Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/9426">Vladimir Orlić</a>

Vladimir Orlić

Srpska napredna stranka

Govori

Član 112. gospodine predsedavajući, koji ujedno nudi moguću soluciju da se završi sa očiglednom željom da se malo bude u prvom planu, ali vidim da je ta želja u međuvremenu prestala, pošto je izašao iz sale poslanik koji je došao samo da se javi dok je bio u šetnji.

Tragično je, znate, kada narodni poslanik neke jednostavne stvari ne želi da prihvati, samo zato što ne želi. Iz nekog dubljeg, obziljnijeg razloga ja bih mogao da razumem takvo ponašanje, ali prosto da hoće da se inati, da pokaže koliko je strašan, opasan i glasan, eto, to ne mogu da razumem nikada, pa se, kad se tako postupa i prave greške.

Između ostalog, pomeša se Šumadijski i Moravski koridor, je li tako? Eto, igrom slučaja, mi baš kad pričamo o tom Moravskom, to se tiče i ovog rebalansa ovde. I kad god neko iznese zamerku a zašto ovaj koridor, a zašto ne onaj koridor, a zašto ovoliko para, zašto ne onoliko para, mora da se vrati na dve stvari. Prva je da ko god je mislio da to može nešto drugačije, bolje, efikasnije, jeftinije i brže, šta god da je mislio, trebalo je da ga uradi tako kako je mislio.

Sad kad je dopalo nama da rešavamo a mi rešavamo, nema smisla da se ljuti oko toga što rešavamo. Nema smisla bilo ko da se ljuti na nas što ispunjavamo decenijske snove, što ono što se čekalo u ovoj zemlji 70 godina, sad pretvaramo u realnost.

Druga stvar na koju obavezno mora da se vrati svako ko hoće da se tim stvarima bavi, dame i gospodo, danas Srbija ne samo da ne mora da bira da li hoće koridore ili kako je neko rekao penzije. Danas Srbija, evo ovim rebalansom kaže – da, imamo i za koridore i za penzije i za pomoć zaduženim u švajcarskim francima i za nova ulaganja i jedno i drugo i treće i četvrto, sve što vam padne na pamet i što vam do sada na pamet nije palo.

Mi evo danas radimo zato što danas Srbija to može i ne uzima niko nikome ništa, nego danas ljudi imaju mnogo više poverenja u svoju državu, pa zbog toga hoće više porez da plaćaju. Danas ljudi mnogo više rade u ovoj državi jer imaju uslove za to, pa je taj porez veći. Pogledajte koliko je ljudi angažovano danas, koliko imamo prihoda samo po tom osnovu.

To su stvari zbog kojih svaki čovek, pošten, pristojan građanin može samo zadovoljan da bude i da kaže – pa drago mi je. Drago mi je što sam u zemlji koja se uspravila na svoje noge, koja drži kičmu pravo. Drago mi je što sam u zemlji koja ima kvalitetan put da ne moram da kažem – vidi šta imaju Nemci, ja neću imati nikada. Drago mi je što sam u zemlji koja ima i za kliničke centre i za vrtiće i za škole i koja će, kada smo već kod onih čuvenih digitrona koje koriste Ćulibrci i kojekakvi, da ima prosečnu platu 500 evra za mesec i po od danas.

Onda će taj čovek da kaže – zadovoljan sam što sam u ovakvoj državi iako sam nekada grešio što sam se pouzdao u neke čudne tuđe računice. Ipak neću da budem toliko nekorektan pa da kažem – nije dobro, nego ću da kažem – svaka čast, pa možda čak i da učestvujem u naporima da bude sutra još bolje. Ko to neće, može u šetnju kao onaj malo pre, sve je u redu.
Član 106.

Dakle, najmanje je važno što je gospodin došao ovde kada je došao. Da je bar pratio o čemu se radi, ne bi takve greške pravio, ne bi pomislio ni na sekund da je odnos dinar-evro jedan prema deset, za početak.

Na stranu to što nije bilo uopšte njegovo vreme, nego je zamolio predsedavajućeg da ga prozove kad mu odgovara zato što je tada prolazio u šetnji pored zgrade, to je najmanji problem.

Mnogo je veći problem kada se saopštavaju neistine poput neistine da se u ovoj zemlji nešto krade. Mi vam lepo kažemo, tačno se zna, u broj se zna koliko ide na to da se pomogne penzionerima. Tačno se zna, u broj se zna koliko povećavamo plate od sektora do sektora. Tačno se zna, opet se u broj zna koliko ide za različite investicije i to su, još jednom da ponovim, koliko god to nekima bilo teško da čuju, za Srbiju dobre stvari.

Ne treba niko da se ljuti i da smatra da je on dužan da bude nezadovoljan zato što pokazujemo da je naša politika uspešna. On treba da pronađe način da konkuriše dobrim stvarima, svakako ne iznošenjem neistine poput ovih – ne znamo šta je, ne znamo pošto je i to nama ne odgovara. Na kraju krajeva, ne tako providnim neistinama, poput ove poslednje, kako beše, danas je nas ovde bilo iz parlamentarne većine 20 do 40.

Dame i gospodo, vi koji se ne sećate ni današnjeg prepodneva, danas je započela jedna sednica i za tu sednicu se prilikom glasanja za dnevni red izjasnilo 126 i više poslanika parlamentarne većine. To su neke stvari koje zna i običan gledalac koji s vremena na vreme okrene drugi kanal RTS, a da to ne zna narodni poslanik, pri tom, možda čak i potpredsednik Skupštine, pa to je baš sramota.
I član 104.

Dobro, pošto vidim da smo se vratili u normalne tokove, niko više ne pokušava da tvrdi da ne zna na šta se troši, niko više ne pokušava da tvrdi da nije bolje nego što je bilo u ono vreme kog se i dalje, koliko vidim, rado sećaju, nego je samo problem šta smo mi ovde jedni drugima rekli.

Što se mene tiče, izvinjavam se svakome čija su nežna osećanja eventualno dodirnuta. Nema potrebe da na to dalje trošimo vreme. Ako je zaista iskren poziv da mi raspravljamo o tome šta je sve dobro u rebalansu i da učimo od prisutnog ministra, ja sam siguran da su mnogi od njega danas već mnogo naučili, ali da učimo i dalje, to je uvek korisno.

Što se tiče onih poslaničkih lista, nešto mi govori da će naša lista, kako god izgledala, opet dati više od polovine poslanika da nakon narednih izbora sednu u ove klupe ovde. Da li će neki drugi uopšte trošiti na racionalan način vreme, pokušavajući da sastave listu ili ne, to je možda pitanje za njih.
U više navrata, dame i gospodo narodni poslanici, mislim da je zaista neophodno da, ako je moguće, ovu raspravu maksimalno uozbiljimo, kada govorimo o pitanja koja su zaista argumenti. Teško je zaista da neko kaže – ne treba uopšte uzeti u obzir pitanje da li to što neko treba da polaže ispite koji se više ne organizuju, da li neko što treba da polaže materiju koja se čak više i ne predaje, može da generiše bilo kakav dodatni trošak i to je jedna od važnih napomena koju smo imali mi.

Vidite i sami na osnovu predloga zakona za koji ćemo mi glasati, hoćemo da pokažemo maksimalno razumevanje, hoćemo da svaki čovek ima šansu, čak i kada smatramo da je to prevazišlo neke okvira onoga što smatramo dobrom praksom. Hoćemo uvek, nije pitanje volje. Hajde da pričamo malo više o smislu. Da li može neko da kaže zbog toga što je čovek platio školarinu, time je taj čovek automatski izbacio iz priče svaki mogući trošak koji se odnosi i na možda neke predmete koji više i ne postoje, na možda neke programe koji su završeni, izbačeni iz te prakse, visokoškolske ustanove pre 10, 20, 30, 40 godina. Hoćete da pričamo teoretski, onda je u teoriji sve moguće. Sada treba pronaći nekoga da se tim stvarima bavi. Gde su, recimo, usputne ispitne obaveze? Ako neko npr. treba za pojedinca da organizuje laboratorijske vežbe, u skladu sa programom koji je napušten pre 30 godina, da li može svako da stavi ruku u vatru? To su troškovi koji su nemogući, to je nešto što mora biti pokriveno. Mi samo govorimo o tim stvarima, zaista treba voditi računa i da ne izgubimo nikada iz vida šta ima smisla. To su naše napomene. To je prvi poziv da se uozbiljimo.

Drugi se svakako odnosi na ovo što je sad takođe predmet dobacivanja, a to je pitanje ličnog odnosa i potrebe da se neko sa nekim od nas lično obračunava i to nema previše smisla. Ali ako pričamo o ozbiljnosti i ako neko pokušava da podsmešljivo govori o slučaju bivšeg predsednika Srbije Tomislava Nikolića, samo da podsetim. Čovek jeste diplomirao u vreme kada je bio zamenik predsednika SRS. Jel o tome govorite sa podsmehom? Ako o tome govorite sa podsmehom, zapitajte se što vam to nije bilo smešno tada. Zapitajte se što vam je to tada bilo potpuno u redu, pa ćete možda doći na zaključak koliko ste vi zapravo iskreni u ovim stvarima koje pričate.

Govorićemo o ovome ako treba još dodatno. Ali još jedna napomena, a u duhu mog poziva da se uozbiljimo. Onaj ko hoće da govori o obrazovanju i o naučnim radovima Aleksandra Martinovića mora mnogo, mnogo škole još da završi, mora mnogo ispita da položi, za početak da ne bude nesvršeni student, ali i tada da nastavi mnogo da radi, da bi uopšte bio u prilici da se poredi sa Aleksandrom Martinovićem.
Pa, pre svega, pošto ja pričam da je kod nas isključivo reč o dobroj volji, hoću da počnem sa ovim što je pozitivno u poslednjih tri ili četiri minuta u ovoj raspravi. Pozitivno je što vidimo da više ne pričaju toliko samouvereno oni koji tvrde da su nemogući troškovi na račun države, između ostalog. Vidim da su počeli malo da razmišljaju o ispravnom smeru i to je naravno za svaku pohvalu. Ispravno je i pozitivno što su nesvršeni studenti prestali da pokazuju ambiciju da se porede sa Aleksandrom Martinovićem, shvatili su valjda koliko je to besmisleno, u svakom slučaju nije mudar pristup. To su dobre stvari.

One stvari oko kojih i dalje treba da po neku reč razmenimo i ja se iskreno nadam ovom prilikom razvejemo apsolutno sve nedoumice. Srpsku naprednu stranku formirali su građani. Srpsku naprednu stranku formirao je narod. I, kako postoje potpisi formalnih osnivača, tako imate mnogo godina već sada koje su gradili brojni vredni ljudi u to da SNS te 2012. godine prvo pobedi bivši režim, a ona da u godinama koje dolazile potom uredi Srbiju da je učini drastično boljim mestom za život. Danas tu SNS čine ljudi koji se zaista milionima broje, od 700 hiljada formalnih članova do možda još dva ili tri puta toliko onih koji za nju glasaju i koji tu stranku vole svim srcem. To vam je odgovor na pitanje, ko je formirao i ko čini SNS. U ovim uspesima koje je Srbija postigla poslednjih godina nalazi se, pa u svakom od njih, sigurno po najmanje jedna kap znoja svih tih ljudi.

A što se tiče privatnog odnosa prema bivšem predsedniku Tomislavu Nikoliću od strane ljudi iz SRS, još jednom, ako im nije smetalo što je čovek diplomirao u vreme kada je bio zamenik predsednika SRS, ne znam šta im je onda sporno i šta im smeta u vezi sa 2012. godinom. Oni sada ovde kažu, smatrali smo da je diplomirao dok je bio kod nas, ali smatramo da nije diplomirao onog momenta kada je vodio uspešnu SNS koja je pobeđivala između ostalog i nas, njih, takve neuspešne. I, oni kažu, 2012. godine pa nadalje, mi smatramo da Tomislav Nikolić nikada nije diplomirao, a ranije smo smatrali da je to u redu. I, oni kažu od 2012. godine pa nadalje smatraju i dalje da je za njih Tomislav Nikolić građevinski tehničar, el tako beše. Možda tu dolazimo do suštine problema, stranku koju vodi, kako je rečeno, univerzitetski profesor, profesor doktor, pa i njega samog kao nosioca te stranke na izborima, profesora doktora po vašem mišljenju pobedio je tada i to potukao do nogu građevinski tehničar, onda shvatam šta vas boli.
Nama je rečeno da mi krademo narod i rečeno nam je još štošta usput u maniru direktnih uvreda, koliko se god neko pretvarao da je to nešto duhovito, da ume da se igra rečima, reč je o direktnim uvredama.

Moram da vam priznam, dame i gospodo narodni poslanici, ja sam bio ubeđen da Boško Obradović bojkotuje plenum, da Boško Obradović neće da dolazi na sednice, a onda ustade tamo negde Boško Obradović i uradi ono što inače radi Boško Obradović, uperi prstom ka nama i kaže - vi kradete narod. Izgovori sve uvrede koje je mogao da smisli ili koje mu je dostavio, ko inače dostavlja materijal Bošku Obradoviću - Đilas Dragan.

Kaže - kradete narod, a mi kažemo - izgradnja kliničkih centara. Neka objasni tom narodu Boško Obradović ili onaj koji ga šalje ili ako je o nekom trećem reč, ja nikakvu razliku sad ne uspevam da pronađem između njih, zašto nije dobro da Srbija ima kliničke centre tamo gde ih nije imala?

Mi kažemo - izgradnja auto-puteva. Neka objasni građanima Srbije da nije u njihovom interesu da imaju auto-puteve koje su čekali preko 70 godina. Mi kažemo - izgradnja opštinske i regionalne infrastrukture. Neka Boško Obradović objasni građanima Srbije zašto im ne treba sve ono što su decenijama mogli samo da sanjaju, a što, naravno, nikada nisu hteli da im pruže pripadnici bivšeg režima, na čelu sa Draganom Đilasom, a i svi oni koji su sa njima išli ruku pod ruku i koji su bili finansirani od tog Dragana Đilasa po raznoraznim upravnim, nadzornim odborima koji su od strane istog društva finansirani i dan danas, primera radi, u jednoj od beogradskih opština.

Kažu smeta im kada se posebnim zakonom uređuje nešto što je za građane Srbije važno. Jel to znači da nam saopštavaju smeta im izgradnja Južnog toka? Jesu li se predomislili i više ne podržavaju taj projekat? Nek objasne i to građanima Srbije, jer je upravo posebnim zakonom i to rešenje uvedeno. Kažu smeta im ono što smo takođe posebnim zakonima kao rešenje uveli, a tiču se Železare u Smederevu. Odlično ako su se predomislili. Neka odu i objasne građanima tog dela Srbije da nije za njih dobro da im Železara radi, da nije za njih dobro da 5.000 porodica ima hleb na stolu, nego se izgleda pre zalažu za ono što su propagirali Đilas i ostali njegovi eksperti, da se to zatvori i da se ljudi na ulicu izbace, kao što su jedino i umeli da rade.

Ko takve poruke šalje i ko se sa nama obračunava tim manirom uvreda Boška Obradovića, da se ne lažemo, dame i gospodo narodni poslanici, taj i može da očekuje političku sreću kakvu je doživeo jedan Boško Obradović i već koliko sutra da očekuje da će da ostane u političkom smislu relevantan koliko Boško Obradović i da pokazuje da je, pošto pričamo o čitanju, sve čitao koliko je uvek i umeo da čita Boško Obradović, i pošto pričamo o znanju i razumevanju, da pokazuje da i znanje i razumevanje ima koliko jedan Boško Obradović, taj će i sutra, kao što je danas taj Boško Obradović, biti sam kao panj i možda srećan time što je sebi obezbedio neko novo odelo od Dragana Đilasa, ali podrške naroda neće imati ni za lek, taman koliko ni Boško Obradović.

I da pojednostavimo stvari, poslednja rečenica. Neka pređe na veliko finale. Eno ga onaj Boško i Đilasov šator, trenutno je kod rektorata. Nek se onaj ko deli njihov stil, njihov manir i njihovu politiku brutalnih optužbi na račun ne samo SNS, već svih građana Srbije, nek im se pridruži u tim njihovim velikim uspesima. Za bolje i nije.
Ne čujemo mi ništa novo kada nam Boško Obradović saopšti da bi voleo da bude Putinov i da on želi da ga građani Srbije smatraju za Putinovog. Međutim, to slabo pije vodu i to je potpuno jasno. Jasno je građanima Srbije da bi to Boško Obradović voleo, da se čak i lično zauzima za tu vrstu pripadnosti, odnosno zauzimanja strane, pa je pokušao izgleda i Vladimiru Putinu nešto da objasni time što mu je svojeručno napisao pismo da mu neke stvari objasni, pošto on sve zna najbolje na svetu i mnogo bolje vidi i od samog Vladimira Putina.

Međutim, činjenice su neumoljive. Srbija danas ima najbolje odnose koje je imala u istoriji. Ako hoćete pogledajte bilo koji period, može da bude i 90-ih, može i perioda Dragana Đilasa za kojim, vidim, Boško Obradović i njemu slični i dan danas čeznu, ali nikada nećete naći primere da je Srbija imala taj nivo odnos sa Ruskom Federacijom kakav ima danas, pa i sa njenim predsednikom lično, ako želite tako.

Nije orden Aleksandra Nevskog stigao ni Đilasu, ni raznoraznim njegovim Obradovićima, nego je došao Aleksandru Vučiću, i to nešto govori nakon jednog veka čekanja, ta vrsta priznanja stigla je i u Srbiju, a zna se zašto. Zato što se danas Srbija ozbiljno odnosi i prema svojim prijateljima u svetu, ali i prema sebi i sopstvenim potrebama i ne treba niko da se ljuti, kada ga ljudi podsete da ga ne vide ni ka Putinovog, ni kao ne znam čijeg, nego i uvek isključivo samo kao ono što on u svojoj prirodi jeste, kao Đilasovog.

Ja sam samo predložio, uz čestitke što je neko sebi odredio da bude politički relevantan koliko jedan Boško Obradović, da će tu svoju političku harizmu i relevantnost da izgradi primenom metoda Boška Obradovića. Na svemu tome, ja prosto čestitam, svako ima pravo na tu vrstu životne mudrosti.

Predlažem da uprostimo stvari, da se ne troši uludo ni vreme, ni energija, nego da se odmah pređe na rezultate koja ta vrsta postupanja jedino može da obezbedi, da se pridruži Đilasu u onom šatoru koji je ispred Rektorata, jer već koliko sutra može ne tragom da nestane, pa će biti potrebno da ga opet vijaju i traže po čitavoj zemlji.

Želeo sam da budem od izvesne pomoći u organizacionom smislu, u tom pogledu, a koliko tu sreće ima, pa to zna najbolje svaki Boško Obradović, ne moram to ja da mu objašnjavam.
Pošto član 104, dame i gospodo, pre svega se vama obraćam, gospodine predsedavajući, reguliše pravo na repliku, a ovo je bilo zapravo to, želeo sam par stvari da napomenem vezano za član 104. Naravno, kada je reč o demokratskom učestvovanju na izborima, mi se oko toga uvek možemo samo složiti. To uopšte nije sporno. To je jedna od poruka koju šaljemo iz ove sale, ali ne samo iz ove sale, jedini pravi način da se politički takmiči. Dakle, nema pravih načina u nasilnom zauzimanju vlasti, nema pravih načina u isterivanju ulične pravde, nema pravih načina u razbijanju tuđih glava ili uništavanju tuđe imovine.

Dakle, sve ono što zaista rade i što promovišu kao neku vrednost, taj Đilas, taj Jeremić i taj Boško Obradović, koga ja jesam pomenuo nekoliko puta danas, to je sve samo ne dobro. To je u potpunosti pogrešno i to uostalom narod u Srbiji smatra. Oko toga ne bi trebalo da bude nedoumica između nas. Izbori su pravi način. Na tim izborima moraće da se takmiči u dobrim stvarima, da se, između ostalog, objasni jesu li besmislene, mislim da jesu besmislene, optužbe da mi narod krademo. Čime? Time što uspevamo da obezbedimo ono što je tom narodu i našoj zajedničkoj državi potrebno decenijama, da krademo time što, zamislite, povećavamo plate i penzije u Srbiji.

Mislim da će oko toga morati da se na tim izborima, a može i pre i posle njih, nije to sporno, to su uvek važne teme, vodi ozbiljna rasprava. Siguran sam, u toj raspravi argumenti su na našoj strani, na strani politike Aleksandra Vučića koja će obezbediti, videćete jako brzo svojim očima, da prosečna plata u Srbiji bude 500 evra. Sve ono što su pričali da neće biti nikada, realnost će biti. Ta politika je obezbedila i te autoputeve koje su ljudi sanjali decenijama i generacijama. Ta politika je obezbedila stotine fabrika koje su obezbedile stotine hiljada novih radnih mesta.

U tim stvarima moraće da se konkuriše i na tome će se, između ostalog, dobijati ili se neće dobijati poverenje građana. U skladu sa tim neko će sutra biti u prilici ili neće biti u prilici da se stara o Srbiji. Da bi u tome bio uspešan bilo ko, znate šta je jedan od neophodnih preduslova? Da ima u svom nastupu, u svom političkom delovanju i porukama koje šaljem u ovoj sali i na bilo kojem drugom mestu, što manje elemenata Boška Obradovića. To sam želeo da poručim. Ne tražim da se glasam.
Samo da ja malo pripomognem, član 108. pošto je bilo reči o doslednoj primeni mera. Tim članom 108. su regulisane te mere. Ne tražim da se oko toga dodatno izjasnite, samo sam želeo da budem konstruktivan u ovoj raspravi, a uzgred i da napomenem.

Što se tiče tih primanja koja zaista danas realno kada pogledate već jesu značajno bolja, jer znate današnjih 470 evra prosečne plate u Srbiji jeste značajno bolje u odnosu na 320 i nešto evra, što je bio rezultat tih Đilasa, Jeremića, Tadića i ostalih pripadnika žutog preduzeća.

To je nešto na čemu čovek može da čestita već sada, ne mora ništa da čeka. To je vredan rezultat i svako ko ima dobru nameru hoće da kaže – to je dobro i na ovome čestitam jer znam koliko je teško bilo napraviti, ali za 500 evra neće morati da se čeka toliko dugo, koliko neki možda misle. Za tih 500 evra imali smo obećanje baš iz ovih klupa. Pripadnici bivšeg režima rekli su, nije to bilo tako davno, – neće biti nikad. Toliko su bili ubeđeni da neće biti nikad da su ovde izjavili, to je u stenogramu zabeleženo – ako se ikad to desi, zaslužili ste vi naprednjaci, zaslužio je Vučić da svi glasaju za njega. Na to ćemo mi da podsetimo svakoga, njih pre svega.

Dakle, to su stvari koje su danas činjenice, kao što je činjenica da ako pričamo o minimalnoj zaradi, jeste, dvostruko je veća nego pre neku godinu unazad. To je tačno, ali pokrivenost minimalne potrošačke korpe minimalnom zaradom, pa evo svako može da izračuna sam, jer 37.000 naspram 30.000 pokrivenost je od preko 80%. Jel ikada bilo tako nešto? Nije bilo. Nije bilo i ako hoće svako pošten da bude, videće da je bilo sedamdesetak posto u najboljem slučaju.

Dakle, to je takođe jedna vrsta rezultata, ali za koju mi kažemo i oko toga će svako moći da nam konkuriše u bilo kojoj kampanji, nikakav problem nemamo. Mi kažemo nije dovoljno, jer nismo zadovoljni time da postignemo nešto čime smo nadmašili sebe juče. Bićemo zadovoljni onog trenutka kada zaista sve od posla što imamo pred sobom bude u toj meri zadovoljeno i na taj način ostvareno da mi ne možemo da smislimo šta bi smo još mogli da postignemo novo i dobro, a ne verujem da će taj dan doći. Sigurno ćemo svakog dana nastaviti da sebi postavljamo nove ciljeve, pa i vezano za ovo kažemo cilj jeste i videćete i oko toga će biti prilike da se čestita, da minimalna potrošačka korpa i minimalna zarada budu izjednačeni, da ta pokrivenost dostigne 100%. Da li će tada biti spremni da na tome čestitaju? Da li će tada biti spremni da čestitaju na ovim platama od 500 evra ili na tome što će biti još veće. To je i onda i danas pitanje pre svega za neke druge, ali stoji jedna stvar kao nesporna činjenica. Onaj ko ove rezultate uvažava, onaj ko hoće pošten da bude i kaže Aleksandar Vučić i SNS jesu napravili dobre stvari za Srbiju, taj može da konkuriše za poverenje kod naroda. Onaj ko te stvari negira, samo rizikuje da ljudi rašire ruke i kažu kako da ovom čoveku verujem bilo šta, ako mi traži da ne verujem sopstvenim očima. Hvala najlepše.
Hvala vam, gospodine predsedavajući.

Dame i gospodo narodni poslanici, danas govorimo o temama koje su za Srbiju sigurno važne. I kada govorimo o zajmovima kojima je neposredno omogućeno da se za državu Srbiju i za naš narod obezbede važni infrastrukturni rezultati, to je svakako tema od najvećeg mogućeg interesa za svakoga u Srbiji. Govorimo konkretno o onim programima koje Republika Srbija sa velikim uspehom realizuje, u saradnji sa Evropskom investicionom bankom. Reč je o onoj vrsti infrastrukture koja u svakoj državi ovog sveta zavređuje maksimalnu pažnju i kojoj se pridaje najveća moguća važnost.

Primera radi, ono što podrazumeva izgradnju koridora, a ovi zajednički projekti i ovi zajmovi tiču se neposredno Koridora 10 i o tome je danas bilo reči, govorila je o tome i ovlašćena predstavnica naše stranke i drugi narodni poslanici, neposredno ide u svrhu realizacije one vrste rezultata koje smo zaista mogli samo da sanjamo u nekim godinama iza nas, i ne samo godinama, ako kažemo decenijama, nećemo pogrešiti ništa i nećemo preterati ni najmanje.

Koridor 10 koji predstavlja onu sponu u kvalitetnoj i dobroj putnoj infrastrukturi, koja omogućava da se Srbija poveže sa južnim delovima Balkanskog poluostrva, ali na taj način ostvari jedinstven putni pravac i sama Srbija postane apsolutno u najboljem mogućem smislu spona centralne, severne Evrope sa njenim jugom, zaista je vredna stvar, ali stvar do koje apsolutno nije bilo lako doći, apsolutno nije bilo lako realizovati u praksi.

Decenijama se planiralo, decenijama se radilo deo po deo, ali decenijama nije bilo moguće završiti tu vrstu autoputa. U ovoj godini Srbija je to uspela. Južni krak Koridora 10 funkcionalan je danas, koriste ga građani Srbije i, naravno, raduju se toj vrsti rezultata.

Nekad simpatično deluju vesti da su masovno građani rešili da zaustave svoje vozilo, što naravno ne treba raditi na autoputu, ali radosni zbog te vrste uspeha poželeli da se slikaju, da se vidi kako fantastično izgledaju i ti pravci sa više traka, ali i novi moderni tuneli, mostovi, koliko je to lepo i kako je zadovoljan svaki čovek što može da kaže - živim u Srbiji koja je toliko uspešna da ovako nešto danas može da omogući svom narodu.

To je vrsta rezultata koju niko ne može da ospori i da kaže, mada, naravno, u politici ima svega i svačega, pa ima i takvih pokušaja. To je neko napravio za sebe, to je nečiji lični interes.

Autoput ne može niko da stavi u džep. Autoput niko ne može da odnese u svoju kancelariju, u svoju stranačku prostoriju ili da ga odnese svojoj kući. To je nešto što ostaje građanima ove zemlje, još jednom, i kada nas više ne bude bilo.

Istočni krak, takođe, je danas u Srbiji realnost i treba svako da bude zadovoljan što živi u Srbiji u ono vreme kada je tako nešto ne priča, ne plan, već realnost. Mi očekujemo, to je realno očekivanje, da i taj istočni krak uskoro bude završen. Pre dva ili tri dana zvanično je potvrđeno da se poslednjih 12 kilometara ili nešto više na tom pravcu upravo sada završava. To će, takođe, omogućiti da mi imamo onu vrstu infrastrukture koja je nama potrebna, ali da mi dobijamo na dodatnoj važnosti i da svi oni koji Srbijom putuju zato što su rešili da pređu iz jednog dela kontinenta u drugi kažu – nema nikakve potrebe da zaobiđem ovu državu, naprotiv, želim da prođem njom, oni imaju da mi ponude put kakav nema niko drugi.

Mnogi su na ovom svetu razmišljali na sličan način, pa iz tih razloga izgrađivali svoju infrastrukturu. Ne verujem da ćemo naći ikada da je među onima koji su tako razmišljali i tako radili neko nezadovoljan da se pokajao što je tako razmišljao i tako radio. Naprotiv, sve države koje su na taj način ulagale u svoju infrastrukturu samo su zadovoljne onim što su napravili. To znamo i mi.

Koliko puta je svako od nas čuo rečenicu – prošao sam tom i tom zemljom, e da je ovde put kao tamo? Vidite, i to se menja. To je jedan od najočiglednijih, rekao bih, pokazatelja da je Srbija danas veoma drugačija, značajno drugačija nego godinama kada se o njoj starao bivši režim, što Đilasa, što Jeremića, što njihovog Tadića, Demokratske stranke, odnosno stranaka, sad to treba u množini da se izgovara, koliko ih ima. Tada smo pričali – išao sam u neku državu, prošao njenim putevima i poželeo sam da jednog dana to mogu da vidim i u Srbiji, ali nisam siguran da li će mi se ta želja ispuniti. Danas, prođemo putem koji je u našoj zemlji, u našoj lepoj Srbiji i kažemo – znate šta, pa bolji je nego onaj u susednoj državi. Prošao sam, išao sam sa porodicom negde, video sam jedan i drugi i mogu da vam kažem – bolji je ovaj naš, kvalitetniji je, udobniji je.

Ta vrsta razlike vidi se na tim putevima jasno, ali ovo nije, naravno, jedini pravac koji tu vrstu razlike može da danas potvrdi. Govorilo se i govoriće se tek o autoputu „Miloš Veliki“, koji, takođe, predstavlja san za mnoge generacije i koji, takođe, predstavlja dokaz da uspešna Srbija, Srbija koja, dakle, sledi politiku Aleksandra Vučića i SNS, može da realizuje ono što su čekale generacije.

Stići za sat vremena od teritorije Beograda do grada Čačka nekada je bilo nezamislivo, složiće se svako. Sigurno je ne mali broj ljudi koji su koristili Ibarsku magistralu i znaju šta znači ići tim pravcem, koliko to ume, neretko, da bude i opasno. Ono što je, nažalost, često punilo crne hronike, neretko je dolazilo upravo sa Ibarske magistrale. Jedan jedini život čoveka da se spase time što smo izgradili dobar autoput, a naravno nije to jedina njegova vrednost, ali jedan jedini život da smo spasili na taj način, postigli smo mnogo.

Kada pogledate kako je izgledala nekada ta crna statistika, jasno vam je da je ovde značaj i veći od ovoga koji sam naveo upravo.

Ne treba pokušavati da se omalovaži ova vrsta rezultata. Naravno, u politici ima svega. Biće uvek onih koji prosto ne mogu da žive sa činjenicom da je nešto realizovano i predstavlja uspeh politički, ekonomski, u bilo kom pogledu, nekoga ko nije on sam. Ima onih ljudi koji do te mere istinski mrze, o toj vrsti osećanja je reč, Aleksandra Vučića, SNS, vlade koje je naša stranka podržala ili podržava danas da su u stanju čak i da ovu vrstu rezultata napadnu onom vrstom nepristojnih, neargumentovanih, besmislenih priča koje verovatno ne bi prošle ni kod ljudi koji sa bivšim režimom nikakvo iskustvo nemaju, a imamo ga i te kako svi mi zajedno, jer smo svi na svojoj koži osetili šta to znači kad se oni negde pitaju, pa oni treba negde nešto da obezbede ili izgrade.

Kako se to završavalo? Završavalo se, po pravilu, njihovim džepovima značajno punim, a ovih puteva nije bilo nigde, ali će oni danas da kažu – ne valja vam rezultat na Koridoru 10 i kada pitate – pa, čekajte ljudi, a kako ne valja, da li je moguće da neko kaže da nije dobro što je Grdelica savladana, da nije dobro što je danas Srbija na visokom mestu, kada pogledate evropsku mapu koridora i auto-puteva, kako to može da ne valja, oni kažu – raspao vam se autoput i to da li znate za šta kažu? Ako se negde pojavi oštećenje koje je dimenzija, pa, eto, koliko dlaka jedna, i onda kažu – e, zbog toga što smo mi videli tamo negde na asfaltu ima nešto što je veličine jedne dlake, sad ćemo da pričamo, pišemo, tvitujemo po ceo božiji dan – srušio se autoput, pao je tunel i ostale, moram da iskoristim tu reč, ali baš gluposti.

Da je neko u toj meri zavidan, u toj meri nezadovoljan, pre svega sobom, ne nama, nego sobom, jer nema šta sam da pokaže da je uradio i napravio, pa da konkuriše ovoj vrsti rezultata, da kaže – ma, ne valja ni autoput „Miloš Veliki“. Šta je najveći problem? Naravno, najveći problem je što je to rezultat Aleksandra Vučića i SNS. Najveći problem je što je Aleksandar Vučić lično taj put pustio u rad. Najveći problem je što je tom prilikom uzeo da govori koliko je to za Srbiju važno i za koliko smo ljudi, pravih, živih ljudi, obezbedili puno onog momenta kada smo taj rezultat napravili i ostvarili.

Sve u vezi sa Aleksandrom Vučićem neoprostivo smeta tim ljudima, ali kažu onda – ma, ne valja vam to i nije to ništa važno zato što, eto, od centra Beograda treba stići tamo negde do Obrenovca, a to sada traje 40 minuta. Naravno, nikad nije u njihovo vreme bilo manje od 45 ili 50, ali to je sad manje važno. Važnije je da neće da kažu da postoji neko ko upravo sada, dok mi o ovome govorimo, upravo radi novu putnu infrastrukturu koja treba da predstavlja uključenje iz grada Beograda, obilaznica na autoput „Miloš Veliki“, da pravac koji od Surčina ide na tu stranu sada realizuju upravo ljudi koji se vredno bave svojim poslom, koji su angažovani ispred Vlade, koju opet podržavamo mi i koja opet realizuje našu politiku.

Ta vrsta realnosti da u Srbiji imate ne samo sve ono što nikada niste imali, nego i sve ono što ne mogu više ni da izmisle, ni da izmaštaju kao neku zamerku, zli, pakosni ljudi koji su opsednuti samo mržnjom prema Aleksandru Vučiću i SNS, to je jedan jasan pokazatelj kakva je Srbija država danas i da se ne rukovodi ničijim ličnim interesima, da vodi računa o tome šta su, pre svega, potrebe naroda i da zbog toga planira čak i ono što ti veliki geniji i stručni samo za brutalnu, besomučnu pljačku, nikada nisu mogli čak ni da zamisle. Štošta su izmišljali, obećavali, naravno, isključivo narod lagali, a sami se bogatili, ali nikada nisu mogli ni da zamisle pravce poput ovih koji će biti opet dobri, kvalitetni, moderni autoputevi, a za koje mi otvoreno kažemo - hoćemo da napadnemo i tu vrstu izazova, hoćemo i te putne pravce da izgradimo, pa kako onaj koji se odnosi na Moravski koridor, tako i na onaj koji treba da prolazi srcem Šumadije i da čitav taj deo naše zemlje, povezan sa Mladenovcem i na zapadu sa ovim koridorima koje smo već savladali, poveže sa istokom zemlje, čak do Bora da ide, pa i onaj koji, takođe, napadaju i osporavaju, a koji treba Niš da poveže sa administrativnom granicom KiM, kod Pločnika.

Naravno da će i taj pravac značiti puno za, pre svega, naše ljude koji u tom delu Srbije žive, jer svako može da potvrdi, zdravim razumom da se vodi, šta znači i koliko je vredno kada imate tu infrastrukturu u jednom delu zemlje koji je realno bio zaparložen, zapusteo, zaboravljen u silnim godinama, kada je Srbijom vladao bivši režim i u kom danas investicija treba pre svega. Pa, koliko je lakše da se neko odvaži i kaže - da, hoću da podignem fabriku tamo, jer, evo, vidim, ima tu dobre infrastrukture koja će mi jako dobro doći, i putne, ali i ne samo te.

Kada pričamo o infrastrukturi, Moravski koridor, za koji mnogi osporavaju kolika je njegova procenjena vrednost, ne podrazumeva, dame i gospodo, samo putnu infrastrukturu. Mada i za nju reći samo, ne biste bili u pravu, jer nije to samo.

To podrazumeva i onu vrstu koridora koja se odnosi na najsavremenije komunikacije, telekomunikacije. On podrazumeva i borbu sa prirodom, reljef da se savlada tamo gde treba ići preko rečnih tokova. To su sve one stvari koje neće da uzmu u obzir oni koji žele da kažu da je bilo šta u Srbiji nečiji lični, privatni interes, samo da izbegnu na bilo koji način istinu, da je to interes naroda, da narodu, pre svega, treba i da ima dobre puteve, da ima drugu infrastrukturu i najsavremenije komunikacije, jer i to posao donosi, jer i to biznis podstiče, i to između ostalog biznis gleda kada odlučuje da li će negde doći ili neće. Ali, kanalizaciju koju značajan broj naših građana ni danas nema, ali hoće je imati, upravo zahvaljujući investicionom ciklusu koji Republika Srbija danas pokreće.

Kako i zašto, Srbija jeste u toj meri značajno uspešnija danas nego juče. Kako i zašto Srbija to danas može da ostvari i realizuje? Jedan od odgovora glasi da mi zaista imamo značajno bolje odnose sa svim onim važnim, relevantnim igračima na svetskoj sceni, kolokvijalno rečeno, sa kojima možemo da dogovaramo zajedničke investicije, poduhvate, poslove, pa i zajmove, ako želite. Da danas možemo da zahvaljujući izvanrednim odnosima i sa državama EU, ali i sa političkim zapadom, u najširem smislu, ali i sa Ruskom Federacijom, kao i sa Narodnom Republikom Kinom i brojnim našim prijateljima, partnerima iz sveta, što se odnosi na zemlje Latinske Amerike i na afričke zemlje, postignemo mnogo više nego što je nekada bilo realno.

Kada govorimo o evropskom novcu koji pomaže ovu vrstu projekata ne smemo da zaboravimo, dame i gospodo, da ništa manje vredno, neki bi rekli čak od slučaja do slučaja, i vrednije i značajnije rezultate postižemo zahvaljujući izvanrednoj saradnji sa Narodnom Republikom Kinom. I dok i sa jednima i sa drugima imamo tu vrstu odnosa koja garantuje poverenje i koja garantuje da će Srbija biti smatrana i tretirana za dobro mesto za zajedničko ulaganje, dobro mesto za poslovanje, ali i partnera koji je zaista pouzdan i koji je u stanju da izmiruje svoje obaveze, mi sa Narodnom Republikom Kinom otišli smo i nekoliko koraka dalje u odnosu na ono što je nekada moglo i da se zamisli. Između ostalog, tu vrstu značajnih projekata mi smo već realizovali, da imamo bukvalno spasenje za kompletne delove zemlje.

Svako u Srbiji zna da je notorna istina „Železara“ u Smederevu ne bi mogla da preživi. Taj grad ili taj region ne bi mogao da opstane da nemamo tu vrstu odnosa sa Narodnom Republikom Kinom, da se nije lično svojim autoritetom Aleksandar Vučić zauzeo za to rešenje, da nije lično izgradio tu vrstu odnosa sa kineskim predsednikom, kineskim premijerom, da nije sa njim razgovarao mali milion puta dok se nije pronašlo neko zajedničko rešenje. Propalo bi i to preduzeće, propao bi i taj grad i jako bi teško bilo pronaći neku alternativu za Smederevo i okolinu.

Međutim, kada se radi ozbiljno, kada se ta vrsta odnosa uspostavi kako jeste uspostavio Aleksandar Vučić sa našim prijateljima iz Kine, pronađe se rešenje koje znači, pročitaću vam neke brojeve, da je kineska firma „Hestil“, platila već više desetina miliona evra, blizu smo 50 miliona, a investira još 300 miliona, da su zadržali sve radnike, apsolutno sve radnike, a onda su zaposlili i nove radnike, da su njihova primanja podizali i da su zaslužili radeći po strogim uslovima tržišta laskav epitet vodećeg izvoznika u Srbiji.

Dakle, reč je ne o rešenju, kako neko reče, da se rupa zakrpi, nego rešenju koje omogućava da sve bude bolje nego što je bilo ikada, da bude uspešnije, da se takmiči sa ostalima pa da pokaže da može da bude konkurentno pa i samoj Evropi i da ta Evropa u više navrata vrši provere sa svoje strane i da svaki put raširi ruke i da samo kaže – svaka čast za ovo što vi danas u „Železari“ radite i za to kako poslujete, kakve rezultate pravite. Za to se dame i gospodo trebalo izboriti.

Nije ništa manje vredan rezultat ni onaj koji se odnosi na RTB Bor. I njega smo uspeli da ostvarimo zahvaljujući toj vrsti postupanja, izgradnji fantastičnog poverenja, ali i snaženju naših institucija, naše ekonomije, trudu, pre svega, da se napravi ono što je dobro za građane naše zemlje, ponovo za kompletan grad ili kompletan region.

Opet nekoliko brojeva, da se podsetimo svi zajedno, 63% vlasništva nad kompanijom RTB Bor danas ima naš kineski partner „Zi Đin“. Preko 350 miliona dolara već je stiglo, a ukupne obaveze za ulaganje, investiciju i dalji razvoj iznose još 1,26 milijardi dolara.

Dakle, ponovo, nije reč o rešenju hajde samo da nekako premostimo, hajde samo da preživimo, nije važno do kada, reč je o rešenju koje predstavlja dalji razvoj. Reč je o rešenju koje predstavlja dalju izgradnju, unapređenje koje čini da sve bude i bolje nego što je bilo u bilo kom trenutku.

Pominjao se danas i most Zemun-Borča koji je takođe još jedan od primera ove vrste saradnje sa istim partnerima, sa našim prijateljima iz NRK. Vrednost te investicije meri se ponovo, pa stotinama miliona dolara, ako hoćete. Vrednost te investicije iznosi blizu 170 miliona. Nije mala stvar, a realizovana je. Otvorena je i danas se koristi na radost građana čitave Srbije, koji tim pravcem prolaze. To je trebalo odraditi i obezbediti.

Mada mnogi vole da se kite tuđim perjem, da budemo do kraja potpuno pošteni. Vlade Aleksandra Vučića platile su više od 90% tog mosta. Šta god ko danas mislio i tvrdio, zna se kome treba da idu zasluge za to što mi danas i ovu vrstu infrastrukture imamo. Kada je reč o izgradnji bloka u Termoelektrani Kostolac, takođe je reč o još jednom izvanrednom primeru uspešnog, pametnog rada sa našim prijateljima iz Kine. To je ponovo rezultat politike Aleksandra Vučića.

Pruga Beograd-Budimpešta. Da li je ikada postojala kao tema za bivši režim koji je vodio samo računa o tome koliko će stotina miliona evra da se provrti na računima Đilasovih firmi. Nije ih to zanimalo. Njih je zanimalo ne pruga, ne koridor ni ka severu ni ka jugu ni na bilo koju drugu stranu, nego koliko može da se preproda reklamnih sekundi na RTS, koliko kako je to argumentovano izneto u jednom izveštaju od strane Vladinog Saveta za borbu protiv korupcije, može da se dobije besplatno a onda da se prodaje po tržišnim uslovima. Koliko može da se na silu Boga kupi jeftino od strane onih koji ne mogu da ga plasiraju po onim uslovima po kojima može Dragan Đilas, od strane onih firmi koje su prinuđene da prodaju Đilasu 10 puta jeftinije u odnosu na ono što Đilas posle proda dalje.

To je njih zanimalo, pre svega, da se ta vrsta biznisa, kako kažu, razvija, da se pune džepovi, da se pune slamarice, da budu što teži bankovni računi, neretko strani devizni računi. A da neko izgradi koridor železnički, da se neko postara da prugu modernizuje – poslednja rupa na svirali, poslednja. Nije o tome imao ni ko da misli, a kamoli ko da radi.

Danas je to realnost, jer danas ima i ko da misli i ko hoće da radi i ko ume da rezultat obezbedi. Na temu pruge Beograd-Budimpešta, vrednost projekta, realnog projekta 1,5 milijardi evra, 350 kilometara duga saobraćajnica i biće pa oko pola uposlenih, angažovanih ukupno iz Srbije. Šta god da se radi, naši ljudi još dodatno angažovani, na sve ono što u vidu infrastrukture dobijamo mi još dodatni posao obezbeđujemo za naše ljude. Gde god možemo da to imamo da ponudimo, postaramo se da se koriste naši materijali, da se naša mehanizacija angažuje. Gde god možemo dodatnog prostora da nađemo da nas pomognemo i da našem narodu nešto još bolje učinimo, mi to radimo.

Zbog toga imamo ove rezultate kao relanost i zbog toga ljudi na tu vrstu realnosti reaguju podrškom sa svoje strane. Znaju ljudi, ne bi bilo tog puta bez Aleksandra Vučića i SNS. Šta je dokaz? Pa život svakoga od nas. Da li ga je neko video, da li je neko taj put video pre Aleksandra Vučića i SNS? Teško da ćete naći takvog. Da li je neko tu vrstu pruge video? Nije. Da li je neko uspeo da podigne na taj nivo konkurentnosti ne samo spasa nego i na taj nivo podigne Železaru? Niko to nije video pa niko ne može ni da slaže da je bilo.

Ovo rešenje za RTB Bor, da li je neko pronašao pre Aleksandra Vučića i SNS? Nije niko. Ako govorimo o drugim investicijama, odnosno drugim ulaganjima koja su za nas važna, neretko zaboravimo, ali to je takođe važno, blizu milijardu dolara vredna je investicija, odnosno zajednički projekat vezan za zrenjaninsku fabriku.

Kada govorimo o ovim velikim i zvučnim rešenjima koja smo postigli zahvaljujući našoj saradnji sa Narodnom Republikom Kinom, ovo spada među one skorije rezultate i zbog toga nekako uvek pada u drugi plan, ali to je fantastično važno. Svaka firma koja je došla u Republiku Srbiju, zato što smo se mi potrudili da pronađemo argumente, da pronađemo dobre razloge, dobre motive da ih ovamo dovedemo, da oni prihvate i kažu – da, hoću da idem u Republiku Srbiju, svaka firma predstavlja životnu važnost za ljude koji u određenom delu Srbije žive, za ljude koji prosto nisu imali nikakvu perspektivu jer nisu imali nikakvu mogućnost u krajevima koji su potpuno zapusteli bili, u kojima vi niste mogli da nađete firmu koja radi. Šta je mogao da očekuje čovek? Šta je mogao da planira u svom životu, kada negde stigne poslodavac i otvori negde 300, negde 1.000, negde 2.000 novih radnih mesta? To je već potpuno druga priča.

Građanin Srbije koji voli svoju zemlju, naravno, smatram da je valjda volimo svi mi, ali koji želi da ostane u njoj da živi, mora da ima neki prostor, neku mogućnost da ta njegova želja bude moguće. Nemoguće je tamo gde on ne može da zaradi svoje mesečno primanje, da obezbedi elementarnu egzistenciju svojoj porodici, iz te i takve Srbije, Srbije u kojoj nisu marili ni za jednog čoveka, ni za jednu porodicu, besomučno se bogateći kojekakvi Đilasi, Jeremići, ostali iz okruženja Borisa Tadića, sve ih znate već napamet. Čovek, koliko god želeo da ostane u Srbiji, koliko god je voleo, ako se suoči, a suočio se ne mali broj ljudi sa činjenicom da nema gde i nema kako, te ljude su bukvalno primoravali da pronađu neko drugo rešenje.

Kada pričaju o tome kako se odlazilo iz Srbije, a kako se odlazi danas, ljudi su bili prinuđeni ne da traže bolje, nego da traže bilo šta. Danas kada vi obezbedite da čovek u Srbiji ima alternative, otvorite mu prostor da ako želi da u Srbiji živi, on to realno može. Zbog toga, popravljaju se stvari u našoj zemlji.

Kada pogledate da se stotine hiljada ljudi evidentira kao novozaposleni, dakle, kao ljudi koji nisu imali posao, a danas ga imaju, da znate, pričamo o potencijalnim stotinama hiljada onih koji su mogli iz Srbije da odu. Te ljude smo motivisali da ne odu, da ostanu ovde, da ovde zasnuju svoje porodice i da sa njima nastave da žive, time što je otvorena ta vrsta alternative za njih, odnosno mogućnosti da želju da žive u Srbiji i ostanu. Kad stotine hiljada vidite u nekim tabelama Republičkog zavoda za statistiku, da znate, nisu to brojevi samo, to su živi ljudi. Stotine hiljada onih koji nisu imali životno rešenje, a koji su ga u međuvremenu pronašli, upravo zahvaljujući privlačenju investicija i realizaciji naše politike. To su živi ljudi koji su potencijalno u tom broju mogli da više ne budu u ovoj zemlji. To su važne stvari.

Kada se ozbiljno, odgovorno, temeljito radi, planira se budućnost na pravi način. Danas znamo da u Srbiji ima još dodatnog prostora da se još kvalitetniji poslovi obezbede u našoj zemlji. Oni koji potcenjuju fabrike u kojima su prosečne plate reda veličine 400 evra, u isto vreme neće da kažu da tim ljudima koji danas rade za 400 ili 500 evra nisu ponudili ni jedan evro, nego su ih terali da žive sa nula primanja u kojoj god hoćete valuti. Oni potcenjuju te ljude i kažu – nije za njih dobro da žive sa 400 ili 500 evra mesečno, to je malo. Nema Srbija način da privuče još kvalitetnijih poslova, ali ni tu neće da kažu, ima i već ih privlači.

U nekoliko navrata mi smo govorili o kompanijama koje dolaze u Srbiju, u kojima su prosečna primanja i značajno iznad ovog nivoa. Bilo je i onih sa 1.000, 1.500, 2.000 evra primanja u proseku, i takvih slučajeva ima. Ali, ima, što je još važnije, dodatnog prostora da kvalitetnog posla, još kvalitetnijeg nego što smo ga motivisali da dođe danas, obezbedimo sutra. Kako? Između ostalog, ulaganjima u istraživanja i razvoj.

Neki od korisnika upravo ovih programa o kojima mi raspravljamo odnose se na one koji pripadaju organizaciono Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja. I novac koji mi ulažemo upravo kroz ove programe koji su na dnevnom redu ide i za istraživanja i razvoj. To je prikazano u ovim materijalima koje smo mi pripremili za današnju sednicu, naravno, i za modernizaciju škola. Ali, ulaganjem u istraživanja i razvoj, mi nastavljamo one napore o kojima smo takođe govorili već koliko juče ili prekjuče. Stvaramo dodatni prostor za mlade ljude da mogu da naprave nešto novo. Ako pokreću sopstveni biznis, da imaju podršku, da ne budu sami, ko želi da u Srbiji stvara i radi, ima dobru ideju, da može da se oseti da nije u toj borbi sam, da država hoće da stane iza njega, da ga podstakne i pomogne da počne.

Govorili smo da je Srbija, primenjujući različite mere stimulacije, upravo za početnike u poslu, danas prepoznata na planeternom nivou. Vi imate međunarodno udruženje koje se zove Startup Genome, koji istražuje na plantarnom nivou kakvi su uslovi od zemlje do zemlje. I oni su Srbiju izdvojili, a ne mi sami da o sebi pričamo. Oni kažu – Srbija je danas među najuspešnijima u svetu kada je reč o toj vrsti podrške, o toj vrsti pozitivnog okruženja da se započne sopstveni biznis.

Mladi ljudi koji su angažovani u našim naučnim institutima, istraživačko-razvojnim institutima ili pri visokoškolskim ustanovama, koji rade na aktuelnim stvarima, modernim stvarima, onim stvarima koje konkurišu na svetskom tržištu, mogu da računaju na to da i uz njih stoji država, da hoće i može da ih pomogne, da imaju veća primanja i značajno sigurnija primanja nego što su imali ikada ranije. Primera radi, u sektoru koji se odnosi na nauku i istraživanje, da sada postoji i ona vrsta sistemskog finansiranja i podrške koja apsolutno nije vezana za bilo kakve oročene projekte, već je reč o trajnoj sigurnosti za te mlade ljude, da je njihova egzistencija obezbeđena, a da će ukoliko budu uspešni u svom poslu moći da računaju na to da će biti vrednovani kroz primanja još više i još bolje.

To je jedan od rezultata politike Aleksandra Vučića i SNS. Obezbeđena kvalitetna veza sa privredom, sa onim delom našeg sistema, ako želite, koji treba da omogući da se plasira ono što smo napravili, da pronađe svoje tržište, takođe je jedan od vrednih rezultata te uspešne politike.

Dualno obrazovanje. Mnogi su želeli da ga ospore prethodnih dana, meseci, ali ne mogu da kažu, niko ne može da kaže da nije dobro za mladog čoveka da stekne više iskustva, da stekne onu vrstu prakse koju ne bi imao da ne ode u neku kompaniju i da ne pokuša da nešto konkretno radi, da uči kroz rad, da se na taj način dodatno usavršava, da bude sposobniji, na tržištu konkurentniji, da može svakome u oči da pogleda i kaže – ja zaista znam da uradim to, to i to i hoću da se takmičim sa bilo kim, da pokažem da sam veštiji, spretniji, da mogu da napravim određeni proizvod brže, bolje, kvalitetnije.

Tu ne može da bude ništa loše. To može samo neko da odbija da prihvati i da prizna. Ali, treba razmišljati na taj način, treba razumeti potrebe mladih ljudi na pravi način, pa ih podsticati, a mi smo to učinili kroz ove programe. To učenje kroz rad predstavljalo je uspešno rešenje na egzistencijalnom planu za bukvalno hiljade đaka, a uvodi se, mi smo to izglasali početkom ove sednice, u formi zakona i na nivou visokog obrazovanja. I sigurno će oni koji su pokazali interesovanja za ove programe, a mere se hiljadama i brojne su institucije u tome učestvovale, umeti da nam kažu, baš kao što su umeli akteri iz srednjeg obrazovanja i privrednici koji su sa njima sarađivali, kad prođe godina ili dve, kakve efekte vide.

Ako budu na ovom nivou visokoškolskih ustanova videli efekte koji su približni onima koje smo već postigli, da se oko 75% do 90% mladih ljudi koji su učestovali u ovim programima sutra zaposli, pronađe dobro rešenje, mi smo izvanredan posao napravili. I budite uvereni, mi ćemo razgovarati o tim efektima i mi ćemo moći samo da konstatujemo da smo zadovoljni, svi mi koji hoćemo da priznamo, da kažemo da nam nije teško da prihvatimo da je u Srbiji nešto dobro postignuto, mi koji smo u tome učestvovali, to podržavali, da se ponosimo svakako, a ostali valjda budu dovoljno pristojni da za to samo kažu – dobro je, svaka čast.

Što se tiče onih stvari koje Srbija danas može, a nisu nekada mogle ni da se zamisle, pogrešili bismo da ne napomenemo i ovom prilikom da je već doneta odluka na nivou Vlade da bude novih povećanja primanja u različitim sektorima. Za građane koji sa velikim interesovanjem prate ovu temu, da ponovim, projektovano povećanje je za medicinske sestre 15%, za lekare 10%, za nauku i kulturu, kroz sve ovo što smo već obezbedili, infrastrukturu i nove tehnološke parkove i ono stabilno finansiranje, koje je danas apsolutno nesporno, ali i novi kvalitetan novac, značajan novac za one projekte koji su najuspešniji, uz sve to i dodatnih 10%, za prosvetu 9%, sudstvo i tužilaštvo takođe, socijalnu zaštitu 9%, kao i za službe bezbednosti, za državnu upravu 8%.

Kada je reč o penzionerima, naravno, zadovoljni činjenicom da smo uspeli da strpljivim sprovođenjem mudre politike dođemo do toga da penzije za sve, ali sve kategorije penzionera, budu danas veće, nego pre nego što smo ušli u reformske mere 2014. godine onim rešenjem kojim je planirano redovno usklađivanje penzija, automatski ćemo dobiti za tri meseca od danas novo uvećanje penzija na nivou oko 5,5%, uz dodatnu podršku, jednokratnu, svakom penzioneru, svakom penzioneru u Srbiji. Nekoliko puta smo to već činili, a sada, evo, ozbiljno smo radili, napravili smo suficit u budžetu. Ima u kasi. Neko se brinuo danas koliko milijardi. Ima preko 46 milijardi više, nego što je bilo planirano, pa će biti dodatne podrške za svakog penzionera. Može, ako hoće da bude iskren, svako u ovoj zemlji da se obraduje zbog te vrste rezultata i ne sme pristojan čovek to nikada da potceni.

Lako je poslanicima, što DS, što ovih dveraša, mada ne znam da li su svi pobegli od Boška Obradovića, lako je ovima koji su pokupovali Đilas i Jeremić da se podsmevaju, cerekaju bukvalno. Videli ste ih toliko puta da to rade oni koji su uzeli poslaničke plate, a rešili da svoj posao bojkotuju, a platu da ne bojkotuju nikad, koji su pride još tražili da im Skupština plaća stanove po Beogradu, koji imaju obraza da dodatno naplaćuju troškove prevoza za dolazak u Narodnu skupštinu, a u koju ne dolaze uopšte. Koliko ste ih puta čuli, tako zadovoljni svim onim što su uzeli od naroda i na konto budžeta, da kažu – hajde tamo nekih hiljadu dinara se da nekom penzioneru. Nije to nekih hiljadu dinara i nije to neki penzioner. Nemaju nikakvih dodirnih tačaka zajedničkih sa narodom oni koji to na taj način predstavljaju, jer ne znaju koliko vredi novac čoveku koji živi, recimo, u nekom siromašnom kraju na jugu Srbije, koji je penzioner i koji je, znate šta, upravo zahvaljujući tim programima jednokratne podrške, znam takve slučajeve, razgovarao sam sa ljudima, pa evo npr. kupio novi televizor, dvoje penzionera u kući. Od ovog programa koji se meri nekim hiljadama dinara ti ljudi udruže se i kupe posle osamdeset i neke godine po prvi put televizor.

Znate šta će da vam kažu sutra? Imam nov televizor, ovaj lep, moderan, širok da može da stane na celu policu, onako tanak, zahvaljujući Aleksandru Vučiću. To će oni da kažu. Nije reč o tome da li mi hoćemo nešto da predstavimo na ovaj ili onaj način. Ljudi to tako osećaju, osećaju da se neko zaista o njima brine i da zahvaljujući tom nekome, tom Aleksandru Vučiću, toj SNS, Vladi Srbije koju mi podržavamo, danas ima nešto što nekada prosto nije bilo i nije bilo moguće čak ni da zamisli. Nikada to imao nije.

Sada dođete pred građane Srbije i kažete – ti penzioneri treba da budu nezadovoljni zbog toga što imaju više, ti mladi ljudi treba da budu nezadovoljni zato što imaju više i svi oni treba da urade… Šta? Da ponovo poklone, ako je ikako moguće, neki glas onima koji su ih sve zajedno pljačkali, i mlade i stare, bez ikakve razlike. Kažete – dobro je za njih da uletimo u Rektorat, da napravimo bukvalno smetlište i da se još time ponosimo, da to fotografišemo, da pričamo kako smo mi neki veliki borci za studentska prava, a ne zna se ko je veći student, da li ovi Đilasovi, Marinika Tepić ili Boško Obradović, možda je ona prva, on druga godina, da li je apsolvent Lutovac ili onaj njegov Milivojević, takođe, visoki funkcioner DS, da li oni pripadnici klana na Starom gradu Bastaćevom. Svi ti ljudi, koji nikakve veze sa studentima nemaju, da li oni treba da budu izbor i mladih i starih u ovoj zemlji, da se njima da vlast? Pošto ne može glasovima, ako može nekom neočekivanom silom koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar tako što ih postavlja na mesta ministara, tako što ih postavlja na mesta direktora u javnim preduzećima, tako što im poklanja da budu apsolutna vlast u različitim lokalnim samoupravama, jer to ti ljudi traže, i kažu ne treba Srbija da bude zadovoljna što će imati prosečnu platu od 500 evra, ne treba niko da bude zadovoljan Koridorom 10, svi treba da proklinju autoput Miloš Veliki, svi treba da proklinju veće penzije, treba da se odreknu ulaganja u nauku, treba da zaborave na sve ono što smo napravili, izgradili, treba sve to da se poruši da bi oni bili zadovoljni, jer će eto imati prilike da ponovo pljačkaju i tovare u svoje džepove.

Tu priču i tu ponudu u Srbiji prosto neće da kupi niko. Ako neko smatra da ovaj zaključak nije tačan, ima priliku da ga proveri. Prilika za proveru je za nekoliko meseci i ta prilika se zove izbori. Onaj ko zna da i u političkom i ljudskom i u bilo kom smislu ne vredi ništa, zato što je ljude samo unesrećio, zato što je ljude samo odsecao od bilo kakve i sadašnjosti i perspektive, taj će da kaže – imam ja neke svoje razloge zašto na te izbore neću da izađem, ali taj zna da se na tim izborima pojavi, svoje koridore da pokaže, svoje rezultate, svoja povećanja da prikaže i da ih stavi naspram ovih naših, nema nijednog. Zbog toga taj zna da jedan jedini glas čestiti ne bi dobio. Znate šta? U pravu je što to shvata.
Hvala, gospodine predsedavajući.

Dame i gospodo narodni poslanici, studenti koji su upisali studije do 10. septembra 2005. godine obratili su se i ove jeseni predsedniku Republike i Vladi Srbije sa molbom da se izađe u susret njihovoj potrebi da dobiju nešto dodatnog vremena da završe svoje školovanje, dodatnog vremena u vidu dve školske godine i predlog koji je uputilo nadležno ministarstvo predstavlja pozitivnu reakciju na ovu molbu.

Dakle, Ministarstvo je u ime Vlade dostavilo predlog koji predstavlja svojevrsno rešenje i SNS, naši narodni poslanici će pomoći da se ovo rešenje realizuje. Studenti, dame i gospodo, treba da završe svoje studije i mi smo o tome u ovoj sali govorili mnogo puta, pre svega, zbog sebe samih, zbog svojih porodica, zbog svojih životnih planova i obaveza, i nema nijednog razloga da se to ne završi na uspešan način, i kada je reč o onima koji su upisali svoje studije do 2005. godine, ali i onima koji su na magistarskim studijama, odnosno na doktorskim studijama. Dovoljno je samo da se osvrnu sami bez da im bilo ko od narodnih poslanika, političara, koga god hoćete, bilo šta sugeriše. Sami najbolje vide koliko je drugih bilo uspešno na tom planu i to je najjasniji pokazatelj da to mogu i oni sami.

Dakle, u Srbiji svakako ima mesta za svakoga, u Srbiji danas postoji značajno više dobrog prostora da čovek, mlad čovek sebi gradi perspektivu. Srbija danas, između ostalog, može da se pohvali činjenicom da podstiče ne samo, mlade ljude u njihovim naporima da sebi obezbede budućnost, tako što će posao sa uspehom pronaći, ne samo tako što dodatno stimuliše na sve moguće načine, i strane investitore, ali i domaće poslodavce, da zapošljavaju ljude. Ne samo time što unapređuje poslovne prilike, i o tome govore različite one, svetske liste, koje nas rangiraju u tom smislu, i ovi čuveni izvori, poput, „Fajnešl tajmsa“, govore koliko je Srbija u tom pogledu danas drastično uspešnija nego što je bila ikada ranije.

Srbija se danas iskreno stara o svojim građanima, i primera radi, Srbija danas, evo, baš na dan današnji, ima sredstava zato što se ozbiljno, odgovorno i temeljito radi, da obezbedi dodatna sredstva da se primanja u javnom sektoru dodatno povećaju. Danas je vest u Srbiji da će već za dva meseca od danas, biti značajno povećana primanja u različitim delatnostima. Pročitaću vam samo nekoliko, planirano je povećanje od 15% za medicinske sestre, 10% za kulturu, 9% za policiju, vojsku, socijalni sektor, nastavnike sve, za sudije, kao i za mnoge druge. Stručnjaci kažu – svako ovo povećanje i svaki gest ove vrste automatski povlači i, kao svojevrsnu pozitivnu reakciju i povećanje plata u privatnom sektoru.

Srbija dana, dakle, ima ovu vrstu realnosti, o ona je jedan od dobrih pokazatelja za mlade ljude da treba da se bave svojom budućnošću, hitno treba da rade na tome da, već koliko sutra, konkurišu na tržištu rada, ako već nisu. Ima ih mnogih koji jesu, ali oni koji nisu da znaju, danas u Srbiji za njih ima drastično više pozitivnog prostora, dobrog prostora koji se može iskoristiti u svakom slučaju, naravno zahvaljujući onim rezultatima koje smo obezbedili, zahvaljujući uspešnoj politici predsednika Republike Aleksandra Vučića, Vlada Srbije koju je podržala SNS, i da tu postoji jasno razumevanje kako je u Srbiji danas, i zahvaljujući kome. Jedan od pokazatelja je i činjenica da su se studenti o kojima govorimo danas, obratili upravo na ove adrese. Dakle, onim ljudima koji su najzaslužniji za taj dobar prostor i perspektivu koju u Srbiji danas imamo, za razliku od onih vremena u kojima su ovom zemljom žarili i palili ljudi koji su, pre svega, isključivo brinuli o sebi, o sopstvenom džepu, o sopstvenim firmama, o sopstvenim milionima, a pronaći ćete među njima i one koji su se zbrinuli u vrednostima koje se mere stotinama miliona, naravno, evra.

Drastična je razlika kada se na taj način ophodite prema državi, kada se na taj način ophodite prema njenoj budućnosti i mladima, ili kada se o istim potrebama iskreno, ozbiljno, ali sa rezultatom koji možete da napravite, ophodite i prema Srbiji, i prema narodu, a pogotovo prema mladima.

Jedan od pokazatelja da je to baš tako i da je Srbija danas drastično drugačija dolazi nam iz sveta. Jedan od dokaza dolazi iz sveta upravo ovih dana zvanično je Srbija proglašena za jednu od najatraktivnijih područja, na planetarnom nivou, za razvijanje inovacija i startap kompanija. Takav je zaključak istraživanje organizacije „Startap Genom“ koji ovu vrstu istraživanja vrši na svetskom nivou, i oni su izdvojili Srbiju.

Svet danas kaže – u Srbiji da se započne biznis postoji mnogo boljih načina i boljih rešenja nego u mnogim državama sveta, u okruženju pogotovo, ali sa svetom se mi takmičimo u ovom pogledu. To ti mladi ljudi treba da znaju i da će biti sigurno još dosta dodatnog prostora da se ovde budućnost gradi. Ne treba imati nikakvu sumnju sve dok se o Srbiji staraju Aleksandar Vučić, SNS. To je jedna poruka koju mi kao članovi te stranke i njeni narodni poslanici želimo da saopštimo danas.

Naravno, za tu vrstu potrebna je ozbiljnost, potreban je rad i to podrazumeva apsolutno sve aktere u društvu. Pitanje ozbiljnosti i adekvatnog odnosa tiče se i odnosa društva prema mladima, društva prema studentima, ali tiče se i odnosa koji pokazuju sami studenti. Nema dame i gospodo nijednog jedinog razloga da ne uložite svaki rad koji je potreban, pa da završite svoje studije i položite ispite. Mnogi od vas su godine koje nisu iskoristili za studije, iskoristi da reše druga važna životna pitanja, kao što su nagomilane porodične nedaće ili za to da zasnuju svoju porodicu ili da vode računa o egzistenciji svojoj ili svoje porodice, da rade ukoliko je to bilo neophodno. To su sve razlozi koje će svaki čovek razumeti.

Međutim, treba pokazati ozbiljnost i vreme predviđeno za studije koristiti upravo pre svega za to, a ne za one stvari koje sigurno ne mogu da se smatraju za korisno utrošeno vreme i za nešto što pomaže u bilo kom pogledu, na bilo koji način čoveku, porodici, a društvu ponajmanje.

Ovo govorim zato što ni danas nije nemoguće da se u Srbiji dešavaju brutalne zloupotrebe mladih ljudi od strane politike i promašenih političara i ovo govorim zato što upravo sada dok mi i ovom zakonu raspravljamo imamo takvu situaciju na Rektoratu.

Pre četiri dana jedna grupa političkih aktivista zauzela je zgradu Rektorata. Upali su tamo. Prvo je bilo saopšteno sa namerom da izvedu neki performans, politički naravno, a to se pretvorilo bukvalno u uzurpaciju zgrade i sprečavanje zaposlenih da u zgradu uopšte uđu i da se svojim poslom uopšte bave. To dame i gospodo apsolutno nikakve veze nema na studentskim pitanjima, potrebama, bilo kakvim studentskim zahtevima ili nečim studentskim u kom god želite ili ne želite, kontekstu.

Reč je o čistoj politici, dnevnoj politici, naravno, vrlo neuspešnoj kao što se do sada jasno videlo u nekoliko navrata, ali ovo govorim zato što niko u Srbiji ne treba da ima ni najmanju dilemu o čemu je reč i to naravno nije dobro.

Reč je o zloupotrebi ljudi od strane onih koji su pokazali da su više nego skloni da druge ljude iskorišćavaju, zloupotrebljavaju za sopstvene potrebe i svoje sebične interese. Reč je o bivšem režimu, okupljenom danas oko tzv. Saveza za Srbiju odnosno kako se isti ti drugačije zovu Đilasov pokret „1od5 miliona“ mislim da mu je tako zvanično ime.

Dakle, Dragan Đilas, Vuk Jeremić, Boško Obradović, Boris Tadić, DS i sve njene podvarijante za koje ste čuli, za koje niste čuli, ovih dana organizuju akciju zauzimanja rektorata, sprečavanja ljudi koji su angažovani da se staraju o Beogradskom univerzitetu da svoj posao obavljaju i imaju političke zahteve, naravno.

Sve to što rade, rade sa, ako neko nije čuo, možda će se nasmejati, sa zahtevom da se vrše personalne promene u Vladi Srbije. Dakle, oni zahtevaju da bude smenjen, kako sada stvari stoje, jedan ministar, mada se ti zahtevi stalno menjaju i pitanje je na šta će se sve svesti. Reč je dakle, o čistoj političkoj aktivnosti sa čisto političkim zahtevima i nema to veze sa studentskim potrebama. Bilo je priče da li se radi o zahtevima da se obezbede bolji uslovi za studiranje, da li je reč o zahtevima da se obezbedi dodatni prostor za rad, da li je reč o zahtevima da se obezbedi kvalitetniji smeštaj, literatura ili šta god vam padne na pamet. Da jeste reč o toj vrsti zahteva, onda bi se razgovaralo o svemu onome o čemu ti ljudi ne žele da se govori.

Na primer da se danas obezbeđuje infrastruktura upravo za visokoškolske ustanove, da je na nivou Beogradskom univerziteta studija izvodljivosti za tu vrstu infrastrukture već privedena kraju i da se očekuju izuzetni rezultati, vredni rezultati i za Elektrotehnički fakultet, i za FON, što je već aktivno, na čemu se već radi i Matematički fakultet.

Vezano za tim pitanjem, da se obezbedi dodatnog prostora i za Građevinski fakultet i za Arhitektonski fakultet, da se obezbede novi smeštajni kapaciteti upravo za studente na Novom Beogradu. Čini mi se, vi ministre znate precizne brojeve, 3500 je broj ležajeva koji se očekuje, toliko kvadrata.

Dakle, Niš, Elektronski fakultet, 7.000 kvadrata, Kragujevac, Novi Sad, sve su to stvari koje su u Srbiji danas realnost i koje se neposredni tiču uslova rada.

Šta se apsolutno ne tiče uslova rada i nema veze ni sa čim studentskim, jesu ti politički zahtevi. Hoćemo ovog ministra, nećemo onog ministra, kako ćemo to da postignemo? Tako što ćemo da kažemo – mi smo studentski predstavnici i mi zaustavljamo život na Beogradskom univerzitetu. Mi, nas 15 ili 20. Petnaest ili 20, dame i gospodo, ljudi koji se sami deklarišu kao predstavnici Đilasovog pokreta, „jedan od pet miliona“. Nema tu, naravno, ništa sporno, reč jeste o ljudima koji su angažovani u tom političkom pokretu, rade neposredno za tu političku opciju. Oni to ne kriju, naprotiv, ovih dana saopštavaju jako im je stalo da se za njihova imena čuje. Žele da se ovenčaju slavom kao prvoborci tog pokreta i tih aktivnosti.

Kada pogledate ljude koji su se tamo zaključali, zauzeli zgradu Rektorata i ne daju ljudima da uđu i rade svoj posao, to zaista jesu, nije tu ništa sporno, predstavnici pokreta „jedan od pet miliona“, kako su se predstavili Moma Kovačević, Miodrag Simović, zaista možete videti oni to i ne kriju, govorili su na njihovim političkim skupovima. Pitanje je šta će ko da zaključi kako je to zvučalo i koliko je to bilo dobro. Naravno, reč je bila isključivo političkim porukama, čuvenim i već mnogo puta saopštenim napadima na Aleksandra Vučića i SNS, ali na tim njihovim protestima, na kojima se danas okuplja po 200, 300 ljudi, baš zato što ih organizuju Dragan Đilas, Vuk Jeremić, Boško Obradović i zbog toga niko više nema specijalnog interesovanja za ta okupljanja, ali na tim mestima ovi ljudi su i saopštili, njihova politička akcija je upad i zauzimanje Rektorata. Oni su to govorili mesecima unazad i kazali to ćemo mi u septembru da uradimo.

Dakle, čista politika oko koje se ne vredi pretvarati i ne treba se praviti naivan, da ne znamo o čemu je reč. Oni su to najavljivali tim prilikama. Mile Jovanović, svojevrsni portparol, ali naravno ljudi koji su neposredno stranački angažovani zbog onih ljudi koji se pitaju da li ovo ime ili nema veze sa Đilasom, Jeremiće, Obradovićem, a jasno je da ima, dakle jer oni su organizatori tog protesta.

Evo nekoliko podataka. Jedan od tih organizatora Martin Bežinarević, od strane njihovih ljudi, ljudi iz njihovih redova identifikovan je kao čovek koji je politički novinar. Novinar u rubrici jednog dnevnog lista, dakle toliko ova aktivnost ima ili nema veze sa nekom politikom. Da li to radi danas ne znam, ali to su oni sami saopštili, valjda da se pohvale. Valentina Reković, nakon upada u RTS i u tome je učestvovalo dosta ovih ljudi takođe, kažu ljudi iz Nove Varoši, promovisana je u člana DS, verovatno je reč o svojevrsnim zaslugama. Organizator Srđan Marković, za njega ste verovatno čuli, reč je takođe o čoveku koji je stranački aktivista, dugogodišnji član DS, danas verovatno i zvanično član Đilasove nove stranke, da li je to formalizovano ili nije, to ne znam, ali da je to tako, to smo i mi kao narodni poslanici imali prilike da se uverimo pre, čini mi se, pre mesec dana. Isti ovi ljudi okupili su se ispred zgrade Narodne skupštine da održe konferenciju za štampu i tom prilikom jedna novinarka „Foneta“, čini mi se ih je pitala – ali zašto niste promenili tekst, ponovili ste saopštenje koje ste vi kao stranka i čak je imenovala stranku kao SSP, već dali danas? Ovi ljudi koje sam sad pročitao Srđan Marković i koje tu još bio, Reković, pogledali su onako zbunjeno, verovatno nisu znali zašto su dobili isti tekst za dve konferencije za štampu.

Dakle, toliko na temu o kojim se ljudima radi, a da jeste reč o stranačkim aktivistima, još jednom potvrđuju oni koji jesu studenti. Primera radi, Marković, za kog bih rekao da smo sličnih godina, interesantno, ako je on student onda se i na njega odnosi ove mere koju mi treba da izglasamo, da se da dodatni prostor za studije. On isto ima 30 i neku godinu, jer mislim da smo približno godište nas dvojica. On je još 2010. godine, kako saopštavaju njegove tadašnje kolege, bio student koji se bavio politikom i kako kažu njegove tadašnje kolege, uzurpirao mesto studenta prodekana, pri tom se na široko pozivao na svoje veze u DS, na svoje članstvo tamo. Rekao je da predstavlja lično Balšu Božovića, predsednika Demokratske omladine koji mora da se pita na univerzitetu, u vreme kada je Srbijom žarilo i palilo žuto preduzeće. Oni su tada doživljavali da im sve to po pravu pripada, pa da imaju pravo poput Srđana Markovića, da angažuju batinaše kako kažu njegove tadašnje kolege, da gađaju stolicama ljude koji ne žele da podrže njegove fingirane izbore, da u tome učestvuje i Željko Matić, sekretar Demokratske omladine Beograda u to vreme i naravno da se svi pozivaju na vrhovnog lidera Demokratske omladine, Balšu Božović.

Inicijativa - odbrani Filozofski, tada je na sve ove stvari reagovalo i govorilo – ovo su partijski ljudi, ne studentski predstavnici, partijski ljudi tadašnje DS. Isti ti ljudi danas su prepoznati od nekadašnjih aktera inicijative - odbrani Filozofski kao partijski ljudi, danas predstavnici Dragana Đilasa i ovog njegovog udruženja. Da je reč o zloupotrebi mladih ne mora previše da se kaže, ali ja ću vam ipak reći nekoliko stvari.

Ovo je slika Rektorata danas. Na ovoj slici vi vidite šta? Šator. Jedan od onih šatora koji su bili od strane Đilasovog udruženja montirani ovde u parku koji se nalazi između Narodne skupštine i zgrade predsedništva. Kako su im ti protesti propali, mi smo se svi pitali gde je taj šator nestao? Evo, taj šator su danas politički aktivisti uneli u Rektorat.

Naravno, grubo prekršili autonomiju univerziteta i na neprihvatljiv način uneli tamo politiku. Ali, ne samo politiku, ovako izgleda unutrašnjost te zgrade sada. Ovo je pretvoreno u jednu spavaonicu u kojoj vidite haos, smeće na sve strane. Postavlja se pitanje, u kom je interesu bilo kog studenta da ovako izgleda Rektorat? Kakve ovo veze ima sa poštovanjem institucija ili njihovom zaštitom na bilo koji način? Ili ovo, ovo bi možda moglo samo da se poredi sa situacijom koja postoji na deponiji Vinča, a ovi ljudi su to napravili od Rektorata. Ovako to izgleda sada dok mi ovde razgovaramo i time se otvoreno hvale. Ovo su fotografisali, ovo su objavili da pokažu kako oni suvereno vladaju zgradom i kako oni kontrolišu situaciju. Da su im došli u podršku studenti koji imaju iste političke stavove, to je bilo očekivano.

Primera radi, student Srđan Milivojević, nekadašnji narodni poslanik DS, danas ponosni član glavnog odbora, a od skora i izvršnog Odbora DS, evo ga ovde sa ovim Markovićem, verovatno se poznaju iz vremena kada su obojica konkurisali za putovanje na Mars. Za Markovića znamo da jeste, za Milivojevića očekujemo da jeste. Došao je i student, Zoran Lutovac, predsednik DS da pruži podršku ovom neostvarenom putniku na Mars, Markoviću. Ovde ih vidite zajedno. Ne bih mogao da se zakunem, ali rekao bih da su u društvu jedne narodne poslanice pokreta Dveri. Takođe, transfer među studente, peti ili šesti u ovom sazivu, Marinika Tepić, i ona je došla da blokira Rektorat i da podrži studente zato što je to naravno studentska priča i zato što nema nikakve veze sa politikom.

Ako vam je palo na pamet da neko ko je narodni poslanik i potpredsednik Đilasove stranke ima veze sa politikom, onda ste vi verovatno u zabludi, to su sve studenti. Baš kao što je student i Boško Obradović, desna ruka Dragana Đilasa, evo i njega, došao je da izrazi svoju solidarnost, kako kaže, kao student Beogradskog univerziteta.

Šta kažu institucije? Naravno, sve ono što može da se kaže, a da je ozbiljno i da nema veze sa ovim ljudima i ovakvim postupanjem.

Oglasio se rektorski kolegijum Beogradskog univerziteta i kazao da je zloupotrebljena njegova otvorenost i da je ugrožen rad, vodite računa, ne samo 70 zaposlenih kojima je uskraćeno pravo da svoj posao obavljaju, već ugrožen je čitav Univerzitet, stotinu hiljada studenata i više od pet hiljada nastavnika. Dakle, 15 ili 20 političkih aktivista ugrožava stotinu hiljada studenata i oko pet hiljada nastavnika. Oglasili su se u zvanični predstavnici studenata, ali pravi predstavnici studenata. Studentska konferencija univerziteta Srbije, tzv. SKONUS i osudili ovo postupanje. Oglasio se i Nezavisni studentski pokret, koji je rekao da između ostalog, ovo što sada rade u okviru zgrade Rektorata, direktno ugrožava i profesore i studente uključene u programe međunarodne saradnje i mobilnosti koji se realizuju ovih dana.

Bilo bi zanimljivo da čujemo neke od ovih predstavnika bivšeg režima, šta oni misli na temu međunarodne saradnje i mobilnosti. Mi smo ovde, ne jednom, nego 100 puta, slušali predstavnike DS, njihove poslanike, kako govore da se strašno zauzimaju za ovu vrstu programa, kako je to jako važno, da čujemo zašto danas, upravo te stvari ugrožavaju? Oglasili su se, zvanični predstavnici studenata, studenski parlament Univerziteta u Beogradu, koji je rekao da je onemogućeno da se održavaju ispiti, predavanja, konsultacije, podnose dokumenata, da se održavaju sednice, komisije, sastanci, koji doprinose poboljšanju uslova. Dakle, sve ono što bi trebalo da je normalno, da se realizuje bez ikakvih problema, kako bi studenski život, pre svega bio moguć, ne samo lakši, nego moguć uopšte.

Kao, odgovor na ovu vrstu apela, molbi da se ljudi urazume, došli su da svoju podršku izraze i svi pripadnici Bastaćevog klana, na Starom Gradu, zajedno sa njima, kako kažu ovi sa Đilasovih i Šolakovih medija, i različiti profesori, slušajte sada ovo, među kojima su arhitekta Dragoljub Bakić i karikaturista Dušan Petričić, znači veliki profesori, Bakić i Dušan Petričić, karikaturista, Branislav Trifunović, i Teodorović, koji koliko god bio profesor, teško da može da prođe, kao student.

Dame i gospodo, nije prvi put da promašeni političar, da predstavnici bivšeg režima, navikli na to da vode računa samo o sebi, zloupotrebljavaju druge ljude i nije prvi put da zloupotrebljavaju i mlade ljude. Iste ove mlade ljude, terali su na juriš, na RTS. Iste ove mlade ljude, pa i ne tako mlade, ako pričamo o ovome koji je želeo da putuje u svemir, ali nema veze, ljude mlađe od njih svakako, terali su da zauzimaju na juriš zgradu predsedništva. Iste ove ljude terali su da se sukobljavaju sa policijom, da policajce gađaju flašama, da ih napadaju noževima. Iste ove ljude zloupotrebili su svaki put kada je to njima, u nekom momentu politički odgovaralo, kada je trebalo da izazovu sukob, nesreću, nevolju, ali preko tuđih leđa da bude. I nikada, nikada u tim situacijama nisu stajali zajedno sa ovim ljudima, koje su huškali na nasilje, ni Dragan Đilas, ni Vuk Jeremić, ni Boško Obradović. Oni su svoju skupocenu kožu umeli da sklone na vreme.

Zbog toga, poslednje što želim da saopštim ovom prilikom je obraćanje, pre svega tim ljudima, koji su danas ponovo zloupotrebljeni i iskorišćeni od strane lopova, iz bivšeg režima. Nemojte to da dozvoljavate, njima je, tim ljudima koji su vas poslali da ove stvari napravite u Rektoratu, da ovakvu sliku napravite od Beogradskog Univerziteta, njima je interes samo jedan, da dođe do što veće nesreće, ako može. Njima je interes da dođe do sukoba, oni bi želeli da sada tamo upadne policija ili da bude nekog isključenja struje, vode, ali da znate, apsolutno ništa od toga neće se desiti sigurno.

Poslednja rečenica, neće zato što, za razliku od ovih Đilasa, Jeremića, Obradovića, na drugoj strani imate ljude koji poštuju svakog čoveka, koji razumeju i složenost situaciju u kojoj se nalazite, zato što vas je neko ponovo zloupotrebio, ali i onih ljudi koji znaju da su mir i stabilnost Srbiji neophodni, pa u takvoj uspešnoj, mirnoj i stabilnoj Srbiji i vi da završite svoje studije i sutra lepo da radite i dobro da živite sa svima ostalima, a što se tiče nezajažljivih Đilasa, Jeremića, Obradovića, njima nek je daleka lepa kuća, to što im je ponestalo para neka bude najveći problem na svetu, ali samo njima Srbija sa takvima nikada nije imala ništa.
Potpuno se slažem gospodine ministre i čini mi se da sam tokom svog izlaganja naveo, jeste, reč je o najbrutalnijoj mogućoj zloupotrebi i reč je o narušavanju autonomije univerziteta, ali da podsetim nije prvi put. Kada je reč konkretno o ovim akterima, ali nije prvi put kao pojava i kada pogledate čitav istorijat aktivnosti angažovanja svega onoga što su radili ljudi koji su iza ovoga u svojstvu organizatora.

Hteo sam još jednu napomenu da dam, ako postoji bilo šta dobro iz ove situacije, to je možda prilika da na ovom slučaju jasno razumemo model šta je ono što nude politički organizatori ovog čina, dakle, Dragan Đilas, Vuk Jeremić, DS, svi ovi njeni predstavnici i oni koji se nisu pojavili fizički da se prave da su studenti, ali naravno u tome učestvuju. On se ogleda u činjenici da vi imate koliko, 15 ili 20 ljudi koji sebi preuzima pravo pored toga što uzurpira univerzitet, pored toga što unosi politiku tamo gde nikako ne sem da je bude, ali sebi daje za pravo da odlučuje o sudbini stotinu hiljada drugih. To je najjasniji mogući pokazatelj poimanja politike, shvatanja odnosa u društvu, načina funkcionisanja tih ljudi kojih politički organizuju i koji su ih nahuškali da ovo učine, jer oni isti model, samo na državnom nivou shvataju kao jedini ispravan i oni to pokušavaju da urade, da njih 15, 20, pa neka bude i 200 odlučuje o sudbini stotina hiljada drugih, pa i miliona drugih. Da oni koji nemaju, svi zajedno, ni dvocifren procenat glasova na izborima, treba da budu sve i svja u zemlji, da njih treba neka sila kosmička da rasporedi da budu vlast. Da oni treba da bez da su glas dobili da postanu ministri, da oni treba da bez da na izbore uopšte izađu da rukovode javnim preduzećima i lokalnim samoupravama što otvoreno govore, oni to i ne kriju.

To je dakle, pokazatelj odnosa prema državi i prema društvu nekog ko je sve, apsolutno sve samo nije demokrata, nije civilizovan čovek i nije čovek koji brine o tom društvu kojim želi da vlada. To je čovek, ako pogledate Đilasa, Jeremića, Obradovića, bilo koga od njih da izaberete, besomučno željan vlasti i besomučno željan para, ako je to njihova poruka i ponuda studentima, dobro je što na ovom primeru studenti mogu da vide šta je to tačno što im ti ljudi nude.
Hvala, gospodine predsedavajući.

Moram da vam kažem da moram da priznam čudnim napomenama da time što mi stvaramo više prostora za naše mlade ljude da sutra mogu da pokažu šta i koliko umeju i da sutra mogu mnogo više rezultata da naprave zahvaljujući tom svom znanju nego što su mogli ikada pre, da postupajući tako, stvarajući te uslove mi nešto grešimo, nekoga zarobljavamo i da napravimo na taj način, kako ste rekli, upropašćene generacije. Apsolutno niste u pravu, apsolutno ne.

Dakle, pogledajte, da li je neko doživeo propast time što mu je omogućeno da nauči nešto više time što mu je omogućeno da savlada ono što je danas na svetskom nivou najmodernije moguće? Ja ne bih rekao. Da li je neko doživeo propast time što mu je neko stvorio okvir da može sutra da napravi posao na sopstvenu inicijativu ili tako što će da taj posao pronađe kod nekog investitora, i domaćeg i stranog? Opet ne bih rekao. Da li je neko doživeo propast time što mu je omogućeno da pored formalnog obrazovanja, koje jeste na dobrom nivou, i to pokazuje i činjenica da mi imamo državni univerzitet na Šangajskoj listi, dakle, ne može tamo bilo ko da stigne, samo neko ko je to zaslužio, stekne više prakse, da više onih praktičnih veština savlada tako da sutra može odmah, bez da mu je potrebno neko, sportskim rečnikom kazano, vreme za zagrevanje, nego odmah da počne da se takmiči sa ostalima, da ume nešto da sam napravi, ne samo isprojektuje, nego da dođe do finalnog proizvoda? Opet ne bih rekao. Nisu to putevi da neko doživi propast, već naprotiv, da napreduje.

Pogledajte Srbiju danas i te mogućnosti koje se pružaju mladim ljudima i uporedite ih sa svim onim što su imali, odnosno nisu imali, od mogućnosti pre nego što su krenule ove mere na kojima mi radimo već nekoliko godina unazad. Šta je loše, šta je pogrešno u tome da vi imate pre svega dobar stub za onoga ko hoće da investira u Srbiji? Šta je pogrešno u tome što na taj način obezbedite doslovce hiljade radnih mesta, svaki put, u svakom koraku koji podržite ili tako što ćete voditi računa da naši ljudi imaju onaj nivo kompetencija struke u onim oblastima koje su potrebne da bi posao pronašli lakše ili tako što ćete motivisati nekoga sa dobrim kapitalom, a vrhunskom tehnologijom da ovde dođe?

Dakle, šta je pogrešno u tome što mi danas za te mlade ljude, kada smo pričali o ovim veštinama koje se stiču kroz dualno obrazovanje, obezbeđujemo 75 do 90% poslova za učenike koji su završili te programe? Jel loše nešto u tome da mlad čovek danas na taj način pošteno može da zaradi i da obezbedi sebi sopstveni dinar, da ne zavisi ni od roditelja, ni od bilo koga drugog, ako hoćete, i iz zemlje i iz inostranstva, da može čovek da ima nešto sa čim može da raspolaže, neka sredstva? Dakle, to je upravo obezbeđeno kroz ove programe koje smo mi usvojili ovde.

Sada hoćemo da dignemo još lestvicu više, pa da na onom najvišem nivou obrazovanja postignemo slične efekte, da mladi ljudi dođu u kontakt sa kompanijama koje imaju proizvodnju, i domaćim i stranim, bez ikakve razlike, da savladaju sve ono što je danas trend, sve ono što je danas aktuelno, sve ono što danas konkuriše na tržištu, pa kad to nauče, da mogu odmah da ga primene, odmah, onog momenta kada diplomiraju oni nešto umeju i da rade.

Zar to nije mnogo bolje nego da se okrećemo u neka vremena kada, hajde što nije bilo perspektive i nije se moglo doći do posla zato što su ovi iz žutog preduzeća na hiljade firmi pogasili, na stotine hiljada ljudi izbacili na ulicu da se snalaze kako znaju i umeju i kad kažu nije to danas dostojanstveno, verovatno misle da je bilo dostojanstveno u njihovo vreme što su stotine hiljada ljudi ovako izbacili na ulicu, pokazali im rukom prema kontejnerima i rekli – sad vi vidite šta ćete i gde ćete. To je bilo dostojanstveno? Treba li da se ugledamo na taj period? Na to odsustvo bilo kakve perspektive i bilo kakve šane i da kažemo – tad je bilo nešto drugačije i bolje, nije dobro danas kada mlad čovek može odmah da konkuriše na tržištu rada i kad ima gde a kad ima i sa čim, kad stekne više tog praktičnog znanja.

Nekada čovek je mogao da bude fantastičan student, fantastičan student koji ume da odgovori na bilo koje pitanje profesora, da ume da objasni svaku lekciju koju sluša, da ume da reši bilo koji zadatak, ali počne da zaista radi i nauči da zaista radi tek onog momenta kad se negde zaposli, pa prođe neki pripravnički staž, pa nešto nauči i on je toga svestan i toga su svesni svi. Zar nije bolje da pružite tom mladom čoveku šansu da ne nastupa kao apsolutni početnik na tržištu rada, nego da kaže – tokom tih studija naučio sam i to da konkretno radim i baš u preduzećima koja imaju profil poput vašeg ja sam imao dragoceno iskustvo u trajanju od godinu, dve, tri godine. Pogledajte moj CV šta sam sve radio, šta sam sve naučio. Takav čovek može odmah da se baci u vatru i odmah da radi ne za pripravničku platu, nego za ono što se smatra platom, evo, primera radi, inženjera, pominjali ste neke inženjerske fakultete. To su samo dobre stvari i ne treba to niko da predstavlja zbog toga što bi želeo da kaže da bi i on verovatno nešto drugačije i bolje ponudio kao loše, nije to loše, to su samo dobre stvari.

Elektrotehnički fakultet, primera radi, zaista je uvek vodio računa o praksi. Ali, zašto bismo mi sad rekli, e ne valja da ponudimo još više prostora za praksu, e, ne valja da mi ponudimo još više praktičnog iskustva? Ma, valja. Valja i Elektrotehničkom fakultetu, ali i mnogim drugima.

Ministar koji je ovde obrazlagao Predlog zakona kazao je vrlo jasno, neki to možda nisu slušali pažljivo, upravo sa različitim institucijama koje podrazumevaju i visokoškolske institucije u našoj zemlji radilo se na predlogu zakona na ovim rešenjima i te su institucije ne samo učestvovale nego stale iza predloga, rekle da, ovo hoćemo, ovo nam treba, ovo je korisno i nama kao ustanovama, ali i našim studentima, ovo je korisno na kraju krajeva i tim kompanijama. Omogućava da sa njima svi sarađuju bolje i da bude napravljeno bolje rezultata i za učenike i za fakultete, a i za te kompanije, ne treba od toga bežati. Ima tu kompanija i domaćih i stranih.

Evo ko je sve učestvovao u tome, koje su sve visokoškolske ustanove stale iz ovog predloga zakona, dakle, neposredno se za njega založile i na njemu radile. Čitao je to i ministar, ali da se podsetimo. Tu je i Mašinski fakultete Univerziteta u Beograda, Ekonomski sa istog univerziteta, tu je „Institut Mihajlo Pupin“, Fakultet iz Vrnjačke Banje, Elektronski fakultet u Nišu, tehničke nauke Novi Sad, brojne druge institucije. Sada sam pročitao samo ove koje se odnose na fakultete i koji su ovde izlistani, a ministar je govorio i o drugima koji su i više nego zainteresovani za ove programe.

Dakle, nije tačno da će bilo šta biti upropašćeno, naprotiv. Kada ovu vrstu prostora pravite vi mladim ljudima u Srbiji, otvarate vrata da mogu nešto što pre nisu mogli i to podrazumeva i lakše zaposlenje, ali i za onoga ko hoće da započne sopstveni biznis. Pa, zamislite koliko je tek u tom slučaju iskustvo dragoceno. Eto, do juče završio je fakultet, bio je odličan student, sve je lekcije savladao, ali nema praktičnog iskustva, ima veliku želju, ima i dobru ideju, započeo bi sopstveni biznis, koliko će mu vremena trebati da uopšte počne da se bavi time? Koliko će mu trebati da ispita tržište, da se informiše kod drugih koji su u tome što bi on voleo da radi, čime bi on voleo da se bavi već angažovani?

Koliko ćemo to samo da ubrzamo onog momenta kada formiranog stručnjaka, ali i sa iskustvom, pošaljemo na tržište rada sutra. Tim ljudima koji hoće da započnu sopstveni biznis to je pre svega korisno i zgodno. Da takvih ljudi ima i da nisu svi, u tome takođe grešite, orijentisani ka nekom odlasku u inostranstvo, mada činjenica jeste, postoji mnogo zemalja u kojima su prosto uslovi bolji nego što su u Srbiji, verovatno će uvek i biti, a ne verujem da će ikada Srbija moći da konkuriše, ne znam, nivou plate Sjedinjenim Američkim Državama.

Bez obzira, može Srbija da bude mnogo bolja sutra nego što je Srbija danas, kao što danas već svakako jeste drastično bolja nego što je bila juče ili tek nekoliko godina unazad. Možemo mi ovde da popravljamo uslove za naše ljude, ali ti mladi ljudi bez obzira što uvek negde u svetu postoji bolje, hoće i ovde da rade, mnogi od njih.

Kako bismo inače popunili prostor u naučno-tehnološkom parku na Zvezdari? Gde bismo našli ljude? A našli smo ih zato što su se ovde školovali i ovde rešili da hoće da rade i onda otišli u te uslove koji su obezbeđeni u okviru tog tehnološkog parka. Upravo zato što ti ljudi hoće da probaju, hoće da pokušaju u Srbiji i mnogi od njih jesu uspešni i to će biti siguran garant da će ovde nastaviti da rade.

Koliko, s druge strane, znate primera da su mladi ljudi baš zbog toga što vide, osećaju da je Srbija danas drastično drugačija, da hoće da ih podrži, da im pruži drastično više i kada je reč o uslovima, ali i kada je reč o subvencijama o kojima se priča često, koje jesu usmerene ka našim ljudima, što mnogi neće da priznaju, što mnogi bez ikakve potrebe negiraju. Zbog toga što vide da se država trudi oko njih na taj način i dolaze nazad. Otišli su nekada u inostranstvo ali su primetili, drugačija je Srbija danas, ima tamo mnogo dobrog prostora koga nekada nije bilo u vreme kada sam odlazio, pa se vratio. I, takvih imate sijaset primera upravo na nivou, recimo tog jednog parka, ali ne samo tamo, svuda po Beogradu možete da pronađete prostore koji predstavljaju inovacione centre, biznis inkubatore. Prostor koji je namenjen ljudima koji žele da započnu neki svoj biznis, iza toga danas stoji država danas i to finansira ne malim sredstvima.

Ali, da bismo došli do tih sredstava, podsetite se samo koliki smo put morali da pređemo u okviru različitih prepreka koje smo na tom putu savladali, da nađemo i dobre načine da što više investicija prizovemo ovamo. Danas kada neko kaže, pa da li ste time napravili zemlju zavisnu. Pa, čekajte, da li bilo koja država na ovom svetu došla do toga da se pokaje što je obezbedila više poslova, više fabrika, više ljudi, sebi pronašla radno mesto i obezbedila hleb na stolu. Što je to izabrala, umesto da svi ti ljudi nemaju nikakvu šansu, nikakvu perspektivu i nemaju gde da rade. To je elementarna stvar u ekonomiji.

Ne postoji zemlja na ovom svetu koja je uvek rekla, ja ću radije da mi ljudi nemaju šta da rade, nego da im obezbedim posao na neki način, ili da nekoga motivišem da posluje. Da li je otišao neko iz Srbije nakon 24 sata? Nije niko. Naravno, domaće kompanije svakako niste ni imali u vidu. Da li je neko od stranih kompanija otišao iz Srbije? Pa, nije niko, zato što ono što predstavlja ekonomski interes to je uvek dvosmerna komunikacija. Interes onoga ko hoće da negde otvori posao, i nekoga zaposli i interes onoga koji hoće da radi. I, dok mi obezbeđujemo uslove da u Srbiji u toj meri dobro i uspešno organizovano i tako dobro funkcioniše, to onda i traje.

Pričali smo toliko o onim subvencijama, mi ovde iznosili podatke. Ne treba u pokušaju da se bude politički grub preterivati. Prosečna subvencija po radnom mestu i za domaće i za strane kompanije je takva da se na nivou od 14 meseci isplati. Nije niko, ne zatvorio kompaniju za 24 sata pa pobegao i odneo, ne znam, novce i mašine sa sobom, nego ni nakon tih 14 meseci nije to uradio. Nama se sve to nego više isplatilo, a onda je nastavilo tek da isplaćuje dalje. Najviše se isplatilo, znate kome? Pre svega tim ljudima koji su na taj način do posla došli. Za njih nije bila razlika da li će imati platu, ne znam 600 evra ili možda 800 ako rade na nekom drugom mestu ili 1000 ako odu u neku daleku zemlju. Za njih je razlika bila ne nešto što može da se meri faktorom 1:1,3 ili 1:1,5, nego nešto što ne može da se meri, što je beskonačna razlika. Imali su nula prihoda. Nula posla. Nula dinara na mesečnom nivou za sebe i svoju porodicu, pa su došli do posla koji podrazumeva nekada 500, nekada 800 a nekada i 1000 evra, ima i takvih poslova u Srbiji danas. To je takva razlika da je apsolutno ne moguće bilo kakvim kalkulacijama zabašuriti koliko je to korisno. Srbija je i u tom pogledu zemlja koja se ozbiljno, odgovorno odnosi prema svojim sredstvima. Mi nismo izdvajali ni za jednu subvenciju onoliko koliko su neke druge države, pre svega države centralne Evrope. Preteruje svako ko kaže, da smo mi u tom pogledu nešto preterivali. Nismo nikad.

Neko danas uzme i kritikuje zašto se daje 10.000 evra po radnom mestu u Srbiji. Nije istina, prosečno je dosta manje. Prosečno je četiri, ali i deset u Srbiji nikada neće moći da se poredi sa 60.000 evra po radnom mestu, koje je, primera radi isplaćivala svojevremeno Slovačka. Ali njima se i to isplatilo.

Dakle, i to je nešto što, ne da može da se isplati, nego donosi mnogo koristi. Zamislite tek koliko smo dobro napravili mi ovde. Da li treba da poredimo sudbinu bukvalno stotina hiljada ljudi koji su imali nula posla, nula prihoda mesečno, nula dinara na stolu, sa situacijom u kojoj stotine hiljada ljudi imaju posao danas?

I ovi mladi ljudi o kojima govorim. Oni se danas takmiče sa svetom zahvaljujući onim ulaganjima za koje neko kaže predstavljaju propast, predstavljaju uništavanje generacija. Ne oni se takmiče sa svetom zahvaljujući tome što im se pruža prostor da mogu da budu konkurentni tom svetu.

Pričali smo ovde o novim master programima za taj nivo studija. Kada se primera radi, na jednom mašinskom fakultetu izučava studijski program industrijske revolucije 40. To je samo korisno. Nije to izgubljeno i uništena generacija šta god da ste rekli. Ne. To je generacija koja je sposobna da se takmiči sa svetom.

Kada se na elektrotehničkom fakultetu izučavaju napredne informacione, kako se kaže, komunikacione tehnologije u digitalnom domenu. Pa, to je opet nešto što je aktuelno na svetskom planu. Zahvaljujući znanjima koja tu steknu mogu da se takmiče i sa onim ko neko svoje rešenje pravi u tim čuvenim SAD, ali i u Indiji koju ne treba potcenjivati. I oni fantastične uspehe prave upravo na tom planu. Znate zašto? Jer su se bavili ovim stvarima na način na koji se bavi Srbija danas, jer su razumeli, što više prostora daš ljudima da pokažu svoju kreativnosti, da pokažu šta i koliko umeju, da više znaju, ali da imaju gde to da pokažu, više ćeš imati koristi sutra. Zahvaljujući takvom pristupi oni su napravili taj veliki iskorak. Zahvaljujući takvom pristupu i Srbija je danas drastično bolja nego što je ikada bila. I domaće kompanije imaju snažan interes da u ovome učestvuju, one već i učestvuju.

Greši svako ko nas potcenjuje, nas kao društvo. I kada je reč o našim firmama i kada je reč o našim studentima i o njihovoj perspektivi neće nju moći da ugrozi ni jedna domaća ni strana firma, ako je reč o ljudima, mladim ljudima koji pored toga što su puni energije budu i naoružani znanjem. Ne može to da se desi.

Ali, naše kompanije danas mnogo toga dobrog mogu da urade što je nekada bilo nezamislivo. Daću vam samo jedan primer. Nekoliko dana unazad ja sam posetio jednu uspešnu firmu, našu firmu, neću reći ime da ne bi neko optužio da reklamiram, ali nalazi se tu u Ostružnici. Reč je o ljudima koji rade ozbiljne stvari i pored toga što dosta čisto tehničkog inženjerskog posla odrađuju na dnevnoj bazi i zapošljavaju čini mi se 150 plus 60 radnika na dve lokacije. Oni rade na sopstvenom razvoju.

Za te potrebe angažuju mlade ljude koji upravo ovu vrstu prakse stiču i na nivou srednjoškolskog obrazovanja, ali i mladi ljudi na fakultetima koji se školuju takođe su im više nego potrebni i više nego korisni. I sa tim mladim ljudima koji dolaze iz različitih srednjih stručnih škola, pre svega tehničke orijentacije, ali i sa mladim ljudima sa Mašinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Oni odlično sarađuju. I oni kažu – da imamo neposredan interes da ovakve programe podržimo da u njima učestvujemo.

I Mašinski fakultet može da da fantastične stručnjake. Što ih da više biće bolje, između ostalog i za tu firmu i firme poput te, da ovde mogu da rade sve ono što rade, ali da te svoje razvoje završe, da naprave prototip, modele u ovom konkretnom primeru na koji ja mislim, sve vreme dok govorim, savremenih vozila, pa da onda to i svetu ponudimo, da to bude nešto što po performansama prevazilazi ono što je najbolje u ovom trenutku na svetskom nivou, da nađete najboljeg proizvođača, a po ceni mu je potpuno konkurentan.

Te stvari mi možemo. Da li hoćemo? Naš je stav hoćemo. I baš zato što hoćemo i u tome smo ozbiljni, mi kažemo, hajde da uradimo sve što je potrebno da taj prostor obezbedimo kroz više prakse, evo ovako, u srednjim školama smo uradili već na nivou visokog obrazovanja. Evo, uradićemo onog momenta kada usvojimo ovaj zakon. Kroz pomoći, subvencije, kroz obezbeđenje prostora, kao što su ti naučno-tehnološki parkovi. Radimo već sve što može da da dobar rezultat.

Sigurno jeste opcija, mnogo toga već uradili jesmo, a tek ćete videti, kako se kaže, Bože zdravlja, kako nam bude bila dobra situacija u državnom budžetu kao što je sada, i kako bude bila vremenom sve bolja, kao što će sigurno biti, šta sve možemo da podržimo.

Zbog toga što na ovaj način postupa, Srbija Aleksandra Vučića jeste zemlja koju vi vidite na ovim čuvenim svetskim rang listama, što onim koje pokazuju kreditni rejting, što onim što pokazuju uspešnost u privlačenju finansija, ali i onim koje rangiraju kvalitet našeg obrazovanja. Na tim pozicija Srbija danas ima onaj rang koji nekada nije mogla ni da sanja. I to je razlika između ozbiljnog odgovornog pristupa i stalne borbe za rezultat i stalne borbe za to da se pokaže, ali u praksi pokaže, efekat onoga što radite, i onoga što postoji na drugoj strani što bi moglo da se svede na, eto, prosto, nešto malo priče, pošto je priča bar, rekli bi neki, besplatna.

Nas priča ne zanima. Nas zanima efekat, nas zanima rast, nas zanimaju veće plate koje će porasti, pričali smo o tome i koliko prekjuče, u narednih mesec ili dva na onaj nivo za koji su svi pričali Srbiji sem nas, ali svi sem nas, da neće biti nikada. E to nikada, za nas nikada nije bilo prepreka i za nas nikada nije bio razlog za odustajanje. Tuđe priče nikada nas nisu zanimale. Nas je zanimao konkretan rezultat i zbog toga to nikada postaje realnost u Srbiji danas. U tome je razlika između Aleksandra Vučića, SNS, sprovođenja principijelne politike i svega onoga drugog što je bilo, odmahivanje rukom, nešto malo priče, te koliko da prođe dan ili zapravo ne interesovanje za stvari, ako ćemo iskreno.
Postavlja se osnovno pitanje - ako je suština onoga što treba da budu državni napori da održi fabriku poput one koja je postojala u Kragujevcu na sve moguće načine i ako se to ne desi, nego ta fabrika doživi onu vrstu propasti koju jeste doživeo grad Kragujevac, ko je za to kriv, da li mi koji se trudimo iz petnih žila da to rešenje pronađemo, ona rešenja koja imamo u rukama da sačuvamo i nadogradimo vremenom ili oni koju su doveli do toga da se ta propast dogodi?

Nismo sigurno mi odgovorni za to što nemamo danas nešto što je 100% srpsko vlasništvo i 100% srpski proizvod i nijednog jedinog najmanjeg dela nema da se proizvodi bilo gde u svetu, odnosno da ima veze sa bilo kojim delom sveta, samo sa Srbijom, tim gradom ili bilo kojim drugim.

Setite se malo, ako treba i da premotamo film, kada su nastali problemi i ko ih je napravio. Sve ono što bi danas neko rekao da je sporno na najmanji ili najveći način vezano za sudbinu tog grada i te kompanije, da li može danas neko realno da prebaci nama? Siguran sam da ne može, ponajmanje što nije nikakva tajna. Zna se, jer se lično Aleksandar Vučić zalaže da pronađemo gde god možemo dodatno tržište za, primera radi, te automobile koji se ove kod nas u Srbiji sklapaju, proizvode, kako god želite. Da li može neko da ga optuži za, ne znam, nečasne namere jer hoćemo da pronađemo dodatnog prostora za ono što se ovde stvara, a stvara se, da podsetim, od strane vrednih ruku hiljada ljudi koji su naši državljani, naši ljudi ovde?

Kad kažemo da brinemo za svakog čoveka, da, zaista brinemo za sudbinu onoga ko treba sutra da obezbedi nešto svojoj porodici. Da li to znači da će posao pronaći posao u firmi sa stranim kapitalom? Pa jel to loše? Nisam siguran da je to loše. Nigde u svetu to nije loše.

Pogledajte kompletnu kuglu zemaljsku i nađite neku državu koja će da kaže – ma, ne dolazi u obzir dobra investicija, ne sme niko da mi zaposli nekoliko hiljada ljudi zato što ne dolazi iz moje zemlje, nego iz neke druge? Ja takve primere ne mogu da nađem. Znam da postoje strani investicije i velike i male, i više i manje uspešne, i u Narodnoj Republici Kini i u Ruskoj Federaciji, i u Indiji, o kojoj smo pričali danas. To je svuda u svetu normalno. Svako vodi, pre svega, računa o sopstvenom interesu. Jasan je interes države, da joj ljudi budu zaposleni. To je valjda nešto što ne mora da se objašnjava nikom.

Što se tiče tih traktora, vest od danas, američka kompanija „Džon Dir“ dolazi u Srbiju i proizvodiće traktore za obrađivanje velikih površina. To su traktori za 200, 300 ili 500 hektara zemlje i kako svaka roba ima svog kupca, imaju sigurno i ovi. To će da se radi kod nas.

Ako pričamo o tome da li se trudimo da nađemo dobrog prostora da nam ljudi grade, pa trudimo se. Da li to ima efekta? Pa, ima i te kako. Nekada postoje stvari koje želimo, ali ne uspemo da ostvarimo. Svi bismo mi voleli da imamo ne jedan slučaj kao što MTU, koji proizvodi motore u avio-industriji, nego da ih imamo 50. Voleli bismo da ih ima 50, ali da taj jedan, onaj ko se trudio da ga dovede, a trudio se Aleksandar Vučić, trudili su se vredni ljudi koji pokušavaju da investicije u Srbiju dovedu u Srbiju i u tome su toliko uspešni da nam „Financial Times“ čestita i kaže – Srbija je po ovom parametru, po investicijama u odnosu na BDP svetski šampion. Toliko su dobri i uspešni.

(Predsedavajući: Zahvaljujem, kolega.)

Završavam, predsedavajući.

Dakle, tim ljudima da neko prebaci zbog toga što uspevaju da naprave rezultat, nema šanse i nije realno. Možemo i vi i ja da želimo da bude taj rezultat još 10 i 20 puta veći, ali on je danas u odnosu na onu devastaciju koju smo imali u vreme žutog preduzeća, i Đilasa i Jeremića i Tadića, toliko dobar, toliko vredan, toliko uspešniji, da danas svako ko hoće da bude iskren i dobronameran može da kaže samo – ljudi, za ovaj posao kapa dole. Ako nešto želi čovek da da kao sopstveni doprinos, ne mora da bude vredno ni teško ni kapi znoja, ne mora ni cipele da nažulja dodatno, biće dovoljan doprinos da kaže samo - poštujem rezultate koje su napravili Aleksandar Vučić i SNS i već je više nego dovoljno uradio, između ostalog, za Srbiju.
Već smo mi to objašnjavali. Preduzeća registrovana u Srbiji posluju u Srbiji, ovde porez plaćaju. To su naša preduzeća valjda? Kakao se zove to preduzeće u Kragujevcu konkretno? Fijat automobili Srbija. Da li je tako? Pa čije je onda i kome se evidentira izvoz kada ti automobili iz Srbije izađu? Pa, nama.

Nije reč samo o toj vrsti delatnosti ili tom sektoru. I jabuke, mada nisam do kraja razumeo šta je tu trebalo da bude poenta, jabuke Srbija danas sa uspehom izvozi, pa primera radi, u Rusiju, jer se trudila, jer je radila, jer je otvarala sebi prostor, kao što je otvorila prostor za izvoz mesa, mesnih prerađevina, što na Bliski istok, što na Daleki istok, čak do Kine smo stigli, jer se ljudi trude, rade, pronalaze prostor, nalaze dobra rešenja.

Nismo mi u tome loši, naprotiv, i ta EU o kojoj govorite, veoma kritički i ne tako retko, pa i ona je, između ostalog, i tržište za naše poljoprivredne proizvode, zapadna Evropa, pre svega, ali ne samo za njih. Brat bratu jedno 70% razmene naše sa svetom ide na tu stranu, ali to nije sve. Iako pričamo o tome sa kim sve danas poslovno sarađujemo, ako je to trebalo da bude suština zamerki ili napomene, evo da odagnamo sumnje.

Na nivou od jedne godine samo, to je 2018, investicije koje dolaze iz EU u Srbiju bile su na nivou nešto preko dve milijarde, ali ih ima i iz istočne Azije, dakle upravo iz oblasti gde se nalazi Narodna Republika Kina, preko 700 miliona. Ima ih i iz prostora centralne Azije, odnosno Evroazijske unije, koja obuhvata i Rusiju i Belorusiju, koje pominjete. To je preko 230-240 miliona evra. Ima ih s Bliskog, Srednjeg Istoka, takođe blizu 200 miliona.

Srbija, ako je to bila suština, zamerke ili napomene, nije isključiva ni zatvorena zemlja. Srbija hoće da iskoristi prostor za svoj, pre svega, dobar ekonomski interes. Nije pitanje ovog ili onog dela sveta, nego naše pitanje, naše potrebe ovde, naši ljudi gde će da rade, naši ljudi gde će da izvezu to što su napravili. Naši ljudi, ako hoćete o softveru, i gde će taj softver da plasiraju, ali da imaju i uslove pod kojima će da ga naprave i primera, kako je rečeno, neko malo parče softvera, vredi koliko izvoz kompletnog sektora ima, pa ima ih i u Srbiji. Ima i u Srbiji kompanija koje su u tom pogledu uspešne, koje to već danas ostvaruju.

Dakle, samo jedna napomena. Nije to neki tamo mali posao, to je ogroman posao, za to je trebalo ne samo mnogo meseci ili godina da se napravi, pa da se unapredi na dovoljan nivo da bude za celo svetsko tržište atraktivno, pa da se dalje unapređuje da se sa tim korisnicima radi, da se stalno usvajaju novi. Pre svega toga trebalo je mnogo, mnogo i godina i muka i truda i učenja. I ako postoji, a postoji nekoliko oblasti u kojima je Srbija danas vanredno uspešna, pa to je jedna od njih, što danas jako dobro razume da je proces takav, da mu je priroda takva i da ga podstiče u svakom segmentu, što pomaže tim mladim ljudima i dok se školuju da nešto nauče i dok se školuju da nešto praktično savladaju i kad počinju sutra da imaju kome da se obrate, da imaju gde da počnu, da imaju sredstva sa kojima će da počnu, da im se olakša na svaki mogući način da do proizvoda dođu.

Kad proizvod ostvare, kad ga savladaju i naprave, da im se pomogne da ga negde plasiraju. Zato što tako ozbiljno radi, zbog toga je Srbija danas drastično uspešnija nego što je bila ikada, pre Aleksandra Vučića i SNS.

Da pričamo o broju preduzeća koja se formiraju…