteve, nove koridore, ali radimo i železničke koridore.

Evo to je vest od, čini mi se, juče, kompozicija koja je poslata iz NRK dovezla ono što će nama poslužiti da sagradimo brzu prugu u Srbiji, onu vrstu železničkog prevoza kakav smo nekad gledali samo na filmovima. Znate, uključite neki od kanala sa kablovske televizije i gledate kako tamo negde u nekoj Kini neko putuje brzinama koje su u stotinama kilometara na čas. Ne možete da verujete svojim očima jer ste do 2012. godine znali – 30 kilometara na čas, to je fantastična brzina vožnje na našim prugama ovde.

Znate, nije vam ništa ni smešno ni čudno kada vam neko kaže – znate, te 2012. godine sporije se vozite vozom nego 100 godina ranije u istoj toj Srbiji. Pogledajte koliko se promenila realnost, koliko je danas ta realnost za naše građane bolja.

Nema nikakve sumnje, izgradićemo mi i te brze pruge i povezati Srbiju i sa centrima u središnjem delu Evrope, ali završićemo i koridore kojima povezujemo našu zemlju i sa jugom kontinenta, jugozapadom Balkanskog poluostrva i sa istokom. Očekujemo da će biti i takve vrste rezultata o kojima ćemo moći sa velikim zadovoljstvom da govorimo svi zajedno i kada je reč o infrastrukturi koja se tiče transporta gasa. To je Srbija u 2019, 2020. godini i to je Srbija sa uspehom sprovodi politiku Aleksandra Vučića i SNS.

Naravno, ekonomski razvoj jeste važan, neki će reći najvažniji, ali nije jedini i pitanje da li je baš najvažniji, jer on ne bi bio moguć, uz sav trud i svo znanje koje je uloženo da nije zadovoljen jedan drugi uslov. Taj drugi uslov glasi – mir i stabilnost. Mir i stabilnost su apsolutno neophodni da bilo kakav uspeh u ekonomiji bio uopšte moguć. U društvu koje nema zadovoljen uslov imenom mira i stabilnosti neće niko da ulaže. Džabe su i trud i napori, džabe su i naše sposobnosti da pronađemo dobre razloge da ponudimo različitim partnerima iz sveta da ovde kod nas dođu i ovde sa nama nešto dobro i pametno zajednički rade ako nema tog mira i te stabilnosti. Zato je od prvorazrednog značaja za Srbiju da tu potrebu razume.

Nema nikakve sreće, ali apsolutno nikakve sreće i nije važno kako se zove onaj koji vlast u određenom trenutku vrši ako sami svoju kuću uništavamo, ako dozvolimo da nam oni kao standarde ponašanja u politici, a to su svakako ovi tzv. savezi tajkuna i ljotićevaca, Đilasa, njegovih Dveri, njegovog Vuka Jeremića, ostataka od restlova DS, nametnu da je normalno proganjati ljude na ulicama, nametnu da je normalno ljude opsedati ispred kuća u kojima žive sa svojim porodicama, kao što su činili nekoliko puta Goranu Vesiću ili vijati ljude po parkinzima, pokušavajući da ih linčujete, da nam nametnu da je normalno da neko u 2019. godini pokazuje da se ugleda na nacizam iz 30-ih godina prošlog veka.

To rade i ništa drugo sem toga ne rade i to poručuju, ništa sem toga ne poručuju kada knjige pale na nacističkim lomačama. Ako prihvatimo da je to normalno, onda možemo slobodno da se oprostimo od mira i stabilnosti u ovom društvu. To nije vezano samo za Srbiju. Ne postoji ni jedna zemlja na ovom belom svetu koja bi tako mogla da funkcioniše, a da funkcioniše iole normalno. To je sve, samo ne normalno.

Nisu nikakvi standardi kojima treba da se rukovodimo motorne testere kojima se vitla nakon nasilnog upada u javni servis, upada uz razbijena stakla, uništeni inventar i oštećene automobile, uz zastrašivanje običnih novinarki, nikome nizašta krivih, koje sede u desku i rade svoj posao, pokaži nam gde se nalazi studio da ne bi mi sada ovde presuđivali. Ništa dobro i ništa pametno nema u tome da se vešalima preti onima koje smatrate za političke neprijatelje. Niste u stanju da ih prihvatite kao protivnike i konkurente u nekoj normalnoj političkoj utakmici koja je u demokratskom društvu uobičajena stvar.

Nikakve sreće nema ni u njihovim ponudama da se bira ko će metak u čelo, a ko će da visi, a taj što će da visi, da mu se nudi da bira odakle će da visi. To su stvari koje, još jednom, ni jedna država u svetu ne bi mogla da izdrži, a da ostane iole normalna. Tu onda nema ni života, ako hoćete, a kamoli bilo kakvog poslovanja, povećanja BDP, progresa ili bilo čega petog.

Srbija to jako dobro razume. Pokazatelj da Srbija to jako dobro razume je, evo, pogledajte šta kažu istraživanja javnog mnjenja. Činjenica da ti ljudi koji su za takvim metodama posegnuli, koji su takvu političku ponudu servirali građanima Srbije, beleže samo konstantan gubitak bilo kakve podrške. Startovali su svoja okupljanja i svoj novi juriš na vlast i državnu kasu sa, procenjeno je, oko 17% podrške. Znate li na koliko su danas? Pa, svakako jednocifreno, a neki će vam reći pitanje da li mnogo daleko od granice cenzusa. To su sve uspeli, i to su sve uspeli kao fantastičan rezultat da naprave, geniji su, dakle, u pitanju, da više nego prepolove sopstvenu podršku baš zato što su to tako radili, baš zato što nisu razmišljali ni najmanje šta normalnom, pristojnom čoveku u Srbiji poručuju i kako će on sve to da doživi.

Dakle, narod ne možete da prevarite. Narodu ne možete da servirate njegovu propast i uništenje svega onoga što je tom narodu važno kao nešto dobro i lepo. Nema tu ničega ni dobrog, ni lepog, osim možda za te ljude lično, za tajkune, navikle, poput Dragana Đilasa, da stotine miliona evra usmeravaju ka sopstvenim firmama, a da završe sa, kako beše, neto dobitima, koji su opet tako u nekoj stotini miliona evra, za tajkune navikle da poput Dragana Đilasa izađu na političku scenu bogati u nekim hiljadama evra, jer bukvalno je tako izgledala vrednost onoga što poseduje i što je sam prijavio, hiljadama evra se merilo, a da napuste funkcije, i to sve same najbolje i najzvučnije funkcije u državi, sa imovinom koju opet sami prijavljuju, a koja se meri desetinama miliona evra.

Obratite pažnju, da bude reč samo o onome što sami prijavljuju, desetine miliona evra. A, koliko je onoga što neće da prijave? Koliko je onoga što samo oni znaju gde je završilo? Pa, nama ostaje samo da se pitamo. I za te i takve, ako znate da su državu uvek doživljavali kao plen, a kasu kao nešto što njima pripada, od Boga im je dato, možda ima sreće u vijanju ljudi po ulicama, u uništavanju po ulicama, u uništavanju ulica, u fizičkom eliminisanju političkih protivnika, jer se zna da njih ne zanima ni Srbija, ni demokratija, ni institucija bilo koja, Skupština ili bilo koju petu izaberite, nikakve razlike nema. Njihov džep je ono što njih zanima. Njihovi računi, devizni, po pravilu, su jedino što je njima sveto i važno.

Zbog toga i treba svako da razume, u tome što oni nude nema sreće ni za koga u Srbiji osim za njih same, osim za njih lično.

Srbija, pošto to tako dobro razume, nema nameru da tim i takvim ljudima daje bilo kakvu podršku. Srbija se jasno opredelila za mir, za stabilnost, za ekonomski napredak, za nova radna mesta, za nova povećanja plata, za nova povećanja penzija, ali na realnom osnovu tako da ih nikada niko ne dovede u pitanje. Srbija se opredelila za tu infrastrukturu koju gradimo danas, za nove koridore, za nove autoputeve, nova železnička čvorišta i pravce koje nekada nismo ni da zamislimo mogli. Srbija se opredelila za građenje prijateljskih mostova svuda u svetu, i sa državama EU i sa Ruskom Federacijom i sa Narodnom Republikom Kinom i regionalnim silama poput Turske, ali i sa našim tradicionalnim prijateljima od Latinske Amerike, preko Afrike, sve do najudaljenijih delova Azije.

Srbija se opredelila da bude zemlja uspeha, zemlja koja gradi svoju budućnost. Srbija se opredelila za život. Zbog toga ta Srbija kaže apsolutno da Aleksandru Vučiću i SNS. Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući.

Dame i gospodo narodni poslanici, kao što ste već čuli tokom današnje rasprave, narodni poslanici SNS će podržati predložena zakonska rešenja, naravno, kako ona koja se neposredno tiču interesa građana Srbije, kada je reč o kvalitetu proizvoda, odnosno usluga koje oni koriste, tako i u onom drugom delu, na to se odnosi deo predloga.

Kada je reč o daljem unapređenju, daljem podizanju inače visokog nivoa za uspešno poslovanje u republici Srbiji i kada je o tome reč generalno, kao temi, jedna važna stvar za građane Srbije predstavlja jednu od udarnih vesti za današnji dan. Čestitam građanima Srbije na tome što je za 2020. godinu i „Duing biznis listu“, zabeleženo novo napredovanje Republike Srbije za dodatna četiri mesta. Dakle, u odnosu na prethodnu godinu, rangirani smo za četiri pozicije bolje, mi kao država, i danas je Srbija na 44. mestu ove eminentne liste.

Iz regiona ispada jedina je Srbija napredovala u odnosu na prethodnu godinu. Mnogi su čak i nazadovali, ostali su stagnirali, a za Srbiju je ovo važno i svaki put kada govorimo o ovoj listi, mi ponovo i objasnimo zašto. Zato što oni koji razmišljaju da investiraju u ovaj region ili razmišljaju da investiraju direktno u Srbiju, obavezno se konsultuju sa podacima koje objavljuje ova lista i kada vide da Srbija napreduje, kada vide da je u određenim kategorijama vanredno dobra, evo, primera radi, u poslednje tri godine napravili smo možda najdrastičniji, u pozitivnom smislu, najdramatičniji skok u kategoriji dobijanja građevinskih dozvola, onda se ti potencijalni investitori ohrabre i postanu investitori u praksi.

Srbija je sa 36. mesta u 2017. godini, u ovoj kategoriji koja se odnosi na građevinske dozvole, došla na 11. poziciju. I za nas je svakako važno da nastavimo da privlačimo investicije, za nas je svakako važno da otvaramo nova radna mesta, jer to ne samo da dodatno smanjuje nezaposlenost, koja se danas nalazi negde oko 11% u poređenju sa 2012, 2013. godinom i tadašnjih 25%, odnosno 26% koje nam je ostavio bivši režim. To je značajno bolje.

Ali, Srbija naravno ima jasan, jak interes da dodatno smanji nezaposlenost, da obezbedimo dodatne poslove za naše ljude i naravno, da kada god smo u prilici, da obezbedimo, postaramo se da ti poslovi budu i najkvalitetniji mogući.

U vezi sa tim, naravno, iskoristiću i ja priliku, kao što su činili drugi danas, da pozdravim dolazak nemačkih investitora koji su među poslednjima potvrdili da otvaraju nove proizvodne kapacitete u Srbiji, jer to podrazumeva ne samo značajan broj novih radnih mesta, već najkvalitetnija moguća radna mesta.

Reč je, dakle, o onom čuvenom IT sektoru, ali i naprednim tehnologijama u sektoru mašinstva i odnose se na avio komponente. Dakle, reč je o platama koje su planirane za više od hiljadu ljudi, koje u proseku nadmašuju bilo šta o čemu smo mi u ovoj sali govorili, kad smo davali do sada najbolje primere i govorili da ima poslova koje su obezbedili sprovođenje mudre politike Aleksandra Vučića i SNS, vredni ljudi u Vladi Srbije, jer hiljadu, 1.500 evra, pa ove poslednje investicije, čak i to prevazilaze.

Tako da, ovo je u svakom smislu važna vest za sve u Srbiji i naravno, jasan pokazatelj da tu vrstu rezultata mi kao država da obezbedimo apsolutno možemo i nikakve sumnje nema da ćemo nastaviti to da činimo i u budućnosti.

Roba dvostruke namene, o kojoj posebno razgovaramo danas, ne spada strogo u kategoriju onoga što se naziva naoružanjem, vojnom opremom. To je kategorija za sebe i podrazumeva najviši mogući nivo i opreza i odgovarajućih standarda koji moraju biti zadovoljeni, dvostruka namena, kao što to naziv sugeriše, podrazumeva onu opremu koja se može koristiti i u vojne i u civilne, odnosne komercijalne svrhe.

Međutim, naravno, neminovno je da danas govorimo i na temu robe koja spada i u jednu i u drugu kategoriju zato što to kao tema jeste važno i zato što tu postoji mnogo stvari koje Srbija treba da zna, između ostalog, i da konstatuje sa velikim zadovoljstvom.

Za sve one koji nisu pratili ovu raspravu pre možda dan ili dva, postoje takođe liste, nije „Duing biznis lista“ sada u pitanju, već jedna druga, ali liste koje prate pitanja koliko je transparentnosti prisutno prilikom realizacije izvoza naoružanja i vojne opreme iz određene zemlje. Ovo govorim zbog ove tragične farse koju pokušavaju da nametnu kao svojevrsnu aferu što ovi Đilasovi sledbenici, što ljudi iz okruženja Vuka Jeremića, mada istini za volju, sve je tu isto i tu nikakve razlike među njima nema.

Ali, iznevši gomilu brutalnih laži, što na račun funkcionera Vlade Srbije, što na račun ljudi iz SNS, a naravno, imaju uvek kao osnovni cilj tu Aleksandra Vučića lično i to uopšte ne kriju, ti ljudi su brutalno optužili sopstvenu državu, Republiku Srbiju, za, zamislite to, trgovinu naoružanjem i vojnom opremom, koja je zapravo upućena teroristima u svetu.

Znate, tim ljudima nije prvi put da pokažu da su u stanju da urade baš sve, i ono najniže i najpodlije i najbeščasnije moguće da na taj način opterete i sopstvenu državu samo ako misle da će to njima nešto pomoći da se obračunavaju sa svojim, kako oni to doživljavaju, političkim neprijateljima, Aleksandrom Vučićem na prvom mestu, a onda i svim drugima koji sa njim zajedno rade. Ali, da pokažu da su oni po sopstvenom viđenju sve tako lepi, pametni i pre svega elitni, najpametniji na svetu i da oni nešto znaju bolje nego ostatak planete, znate, ponekad nas, koliko god teške i mučne teme bile u pitanju, prosto zabavi. Da oni znaju kako Srbija nelegalno i nekorektno izvozi naoružanje i vojnu opremu, a da ne zna ostatak planete, eto, i to su nam saopštili.

Ove liste koje svet koristi i koje svet sastavlja kažu nešto potpuno drugačije. Lista koja se zove „Barometar transparentnosti“ i koja pokazuje i kvantitativno i kvalitativno koliko transparentnosti ima u postupku izvoza naoružanja i vojne opreme iz određen države, kaže – Srbija je peta najbolja zemlja u svetu, po ovim parametrima.

To znači da je za Srbiju, kada pitate bilo kog ko se na ozbiljan način bavi ovim pitanjem, bilo gde u svetu da se nalazi, za Srbiju je apsolutno poznato i jasno i šta izvozi, i koji je tip opreme u pitanju, i koje količine, i koje destinacije, i koji korisnici, i krajnji korisnici, pošto je to uvek posebna kategorija. Toliko je sve poznato i jasno i čisto da je Srbija na toj listi već godinama u top pet, a za poslednji objavljen izveštaj Srbija je bolja od jedne Nemačke, od jedne Nemačke koja je standardno šampion u ovoj kategoriji.

Dakle, to je ono šta svet vidi, šta svet razume, a koliko je samo smešno da jedan Đilas ili Milovan Brkić, od koga su prepisali sva ta besmislena i bljutava naklapanja, misle da su pametniji od ostatka planete zajedno sa svim ostalima koji idu s njima pod ruke, eto neka ostane jedna od tema za nas u Srbiji, ovako lokalnog karaktera i značaja.

Saradnja u ovom domenu koja se, dakle, tiče, pre svega, bezbednosti i odbrane za svaku državu je od prvorazrednog značaja, za svaku državu sveta i mora to da bude za Srbiju i jeste to svakako za Srbiju. S tim u vezi, prilikom poslednje posete predsednika Vlade Ruske Federacije, gospodina Medvedeva, razmatrani su, i to je za građane Srbije važno da čuju, i vojnotehnički sporazumi i napravljeni su novi dogovori na međudržavnom nivou i mi već danas možemo da kažemo da napredujemo dalje u tom pogledu, uz sve one, ne dobre, nego fantastične programe koje smo već realizovali i koji podrazumevaju da i naša vojna avijacija bude značajno osnažena, da više ne moramo ni da brinemo, ni da se brukamo, kao što smo tamo do 2012. godine morali da imao u resursu jedan avion, bio je možda MiG-29 jedan, koji je mogao da leti, pa i taj je možda godinu kasnije morao da se prizemlji.

Danas zahvaljujući onim programima koje je realizovao lično Aleksandar Vučić, radeći neumorno, danonoćno, razvijajući poverenje i saradnju, ali gradeći snažnu poziciju Srbije kao pouzdanog partnera, mi možemo da kažemo – drugi je red veličine u pitanju. Potpuno drugi red veličine je u pitanju kada govorim o tome koliko je danas Srbija opremljena i sposobna da štiti svoje interese i u ovom domenu i kada je reč o oklopnim jedinicama, opet na osnovu sporazuma koje smo formirali sa Ruskom Federacijom, ali i kada je reč o kvalitetnim PVO sistemima.

Druga važna stvar koju bi trebalo da čuju građani Srbije danas. U našu zemlju stigli su sistemi S-400 i „Pancir S“ i biće korišćeni prilikom zajedničke vojne vežbe naše vojske i vazduhoplovno-kosmičkih snaga Ruske Federacije, a kao što je i dogovoreno, kao što je to potvrdio lično Vladimir Putin, „Pancir S“ će ostati u Srbiji.

Dakle, ova vrsta rezultata u jednoj zemlji jeste moguća kada se radi ozbiljno, moguća kada se radi marljivo i, naravno, kada se iza svega toga nalazi odgovarajuće znanje koje rezultat garantuje. Punog srca danas možemo da kažemo – Srbija koju predvodi Aleksandar Vučić i čiju Vladu okuplja SNS pokazuje da je za sve to apsolutno sposobna. Nije reč samo o sektoru naoružanja, vojne opreme ili sistema dvostruke namene.

Kada pričamo o vitalnoj infrastrukturi sa našim partnerima iz Ruske Federacije, između ostalog, radimo i na izgradnji železnice, odnosno infrastrukture te vrste koju smo, takođe, čekali decenijama, kao što smo čekali i na brojne autoputeve kojima Srbija danas biva bukvalno premrežena, sa kraja na kraj zemlje. Železnica i putevi, autoputevi i telekomunikaciona infrastruktura se danas u ovoj zemlji radi, to se danas u ovoj zemlji obezbeđuje i to će ovoj zemlji i ovom narodu da ostane, da se koristi u svim dobrim godinama pred nama, tokom kojih ćemo da radimo i na tim novim fabrikama, a o kojima govorimo stalno, i dodatno da unapređujemo životni standard ljudi, da se borimo za još veće plate i ovih očekivanih 500 evra u proseku za nekih mesec dana od danas, naravno, da nadmašimo prvom prilikom koju ugrabimo, a ugrabićemo je sigurno, ako budemo nastavili da radimo ozbiljno i odgovorno.

Tu vrstu odnosa ne može da pokvari ama baš niko iz redova bivšeg režima, propalih tajkuna, ljotićevaca, fašista i znate već kakvu sve bulumentu okupljaju na toj strani. Koliko god se trudili, a da znaju to građani Srbije, a trude se svakodnevno, trude se mnogo, prosto im znoj niz lice ide koliko se trude da naruže sopstvenu zemlju, da joj ugroze kredibilitet gde god mogu, da joj ugroze prijateljstva.

Prijateljstva koja imamo, recimo, sa Ruskom Federacijom i ruskim narodom danas je pokušao da ugrozi veliki diplomata svetskog ranga Jeremić Vuk, čovek koji se razume u sve, zna sve najbolje, pa između ostalog on zna jednako dobro, kao što je znao, sećate se, neće Angela Merkel da primi Aleksandra Vučića, pa je bio kod nje dva dana kasnije, kao što je znao da Vladimir Putin neće da dođe u Srbiju, pa je dva dana kasnije lično odlikovao Aleksandra Vučića, kao što on zna da su bili izbori u novembru, a da je Vučić pao do Uskrsa, i sve ostale njegove druge koještarije.

Tako danas on zna, a imao je dovoljno drskosti da izgovori za televiziju „Raša tudej“ da će Aleksandar Vučić da rasproda sve u ovoj zemlji, a onda će Srbiju da uvede u NATO. Šteta je samo što je izgleda Jeremić propustio, kada je išao na snimanje, da koještarije i gluposti izgovara tamo u kameru, da ponese sve one depeše koje govore u prilog tome da je sam Jeremić, ne jednom, nego mnogo puta, i on i njegovi najbliži saradnici, kada se u poverenju sastajao sa stranim diplomatijama, govorio upravo to za šta pokušava da optuži Aleksandra Vučića. Govorio je da se on lično zalaže da Srbija bude članica NATO pakta, i on i ovi koje kakvi njegovi.

Da budemo do kraja precizni, depeša koja nosi oznaku 07 US NATO 484 govori o događaju od 5. septembra 2007. godine. Kaže bukvalno, čitam od reči do reči, na sastanku u sedištu NATO-a, španski predstavnik pitao je koji nivo saradnje sa NATO Srbija želi da ostvari, a na šta je Jeremić, koji je učestvovao na tom sastanku, nažalost ove zemlje, u svojstvu njenog predstavnika odgovorio – punopravno članstvo, Jeremić je tada izgovorio u sedištu NATO-a da se Srbija kojom rukovode Tadić i on zalaže za punopravno članstvo, zapeta, podsetivši Severnoatlanski savet da je predsednik Tadić to rekao i generalnom sekretaru.

Jedan od potpredsednika Jeremićeve stranke Zdravko Ponoš, kako kaže beleška iz depeše 06 Belgrejd 842, ostavio je odličan utisak na svoje sagovornike, utisak da on lično obezbeđuje da vojska uzima takvu orjentaciju i stav da to bude u najboljem američkom interesu, kako je to rekao čovek koji je ovu belešku sastavio.

Beleška 06 Belgrejd 880 od 2. juna 2006. godine, kaže, Ponoš izgovara, Jeremićev najbolji saradnik, da je opredeljenost srpskih oružanih snaga konačno učlanjenje u NATO. Dakle, toliko na temu šta je ko imao da kaže kada je mislio da se nalazi u komforu zatvorenih vrata, a što neminovno mora da ugleda svetlost dana.

I ko danas koga ovde pokušava da prevari i slaže? Građani Srbije jako dobro znaju i ovog i ovakvog Jeremića i onog i onakvog Đilasa i ove njihove prateće dveraše, koji po ceo božiji dan ne rade ništa drugo nego histerišu na konferencijama za štampu, izmišljaju svetske zavere, zavere službi i vanzemaljaca, a izgleda imaju osnovni problem u jednoj vrlo jednostavnoj, trivijalnoj činjenici koja nije toliko složena da ima veze ni sa svetskom zaverom, ni sa životom izvan planete zemlje, nego sa nekim poprilično prostim ovozemaljskim prilikama. Posvađali se među sobom, jedni druge pokrali, sad ne mogu da utvrde gde su pare. Zbog toga nemaju ni poslanički klub, ni organizaciju, izgleda ni ušteđevinu na koju su računali, ali imaju jedni druge. Imaju jedni druge i dokle god imaju Dragan Đilasa, biće tu sigurno ponešto sitno i za njihove potrebe, u vidu odela, posluženja i šta ih već na svetu najviše zanima.

Srbija će dok se oni bave tim i takvim stvarima da se bavi svojim potrebama, svojim interesima, da vodi računa da te svoje interese zaštiti na najbolji mogući način i Srbija koju predvode Aleksandar Vučić i SNS pokazala je, ume to sa velikim uspehom da radi i sigurno će nastaviti da to radi sa velikim uspehom i u budućnosti, jer narod ovde odlučuje ko će zemlju da vodi. Narod ovde odlučuje kakva će budućnost u ovoj zemlji da se bira i gradi i narod kada bude bio pitan, za nekih četiri ili pet meseci od danas, sigurno će apsolutnom većinom ponovo da kaže – bira politiku Aleksandra Vučića i SNS. Hvala lepo.
Malo sam sačekao da se završi reklamiranje Poslovnika.

Nema potrebe da se jedite gospodine Ševarliću, ja sam se javio zbog vašeg izlaganja i uopšte nije problem da vi ako treba nešto dodatno da obrazložite nakon ovoga što ću ja da kažem.

U stvari, hteo sam da kažem, da sam ja čini mi se dobro razumeo vaše napomene. Vi ste ta pitanja vezano za, kako ste rekli 800 miliona evra, postavili onima koji su pravi krivci i na čiji obraz ide odgovornost za svaku štetu koju je doživela ova zemlja. Ja sam razumeo da je narodni poslanik Ševarlić, kada je govorio o nekim sredstvima koja su smanjena penzionerima, pitao zašto su doveli državu na rub propasti, na ivicu bankrota, oni koji su vladali ovom državom do 2012. godine u slučaju Dragana Đilasa, drmali Beogradom još nešto, godinu ili dve duže.

Mislim da je on na te ljude uputio, zato što su ti ljudi neposredno odgovorni za dovođenje Srbije na ivicu bankrota, za dovođenje Srbije u situaciju da nema za osnovne stvari, pa između ostalog ni za penzije, za dovođenje Srbije u situaciju da, ne da ne bude pitanje da li 10% smanjenja penzija za neke kategorije penzionera, može da bude rešenje, nego bukvalno situaciju da se postavlja pitanje da li će biti bilo kakve penzije za bilo koga. Da ne bude, 90% ili 95% u odnosu na neki datum, nego da bude nula, nula da bude za sve kategorije penzionera od određenog meseca pa nadalje. To znači bankrot.

Ubeđen sam da je narodni poslanik Ševarlić upućivao direktno na, imenom i prezimenom, u oko, u brk i u bradu Dragana Đilasa, žutog tajkuna, Borisa Tadića bivšeg predsednika države, Vuka Jeremića bivšeg posilnog i desnu ruku Borisa Tadića, Borka Stefanovića i sve ove ostale koji su činili prvi tim žutog preduzeća nekada, a danas su što sa Đilasom u koaliciji, što direktno u službi njegovih interesa, kao njegovi dužnici koje još dodatno čovek i kamati.

Naravno, nerazdvojni sastav tog društva čine i ljudi iz Dveri sa kojima i jeste poslanik Ševarlić bio član iste poslaničke grupa, ali i drugi pripadnici bivšeg režima sa kojima je, takođe poslanik Ševarlić izašao na zajedničkoj izbornoj listi 2016. godine. U pravu je što pitate ljude, gde su silni milioni? Potpuno je u pravu, gde odgovore mogu da mu ponudim ja. Za 619 od tih koliko je rekao stotina, odmah da se obrati Draganu Đilasu, jer toliko je Dragan Đilas natovario na račune svojih firmi, a za kusur nek pita i njega, a i ove oko njega. Na kraju krajeva, u pravu je poslanik Arsić – ili da bira društvo ili da postavlja pitanja, pre nego što sa takvima stane listu i kaže – ja sam isti kao i ovi ljudi.
Hvala.

Dame i gospodo, kao što je rečeno u današnjoj raspravi, možda i najvažnija motivacija za usvajanje predloženih zakona nalazi se u potrebi da se na moderan način izađe u susret savremenim izazovima, da se pronađu rešenja u skladu sa potrebama 21. veka. To se odnosi na različite sektore. Između ostalog, neposredno su u funkciji razvoja i poslovanja, ali i dalje infrastrukture, odnosno, adekvatne upotrebe savremene infrastrukture u domenu informaciono-komunikacionih tehnologija i predlozi o kojima mi raspravljamo ovde.

To svakako ima, pre svega, veze sa onim mišljenjima koje smo čuli i od strane predstavnika Vlade, ali i od strane narodnih poslanika koji su govorili danas, naravno i sa odgovarajućim odnosom prema obrazovanju u Srbiji i sa odgovarajućim odnosom prema potrebi da se dodatno unaprede procesi kada je reč o našoj upravi.

Ovi zakoni zaista predstavljaju dobar odgovor na ovu vrstu potreba i na našu stalnu težnju da Srbiju na uspešan način dodatno modernizujemo. Srbija to čini već danas i to čini, može se reći, sa zavidnim uspehom.

O tome govore i programi koji jesu u neposrednoj funkciji obrazovanja tiču se uvođenja savremenih predmeta iz tzv. IT domena u naše škole, tiču se i uvođenja brzog širokopojasnog interneta u te škole, kada govorimo o programima koji započinju, a zaista obećavaju.

Jedan program se upravo i naziva tako „Škole za 21. vek“. Biće zanimljivo za one koji za to još nisu čuli da saznaju na šta se odnosi, 367.500 učenika od petog do osmog razreda u Srbiji naučiće u okviru programa „Škole za 21. vek“ osnovne veštine programiranja, kritičkog razmišljanja i rešavanja problema. To će se realizovati na nivou svih 1.150 osnovnih škola u našoj zemlji, jer će biti finansirana nabavka mikro računara, mikro-bit uređaja, dakle malih računara na kojima će naši učenici da rade i da se uče veštinama programiranja.

Uporedite to kao situaciju u obrazovanju, osnovnom obrazovanju u današnjoj Srbiji sa onim čega se svako od nas seća kada se priseti svojih vremena u osnovnoj školi, odnosno perioda koji je proveo tamo. Razlika je više nego jasna. To je jedan od pravih odgovora na potrebe 21. veka, savremenog doba i još jednom, jedna od stvari koje su u današnjoj Srbiji realnost.

Kada govorimo o tome šta je u današnjoj Srbiji realnost, a ovog se domena tiče, da se podsetimo zajedno. Svega onoga što smo već realizovali kroz projekte E-uprave, a odnosi se na podugačak spisak različitih servisa koji su neposredno omogućili lakše poslovanje kompanijama u našoj zemlji, ali i lakši život našim građanima, odnosno pogodnije načine da realizuju svoje potrebe.

To su servisi poput „Bebo dobro došla na svet“ koji je realizovan u dve faze, sistem za pristup podacima po službenoj dužnosti, čuveni eZUP, E-recept u sferi zaštite zdravlja, E-katastar, E-registracija sezonskih radnika o kojima smo baš sa vama, gospodine ministre, raspravljali pre neku sedmicu u ovoj sali ovde, informacioni sistem lokalnih poreskih administracija LPA, E-upis i E-vrtić, koji su naročito popularni kod roditelja u Srbiji danas, automatska overa zdravstvenih kartica, elektronska plaćanja na nivou portala E-uprave, E-dnevnik, E-prijave boravišta strancima, E-uverenja različite vrste.

Kada govorimo o tome, a bilo je o tome reči danas da li se država danas na odgovarajući način postavlja prema potrebama tzv. IT sektora u Srbiji, hajde još jednom da se okrenemo podacima i da vidimo da li taj sektor u Srbiji dobro radi, uspešno posluje i da li mu se u ovoj zemlji otvaraju dodatne perspektive. Ti su podaci, kao i svaki put neumoljivi.

Oni kažu da je rast izvoza usluga u domenu informaciono-komunikacionih tehnologija u Srbiji po godinama izgleda ovako: 2017. godine - rast 21,7%; 2018. godine - rast, dakle u odnosu na tu 2017. koju sam upravo pomenuo, novih 26,2%; 2019. godine - na polugodišnjem nivou 30% i procenjeno je da smo već sada u ovom trenutku blizu vrednosti od jedne milijarde evra izvoza, samo iz ovog domena.

To su pokazatelji kako se Srbija odnosi prema potrebama da bude moderna država, efikasno društvo koje ume da organizuje svoje poslove na nivou uprave, ali ume i dobro da radi i ume to da radi na konkurentan način da se takmiči sa svima u svetu. To je ono što u Srbiji uspevamo da obezbedimo danas.

To je naša realnost i neka vrsta pogleda za perspektivu našeg plana kako ćemo da Srbiju razvijamo dalje i kada SNS kaže – digitalna budućnost Srbije, pa, na ove stvari mislimo. Dakle, na sve ovo dobro što smo uspeli da implementiramo već, naravno i na ambiciozne planove koje imamo pred sobom. Ali, ovo što je napravljeno, mislim da je više nego jasan dokaz da je ono što je u planu na nivou realnog.

Šta se nudi sa druge strane? Šta oni koji pokušavaju da konkurišu za to da se u Srbiji za nešto pitaju nude u svoje ime? Pogledajte, takođe danas pominjane „savezane“, kako se već zovu, Đilasa, Jeremića, „dveraše“, Boška Obradovića, ostatake DS, poslušajte samo u retkim momentima kada utišaju svoju besomučnu histeriju, kada ne mašu vešalima, kada ne provaljuju medije, kada ne prete motornim testerama, kada knjige ne spaljuju javno na lomačama kao nacisti tridesetih godina, kada pokušavaju barem da nešto poruče i predlože, šta je to i kako to zvuči? Može li da se pronađe bar nešto što će biti u stanju da se uporedi sa ovom vrstom rezultata koje već sada građanima isporučujemo mi?

Retki su ti trenuci. Tada obično govore o tome da imaju nameru da vladaju, da vlast budu, naravno, bez izbora, tada govore o tome da imaju značajnu potragu da na tu vlast dođu što pre, po mogućstvu odmah i da to bude uticajem neke svevišnje sile, na bilo koji način samo ne glasovima naroda. Zašto ne? Zato što je nemoguće da ti ljudi dođu na bilo kakvu vlast, bilo gde u Srbiji glasovima naroda i oni to jako dobro znaju.

Čuli ste već za njihove fantastične planove, da hoću da budu ministri, da hoće da budu na čelu javnih preduzeća, da hoće da budu na čelu lokalnih samouprava i da to traje bar devet meseci i da se zbog toga ne krši samo demokratija i narodna volja, nego da se krši i Ustav, samo da bi njima ta njihova vlast trajala. Uglavnom je, znate to jako dobro, za tu priču bio zadužen Boško Obradović, ovaj ljotićevac po vokaciji, pa valjda uz njega nekako ide da priča da o tome da hoće nešto na silu Boga, a suprotno demokratiji. Nekako su se uzdržavali da o tome govore ostali, koji bi kao trebali da su tu nešto ozbiljniji.

Međutim, progovorili su i ti neki ostali. Ni manje ni više, evo, sam Dragan Đilas, pre neki dan, za jedan od njihovih nedeljnika, to je "Novi magazin", broj od 17. oktobra 2019. godine. Pa, isto to što priča Boško Obradović, sve tako pametno i mudro, on je prepričao na svoj način i pozvao se na primer Severne Makedonije. Kaže čovek - Pa, jesu li tamo imali Pržinski sporazum, pa se tamo pisalo kako se pomera s vlasti, pa se uvodi tužilac i vlada - e, tu on misli na ovu vladu Boška Obradovića, da neko kaže - evo, izvolte, sad ste vi ministri, pa birajte ko će čega da bude ministar, pa ćete sad vi da vladate a da niko ništa narod nije pitao, niti ste jedan jedini glas dobili od bilo koga, kao što ga ne bi ni mogli dobiti, naravno. Pa radno telo za praćenje rada službe, pa sve tako lepo, i kaže - i tako je to bilo definisano, pa što mi to ne prepišemo. Dakle, oni se tome nadaju i to je osnovni plan. Ali, šta ćete da ponudite narodu da ćete da uradite kada vi dođete na vlast tako lepi i pametni?

Evo, da se svi pravimo da ste se juče pojavili s Marsa i da nikad niste bili u zemlji Srbiji i da ništa niste radili, a jeste, jako se dobro sećamo kako je to izgledalo - šta ćete vi to da uradite? Kaže Dragan Đilas, u istom ovom broju, samo na narednoj strani, pa pre svega šta neće. Kaže da neće da prave auto-puteve. Dakle, ove auto-puteve koje Srbija danas ima, koje je izgradila zato što se prvo konsolidovala srpska ekonomija, koje je izgradila zato što smo prvo popravili stanje u državnoj kasi, pa onda mogli da se bavimo potrebama koje imamo, ne godinu, dve ili deset, nego decenijama, auto-puteve poput auto-puta "Miloš Veliki", auto-puteve poput južnog kraka Koridora 10, koji je već gotov, istočnog, koji će biti gotov jako brzo, kaže - ma, to nam je potpuno nepotrebno. Bukvalno, kaže čovek, pročitaću vam tu rečenicu: "besmisleni auto-putevi". Sintagma. Zašto besmisleni? Kaže - pa, tu niko ne prolazi, ko se još vozi između srpskih gradova, konkretno između Kruševca i Čačka? Kaže - možemo mi samo po dve trake s jedne i s druge strane i to je više nego dovoljno.

E, sad, što nisu ni po jednu traku uradili s jedne i druge strane, na tom ili bilo kom drugom mestu, a kamoli dve, na tom ili bilo kom drugom mestu, potpuno nam je jasno zašto. Bili su ljudi zauzeti. Imali su pametnija posla. Imali su hitnijih potreba. Da je gradio auto-puteve, ili bilo kakve puteve, ili trake, jednu, dve ili tri, Dragan Đilas, trošio bi dragoceno vreme koje je i ovako, dok je bio sve i svja u Srbiji, dok je bio i gradonačelnik i ministar, utrošio na sopstvene firme, na njihovo lepo poslovanje, a sve sa državnim preduzećima, a sve sa gradskim preduzećima. Pa se radilo i sa RTS-om, znate to jako dobro, pa se radilo i sa "Telekomom", i za to ste čuli, pa se radilo i sa "Studiom B", pa se radilo sa bog zna koliko gradskih ustanova, da bi se nakupilo na gomilicu u slamaricu 619 miliona evra, skromno.

Na to se trošilo i vreme i resursi, pa se, naravno, nije imalo vremena za puteve i auto-puteve. Ali, što je to tako bilo, to se jako dobro sećamo. Ali, što nam danas kaže da i dalje smatra da nam to ne treba, e, to ne znamo koga će u Srbiji moći da ubedi da je u pravu da su nam besmisleni auto-putevi. Verovatno ljudima koji su navikli da se kreću na neki drugi način, navikli na avio-saobraćaj. Ja ne znam kakve su njihove životne navike, ali to je njihova poruka Srbiji i to je njihova ponuda.

I šta još? Samoupravljanje, ne šalim se, stvarno to kažem, i nacionalizacija. To u svom fantastičnom ekonomskom programu nudi Dragan Đilas - samoupravljanje i nacionalizaciju.

Ako se vi sad zapitate šta je ovde predlog za savremeno evropsko društvo, za državu 21. veka, pa, ništa. Ovo što nudi Dragan Đilas, to nije ni evropsko društvo, to nije ni savremena država, to nije ni odgovor na moderne potrebe bilo gde u svetu. To je znate šta - to je Albanija Envera Hodže. Dakle, ono što Srbiji i njenom narodu drugi Dragan Đilas, to je Albanija Envera Hodže koja je izgleda i određena vrsta političkog i životnog uzora Aljbinu Kurtiju. Čuli ste za tog čoveka. Zbog toga i ne čudi da u istom ovom tekstu, samo na strani 22. možete da pronađete i lepe reči koje Dragan Đilas ima da izgovori na račun pomenutog Aljbina Kurtija, čoveka koji se otvoreno zalaže za veliku Albaniju, čoveka koji je u svojim izjavama u samo nekoliko dana pokazao da može da bude tri puta veći ekstremista i od Haradinaja i od Tačija i od Pacolija i od svih njih zajedno. E, o tim ljudima, očigledno zbog toga što imaju istu vrstu uzora i ideala, Dragan Đilas i ovi njegovi imaju samo najlepše reči.

Između ostalog, da li ga je slučajno ili ga nije slučajno Rada Trajković, predstavnik Dragana Đilasa i ovog njegovog saveza za Kosovo i Metohiju, uporedila sa Zoranom Đinđićem, dakle, Aljbina Kurtija uporedila sa Zoranom Đinđićem, ja bih rekao da nešto i nije slučajno. To je njihov odnos prema vrednostima, uzorima i političkoj ponudi - da se bude Albanija Envera Hodže, da se tu ne bavimo besmislenim, kako kažu, stvarima, kao što su infrastruktura i auto-putevi, nego da se verovatno opet bavimo njihovim privatnim biznisom. To nude, tako bi to izgledalo i tu bi se očigledno još i dodatno, masno lagalo. Poput Dragana Đilasa, još jednom, na strani 21, koji kaže da nisu tačne priče o tome da njemu nešto duguje njegova Demokratska stranka, a u isto vreme, iz istog tabora, onaj Zelenović, čini mi se, iz Šapca, kaže - ma ne, u dugovima je Demokratska stranka. I zbog toga što je u dugovima, što joj je blokiran račun, mi ne možemo da se ujedinimo. A evo, Đilas priča, kaže - nije, nikakav dug ne postoji, nije blokiran račun.

I dok su tu neki šumovi na vezi, ja samo sa vama moram da podelim još jednu rečenicu koja će verovatno objasniti karakter i dubinu tih šumova. Ovog Zelenovića koji je zajedno sa ostalima zadužen za propagiranje nekog bojkota na proleće sledeće godine, jedan drugi nedeljnik, ali opet njihov, "Vreme" se zove, isto, 17. oktobra, pita - pa, dobro, uz tu vašu priču o bojkotu, nikako da se izjasnite hoćete vi da bojkotujete izbore u Šapcu ili nećete? Slušajte kako glasi Zelenovićev odgovor na to pitanje. Kaže: „Vi ćete sada da prepustite SNS grad Šabac bez borbe?“, a on kaže: „Nije ideja da li ćemo mi prepustiti ili ne, na kraju će građani reći šta ćemo uraditi“. Da li vam ovo zvuči kao da je rekao onako odsečno i odlučno – idemo na bojkot po svaku cenu, jer smo mi ljudi od principa i mi smo dali reč?

„Nije ideja da ćemo mi prepustiti ili nećemo, građani će na kraju reći šta ćemo mi uraditi“, meni ovo, da vam kažem iskreno, zvuči kao da neko malo eskivira bojkot na lokalnom nivou zato što neko malo ne može da se oprosti od vlasti koju ima u gradu Šapcu.

Da li su ovo šumovi na vezi, da li su ovo problemi u koaliciji, to će oni morati da rasprave među sobom. Ono što je potpuno nesporno jeste da ti ljudi apsolutno nisu u stanju da se ponašaju u skladu sa modernim trenutkom, sa 21. vekom, godinom u kojoj se nalazimo ili u kojoj ćemo se naći već za neki mesec. Korak nas deli od 2020. godine, koja će biti i izborna godina i zbog toga ne znaju ni za slanje novca servisima koji su digitalni, pa da ne mora Bastać da krije u zadnjem džepu ili u torbi silne desetine hiljada evra, nego može to lepo da se pošalje putem odgovarajućeg elektronskog servisa.

Očigledno je da, pošto nisu vični modernim tehnologijama, ne znaju da postoji internet preko koga svako može da ode na sajt Agencije za borbu protiv korupcije i da vidi da nisu prijavili funkcije. Na primer, Dragan Đilas nije prijavio da je odbornik u gradu Beogradu i još nekoliko njih koji su u prvom timu oko njega nisu prijavili svoje funkcije i sada misle da to niko ne zna i niko ne može da proveri.

Pošto očigledno ne znaju da postoji internet, ne znaju ni da svako može da proveri da su one gnusne petparačke bljuvotine koje izgovaraju na račun ministra Stefanovića, sve objavljivane od strane magazina „Tabloid“ i to može da proveri svako ko ima internet. Ako nisu čuli, mnogi ljudi u Srbiji imaju internet i umeju da ga koriste i to nisu nikakve, kako kažu, informacije od strane uzbunjivača, to su informacije od strane Milovana Brkića bajate po tri godine i više. Dakle, reciklirane bezbroj puta ponovljene laži za njih su vrhunski dokazi za ne znam šta, pa koliko bilo ko veruje tim izvorima, toliko nek veruje danas i Đilasu, njegovim satrapima ili njegovim megafonima.

Uostalom, da su te savremene tehnologije teren na kome može čovek i da se oklizne kada nije oprezan, pa mislim da jedan od najzvučnijih primera upravo Marinika Tepić. Znate da je gospođa Tepić širila lažne vesti tako što je preko društvenih mreža objavljivala informacije da su se pojavili neki specijalci, komandosi, srpske paravojne snage na Kosovu i Metohiji i tamo ne znam kakav teror sprovode i objavila uz sve to i fotografije koje potkrepljuju ceo slučaj?

Znate šta se ispostavilo? Da je reč, naravno, o ponovo jednoj izmišljotini, ali da bruka bude veća, da bude onako baš do daske velika, ispostavilo se da su te fotografije tzv. krunski dokazi, zapravo animacije, da su to inserti iz video igrica. To je bio vrhunski dokaz da Srbi terorišu, ne znam koga, na Kosovu i Metohiji.

Ako se takvim ljudima veruje, onda su u pravu za sve što kažu. Milovan Brkić, Marinika Tepić, Dragan Đilas, nastavite niz sami. Srbija tim ljudima ne veruje, Srbiju ti ljudi da prevare ne mogu. Srbija će sigurno da nastavi da se ozbiljno i odgovorno odnosi prema svojim potrebama, da razvija svoje društvo, da ga čini uspešnijim, konkurentnijim, modernijim svakim danom sve više zato što je Srbija rešila da bude uspešno društvo. To je Srbija budućnosti koju gradi već danas sledeći politiku Aleksandra Vučića i SNS, ona to radi danas sa velikim uspehom, Srbija budućnosti koja se gradi već danas.

A, žuti tajkuni, Đilasi i ostali prateći lopovi, pa, oni su najcrnja i najtamnija prošlost ove zemlje i zaista nema načina da budu bilo šta drugo. Hvala vam lepo.
Hvala vam.

Dame i gospodo narodni poslanici, kada god govorimo o pravosuđu, neminovno je reč o temama koje privlače pažnju javnosti. Tako je reklo bih se oduvek, kada god se neka tema vezana za pravosuđe nađe ili u Narodnoj skupštini ili generalno u javnoj raspravi na bilo koji način, to se neposredno tiče najšire moguće pažnju javnosti i tako je reklo bih se i kada je reč o onim dobrim stvarima, dobrim za celo naše društvo, odnosno za pravosuđe generalno, ali logično i razumljivo još je veća pažnja prisutna kada je reč o onim drugim pojavama ne tako dobrim.

Bilo je danas ovde tokom, rekao bih, dosta kvalitetne rasprave i čestitam svima koji su u njoj učestvovali i poziva da se država sa svoje strane bolje stara i o tužiocima i o sudijama i kada postoji prostor da vodi računa i o njihovom standardu, što podrazumeva i primanja. Kada kažem, dobre stvari u našem društvu, pa eto recimo to bih bila jedna od njih. Samo nekoliko dana unazad, mi smo, ova Narodna skupština, doneli odluku da se odobri povećanje plata u javnom sektoru i među različitim kategorijama zaposlenih u javnom sektoru, čini mi se, ako ne grešim, 9% je planirano povećanje, između ostalog i za sudije i za tužioce. To je sigurno nešto što uz sva ostala povećanja, naravno Srbija može da konstatuje kao dobru činjenicu, kao dobru posledicu svih onih napora koje smo kao društvo izneli zajednički, da ojačamo naše finansije i da stvorimo prostor da možemo i da značajno unapredimo dodatno svaki put za nešto više životni standard građana Srbije.

Među druge dobre stvari koje možda nisu neposredno u vezi sa sudijama i tužiocima personalno, ali jesu sa pravom naroda na odgovarajuću zaštitu pred zakonom, a tiču se Narodne skupštine, vredi se podsetiti i na zakone koje smo takođe mi u ovom sazivu usvojili ne tako davno.

Jedan se tiče uvođenja dodatne zaštite za sve građane Srbije koji su zaduženi u švajcarskim francima. Sećate se sigurno, to je bilo lično obećanje predsednika Republike, Aleksandra Vučića, tim ljudima i to je obećanje ispunjeno. Druga stvar, izmene i dopune Zakona o izvršenju i obezbeđenju. Mi smo ovde, ovaj saziv, uneli dodatnu zaštitu za sve one ljudi koji jesu bili opterećeni postupcima pred izvršiteljima, tako da za određene kategorije dugovanja do iznosa od pet hiljada evra vrednosti sada više ne postoji ona vrsta pritiska na građane i to je takođe jedno od ispunjenih obećanja. To su dobre stvari.

Sa druge strane postoje stvari koje mi, kao što ste primetili, kritikujemo sa jasnim razlogom. Te stvari potiču, između ostalog, i od izvesnih samih sudija. Pominjalo se ime Miodraga Majića danas više puta iz više razloga naravno. Podsetiću vas samo kako je priča oko svega toga krenula. Inicijalno je zabolela činjenica da je taj čovek sebi dao za pravo da on određuje šta narodni poslanici mogu ili ne mogu da rade, kažu, kako da glasaju i kako da se postave po određenim pitanjima, a tiču se zakonskih predloga.

Onda se naravno knjiga otvorila i javnost Srbije je saznala da tu postoji ne jedan, nego sijaset različitih skandala, ali želeo bih prisutnim predstavnicima predlagača da pročitam samo par rečenica koje verujem da nisu čuli do sada. Ovo su reči Miodraga Majića iz septembra ove godine, 19. septembar. Reč je o „Nedeljniku“, tako se zove časopis za koji je dao intervju. Čujte ovo, kaže Miodrag Majić – to je naše društvo danas, društvo koje garantuje apsolutni nazadak jer će ovi koji ne znaju ništa, a pri tom jasno aludira na rukovodstvo Republike Srbije, to su ovi koji ne znaju ništa, voziti kamione, autobuse, lečiti nas, smišljati kako treba da izgled kocka na Trgu Republike itd. Poziva u istom intervjuu da se tome suprotstavi, da se ljudi tome suprotstave. Dokle god većina ćuti i ne kaže kako ne valja ništa u zdravstvu, novinarstvu, regulatorna tela ne služe ničemu itd, kaže, neće biti dobro ovom društvu.

Ovo je bavljenje politikom. Ovo je čisto bavljenje politikom koje čak nema nikakve veze sa tim da se neko ko je sudija možda bavi pitanjem uslova pod kojima rade sudije, situacijom u pravosuđu, sa strukom nikakve veze ovo nema. Ovo vam je politika iz kategorije opšte prakse.

Postavlja se ozbiljno pitanje – da li mi očekujemo da postoji neki odgovarajući kredibilitet i za ljude koji su sudije, a bave se politikom, a vi najbolje znate da li je ovo nešto što sebi treba da dozvoli neko ko je sudija i kakve ovo veze ima sa njegovim poslom uopšte.

Kada mi reagujemo na određene očigledno štetne, čak neprihvatljive pojave u našem društvu, reagujemo i na to. Da radi pravosuđe pod različitim pritiscima ljudi koji sebi dozvoljavaju apsolutno sve i svašta i to je činjenica.

Danas je Udruženje sudija i tužilaca Srbije ukazalo upravo na tu činjenicu. U današnjem saopštenju ovo udruženje je pozvalo Visoki savet sudstva i Državno veće tužilaca da hitno reaguju na pritiske koje poslednjih dana vrše pojedini političari i branioci okrivljenih jer na taj način, kako smatra ovo udruženje, intenzivno ugrožavaju nezavisnost sudija i tužilaca. Kažu na šta konkretno misle – na slučaj o kome je govorio narodni poslanik Marković, da je lider pokreta Dveri, zamislite – lider, Boško Obradović, inače to je jedan narodni poslanik koji ne dolazi već godinu dana na posao, ali uredno prima platu i uredno mu se plaća stan na Dedinju, da znate o kome je reč, više nema poslaničku grupu, ali trebalo bi da je tu dok o ovome pričamo, čovek je imao svojevrsni performans, kako oni to nazivaju, u Privrednom sudu u Beogradu i tamo se sa svojom svitom, prvo, suprotstavljao obezbeđenju, onda su tumarali hodnicima u nekoj slavljeničkoj atmosferi, slikali i snimali bez ikakvog ovlašćenja sve oko sebe.

Šta su to radili tako lepo pa su želeli da zabeleže? Lepili su nalepnice svuda redom, po kancelarijama, po inventaru i kako sam Boško Obradović kaže tom prilikom – to je radio baš zato što to nije dozvoljeno. Demonstrirao je čovek i silu i bahatost.

Naravno, pretio je predsedniku suda i onda je uz zaključak ove fantastične ingeniozne aktivnosti izrekao sledeće – da su sudije bednici, sluge, zlikovci u srpskom pravosuđu, da će svi odgovarati, da neće pobeći, obećao je da objavljivati njihova imena, imena postupajućih nosilaca pravosudnih funkcija i da će svi biti lustrirani.

Ovo je vrsta pritisaka sa kojima se suočavaju i sudije i tužioci i nažalost danas vidite od koga dolaze. Inače, ova ideja o lustraciji svega i svakoga nije novina. Ti isti ljudi iz tih krugova ovakve ideje i ovakve pretnje dolaze, reklo bi se, svakodnevno već mesecima unazad.

Da podsetim, lustraciju, odnosno zabranu bavljenja poslom oni su obećali, sami su tako rekli, a ja vam sada citiram šta su tačno rekli, svim političarima koji im se ne dopadaju, svima nama ovde, i u Skupštini i u Vladi i koji se bave bilo kojim drugim poslom, ali i svim sudijama i tužiocima koji im nisu po volji, pa im ni to nije bilo dovoljno, nego su rekli i svim imenovanim licima, pa čak su išli toliko daleko da kažu i svim urednicima medija koji im nisu po volji.

Na šta to ljude podseća kada ovako slušaju, evo mene konkretno na neke mere koje su postojale, čini mi se u Nemačkoj 1933. godine, čini mi se u julu mesecu te godine, tamo je donet jedan Zakon o zabrani formiranja političkih organizacija, a sećate se jako dobro ko bi to mogao da bude, da je taj zakon usvojio. Ko je bio na vlasti 1933. godine u Nemačkoj. I to onako ide baš potpuno ruku pod ruku sa drugim stvarima koje ovi isti ljudi, ovaj Boško Obradović, ali i ostali koji pripadaju toj organizaciji Dragana Đilasa, Vuka Jeremića i ostali koji se nalaze sa njima zajedno, nude građanima Srbije i šta zapravo čini njihovu jedinu političku ponudu.

I ovo paljenje knjiga kome smo svedočili svi, nekoliko dana ili noći unazad, pa ima svoje uporište i svoj primer istorijski ako hoćete upravo u toj ponovo 1933. godini, do duše nešto ranije, na proleće te godine. Znaju svi ko je knjige palio, reklo bi se jedini u istoriji. To su činili ponovo nemački nacisti, isti oni koji su posle zabranjivali drugima da se politikom bave, to su činili i na Operen placu u Berlinu, to su činili u Minhenu, taj su pir nastavili u nekoliko drugih gradova i to nikada nikome na pamte nije palo u Srbiji da radi, nikada nikom.

Ne postoji vreme koje je bilo po svojim izazovima tako teško da dovede do toga da se pojave pojedinci koji će knjige da pale, ni za vreme Drugog rata ni kasnije, a evo njima je palo na pamet da to urade baš ovih dana, u ovo vreme, u sred Beograda, u sred Knez Mihailove. To su pritisci, između ostalog i na pravosuđe, ali bi se reklo i na zdrav razum u Srbiji i to je jedina politička ponuda tih ljudi.

Kada govorimo o pritiscima, ovi će ljudi na sva usta govoriti da su ugroženi, oni će govoriti da nemaju odgovarajuću zaštitu ni od strane tužilaštva ni od strane sudova, a ovi će ljudi u isto vreme, čak i ne dovršivši misao, ne stavivši ni tačku na rečenicu, u istom dahu da isporučuju najgore, najodvratnije pristojnom čoveku najneprihvatljivije optužbe na račun drugih ljudi, bez ikakvog dokaza i trunke odgovornosti u tome neće biti kao što je nema nikada. I to rade svakoga dana, između ostalog to su radili i danas.

Na konferencijama za štampu se sami narodni poslanici koji bi trebalo da sede ovde, red je i pošteno, i ako već plate primaju iz ove Skupštine, a primaju, svi oni primaju i nikakav problem nemaju sa tim, defilovali su kroz ovaj hodnik ovde i ponovili odvratne laži na račun ministra Stefanovića i njegove porodice. A danas u svojim obrazloženjima i svojim novim fantazmagorijama došli do, reklo bi se suštine svoje poruke i svog napada.

Došli su do toga da direktno optuže, naravno, predsednika republike Aleksandra Vučića koji je u svakom od njihovih napada, u svakoj od njihovih kampanja, naravno, osnovni cilj, ona krajnja meta, na njega postavljaju svoje nišanske sprave šta god da rade, to se znalo uvek. E, pa potvrdilo se i danas da je upravo o tome reč i u ovom slučaju, i čini mi se, pre svega, potpredsednica ove stranke koju je kupio Dragan Đilas, Marinika Tepić, uz nju i Aleksić, Jeremić, Zoran Živković, ne znam ko je još tu bio, svi su se oni lepo naslonila na tu jedno te istu priču.

Ponovili su brutalne laži na račun ministra Stefanovića, na račun njegovog oca, porodice njegove, a onda to, zamislite, kakvu konstrukciju napravili, upakovali u zajedničku optužbu Aleksandru Vučiću i svima ostalima koji, kako kaže Marinika Tepić – čine klan ratnih profitera svi zajedno, i ponovila sve one notorne besmislice koje su već jasno podacima pobili i u Ministarstvu odbrane i u samoj firmi „Krušik“.

Da je firma „Krušik“ nešto strašno oštećena da su u tome, naravno, učestvovali Aleksandar Vučić, Nebojša Stefanović i ostali, kaže i to je onako pride dodala – pored toga što su oni ratni profiteri, Skupština nakazna, a da imaju, pazite sada ovo – nove informacije koje su dobili od nekih svojih uzbunjivača. To uzbunjivač to je sada jako popularna reč. Čuli ste da već postoji čovek koga bez ikakvog opravdanja nazivaju uzbunjivačem, a vezano za situaciju u „Krušiku“. Da taj nije nikakav uzbunjivač pa to zna i njegov branilac, jer da je bio uzbunjivač, branilac bi mu tražio status. Pošto nije, bilo je i njemu jasno da to nikakve veze jedno s drugim nema, ali da se ne vraćamo mi na sto puta prepričane priče, kaže potpredsednica Đilasove stranke, Marinika Tepić – njihovi uzbunjivači su raskrinkali ceo međunarodni klan kojim komanduje Aleksandar Vučić.

I kaže – sa njim u tome učestvuju dvojica, mislim da je rekla - Palestinaca. Prezimenom ljudi Madalala i Dahla. Onda kreće cela priča ko je tu strani špijun, ko je tu tajni agent, ko je pobegao Interpolu, ko je pobegao sa Marsa, ko sa Jupitera, odličan zaplet za dobar akcioni film, ali postoji jedan veliki problem u vezi sa tom pričom. Taj problem naravno ima svoje ime i to ime glasi internet.

Ko god ima internet u Srbiji danas, a hvala Bogu, dovoljno smo se razvili da ga ima skoro svako, može sve te priče da proveri u roku od nekoliko minuta, da vidi jel postoji bilo šta slično na tu temu. Kada to proveri, a meni je za to trebalo možda tri do tri i po minuta, šta zaključi? Sve te priče imaju svoj izvor, a taj izvor nisu nikakvi uzbunjivači koji su se pojavili pa nešto na telefon poslali Draganu Đilasu ili njegovim vernim saradnicima. Taj izvor je, iznenadićete se možda, ma nećete sigurno, magazin „Tabloid“. Tako se zovu novine, magazin „Tabloid“. Ako prvi put čujete za to, mada verujem da su u Srbiji skoro svi za to čuli, ali da vam dočaram, to je nešto najodvratnije što postoji na medijskoj sceni. To je sadržaj koji ne može ni sa čim da se poredi. Bukvalno ni sa čim. Ako mislite da ste najodvratniju stvar na svetu čuli iz usta Sergeja Trifunovića ili od strane Đilasovog Todorića ili od strane Željka Veselinovića, što je pozivao na silovanje Ane Brnabić, e da znate, ovi iz ovog tabloida su za klasu još dublje u odnosu na sve to.

To su ljudi koji su najmonstruoznije stvari koje ljudski mozak može da smisli, objavljivali javno, štampali, prodavali na kioscima. Optuživali Aleksandra Vučića, ne jednom, nego mali milion puta, za najodvratnije stvari koje ljudski mozak može da smisli. Dakle, oni su to otvoreno radili i oni se toga ne stide. Milovan Brkić koji ih predvodi, kad god ga tuže vadi se na neuračunljivost. Toliko o njihovoj pouzdanosti o tačnosti onoga što imaju da kažu ili saopšte.

Ali, nešto toliko odvratno poslužilo je i kao izvor za ove stvari koje je danas ovde izrecitovala u jednom dahu Marinika Tepić i eto, kada pogledate u tih tri, tri i po minuta, ne treba vam više, vidite da su priče o nekom Adalali i Dahlanu, ovi iz magazina „Tabloid“ Brkićevog, objavili u broju 362, 379, 400, to je sve znači bilo pre tri godine i jače, a sada su počeli da recikliraju, pa to ima i u brojevima od danas i juče. To je taj misleći deo Srbije, to je ta elita, to je to sve najlepše i najpametnije što Srbija ima da ponudi kako sami sebe doživljavaju.

Ljudi koji optužuju druge ljude da su ubili svoju decu, e to oni rade. To su ti izvori i to je taj magazin. Ti ljudi vam posle serviraju bljutave laži koje ovde ponavljaju onako, sve važni, Đilasovi politički predstavnici, ubeđeni da su svu pamet sveta pokupili. Isto su to radili drugi, da se razumemo, u ovom Sazivu. Dveri su to radile isto, optuživale Aleksandra Vučića za kako beše, spregu sa međunarodnim kartelom banaka i gradskih prevoznika. Zamislite tu fantaziju. Mi im kažemo lepo – ljudi, pa to je iz tabloida, eno ima na internetu znate šta je to. To je u svetu medija gore od džank fuda. Oni kažu – znamo, ali šta nas briga. Zbog toga što znaju šta ih briga, više poslaničku grupu nemaju, ne mogu dva člana da nađu u celoj zemlji.

Ali taj nivo logike, obzira, kulture i čega god hoćete, danas isporučuje Dragan Đilas. I to vam je apsolutno sve što pristojan i pošten čovek treba da zna na temu tih optužbi.

Da sada priču malo uozbiljimo, hoće čovek svaki da proveri jel ima ili nema nečeg u određenoj priči i kada kažu ovi Đilasovi – oštećen je „Krušik“, ne znam čim. Šta uradi pristojan, a opet ozbiljan čovek? Uzme pa proveri podatke. I sada odete vi i pogledate podatke finansijskog izveštaja „Krušika“ iz februara ove godine, da vidite kakva je aktuelna situacija. Jel stvarno tu preduzeće nešto trpi, jel mu neko pravi štetu. Jel znate šta nađete u tom finansijskom izveštaju, a taj su izveštaj čitali ovi Đilasovi „krikovi“, „birnovi“, pa vam sada čitam šta su sami zaključili da piše u tom finansijskom izveštaju, šta su Đilasovi ljudi zaključili kako radi taj „Krušik“. Kažu – 2018. godinu to preduzeće je završilo u plusu pola milijarde dinara, 2017. godine preduzeće je završilo u plusu duplo većem, milijarda cela, u poslednjih nekoliko godina zaposlili duplo više ljudi nego što je bilo nekad. Znači, u njihovo vreme, da ne pričamo sada kako je bilo devastirano i to preduzeće i svako drugo i na šta su ličile plate i koliko su bile redovne. Sada, dvostruko više ljudi radi, firma radi uspešno, iz godine u godinu i kaže – potpisanih ugovora ima dovoljno za punu uposlenost kapaciteta za naredne dve godine. Jel vama ovo zvuči kao da neko pravi štetu tom preduzeću? Meni ne.

Ne verujem da bilo kome zvuči kao da neko pravi štetu ovom preduzeću, a može da se nađe na APR. Dakle, tako se ozbiljno proveravaju podaci. Hoćemo da zadržimo ozbiljnost? Optužuju bezočno, besomučno sopstvenu državu ti Đilasi, Jeremići, njihovi Dveraši, fašisti da trguje naoružanjem ilegalno i da naoružava teroriste.

Malo im je da sami slažu, nego su onda uzeli da se bave montažama, pa su napravili neki izmišljeni, montirani prilog televizije „Raša tudej“, na pravi prilog nalepili fotografije ministra, članova njegove porodice, nalepili nepostojeći titl. Ono što niko nije rekao u tom prilogu oni su napisali kao da jeste. Sve im je to bilo savršeno malo i kažu - Srbija trguje sa teroristima, a to ne da veze s vezom nema, nego pogledajte sada ovo, postoji međunarodna organizacija koja se bavi analizom transparentnosti prilikom izvoza naoružanja i vojne opreme za svaku državu. Ta organizacija se zove „Small Arms Trade Survey“ ima svoj barometar transparentnosti. Barometar transparentnosti rangira državu i taj međunarodni dokument, međunarodna organizacija istraživanja, znate šta kaže za Srbiju koliko je transparentna u izvozu naoružanja i vojne opreme – u top pet država. U top pet država iz godine u godinu, godinama već.

Uzmete pogledate izveštaj za ovu godinu, poslednji objavljeni iz 2018, Srbija je posle Švajcarske, Holandije, Ujedinjenog Kraljevstva i Italije peta na svetu po transparentnosti, peta najbolja zemlja. Bolja od Nemačke koja je, znaju ljudi koji ovo prate iz godine u godinu, godinama bila sami vrh. Biti bolji od Nemačke jedne u ovome, to je fantastična stvar. To je čast za svaku zemlju i ovako proverava onaj koga istina zanima i kad proveri može samo da bude zadovoljan i situacijom u tom preduzeću i činjenicom da mu je zemlja ovako rangirana i da je tako doživljavaju u svetu i, naravno, činjenicom da ne vrede ni te laži koje pas s maslom pojeo ne bi, a koje su vrhunska politička mudrost Dragana Đilasa i njegove kamarile.

Ali, kad kažu da je neko ratni profiter, evo dva pitanja za razmišljanje. Prvo pitanje za razmišljanje je – može li se status ratnog profitera možda postaviti metaforički na račun tih ljudi Đilasa, Jeremića, Dveri i ovih njihovih Čauša koje šalju ovde da koješta pričaju. Hoće ljudi, kažu da budu na vlasti i kažu, kako, hoće da budu na vlasti tako što će neka sila da ih proglasi za ministra, to oni ovih dana pričaju, bez ikakvih izbora. Kažu, hoće da im ta vlast traje devet meseci, a zbog toga što oni to tako sve hoće, da se izbori u Srbiji odlože. Kad im kažete – kako odlažete, ljudi, izbore koji su zakazani u redovnom roku, pa to nije po Ustavu, oni kažu – pa, šta, nađite vi tamo neki način. U Ustavu kaže – pa ne može osim ako je vanredno stanje ili ratno stanje. Oni kažu – pa šta to nas briga.

Dakle, oni bi želeli da se možda u Srbiji proglasi ratno stanje, zašto? Da bi oni bili na vlasti i da im ta vlast traje bar devet meseci, da bude na nivou ministarstava, a i to je malo pa da bude i na nivou javnih preduzeća, a i to je malo pa da bude i na nivou lokalnih samouprava i da im traje bar devet meseci. E, ako oni žele da se u Srbiji na sili Boga proglasi ratno stanje da bi oni bili vlast tako, jesu oni onda neka vrsta ratnih profitera i kad rata nema, naravno?

Hajde da još malo dodatno uozbiljimo stvar. Kakva su vrsta profitera ljudi koji direktno ekonomsku korist samima sebi prave u vreme sukoba koji budu i oružani, podseća nas slučaj iz 2011. godine. O tom slučaju je govorio u severnoj Kosovskoj Mitrovici pre nekoliko meseci direktor KBC u tom gradu, Milan Ivanović i sećao se 2011. godine i blokada. Sećate se situacije zbog onoga što je bila postavljena granica između Srba i Srba na Jarinju i Brnjaku, kad su tadašnje „žuto preduzeće“ na čelu sa Draganom Đilasom, Vukom Jeremićem, Borisom Tadićem, i svima ostalima, koji su opet danas svi zajedno i ove odvratne stvari pričaju i odvratne stvari rade, svi bili zajedno, postavili granicu između Srba i Srba i ti isti danas naravno upiru prst u Aleksandra Vučića i kažu – on je izdajnik, on hoće da se odrekne nečeg našeg na Kosovu i Metohiji, a oni postavili granicu. Oni pred Međunarodnim sudom pravde izdejstvovali papir kojima se separatisti danas kite i njime mašu i kažu – ovo je sve naše, evo, Jeremić nam je u ime Srbije dao papir crno na belo. Ali, kad su oni to uradili, bila je blokada koju su organizovali Srbi koji žive na severu Kosova i Metohije.

Slušajte sećanje direktora KBC na taj period, kaže on – Srbi su tada postavili betonske barikade između severnog i južnog dela Mitrovice, pa onda ovi albanski policajci u severnom delu, dakle, oni koje su valjda hrvatskim helikopterima prevozili da zauzmu tu granicu, nisu imali gorivo. Kaže čovek, citiram – nafta iz južnog dela Kosova i Metohije nikako nije mogla da dođe na sever, jer smo mi postavili velike betonske barikade. Kad su albanski policajci i njihove pogranične jedinice ostale bez nafte, Dragan Đilas i Vuk Jeremić su im doturali cisterne iz centralne Srbije, imam dokaze za to, kaže čovek. Mi smo tada bili u čudu, znali smo da Albanci nisu imali goriva i samo odjednom eto njih sa džipovima, prodavali gorivo kaže čovek.

Kakva je ovo vrsta profita i kakvo je ovo profiterstvo? Dok tamo vatra gori, a na goloruki narod naš se puca, eto izgleda da je neko, po svedočenju očevidaca, rešio da i na tome zaradi. Kakvo je to profiterstvo, to je možda dobro pitanje i za ove koji sad kao znaju sve, ali i za ljude koji su u tužilaštvu i sudovima bave ovim pitanjem.

Što se tiče našeg stava prema KiM, što se tiče onoga što čini Aleksandar Vučić, ja neću da kažem ništa novo, ja ću samo da vam pročitam u minut ili dva reči patrijarha srpskog prilikom dodele ordena Svetog Save Aleksandru Vučiću, a tiče se upravo ovog pitanja.

Tada je patrijarh rekao da ne treba da pominjemo šta sve neumorno čini i radi predsednik Republike, Aleksandar Vučić. On je učinio velika dela, ne samo za naše vreme i prilike, već za čitavu Srbiju i njenu budućnost. Da čuju ovi koji optužuju Aleksandra Vučića bez stida i srama, a sami su dali sve što su mogli da daju, a sami su to svoje davanje unovčili što karijerama, što koje čim drugim i konkretnim, sami obezbedili mišljenje Međunarodnog suda pravde koje je katastrofalno porazno po Srbiju, postavljali tu granicu i nema šta nisu učinili da pomognu onima koji se ne nalaze na strani naših interesa, već su im direktno suprotstavljeni. Da čuju i da je patrijarh rekao da je predsednik Republike otvorio puteve Srbije u Evropi i svetu i da posle njegovog truda danas se o Srbiji govori i misli na drugi način. Uviđaju ljudi i svet to zna, njegovim trudom i radom, otvaranjem prema svetu pokrenula se sva privreda u Srbiji, krenulo se velikim korakom napred. Za to je bilo potrebno mnogo žrtve, državničke mudrosti, mnogo smisla da se srpski narod promeni na pravi način. Srbija je dobila puteve kakve je želela stotinu godina unazad, uz otvaranje fabrika, što bi trebalo da doprinese da se zaustavi napuštanje naše zemlje, da se zaustavi napuštanje naše zemlje i na KiM, ali i u bilo kom drugom delu. To su rezultati koje prepoznaje crkva između ostalog.

Još kažu, da neki zlonamerno tvrde da će Vučić da izda, a ja njih pitam, patrijarh ih pita, koji je dokaz, čime to svedočite? Vidite li koliko se čovek bori? Šta god da je hteo, ako je tako hteo, mogao je to da uradi odavno, ali ne, on se bori da očuva svoj narod na KiM, da očuva narod na našoj zemlji.

Zahvalni za lavovsku borbu, za srpski narod na KiM, u to ime predajemo mu najviše odlikovanje da krasi njegove grudi za sve što čini i što će činiti u budućnosti za dobro srpskog naroda.

Ovako kako je saopštio patrijarh i kako vidi i oseća crkva, tako vam brat bratu misli, oseća, vidi i prepoznaje trud i rezultate Aleksandra Vučića i kada je reč o KiM i kada je reč o Srbiji u celini, sigurno 60% ljudi u ovoj zemlji najmanje. Oni kojih se to najviše tiče, upravo Srbi na KiM, znate kako, pitali ih pre jedno deset dana, oni kažu - 98% nas kaže da su ove reči od prve do poslednje tačne, i ceni lavovsku borbu Aleksandra Vučića za KiM, zna da on brani i njih i njihov interes i njihovu budućnost i budućnost njihove dece. Sve dok Srbija to vidi, razume, ovog čoveka i ovu politiku podržava, Srbija će umeti da pravi rezultate za sebe, da bude dovoljno mudra da zna onoliko će za nas biti i sreće i pravde na belom svetu od strane drugih, naravno posmatrano, koliko smo sami u stanju da izborimo mudrom i pametnom politikom.

Što se tiče pravde unutar Srbije, ona je svakako važna i ona je jedna od naših najvećih obaveza. Za nju će nam naravno trebati i dobre sudije i dobri ljudi na čelu sudova, pa ćemo u skladu sa tim opredeljenjem i mi iz SNS sutra glasati uz sve one pohvale koje smo izneli danas, ali i uz sve one rezerve koje smo saopštili. Hvala vam.
Hvala, gospodine predsedavajući.

Dame i gospodo narodni poslanici, želeo bih da iskoristim par minuta da se osvrnem na pitanje ovog amandmana, odnosno problematike o kojoj raspravljamo danas, ali i na različite ocene i stavove koji su izrečeni u ovoj sali tokom današnjeg dana.

Pre svega, pitanje kontrole državne pomoći - da, jeste važno i ne greše oni koji kažu da je, ukoliko nema odgovarajuće kontrole, moguće programe ove vrste i zloupotrebiti. Uostalom, u Republici Srbiji zabeleženi su slučajevi kada se to dešavalo.

Mi smo, čini mi se, u nekim prethodnim prilikama razgovarali baš na ovu temu i ukazivali da je zvanično konstatovano da je bilo i zloupotreba i da je zvanično konstatovano da su u najvećem broju i najdrastičnije po svojim dimenzijama te zloupotrebe bile, sećate se sigurno kada, u predizborno vreme 2012. godine.

Dakle, utvrđeno je crno na belo, bivši režim se nije libio da ovu vrstu zloupotreba čini. Naravno, ti programi su kasnije sa tim vrstama manjkavosti, da budemo blagi u oceni, birajući termin kako ćemo ih nazvati, morali da dožive određenu reviziju.

Činjenica je svakako da danas te vrste zloupotrebe nema, da se ne konstatuje. Naprotiv, mi kada govorimo da se maksimalna pažnja poklanja želji, nameri da ti programi budu pripremljeni kvalitetno, da se dobro definišu kriterijumi i obimi pomoći, da se, pre svega, vodi računa o efektu koji, recimo, neka strana investicija može da izazove u Republici Srbiji, o pozitivnim efektima govorimo tačno, a govorimo, dakle, precizno o broju radnih mesta koji se obezbeđuje, govorimo o ukupnom nivou investicija koje dolaze, da se onda sa svoje strane država postavi na najbolji mogući način.

Naravno, nije nikakva tajna reći da ta vrsta zloupotreba u predizborno doba 2012. godine nije i jedina vrsta zloupotreba za kojom se posezalo i, naravno, nije nikakva tajna reći da kada se postupa ispravno, kada se postupa odgovorno i domaćinski, onda može da se govori o pozitivnim efektima. Zahvaljujući tim pozitivnim efektima, ozbiljnoj i odgovornoj politici i u ovom segmentu, ali i u svakom drugom pitanju koje se tiče naše ekonomije i naše privrede koji jesu ustanovili Aleksandar Vučić i SNS, mi danas govorimo, između ostalog, o stotinama različitih već realizovanih investicija, o stotinama različitih projekata koji su doneli nova radna mesta, a ta radna mesta brojimo stotinama hiljada. U ono vreme kad se zloupotrebljavalo i kad se nije libilo da se zloupotrebe prave, ovu vrstu efekata niste imali. Mi smo, da podsetimo, beležili gubitak radnih mesta i to drastičan gubitak. Govorimo o periodu od nekoliko godina samo od 2008. do 2012. Zvanična statistika kaže pola miliona radnih mesta izgubljeno. I sad, pogledajte kako se postupa, da li se pravi trošak, neretko i šteta, a kakav se efekat gradi u tom periodu na koji mi svakako moramo da podsećamo. Moramo, između ostalog, zato što danas, evo, između ostalog, mi dobijamo pitanje da se mi uporedimo sa tim i takvim periodom. Pa, jedan od narodnih poslanika koji jeste izabran na jednoj od dosovskih lista na izborima 2016. godine i zato niko ne treba da se ljuti, jer svako je od nas birao gde će učestvovati i sa kim će deliti izbornu listu, kaže, da vidimo, da uporedimo šta je bilo sa poljoprivredom. Možemo, naravno, i treba uvek i da vidimo i da uporedimo i sa poljoprivredom i sa pitanjem radnih mesta i sa pitanjem prosečne plate i sa kojim god želite parametrom, i sa onim kojim ne želite, da se vidimo, u oči pogledamo i da se podsetimo.

Mi smo, dame i gospodo, ovih dana o ovim stvarima takođe pričali. Mi smo ove stvari pokazivali. Za svaki sektor možete da napravite ovako lep uporedni prikaz i da pogledate kako je bilo nekada, to vam je ovo malo i žuto, a da pogledate kako je sada - to je ovo veliko i plavo.

Ovo konkretno vam se odnosi na obim sredstava koji smo kroz budžet, a pričamo o ovom rebalansu koji je tema ove sednice, koji smo izglasali juče. Dakle, to je ovaj nivo veliki i plav. Koliko je to bolje, to se golim okom vidi u odnosu na ovo njihovo malo i žuto. Pa, ako treba da govorimo o tome koliko država izdvaja, koliko se država brine za svaki sektor, pa i za ovaj koji se na poljoprivredu odnosi, može, evo da pogleda svako i kaže svako – ovo je danas dva i po puta više ako o izdvajanjima priča. Koliko onda ima smisla da neko kaže ovde a da li je 2,3% ili 2,4% više manje? Ne pričamo mi ovde uopšte. U Srbiji se danas ne govori o razlikama o 2,3% i 2,4%, dva i po puta je više, dva i po puta je bolje. To su neke razlike koje čovek, ako hoće da govori iskreno i pošteno, mora da primeti i ne može da ne prizna i u skladu sa tim zamerkama, a konkretno taj rebalans juče izglasan. Tu je i ministar. On može da ispravi ako ja pogrešim u nekim brojevima. Da li se odnosi ili se ne odnosi, između ostalog, za preko dve milijarde dinara novih upravo u ovom sektoru, sektoru poljoprivrede i upravo u sferi subvencija? Preko dve milijarde mi smo doneli ovim…

(Marijan Rističević: I više.)

Ovim preko dve milijarde, a ima tu čini mi se još dodatnih preko pola milijarde na različite objekte i infrastrukturu, opet za poljoprivredu.

Ispravljaju kolege koje vrlo pažljivo vode računa o ovim brojevima, ja nekad malo zaokružim, ali, vidite, uvek na našu štetu. Neću da nas previše pohvalim, a imamo za šta.

Da li je to dobra stvar? Da li je to za pohvalu? Ja bih rekao da jeste. Kada pominju šta je danas sa Srbijom na spoljnopolitičkom planu, pa jel dobra stvar i za pohvalu da je činjenica imamo tako dobre odnose i sa Ruskom Federacijom i sa Narodnom Republikom Kinom, za koju se neki, tobože, brinu ovde, toliko dobre da se nikada niko nije mogao pohvaliti od ovih bivših, od ovog režima koji se trudio da kako god ume, koristeći se malverzacijama, kršeći zakone otvoreno, praveći štetu i strašne pare uzimajući da dobije izbore, ali ništa nije vredelo, nisu nikada imali taj nivo odnosa ni u kom pogledu, ni vezano za ekonomiju, ni vezano za našu privrednu saradnju, ni za infrastrukturu koju danas radimo i sa tim našim partnerima pored drugih partnera koje imamo, ali, moram da vam kažem, ni vezano za pitanje Kosova i Metohije.

Da li hoćete da razgovaramo o tome šta mi danas radimo za Kosovo i Metohiju? Evo, može opet u kontekstu ove sednice, opet u kontekstu ovog rebalansa. Opet ministar neka prati, pa ako treba neka koriguje. Da li je vezano baš za ovaj rebalans bilo da je za Kancelariju za Kosovo i Metohiju tim rebalansom predviđeno, a mi usvojili, preko 2,5 milijarde dodatnih sredstava? To kaže lepo u opisu. To je radila Parlamentarna budžetska kancelarija. Svaki narodni poslanik može taj materijal da dobije, svaki narodni poslanik može da ga koristi.

Radili ljudi precizno analizu i kažu – transferi nivoima vlasti preko 2,5 milijarde za podsticanje ekonomskog razvoja, podršku funkcionisanju lokalnih kapaciteta, vaspitno-obrazovnih institucija itd. Još mi najavimo i to je predsednik poslaničke grupe SNS govorio ovde prilikom poziva našim sunarodnicima da se bore za svoju budućnost i da izađu na izbore 6. oktobra. Podsetio čovek u planu, zvaničnom planu Vlade Srbije, zvanične institucije, ne može zvaničnije i još 350 novih projekata vezanih za Kosovo i Metohiju, neposredno u službi života i opstanka naših sunarodnika na teritoriji AP, vrednosti preko 150 miliona evra. Da li nije dobro, da li nije za pohvalu? Ja bih rekao jeste. Sve jedno i drugo i za iskreno priznanje ko se i koliko trudi, ko je u stanju kakav rezultat da obezbedi.

Između ostalog, da se podseti ko je i kada obezbedio da 15 država povuče ranije datu saglasnost, odnosno priznanje tzv. „nezavisnosti“ Kosova i Metohije. I to je jedan od pokazatelja ko se bori i ko je u stanju da kada se bori rezultat i napravi. Da nije reč samo o želji, bez koje naravno nema ništa, već i o znanju, sposobnosti da se rezultat napravi.

Bivši režim to nije radio. Ovi na čijim su listama neki postali narodni poslanici 2016. godine, oni se nikada oko tih stvari trudili nisu, jer znamo da su bili zauzeti nečim što je za njih bilo mnogo važnije. Stotinama miliona evra da, ali ne u investicije, ne za Srbe na Kosovu i Metohiji, nego na račune sopstvenih firmi, 619 miliona evra, da podsetimo, kao prihod slilo se na račune firmi Dragana Đilasa. To su bile njihove preokupacije i zbog toga se oni drugim stvarima bavili nisu.

A kako su se odnosili prema Kosovu i Metohiji, kako se odnosi danas? Evo vam primer današnji. Kad kažem danas, da znate baš mislim bukvalno danas. Ovo vam je jedan od njihovih omiljenih tabloida, zove se „Danas“. Kukaju već danima zbog toga što su Rada Trajković i onaj Rašić, beše, što tečno govori albanski i kaže - ja sam Kosovar, ja sam ponosni član najmlađe države na svetu. Kukaju što su prošli kako su prošli u nedelju.

Sada vidite šta piše ovde, ja vam sada čitam, a vi slobodno proveravajte da nisam neko slovo pogrešio: „Šta znači pobeda Samoopredeljenja i DSK na izborima u bivšoj južnoj srpskoj pokrajini?“ za njih je, i oni to kažu na naslovnoj strani Kosova i Metohije bivša južna srpska pokrajina. Otvoreno kažu ljudi. Eto to oni misle i to zagovaraju i time se bave i ovi njihovi miljenici koji se ne skidaju sa njihovih naslovnih strana. Tu mislim, pre svega na Đilasa, Jeremića, Obradovića i ostale koalicione partnere, Rade Trajković i ovog Rašića, kako sami kažu Kosovara, kako sami to kažu stanovnika najmlađe države na svetu.

Inače, ljudi koji su otvoreno govorili da se zalažu za političku saradnju sa Aljbinom Kurtijem, godinama unazad su to pričali, ne jednom, tri ili četiri puta je Borko Stefanović pokušavao da ubedljivo objasni zašto je Kurti dobar čovek, taj Kurti koji se zalaže za veliku Albaniju, taj ekstremista koji Srbe ne može da smisli, za njih je oduvek bio poželjan koalicioni partner, ali to je pitanje odnosa.

Nema nikakvog smisla da neko nama postavlja pitanje, koji se borimo za Srbe na Kosovu i Metohiji, koji se borimo za Srbiju na svakom planu, šta i kako radimo i koga i kako na svetu uvažavamo. Naša politika jeste da plate svima budu veće, pa i u javnom sektoru. Ovim što smo izglasali svi zajedno, to smo i obezbedili. Rečeno je već, ali da ponovimo. U proseku 9.6% povećanje plata. Za različite branše, od 8 pa sve do neverovatnih 15. Znate šta? Biće još.

Kad pričamo o ispunjenim obećanjima, prosečna plata u Republici Srbiji na nivou od 500 evra biće jedno od ispunjenih obećanja Aleksandra Vučića i SNS. Sigurno među onim značajnijima kada pogledate šta čoveka svakog u Srbiji prirodno najviše zanima, ali biće jedno od. Plata predsednika Republike, to je neko pomenuo, da znate, ništa vam novo ne saopštavam kada vas podsetim. Taj posao Aleksandar Vučić sigurno ne radi zbog plate, taj posao se radi pre svega srcem zato što se voli draža, zato što se voli narod i zato što se iskreno želi da se za njega nešto izbori. Kada se ume i kada se radi danonoćno, onda se izbori pa i bude prosečna plata 500 evra u Republici Srbiji, pa bude i na stotine hiljada novih radnih mesta. Imate i više Srbije na Kosovu i Metohiji.

Na kraju, kada se okrenete ljudima, kada se okrenete našim građanima i pitate ih – šta vi mislite o svemu tome? Srbi konkretno na Kosovu i Metohiji rekoše svoje pre dva dana. Preko 98% kaže – Da, verujemo Aleksandru Vučiću, da, verujemo Vladi Srbije, da, vidimo sve dobre rezultate.

Oni koji ne vide i kojima ove razlike onog malog žutog i onog velikog plavog nisu dovoljne da neke stvari uvide, neka pogledaju malo i neka oslušnu šta kažu Srbi. Ako im ni to ne pomaže, ja se bojim onda nikakve pomoći, nikakvog odgovora za njih nema.
Član 107. gospodine predsedavajući – pitanje dostojanstva Narodne skupštine.

Ne znam da li vam je promaklo, pošto je biloo maločas u ovom izlaganju od nekoliko minuta svega i svačega, ali pominjalo se, i to je prva sporna stvar, da se ovim rebalansom nešto krade. Pominje se da je po nečijoj računici ovde nešto ukradeno i postavlja se pitanja na šta to ide.

Druga stvar na koju je svakako trebalo reagovati kad se objašnjava izgleda primenom onog istog Ćulibrkovog digitrona o kom je govorio gospodin Arsić. Ne znam da li ste vi to čuli, ali mi pričamo o 47 milijardi dinara. Uđe narodni poslanik, verovatno iz neke šetnje i kaže to je 4,6 milijardi evra.

Dakle, 47 milijardi dinara nije 4,6 milijardi evra, jer kurs nije i ne sećam se da je skoro bio 1:10, i to ponovi nekoliko puta.

(Nemanja Šarović: Hajde uzmi stenogram.)

Meni to jasno govori da primenjuju isti digitron, kao i ovaj Ćulibrk, kod koga je ono deljenje umesto 600 evra bilo 6.600 evra.

Kad kažu krade se i hoćemo da znamo na šta ide, mi kažemo da ovaj rebalans se odnosi na pomoć ljudima koji su bili zaduženi u švajcarskim francima, mi kažemo ovo ide na jednokratnu podršku penzionerima, mi kažemo ovo ide na investicije, mi kažemo ovo ide na povećanje plata. Pa da li je moguće onda da neko ne zna na šta to ide, da mu nešto nije jasno? Samo onima koji su bili u nekoj lepoj šetnji, došli ovde, poneli Ćulibrkov digitron i to je jedino što su uradili na temu pripreme sednica. Nisu pročitali ništa.

Kad smo kod tih plata, taj Ćulibrk je pričao da nikad plate u Srbiji neće biti u proseku 500 evra. Koristili taj isti digitron ili ne, za jedno mesec i po dana mi očekujemo čestitke i izvinjenje kako Ćulibrka, tako i od ovih koji ne znaju koliki je kurs, verovatno ni koja je godina, a šta je na dnevnom redu i na šta ide to nećemo ni da pominjem koliko znaju.
Vezano za to kako se koristi Poslovnik, taj član 103. gospodine predsedavajući, govori na koji način treba vi da postupate i ja se potpuno slažem – potpuno jednako prema svima nama ovde.

Da vam kažem, zaista mi je drago što je narodni poslanik koji je svratio ovamo iz šetnje shvatio neke greške u hodu, pa se korigovao. Dakle, nije 47 milijardi dinara 4,7 milijardi evra. To smo apsolvirali i drago mi je zbog toga.

Koliko je moguće napraviti novog autoputa kada se radi domaćinski, kako mi radimo danas, a ne krade se, kao što je bilo u ta zlatna vremena Dragana Đilasa, za kojima neki izgleda i dalje čeznu, pa evo vam podataka. Više od 300 kilometara autoputeva izgrađeno, postojeće, danas se vidi, u poslednjih nekoliko godina samo, a od toga više od stotinu kilometara, o tome je i ministar govorio, u poslednjih godinu dana. To vam je jedan primer.

(Vjerica Radeta: Kakve to ima veze sa povredom Poslovnika?)

Pa, evo, objašnjavam gospodinu koji je došao iz šetnje kakve to veze ima.

Kuda to ide i koje su razlike? Pogledajte kuda to ide i koje su razlike. Pogledajte kako se izdvaja za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu. Ovo malo žuto, to vam je u njihovo vreme, a ovo veliko plavo, to je u naše vreme, to je danas. To je razlika više nego duplo. To vam je to.

Prosveta, nauka i tehnološki razvoj, opet je njihovo malo žuto, a naše veliko plave. Da li je opet duplo veće? Opet duplo veće.

Šta vas zanima? Da li vas zanima zdravlje? Evo vam zdravlje. Ovo je jedno pet, šest puta više. Vidite ovo njihovo malo žuto. Dakle, u njihovo vreme sve je bilo malo, pored toga što je bilo žuto, ako se ticalo Srbije, ako se ticalo Beograda, ako se ticalo države i naroda u bilo kom smislu.

Da li znate šta je uz sve njihove priče? Od 2008. do 2012. godine bila je recesija, bili su teški uslovi, sve je moralo da propada. A da li znate šta je ipak sve raslo uprkos toj recesiji? Njihove privatne firme. Koliko god teška kriza bila, koliko god planetarna bila, Đilasove firme su napredovale svake od tih godina. Iz godine u godinu sve više i više, pa na kraju saldo kaže – 619 miliona evra mu završilo na računima firmi, a propadalo je sve drugo zato što ga je ovo prvo zanimalo, a ovo drugo ga nije zanimalo. E oni koje je tada Dragan Đilas držao na svom budžetu verovatno čeznu za tim vremenom kada je njemu dobro išlo, njegovim firmama i njegovima, ali ovo su razlike koje Srbija vidi, pa zbog toga Srbija danas kaže – ovo je dobro, vidimo na šta ide i to podržavamo i baš to hoćemo. Ako neki drugi ne vide, ja neću nikome da zamerim, ipak ne može čovek da prati sednicu i da se šeta. Jel tako?