Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/9426">Vladimir Orlić</a>

Vladimir Orlić

Srpska napredna stranka

Govori

Hvala još jednom.

Dame i gospodo narodni poslanici, na samom kraju današnje načelne rasprave želeo sam da kratko zahvalim svima koji su danas govorili, koji su pokazali interesovanje za zakone o kojima smo razgovarali svi zajedno ovde i onima koji su imali po neku reč kritike, zašto da ne. Trebalo bi valjda zajednički interes da bude da se napravi najbolje moguće, a ako to znači da se ponegde nešto zameri, zašto ne i tako, ali pre svega svima onima koji su pokazali želju da građanima koji ovo gledaju ili će ovo konkretno sad ove minute koje provodimo zajedno gledati u odloženom prenosu.

Razumeju zašto su ovi predlozi zakona važni i koliko zaista jesu na dobrom tragu svega onoga što radimo svi zajedno. Svi zajedno kao društvo u tome ima i određenog doprinosa nas koji u ovoj sali boravimo. Da, kao što, primera radi čini kroz zakone koji se tiču patenata ili poluprovodničkih proizvoda dodatno motivišemo sve one koji bi se bavili vrhunskih istraživanjima u Srbiji, koji bi se bavili najboljim, najkvalitetnijim naučno-istraživačkim radom u komercijalne svrhe, što podrazumeva i najbolji novac, najatraktivnije poslove i najbolja primanja, često se o tome priča ovde.

Dakle, toga danas u Srbiji ima i dodatnog prostora da toga bude više, takođe ima. Kako obezbeđujemo? Pa, između ostalog time što obezbeđujemo određenu zaštitu prava, dajemo motivaciju ljudima koji bi takve poslove, tu vrstu istraživanja dodatno finansijski podržali, da se osećaju sigurnije i da kažu, da, u Srbiji ima dodatnog prostora za to. Da, u Srbiji je moj kapital za tu vrstu aktivnosti, bezbedan, hoću tamo da uložim pa da imamo što više primera poput ovog „MTU“ o kojem smo govorili juče i danas i raznih drugih.

Da obezbedimo zahvaljujući takvom postupanju kao što danas imamo još toliko i više sutra dobrog rezultata u našem budžetu. Da mi imamo sve ono o čemu smo govorili danas i te vrhunske investicije, da budemo svetski rekorderi u njima.

Da imamo i ovaj kreditni rejting kako nam je ovih dana dala ova agencija Nudis. Da investicioni rejting u Srbiji bude takav da ko god pogleda pokazatelje kaže – ma, to je pravo mesto za mene i moj kapital, to je pravo mesto za dobar biznis i za vrhunska istraživanja. I da to, naravno, bude potpuno u duhu onog što mi govorimo u ovoj sali godinama, što zajednički radimo godinama.

Da najkvalitetnije moguće obrazovanje svežemo da deluje zajednički sa naukom i istraživanjima i sa druge strane sa privredom.

Tako postižemo pravi efekat i tako obezbeđujemo i ove fabrike i ove proizvodne pogone koje imamo danas i sve ove koje motivišemo, da u Srbiju dođu sutra i stotine hiljada novih radnih mesta koja imamo danas, a Bože zdravlja, da ih još toliko napravimo sutra za našu decu, za decu naše dece.

I da možemo, kao što danas možemo, da finansiramo sve ono što nam je oduvek trebalo, a nekada da zamislimo nismo mogli, između ostalog i te putene pravce koje su sanjale generacije: autoput Miloš veliki, koji danas jeste realnost, južni krak Koridora H koji jeste realnost i istočni koji ćemo videti zajednički već koliko za mesec ili dva od današnjeg dana. Poslednjih 12,3 km završava se sada dok mi o ovome pričamo. To su fantastične stvari i nisu naravno posledica samo brige za onoga ko donosi posao, a dolazi odnekud vani, već i za onoga ko taj posao stvara ovde. I nije to samo briga za kompaniju, onu koja tek nastaje ili postoji, bez obzira, već i za pojedinca, za svakog čoveka.

Pričam o obrazovanju, o onim stvarima koje smo već napravili, zato što smo hteli da pokažemo brigu za svakog čoveka, da svakom mladom čoveku obezbedimo više perspektive nego što je imao nekad. I kad smo uvodili programe dualnog obrazovanja, na nivou srednjoškolskog obrazovanja, tada smo rekli – videćete efekte. Danas kažemo – vidite, ti efekti postoje. Sedam hiljada mladih ljudi koji su u tim programima danas, 75 do 90% njih posao pronalazi zahvaljujući tim programima. To je izvanredna stvar.

Taj „MTU“, koji je vrhunac tehnologije kada pričamo o avio-industriji, o motorima za tu vrstu prevoznih sredstava, je rekao – dolazim u Srbiju baš zato što imate tako dobar program dualnog obrazovanja, baš zato što imate na taj način napravljen kvalitetan kadar, baš zato što je toliko dobar da mi možemo da ga uporedimo sa onim sistemom koji razumemo, a to je nemački model dualnog obrazovanja. Oni ga poznaju, oni njega dobro koriste i isti takav, jednako dobar, prepoznaju u Srbiji. Zato su došli.

Koliko je to potencijalno dobro? To je dragoceno. Od 400 do 500 radnih mesta, mi pričamo samo na nivou te jedne kompanije u prvom koraku. Tako su počeli svojevremeno i u Poljskoj. Dokle su došli u Poljskoj danas? Do 28 hiljada takvih radnih mesta. Zamislite da se samo deo toga u Srbiji realizuje, koliko bi to važno bilo i koliko jeste važno, što tu vrstu programa sada mi, upravo na ovoj sednici, juče smo o tome govorili, hoćemo da uvedemo i na nivou visokog obrazovanja. To su fantastične stvari i pokazujemo razumevanje za svaku potrebu koja se tiče mladog čoveka u Srbiji danas i njegove perspektive sutra.

Uvodimo to, gospodine ministre, vi to znate bolje, između ostalog i kroz potpuno nove, savremene programe na postdiplomskom nivou, kroz četiri, čini mi se, potpuno nova programa na nivou master studija. U tome učestvuje 13 državnih univerziteta. Reč je o programima kao što su industrija 4.0 za mašinske fakultete, napredne digitalne tehnologije za elektrotehničke i elektronske fakultete. Dakle, sve ono što je najbolje, najsavremenije, na svetskom nivou danas, mi hoćemo da naši mladi ljude uče, da savladaju, da u tome budu dobri, da budu vrhunski, kao što jesu u svim ovim stvarima koje uče danas. I da se u tome takmiče sa ostalima u svetu i da u tome pobeđuju.

Uostalom, takva briga za svakog čoveka, za pojedinca, daje vrhunske rezultate. I ovaj Gugl o kome smo govorili danas u nekoliko navrata, nije on nastao kao ideja u laboratorijama velikih kompanija. On je nastao kao lični projekat dvojice postdiplomaca na Stanfordu. E, takav prostor da obezbeđujemo ljudima u Srbiji. Onda takva velika dela i takve velike rezultate od njih možemo da očekujemo. I tako se prima njima odnosi onaj ko o njima zaista brine. On im obezbeđuje šansu, on im nudi perspektivu. On im daje sve ono što im je potrebno da pokažu koliko mogu.

Potpuno je suprotno od toga raditi sa tim mladim ljudima, zapravo raditi protiv tih mladih ljudi tako što ih politički koristiti i tu ste, gospodine Atlagiću, potpuno u pravu. Neoprostivo je, greh je mladog čoveka zloupotrebljavati za lične političke ambicije, unositi politiku u amfiteatar i učionicu. I u pravu je i hrabar je i svaka čast Marku Atlagiću kad na to ukaže.

A ovi koji na njega prosipaju drvlje i kamenje danas, zbog toga što na to ukazuje, oni treba da se stide. Kad kažu da je uvredio Marko Atlagić Jovu Bakića i ove ostale, a čime? Šta je to uradio? Time što je uzeo njihove reči, njihove rođene reči? Ovako im ih je pokazao i rekao – zamislite ovo što ste vi rekli, sa željom da uvredite Aleksandra Vučića, da neko kaže vama, kako bi se osećali? Njihove im je reči isporučio nazad, njihove im reči vratio i kažu – nekoga je uvredio. Ne možete vi nekoga da uvredite time što ste mu pokazali ogledalo, a to je uradio Marko Atlagić. I neka je uradio, sve je u pravu. Sve što im je rekao, izgovorili su sami, sve što im je pokazao, stvorili su sami. On im je samo dao priliku da se u tome pogledaju malo i nije nikada ni jednu laž rekao, ni vezano za Radu Trajković ili bilo koga drugog.

Da znate, ako ćemo da pričamo o tome šta je laž a šta je istina, ovi Đilasi, Obradovići i ostali, koji se danas ubiše da objasne celom svetu da oni kao, neće na izbore koje organizuje Priština. Rada Trajković je, da vas podsetim, lider Saveza za Kosovo koji su ovi organizovali. Ona u isto to vreme, ni ne čeka da ovi završe svoju konferenciju za štampu, priča kako ide na te izbore, okuplja ljude i naravno, hoće da se obračunava sa Srpskom listom. E, sad, ko tu laže, to će oni morati da se dogovore jedni sa drugima. Ali, da su ikada bili protiv Haradinaja, Tačija, Kadrija Veseljija, nisu nikada. I tu je gospodin Atlagić u pravu. Oni su čak ti Đilasovi, „Jedan od pet miliona“ na nedavno održanim lokalnim izborima pozivali, oni su lobirali za to da se glasa za kandidata ne Srpske liste ili Srbina bilo kog, nego za kandidata Kadrija Veseljija. I o kome mi pričamo i o čemu mi pričamo?

Ako vam te stvari smetaju, smeta vam ono što ste napravili sami, smeta vam ono što ste počinili sami, smetaju vam vaša nedela, pa i greh, još jednom da čujete, koji ste počinili prema mladim ljudima u Srbiji koje zloupotrebljavate, koje huškate i nagonite da upadaju u predsedništvo, da za vaše račune i vaš groš razbijaju ograde i sukobljavaju se sa policijom. I onda, gde ste vi? Nema vas nigde. Iza takvih se ljudi krijete. Vama nije stalo do njihovih sudbina, vama nije stalo do njihove budućnosti, vas sve vreme zanima ono što da poreknete ne možete - 619 miliona evra na računima firmi za osam godina koje ste proveli obavljajući najodgovornije funkcije u državi. To je sve što vas je zanimalo oduvek.

Oni koji ovi vrstu dobre budućnosti kroz rešenja o kojima mi govorimo danas obezbeđuju ti mladim ljudima, a to jesu Aleksandar Vučić, SNS, parlamentarna većina, ali i svi koji učestvuju u ovom zajedničkom poslu, ti se za Srbiju i njenu budućnost brinu.

Srbija treba da zna, nema potrebe ni da se brine, ni da se plaši, zbog ove malobrojne skupine agresivnih, koji su navikli da zloupotrebljavaju sve i svakoga, a da samo za sebe i svoj džep misle. Nema opasnosti za građane Srbije ni od Đilasa, ni od Jeremića, ni od Obradovića, dok se narod pita. A da će narod u Srbiji da se pita, garant smo mi, garant je Aleksandar Vučić, garant je SNS, garant su svi ljudi koji učestvuju u naporima da Srbija bude bolja i uspešnija nego što je bila ikada.

Kao što ste čuli, dok smo mi ovde, drugačije u Srbiji biti neće. Niko sem naroda neće birati budućnost ove zemlje i to je najsigurniji garant da će budućnost ove zemlje da bude svetla. Hvala vam, najlepše.
Hvala.

Jeste zaboravili kako smo vodili ovu raspravu? Tako što ste osporili da se ovi projekti realno izvode, tako što ste osporili da je napravljen stan u zemunskom naselju, koje je neposredno u svrhu realizacije ovog projekta, i onda je gospodin Marković ovde pročitao da ti navodi apsolutno nisu tačni.

Kao što je lepo rekao. Jedino što je bilo tačno u svemu izrečenom, to je da je Aleksandar Vučić bio na teritoriji opštine Zemun i da se bavio ovom problematikom.

Dakle, još jednom, ono što je predstavljeno kao pilot-stan, to je slika ovih stanova koji će biti realizovani upravo u skladu sa ovim zakonom i vezano za ove projekte, po cenama o kojima smo mi govorili i danas i to cenama koje, koliko god se neko trudio ja nikako ne uspevam da čujem neki primer da postoje neke povoljnije, konkurentnije za ljude kojih se ovaj projekat neposredno tiče, bolje na bilo koji način.

Ja nisam uspeo da čujem, verovatno zato što nikakvog primera nema da postoji neko rešenje koje je povoljnije od ovih 400 ili 430, 450, 500 evra, koliko god hoćete, zavisno od grada i zavisno od konkretnog objekta, kvadrature ili strukture stana.

Da li je iko u ovoj zemlji pre Aleksandra Vučića i SNS na ovaj način pokušavao da pomogne da se reši stambeno pitanje ljudi zaposlenih u ovim strukturama, pošto je postavljeno pitanje na koga se odnosi, redom, listom navedeni u članu 1. ovog zakona? I tačno se lepo vidi na koga se ovi programi odnose i ovim izmenama i dopunama mi čak taj krug ljudi proširujemo.

Dakle, niko se nije ovim bavio na ovaj način, niko nije ova rešenja ponudio tim ljudima i niko se ne trudi da evo i ovim izmenama i dopunama zakona proširi krug lica kojima se na ovaj način izlazi u susret, pre Aleksandra Vučića, SNS, niko. A, ovaj stan koji je on pokazao, tom prilikom, dakle tokom posete jednom delu opštine Zemun, to je stan koji je napravljen ne po bilo kakvim socijalnim kriterijumima ili kriterijumima koji se odnose na jeftine stanove. Naprotiv, kada smo usvajali zakon inicijalno ovde rekli smo i to stoji i dan-danas, pogledajte ove fotografije koje idu uz prateći materijal kako to izgleda.

To su stanovi vrhunskog kvaliteta. To su najbolji mogući materijali, ali to danas uspevamo da isfinansiramo zato što imamo dobru situaciju u budžetu i naravno zato što je ljudima stalo da rezultat naprave i da ga iskoriste u svrhu pomoći onima kojima je to zaista potrebno kao znak uvažavanja za one ljude koji su se borili i bore se za sopstvenu državu, koji su svoj život posvetili tome. Ima li odgovornijeg odnosa, ima li boljeg rezultata od ovoga?
Kažu - ako hoćemo da se branimo, a ne da nećemo da se branimo, nego hoćemo da sa ponosom pokazujemo šta smo uradili.

Postavljeno je pitanje - kada će se početi sa izgradnjom stanova, jel tako? To smo pitanje čuli malopre - kada će se početi? I, evo, ja sada gledam fotografije, koje idu uz prateći tekst, a tekst kaže da je u Vranju izgradnja počela još februara i u međuvremenu da su završeni grubi građevinski radovi na sve četiri zgrade koje su započete. I, meni deluje po ovoj fotografiji da je to zaista tačno. Ja ovde vidim zgrade, kompletna struktura je tu. I kada neko kaže - sada je reč o onoj vrsti radova koje više ne zavisi od vremenskih prilika, dakle, izvesno je da će ovi stanovi, sada ću da vam pročitam, samo da to pronađem o kom broju stanova je reč – 186, dakle, da se realizuju u razumnom roku, u onome što odgovara projektovanom, ja verujem da je to u potpunosti na mestu.

Dakle, nije reč o nečemu što je u planu, o čemu mi raspravljamo sada nešto teoretski, nego o nečemu što fizički postoji. Evo, na slikama se vidi, to je Vranje. Jeste li pogledali kako to izgleda, recimo, u Kraljevu ili Kragujevcu? Ovo nisu livade prekrivene travom, ovo je gradilište i na jednom i na drugom mestu.

Takođe, još jednom napominjem, u ovom pratećem materijalu sve lepo piše, i u kom gradu i kada počinje i koji su projektovani rokovi i koje su lokacije, i te su lokacije sve samo ne, kako je ovde rečeno, neka bestragija u periferiji na kojoj niko neće želeti da živi. Ne, još jednom, reč je o odličnim stanovima, kvalitetnim stanovima, i svakome bi trebalo da bude drago što se u njegovoj zemlji ovako nešto radi i svakome bi trebalo da bude drago što se na ovaj način vodi računa o ljudima koji sam zakon tako kaže, evo vam naslova, ako je nekome promakao, za pripadnike snaga bezbednosti. Dakle, na to se odnosi ovaj zakon.

A, na šta se odnose druge mere o kojima smo mi raspravljali ovde? Evo, da se podsetimo. Imali smo pre samo neku sednicu raspravu o naučnoistraživačkoj delatnosti, i to je kolega Marković pomenuo danas sa dobrim razlogom, vest od 27.3.2019. godine - uručeni ključevi stanova mladim naučnicima u Kragujevcu, uručeni ključevi.

Dakle, mi ne pričamo o stvarima koje su samo na nivou ideje. Mi pričamo o realizaciji…

(Predsedavajući: Hvala.)

Završavam, gospodine predsedavajući.

…u skladu sa onim što Srbija može da iznese, a danas Srbija, zahvaljujući Aleksandru Vučiću i SNS, koliko god to nekome smetalo da čuje, može mnogo više nego u bilo koje vreme pre Aleksandra Vučića, pogotovo u vreme onih koji su devastirali ovu zemlju, ostavili nama da je spašavamo sa ivice bankrota, da punimo kasu koju su popljačkali doslovno i nikada im na pamet nije palo da vode računa ni o naučnicima, ni o pripadnicima snaga bezbednosti, ni starima, ni mladima, ni o kome na ovome svetu.

Dakle, sve to što uspevamo da napravimo danas direktno je u službi interesa ovog naroda i svakome bi trebalo, ako je narodni poslanik i ozbiljno shvata taj posao, da mu bude drago što u ovakvim poslovima i u ovakvim rezultatima za svoju zemlju učestvuje. Ako hoćemo da raspravljamo, možemo i to, ali to nije suština boravka na ovom mestu.
Eto, ja pročitam nešto i 10 sekundi kasnije čujem – i nema stanova, kad će stanovi za mlade naučnike.

Naslov glasi – uručeni ključevi stanova mladim naučnicima u Kragujevcu. Ako ne veruje meni gospođa Radeta, evo, ima odmah pored sebe ljude koji žive u tom gradu. Neka kažu da li se to desilo ili se nije desilo. Ja evo, sudeći po fotografijama, na kojima vidim, evo, ovde uz predsednicu Vlade, jedan mladi bračni par, vidim gospodina, gospođu, i ona drži dete. Dakle, mladi bračni par je u pitanju, reč je, takođe, o naučnim radnicima. Nekako mi je čudno da sad neko hoće da proglasi mlade bračne parove za ne znam šta, neku vrstu profesije, pa onda ne sme da ima veze sa radom u okviru snaga bezbednosti ove države, niti ima ikakve veze sa radom u naučnoj delatnosti. Ne razumem to.

Ovo razumem. Kada vidim fotografiju, meni je ovo jasno i ovo se, kao što rekoh, dogodilo u martu mesecu ove godine. A vi proverite u svojim redovima da li se to desilo u ovoj zemlji. Ja mislim da je Kragujevac u Srbiji.

Kaže ovako – uručeni ključevi 84 stana, naravno, finansirala je Vlada Srbije, od toga izvestan broj ključeva je dodelila predsednica Vlade, pa piše koliko trosobnih, koliko jednoiposobnih, koliko jednosobnih stanova itd.

O ovim stvarima smo mi pričali i pre, da li ima tri nedelje, kad smo rekli – usvajamo zakon kojim omogućavamo da ovu vrstu projekata radimo još uspešnije i još intenzivnije, jer imamo za to zakonski okvir, da pomažemo i ovim ljudima, kao što to radimo već sada izgradnjom u Nišu za pripadnike snaga bezbednosti, u Vranju za pripadnike snaga bezbednosti, u Kraljevu, u Kragujevcu, čuli ste u kom roku će početi i u Novom Sadu, Sremskoj Mitrovici.

Što se grada Beograda tiče, jesmo i danas pominjali, ne znam da li smo danas, ali jesmo u ovoj sali sigurno jedno pet ili šest puta, da je predviđena lokacija kod tzv. lakat krivine i piše koji broj stanova i piše u kojoj fazi.

Kada pričamo o tome šta je započeto ili nije započeto, još jednom, 1500 stanova je u onoj fazi koja je započeta, koja se radi i koja dospeva. Još 6500 je u nastavku te faze. I to su stvari o kojima mi pričamo kao o potpunoj realnosti vezano za zakon o kom raspravljamo danas, vezano za druge zakone. Mi imamo još takvih projekata koji su, kao što vidite, doveli do toga da neki ljudi dobiju ključ u ruke, da mogu to da koriste, naravno, sa svojim porodicama, bračni parovi, mladi ili ne tako mladi, mislim da je to manje važno od činjenice da danas Srbija ovo ima, danas Srbija ovo može, danas je ovo u Srbiji realnost zahvaljujući opet, koliko god se to nekome sviđalo ili ne sviđalo da čuje, Aleksandru Vučiću, SNS, sigurno ne onima koji se prave da ništa nisu čuli ili da zaboravljaju nakon deset sekundi.
Zahvaljujem.

Jeste, rekao sam da ima ljudi koji dolaze iz Kragujevca i rekao sam da su ovi stanovi za mlade naučne istraživače u Kragujevcu izgrađeni.

(Nataša Sp. Jovanović: Sve si pobrkao.)

Sada mi kaže gospođa Radeta da sam sve pobrkao, ali ja ovo čitam iz jedne zvanične vesti i piše tamo grad Kragujevac. Pričao sam ja o tom gradu i ovim stanovima ovde i pre tri nedelje, nisu se toliko bunili, a znate zašto? Zato što se onda nisu pretvarali da se ovo ne dešava. Sad im treba. Znate zašto im treba? Da bi pričali ovde i kada mi raspravljamo o pojedinostima, o tome kako se zalažu za ne znam šta, samo su propustili da primete da je ovde po zakonu, po naslovu reč o stanovima za pripadnike snaga bezbednosti, pa će onda da nam pričaju o mladim parovima, a ja kažem na sve to, pa evo, mladi par na fotografiji sam pokazao, primio ključeve.

Da li to znači da se za mlade parove u ovoj zemlji nešto radi ili ne radi? Ja bih rekao da znači da se radi. Da li to znači da se neki rezultat za njih stvara? Ja bih rekao, po ovoj fotografiji, da se stvara. Da li to znači da su ti stanovi danas realnost? Ja opet nekako više verujem svojim očima, nego ovima što se prave da zaboravljaju posle 10 sekundi, pa bih rekao ipak je to u Srbiji realnost. Kada pitaju šta je tačno realnost, kada pitaju za geografsku odrednicu, a mi im odgovor uvek damo. Evo, da još malo slušaju o relanosti.

U ovoju fazi, koja se naziva prvom A fazom, to je verovatno neformalno, ali nije važno, u Vranju je realnost 186 novih stanova, u Nišu 190 novih stanova, u Kraljevu 200, u Kragujevcu 216, evo ga opet Kragujevac, mislim da je i ovaj Kragujevac u Srbiji, kao što je i onaj Kragujevac gde su mladi naučni radnici dobili stanove takođe u Srbiji takođe u Srbiji, da, Novi Sad 548, Sremska Mitrovica 190, i to je kada saberete tih 1.530 koji su danas u ovom trenutku u Srbiji realnost.

U nastavku ove iste faze još 6.500. Ako ljudima zainteresovanim za otkrivanje lepota Srbije i poznavanje njenih gradova i opština nešto znači, ja mogu u nastavku da pročitam i za tu narednu fazu, precizno, ovih 6.500 gde se nalazi i koliko.

Dakle, u Srbiji je ovo danas moguće zbog toga što se radi domaćinski, što se radi savesno, što se ponaša ozbiljno i odgovorno i što se napravilo prostora u budžetu da sve ovo što zaista jesu bile potrebe generacija unazad danas možemo da priuštimo i ovo će sigurno vremenom biti samo sve bolje.

Imam duboko uverenje da narod ove stvari razume, da mnogo više veruje svojim očima, pa kad vidi fotografije, pa kad vidi izgrađenu zgradu da mu to nešto više znači od bilo koje priče koja može da se čuje u ovoj sali ili van nje. Kada tako veruje svojim očima, kada veruje onome što je realnost, a ne što su priče tek priče radi, onda narod sigurno nastavi da poklanja poverenje Aleksandru Vučiću i SNS, i to je siguran zalog da ćemo ovakvih rezultata, a i boljih imati vremenom sve više.
Ovog puta će biti kratko. Nema potrebe da bude duže, a u stvari želim da se zahvalim. Dakle, da se zahvalim što ste potvrdili sve što sam rekao: da su realizovani stanovi za mlade parove, da su realizovani stanovi za mlade naučno-istraživačke radnike, da se to dogodilo u martu ove godine, da su uručeni ključevi, a čemu su prisustvovali predstavnici Vlade. Dakle, sve ste potvrdili i na tome želim da zahvalim.

Drago mi je što se to desilo baš u Kragujevcu i što su se pokazale tačnim moje opravdane sumnje da se Kragujevac nalazi u Srbiji.

Takođe, da ne zaboravim to, bilo bi korektno da pomenem, što je tokom prethodnog izlaganja potvrđeno da ove zgrade jesu realizovane u Vranju, dakle da one fizički postoje, što je, ja verujem, snažan dokaz da se ove stvari dešavaju u realnosti.

Ako je cena ove saglasnosti ili priznanja tvrdnja da sam ja nešto zaboravio to nije nikakav problem, ja mogu apsolutno da živim sa tim, dok se mi nalazimo saglasni oko toga da ovo danas Srbija uspeva da realizuje, naravno zahvaljujući Aleksandru Vučiću i SNS. Nekada nije loše kada se i oko toga neko sa nama složi, ne koliko što to nešto specijalno znači nama, ali taj ko se složi oko jasne istine, istine koju vidi apsolutna većina građana Srbije, dobija malo na svom kredibilitetu i uverljivosti, to je za njega pre svega dobro.
Da, izgleda da je to kakav se utisak ostavlja verovatno najvažnija stvar danas. I pročita Aleksandar Marković, naš ovlašćeni predstavnik, kako izgleda jedan od modela. Nešto ne bih rekao da se stiče utisak da je taj model loš. Dakle, 1500 učešće, 50 evra mesečno, da neko trajno reši stambeno pitanje. I ne čuh da postoji lepši, bolji i pogodniji model, samo priče na temu – vi što rešavate problem, mogli biste to drugačije, malo bolje, malo šire, malo brže, sa ovim ili onim konkursom ili nabavkom, ali ne tako kako vi to radite.

Konstantno, iz teme u temu, mi koji rešavamo problem jedini komentar dobijamo od strane onih koji, naravno, nisu rešili taj problem, niti bilo ko treći je to uradio, možete vi to drugačije. Mi koji radimo Koridor, dobijemo komentare na temu – a zašto ga ne radite malo ovako ili onako. Mi koji gradimo stanove dobijamo komentare na temu – zašto ne budu malo ovakvi ili onakvi. I svako pitanje, ali bukvalno svako koje mi rešavamo, upravo zato što nije bilo rešeno, upravo zato što se niko nije našao kadar da malim prstom mrdne, pa da uradi onako kako danas priča, mi rešavamo i nama je ostalo da rešavamo, dobijemo samo komentare – a možda bi to moglo malo drugačije.

Ali, ni u jednoj od tih stvari, zapamtite, ni u jednoj, nisu pokazali da su od nas bolji, osim da možda umeju da pričaju malo šire ili malo duže, ali da urade ništa, ni Koridor nisu pokazali, niko, ali apsolutno niko da ume bolje od Aleksandra Vučića i SNS, ni stanove da uradi nije pokazao za pripadnike snaga bezbednosti ili bilo koji drugi sektor, niko nije pokazao da ume bolje od Aleksandra Vučića i SNS. Pa, ako pričamo i o odnosu prema našem narodu, našoj istoriji, skorašnjoj ili nešto starijoj, niko nije pokazao veće uvažavanje ali na delima, u praksi, ne na rečima.

Ovi ljudi koji će dobiti stanove, a nisu mogli ni da ih zamisle, upravo su ti ljudi koji su štitili srpski narod i u Srbiji i u Crnoj Gori i u BiH i u Srpskoj Krajini. Njima smo mi ova rešenja omogućili i, kao što se vidi, proširili opseg, zahvat ljudi na koje će moći da se primene ova rešenja. Ko je pokazao tu vrstu brige? Na ovaj način nikada niko. Jedino što ostaje možda neka priča zašto to ne uradite malo drugačije, ali šta je pokazana alternativa? Tu je ministarka bila potpuno u pravu. Šta je pokazano u praksi kako neko to ume drugačije? Pokazano je da npr, to je DRI utvrdila, da na nivou opštine Stari grad nestane stotinu stanova za godinu dana, na opštini Vračar, to je gospodin Marković pričao, dve stotine.

Ako su to stvari sa kojima treba da se konkuriše ovome što mi radimo danas, pa ja mislim da je to razlika koja samo nama ide u prilog.
Sve to što ispade na kraju da je bilo sporno, moram da primetim da nikakve veze nema sa nama, nego sa onima koji su te stvari radili na Vračaru, koji sam pominjao, ovom Starom gradu, radili, a i rade danas. To sam takođe pominjao. To su sve neki gresi koji njima treba da idu na duši. Oni su u tim stvarima učestvovali, mi ne.

Drago mi je što se na kraju složismo oko toga da se zajedno slažemo i da podržavamo ovakve stvari. Nekako mi je delovalo, možda sam tu malo pogrešio, formirajući utisak, da kad neko kaže – ne činite ovim ništa dobro i korisno za ljude, da to baš i ne podržava, da kad neko kaže – terate ljude u nekakve tamo ćoškove, periferiju, loše su to lokacije, pomislih da on to ne podržava. Ako podržava, onda sam možda pogrešno neke zaključke izveo. Dobro je što se podržavaju pametne stvari.

Kad se kaže interes, kad se kaže korist, ja kažem državni, ja kažem narodni. Da li je „Poštanska štedionica“ u vlasništvu države? Da li jeste? Da li su srpske firme angažovane da ovo naprave? Jesu. Da li je, brat bratu, 80% materijala odavde? Jeste. Taj mašinski sektor i oprema koja se koristi, da li je u istom procentu odavde? Jeste. Da li je to sve naša korist? Nego šta je. Hoće li našem razvoju da pomogne kada se ovakvi projekti realizuju? Hoće.

Na kraju, te dobre uslove i te kvalitetne stanove, hoće li da dobiju naši pripadnici snaga bezbednosti, ljude koje uvažavamo iz onih razloga o kojima uporno govorimo ovde danas? Hoće, dobiće oni. Neće da dobije ni MMF, ni Svetska banka, ni EU, dobiće ti ljudi. Dakle, pripadnici naših snaga bezbednosti koji su to zaslužili i drago mi je ako se slažemo da je to u interesu ove države i ovog naroda.

Na kraju, podržavati ovako nešto, zgrade koje postoje koje se fantastično već izdižu na gradilištima i koje će, kada budu kompletirane, izgledati ovako lepo, pogledajte to, to je nešto što, ja se slažem, ako treba da bude zaključak dana i zajednička poruka, evo, zaslužuje da bude to. Oko drugih stvari, uvek pozivamo, otvoren je poziv, danas i svaki drugi dan, dajte da se takmičimo u onome što se pokazalo. Ko bude mogao bilo šta bolje od ovoga, od Aleksandra Vučića i SNS, neka kaže – evo, ja. Onaj ko je učestvovao na Vračaru ili učestvuje na Starom gradu u tome da stan nestane preko noći, posle ni Bog u trag da mu uđe ne može, mislim da ne može da se takmiči u dobrim stvarima, bar ne danas.
Hvala.

Pošto ste, gospodine Periću, pomenuli različite primere zaista neodgovornog ponašanja na koji ukazuju narodni poslanici iz SNS, želeo sam da vam kažem da to nažalost nisu jedini primeri. Dakle, ne samo ono za šta znamo da je neverovatno, ali ipak izašlo iz usta koje kakvih i akademika, glumaca, znate već kojih ljudi koji sami sebe proglašavaju za neku vrhunsku elitu, u ovom narodu nikome nije jasno iz kojih razloga i sa kojim pravom, ali, mi se sa takvim situacijama susrećemo bukvalno svakodnevno, ali shvatite bukvalno svakodnevno.

Mislim da se još sinoć i jutros dogodilo da tu vrstu neodgovornosti sebi dozvole ljudi poput Vuka Jeremića, koji to naravno radi preko tvitera, jer se niti oglašava drugačije niti ima bilo kakvu drugačiju političku aktivnost do tu virtualnu, ali i ovde u domu Narodne skupštine Zorana Živkovića. Ja ne znam šta je neodgovornije od onoga što su ti ljudi uradili.

Dakle, oni su, da znaju građani Srbije, najpre, napravili neku neverovatnu konstrukciju da se, zamislite, pretili likvidacijama tzv. liderima, te samo proglašene elite i samozvane opozicije, a u stvari sve samim liderima bivšeg režima. Ali, dakle, oni su napravili konstrukciju da njih sada neko hoće, zamislite da likvidira, a onda su ovde kroz usta Zorana Živkovića zapretili da će oni da uzvrate vatrom istom merom ili nekakvim oružjem, oružje su pominjali.

Dakle, to je po meni vrhunac neodgovornosti, one koje je tragično štetna po građane Srbije i koja je potpuno na liniji i onih njihovih vešala, testera i dugih cevi kojima su se bavili ranije, predstavlja apsolutni sunovrat, prelom svih mogućih političkih ideja, Ti ljudi više ne znaju šta da kažu, ti ljudi više ne znaju šta da rade da bi zaslužili nekakvu medijsku pažnju i onda na taj način, dakle neverovatnim uznemiravanjem građana i prizivanjem nesreće u ovom društvu pokušavaju da postanu nešto bitniji nego što jesu, a koliko jesu jasno je njima samima i ne bi se ovim bavili da su nešto drugačiji.

S druge strane, šta je ozbiljan i odgovoran pristup? To je voditi računa o interesima Srbije. Primera radi, danas je Aleksandar Vučić, zajedno sa mađarskim predsednikom, otvaranjem zajedničkog spomenika čoveku koji povezuje istoriju Mađarske i istoriju Srbije, reč je o spomeniku Janošu Hunjadiju ili Sibinjanin Janku, ustanovio da su zahvaljujući ozbiljnom i odgovornom odnosu dva rukovodstva, odnosno dva naroda, danas naši odnosi, dakle odnosi Mađarskog i Srpskog naroda, najbolji u istoriji, ali to nije reč samo o sentimentalnoj ravni, mi danas umesto da smo dvanaesti po redu partneri jedni drugima, mi smo peti po redu. Danas je Aleksandar Vučić primivši novog ambasadora Ruske Federacije sa njim konstatovao da mi imamo najbolje moguće odnose u istoriji dva naroda, ovog puta ruskog i srpskog, ali izvan strateškog partnerstva, a to je rekao sam gospodin Bocan Harčenko, novi ambasador Ruske Federacije, mi smo danas u prilici da govorimo i o energetskim sporazumima, o novim saobraćajnim projektima koje realizujemo zajedno po novim projektima u sferi vrhunskih tehnologija. To je ozbiljan i odgovoran odnos, a ovo, ove pretnje i ove neverovatne konstrukcije koje sebi dozvoljavaju koje kakvi Jeremići, Živkovići, to su vam primeri te neodgovornosti.

Upravu je, inače Sanda Rašković Ivić, kad kaže - to što oni rade, to liči na lajanje sa one strane plota, ali to nije opravdanje za izazivanje bilo kakve nesreće ovom narodu i mislim da je to važno da pomenemo kad pričamo o neodgovornosti.
Na temu različitih pritisaka i apsolutno neprihvatiljive prakse, nije to dame i gospodo, samo pitanje onoga što smo mi od presuda tog tribunala, odnosno kako se danas krsti, mehanizma, imali prilike da vidimo i onoga što nismo imali prilike da vidimo, odnosno što je izostalo. To je takođe i pitanje svega onoga što je učinjeno sa očigledno jasnom namerom, da do nekih presuda ne dođe nikada, da se apsolutno onemogući, da se spreči po svaku cenu, pa čak i onu najveću i najbrutalniju, da do nekih presuda dođe ikada.

Na šta mislim pre svega? Na činjenicu da je iz Republike Srbije, dakle, za koju i dan-danas postoje tvrdnje koje su čisto političke ocene i čisto sredstvo političkog pritiska i ucene, da nije htela da sarađuje na odgovarajući način, dolazila je ne 10 puta, ne 100 puta, već sigurno hiljadama puta odgovarajuća stranica dokumenata, odgovarajuća svedočenja, odgovarajući podaci, zvanični podaci o tome ko je sve odgovoran, na koji način je odgovoran, a kada je reč o onim zločinima koji su počinjeni prema srpskom stanovništvu.

Mi smo mogli da se uverimo na mnogo slučajeva, a jedan, slučaj Ramuša Haradinaja, možda je najdrastičniji, najslikovitiji primer šta se onda dalje dešavalo, da je ta dokumentacija ne samo neretko nestajala, nego je služila kao osnov da nestanu i živi ljudi. Slučaj Ramuša Haradinaja, ljudi koje je identifikovala Srbija, o kojima je podatke dostavila tom tribunalu su nestajali, svedoci, njih brojem čini mi se 19 progutao je mrak.

I šta se dalje dešavalo? Svi drugi ljudi, svi drugi potencijalni svedoci, svi očevici, oni koji su mogli da podele svoja saznanja o tome da je lično Ramuš Haradinaj odgovoran za zverstva nad ljudima, ali zverstva, shvatite bukvalno, dakle, sve one stvari koje ne možete da zamislite da živ čovek učini drugome, on je u tome učestvovao. Ostali su se povukli. Kada vide da je jednog slučajno pregazio automobil u centru grada, drugog pogodi zalutali metak, treći nestane i više se nikada ne javi, a svi su identifikovani kao ljudi koji su mogli da svedoče protiv Haradinaja, nestanu i svi ostali. Dakle, to je jedan veliki problem i veliki teret, kada mi govorimo o odnosu Srbije sa tim tribunalom.

Kada govorimo o odnosima u aktuelnom trenutku, čuli ste jasan stav izgovoren od strane ministarke pravde gospođe Kuburović. Neprihvatljivo je, baš zbog te istorije odnosa, da se danas na bilo koji način uslovljava bilo koji proces za Srbiju važan, pa i proces evropskih integracija, nekakvom saradnjom sa tim i takvim tribunalom. To je čisto politički kriterijum, to je nešto što je za nas neprihvatljivo, jer ni tužilaštvo, ni taj mehanizam, kako god se zvao danas, za tu ulogu nema mandat. A mi sa svoje strane moramo sve vreme, konstantno, i ovi slučajevi na to ukazuju, da vodimo računa kako mi svoje interese štitimo, jer kada smo imali na vlasti, a nažalost jesmo u nekom periodu, ljude poput Borisa Tadića, Vuka Jeremića i njihove svite…

(Predsedavajući: Hvala.)

Poslednja rečenica, i da znamo da u odnosima sa tim i takvim tribunalom i tim i takvim odnosima na međunarodnom planu mi dozvolimo da se ljudi poput Tadića i Jeremića i njima sličnih za nešto pitaju, onda nije ni čudo što i čak i kada se ukaže najmanja moguća šansa da neki ljudi jasno odgovorni odgovaraju za to što su učinili srpskom narodu, ti i takvi Tadići, Jeremići i slični pošalju SMS poruku ili neki imejl i postaraju se da npr. Ejup Ganić ne odgovara nikada, a to je moglo da se desi.
Sećam se, gospodine Rističeviću, tih stvari za koje pitate, kako bih mogao da se ne sećam. Pričali smo mi o njima i u ovoj sali. Da znate, potpuno je to na liniji ovih tema o kojima govorimo mi celog dana danas.

Na primer, taj slučaj Boška Obradovića, njegovog diplomskog rada, njegovog mentora i sve na tu temu, pa apsolutno ide u prilog ovim sumnjama koje mi izražavamo, rezervama koje osećamo spram tog njegovog znanja, rada.

Znate, kada taj, sećate se, Obradović, kad smo ga uhvatili, ono, da je pisao hvalospeve Dimitriju Ljotiću, divio mu se, zagovarao i njegov Pokret „Zbor“, ali i njegovu Srpsku dobrovoljačku komandu, pa korpus, kasnije, koji je činio zločine za vreme Drugog svetskog rata. Sećate se kako se branio? Od jednom menja ploču i kaže – ne, ne, ne, niste vi to razumeli. Kaže on – ja se zalažem za ideje Miloša Crnjanskog i ono što je sam Crnjanski objavljivao u časopisu „Ideje“ pre rata. Baš je to tema na kojoj je on, kao, diplomirao, na kojoj je najstručniji. Pri tom, kaže Boško Obradović da je on potpuni antijugosloven, on, Boško i da se ne slaže sa Ljotićem oko jugoslovenstva.

Pazite sad, njegov mentor, taj profesor Lompar, kaže da je Crnjanski zagovarao jugoslovenske ideje. U tom časopisu, koji se zvao „Ideje“, on je promisao jugoslovenstvo. Sad je Boško stručan za to. Sam nema pojma za šta se zalaže, sam nema pojma šta podržava i licemerje o kom je govorio gospodin Šešelj se ogleda i kod njegovih stavova.

Boško naziva Dragana Đilasa tajkunom, tajkunskim i medijskim magnatom, da budem do kraja precizan, a onda taj Đilas, evo, o tome smo, takođe, govorili danas, traži od suda da zabrani svakome u Republici Srbiji da ga naziva tajkunom. Među stvarima koje Đilasu najviše smetaju, smeta mu kad mu se kaže da je lopov, lopuža, prevarant, što je sve tačno, ali smeta da mu se kaže da je tajkun. Onda, uz skute drži tog i takvog Boška Obradovića koji očigledno pojma nema šta mu je sadržaj diplomskog rada, pojma nema šta su mu politički stavovi, ne slaže se ni sa svojim mentorom oko toga, ali naziva Dragana Đilasa tajkunom. E, to sad Đilasu ne smeta.

Licemerje o kojem je govorio gospodin Šešelj prisutno je na sve strane, ali bukvalno na sve strane, između ostalog i ovi koji laventiraju nad tim kako se u Narodnoj skupštini govori o drugim narodnim poslanicima, o muškarcima i o ženama. Ja koristim, pošto je sad licemerje tema, priliku da čestitam DS što juče ni jedno saopštenje izdali nisu povodom uvreda izrečenih na račun njihove narodne poslanice, gospođe Vučković, a samo zato što dolaze iz redova Đilasovog neposrednog okruženja. Čestitam DS što se niko od njihovih visoko rangiranih funkcionera ni jednom rečju nije oglasio da je uzme u zaštitu i čestita što su optužili ponovo Aleksandra Vučića i SNS za sve na ovom svetu. Ali, nisu smeli ni jednu jedinu reč da zucnu protiv onoga što se dogodilo njihovoj koleginici, jer ne smeju od Dragana Đilasa, jer ne smeju od dugova koje on drži u svom džepu, odnosno sve njih drži u svom džepu, ko zna koliko njihovih nekretnina, ko zna koliko njihovih automobila i ko zna koliko njihovog novca, i to je odnos prema vrednostima, prema poštovanju drugih, ali to je i pokazatelj neke relevantnosti i političke hrabrosti. Mislim da su to sve stvari koje zaslužuju iskrene čestitke. Čestitam DS, „danasoidima“, televizijama „N1“ i svima ostalima koji se juče oglasili nisu i kako stvari stoje neće nikada, pokazali su vrhunske principe.
Da.

Teško licemerje na sve strane kada pogledate dame i gospodo, ali bukvalno na sve strane. Kada Dragan Đilas kaže – bogat sam ušao u politiku, a pri tom iz izvora koji su njemu neposredno u okruženju, koji su njemu najbliži na svetu, vidite da je sve suprotno, šta je to nego teško licemerje.

Kada na sve to Dragan Đilas počne da fabrikuje, da doteruje svoju zvaničnu biografiju, pa kako vreme odmiče, sve više i više krati ono vreme koje je proveo u politici na zvaničnim funkcijama, a tokom kog se obogatio, šta je to nego teško licemerje?

„Vreme“, časopis nedeljni iz novembra 2009. godine, pri tom „Vreme“ je časopis blizak Draganu Đilasu, časopis koji je Verica Barać identifikovala kao novine Miroslava Miškovića. Dakle, takvo „Vreme“ 2009. godine donosi priču o tome otkud Đilasu prvi milion i pitaju se oni, nije im bilo jasno, a izgleda da do dana današnjeg nije razjašnjeno građanima Srbije odakle Đilasu ti prvi milioni.

Kaže Đilas – ja sam bio mnogo bogat, 2006. godine već sam imao milione. Ali nikako da se objasni otkud ti milioni u momentu kada su se prvi put pojavili. Jel su nastali u nekom periodu pre toga? Mi znamo da je Đilas tih 70.000 evra doneo u Srbiju, teoretski maksimalno, ali gde je on to zarađivao pre nego što je ušao u politiku 2004. godine, apsolutno je nepoznato. Ovo „Vreme“ iz 2009. godine kaže – Đilas je zaradio milion perući prozore u Londonu.

Sada, kada vi znate koliko ljudi svakog dana postaju milioneri u Londonu od pranja prozora, možete samo da raširite ruke i da kažete – svaka čast, to je razumno obrazloženje, to je uverljivo obrazloženje i mi smo vam poverovali.

Dakle, tim vrstama besmislica oni se bave. Onda shvataju da je malo previše providno, prebacuju priču na – obogatio se u Češkoj, posle Londona, Dragan Đilas. Onda iz njihovog APR pogledate sve kompanije koje je formirao Đilas, sa svojim kumom Mlađom Đorđevićem, saberete sve i ispadne 70.000 evra, nije milion. Postoji neka razlika između 70.000 i jednog miliona. Rekao bih da nije tako mala.

Sam Đilas za ove i ovakve novine, za konkretno portal „Krika“, dakle opet njegove organizacije, raskrinkavanje priznao je da je tu firmu „Direkt medija“, preko kojih je besomučne pare naplatio, dok se bavio politikom, obavljao najviše državne funkcije, prvo registrovao na svog kuma, da je kum bio formalni vlasnik, jer Đilas kako sam kaže – smatrao je da nije baš zgodno zbog sukoba interesa da se vidi da je Đilas taj koji raspolaže, a suštinski je bio vlasnik on. Znate za koji novac je tu firmu prebacio na sebe? Onog momenta kada je ušao u politiku, a to nije kako sada laže Đilas, ni 2008. godina, ni 2006. godina, nego je 2004. godina, za 10.000 dolara. Toliko je vredeo njegov biznis tada. Deset hiljada dolara je vredelo ono što je Đilasu obezbedilo stotine miliona na računima firmi, dok je obavljao državne funkcije i što je formalno prodao za čini mi se 18 miliona, negde krajem 2013. godine, evra naravno.

To je njegovo bogatstvo pre politike i njegovo bogatstvo nakon politike. I što je najbolje u celoj priči, to su sve stvari koje ne tvrdimo mi i niko iz SNS nije smislio jutros, nego kao što vidite, godinama stoje u izvorima koji su njemu najbliži, to objavljuju njegovi krikovi, birnovi, cinsovi i to su stvari koje mi nemamo potrebu da dokazujemo nego samo pokazujemo nadležnim organima na njih i kažemo – evo, vidite ovo šta ovi ljudi sami o sebi tvrde. Molimo vas proverite da li je ovo tačno, pa ako je tačno, da se vidi kakva je uloga tog i takvog Dragana Đilasa u svemu tome.

Može on da se brani ćutanjem koliko god hoće i može sledeće nedelje da izađe sa novom verzijom svoje oprane biografije u kojoj kaže – nisam nikada bio ni na jednoj funkciji. Ovo su stvari od kojih da pobegne ne može, ovo su odgovori koje on duguje narodu kome je sa grbače drao.
Vezano za direktna pitanja gospodina Rističevića upućena gospodinu Bečiću i meni, pitanje Razvojne banke Vojvodine. Jesmo li zaključili, ja mislim da jesmo, da je upravo to pitanje…

(Marijan Rističević: I Tesla banka.)

I Tesla banka, dabome, ali prvo ova u Vojvodini. Jesmo zaključili, čini mi se, da je to upravo onaj mehanizam koji je iskoristio sam Dragan Đilas da postane praktično vlasnik DS, vlasnik DS. Njihove dugove koje je on generisao, zajedno sa Pajtićem, to ste dobro primetili, a ja mislim da je to zabeleženo i evidentirano u zvaničnom izveštaju DS, mi smo taj izveštaj ovde donosili. Dakle, Pajtić i Đilas su sklopili taj aranžman po kom su opteretili DS, onda ta DS nije imala para da vrati dug, pa su stavili pod hipoteku stanove, kola, mnogo lične ušteđevine, banka ih je drala i onda su našli fantastično rešenje – Đilas 49 miliona, ispravite me ako grešim, gospodine Rističeviću, preuzme od banke, stavi u svoj džep, dobije ih za 38 miliona, ali sad on tereti svoju bivšu stranku DS za svih 49, što znači da je samo tim jednim potezom 11 miliona dinara dobar. To je verovatno jedan sitan, mali prilog onim stotinama miliona evra koje je usmerio ka svojim firmama, ali što se kaže – greota da se baci. Jedanaest miliona dinara da se dodatno stavi u džep, može. U ovom slučaju konkretno, na račun te DS koja mu, koliko ja vidim iz ovih danas aktuelnih izjava, i dalje plaća taj dug. I dalje mu uredno svakog meseca isplaćuju po malo, i dalje nikako da završe sa tim, zato što, kako sami kažu ti ljudi iz DS, on njih kamati zelenaškim kamatama. Valjda je to 20-ak procenata, jel tako, godišnje.

Gospodin Savić je, samo tu moram da intervenišem u jednoj stvari, pogrešio. Kada mi o ovim stvarima pričamo, svako koga mi pomenemo da pripada toj strani direktno se odnosi na Dragana Đilasa. Rekli ste – ne treba pominjati Boška Obradovića u priči o Draganu Đilasu, ali to je sve ista priča i to su za nas ljudi među kojima nikakve razlike nema. Dakle, kad kažemo Boško Obradović, da, mi mislimo i na Đilasa, baš kao što svaki put kada kažemo Željko Veselinović mi takođe mislimo i na Đilasa. Sve se to na isti krug ljudi odnosi i sve to ide direktno na račun Draganu Đilasu. On je izabrao da kaže sam – nema nikakve razlike između mene i njih. On je izabrao i sam je to rekao. Ništa mu ne znači bilo kakva ideološka barijera. Dakle, ako Boško Obradović podržava političke rezone, stavove Dimitrija Ljotića i tog fašizma, sam je Dragan Đilas izabrao da kaže – to je meni srcu blisko, ja ne vidim nikakvu razliku između sebe i toga. To su njihovi izbori.

Kad sam pomenuo već ovog Željka Veselinovića. Ja sam čestitao danas i DS i svim tim navodno zapanjenima nad pitanjem kako se javno govori u Srbiji, za šta su sve krivi, naravno, Aleksandar Vučić i SNS, i kada Đilas nekog vređa, i kada Jeremić nekog vređa, i kada Željko Veselinović nekog vređa, sve smo mi krivi. Ali, da DS propusti da interveniše kada izvređaju njihovu poslanici, ne pošalju saopštenje, jednu reč, ne kaže niko od funkcionera, strah ih je od Đilasa, mogu čak i da razumem da nisu mogli, da su se bavili drugim stvarima. Vidim da su juče doneli na statutarnoj komisiji odluku da poništavaju odluku Lutovca, Izvršnog odbora, kojim izbacuju neke neposlušne poslanike. Dakle, biće kod njih očigledno još mnogo kuvanja i previranja, pitanje na šta će to na kraju da izađe i šta će od te stranke da ostane. Ali, mi nije jasno što nisu reagovali drugi.

Nisu reagovali kada je taj Veselinović pozivao na silovanje Ane Brnabić. Nama je jasno zašto. Zato što Anu Brnabić shvataju kao nekoga ko pripada drugoj strani, ovoj našoj, pa valjda nije vredan pažnje. Nisu reagovali ni kada su napadali i verbalno, ali fizički Maju Gojković, iz istog razloga nama je poznato kojih. Oni smatraju, to je žena na drugoj strani ovamo sa nama iz SRS, pa zbog toga nije vredna. Ali, su do te mere zastrašeni od Dragana Đilasa, besomučno bogatog i silnog, bahatog preko svake granice, da ne smeju sad da uzmu zaštitu ni nekoga ko je u njihovim redovima, e to morate priznati nešto potpuno novo i ja nisam znao da su tu prasku uveli i DS i ove ostale Đilasove stranke i njegove Dveri, ali i njegovi „Danasodi“ N1, Ninovi, Birnovi, Cinsovi krikovi i svima njima čestam na toj vrsti prakse, to je bolji od evropskog standarda.
Gospođo Jovanović, ne treba smetnuti sa uma da postoje situacije u kojima neko otvoreno, flagrantno ide na to da plati kaznu, jer njega to ne zanima, on smatra da taj iznos koji će on da plati nije važan, mnogo mu je važnije ono što ima nameru da uradi, pa makar bilo i nezakonito.

Primera za to ima sijaset. Dakle, i kada je reč o različitim privrednim postupanjima, ali i kada je reč, pogledajte, o bilo čemu drugom.

Ovaj izveštaj, o kome smo govorili danas, BIRN-a ili KRIK-a, ja ih ne razlikujem, meni je to sve isto, ali ti koji pripadaju ovom političkom, kriminalnom, tajkunskom opusu Dragana Đilasa, njegovim redovima, u kom su objavili priznanje koje je sam dao Dragan Đilas o tome da ima u nekretninama samo 25 miliona evra vrednosti. U nastavku tog izveštaja, koji su ti njegovi pravili, uopšte ne sumnjam da je to što su naveli tačno, može samo da bude i više od toga, nešto što Đilas nije hteo da prizna, ovo je on priznao sam, stoji sijaset različitih kazni za bahato, moram to tako da nazovem, ponašanje, jer kada neko namerno, svesno krši ograničenja, vozi prebrzo, vozi skup auto, i to radi iz meseca u mesec, iz godine u godinu, vidi se da on to radi potpuno svesno. Rešio čovek, ništa mu ne znači ta kazna, da li će on da plati 50.000, 100.000 dinara, njemu je to potpuno svejedno kada ima stotine miliona na svojim računima. To vam je jedan od primera da se ljudi tako ponašaju, potpuno otvoreno, potpuno svesno.

Ono što je meni danas interesantnije, to je kada neko, na primer, želi da postupa na određeni način, ali ne sme i sam sebe, izgleda, sprečava, sam sebi uvodi određene restrikcije. Na primer, Zoran Živković koji nas gleda preko televizije, očigledno bi na čelo progovorio koliko je željan da dođe u salu i da nešto prozbori, ali ne sme. Mi znamo da on to jako želi. On to ovde izgovara na konferencijama za medije, ali izgleda da od Dragana Đilasa ne sme. Ili, Boško Obradović koji preko Tvitera, sada bi telefon preko kog nam se obraća, pojeo od muke, kaže – hoću da im odgovorim, želim da im odgovorim, ali nisam u prilici. Ne znam zašto nije u prilici, osim ako je sam sebi zabranio, odnosno ako je njegov strah od gazde Đilasa toliko veliki da ne sme da uđe u ovu salu, ali mi smo tu i, kako smo tu bili od početka današnjeg dana, sigurno ćemo biti dokle god se bude danas radilo. Bićemo, naravno, i narednih radnih dana. Kad god poželi Boško Obradović sme da uđe, odmah dobija priliku za repliku. To je svojevrsno obećanje sa moje strane, ako želite, ali izgleda da je tu nešto važnije. Strah je tu veći. Taj Đilas koji je rešio da se ponaša bahato, jer sve može da plati, jer smatra da sve novcem može da kupi, kao što je kupio DS, Boška Obradovića, njegove Dveri, onda one lažne ekologe, zelene, koji mu se sada ne znam kako zovu, očigledno smatra da može da kupi apsolutno sve na ovom svetu. Na primer, Živkovića, Obradovića i Dveri…

(Predsedavajući: Zahvaljujem, kolega Orliću.)

Završavam.

To se očigledno pokazalo kao istinito, ali postoji jedna stvar koja se novcem ne kupuje. To je politički kredibilitet, to je sećanje naroda, to je narodno poverenje. To mora da se zasluži i to mora da se dobije na izborima. Pošto tamo ne mogu, rešili su, hoće na neki drugi način, ali sve im je to ćorav posao, ubedljiv koliko i Boškove diskusije u Narodnoj skupštini danas. Da li ga je neko čuo danas? Ja nisam.
Vi ste pitali gospođo Jovanović, u čemu je stvar na temu ispitivanja naših saznanja, a vezano za Dragana Đilasa i sve razne postupke, mehanizme, marifetluke, koji su omogućili takve da se taj čovek nenormalno bogati, ali pazite, ne u nekim normalnim uslovima, u nekim normalnim prilikama, na normalan način time što je nešto radio sa svojim firmama, bilo čim, pa zaradio, nego dok je bio na najodgovornijim političkim funkcijama što partijskim, što republičkim, što u gradu Beogradu. Dakle, da pre toga nije imao ništa, a onda je postao nesnosno bogat.

Šta je zanimljivo i što sam želeo da vam kažem danas? Novi momenti u toj priči, oni su vezani za naša nova saznanja. Dakle, potrebno je sigurno vreme da nadležni organi ispitaju te stvari, ako to treba da urade ozbiljno, mi smatramo da je tako jedino ispravno. Ali, postoje informacije koje se pojavljuju bukvalno na dnevnoj bazi. Mi smo pre, čini mi se, dva dana izašli u javnost sa potpuno novim podacima, sa podacima koji nisu, čini mi se, bili nikada ranije poznati našoj javnosti. Uz sve ono o čemu smo govorili mi ovde i što se nalazi u izveštajima Verice Barać, mislim da nigde nije bilo podataka koji pokazuju plastično kako je izgledao tzv. poslovni odnos firmi Dragana Đilasa i Telekoma Srbije i to baš u vreme dok je Dragan Đilas bio na najodgovornijim funkcijama u Republici Srbiji.

Dakle, mislim da smo to po prvi put prikazali upravo mi ovih dana. Tada smo rekli da otprilike 30 miliona evra iznosi ukupan obrt novca koji su ostvarile ta Đilasova „Direct Media“, koja je nekada vredela samo 10 hiljada dolara, a onda počela da vrti silne milione i desetine miliona. Njena zavisna preduzeća i Telekom Srbija, dakle državno preduzeće, novac je građana Srbije u pitanju, a ne bilo kakav i bilo čiji privatni novac, u dva smera.

Kada pogledate kako je to išlo, to su zaista fantastični aranžmani. Prvo, postoji angažovanje te „Direct Media“ i njenih zavisnih preduzeća od strane Telekoma, ali i od strane Telekomovih firmi u regionu. O tome nije pisala ni Verica Barać. Znate šta je jedino ona navela u svom izveštaju, a da se Telekoma tiče, ona je rekla – Telekom je finansirao, sponzorisao „Velikog brata“ 2009. godine, dakle onaj šou program koji je uveo Dragan Đilas, ali da se bavila Đilasovim transakcijama i relacijama sa nekim drugim preduzećima u ovoj zemlji.

Što se tiče Telekoma, on je neposredno angažovao i „Ovejšn“ i „Direct media“ u periodu od 2004. godine, pazite, od kada je Dragan Đilas kročio na scenu i na pozornicu političku u Srbiji, do 2007. godine, oko četiri i po miliona evra na taj način otišlo je ka tim kompanijama. Onda, Telekomove firme u regionu, dakle Telekom u Crnoj Gori i Telekom u BiH, angažuju zavisna preduzeća, opet „Direct Media“ i plaćaju im sedam miliona sedamsto hiljada plus 360 itd, kada se to sabere preko osam miliona evra otišlo je za ove usluge na ovaj način. Takođe, da ovde ne bude kraj, u vrednosti od 17 miliona evra, sada firme „Direct Media“ uzimaju, ali po povlašćenim cenama, marketinškog prostora od telekomovih firmi, dobijaju za to popust od preko pet miliona evra. Dakle, popust kakav izgleda nikada niko dobio nije, niti će ikada dobiti. Oni su dobili tada, pričam o periodu od 2007. do 2012. godine i samo na toj transakciji oni su dobri za taj iznos popusta. Samo za toliko su uspeli da prevaziđu tržišne uslove, kao što je Đilas onim jednim potezom 11 miliona dinara u džep stavio, samo što je otkupio dug stranke svoje, pa onda on njim dalje raspolagao. Tako i ovde, u startu dobar za preko pet miliona samo na ime popusta, a u vrednosti od 17 miliona posle tržište rasprodavao dalje.

Kada se to sabere, to je preko 30 miliona evra i to su naša poslednja saznanja. Ko zna, gospođo Jovanović, koliko ovakvih stvari još ima. Ko zna koliko primera ćemo pronaći o kojima govore i Marijan Rističević, i gospodin Jovanović, i bilo koji poslanik SRS. Ovo su stvari koje, kada se saberu, ja mislim da su toliko krupne i toliko značajne da apsolutno zahtevaju interesovanje i nas kao narodnih poslanika, ali mislim i državnih organa. To je naša obaveza.

Između ostalog, to je i objašnjenje zašto ovi nepismeni politički mraginalci, poput Boška Obradovića, koji nisu upoznati ni sa sadržajem sopstvenog diplomskog rada i koji ne znaju da li se kaže glumeti, završavam, danas svi završavaju, po pravilu kod Dragana Đilasa. Nema mesta koje predstavlja tačku nagomilavanja za te sa političke periferije i sa političkog đubrišta Srbije drugačije od Dragana Đilasa, očigledno zato što taj čovek ima dovoljno para da te i takve plaća, odnosno da njihove usluge može da održava. Evo na koji način je do tih para došao.