Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/9426">Vladimir Orlić</a>

Vladimir Orlić

Srpska napredna stranka

Govori

Hvala vam.

Mi smo, verujem, pošto je pomenuta naša parlamentarna većina i mi narodni poslanici, na temu odnosa prema Agenciji i pitanju borbe protiv korupcije, generalno, mi smo, ja bih rekao, dali neku vrstu odgovora i to vrlo ubedljivog odgovora onda kada smo usvojili i objasnili zašto to radimo, novi Zakon o sprečavanju korupcije. Mislim da tome nema puna dva meseca da je prošlo. Upravo tim zakonom mi smo stavili na raspolaganje samoj Agenciji mnogo više prostora, šira ovlašćenja da se bavi zaštitom interesa građana Srbije, kada je reč o borbi korupcije.

To, naravno, nikakve veze nema sa tim kakav je tretman pojedinih narodnih poslanika od strane Agencije. Siguran sam da ste jedno pet ili šest narodnih poslanika, koji pripadaju što našoj poslaničkoj grupi, što parlamentarnoj većini, čuli kako kažu da uopšte nisu zadovoljni tretmanom koji prema njima lično pokazuje Agencija. Lično zadovoljstvo, nezadovoljstvo, to je druga stvar, državni interes i zaštita interesa države i naroda, to je nešto što je važnije od svih nas i u tom smislu ja smatram da niste u pravu kada kažete, ili ko god da kaže, da postoji razlika u tretmanu između različitih narodnih poslanika.

Princip je ono što je uvek na prvom mestu, a taj princip, još jednom, mi smo pokazali kada smo rekli, da treba i može Agencija od sada da kontroliše svakog funkcionera i da može da pristupi stanju na njegovom računu bez ikakve potrebne saglasnosti. Ako treba da se kontrolišu i povezana lica, neka se to radi, mi sa tim problem nemamo upravo zato što nemamo šta da krijemo. Pitanje je kako se prema tome odnose državni organi, a kako oni kojih se to tiče zato što jesu predmet interesovanja državnih organa. To je pitanje aktuelno i kako bilo juče, tako danas, ja sam siguran biće aktuelno po vjek i vjekova.

Svako može da posvedoči, a ispravite ako šta nisam u pravu, jel činjenica da nema nikakve razlike, kada je reč o interesovanju državnih organa u smislu da li neko politički pripada ovoj ili onoj strani i ovoj ili onoj stranci. Jer, mi danas imamo činjenično stanje da su predmet interesovanja istrage, procesuiranja politički predstavnici svih mogućih stranaka koji vam na pamet padnu, i onih koji su u parlamentarnoj većini i onih koji su u opoziciji i predstavnika bivšeg režima.

Kad pogledate malo kakve su reakcije na to. Pa, jel po pravilu, ali po pravilu koje je pravilo od kog se ne odstupa nikada da predstavnici bivšeg režima kada im se postavi pitanje – ajde vi sada da objasnite nešto što se tiče, pa na primer, vašeg imovinskog stanja i ovoga ima li korupcije ili nema, kada dođeš poput Đilasa potpuno go i bos na političke funkcije najozbiljnije i najodgovornije u državi. Lažeš da si se obogatio pre toga, nemaš šta da prijaviš zato što si se toliko mnogo obogatio da nemaš šta da prijaviš, a onda napreduješ lepo sa funkcije na funkciju, iz godine u godinu, sve besnije i besnije, milionima počneš da meriš svoje bogatstvo, pa desetinama miliona, pa doteraš, mašala, do stotina miliona, kao on.

Šta se dobija kao odgovor sa druge strane? Jel ima tu suvislog obrazloženja koje kaže – to je bilo tako i tako, normalno je, moralno je, imate primere u razvijenom svetu, u uređenim državama, imate primere po evropskim standardima da to tako može? Nemate. Ne može da se dobije takvo obrazloženje, nemoguće je dobiti takvo obrazloženje. Nego, imate šta? Organizovanu harangu uz pokliče – ovo je politički napad.

Pazite sad ovo, uvek tvrde da se sa njima neko politički obračunava zato što postavlja jedno normalno, logično pitanje – kako možeš da nemaš ništa, stupiš na funkcije i onda umesto da ne baviš više ničim privatnim, nego da se baviš državom, narodom koji ti je poverio svoju sudbinu u ruke, ti počneš da se besomučno bogatiš i doteraš do stotina miliona, konkretno, kad je o tom Đilasu reč 500 miliona evra je nivo prihoda na računima njegovih firme. I dobiješ sa druge strane – ma, ne, to je politički obračun.
I drugi ljudi, takođe…
Privešću još malo.
Dakle, i drugi ljudi koji su se, takođe, našli u istoj situaciji, a nalaze se s druge strane, na isti su način odgovarali – nas zli režim proganja. Traži nam, zamislite, taj zli režim da objasnimo kako smo obogatili dok smo bili na funkcijama.
(Isključen mikrofon.)
Pošto ste mi kolega Mirčiću, direktno uputili neka pitanja da se tiču neposredno narodnih poslanika i Skupštine, meni, a uzgred budi rečeno, pošto ste se požalili na tretman, vama niko nije isključivao mikrofon, danas, koliko znam, meni jeste. Toliko smo povlašćeni.

Nego što se tiče ove Skupštine, to ću da vam objasnim, što se tiče ministra Malog, o kom zaista govorite sve isto kao što govore ovi pripadnici bivšeg režima, kojih ni danas u sali nema, a ima to veze i sa tom korupcijom, što ću da vam objasnim takođe.

Da znate, ministar Mali i dan danas je predmet te vrste optužbi, direktno ovog tajkuna Dragana Đilasa, o kome sam ja govorio malopre. Eno, sada nešto teoretiše na temu koliko košta metro, taj Dragan Đilas, pa kaže – ja sam planirao ovoliko, a vi planirate onoliko. Mogao je Dragan Đilas da proglasi da planira metro za 100 dinara, nikakve razlike ne bi bilo, jer on nije planirao da ga uradi, nikada, baš ga je bilo briga za metro. Zna se na šta je trošio vreme i resurse gradske, na svoje firme i na stotine milione na njima.

S druge strane, gde je danas Siniša Mali? Pa, evo, baš za taj metro pravi rešenje, i to pravi metro, ne neki tipa koji liči na tramvaj, onaj Đilasov, nego pravi metro koji će da povezuje grad ispod zemlje onako kako dolikuje i kako je širom sveta. I, šta još danas radi Siniša Mali da znate, ako vam je to promaklo, on je zajedno sa poreskom upravom baš ovih dana sprečio da separatisti iz Prištine dobiju mesto u Interevropskoj organizaciji koja okuplja poresku administraciju. Dakle, on štiti interese Srbije i dan danas upravo na tom planu.

Što se tiče korupcije u parlamentu i evropskih prilika i njihovih mišljenja koje ste potegli, da znate, o tome se u javnosti ne priča puno, ali evropske institucije u svojim izveštajima ukazivale su da je potencijalna opasnost od korupcije u srpskom parlamentu upravo činjenica da se poslaničke grupe menjaju, da ljudi koji nisu učestvovali na izborima formiraju svoje grupe, svoje lobije, svoje stranke i tu direktno ukazuju na ove koji su nastali izlaskom na izbore, napustili svoje stranke i sad završili kod Vuka Jeremića, u njegovoj poslaničkoj, odnosno dve poslaničke grupe koliko ih ima danas, i na ove koji su danas u poslaničkoj grupi tog žutog tajkuna Dilas Dragana.

Dakle, to su stvari o kojima javnost ne zna puno, ali trebalo bi da ih ima. Ako neko urušava ugled Narodne skupštine nečasnim postupanjem koje je visoko rizično u koruptivnom smislu, to su upravo ti ljudi i njihovi finansijeri.

Sve listom velika gospoda, sa puno zuba i najlepšim mogućim obrazovanjem na ovom svetu prema kojima mi, ovako ružni i jadni nismo ništa, a koja eto, ne libi se da urušava institucije, da ne krije koliko se besomučno bogatila, a samo jednu stvar nikako da nam objasni, kako je moguće to uraditi legalno, pošteno, i moralno, ako nemaš ništa kada dođeš na mesto ministra, bilo za NIP, bilo spoljnih poslova, bilo gradonačelnika nekoga, da ništa nemaš kada počneš, a da završiš bogat kao, nekad se govorilo ka knez, a danas se kaže ko Dragan Đilas.
Gospodine Mrčiću, ja sam govorio o pitanju slučaja Dragana Đilasa, a vi odgovarate pričom o korupciji u vreme Slobodana Miloševića. Ne znam da li ste mislili da time menjate temu na uspešan način. Ali ne, dakle, to nije promena teme. Da li znate zašto? Zato što Dragan Đilas se sam hvali da je započinjao neki svoj biznis upravo u to vreme, u vreme Slobodana Miloševića, kako brani sam sebe kada mi pitamo – e, ti što nisi imao ništa, kad si stupio na političku scenu i zauzeo najvažnije funkcije? On kaže – stani, stani, nije tako. Nije da nisam imao ništa, ja sam 1998. godine još firmu osnovao. Kako je to moglo, to je objašnjavao njegov Boško Obradović, sećate se toga. Mi smo to čitali ovde. Kaže Boško Obradović u jednom svom tekstu – Dragan Đilas je počeo da se bavi nekim sitnim biznisom, samo u to vreme Slobodana Miloševića to su mogli oni koji su politički bliski bili tadašnjem režimu. To je Boško Obradović objašnjavao pa je zaboravio.

Zato vam kažem niste izašli iz teme. To se takođe tiče Đilas Dragana. Koliko je zaradio, ja nisam siguran da je bio nešto specijalno uspešan do 2004. godine, odnosno kada je bio zvanično promovisan od strane svog tadašnjeg šefa Borisa Tadića. Da li znate zašto? Jer nije imao šta da prijavi. Nije imao da prijavi imovinu. Prijavio je neku ušteđevinu koja se merila hiljadama evra, stari auto i jednu nekretninu, kuća je valjda u pitanju neka na ime supruge i to je sve. To je on prijavio da poseduje. Dakle, s tim je krenuo, to mu je početni kapital. Na čemu je završio i šta sam prijavljuje, pazite, to ne kažem ja, to kaže sam Đilas – 25 miliona evra vrede nekretnine samo, je spreman da prijavi. Priznao je. To je ono što je on priznao, šta tu ima još da nije priznao, možemo samo da se pitamo i da se čudimo. Kuda su otišle stotine miliona evra, koje su mu polegale na računima firme?

Da vam kažem, pomenuli ste taj period SPS i slučaj neka dva ministra, verovatno pokušavajući da kažete da samo onda kada se prekardaši onda neko počne da se bavi, kako ste rekli, sobom i svojim redovima i niste u pravu. Niste u pravu, jer pogledajte svake godine, ne samo prethodne 2018. godine, pogledajte i 2017. godinu, pogledajte 2016. godinu, pogledajte 2015. godinu, svake godine ćete pronaći u vestima koje se sad na internetu nalaze da ih čitam ako hoćete, da Ministarstvo unutrašnjih poslova je uzelo, pa privelo neke ljude organizovanoj akciji, koji su i političke ličnosti i funkcioneri, ne samo stranaka bivšeg režima ili današnje opozicije, nego i vladajućih stranaka i nisu štedeli nikada i nisu pravili razliku nikada, ni kada je reč o funkcionerima SNS ako su se o zakon ogrešili.

Ministarstvo unutrašnjih poslova, da znate, toliko ozbiljno, profesionalno radi svoj posao, toliko ga uspešno obavlja, da mi danas, a ovo vam je zvaničan podatak, imamo 20% manje krivičnih dela na nivou godinu dana u Republici Srbiji, 20% manje nego i 2009, 2010. i 2011. godine. Kad se obračunavaju Dragan Đilas i ta njegova kamarila, sa Nebojšom Stefanovićem, oni ne mogu da mu ospore rezultate, ne može niko da dođe i kaže - Evo, ovoliko je bilo krivičnih dela 2009, 2010. i 2011. godine, a ovoliko je bilo, evo na primer 2018. godine, pa smo mi, Stefanoviću od tebe bili uspešniji. Nisu. Znaju i sami da nisu. To je toliko velika razlika da tu ne mogu reč jednu da kažu.

Zbog toga se bave čistom, prljavom propagandom, zbog toga se bave blaćenjem, zbog toga se bave onim što najbolje umeju, jer kao što znate, te silne stotine miliona evra, nije Dragan Đilas zaradio tako kako ih je zaradio, zato što se bavio nekakvom proizvodnjom nečega dobrog i konkretnog, nego muljanjem, marifetlucima, upravo u medijskoj sferi, upravo preprodajom reklamnih sekundi po deset puta boljoj ceni od one po kojoj je kupovao.

Dakle, tu vrstu, prljavog medijskog rada, koji je specijalizovao i za koju sigurno može sam sebi da dodeli najbolja zvanja, odličja i diplome, zaslužio je koliko dobro poznaje tu vrstu propagande, on primenjuje i dan danas na poštenim ljudima, na korektnim profesionalcima, na odgovornim ljudima iz SNS, samo zato što ih projektuje za političke neprijatelje, pored toga što smo, kao što znamo, glupi, ružni, prljavi, nikakvi i naš glas na izborima ne vredi ništa, pa pošto na tim izborima po pravilu pobeđujemo, onda je po mišljenju Đilasa i ekipe, najbolje da izbora nikakvih i ne bude. Što takvi polu-ljudi i divljaci da odlučuju, a ne on tako lep, pametan i tako besomučno bogat?
Nije prvi put da mi o nečemu govorimo, pružimo detaljne odgovore u jednom delu rasprave, a onda kao da se ništa dogodilo nije. Iste stvari, ista pitanja, iste optužbe čujemo sat ili dva kasnije. Danas smo govorili o tom pitanju izgradnje Moravskog koridora, ne samo danas, ali baš i na ovoj sednici i rekli smo da lepo piše, neće niko unapred dobiti nijedan posao i neće unapred biti definisana vrednost nijednog posla, nego će Vlada izabrati strateškog partnera.

To što neko smatra da, koliko god puta da ponovi jednu te istu stvar, da to može da promeni činjenicu da je tako zapisano, tako usvojeno, ne može. Nema nikakvog smisla raditi nešto drugačije, a ponajmanje ima smisla, a to smo i danas čuli, osporavati da može da se utvrdi postojanje javnog interesa, kako bi se neki veliki strateški projekat realizovao u Srbiji.

To smo čuli sada na primeru Moravskog koridora. Evo, otvoreno pitanje, da li je to po uvaženom mišljenju gospođe iz SRS ili kompletne SRS, važi isto i na primer kada je reč o sporazumima, zakonima koje smo usvajali, gde smo utvrđivali posebnu vrstu javnog interesa, a tiču se "Železare" u Smederevu? Da li su protiv toga bili ili su protiv toga danas? Isto pitanje se odnosi na utvrđivanje, kao što jesmo utvrdili posebnu vrstu interesa, kada je reč o projektu "Beograda na vodi". Ja, koliko znam, sijaset puta su ponovili da podržavaju dobra rešenja za smederevsku "Železaru", da podržavaju projekat "Beograda na vodi", a sada kažu da ne može to tako da se radi, jer je to potencijalna korupcija u pitanju. Možda je to podjednako važno.

Šta ćemo sa izgradnjom važne infrastrukture koja se tiče gasovoda kroz Srbiju? Jel projekat Južnog toka ili bilo kakav sličan projekat odjednom postao sporan za SRS? Bio bih iznenađen da jeste. Uvek su govorili da je to dobro, korisno za Srbiju, vredno, sada ispada i to je katastrofa, kao što je Koridor ili, kako je rečeno, bilo koja druga situacija u kojoj se utvrđuje posebna vrsta javnog interesa.

Na kraju, nek bude i malo lakših pitanja, pošto ne verujem da će se u ovim pitanjima snaći lako, pitanjima – da li su protiv rešenja za smederevsku „Železaru“, protiv Južnog toka ili protiv „Beograda na vodi“?

Evo nešto malo lakše. Ako se zaista iskreno brinemo za borbu protiv korupcije, da li su spremni da daju svoj neposredan doprinos na jedan vrlo jednostavan način, način koji mogu da primene već koliko danas, da zaustave korupciju u opštini Stari grad, da raskinu koaliciju sa Đilasom i Bastaćem, za kog svakoga dana, ali svakoga dana vidite kolike je silne milione dinara rasturio, što budžetskog novca na konto onih fantomskih firmi koje mu daju obezbeđenje, dok on rastura gradilišta po Beogradu, što na temu SC „Milan Gale Muškatirović“, a evo izgleda i na temu obezbeđivanja podrške licima u vidu gerontodomaćica, četiri miliona evra samo na neku uslugu koju nikad niko opravdao nije i nema dokaza da je realizovana.

Ako hoćete da nešto sprečimo, a tiče se korupcije u državi, na bilo kom nivou, evo sprečite to na nivou Starog grada. Ako smo u tome iskreni, a verujem da to nije mnogo teško pitanje, a ni odgovor odgovarajući ne bi bio previše težak. Kažete – Neka. Hvala. Mi sa Đilasom i njegovim Bastaćem od danas nemamo ništa. Jel to teško?
Gospodine Šešelj, kada kažete da niste ni policija, ni tužilaštvo, ja moram da vam skrenem pažnju da nisam ja od vas tražio da Marka Bastaća hapsite. Ja sam vas lepo pitao da li ste vi za to da se, kako kažete da jeste, odgovorno odnosi prema narodnom novcu ili niste? Da li delite iste vrednosti za koje ste govorili ovde godinama da ih zastupate ili ste nešto preumili i sada stavove promenili?

To ima veze i sa ovim stvarima o kojima je pričao gospodin Martinović. Da li ste vi rešili da je vaš principijelni stav da kada se utvrdi javni interes leks specijalisom vi ste onda protiv toga na šta se odnosi? Ako jeste, kažite. Onda više ne podržavate „Beograd na vodi“. Za Bastaća znamo da ga ne podržava, ni on, ni njegov šef Đilas, ni kamarila oko njih. Eno, pored toga što lome gradilišta po centru Beograda, prete da će isto to da rade na gradilištima „Beograda na vodi“, da će da rasturaju Savski trg čim bude krenulo na njemu da se radi, da se podiže spomenik Stefanu Nemanji. Da li u tome imate nameru da učestvujete? Za mene bi bilo žestoko iznenađenje ako je odgovor potvrdan.

Nego, ako kažete da je sve po vama nesporno, da li možete vi da nam objasnite, pošto Bastać i Đilas ne mogu, koliki je minus u SC „Milan Gale Muškatirović“, da li je on 100 miliona, 150 ili 200 miliona i da nam objasnite vi, pošto oni ne mogu nikako, zašto je to u redu, zašto je to normalno, zašto je to odgovorno postupanje sa tuđim parama, sa parama građana? Ako kažete da je to nesporno, objasnite nam, molim vas, zašto? Da li vi imate dokaz o izvršenim uslugama gerentodomaćica? Bastać nema, Đilas nema, ni ovi oko nemaju.

Na kraju krajeva, ako umete te stvari da objasnite, pa i ako ne umete, zašto biste vi podržavali rasturanje gradilišta u centru Beograda, zašto biste podržavali maltretiranje građana ovog grada, zašto biste vi podržavali zlostavljanje, fizičko zlostavljanje, pored verbalnog, poštenih radnika? Koliko znam, vi te stvari zastupali nikad niste, a ako podržavate Bastać, podržavate takva njegova nedela, podržavate time što dajete podršku njegovoj lokalnoj vlasti i njegovo raspolaganje kasom, jer bez tog raspolaganja kasom ne bi on mogao te stvari da radi, ne bi imao one plaćenike koji mu društvo prave dok tamo lomata ove ograde, krade znakove i radnicima se unosi u lice sa Jeremićevim pomoćnikom i propituje ih – šta ti radiš, ko je izdao naređenje, po kom zakonu, po kojoj odluci itd?

Dakle, onog momenta kad vi kažete – više ne pružamo podršku Bastaću, tog momenta izgleda njemu se zatvara slavina, ona slavina sa koje uzima narodni novac da bi finansirao tu vrstu aktivnosti. Dakle, pitanje da vi opravdate te silne troškove i da opravdate te, izgleda vaše, nove vrednosti. Ja mislim da je to jednostavno. Ne morate da hapsite nikoga, ali na ovo biste mogli da odgovorite, pre svega, zbog ljudi koji ovo gledaju. Hvala lepo.
Na temu ovog pobeđivanja Aleksandra Vučića, kako je rečeno, moralom, istrajnošću i doslednošću. Ja sam malopre pitao da li se podržavaju određene vrednosti koje se odnose naravno i na one milionske štete po različitim osnovama na nivou Starog grada, ali i koje se odnose na stvari koje valjda ne treba da vam dokazuje niko, jer ste vi videli svojim očima kako izgleda rasturanje onih gradilišta. Ili ćemo da se pravimo da niste videli?

Moralom, doslednošću i istrajnošću se verovatno može nazvati politička saradnja sa Markom Bastaćem. Ja samo tako mogu da razumem ono o čemu smo mi razgovarali, što znači sa šefom Đilasove stranke SSP, ove novostvorene stranke, za Grad Beograd, vrednosti koje on deli su vrednosti koje dele njegove stranačke kolege sam Đilas, a i ostali članovi predsedništva.

Evo, hoćete da pričamo o odnosu prema pitanju Srebrenice. Kakav je stav po pitanju Srebrenice Marinike Tepić? Ona je članica predsedništva, jel tako? Jedan od potpredsednika te stranke. Kakve veze vi imate sa njihovim vrednostima i njenim stavovima po tom pitanju? Jel znate kakav je stav Marinike Tepić po pitanju Srebrenice? Pročitajte sami koliko je puta rekla, ona tvrdi da je to genocid.

Nisam siguran da se sa tim slaže neko tamo ili o tome šta je rekla na temu rehabilitacije Nikole Kalabića ili šta je rekla na temu učešća Srbije u različitim ratovima devedesetih godina? Sve najgore što biste vi mogli da osudite, jel tako, odjednom ispadoše vaše vrednosti koje su vam nesporne, samo ako policija nešto naloži ili ako tužilaštvo nešto utvrdi, vi ćete da reagujete.

Doslednost se ogleda i u tome, kada napadnete nekoga iz SNS, zato što je u SNS, a sami 7.5.2014. godine, prisustvujete sastanku opštinskog odbora Novi Beograd SNS, sa početkom u 18.00 časova sa dnevnim redom: 1) Organizaciono-tehnička pitanja, pod 2) Razno i pod rednim brojem 11. se upišete da ste bili među prisutnima na sastanku.

Da li je tako?

Ako se u prvih 10 ili 11 pozicija na Zapisniku za prisustvo sednici Opštinskog odbora SNS, nalaze opštinski funkcioneri, a koliko ja znam, nalaze se, onda meni deluje potpuno realno da je reč o nekome ko je možda na primer predsednik mesnog odbora naše stranke.

Kakve to veze ima sa moralom, istrajnošću i doslednošću? Hoćete da ih dokazujemo do dana današnjeg? Nema nikakvih problema. Pokažite moral, istrajnost i doslednost time što ćete reći, ne slažem se sa Marinikom Tepić, ne slažem se sa onim Đilasovim Todorićem, koji je da vas podsetim i to, rekao – u Srebrenici je počinjen genocid i utvrđeno je da je kriva SRJ, odnosno Srbija. To je rekao čovek, pa i sa samim Bastaćem. Kako? Već sam vam ponudio. Vrlo jednostavno i vrlo lako, to možete još danas da uradite, tako što ćete da prekinete svaku političku saradnju sa njima.

Jel to toliko teško?
Hvala, gospodine predsedavajući.

Dame i gospodo narodni poslanici, i o ovom Izveštaju Narodna skupština govorila je, rekao bih, sa dužnom pažnjom i ovom Izveštaju posvetili smo značajnu analizu, ukazali na sva ona pitanja koja smatramo nesporno važnim, važnim za državu i društvo, a spadaju neposredno u delokrug vašeg rada, gospodine Pašaliću.

U vezi sa ovim stvarima koje ste naveli u samom Izveštaju, ja imam nekoliko komentara i nekoliko pitanja koja ću uputiti direktno vama, ali u vezi sa svim onim oblastima koje vi pokrivate svojim delovanjem imam, takođe, da iznesem nekoliko stvari za koje smatram da su važne, i kao teme, a i važno je po svom sadržaju.

Najpre, u samom Izveštaju, vi ste se u onom poglavlju koje se odnosi na saradnju sa različitim institucijama, na prvom mestu sa institucijama koje ne kontrolišete neposredno, osvrnuli, naravno, i na odnos koji ima Zaštitnik građana sa Narodnom skupštinom, i bilo je i danas reči o tome.

Uopšte uzev, vi ste od naše ovlašćene predstavnice, gospođe Božić, čuli šta misli naša poslanička grupa, čuli ste da smatramo da je odgovarajućim odnosom prema radu koji mi danas konstatujemo u instituciji koja se zova Zaštitnik građana, ta institucija vraćena narodu, vraćena građanima, i da je napravljena rasna razlika u odnosu na onaj period koji, ne samo mi iz SNS ili narodni poslanici u širem kontekstu, već zaista narod Srbije prepoznaje kao jednu tešku politizaciju te institucije. Znate na šta mislim, mislim na period kada je vaš prethodnik, Saša Janković, rešio da se otvoreno, vremenom sve otvorenije, bavi politikom. I, to je radio sa pozicije Zaštitnika građana, što je naravno, bilo sporno u čitavoj priči.

Nije sporno baviti se politikom u Srbiji, nije sporno imati mišljenje na bilo koju temu, niti birati sebi stranu, čak ni neukusna sredstva, sredstva ispod bilo kakvog iole prihvatljivog pristojnog nivoa u političkoj borbi.

Sve su to lični izbori i čovek na to ima pravo, ali nema pravo da te stvari koristi na taj način i da se njima bavi sa pozicije koja podrazumeva striktnu zabranu, striktnu, dakle od zakona uvedenu zabranu da se bavi politikom, a kada to neko radi sa pozicije Zaštitnika građana, kao što je to radio Saša Janković ili sa pozicije Poverenika, kao što je to radio Rodoljub Šabić, i mi smo o tome govorili baš u ovoj sali juče, jer juče smo razmatrali Izveštaj Poverenika za informacije od javnog značaja, to su neprihvatljive stvari i to narušava odnos koji treba da ima predmetna institucija sa samim građanima, pre svega. Sa Narodnom skupštinom to je jedna dimenzija problema, ali sa građanima pre svega.

Kada se čovek na taj način ogluši o zakon, na taj način ignoriše svoje obaveze i zloupotrebljava instituciju, on urušava poverenje građana i mi smo i na to ukazivali.

Smatramo, dakle, da je danas, kada je o vašoj instituciji reč, ta praksa promenjena. Promenjena, naravno, u pozitivnom smeru, ali što se tiče vašeg odnosa sa Narodnom skupštinom u poglavlju koje sam vam naveo, vi ste dali komentar na temu saradnje sa nadležnim skupštinskim odborima. Ispravite me ako grešim. Tu ste, između ostalog, rekli da su vaši izveštaji razmatrani svaki put od strane Odbora za pravosuđe. Ja sam to konstatovao u izveštaju koji ste vi nama dostavili, pa ću vas i pozvati da, ako nađete za shodno, to i građanima potvrdite, da ste, dakle, na taj način bili uvaženi od strane Narodne skupštine, odnosno njenih radnih tela.

Takođe, konstatovali ste u svom izveštaju, a ja ću vas zamoliti da to, zbog građana koji ovo prate, i potvrdite, da je opet skupštinski odbor, ali Odbor za administrativno–mandatna i budžetska pitanja svaki put izlazio u susret vašim predlozima, zahtevima i potrebama. Dakle, i kada je bilo potrebno dati saglasnost na vaše pravilnike ili u određenom smeru koji je za vašu instituciju važan korigovati odluke, uvek je Administrativni odbor, bez izuzetka, izlazio takvim vašim potrebama u susret. Koliko znam, tu nema nikakve razlike u odnosu na ono kako se Administrativni odbor ponašao prema svim drugim institucijama.

Juče smo, nažalost, morali da predstavnika Poverenika za informacije od javnog značaja bukvalno nekoliko puta podstaknemo na to da nam, prosto, kažu da li je to istina ili nije istina, ništa više od toga. Nama je bitno da se ta istina zna da bi sutra svaki građanin ove zemlje mogao lepo, pošteno, na osnovu svih informacija koje je dobio, ali da ih dobije, i po svojoj pameti da zaključi da li stoji ili ne stoji da Narodna skupština uvažava sve one institucije, organe i tela koji su izabrani od strane narodnih poslanika, odnosno same Narodne skupštine. Mi smatramo da ih uvažava. Mi smatramo da sa svoje strane Narodna skupština daje maksimalan doprinos da ta saradnja bude korektna, ali be me zanimalo da i vi potvrdite ili opovrgnete ove moje tvrdnje i da, prosto, kažete na samom kraju kako vi iz svoje perspektive taj odnos, tu saradnju, da tako kažem, vidite.

Druga stvar, kada je reč o poverenju građana u samu instituciju, mi smo, razmatrajući tu lošu praksu, tu katastrofalnu praksu kakva je bila konstatovana za vreme dok je Saša Janković bio na čelu institucije Zaštitnika građana, morali da konstatujemo sa velikim žaljenjem, ali morali da konstatujemo, da je tako njegovo delovanje evidentno, dakle nešto što je potkrepljeno podacima, pokazalo gubitak poverenja građana.

Iz godine u godinu od 2014, čini mi se, kada je otvoreno počeo da se bavi politikom na nezakonit način, Saša Janković, dakle, mi smo konstatovali da se stalno iz godine u godinu sve više i više, sve značajnije smanjuje broj građana koji se obraćaju instituciji Zaštitnika i to smo, naravno, razumeli kao gubljenje poverenja.

Zamolio bih vas za jednu rečenicu svega da li ste uspeli u ovom kratkom periodu koliko obavljate ovaj posao da preokrenete taj trend? Da li ste uspeli bar da ga zaustavite, jer nama je važno da znamo da građani veruju instituciji kao što je Zaštitnik građana i bilo bi interes, čini mi se, čitavog društva da se građani obraćaju svaki put kada smatraju da postoji potreba te vrste i da to čine sa maksimalnim poverenjem, da ne strahuju da će neko njih zloupotrebiti za političke obračune.

Ja smatram da vi na korektan način svoj posao radite, da ne dajete povoda za bilo kakvu sumnju te vrste, ali mi je takođe važno da znam da li uspevamo da dopremo do građana i da na taj način, dakle, na dobar način njihovo poljuljano poverenje sada polako i vraćamo.

Dakle, zamoliću vas na samom kraju, ako smatrate za potrebno, da i taj komentar date da li ste primetili da se stvari popravljaju u tom pogledu?

Šta sve podrazumeva posao kojim se bavite, a čuli smo mnogo važnih zapažanja danas i kada je reč o pravima onih ljudi koji se bave javnim poslom u bilo kom smislu, kada je reč o ljudima koji su angažovani u medijskoj sferi, o novinarima? Međutim, možda će vam to delovati komično, danas ne sigurno, jednog dana ne bi me uopšte čudilo da vam se neko obrati zbog toga što izgleda danas se narodnim poslanicima uskraćuje pravo da se, u skladu sa zakonom, bave svojim poslom narodnih poslanika, verovali vi ili ne.

Morao sam da se blago nasmejem, ali nisu to uopšte smešne priče. Mi danas imamo, pa, rekao bih, neverovatnu situaciju da masovno ljudi sebi daju za pravo taj luksuz, taj komfor da pokušavaju da komanduju narodnim poslanicima, da im prete, da im nameću šta smeju, odnosno ne smeju da izglasaju, kakav stav smeju, odnosno ne smeju da imaju po pitanju bilo kog zakona, da im prete i tužbama i raznoraznim Strazburima i Bog sveti zna čime sve ne.

Vi ste sigurno čuli da kada smo se, primera radi, mi ovde bavili raspravom na temu izmena i dopuna Krivičnog zakonika, da smo mi imali komentare koje daju sudije i čini mi se u njihovo ime njihova nevladina organizacija, neka nezavisna udruženja koja okupljaju i sudije i tužioce i advokate, da ne smeju, zamislite, narodni poslanici da imaju određeni stav, da ne smeju da glasaju za određena rešenja, u tom konkretnom slučaju da ne smeju da se zalažu za to da budu kažnjeni oni koji su zverski decu ubijali i sada narodnom poslaniku neko na taj način nameće volju i servira pretećim tonom gotovo – ti ne smeš da to uradiš na taj i taj način, a kada narodni poslanik kaže – pa, neće moći to tako, dakle, šta sme, šta ne sme narodni poslanik ne definiše ničija privatna volja, nego zakon valjda, e onda budete izloženi bukvalno medijskoj torturi.

Primera radi, narodni poslanik, to je, čini mi se, vest od sinoć ili od jutros, po mišljenju raznoraznih tzv. nazovi nezavisnih medija, dakle, samoproglašenih nezavisnih medija, ne sme ni da ima stav na temu da li je određeno postupanje u dobrom interesu države Srbije ili nije.

Na šta konkretno mislim? Kada narodni poslanik Aleksandar Martinović kaže da to što čine raznorazni nazovi nezavisni mediji nije u dobrom interesu države Srbije, onda sa druge strane dobija saopštenje od nekakvog NUNS – e sada ćemo mi da idemo da teramo do boga oca, Strazbura, Brisela i ne znam koga sve ne i da tužimo i da tražimo da se sankcioniše. Pazite šta da se sankcioniše – pravo narodnog poslanika da u Narodnoj skupštini sa govornicom saopšti sopstveni sud i sopstveno mišljenje.

Vi znate zakon, gospodine Pašaliću, i vi znate da li je moguće sankcionisati to pravo, da li je moguće nekome osporiti, uskratiti to pravo, međutim, kao što vidite, postoje neki ljudi u ovoj zemlji koji smatraju da njih zakon ne obavezuje, koji smatraju da je njihovo visoko cenjeno samoproglašeno elitno mišljenje važnije od svega na svetu, pa i od zakona samog. I od Ustava je važnije.

Naravno, mi ponovo tu pričamo o ljudima koji, umislivši da su nekakva elita, smatraju da su od drugih ljudi vredniji. Hajde što ne poštuju zakone, ali taj primer i ta vrsta nepoštovanja drugih ljudi ima veze i sa vašim poslom, jer tu je već reč o diskriminaciji i o njoj ću reći koju reč više, ali, konkretno, kada je reč o ovim kojekakvim NUNS-ovima, ja ne mogu a da ne primetim, i uz sav rizik da činivši to u ovoj sali ovde, za ovom govornicom ovde i ja završim sutra po tim nekim Strazburima, Briselima i pitajte boga koga sve ne, ali ti NUNS-ovi verovatno imaju posebnu vrstu obaveze da reaguju i na Aleksandra Vučića i na Nebojšu Stefanovića, bilo kog ministra u Vladi Republike Srbije koji dolazi iz SNS i na sve sve nas koji smo narodni poslanici ovde, a dolazimo iz SNS, zbog toga što imaju izgleda izvesnu finansijsku obavezu.

Da budem potpuno i do kraja jasan, njima je, ako ne grešim u vezi broja, šest miliona dobrodušno i širokogrudo stavio na raspolaganje Dragan Đilas i to je stvar koja je poznata. Dakle, taj podatak je javnosti poznat. To je, između ostalog, bilo raspravljano i na tom NUNS-u, gde su se mnogi nešto kao pobunili zbog te i takve odluke da se taj novac od Dragana Đilasa primi. Konkretno, mislim da je jedna novinarka, Tamara Skroza, u znak protesta napustila udruženje. Šta je tu bilo sporno, da li je nekoga neko pitao za saglasnost, dogovor, da li za način kako će novac biti upotrebljen, ja to ne znam i u to ne želim da ulazim, ali to je činjenica.

Dakle, to se zna i o tome su oni sami izveštavali, između ostalog, kad su izveštavali o promenama u njihovim redovima.

E, ja smatram da postoji izvesna obaveza prema onome ko je bio tako dobrodušan, tako širokogrud da vam tako lep broj miliona stavi na raspolaganje. Zbog čega? Zbog toga što, naravno, nikoga od nas ni u Narodnoj skupštini, a ni, ako ćemo iskreno, ni u Vladi Srbije, a ni Aleksandra Vučića ponajmanje, nije strah da otvoreno ukazujemo na stvari koje su, apsolutno je jasno, potpuno nenormalne i nelogične.

Kad je reč o Draganu Đilasu, na činjenicu da je taj čovek počeo da se bavi politikom, dakle, izleteo u pravi plan politički kao neko ko nije imao više od teoretski par hiljada evra. Pitanje je da li je u praksi imao i toliko, a teoretski nije mogao da ima više posle toga, a onda obavljao najzvučnije, najznačajnije, najodgovornije dužnosti i u svojoj partiji i u državi, pa je bio direktor Kancelarije predsednika Republike, pa je bio ministar za NIP, pa je bio gradonačelnik grada Beograd u više navrata i sa funkcije na funkciju kako je prelazio, čovek bivao sve bogatiji, da bi u jednom momentu, to je bilo valjda krajem njegovog poslednjeg mandata na čelu grada Beograda, prijavio, dakle, priznao, da budem do kraja precizan, svojim novinarima da ima nekretnine u vrednosti od više desetina miliona evra. Nek bude 25 miliona evra, ono što je on priznao u tom trenutku, nemojte me držati za reč da li je reč o 24, ili 28, recimo da je 25.

Sada jedno logično pitanje - kako je moguće da se neko bavi tom vrstom javnog posla, da neko obavlja, vrši tu vrstu političkih funkcija, da se na tako brutalan način obogati? Mi govorimo - to je jasno sporno. Mi kažemo - to jasno zahteva objašnjenje, i mi insistiramo time treba da se bave nadležne institucije. Ne sudimo nikom, nego kažemo – zakon treba ovim da se ovim pozabavi, procedure i jasna pravila. Ljudi koji su za to po zakonu ovlašćeni da se time pozabave, to je valjda normalno u svakoj državi u kojoj postoji vladavina prava. Svi ovi što ispiraju toliko usta vladavinom prava, nikako da se saglase da je to valjda elementarna stvar tamo gde vladavina prava postoji.

Ali, nas ne može da zastraši, nas ne može ućutka da mi ne kažemo - ovo apsolutno nije u redu da čovek bude gradonačelnik, da pri tom ima privatne firme i to firme koje sarađuju sa javnim servisom i sa Studiom B, gradskom televizijom u onom gradu čiji je on gradonačelnik, i sa raznoraznim preduzećima i ustanovama u gradu čiji je gradonačelnik i da mu, koliko beše, promet bude na računima svih tih silnih firmi 500 miliona evra.

Dakle, to je pitanje koje mi postavljamo, a zbog takvih pitanja, izgleda, dobijamo reakcije poput ovih iz pomenutog NUNS-a. Da li se sa tom politikom svog NUNS-a slagala ili nije slagala Tamara Skroza, to ne znam, ali da je zbog Đilasovog novca, puklo, to se zna.

Pomenuta gospođa, i ovo ima veze sa upravo vašim nadležnostima, tiče se zaštite prava deteta, u tim njihovim medijima dala je sledeću ocenu. Ja vas molim da ovo saslušate pažljivo. Osvrnula se na slučaj inače protesta, tzv. protesta malih maturanata ove godine i podatka da je saopšteno da je jedan mladić, koji je predao određene zahteve, a političke zahteve, sin jednog od najbližih saradnika Dragana Đilasa. I, skočili su odmah da zaštite, navodno, prava tog mladića i sada, potpuno ignorisali činjenicu da niko iz SNS nije saopštio da se on zove ovako ili onako, nego su to objavili mediji. A, da je kriv, recimo, naš narodni poslanik zbog toga što je rekao da taj mladić, kome su drugi objavili ime i koji je podneo političke zahteve, a zahtev da se raspusti Vlada je politički zahteva par ekselans, da je on sin svoga oca, što je verovatno podatak koji može da potvrdi svaki poštar kada pogleda spisak stanara u nekoj zgradi. Ali, da smo mi tu za nešto krivi. Sada, ova Skroza brani navodno tog mladića.

Ali, slušajte sada ovo, ovo je važno. Kaže – ne smemo mešati slučaj tog mladića sa slučajevima neke slavne dece, malog Vukana, male Milice, ne tako malog Danila, ili sina ministarke Mihajlović. Malog Vukana, male Milice i ne tako malog Danila, misli se na decu Aleksandra Vučića. Šta dalje kaže? Ta slavna deca jesu deca vršilaca javnih funkcija, ljudi koje smo mi birali i plaćamo ih da brinu o nacionalnom interesu, interesu građana i građanki i kaže - ne sme im se kršiti privatnost, ne smeju se pominjati, osim kada je pod znak pitanja dovedeno upravo ono za šta su im roditelji plaćeni, javni interes.

Dakle, još jednom, da biste čuli i razumeli, kada oni smatraju da za to postoji javni interes, a ko, ovi što sami za sebe smatraju da su od Boga dani da oni odlučuju da li je nešto ovako ili onako, pustite vi i zakon i bilo kakvu proceduru i pravilo, nego oni odlučuju, dakle, kada oni smatraju da postoji javni interes, kažu - e, onda je opravdano pričati o deci Aleksandra Vučića, o malom Vukanu, o bebi je reč, maloj Milici i, kažu, ne tako malom Danilu. To može, i da se razvlači po medijima može svako od njih, i da se bilo šta izgovori i kaže, otpeva, nacrta, šta god hoće, može, ako oni smatraju, a smatraju očigledno da postoji javni interes.

Kada ovo neko saopšti, ja ne mogu da ne pitam - da li je ovo odgovarajući odnos prema zaštiti prava dece? Izgleda postoje neka pravila za svu decu ili možda svu decu u ovoj zemlji jedna, a za decu Aleksandra Vučića potpuno drugačija iz vizure ovih ljudi. I to neko napiše, da da se objavi u tim njihovim medijima i bez ikakvog problema imenom i prezimenom to potpiše, ako je reč o državnom javnom interesu, po njihovom visokom sudu.

Ovo se neposredno tiče zaštite prava dece, gospodine Pašaliću.

Kada je reč o diskriminaciji, kojoj su mnogi ljudi u ovoj zemlji izloženi, rekao sam vam već, postoje neke stvari za koje vi možete da očekujete da će se postaviti pitanje od strane građana i zbog toga o njima govorim sada. Nemojte da vas iznenadi da vam se obrate građani koji će da kažu - nama se otvoreno preti i nama se ugrožavaju prava od strane ove tajkunske ekipe okupljene oko Dragana Đilasa, mislim na njega lično, na Vuka Jeremića, koji je znate već šta radio Srbiji i time se hvali i tome se smeje i cereka u razgovoru sa svojim prijateljima i kompanjonima, poslovnim partnerima, Boška Obradovića, koji je klasičan ljotićevac, fašista.

Dakle, svi oni zajedno otvoreno prete lustracijama. Kažu kada oni dođu na vlast, oni smatraju da će to da bude jako brzo, ne znam, oni otvoreno prete da će zabraniti pravo na rad ne samo ljudima koji se bave politikom, a koje oni doživljavaju kao svoje lične neprijatelje, koje mrze Balčaka, Aleksandra Vučića i njegovu decu, čuli ste kako, nego i svih drugih, ali ne samo ljudima koji se bave politikom, pa otvoreno saopštavaju, to se nalazi i u njihovim govorima koje saopštavaju ovako javno, ne kriju to, nego i ljudima koji su angažovani i u medijskoj sferi, ljudima koje besomučno vređaju, čuli ste danas sijaset primera kako i na koji način, njima kažu - nećete moći da se bavite svojim poslom, zatvoriće se, pazite, zatvoriće se te vaše televizije i novine koje nam nisu po volji.

Hajde što će da im oduzimaju licence i nacionalne frekvencije, kažu ljudi - zatvoriće ih, sa zemljom će da ih sravne. Pa onda kažu, a to mislim da kaže jedna od potpredsednica upravo Đilasove stranke, Zeleni su se zvali, ne znam kako se zovu danas, da li su i dalje ekolozi, kakve to veze ima. Kaže - mi ćemo da lustriramo, ukinemo skroz, potamanimo i sudije i tužioce i sva izabrana, imenovana lica, sve život. Dakle, svim tim ljudima oni prete da će da ih počiste sa lica zemlje.

Nemojte da vas zbog toga začudi ako se neko oseti možda realno ugroženim i kaže - ja smatram da ovo ima puno veze sa mojim pravima. Naravno, da bi tako nešto uopšte dolazilo u obzir da se zaista desi, ti ljudi treba prvo na bilo koji način da se dočepaju vlasti. Na izborima, potpuno je jasno da nikakvu šansu nemaju. Ako pomislite to su onda sve prazne pretnje, ja se slažem, tu ste vrlo verovatno u potpunosti u pravu, ali te ljude, da budemo do kraja iskreni i otvoreni, izbori i ne zanimaju, upravo zato što je i njima samima jasno da na izborima nemaju šta da traže, da nemaju podršku građana.

Ta vrsta negativnog, ponižavajućeg odnosa, odnosa šikaniranja, odnosa nipodaštavanja sopstvenog naroda, vidi se i kroz njihov pogled na izbore i kroz njihov pogled na alternativne metode dolaska na vlast. Znate već kakve alternative tu postoje. To znači onda ulica. To znači linč. To znači duge cevi o kojima otvoreno pričaju uperene u glavu. O tome takođe otvoreno pričaju. To znači vešala koja otvoreno nose. To znači motorne testere kojima otvoreno mašu i prete. I tu se vidi njihov odnos prema narodu.

Čuli ste sigurno reči, koje dolaze iz tog tabora, Đilasa, Jeremića, Obradović – Vučića na izborima da pobedimo ne možemo, preko 60% funkcionalno nepismenih građana je tu i oni će do kraja ostati njegovi vernici. Dakle, u isto vreme priznaju da na fer i demokratskim izborima ne mogu da pobede, ali diskriminišu građane ove zemlje, proglašavaju ih i kažu ne zna se ko to radi, to su neki anonimni botovi. Nije niko anoniman. Čovek imenom i prezimenom, Gajić Vladimir, to saopštava. Ti ljudi 60% građana ove zemlje su nepismeni i manje vredni i ti građani bi mogli da vam se obrate i da kažu – ovo apsolutno nije u redu i nije prihvatljive.

To sada nema nikakve veze sa tim ko će biti na vlasti. Ovi se ljudi ovako vređaju na dnevnoj bazi. To se zaista dešava danas, dok mi o tome pričamo danas, i juče se dešavalo i prošle sedmice i nastaviće sigurno da se dešava, onda dalje nastavlja, zato je taj čovek zagovornik revolucije, zagovornik pobune naroda, doći će taj trenutak i za to će trebati podrška stranih sila. Dakle, to je plan kako da se dođe na vlast, a kad se, daleko bilo, dođe na vlast da se onda lustriraju svi i da im se sva moguća i nemoguća prava oduzmu. To su pitanja zbog kojih bi građani mogli da se obrate. Ne znam da li to već čine.

Što se tiče drugih prava, čuli ste sigurno i za, danas su to govorili drugi narodni poslanici, najnoviju akciju, a to je plan ovih samoproglašenih elitista, drugosrbijanaca, koji sami sebe vide kao najbolje i najpametnije na svetu. Naravno mnogo bolje od nas glupih, primitivnih kojih ima apsolutna većina u Srbiji, kako sami priznaju, koji nemamo zube, naše diplome ne valjaju ništa zato što su na nekvalitetnijem papiru, nego te njihove verovatno, i sada otvoreno prete. Oni hoće svim ljudima, pazite ovo, svim ljudima koji su ikada diplomirali na nekoj visokoškolskoj ustanovi, koju je igrom slučaja bilo ko od nas završio, da ponište diplome. Znači, ko god je imao tu nesreću da studira na bilo kom fakultetu koji je neko od nas završio, počevši od naših ministara, pa evo i nas prisutnih ovde, može da očekuje da će ovi, to ja ovaj Teodorović rekao, da li je tako gospodine Atlagiću, da im isponištavaju diplome, jer to sve ništa živo ne valja. Kako bi moglo pa da valja, ako mi imamo takve diplome? Naše diplome moraju biti bezvredne samim tim što su naše, e onda su i sve druge iste tako, jednako bezvredne i svima treba da se ponište i oduzmu. Na te stvari, ja sam uveren, vi možete da očekujete da će neki ljudi reagovati i neka pitanja poželeti da postave.

I zbog toga što su možda potkradani, gospodine Pašaliću. Zašto ovo sada kažem? U toku je aktivnost grada Beograda, odnosno njegovih preduzeća, za to ste verujem čuli ovih dana iz medija, da se reaguje na odgovarajući način zbog utvrđene štete koju trpi grad Beograd, odnosno njegova javna preduzeća od strane kompanije SBB. Ne treba da vas čudi, ako ste sad pomislili, pa to je opet reč o nekom poslovnom interesu ovog Dragana Đilasa, a o kojem sam govorio malopre. Jeste, njega i njegovog Dragana Šolaka.

Dakle, protiv SBB, ja čitam navode sa zvaničnih medija iz današnjih saopštenja, biće podneta tužba za nadoknadu štete i krivične prijave protiv odgovornih u Javnom komunalnom preduzeću Beogradske elektrane zbog nelegalnog postavljanja kablova za potrebe ovog preduzeća. Zašto vam ovo govorim? Zato što grad Beograd planira da pruži podršku svim građanima kojima treba pravna pomoć, jer se ispostavlja da ova kompanija, kako ovo saopštenje to objašnjava, precizira, ne samo da postavlja bez dozvole i saglasnosti, to ne plaća, nego izgleda da tamo gde se instalira njihova oprema i njihovi kablovi u zgradama u kojima ljudi žive, obični građani žive, koristi tuđu struju, odnosno krade struju, da stvar nazovemo onako potpuno plastično. I kaže grad Beograd – postoji Zaštitnik građana na nivou grada, on će izaći u susret. Verujem da se već obraćaju Zaštitniku građana beogradskom, koji kažu ovde se izgleda upravo to dogodilo. Neko se nakačio iz SBB i našu struju troši, bez ikakvog pitanja, bez ikakve naknade.

Zašto bi ovo moglo da zanima i vas? Ovo su važna pitanja. Ovo su ozbiljna pitanja. Kao neki odgovor na ovu vrstu pitanja, sama kompanija, kaže, dostavila je rešenje Ministarstva iz 2005. godine, iz tog njihovog vremena kada su dali rešenje izgleda svojoj firmi, a koje daje mogućnost da postavljaju kablove duž trase Kodirora 10. Sad ovo više nema nikakve veze sa Beogradom. Ovo će ispasti da je cela Srbija u pitanju, pa zbog toga ne bi me čudilo, gospodine Pašaliću, da vam se ljudi, suočeni sa istom vrstom problema obrate. Dakle, oni nisu upućeni prirodno na Zaštitnika građana beogradskog, nego je reč o ljudima koji žive duž trase Koridora 10, a vi znate šta to sve podrazumeva geografski i o kojim je sve ljudima reč.

Dakle, to su neke stvari o kojima mi treba da razmišljamo i vi treba da razmišljate kada je reč o pitanjima koja su neposredno u krugu vaših nadležnosti.

Ono što bih ja želeo da vam kažem na samom kraju, mi smatramo apsolutno nespornim da glasamo za Predlog zaključaka koji se tiče vašeg izveštaja. Dakle, Predlog zaključaka koji je sačinio nadležni skupštinski odbor.

Mi ćemo kao poslanička grupa, to je rekla i naša ovlašćena predstavnica danas, očekujte to na taj način da postupimo, potpuno je nezavisno od toga kakav odgovor vi eventualno pružite na ova pitanja koja sam ja postavio, ali u interesu građana, najšire moguće javnosti, ja bih vas na samom kraju podsetio i zamolio da vi kažete, bukvalno, u skladu sa tim kako vi osećate i smatrate da li ste imali dobru saradnju sa Narodnom skupštinom kao institucijom, da li smatrate da je ta saradnja bila uspešna, da građani čuju da li ste vi po sopstvenom viđenju bili ili niste bili u dovoljnoj meri uvaženi od strane Narodne skupštine. Naša je želja svakako da ta pozitivna saradnja, kako je mi vidimo i razumemo bude nastavljena, pa ako ima dobrog prostora, naravno i dodatno unapređena u periodu pred nama. Hvala najlepše.
Hvala, gospodine predsedavajući.

Dame i gospodo, narodni poslanici, kada raspravljamo o izveštaju koji podneo Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka od ličnosti od 25. marta 2019. godine, izveštaju koji se odnosi na 2018. godinu, ne možemo da se ne osvrnemo i na sadržaj koji smo mi kao narodni poslanici dobili u ovom izveštaju, ali i na istoriju odnosa i Kancelarije koja je dostavila ovaj izveštaj i bivšeg Poverenika lično, reč je o Rodoljubu Šabiću, sa Narodnom skupštinom, sa njenim odborima, sa drugim institucijama u državi i ne možemo da se ne osvrnemo, pre svega na ono što jeste predstavljalo snažan pečat na rad ove Kancelarije, odnosno ove institucije u prethodnom periodu, a to je naravno lično bivši Poverenik.

Kada govorimo o ovom Izveštaju, o tim odnosima, mi ne možemo da se ne setimo, pre svega njega, njegovog ličnog odnosa i svega onoga što smo mi u ovoj sali, i ne samo u ovoj sali, ocenili mnogo puta kao apsolutno neprihvatljivo kada je reč o odnosu prema institucijama.

Ova priča najverovatnije bi trebalo da započne tamo gde se otprilike završilo to njegovo delovanje na čelu institucije Poverenika. Negde, otprilike u tom periodu, to se okončalo jednom ovakvom slikom. Ovoga se vi sećate, o ovome je danas govorio i drugi narodni poslanik, poslanik Rističević. Slikom plasiranom u javnost na kojoj se vidi da je neko povređen, vidi se da mu je glava raskrvavljena, tu se nalazi jedan tendenciozni tekst koji glasi - Šta su napravili od mog rada. Na ovaj način se sugeriše da je neko predmet napada, da je neko bio izložen nasilju, takođe se sugeriše da to ima strašne veze sa devastacijom grada Beograda ili devastacijom na bilo koji drugi način.

Ovo je slika, slika i prilika, one vrste odnosa koje smo mi u ovoj sali, ali još jednom, ne samo u ovoj sali, više puta naznačili kao apsolutno neprihvatljivo, uznemiravanje javnosti. Slanje ovakvih slika, uz tendenciozne poruke - vidite šta su mi uradili, vidite šta su uradili oni, a znate vi svi dobro koji, da bi se digla prašina, da bi se opet pokrenula neka hajka, a da bi se opet završilo, kao i svaki put kako su se završili ovi i ovakvi napadi - jasnim zaključkom da je čovek sam pao, lice ogrebao, a pokušavao da napravi i od toga političku priču, sebi novu platformu za obračun sa onima koje je projektovao za one s kojima mora da se obračunava svuda, na svaki način i na svaku temu.

I ovo, ovakva slika, apsolutno je slika, i slika i prilika, svega onoga sa čim smo mi imali posla na temu odnosa prema Narodnoj skupštini gospodina Šabića. Njegov rukopis se vidi u ovom Izveštaju koji smo mi dobili. Njegov rukopis se vidi jasno, čim vi taj Izveštaj otvorite. Već na prvim stranama nailazite na sledeću ocenu, i to boldovano, da se dobro vidi, da nikome ne promakne - U poslednje četiri godine (2014-2017.) izveštaji Poverenika nisu bili predmet razmatranja u Narodnoj skupštini.

"Nisu bili predmet razmatranja u Narodnoj skupštini". Ovo je, pre svega, kompletna neistina. Dakle, neću ja nikoga da iznenadim ako sada podelim informaciju sa građanima koji ovo gledaju, sa bilo kojim od prisutnih narodnih poslanika ili sa predstavnicima ove institucije, hodnik kojim se ulazi u ovu veliku salu ima ono proširenje koje se naziva centralnim holom. I sa leve i sa desne strane tog hola, i na nivou partera i na prvom spratu nalaze se odborske sale. Te se odborske sale nalaze u Domu Narodne skupštine. U tim salama zasedaju odbori kao radna tela Narodne skupštine. Kad se tamo raspravljaju izveštaji, a raspravljani su izveštaji, i to čak i u ovom tekstu piše, i 2014. i 2015. i 2016. i 2017. godine, u Narodnoj skupštini, na njenim radnim telima, i to čak i piše koji sve nadležni odbori su raspravljali na ove teme, to je raspravljala Narodna skupština, to su radila njena radna tela, to su radili narodni poslanici ove Narodne skupštine. I potpuni je nonsens da neko sada kaže kada bilo kog predstavnika bilo kog organa u državi predloži ili izabere skupštinski odbor - nije ga birala Narodna skupština. Kad neko predstavi izveštaj svoj, kaže - on nije imao prilike da govori pred Narodnom skupštinom. Dakle, ovo je kompletna neistina.

Ali, to je, još jednom, i slika i prilika, poput ove sa kojom sam počeo, odnosa prema Narodnoj skupštini. I ne ogleda se taj odnos samo u tome. Lično je sam gospodin Šabić ne jednom, nego mnogo puta, ponavljao ovo - neće da raspravlja Narodna skupština o mojim izveštajima. Ovu neistinu je izgovarao javno. Čak se u ovom izveštaju koji ste vi nama dali, u ovom za 2018. godinu, jasno navodi da je više puta u razgovorima sa različitim stranim predstavnicima, što predstavnicima institucija, što nekim drugim akterima, potencirano upravo to da nije htela Narodna skupština da razmatra izveštaj.

A ko se nalazi na onim silnim snimcima, jer su sve sednice tih odbora javne, baš kao što je javna i ova sednica ovde, da govori u ime poverenika o svojim izveštajima? Ko se nalazi na njima? Gde je to bilo? Da li su ti snimci emitovani u etar, što se kaže, uživo, pa je mogla svaka televizija koja je htela, ako hoće, kao baš i ovu sednicu danas, da ih emituje u svom programu? Naravno da jesu. Jel se nalaze i dan danas na sajtu Narodne skupštine? Naravno. Jel sve vrvelo od medija svaki put? Naravno.

I šta sad to znači? Da se to desilo nije? Ne, pre će da znači da neko želi da takvu poruku pošalje, a onda izgleda da je izgovara i na sastancima sa različitim ljudima koji dolaze u Srbiju iz drugih zemalja ili iz drugih institucija.

Odnos prema Narodnoj skupštini, bukvalno kroz reči Rodoljuba Šabića, ogleda se i kroz njegove ocene. Citiram: "Neće Narodna skupština, iako je to njena obaveza po zakonu i po Poslovniku, da razmatra moje izveštaje. Neće predsednica Narodne skupštine - direktno optužuje gospođu Gojković - iako je to njena obaveza po zakonu i po Poslovniku, da moje izveštaje razmatra". Još jednom - kompletna neistina.

Drugo pitanje - kakve to veze ima sa onim što zakon reguliše da je uloga, nadležnost, delokrug rada poverenika ili Šabića? Kakve to veze ima? Nema nikakve. Dakle, to je apsolutno neutemeljeno, i u tom zakonu koji se pominje i u tom Poslovniku koji se pominje.

Na temu odnosa prema Narodnoj skupštini, hajmo malo dalje. Da li je ili nije istina da je svaki put, ali apsolutno svaki put kada se Poverenik obratio nadležnom skupštinskom odboru, Odboru za administrativno-budžetska i mandatna pitanja, sa bilo kakvim zahtevom, sa bilo kakvom potrebom, da li je ili nije istina da je svaki put dobio saglasnost tog Odbora? Traži pomoć za svoj kadrovski plan - dobije saglasnost. Traži da mu se odobri nešto - dobije saglasnost, odobri mu se. Sve, ali apsolutno sve što je tražio, sve, apsolutno sve je dobio od tog odbora.

I kakav mi dobijamo odgovor sa druge strane, kakav odnos Šabića prema Narodnoj skupštini? Kaže - nema odnosa, nema saradnje sa Narodnom skupštinom. A to tako, znači da nema saradnje kada ti se izađe u susret svaki put, kada svaki tvoj hir, svaka tvoja želja, budu uslišeni. Jel to znači da nema saradnje?

Ili će ovo biti da je nešto drugo? Da je ipak opet neka politika, od koje je pokušavao da beži, ali nemušto i nevešto, svaki put.

I na šta liči, da tako postavim pitanje, kad ti se svaki put izađe u susret i odbor ti odobri ono što tražiš, da ti kažeš, a to ste vi rekli u ovom Izveštaju ovde - Odluka nadležnog skupštinskog odbora o mogućnosti Poverenika da poveća broj zaposlenih, u skladu sa budžetskim sredstvima, je bez praktičnog značaja? Na šta ovo liči? Traži, dobije, a onda pošalje Izveštaj u kojem kaže - to ništa ne znači, za to me baš briga, to je bez ikakvog praktičnog značaja za mene. Ovo je drskost.

Ta vrsta odnosa, pričam o odnosu prema institucijama, prema Narodnoj skupštini, prema njenim odborima, je apsolutno neprihvatljiva. I tu nije kraj.

Mi bismo danas mogli da pričamo mnogo dugo na temu svih mogućih i nemogućih situacija i primera, kojima smo mogli lično da posvedočimo, a na temu ove vrste neprihvatljivog odnosa. Ali, gde u zakonu, u bilo kom pravilu, nek bude u nekom internom, institucije Poverenika, stoji pravo Šabića da on komentariše odluke skupštinskih odbora, pa da kaže - skupštinski odbor sme ili ne sme da donese takav i takav zaključak, ili sme ili ne sme, pazite, da se tako i tako izjasni glasanjem o nekom amandmanu? A on je to radio. On je javno u medijima davao sebi taj luksuz i taj prostor da iznosi ocene.

Zamislite, skupštinski odbor odbio ovaj ili onaj amandman? Zamislite, skupštinski odbor ovoliko ili onoliko vremena raspravlja o amandmanima? Na šta to liči? Ima li bilo gde, u bilo kojoj odredbi zakona on pravo da te stvari komentariše i te ocene iznosi? Naravno da nema i tu je odgovor više nego jasan.

Kada mi kažemo – to je politiko, mi kažemo iz tih razloga i to nikakve veze sa zakonom nema. To nikakve veze sa savesnim obavljanjem dužnosti nema.

I nije problem samo odnos prema Narodnoj skupštini. Taj odnos, ta vrsta odnosa ogleda se u odnosu prema bilo kojoj državnoj instituciji sa kojom se gospodin Šabić nije slagao u bilo kom trenutku. Hoćemo li redom? Tužilaštvo na šta liči i kakve ovo veze ima sa zakonom i sa poslom kada Šabić kaže – Tužilaštvo je groteskno i tragikomično? Da li je njegov posao da ovu vrstu ocena daje, da ih plasira javno? To je uradio 27. aprila 2017. godine, da on ocenjuje Tužilaštvo na ovakav način. Dakle, ovo je ne samo ispod svakog nivoa i ukusa, ovo je apsolutno neprihvatljivo i to nije sve. Govorio je on i druge divne stvari baš za to Tužilaštvo. Između ostalog, čini mi se da je i karikatulno ili da su ti ljudi karikature.

Agencija za borbu protiv korupcije, istom prilikom bizarna. To su njegove reči. Da li je to odgovarajući odnos prema institucijama ili će biti da je nešto drugo, pošto nema nikakve veze ni sa zakonom, ni sa njegovim poslom. Ovo je ocena o jednoj instituciji apsolutno neprihvatljiva. Ima Poverenik obavezu da obaveštava javnost, kao što ima obavezu da obaveštava Narodnu skupštinu, ali izgleda da zaboravlja šta to znači, da obaveštava on Narodnu skupštinu, a ne nju da ocenjuje i ne njoj da diktira i ne njoj da naređuje, a ponajmanje da je vređa. Javnost treba da obaveštavao o onome što mu je osnovni posao, a ne šta on misli, kako može bolje da uvredi Agenciju za borbu protiv korupcije ili Tužilaštvo.

I ne sam njih, problem su i odnosi sa ministarstvima u sijaset prilika i to ne zbog toga što se neko ministarstvo dopada ili ne dopada da nešto čuje, nego zbog toga što opet nikakve to veze nema sa profesionalnim odnosom prema poslu.

Problem je uznemiravanje javnosti. Problem je kada se sebi dozvoli takav luksuz da vi izgovorite nešto poput ovoga. Ovo je njegova ocena o radu Vlade – nema ničeg strašnijeg od bahatog neznanja u akciji.

Dakle, Rodoljub Šabić je sebi dozvolio taj luksuz da na ovaj način komentariše Vladu. Vlada je bahato neznanje u akciji. Na potpitanje novinara, a uz neznanje pominjali ste i nemar, a i zle namere, da doda – da, u igri je kontinuirano svo troje. Kakve veze ima sa zakonom, kakve veze sa njegovim poslom ima da kaže da je Vlada primer, predstavnik bahatog neznanja, pa da to ne bude dovoljno, pa je to još i nemar i oličenje zlih namera. Zamislite, Vlada Srbije oličenje zlih namera. To je uradio 27.9.2018. godine.

Ovo je, još jednom, politika, nije zakon, nije zakon i nije profesionalan odnos. Obračun sa političkim strankama i političkim predstavnicima, nosiocima funkcija, toga tek ima koliko hoćete.

Šta kaže za ljude koji su pripadnici vladajuće stranke? Oni su na nivou prostih, svih argumenata lišeni, na nivou prostih.

Onog momenta kada se obračunavao sa tužilaštvom zbog toga što tužilaštvo pokušava uporno da stavi do znanja da ono što se nalazi u profesionalnom dosijeu pripadnika Vojske Srbije jeste zaštićena informacija i mora takva da ostane i takva je, valjda, u celom svetu, šta god ko mislio i koliko god se neko trudio da zaštiti ovaj ili onaj interes, znamo koga je, onih ljudi koji pokušavaju da natovare na pripadnike Vojske Srbije nekakav žig izvršilaca ratnih zločina.

Svako ima neki svoj interes da se različitim stvarima bavi, ali ne može da insistira preko Poverenika da mu se otvaraju vojni dosijei ljudi koji su časno nosili uniformu. Svaki put kada Poverenik traži tako nešto, a dobije od tužilaštva odgovor – ne možete to da tražite, on se na njih obruši, pa ih je nazivao, videli ste kako. A, onda kada kažu ljudi – ali, ne možeš tako da se odnosiš i ne možeš da insistiraš da se, na primer, objavi identitet tužioca koji obrađuje slučaj „Savamale“, jer time nekoga izlažeš opasnosti, onda on kaže – a, pa dobro, ko god to traži, on je tragikomičan, ko god tako kaže da ja nešto nisam u pravu i da ja nemam pravo, on je tragikomičan. Pa, kaže da je tragikomičan i predsednik Republike Aleksandar Vučić i predsednica Narodne skupštine.

Kakve veze ovo ima sa zakonom? Kakve veze ovo ima sa bilo kakvim profesionalnim odnosom prema svom poslu? To je, još jednom, politika.

Da je to politika, to ne mora da vam kaže niko od ljudi kojima se na ovaj i ovakav način bavio Rodoljub Šabić. To kažu oni ljudi koji su oduševljeni ovom vrstom njegovih nastupa i ovom vrstom njegovih ocena.

„Vreme“ od 2. juna 2016. godine, kaže Šabić – zbog tih i takvih navoda, zajedno sa Jankovićem, Zaštitnikom građana u to vreme, predstavlja bekovski par građanskog društva. Oni su ponosni na ovu vrstu aktivnosti i ovu vrstu odnosa prema institucijama i Narodne skupštine i predsednika Republike i različitih ministarstava i predstavnika političkih stranka, a pre svega SNS, ponosni ljudi i kažu – oni su naš bekovski par. Oni u naše ime i za naš groš pumpaju kampanju protiv države i posebno protiv ljudi koji su politički predstavnici SNS. Oni kažu – ovo je politika. A, ova dvojica nekako su pokušavali da od tih ocena pobegnu, ali nisu se, znate, baš mnogo branili, pa se to na kraju završavalo otvorenim učešćem u političkim aktivnostima.

Obračunavao se posebno sa narodnim poslanicima. Sve je apsolutno tačno što je rekao gospodin Rističević, apsolutno tačno. Za njega je dozvolio je sebi taj luksuz Šabić da izgovori da je lažljivi lupež. I to ne samo da je to izgovorio, nego je posle i potvrdio. Kaže – da, jesam, tačno je da sam nazvao Marijana Rističevića lažljivim lupežom. To nije bilo dovoljno, nego je onda rekao da je Aleksandar Martinović poltron i da mu ne treba verovati, jer nema, valjda, ljudskih kvaliteta.

Da li znate zašto, da se podsetimo svi zajedno? Zato što smo ukazivali na to da je milion i tri stotine pedeset hiljada dinara u tom trenutku bilo potrošeno na različita putovanja i to je bila istina. Onda se Šabić branio, vikao – ne, ne, nije istina, za mene je samo 500.000, a milion i 300, to je za celu instituciju, nisam ja jedan isto što i cela institucija.

Šta sad onda ispada? Nije Skupština samo ova sala ili jeste Skupština samo ova sala? Kada razmatraju skupštinski odbori, to radi Skupština ili ne radi? Kad putuje samo Šabić, to se računa ili kad putuju svi zajedno? Ali, da je iznos tačan u dinar, pa priznali su i on i ovi koji su uzeli da ga brane. Mnogo su ga dobro i uspešno odbranili, moram da priznam. „N1“, Beograd, 27.9. kaže – u stvari, jeste taj novac, ali nije na njegovo ime. Sam Šabić se na to nadovezuje i kaže – to je smešno, to što sam ja potrošio, kaže on. Priznaje za sebe 500 i nešto hiljada dinara, par hiljada evra. Kaže – to što sam ja potrošio, to je nekoliko puta manje u odnosu na ono što svaki narodni poslanik potroši na nivou jedne godine za službena putovanja.

E sad, dame i gospodo narodni poslanici, razmislite vi svako za sebe, da li se vi osećate kao neko ko, tako kaže Šabić, potroši svake godine nešto što je red veličine desetak ili desetine hiljada evra? Znači, da bi ovih njegovih par hiljada koje sam sebi priznaje bilo nekoliko puta veće, vi potrošite svake godine desetine hiljada evra na službena putovanja. Svako od vas zna da li je to tačno ili nije. Ima li to nekog smisla? Ima li ovo nekog smisla?

Opet, kakve to veze ima sa poslom, kakve to veze ima sa profesionalnim odnosom ili odnosom prema institucijama? Ovo je apsolutno čista politika, pored toga što je brutalna laž.

Kada Šabić kaže – nije u redu da se govori da neko troši više nego što zaista troši, a tada brani sebe. Kaže - nije u redu zato što se time crta meta na čelo čoveka. Kad neko to pročita, kaže dalje Šabić, on bi mogao da dođe i da ispali metak. Šta onda znači ovo, na ovaj način optuživati narodne poslanike? Šta onda ovo znači? Jel onda onaj ko ovo kaže želi da se njima tako nešto dogodi? Apsolutno odbijam da prihvatim da je tako, ali ovo je sve samo ne ozbiljan i odgovoran odnos prema poslu.

Kad smo kod tih troškova za koje se ispostavilo da su apsolutno tačni, ovaj izveštaj koji smo mi dobili obrađuje celu godinu i ovaj izveštaj kad se okrene tabela koja prikazuje troškove, ja sam eto baš poželeo da vidim šta bi sa tih milion i 300.000 dinara.

Ovaj izveštaj kaže – od sredstava budžeta, troškovi putovanja dva miliona i 118.000 dinara. Znači, ne da je tačno, nego još i više, dva miliona i 118.000 dinara iz budžeta. Od stranih donacija nije se putovalo, ali jeste od neutrošenih sredstava iz prethodne godine još 370.000.

Šta je ko slagao ovde? I ima li pravo da zbog toga što mu se ne dopada ovo stanje koje je sam stavio u izveštaj i poslao Narodnoj skupštini neko da kaže – ma vi ste poslanici lažljivi lupeži i poltrončine i vi trošite mnogo više nego ja? Ko je potrošio od narodnih poslanika mnogo puta više od ovoga što sam sad pročitao za jednu godinu?

Kad pričamo o tim sredstvima, ocenio je tada kao apsolutno neprihvatljivo što su ukazivali narodni poslanici da je trošak za tu vrstu plasiranja političkih poruka od 200.000 dinara za kojekakve konferencije za štampu neprihvatljiv, i kaže – nemate vi pravo da to komentarišete, nije to tako. Ja opet uzmem ovaj izveštaj za 2018. godinu i pokušavam da vidim koliko se zapravo troši na slične svrhe. Ovde kaže – usluge informisanja milion i 176.000 dinara. Pa, jel to manje od 200.000 dinara? Milion i 176.000 dinara, ne bih rekao da je manje.

Nije realizovan celokupni budžet. Mi smo i danas slušali kako muku muči Poverenik zato što nema dovoljno sredstava ili ljudi, a sve mu je odobravao nadležni skupštinski odbor. Ali, kaže – muku muči, nema dovoljno kapaciteta, sredstava. Jel ovde piše – nije realizovan budžet, nisu utrošena sredstva, pa ni za plate nisu utrošena sredstva? I što se nabavlja najskuplja, najmodernija moguća tehnika, u to neću da ulazim. Neka se kupi najbolje moguće, služiće instituciji, nije to ničije privatno i koristiće ga, ja se nadam, ljudi za dobre i pametne stvari.

Sve hoću da razumem, i servere koji su vredni po par hiljada evra i rutere, ništa neću da komentarišem od toga, ali jednu stvar ne mogu da razumem i to bih mnogo voleo da mi neko objasni – kako i na koji način se objašnjava kupovina telefona „Epl ajfon“ crni, 180.000 dinara? Kakve to veze ima sa poslom? Šta to nije mogao na bilo kom drugom telefonu da uradi Poverenik ili neko ko radi kod Poverenika?

(Predsedavajući: Zahvaljujem.)

Samo, molim vas, još par sekundi, da završim.

Dakle, to ne razumem. Čemu služi taj telefon? Kakvo je opravdanje za 180.000 dinara za ovako nešto? Na kraju, gde je ovo sad? Kome ovo služi i za šta to, a da je vezano za posao Poverenika?

Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj čovek je sebi dozvolio i taj luksuz da kaže – Srbija se nalazi na crnoj listi FATF i zbog toga nam prete sankcije. Tu vrstu političarenja sebi je, koliko ja znam, u ovoj zemlji dozvolio još samo Vuk Jeremić, još samo Vuk Jeremić je to tim rečima izgovarao. Onaj koji se juče, prekjuče, videli ste to, hvalio i cerekao šta je sve radio Srbiji i Crnoj Gori. To je isto izgovori o Šabić. Kada sve to uzmete, vi ne možete da ne kažete – pa, to je politika.

Završava se ova naša priča osvrtom na ovu fotografiju i stanje da nije od ovoga, naravno, bilo ništa, kao ni od ovih silnih uvreda i optužbi. Na kraju je Šabić sam rekao – neću ja da se odričem politike. Ništa nam novo nije rekao. Ići će da se bavi, kako reče, advokaturom. Da sve dolazi na pravo mesto i da ta vrsta politike ne može bez odgovarajućeg društva, na kraju nas je obavestio, kako drugačije, nego opet, preko Tvitera. On je danas davalac advokatskih usluga organizaciji CRTA, čiji lider, direktor, kako oni to zovu, evo ga ovde, stoji lepo rame uz rame sa Boškom Obradovićem, Vukom Jeremićem, Đilas Draganom ispred predsedništva kada su lomili ogradu, a onda jurišali na zgradu predsedništva, tada se obračunavali sa policijom. Dakle, to je ta vrsta društva.

Ako je to tako, neka je tako, bar da se više nikakvog skrivanja ne igramo. Onaj ko hoće da se bavi politikom i ko hoće da se sa nama bar politički obračunava, slobodno nek to radi, ali nek se ne krije iza bilo koje institucije, neka ne pokušava da sebe predstavlja bilo kakvu žrtvu, a ponajmanje da se ne pita, kako reče to Šabić, šta su uradili sa njegovim gradom. Ako ga stvarno zanima, kod skupštinskog obezbeđenja ću da ostavim ovaj materijal u kome lepo piše šta se radi sa Beogradom, kako se razvija, kako napreduje, pa ako ga zanima da se sadržajem upozna, pronaći će da se Beograd baš kao i Srbija razvija, da Beograd baš kao i Srbija napreduje, da mi izgrađujemo svoju državu kao što izgrađujemo svoje institucije. Baš zato što nam je stalo da ih na taj način izgrađujemo i o ovome ćemo da se staramo na pravi način, a to znači, kao što ste čuli, sigurno i razumeli jako dobro, sve suprotno od onoga što je radio Šabić. Hvala vam.
Hvala.

Gospođo Mandić, drago mi je što ste se uključili u ovu raspravu. Moram da vam kažem, nije mi drago zbog načina na koji ste to uradili maločas kada ste sa mnom polemisali, dakle ja sam to pitanje pokrenuo, da li jesu ili nisu Izveštaji koje je dostavljao Poverenik Narodnoj skupštini bili raspravljani u Narodnoj skupštini? To je pitanje.

Počeli ste odgovor rečima – nije tako, navedeno u našem Izveštaju. Nismo mi to zamerili, nego smo zamerili da nije raspravljano u Plenumu. Pa ste rekli da nisam dobro pročitao i da ćete pročitati vi. I niste pročitali iz dva ili tri pokušaja precizno, ali ste se vraćali na taj tekst, pa na kraju zaključili, sada ću da vam kažem šta ste vi izgovorili, čime ste zaključili kako stvari stoje - od 2014. godine do 2017. godine, nisu uopšte raspravljani ti Izveštaji u Narodnoj skupštini, ni na Odborima, ni u Plenumu. To je bio vaš zaključak. Znači, još jednom i ja ću sada vaš Izveštaj da čitam, ako imate tekst slobodno pratite da ja nešto ne pogrešim slučajno.

Strana 8. sekcija 2. prvi pasus, ja sam rekao, to je ovo boldovano, podebljano da se dobro vidi. Ta rečenica u vašem Izveštaju glasi ovako – Narodna skupština razmatrala je u Plenumu samo tri Izveštaja u Plenumu, samo tri Izveštaja Poverenika, 2010, 2012, 2013. godine, što znači da u poslednje četiri godine, 2014. do 2017. godine Izveštaji Poverenika nisu bili predmet razmatranja u Narodnoj skupštini. Tačka.

To je cela rečenica. Ja na to kažem – neistina. Ja kažem neistina, jer jesu bili razmatrani na Odborima Narodne skupštine. Jesu, gospođo Mandić vi kažete da jesu, vi kažete da je tačno što ja govorim sada. Na istoj ovoj strani osam, idite slobodno na dno strane, jer vidite kako vam glasi fusnota 3. sada ću i to da vam pročitam, celo.

Izveštaj za 2014. godinu, razmatrali su Odbor za pravosuđe, državnu upravu i lokalnu samoupravu, Odbor Narodne skupštine, Odbor za kulturu i informisanje, drugi Odbor Narodne skupštine, Odbor za ljudska i manjinska prava i ravnopravnost polova, treći Odbor Narodne skupštine. Tri Odbora su razmatrala Izveštaj za 2014. godinu, to piše u vašem Izveštaju. Ovo, što ja kažem da su neistine i da je to lično tvrdio Šabić, po raznim medijima u više navrata, to jesu njegove reči i ja kažem - ovo ja vidim kao njegov rukopis. Ali, tačno je, vi ste potpisali ovaj Izveštaj o kome mi pričamo sada. Dakle, ovo je nešto oko čega mi treba da se razumemo. Ajmo dalje.

Izveštaj Poverenika za 2015. godinu. Dakle, ista ova strana, isto mesto na koje sam ukazao, razmatrali su Odbor za pravosuđe državnu upravu i lokalnu samoupravu. Jel to Odbor Narodne skupštine? Jeste i dalje, i 2015. godine, kao što je bio 2014. godine, kao što je i danas, Odbor za ljudska i manjinska prava i ravnopravnost polova, da li je to Odbor Narodne skupštine, i 2014 i 2015. i koju god hoćete godine, pa evo i ove 2019. godine?

Izveštaj Poverenika za 2016. godinu razmatrao je samo, verovatno je to malo za vas, ali Odbor za ljudska i manjinska prava i ravnopravnost polova, a 2017. godinu, opet samo Odbor za pravosuđe državnu upravu i lokalnu samoupravu. Samo ili ne samo, Odbor Narodne skupštine, 2014, 2015, 2016, 2017. godina, i na sve to da dobijemo mi kao narodni poslanici rečenicu – ne, nisu razmatrali ni Odbori ni Plenum. Ovo je vaš Izveštaj.

Pre svega, ja hoću vama da pružim priliku da se ispravite, da kažete lepo, pošteno da čuju svi građani Srbije koji ovaj prenos prate, šta je istina. Samo jedna može biti i mi svi znamo da jesu svi ovi Odbori ovako kako ste vi napisali razmatrali taj Izveštaj.

Ja vam kažem, to znači da jeste Narodna skupština o tome odlučivala. To znači to. Ja vama hoću da pružim priliku da vi sada kažete - jeste tako je ili da kažete da ste nešto pogrešili kada ste ovaj Izveštaj ovde pisali.

Ne može biti tačno jedno, drugo, treće i peto i sve u isto vreme. Dakle, Narodna skupština jeste to razmatrala i jesu to radna tela Narodne skupštine.

Druga stvar, mi smo postavili ovde pitanja - zašto se nekim temama nije bavio Rodoljub Šabić? I, dobili odgovor – nije, zato što on može da se bavi nekom temom. To ste nam vi sada kazali. Samo ako neki zainteresovani građanin tu temu pokrene, samo tako i isključivo tako. I ne može da pita ništa što mi smatramo važnijim ni za državu ni za njene institucije, ni za predsednika Republike, ako to nije pokrenuo niko kao temu, kao zainteresovani građanin.

E, sad mene zanima, pošto je Rodoljub Šabić nastupao sa pozicija poverenika 15. novembra 2018. godine, tada je i dalje bio na funkciji, jel tako? Imam ja ovakvih pitanja više, ali ajmo jedno po jedno, jer hoću da ovo razjasnimo.

U intervjuu za "Vreme" on daje sledeći komentar, preporuke GREKO i tzv. kako je on to rekao - crna lista FATF nije istina da je Srbija na bilo kakvoj crnoj listi FATF, u bilo kom trenutku, ali on o tome priča i kaže - to je upozorenje. Dakle, to što se nešto Srbiji prebacuje, zamera, to je upozorenje takvog intenziteta da, čak ni sankcije nisu isključene.

Dakle, ja sam ovo nazvao običnim političarenjem. Ja sam samo još Vuka Jeremića čuo da kaže - Srbija je na crnoj listi FATF i zato će nema uvesti sankcije. Mi svi znamo šta to znači, itd. Videli smo 1990. godine, i kako izgleda živeti pod sankcijama.

Dakle, samo tog čoveka sam čuo, nikog više da je sebi dozvolio tu vrstu luksuza da ovakve stvari izgovara i da na taj način plaši narod. I, ja kažem, evo ja vidim takve reči od strane Rodoljuba Šabića, i ako vi nama kažete da su zainteresovani građani ti koji iniciraju teme i da samo kad zainteresovani građani neku temu pokrenu, mene zanima da li vi imate na bilo koji način evidentirano da je neki zainteresovani građanin tražio od Rodoljuba Šabića da on da svoje mišljenje o lisi FATF, da ga karakteriše na taj način. I, odakle, ja to posebno ne razumem, odakle ideja Rodoljubu Šabiću da on ocenjuje da li Srbiji preti ili ne preti ekonomski embargo, jel to proističe iz ovog zakona koji reguliše čime se on bavi kao poverenik? Ne bih rekao. Da li to ima neke veze sa njegovom nadležnostima, stručnošću, bilo čim? Ne bih rekao.

Za ovo sam rekao, ovo je čista politika. Mene zanima, pored ovoga što sam zamolio da mi odgovorite za istinu, jesu li ili nisu odbori razmatrali vaše izveštaje i 2014, 2015, 2016 i 2017. godine? Dakle, da li je slagao Šabić kada tvrdi da Skupština nije o tome odlučivala, da se nije izjasnila? Da mi, takođe kažete koji tačno član zakona koji reguliše rad Poverenika daje njemu pravo da on ocenjuje da li Srbiji prete ili ne prete sankcije? Da na taj način plaši narod, iako to kao tema rezultat nekog zvaničnog obraćanja zainteresovanog građanina, molim vas da nas sve upoznate sa tim kada se to i na koji način dogodilo. Rekao bih da odgovor znam unapred i malo mi je važnije da čujem odgovor na to pitanje, nego na ono pitanje zašto "IPhone X" od 180.000 dinara, ali ako nađemo vremena, ne bi bilo loše i na to da potražimo, bar neku vrstu odgovora, ja bih vam bio zahvalan.
Hvala, još jednom.

(Vjerica Radeta: Da li je to replika zbog telefona?)

Nije, gospođo Radeta, usko vezano za ovo što ste vi govorili, nego za odgovore koje sam dobio malopre od gospođe Mandić.

Nekoliko stvari. Prvo ste, gospođo Mandić, potvrdili moje reči, je li tako, kada sam pročitao ovde? Na kojim je odborima sve razmatran izveštaj Poverenika 2014, 2015, 2016. i 2017. godine, vi ste potvrdili da sam dobar podatak dao, između ostalog to je podatak koji se nalazi u vašem izveštaju.

Smatram da smo time rešili svaku nedoumicu na temu da li jeste ili nije raspravljano o tom Izveštaju. Ja sam reagovao, da vas podsetim, zato što ste vi rekli – nije bilo ni na odborima, ni u plenumu. Verujem da je tu reč o zabuni.

Dakle, utvrdili smo definitivno kako stvari stoje. Jeste raspravljano na odborima. Gospođo Mandić, to dakle znači da jeste raspravljano u Narodnoj skupštini. Da li se oko toga razumemo? Odbori su radna tela Narodne skupštine. Da dođe u odborsku salu na sednicu odbora da raspravlja o svom izveštaju, gospodin Šabić je dolazio u Dom Narodne skupštine u odborsku salu u Domu Narodne skupštine, pred radno telo Narodne skupštine, kojim predsedava neki od narodnih poslanika, čiji su članovi i zamenici članova narodni poslanici, kojima se i obratio onda kada je Izveštaj poslao u Narodnu skupštinu. E, zato ti ljudi i raspravljaju o tom izveštaju i o tom izveštaju raspravljaju svi drugi zainteresovani narodni poslanici, i o tom i o svakom drugom. Isto ovako kao što mi radimo danas, samo je prostorija veća, postavljaju pitanja, kaže sa čim se ne slažu, kaže dodatno obrazloženje.

To je Narodna skupština i sve se to radi javno. Ako je suština brige Šabiću bila da li će ili neće javnost moći da pročita ili čuje ili sazna za njegove ocene koje su, još jednom, ponavljam, u zaprepašćujućoj meri političke i u zaprepašćujućem broju političke. To je sve Narodna skupština i javnost sve to zna i uvek bude puno novinara razno-raznih, recimo i ovih koji su mu hvalospeve pisali. Šta je sada tu sporno? Onome što sam ja reagovao to je pitanje odnosa Poverenika prema Narodnoj skupštini. Kada Poverenik kaže, a on je mnogo puta govorio – nije Narodna skupština raspravljala o mojim izveštajima, mi na to moramo da reagujemo. Kad se to nađe u izveštaju koji, zamislite sada, Narodnoj skupštini pošaljete, piše - nije Narodna skupština raspravljala. Izvinite, mi na to moramo da reagujemo. To je pitanje elementarnog poštovanja.

Na kraju ko koga bira. Da li Narodna skupština bira tog poverenika? Da li toj Narodnoj skupštini Poverenik izveštaje podnosi ili obrnuto? Da li on komanduje Narodnoj skupštini i kaže – sad morate da stavite na plenum, jer ja nisam zadovoljan i pri tom slažem, niste ni raspravljali o njemu. Jesmo, ali hoće on malo drugačije. Ja sam u svom uvodnom izlaganju danas rekao – to nikakvog smisla nema, pošto ste ponudili izvinjenje. Za nešto treba da se čuje izvinjenje Narodnoj skupštini, treba zbog tog odnosa, zbog potrebe da se istina govori i da se pokaže odgovarajuće poštovanje.

Zbog tog odnosa, verovatno smo mi u sijasetu prilika do sada slušali upravo strane, pa evo, Evropske komisije ili drugih ljudi koji su predstavnici EU na bilo koji način. Zašto vi ne raspravljate u Narodnoj skupštini? Svaki put ja ne mogu da se čudu načudim kako ljudima da objašnjavamo svaki put isto. Pa, raspravljamo. Da li je bilo prošle godine na Odboru? Sad je meni jasno, onda neko dođe i kaže – e znate šta, oni ne raspravljaju o mom izveštaju i niko ne bi mogao da pretpostavi da taj čovek tako flagrantno neistine izgovara. Izgleda je u tome razlog nekih šumova ne vezi i nerazumevanja koje mi imamo.

Dakle, za to činjenično stanje koje smo sad mi utvrdili ovde, koje ste vi potvrdili, ja smatram treba da se čuje jedno izvinjenje Narodnoj skupštini, mnogo važnije izvinjenje građanima. Dakle, u njihovom interesu treba da radimo i mi i Poverenik koga bira Narodna skupština, kao i onaj Zaštitnik građana koga bira Narodna skupština i koga god hoćete drugog.

Ti građani su slušali teške neistine, brutalne neistine i uvrede i Narodna skupština, kada pričamo o odnosu prema njoj, zaslužuje izvinjenje zbog toga što sebi da za pravo Šabić da komentariše da li odbor sme ili ne sme da usvoji neki amandman, da li treba ovoliko ili onoliko da raspravlja o nekom amandmanu?

To se u ovom Izveštaju nalazi, o ovom o kom mi raspravljamo na ovoj sednici danas. Neću ja čuti odgovor razuman i razložan odakle mu pravo da na taj način postupa jer svi znamo, i vi i mi znamo, da se u zakonu to pravo ne nalazi, da to nije nešto što se može smatrati profesionalnim odnosom, to je hir, to je lični stav, ali to je još jenom, ne prihvatljivo. Da li treba Narodna skupština, pitam, da prima naređenja od Šabića, ili kako god se prezivao Poverenik? Odgovor je jasan, naravno da ne. Odakle ovakav odnos? Odakle ocena da nije dobra saradnja ili odnos sa Narodnom skupštinom? Pitam lepo, pitam još jednom, da li je tačno ili nije tačno da je Administrativni odbor svaki put izašao u susret onome što je tražio Poverenik na temu vaših kadrovskih potreba? Kaže - jeste, ali to nema nikakvog efekta ili koju ste formulaciju upotrebili pošto volimo danas da čitamo stvari precizno, ali bez praktičnog značaja.

Dakle, donesu ljudi odluku koju ste tražili, vi kažete - Dobro, ali to je bez značaja. Ja mislim da je ovo neprihvatljiv odnos. Još jednom, ako pričamo o tome kakav odnos treba da gajimo i šta zaslužuje, zahteva izvinjenje.

Drugo, da se na taj način korektan odnos naše strane vrati da predsednik Administrativnog odbora čuje od tog Šabića - "ti si đubre lažljivo" ili poslanik Rističević. To su verovatno stvari za koje bi izvinjenje, a morao da uputi, pre svega, sam Šabić lično. Ja ne očekujem od vas da to uradite umesto njega. On lično, danas umesto njega verovatno ona njegova nevladina organizacija za koju sada radi ili neko od ovih koji sa rukovodstvom te organizacije zajednički mitinguju, Tadić, Đilas, Jeremić, Obradović, nije važno. Možda oni pre, nego vi, treba da govore o toj vrsti kulture i jezika svog kooperanta, partnera.

Ono što se tiče odnosa institucije prema instituciji, to je stvar koju mi treba da raspravimo danas.

Što se pitanja da se izvinjenja upute onima koju su uvređeni i koje se lagalo, to je pre svega pitanje izvinjenja javnosti. Telefon, gospođo Radeta, ja sam i pomenuo, zato što se on nalazi u ovom Izveštaju. Kad se on nalazi u ovom Izveštaju među onim sredstvima koja su nabavljena iz budžeta, to onda znači nije kupljeno za privatan novac, ni Šabiću, ni bilo kome drugom.

To je ustanova, institucija, kancelarija, služba platila od onih para koje su iz budžeta dobijene, o kojima je odlučivala, opet, ova Narodna skupština i to je narodni novac.

Kada ja kažem da ne mogu da razumem da se u isto vreme žale da kao nemaju dovoljno razumevanja od strane Narodne skupština i odbora, koji im sve odobrava, a vraćaju mu tako što ih vređaju na najodvratniji mogući način. Sve se odobrava, svuda se izlazi u susret, a oni kažu - ali mi nemamo dovoljno i neko nas ovde neće da shvati, neće da podrži itd, a onda potroše 180 hiljada dinara na jedan telefon.

Ja nisam mogao da ne pitam čekajte, ljudi, a zašto? Evo, neka znamo da je ostao taj telefon u kancelariji, neka ga sada koristi neko drugi ili niko, nije važno, neka je tamo, sve je to uredu, moje je pitanje bilo zašto uopšte 180 hiljada dinara za telefon jedan?

Nisam se ja hvalio ovim, gospođo Radeta. Ja samo ne krijem da ovo imam, koristim i da odlično radi. Ja ne razumem zašto ovakav jedan telefon ili sličan nije mogao da upotrebi Šabić ili ko god, nego je, umesto toga, morao 180 hiljada dinara narodnih para da potroši i onda kaže - nemamo dovoljno para za osnovne potrebe, niko nas ne razume i uskraćuju nam se sredstva? Zašto ne ovakav jedan ili sličan?

Bilo je i boljih od ovoga, nije sporno, ali telefon je telefon. Kakve veze sa poslom Poverenika ima potreba da se ima najnoviji mogući telefon od 180 hiljada dinara? Moguće da od te plate, za koju kažete da je skromna, je mogao da se kupi isti takav, ali nije. Nije i iz budžeta je to plaćeno. Otuda moje pitanje.

Da li za to treba neko da uputi izvinjenje? Možda samo ako sledeći put ponovo kaže - mi nemamo dovoljno para. Ne možete da kažete da nemamo dovoljno para, a na ovakve stvari da se troši.

Još jednom, ja nisam čuo zbog čega se troše? Šta je razlog? Da li je postojao neki posao vezan usko za ono što treba da obavi iz svog delokruga Poverenik i mogao je samo tako, tim telefonom? Bojim se da znamo odgovor svi.

Što se tiče različitih potpuno neprimerenih ocena, koje sam ja nazivao političarenjem i nastaviću to da radim iz očiglednih razloga, moje pitanje direktno je bilo - da li zainteresovani građanin treba da pokrene temu da bi se Šabić sa njom bavio? Tako sam ja razumeo prethodno obrazloženje. Sada kažete ne, verovatno je saznao na ovaj ili onaj način, citiram vas, Šabić, pa je reagovao po službenoj dužnosti, kada su te neke zanimljive teme u pitanju. Saznao na ovaj ili onaj način, pa reagovao po službenoj dužnosti?

Kada kaže da nam prete sankcije, kakva je to službena dužnost, kakva je to služba, kakve to veze ima sa bilo kakvim ozbiljnim poslom? Nema tu ni službe, ni dužnosti, a da ima veze sa zakonom i sa onim što zaista jeste posao Poverenika.

Znamo svi, nije ga nikakav građanin zainteresovao, niti je on to saznao na ovaj ili onaj način, čovek se bavio političkom kampanjom i davao političke izjave koje hajde što su potpuno neumesne i potpuno u rangu koještarija… Da li su nama uvedene sankcije? Evo, hajde da li neko zna da li u prethodnih godinu dana bilo nekog embarga protiv Srbije? Odgovor potpuno očigledan. Mi smo i govorili pre godinu dana - nemojte da plašite ljude tim stvarima, govorili ovim drugima, ovim Jeremićima, koje smo pomenuli malo pre. Znate već o kakvim je ljudima reč i kako su se sve lepo hvalili, kako su se iživljavali nad Srbijom i kako im je lepo bilo, ali taj nivo diletantizma u politici stoji iz reči - e sada ćemo mi da dobijemo sankcije. Ja kada tako nešto vidim da dolazi iz usta Poverenika, ja ne mogu da ne zapitam šta je ovo, odakle ovo?

Dakle, nema obrazloženja i ako treba da se uputi izvinjenje, još jednom, građanima zbog toga što ih je neko plašio, a Šabić ih je ovim plašio, to izvinjenje treba da se čuje. Ako o izvinjenjima pričamo.

Znate kome još? Svima drugima koji su trpeli uvrede koje sam vam danas citirao - i Agenciji za borbu protiv korupcije, čuli ste uvrede, različitim ministarstvima, Vladi, predsedniku Republike Aleksandru Vučiću, predsednici Narodne skupštine, gospođi Gojković. Sve su vam to bile situacije koje predstavljaju Šabića u svojstvu čoveka koji nastupa sa pozicije Poverenika. Svuda je među tim intervjuima, izjavama itd. bio predstavljen kao Poverenik. U tom svojstvu, u tom kapacitetu on ovakve stvari izgovara? Pa, onda ta izvinjenja treba uputiti.

Ja neću da vas pitam koji se to zainteresovani građanin javio, pa je na taj način primorao Šabića da reaguje po službenoj dužnosti i da kaže na temu Vlade Srbije da nema ničeg strašnijeg od bahatog neznanja u akciji, to vam je Vlada Srbije. Znači, Vladu Srbije da nazove bahatim neznanjem u akciji, pa onda još to u dodatnom odgovoru na pitanje novinara produbi na nemar i zle namere.

Da neko sebi dozvoli da kaže – Vlada Srbije je bahata u neznanju i ima zle namere i nemarna je, to je direktna uvreda. To nema nikakve veze sa službenom dužnošću, to nema nikakve veze sa zakonom, niti sa zainteresovanim građanima. Za te stvari izvinjenje mora da se uputi. S obzirom da je to činio u ime institucije koju ovde danas predstavljate vi, vi razmislite ima li potrebe da vi u tom smeru reagujete. On bi svakako morao lično.

Što se tiče odnosa prema građanima i ministarstvima, jeste li ili nije Šabić, takođe u periodu dok je bio na funkciji, 25. novembar 2016. godine, gledam reči koje je razmenio sa Ministarstvom građevinarstva. Dakle, da li jeste ili nije opet građane plašio, javnost uznemirio pričama da postoje sporne stvari i mogućnosti zloupotrebe u Zakonu o stanovanju za koji je prethodno dao saglasnost i zbog toga reagovalo ministarstvo i reklo – ovo je nekorektno?

Izjasnili ste se pozitivno i onda naknadno izašli u javnost, a ne nama se obratili sa pričom – ovde su moguće zloupotrebe, da se ljude uznemire, uskomešaju, šta li, verovatno da slično reaguju kao što se očekivalo da će neko reagovati kada vidi onu fotografiju, da vam je ne podižem ponovo – razbijeno lice, krv ide niz obraz, insinuacija da je neko nekog napao, neku štetu napravio, Beograd uništio, na čoveka nasrnuo. Dakle, da li se takva vrsta reakcije javnosti očekuje i prvi i drugi put?

Ministarstvo građevine nije zaslužilo tu vrstu tretmana, ja mislim, i zbog toga, ako pričamo o tome kome treba uputiti izvinjenje i zbog čega, mislim, recimo, ovom ministarstvu zbog ovoga u ovom slučaju.

Ja ću vam dati možda još dva, tri primera, jer nema smisla da mi ceo dan pričamo o ovome, jer ovoga toliko ima. Toliko ima da mi zaista možemo čitav dan na to da utrošimo, ali, recimo, Ministarstvu odbrane. Ministarstvu odbrane takođe zato što je opet Šabić, samo ovo je bilo u maju 2018. godine, bukvalno reagovao službeno insinuacijom da će Ministarstvo odbrane zloupotrebljavati lične podatke ljudi sa njihovih privatnih mobilnih telefona. Sećate se toga? Dobili ste zvanično obrazloženje Ministarstva odbrane. Nikome to na pamet palo nije. Ne postoji bilo kakav logičan razlog zašto bi neko zbog toga što je bilo kakvu instrukciju u vidu naređenja pronašao ili bilo šta slično, mogao da zaključi - neko je hteo sada da zloupotrebljava privatne podatke ljudi, ali očigledno je i ovde namera bila da se uznemiri javnost, da se građanima pošalje poruka – e ovde se nešto strašno dešava, ja ću to da sprečim, ja, Poverenik lično.

Ako mislite da treba da se uputi izvinjenje nekoj instituciji, recimo, ovom ministarstvu bi trebalo zbog toga i takvog poteza.

Ministarstvo unutrašnjih poslova, da li je to bilo prošle godine, zbog tvrdnji da se policija pojavila na vratima Poverenika, da to predstavlja neku vrstu potpuno neprihvatljivog pritiska, da se ispostavi da policije nikakve uopšte bilo nije. Nikakve policije uopšte nije bilo, pripadnika MUP-a. Dakle, jedna gruba neistina koja opet treba da služi da se ta javnost uznemiri, opet da se pošalju propagandne poruke i to nije posao, to nije zakon, to nije institucija. To je, još jednom da znate, političarenje.

Ministarstvu unutrašnjih poslova treba se i zbog toga obratiti, sa molbom da se uvaži izvinjenje, ako već pitate kome treba.

Ministarstvo pravde. Ministarstvu pravde, kome je izgleda ponajviše bila upućena ona potpuno neukusna i neumesna konstatacija o nekom bahatom neznanju, a na temu zakona koji se pripremao i za koji je Šabić bio zainteresovan veoma lično. Želeo je da njegov predlog, možda su i drugi iz kancelarije vaše u tome učestvovali, ne znam, u pripremi tog predloga, ali da njegov predlog, tako kako ga je on napisao, bude usvojen u Skupštini. Ništa drugo da ne dolazi u obzir. I zbog toga Ministarstvo pravde koje se bavilo pripremom predloga, prošli ljudi kao bosi po trnju.

Slušajte sad ovo. Da li je tačno ili nije tačno da je Šabić dobio od tog Ministarstva pravde poziv, kulturno, ljubazno, kako dolikuje i kako priliči, da bude član radne grupe, da učestvuje u radu Radne grupe za izradu Nacrta zakona o zaštiti podataka o ličnosti, da na taj način, ako želi, da svoj doprinos, iznese ideje, kaže sve što mu je na srcu, a da je on to odbio, rekavši – to bi bio sukob interesa? Bio bi sukob interesa da ja u tome učestvujem, s obzirom da sam ja Poverenik?

Sad, pazite ovo, napada se ministarstvo zbog toga što nije usvojilo onaj predlog koji je on napravio, kako ga je on napisao, a to onda nije sukob interesa kada on napravi ceo predlog, a pri tom, nećeš da budeš član radne grupe zato što ti ne pada na pamet, ispod ti je nivoa, zaboga, da sa drugim ljudima tu nešto deliš posao i da se još neko pita pored tebe, da ti još nečije mišljenje moraš da uvažiš ili da neko odlučuje o tvom, jer je to sukob interesa, a nije kada napišeš sam sve.

Ta vrsta opet medijskog obračuna sa Ministarstvom pravde preko medija zaslužuje, ako već se nudi neko izvinjenje, zaslužuje jedno - izvinite. Nije to bilo korektno, nije to imalo smisla. Neću da vas pozivam da se izvinjavate EU, mada vidim da je Šabić oštro reagovao i bio vrlo nezadovoljan i zbog činjenica da je EU, odnosno one institucije koje su se angažovale prilikom pripreme ovog predloga zakona o kome sam pričao pre par sekundi, na kraju dala saglasnost, odnosno rekla da podržava da se ono što je bilo pripremljeno kao finalna verzija na kraju i nađe u ovom plenumu za kojim je očigledno neko čeznuo, smatrajući ga ne znam kakvom pozornicom, mada vidi se kako na ovoj pozornici, ako je pozornicom smatraju, može da se prođe kada se ovakvim izveštajima i ovakvim stvarima i sadržajima bave. Ali, i oni su prošli loše i za njih je rekao da su ne znam kakvi, razočarani itd.

Pošto vidim da nestrpljenje dostiže određeni nivo, možda je vreme za predah. Ja sam hteo da na samom kraju kažem sledeće – nama je u interesu da gradimo ozbiljne institucije. Nama je u interesu da ono što predstavlja dobar interes naroda podržimo sa svoje strane i kao što smo činili, omogućivši da svi neophodni traženi kapaciteti budu obezbeđeni, kao što smo činili svaki put kada je bilo kakva pomoć Narodne skupštine tražena da u susret izađemo, tako mi hoćemo da imamo instituciju, dakle, Poverenika za informacije od javnog značaja podataka o ličnosti, koja propisno, kvalitetno, visoko-profesionalno obavlja svoj posao. I sa njom mi apsolutno hoćemo da imamo dobru komunikaciju, da sarađujemo na najbolji mogući način.

Pre vas, u prethodne dve nedelje kroz ovu salu prošli su predstavnici različitih nezavisnih institucija, organa, tela. I bilo nam je važno da od svakoga od njih čujemo kakvu su saradnju imali sa Narodnom skupštinom. Nama je do dobrog razumevanja stalo, jer je reč o zajedničkom poslu, o poslu koji predstavlja dobrobit građana Srbije. To hoćemo da radimo, to hoćemo da u našoj zemlji stvorimo i zbog toga mi ove stvari kritikujemo.

Naša je obaveza da privatni interes zaustavimo da dominira nad onim što treba da bude interes građana, da političarenje u instituciji koja treba da bude sve samo ne politička, zaustavimo jer je to suprotno interesu građana, a i zakonu, ako ćemo o zakonu da govorimo.

Na kraju krajeva, da li će se zbog takve vrste našeg odnosa naljutiti neki Fond za humanitarno pravo, neki Krikovi, Birnovi, Birodi, da li će teškog srca pogođeni da ostanu Vuk Jeremić, sa svojom ekipom koja je, znate već šta radila Srbiji i Crnoj Gori, Dragan Đilas sa njegovih 500 miliona evra po prepunim džepovima i računima firmi i ovi ostali, to nas apsolutno ne zanima i ne pogađa. Mogu oni za sebe da misle koliko god hoće da su neka vrhunska elita, da su od nas deset puta lepši, bolji, pametniji, pa zbog toga nešto više vrede. Nas takvi nikada nisu plašili, nas takvi nikada obeshrabrili nisu. I zbog toga ćete sa naše strane uvek da sretnete samo odlučnost i jedno uporno insistiranje da se poštuje zakon, da rade institucije, da se čuva interes ovog naroda, ovog naroda kom valjda svi pripadamo, bez obzira koliko neko sebe smatrao vrednijim i boljim od nas koje smatra krezubim sendvičarima i znate već to sve na pamet, samo zbog toga što, eto, on je tako rešio, pa sam smatra ili možda zbog toga što ima 20 ili 30 puta skuplji mobilni telefon nego mi. Hvala lepo.
Evo, na samom kraju današnje rasprave, bar u ovom delu koji se odnosi na prijave za reč, moram da vam kažem da zanimljive komentare dobijamo od ovih medija, koji, po pravilu, zastupaju one interese o kojima ste danas govorili vi, uvažene kolege narodni poslanici, a koji ne mogu baš da se poistovete sa interesima države Srbije, naprotiv.

Vidim da je upravo jedna od udarnih vesti na Televiziji N1 da je predstavnik Šer fondacije Krivokapić izjavio da danas nije imao ko da brani ovaj izveštaj, da danas nije imao ko da obrazloži stavove Rodoljuba Šabića, odnosno Poverenika.

Eto, gospođo Mandić, vi danas, Bogu hvala, živi i zdravi ovde odgovarate na pitanja, dajete svoje procene, tumačenja, dodatna objašnjenja, a oni ljudi kažu nema nikoga da sučeli stavove sa nama narodnim poslanicima.

Inače, reč je o ljudima koji dolaze iz kruga potpisnika onog, moram da kažem, genijalnog zajedničkog saopštenja, da ne sme da se dozvoli da jedan odbor u Narodnoj skupštini, zamislite, glasanjem donosi odluku na temu koga će podržati za narednog Poverenika. Zamislite, glasanje, demokratsko glasanje i javno na odboru od strane narodnih poslanika, to je neprihvatljivo? To vam je slika i prilika onog stava pristupa te tzv. samoproglašene i umišljene elite.

Dakle, ne mogu predstavnici naroda, ne može ni sam narod da govori šta i kako smatra da treba i ne može da se donosi odluka kada je reč o narodu i njegovim predstavnicima, nego ti neki ljudi, koji smatraju da su oni bogom danu da odlučuju o svemu, oni treba da se pitaju, bez obzira koliko glasova imali, odnosno nemali na bilo kojim izborima.

Pored toga što je zaista za raspravu zastupanje interesa Fonda za humanitarno pravo, ali i kojekakvih drugih nosilaca zanimljivih interesa, poput ovog BIRN-a, ja sam i njih video među onima koji su potpisnici različitih zahteva iza kojih je stao Rodoljub Šabić. Inače, neka me neko ispravi ako grešim, ali šef, lider tog BIRN-a, Slobodan Georgijev je autor one čuvene rečenice koju je sam izgovorio, sam sebe snimio, pa onda preko tog čuvenog tvitera još je objavio. Snimao je simpatizere i članove SNS i izgovorio rečenicu – sve ćemo mi vas u logore i onda je to okačio da se pohvali.

Dakle, to je ta tzv. elita i to je ta smoproglašena elita, koja prezire narod, koja ne može da podnese narod iz jednostavnog razloga, što narod te ljude, zbog toga što su ti ljudi takvi ljudi, ne podržava i ne pada na pamet narodu za takve ljude da glasa i da im daje u ruke moć koju su brutalno zloupotrebljavali u vremenima iza nas, u vremenima koje jako dobro pamtim i tom narodu drali kožu s leđa i nipodaštavali ga, kao što to rade danas i potcenjivali ga kao što to rade danas i sve najgore mu mislili i činili, kao što rade danas, a tek kao što bi radili ako im se samo prilika ukaže.

I na te stvari je ukazao u svom današnjem autorskom tekstu i predsednik Republike Aleksandar Vučić. Vidim da se danas, u pravu je gospodin Martinović, uzibretilo i kuso i repato da na to reaguje, pa je to uradio lično i Đilas Dragan, poznati tajkun, najpoznatiji po toj zloupotrebi moći, ali raznorazni drugi ovde u holu Narodne skupštine, i Živković Zoran. Svi su oni govorili o tome kako nešto strašno pogrešno ima u navodima Aleksandra Vučića, a nema ničega do onoga što narod zaista misli i što je pokazivao svaki put kada smo ga za mišljenje pitali, a pita se zna se gde. Pita se narod na izborima.

Opet su nešto pokušavali u svom dobropoznatom maniru klasičnih podmetačina, prljave propagande i kleveta da pričaju o koje kakvim diplomama drugih ljudi po sistemu – mi elita imamo lepši papir za diplomu nego vi i zbog toga je naša prava, dobra i originalna, a vaša ne valja ništa. Samo ne znam zašto, ako je to sve tako, Đilas Dragan kada sretne nekog profesora sa mašinskog fakulteta, čiju diplomu ima, pogled obara i u pod gleda? Verovatno se on seća koliko je dobra i kvalitetna, koliko je zaslužena svaka njegova ocena, pa i ta njegova diploma, ali to je više pitanje za njega.

Što se tiče Republike Srbije, svaki je građanin ove zemlje jednako vredan. Svaki građanin u ovoj državi je jednako pozvan da se pita, da glasa i da odlučuje i baš zbog toga što je to tako mogu da ponavljaju Jeremić i ova njegova ekipa, koja je znate šta već radila majci Srbiji, time se hvale i na račun toga se silno zabavljaju i cerekaju. Citiraću vam njegovog visokog oficira Gajića – u Srbiji da pobedimo na izborima Aleksandra Vučića ne možemo, jer postoji 60% funkcionalno nepismenih ljudi. To oni o nama misle o ljudima koji za Aleksandra Vučića glasaju misle i oni će uvek biti oni koji njega podržavaju i zbog toga mi moramo da preuzmemo vlast na drugi način. Zbog toga ulica, zbog toga linč, zbog toga nasilje, zbog toga prevrat i duge cevi. Pošto sve to tako lepo misle, narod to tako lepo čuje i tako dobro razume i zbog toga narod kad god se pita moći će glasno, jasno, ubedljivo, kao i nikada do sada, da kaže - ne hvala takvima, sa takvima posla ne želimo da imamo, daleko vam lepa kuća. Hvala najlepše.
Evo zbog čega.

Ni oni sami više ne znaju jel jesu ili nisu u bojkotu, jel selektivno ili neselektivno, zato što ovo ovako, bukvalno identično, izgleda od početka ovog saziva. Kad kažu da su u bojkotu i kad kažu da nisu u bojkotu, isto ovako rade. Nema ih ceo božji dan, do 19.15 časova predveče. Šta su radili? Kud su se šetali? Jel to pena od kapućina ili pena od piva? Apsolutno me ne zanima. Ali onda dođu u 19.15 i nama koji smo ceo dan ovde i koji raspravljamo o dnevnom redu, onome što jeste predmet rasprave, sole pamet i onda oni pričaju – a šta ćemo mi da kažemo, a šta ćemo mi da glasamo? Pritom, pojma nemaju u Narodnoj skupštini, pojma nemaju o tome šta je tema, pojma nemaju o sadržaju Izveštaja, a nemaju pojma ni za šta hoćemo mi ili nećemo da glasamo, pa da nauče nešto. Mi ćemo da se izjasnimo o zaključcima koje je predložio skupštinski odbor. Nećemo mi da glasamo za izveštaj ovaj ili onaj, nego ćemo o tim zaključcima. Ali ne zna onaj ko klima glavom, jer da zna, tako bi rekao malopre. Ali ne zna ništa, pa ne zna ni to.

Druga stvar, što se pominje ili se ne pominje onaj ko nije tu? Hajmo kontra pitanje. Jel im prihvatljivo da svaki dan besomučno od jutra do mraka po milion jedan put pričaju o Aleksandru Vučiću i baš ih briga da li je tu ili nije tu, u stvari baš im odgovara što im u tom momentu nije blizu, jer su onda onako malo hrabriji, bolje se osećaju. Jel isto tako ovih dana usta ispiraju Nebojšom Stefanovićem? Jel ih mnogo pogađa pitanje da li je taj čovek tu ili nije tu? Pa pre će biti da su mnogo hrabriji kada stoje sami pred onim mikrofonima sa kojima vode dijalog, u stvari monolog, a koji im služe onako kako smo mi objasnili danas da im služe, i dnevni listovi i nedeljni listovi i kojekakve televizije, što ovdašnje, a pre će biti zagranične i vangranične. I sa tim društvom, u takvom okruženju oni su mnogo hrabri i jaki.

Mi da vodimo razgovor sa, šta je rečeno, Vukom Jeremićem kad bude tu. Pa Vuk Jeremić ovih dana nije nigde, nije nigde, jer se zavukao u mišju rupu. A zavukao se u mišju rupu jer ne može ljude u oči da pogleda, ne može da objasni svoje reči, šta su on, Boris Tadić, Dragan Đilas, kompletna žuta ekipa iz onog preduzeća DS radili, po sopstvenom priznanju, svojim rečima Srbiji i Crnoj Gori, e, zbog toga ne može nikog u oči da pogleda, pa ga nešto nema, kažu da je na nekom moru sada u Turskoj. On je na tom putu.

A pitanje je na kom smo mi putu. Mi smo na istom putu na kom smo od onog momenta kada smo počeli da se bavimo politikom, istom tom putu. Evropski put, za informaciju ovoga što pita, što se čudi, su objasnili ti njegovi kompanjoni. Jesmo li pre neki dan čitali njihove reči, kaže – za nas je priča o evropskom putu, za njih, uvek bila samo dobra priča i dobar mehanizam da mi na nekim izborima pobedimo. Mi se time nikada nismo bavili i nas to ne zanima. Šta njih zanima? Opet su sami rekli, a mi pročitali te njihove reči, pa evo da se podsetimo. Zanimali su ih upravni odbori, zanimali su ih devizni računi, zanimali su ih milioni koje su stavili na te račune, zanimao ih je luksuzan život, nova odela i skupi automobili.

(Predsedavajući: Hvala, dr Orliću. Privodite kraju.)

Poslednja rečenica, gospodine predsedavajući.

Hitler i fašizam su njihova slika i prilika, njih koji smatraju da smo mi manje vredni, da smo bića niže vrednosti, pa između ostalih i ovoga što tvrdi da smo mi ljudi koji su preživeli šlog, udareni u glavu, ne znamo da pričamo i ne umemo prezime Aleksandru Vučiću da izgovorimo, toliko smo mi niža bića. To je njihov fašizam i njihov hitlerizam.

A da mi menjamo stranu, na šta je malo pre pozvao Aleksandar Martinovića? Pa, neka se obrati sebi, kada već od svega što govori i misli polazi od sebe, Aleksandar Martinović za njegovu informaciju nikada nije trgovao svojim nacionalnim osećanjima, a ko je ovde beše bio Vlah za malo mandata i malo para i malo ćevapa u restoranu.
Ja pogledam na sat, vidim prošlo sedam uveče i kažem, evo kad je čovek došao. A dobijem kao odgovor - ne, ja sam vas gledao. Znači, učestvuje u radu Narodne skupštine narodni poslanik koji, na primer, sedne u neki prestonički kafić i odatle može da nas gleda, na to se ovo svede, jel tako? Ja kažem, šta je onda greška u peni od piva i u peni od kapućina? Jel nešto pogrešio Aleksandar Vučić kad kaže - pa, eto, to je slika i prilika ovih što bi hteli sa nama da se nešto obračunaju, da nas razvlače po ulici, da nam upere dugu cev u glavu, znamo već čime prete i šta javno govore. Gledao preko televizije, ali samo do pola pet, jer onda počinje tenis. Nije mogao da gleda dalje, zbog toga i ne zna šta je na dnevnom redu i kako glasi ono o čemu ćemo mi da se izjasnimo, nego je došao ovde da nešto nauči, verovatno, mada tvrdi da zna.

Dobro se raspitao i kaže - mnogo je hrabar, nikad ništa ne radi nikome iza leđa. E, pa sad, stvarno ne znam. Koliko se ja sećam, onog momenta kada je izašao iz prostorija Demokratske stranke ovde na Terazijama, to je bilo pre godinu ili dve, tog momenta je ostao bez mesta u Demokratskoj stranci Srbije. Pa je onda Jovanović morao da objašnjava koliko je stotina hiljada dinara mesečno traženo od njega, pa je on rekao - ne, to tako neće moći. Ali, to je bilo nakon konsultacija, ovde, na Terazijama.

To je ona čuvena kancelarija Demokratske stranke na kojoj više nema natpisa Demokratske stranke, zato što je sad natpis Dragan Đilas. A natpis Dragan Đilas je, i to na temu ko se kojim putem kreće, zato što oni koji se kreću putem para, oni završe kod njega i pod njegovom firmom. Kako ta kancelarija, tako i cela ta strana koja po ceo božji dan sedi u kafićima, nas malo gleda ili nas ne gleda i kažu - postajemo smešni.

Nema ništa smešno, ali ništa smešno u tome kada narod Srbije potcenjujete, kad ga nazivate krezubim, nepismenim, nikakvim, kad mu derete kožu s leđa, kad ga u broju od 600 hiljada duša izbacujete na ulicu da ni za hleb nema, kad mu zadužujete decu i upropašćujete budućnost. To je sve, samo ne smešno.

Ko je čime trgovao? Niko od nas ovde nije bio kandidat na…

(Predsedavajući: Hvala.)

Da završim rečenicu.

… manjinskoj listi vlaške nacionalne manjine. A mislite da se ne zna ko jeste? Pa, zna se dobro. Jel mislite da se ne zna zašto? Pa, zna se i to - iz istih razloga zbog kojih mi vidimo i trpimo ovakvo ponašanje kao i u ovom sazivu, za malo mandata, za malo više para, a za pokoji ćevap, ni to ne dođe loše.
Hvala, gospodine predsedavajući.

Dame i gospodo narodni poslanici, kada god dođemo do teme sudija i tužilaca, odnosa sa Narodnom skupštinom, narodnim poslanicima, odnosa između različitih institucija ili nivoa vlasti u našem društvu u celini, kako god želite, uvek se suočavamo sa važnim temama i uvek se suočavamo sa pitanjem šta je ono što je prihvatljiv standard, ono što jeste ispravno, ono što mi želimo kao dobru praksu u uređenom sistemu. Na pravi način postavljeno je državi kako valjda svi treba izgradimo u našoj zajedničkoj kući, što je valjda neki zajednički interes i cilj.

A šta su one pojave koje su sve samo ne to, dakle, one pojave zbog kojih mi imamo dužnost da reagujemo i ako hoćete kao narodni poslanici ili ljudi koji se bave politikom ili javnim poslom u bilo kom smislu? Kao građani ove zemlje mi smo i prišli put kada smo se u ovoj sali istim ili sličnim povodom okupili, govorili o tome šta je sve neprihvatljivo, kakve se sve pojave sreću na dnevnoj bazi u našem društvu, a ne bi smele da budu dobra praksa u državi koja vodi računa o sebi, o svom interesu i ne bi smele da budu prihvatljive ni za koga ako hoćemo da vodimo računa o tome da budemo organizovani na pravi način, da uvažavamo različite nivoe vlasti, da se međusobno poštujemo i da, pre svega neki elementarni red postoji.

I tada smo govorili da ovo što su pomenule kolege tokom naše rasprave i juče i danas, mi konstatujemo kao neko hronično ponašanje, neprihvatljivo, a opet ponašanje koje se ne menja, sa kojim se suočavamo redovno i nešto što bi trebalo da je normalno, na primer, da se sudije ne bave politikom, da se sudije ne bave otvorenim pritiscima na Narodnu skupštinu i na narodne poslanike, da se, dakle, podrazumeva, a mi opet imamo potrebu da na takve stvari zbog toga što se ipak dešavaju, reagujemo, da na njih ukazujemo otvoreno i da budemo spremni da budemo baš zbog toga izloženi ponovo hajkama, ponovo pritiscima, ponovo različitim kampanjama, blaćenju od stranih onih koji za svoj interes, politički interes smatraju da je ispravno takvo ponašanje i prema Narodnoj skupštini i prema nama kao parlamentarnoj većini ili predstavnicima SNS.

Dok se mi sa tim borimo, videćemo sa kakvim ishodom, neke stvari su izgleda u ovom društvu konstanta. Pa recimo i to, mi smo pre samo nekoliko nedelja u ovoj Narodnoj skupštini govorili da je, primera radi, apsolutno ne prihvatljivo, da se sudija, i to pazite sudija koji ima ozbiljnu, odgovornu funkciju u društvu, dakle Apelacioni sud je u pitanju, bavi otvoreno pritiskom, ogoljenim pritiskom, na narodne poslanike i govori im da ne smeju da glasaju na određeni način, da je šteta za državu ako glasaju na određeni način, da će snositi posledice ako glasaju na određeni način. Sa druge strane, upire se prstom u Narodnu skupštinu i govori - ne, vi ne smete da kažete „s“, a kamoli sudija, ne, vi ne smete da kažete „p“, a kamoli presuda.

Ako mi sada prihvatamo da je to uredu, šta doživljavamo sa druge strane i postoji li bilo kakav pravilan odnos u svemu tome, postoji li bilo kakav balans ili postoji samo nešto što je puka samovolja? Puka samovolja onih koji smatraju da su zbog toga što su rešili da se kao bave politikom, on je reper za sve na ovom svetu.

Ako oni kažu - da, može na primer jedan, poput sudije Majić, da vrši pritisak na Narodnu skupštinu, to je sve potpuno uredu, ispravno, ali ne, mi ne smemo da kažemo da to nije ispravno i da ukažemo da je, na primer, potpuno nenormalno da čovek bude, recimo, visoki funkcioner nevladine organizacije koja okuplja i sudije i tužioce i advokate, koji su prijatelji, saradnici i kolege u okviru te nevladine organizacije, a treba da imaju vrlo jasno izdefinisane, izdiferencirane uloge u našem državnom sistemu, koje ne podrazumevaju da su oni najbolji prijatelji i saradnici, već da svako od njih ima neku ulogu koju mu je zakon propisao i da je sve samo ne normalna pojava da se sutra u sudnici sretnu jedan sudija i jedan advokat, koji je recimo tu u funkciji advokata odbrane, a sudija mu je prijatelj i najbliži mogući saradnik iz njihove zajedničke nevladine organizacije.

Imali takvih primera u svetu? Mi nismo mogli da ih nađemo, ali kada kažemo to je sve samo ne ispravno, naravno, mi ćemo da završimo na naslovnim stranama zbog toga, u sve moguće i nemoguće optužbe, klevete, uvrede i znate već sve to napamet.

Dok mi na te stvari ukazujemo, nešto se izgleda ipak dešava. Prošli put smo govorili o toj organizaciji CEPRIS, kojoj pripada pomenuti sudija, i koji je bio na, kako su oni tada prikazivali u tom periodu, visoko rangiranom trećem mestu, trećoj poziciji po hijerarhiji u toj organizaciji. Prvi je bio Slobodan Beljanski, kao predsednik te nevladine organizacije, drugi je bio Miodrag Jovanović, a treći je bio pomenuti Majić.

Ovako je izgledala njihova naslovna veb stranica.

U međuvremenu su izgleda razumeli koliko štete i za njih i za bilo šta što bi trebalo da predstavlja neki zajednički ili javni interes, a oni pokušavaju da ga predstave kao neki interes svoje organizacije, kolika je šteta da ih ovakvi ljudi predstavljaju, izgleda, pa je došlo do izvesnih promena, tako da sada više Beljanski, o kom smo govorili između ostalog i zbog toga što je sud utvrdio da je njegov doktorat sporan, više nije predsednik. Dakle, on je sada drugorangirani u toj organizaciji. Majić se više ne nalazi na prvoj strani, on je sada jedan od valjda običnih članova upravnog odbora, šta li već, rešili su da tu stvar malo dodatno maskiraju.

Imaju novu predsednicu, reč je o Vidi Petrović Škero, nekadašnjoj predsednici Vrhovnog suda Srbije, ali ta vrsta kadrovske kombinatorike ne rešava probleme. Oni i dalje okupljaju, kada vi pogledate njihov današnji sastav, i sudije i tužioce i različite advokate. Oni i dan danas predstavljaju najbliže moguće saradnike i kolege koji će ponovo da komentarišu i šta radi Narodna skupština i na koji način poslanici treba da glasaju i kako da se odnosimo prema kom zakonu, imamo li mi prava ili nemamo prava da učestvujemo u postupku izmene Ustava i sve ono što, još jednom, znate već sve napamet, oni će raditi i dalje.

Možda je samo razlika u tome što sadašnja predsednica se uveliko promoviše kao članica jedne neformalne grupe, "Samoodbrana" su sami sebe nazvali, koja treba da promoviše određene vrednosti u društvu.

Kada govorimo o nosiocima tako važnih funkcija kao što su sudije i tužioci, moramo da govorimo i o vrednostima. Kolege su ispravno primetile. Neki ljudi bi trebali da imaju tu vrstu obaveze da se, primera radi, ako su sudije, u javnosti na teme od javnog interesa, od bilo kog društvenog interesa, obraćaju ukoliko imaju za to datu saglasnost nadležnog starešine.

Da li je moguće da postoji bilo kakva saglasnost ili je reč uvek o prostoj samovolji, jer ne znam ko bi mogao da ima bilo kakvu podršku sistema na bilo koji način za promociju onih, nazovite to vrednostima, koji su direktno protiv svakog reda, svakog sistema i svakog dobrog javnog interesa? Primera radi, kada je neko član te neformalne grupe, kako su ovi sami sebe krstili "Samoodbrana" i sedi za istim stolom sa Jovom Bakićem koji poziva na upad na RTS sa dugim cevima, sa onim karikaturistom Petričićem, koji kaže - ne treba da imamo nikakve izbore u ovoj državi, stvar treba zaoštriti do kraja, a svi znaju šta to znači. To je, dakle, vlast bez izbora, to je linč, to je zakon rulje i zakon ulice. Da li to promovišete kao vrednosti? Da li pri tome treba da predstavljate neke sudije u ovoj zemlji, neke tužioce u ovoj zemlji?

Ja mislim da je to sve samo ne ispravno i zbog toga kažem da govorim o stvarima koje bi trebalo da se ne dešavaju, da se podrazumeva da se ne dešavaju, ali mi ih imamo i dalje. Naravno, reč je isključivo o političkim aktivnostima, o strogo političkim aktivnostima. Ti ljudi ne kriju svoj politički ukus, svoju stranu. Ti ljudi ne kriju da je njihovo javno delovanje, ja ću da kažem, protiv svakog interesa, svakog interesa društva i države, jer nasilje nije dobar interes društva i države.

Preuzimanje vlasti bez izbora nije dobar interes društva i države. Oni ne kriju da to rade zato što politički nisu zadovoljni, smatraju sebe ljutim protivnicima Aleksandra Vučića, SNS, parlamentarne većine. Da li je to onda nešto što treba promovisati? Da li to treba da rade ljudi koji su sudije i tužioci? Apsolutno ne.

Na stranu što je to u isto vreme pored toga što je opasno i za društvo štetno i parada teškog neukusa svega onoga najgoreg kada je reč o karakteru ljudskom, vi promovišete sa tim ljudima u društvu ovakve stvari, predstavljanje Srbije za koncentracioni logor, Aleksandra Vučića za Pinočea. Ovo je jedan od čuvenih radova upravo tog Petričića kome se svi dive i koji je, podsetio bih i na to, predstavio Aleksandra Vučića na jednoj od svojih karikatura tih velikih umetničkih dela u krevetu sa državom Srbijom, uz neki komentar, parafraziraću - Kako sam te obeščastio poslednjih par godina, a ti ništa ne radiš sa svoje strane. Vidite kako je život čudan i kako nekada ume ironijom da isprede događaje.

Da se na taj način neko odnosio prema državi Srbiji i prema našim građanima, mi smo u stvari dobili potvrdu da se to dešavalo, ali nije reč o Aleksandru Vučiću i nije reč o tome da ga je neko u propagandnom pamfletu nacrtao ili negde opanjkao, ne, takav odnos je svojim rečima, iz svojih usta, priznao Vuk Jeremić, da je obeščastio Srbiju i Crnu Goru, zajedno sa svojim prijateljem, savetnikom crnogorskog predsednika u ono vreme.

Smejali su se onako sladostrasno, oduševljeni što su tako dobro, lepo radili, sve družeći se, obezbeđivali sebi raznorazne komocije, apartmane na luksuznim letovalištima, ko zna šta sve. Pri tome, obeščastili Srbiju i Crnu Goru, znate kako se to kaže, onako baš do kraja prostački. E tako su oni to izgovorili, izrekli i tome se onako sa uživanjem smejali.

Vidite, za te stvari koje pokušavate da imputirate drugima, da kao najprljaviju moguću etiketu bacite na onoga koga politički ne podnosite, na kraju dođu na vaša vrata, na kraju se kao značka ukače na vaš rever i to iz vaših usta i to čuje cela Srbija i od toga, naravno, odbrane nema. Od toga odbrane nema, zbog toga oni o kojima sam govorio malo pre ovih dana ne mogu da se pronađu kako javno komentarišu i taj slučaj i svoje ponašanje i svog dobrog i dragog Jeremića. Pobegli su u mišije rupe, svesni šta to znači i pokušavaju, naravno, da se operu i od te neprijatnosti, jedne od najvećih do sada, kao i od svih drugih izmišljanjem afera, pokušajem da se naprave na silu Boga optužbe na račun nekoga iz SNS, a samo da se promeni tema, ako može ikako. Teško da će moći ikako.

Da li je reč o njihovom internom obračunu što se snimak razgovora Vuka Jeremića sa ovim čovekom iz Crne Gore pojavio? Čuo sam i takve teorije. Čuo sam komentare da je verovatno možda Đilas rešio, pošto ima pristup izvorima koji su mogli da naprave taj snimak, da se interno obračuna sa Jeremićem. Ne znam. To me stvarno ne zanima. Zanima me šta su radili ovoj državi i ovom narodu. Ali, ne bi me čudilo da je to tako. Ima to smisla, ima to svog opravdanja.

Sam Dragan Đilas će se, ako već nije, obratiti, kako kaže, nadležnim organima u Srbiji i tražiće zaštitu, tražiće zaštitu, jer smatra da je nepravedno optužen, da je ugrožena pretpostavka nevinosti u njegovom slučaju. Znače li zbog čega? Zbog toga što je pre nekoliko dana ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović rekao da se nadležne službe bave istraživanjem, pa blago je reći sumnjivih poslova, koje je Dragan Đilas preko svojih firmi imao sa RTS-om.

Ali, šta je rekao Nebojša Stefanović? Nadležni organi se bave svojim poslom. Istraga će pokazati da li tu ima ili nema nešto sporno. Šta misle građani Srbije o svemu tome, to je potpuno jasno, ali Nebojša Stefanović je korektno i profesionalno rekao – videćemo, ako rezultata bude, to će biti velika afera, ali ako ih bude. Ništa se ne krši unapred. Prema državi kada se ozbiljno i odgovorno odnosite, to tako jedino može i mora.

Dakle, neka nadležni organi rade svoj posao. A, šta se desilo potom? Zavapio je vidim danas u svojim medijima Dragan Đilas da kaže – ne, moraju sada i sud i tužilaštvo i svi živi da me zaštite, jer time neko priča da sam ja nešto kriv, a kada bi ih sada pitali ko je uopšte bio izvor te priče, te teme, ko je bio izvor te informacije, nije reč o tome da li je nešto istina ili nije istina, nego u kom se obimu dešavalo i kakve su pojedinačne uloge različitih ljudi u tome, pa i Dragana Đilasa, ali ko je izvor te informacije, ako mu informacija smeta?

Ja vam držim izveštaj koji je izvor. Izveštaj nije od pre tri dana. Izveštaj je iz 2011. godine. Izveštaj je sačinio Savet za borbu protiv korupcije 19. septembra 2011. godine. Izveštaj o pritiscima i kontroli medija u Srbiji. Izveštaj potpisala i predstavila javno Verica Barać. I nema nikoga sa te strane političkog spektra da se nije njoj divio, čestitao na hrabrosti itd. Ali, to su reči. To su reči, a reči su za te ljude bar jeftine, ako nam već nisu dokazali da su bezvredne. A, kakav je odnos prema sadržaju? Evo, vidite kakav.

Kažu - nije tačno, laž je. Od 2011. godine do danas niko od njih nije pokazao da nešto tu nije tačno. A, tu piše i nije to niko smislio pre dan, dva ili tri. Tu piše, u izveštaju Verice Barać piše da su firme Dragana Đilasa radile u vrlo povlašćenom režimu sa RTS, da su drugi koji su radili sa RTS mogli da naplate svoje usluge i angažman kroz sekunde, a te sekunde bili prinuđeni da prodaju firmama Dragana Đilasa. I to znate kako? Ne po zvaničnom cenovniku, nego deset puta manje, po deset puta manjoj ceni da bi posle te komercijalne cene važile tek kada firme Dragana Đilasa počnu da raspolažu tim sekundama, pri tom, te njegove firme, iako su same bile duboku u biznisu sa RTS, direktno, nisu ništa naplaćivale sekundama ni više ni manje skupim ili jeftinim, nego novcem, gotovim novcem i to znate kakvim, rekordno dobrim novcem.

Dobijali su po jednoj epizodi svojih serija ili rijalitija koje su radili po, čini mi se, 13 hiljada evra. Taj se podatak nalazi ovde kao i sve ostalo. Dakle, sve su to navodi Verice Barać. To niko ne izmišlja. Pa, ko je mogao da se pohvali da je tako dobro i lepo poslovao? I kada to znate, onda vam je sve jasno, onda vam je jasno i kako se pravi novac, pa od čoveka koji javno prijavljuje da je imao neke firme po Evropi, ali pri tom tvrdi da se od tih firmi obogatio, iako im je profit bio u par hiljada evra, par hiljada evra, odjednom postaje stranački, visoki oficir, odjednom postaje državni funkcioner ili direktor kancelarije predsednika Republike ili tamo nekakav savetnik, pa malo ministar MIP kod Koštunice, pa gradonačelnik Beograda i završava, o tome je govorio i kolega Marković i kolega Rističević i kolega Atlagić, završava sa zvaničnim prijavama imovine vrednim desetine miliona evra, zvanično prijavljeno. Nije stvar u tome da neko sumnja da neko ima, ne, sam prijavio, priznao.

Kada se taj nivo bogatstva postigne na javnoj funkciji tokom bavljenja politikom, i to baš od bavljenja politikom, biće i zbog bavljenja politikom biće, to su ozbiljne stvari. I kada se kaže, kao što je rekao Nebojša Stefanović - to treba da utvrde nadležni organi, i tek toliko pošteno, pa da vidimo šta to ko ima, ili nema. Kakva reakcija bude? Naravno, nove salve optužbi, nove salve gnusnih laži i kampanja blaćenja. I nije nikakva nova stvar, nije nikakvo iznenađenje što je ulogu da tu bude glavni pendrek Dragana Đilasa dobio baš ovaj veseli Boško Obradović. Svi znaju da je njegova upotrebna vrednost otprilike danas taman toliko da bude u toj ulozi koju ima na povocu Dragana Đilasa, da se bavi i realizacijom prljavih poslova, poput ovoga poslednjeg što čini prethodnih dana na temu ministra unutrašnjih poslova gospodina Stefanovića.

Šta je to što oni rade? Pa, opet skretanje teme ili pokušaj da se tema skrene, ali toliko besmisleno, toliko providno i toliko bez ikakvog mogućeg za njih korisnog ishoda da je to sad već postalo zabrinjavajuće.

Pokušali su da, ja ću sad pokušati da se setim svega što se dešava poslednjih dva dana, da optuže Nebojšu Stefanovića rečima – on je ukrao svoju diplomu sa osnovnih studija, on je falsifikovao diplomu sa osnovnih studija, on je učestvovao u kriminalu tom prilikom, i sve drugo na tu temu. Pri tome, govore o proceduri koja se realizovala na univerzitetu koji je 2004-2005. godine pohađao Nebojša Stefanović i u toj proceduri ni po čemu nije bio drugačiji, ni bolji ni gori od svih drugih koji su studirali tada na istom studijskom programu. To kaže sam taj univerzitet, ali to ne mora da kaže niko danas, to se u ovoj zemlji zna.

Dakle, te studije takve postoje od devedesetih godina i završile su ih, pa neću da kažem hiljade ljudi, neka je konkretan program u pitanju, hiljadu i nešto ljudi, a ukupno na različitim programima sigurno hiljade, a ukupno na tom univerzitetu do danas pa mora biti preko 20.000 ljudi. I danas su oni zaključili da tu ima nešto sporno.

Ali, ne može biti ništa specijalno u slučaju Nebojše Stefanovića, kao što nije, jer prvo, nema nikakvog razloga da bude. Hoće da igraju na kartu bilo kakvog političkog uticaja. Šta je bio 2004, 2005. godine Nebojša Stefanović? Student kao i svi drugi. Nije bio ni na kakvoj državnoj funkciji i sigurno je bio godinama daleko od bilo čega. I, te procedure koje je sprovodio njegov fakultet, sprovodio je potpuno jednako kao i kod svih drugih. Jel tada bilo nešto sporno bilo kome? Nije. Greše li nešto kada kažu da je sve bilo po zakonu? Pa, ne greše, jer jeste, po zakonu i devedesetih godina i dvehiljaditih godina, vezano za taj fakultet koji je punu afirmaciju doživeo upravo tih dvehiljaditih godina. I bilo je po zakonu i nikome nije, naravno, bilo ništa sporno.

Da li se, ako mu je bilo tada nešto sporno, Dragan Đilas ili bilo ko od njih bavio tim fakultetom kada su došli na vlast dvehiljaditih godina, da nešto ospori? Pa, nije, naravno. Bilo je po zakonu, znaju i oni da je bilo. Jesu li uskratili neku dozvolu tom fakultetu? Nisu. Da li je 2005. godine, ako baš o toj godini pričamo, krenuo proces akreditacija po ovom savremenom sistemu koji mi poznajemo danas? Jeste. Jel taj fakultet bio akreditovan? Jeste. Da li im je bilo ko od raznih dosovskih i ministarstava prosvete bilo šta osporio na tu temu? Nije. Ni oni, ni nacionalni saveti, ni akreditaciona tela koja su funkcionisala pri tim nacionalnim savetima. Zašto? Zato što je svakome bilo potpuno jasno da je to sve po zakonu.

Danas kad se neko pravi da je nešto fantastično otkrio, a pri tom, otkrio, zamislite, ne u vezi ovog ili onog političara, nego u vezi funkcionisanja jednog univerziteta, pa taj priča gluposti. Taj priča gluposti, notorne besmislice priča, jer nikada nije ništa sporno našao, a mogao je, milion puta da je hteo dok je bio i na vlasti i kad se pitao i za dozvole i kad se pitao za akreditacije. I ne da nije našao ništa sporno, nego je otvoreno pokazivao da tu nema ništa sporno.

Jel beše 2008. godine taj fakultet imao jednu fantastičnu promociju baš od strane Borisa Tadića? Otišao čovek da tamo održi predavanje. Jel 2010. godine baš taj fakultet imao takođe fantastičnu promociju od strane Vuka Jeremića? Otišao čovek tamo da održi predavanje, kaže – čast mu je bila da se obrati pred tako znamenitom institucijom.

Zna sve ovo Dragan Đilas, nemojte uopšte misliti da ne zna. Možda baš zbog toga i šalje svoju batinu Boška Obradovića da se ovom temom danas bavi. Zna on da je tema šuplja i glupa, ali zna i da ćemo mi da pomenemo Borisa Tadića i Vuka Jeremića u ovoj temi. Pa, povežite sada da li to ima neke veze sa onim snimkom koji se pojavio o Vuku Jeremiću, da vam ja ne pričam mnogo dalje.

Ali, da je to sve bilo tako, 2013. godine podsetio je Dragana Đilasa sam taj univerzitet, Univerzitet Singidunum i da njegovo beščašće i njegovo licemerje onako do kraja bude ogoljeno.

Podsetili su ga ko su sve, i Đilasovi, a i njegovih kompanjona, najbližih saradnika, ljudi koji pohađaju taj Univerzitet, završavali na njemu što osnovne što postdiplomske studije. Toliko o njihovom istančanom ukusu i stavu da tamo nešto nije u redu.

Evo, da se podsetite, tada je taj Univerzitet rekao Đilasu - školovanje tamo, dakle na tom istom Megatrendu, realizovali su, dakle studirali ili su završili studije, i pomoćnik ministra odbrane, kadra DS, i narodni poslanik DS iz tog saziva i šef protokola u kabinetu Borisa Tadića i šef kabineta nekadašnjeg ministra Dušana Petrovića. Ništa njima nije smetalo, pa ni to kada im taj fakultet daje školarinu, pa ih još šalje u inostranstvo da ih dodatno usavršava, ali da bude baš do kraja jasno o kakvom je licemerju reč, podsetili su tada i samog Dragana Đilasa, gradski sekretar za obrazovanje i dečju zaštitu, za obrazovanje gradski sekretar, u gradu Beogradu na čijem je čelu Dragan Đilas, pri tom i potpredsednica gradskog odbora DS, pomoćnik Đilasov, njegov neposredni saradnik u DS u gradskom odboru, a Dragan Đilas tada žari i pali, ne samo gradom Beogradom, nego i DS, a ponajviše njenim gradskim odborom koji mu je bio baza za širenje svojih pipaka i ona je bila, baš u tom trenutku, na doktorskim studijama na Univerzitetu Megatrend.

Onda vam je potpuno jasno da je sve to prazno, šuplje i da ničemu ne služi, nego da se mi setimo uloge Vuka Jeremića, da se još malo podgreje ova priča koja će svakako da plamti, ne danas, ne ove nedelje, nego od danas pa nadalje, vezano za to šta su radili majci Srbiji, majci Crnoj Gori, Vuk Jeremić i ostali, ali to neće da amnestira Dragana Đilasa. Kada se on obrati sudu, tužilaštvu, ne bi bilo loše da ga neko podseti da u ozbiljnoj državi budalaštine od spinova, da se tako izrazim, nikada ne mogu da utiču na rad institucija ako one vode računa o svom dignitetu, o tome šta im je posao, o slovu zakona koji bi trebalo da bude početak i kraj svake priče, pa i ove raznorazne samoobmane, kako se već zovu.

Ako će sutra da pričaju ponovo nešto na temu Ustava kada budemo raspravljali o tome da se Ustav promeni ili o tome da li neko od nas Ustav poznaje ili ne poznaje, poštuje, ne poštuje, pošto gospoda ovih dana ćute, a kada pričaju, vole da pričaju o tome da su oni zajedno sa Đilasom, Jeremićem, ovim i ovakvim Boškom Obradovićem neka velika elita, a mi svi građani drugog reda. Znate već ono, krezubi sendvičari koji ništa ne valjaju, ništa ne vrede i ne mogu da se čudom načude zašto naš glas na izborima vredi koliko i njihov. Ne bi bilo loše da se i ta vajna gospoda podsete, recimo, člana 21. tog Ustava i, recimo, člana 49. I jedan i drugi govore da je diskriminacija na bilo koji način u našem društvu neprihvatljiva i, više toga, apsolutno zabranjena, a nema gore diskriminacije od toga da pokazuješ da ti vrediš više od drugih ljudi. Toliko više da sa prezirom gledaš na njihovo pravo da imaju svoj stav, da nekoga vole, da nekoga poštuju, za nešto glasaju i da vole svoju zemlju, da misliš da je tvoja želja da ti džep bude puniji važnija od bilo koga drugog i da si zbog toga nešto drugo, nešto više ili nešto važnije.

Oni koji u politici nisu shvatili da to nije samo suprotno Ustavu, nego je suprotno ljudskom odnosu, takvi su danas na jednocifrenom procentu podrške i kada se obrate, poput Dragana Đilasa, sa bilo kakvim apelom da se zaštite njihova ugrožena prava, treba ih samo podsetiti na to da oni ne predstavljaju nikakvu višu klasu, višu kastu, pa je zbog toga i normalno da se postavi pitanje – odakle vam 500 miliona dok je država gubila 500.000 radnih mesta, gospodo draga? Hvala lepo.