Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/9426">Vladimir Orlić</a>

Vladimir Orlić

Srpska napredna stranka

Govori

Tako je, mada maločas nisam čuo o kom članu je bila reč. Možda mi je promaklo.

(Vjerica Radeta: Član 27. prvo stav 1, pa stav 2. pa ceo član.)

A bio je jedan, pa dva, pa ceo. Dobro.

(Vjerica Radeta: Ali ti nisi pravnik, pa ne razumeš. Arsiću sam se obraćala.)

Kada se ne kaže, onda je obično teško nama da pogađamo na šta se mislilo. Nema veze, hvala na dopunskim objašnjenjima.

Ovo je sada i član 106. samo da znate. Veliki stručnjaci za Poslovnik, ovo je sada 106.

Dakle, što se tiče javno izrečenih stavova, mi prema ovom Poslovniku koji primenjujemo nemamo apsolutno nikakav emotivni odnos. Dakle, ovo je skup pravila po kojima se mi vladamo. Kako mi, tako očekujemo i od svih drugih. Tu je kraj svake priče.

Uopšte se nismo bavili time da li nam nešto u vezi sa njim odgovora ili ne odgovara. Zna se ko ga je pisao. Pisao ga je onaj što se sada pretvara da tu kao nešto bojkotuje, a ovamo se upisuje da naplati putne troškove, a ovamo poput Boška Obradovića dobija 35.000 dinara mesečno da stanuje u Beogradu, na Dedinju, da preciznije utvrdimo gde se to baškare, a ovamo pričaju kako će da prave neki svoj parlament, preko puta u šumarku, ali će od ovoga da nastave da primaju plate, a ovamo letuju i zimuju od para koje samo oni znaju kako su zaradili, ako ovde ne primaju ništa. Ja bih rekao da ovde ne primaju ništa ako bojkotuju, jel tako.

Što se tiče odgovornosti za javno izrečene stavove. Javno izrečen stav svakog od nas, u svakoj prilici što se tiče pitanja NATO pakta, pokrenuli ste to pitanje, uvek je jedan isti i to je stav zvanične Srbije. Srbija je vojno neutralna zemlja i naši predstavnici u bilo kojoj skupštinskoj delegaciji uvek javno zastupaju samo taj stav, jer je to nešto što mi zaista smatramo za jedino ispravno.

Ako tražite prostor da se locira na malo bliže, malo preciznije, kao što smo sad bliže i preciznije locirali gde se baškari na Dedinju Boško Obradović.

Ako tražite da preciznije lociramo, ko se zalaže za to da ova zemlja bude član NATO pakta, pa tu ćete upravo ovde o kojima pričamo naći redom, predstavnici DS, poslanici Vuka Jeremića, svi oni koje je taj Boško Obradović sada prigrlio kao braću rođenu. Oni su se i javno i tajno, a to tajno možete da nađete u Vikiliks depešama. Nekoliko puta je to lično radio i Vuk Jeremić i drugi predstavnici Borisa Tadića, zalagao da Srbija postane član NATO pakta. Da li je to ozbiljno mislio ili se time samo preporučivao svojim sagovornicima, ja to ne znam, ali ako se pitate ko to radi, ti ljudi to rade.

Još jednom, da mi zaštitimo Narodnu skupštinu pre svega od tih ih takvih. Ako neko čini štetu, čine štetu oni, pa da mi nastavimo ovu raspravu ako se slažete, onako kako smo radili do sada, a možemo i da podsećamo šta je sve za ovaj narod štetno i za ovu Skupštinu nekorisno koliko god želite. Mislim da je korektan predlog sa moje strane. Hvala.
Pošto ste već pitali, gospodine Rističeviću, da neke stvari potvrdim. Da, zaista je promena kursa dinara prema evru tokom samo četiri godine bila tako drastična. Tu ste potpuno u pravu.

Dakle, sa sedamdeset i nešto mi smo došli na oko 120 evra i da je to značajno uticalo na kvalitet života građana. Pa, naravno da jeste. Mi to jako dobro znamo i zato kada se preračuna prosečna plata kako je izgledala, recimo, u evrima te 2012. godine, pa kada se uporedi sa prosečnom platom u evrima danas, mi tako jasno razliku vidimo, da je to bilo 320, oko 330 naspram sad u januaru ove godine 460 evra. Složićete se, velika razlika i koja je posledica, ne samo povećanja plata u javnom sektoru, mi smo to rešenje usvojili ovde prošle godine, nego su porasle plate i u realnom sektoru, nego su porasle i penzije u međuvremenu i minimalnu cenu radu mi smo nekoliko puta povećavali. To je sve tačno i to ste potpuno u pravu.

Očekivao sam da ćete vi reagovati zbog nekih napomena, da li postoji pravda ili ne i zbog pozivanja da se na isti način mora izaći u susret poljoprivrednim proizvođačima.

Dakle, gospodine Rističeviću, vi se u tu temu, ja verujem, razumete bolje od mene. Da li grešim ako kažem da se to već čini, da je pre samo nekoliko dana Vlada upravo pomogla poljoprivrednim proizvođačima? Neko kaže – čini se nekome, šta ćemo sa onima koji su cenu već snosili? E, pa recimo, poljoprivrednici su pomognuti baš pre nekoliko dana za isporučeno đubrivo iz 2012. godine.

Ista logika, isti koncept, ista, nažalost, i vrsta problema. Neki su to već platili. Međutim, onima koji nisu, koji se nalaze u problemu država je još jednom našla načina i snage da pomogne. Devedeset i jedan milion je izdvojen, recimo, za tu svrhu. Gospodin Rističević to jako dobro prati, pa on može da me ispravi ako u tome grešim.

Dakle, činjenica je, pomažemo svakome gde god možemo da pronađemo odgovarajući način. Pomažemo svakome kada imamo iz čega, iz kojih sredstava. I, naravno, pričali smo o komunizmu danas, pa evo i o poljoprivredi. To je ozbiljan i odgovoran odnos, a potpuno suprotan onim besmislicama koje danas plasira Dragan Đilas kad priča. On će svu zemlju, svu zemlju koja je obradiva u ovoj državi da nacionalizuje. On će to sve da plati, ne znam kojim parama, samo ne pominje svoje. Ne pominje svoje stotine miliona koje je napumpao u firme dok je bio na čelu države, dok je bio na javnim i političkim funkcijama.

Dakle, ne pominje da će da plati. Odakle će, ne znam, opet će da bude izgleda po grbači građana, samo ako mu se ukaže prilika, ali neće. Ali, te njegove priče, taj njegov novootkriveni komunizam, to je potpuna besmislica, to je ono čemu se mi danas smejemo i pitamo se – da li je moguće da čovek to ozbiljno izgovara?

U pravu ste što se tiče, još jedna rečenica, gospodine Rističeviću, taj čovek je u gradu Beogradu, samo, pravio deficit od preko 20% deficit budžeta. Znate šta bi danas uradio da mu se pruži prilika? Pa, isto to, ako ne i još gore. Ja sumnjam na još gore. A znate zašto? Nije on postao manje nezajažljiv godinama koje je proveo daleko od vlasti, postao je samo pohlepniji i agresivniji, kao što vidim. Hvala vam lepo.
Gospodine predsedavajući, stvarno ću voditi računa da ne izazov repliku ponovo, a ako slučajno pogrešim u čemu, praštajte. Dakle, nisam zaboravio malo pre, nego prosto vremena nije bilo dovoljno.

Kada pričamo o žutom tajkunu Đilas Draganu, te ideje jesu tako fenomenalne zato što ih in dobija tamo gde ih dobija. Ja sam u jednom od njegovih intervjua video da on te ideje vezano za poljoprivredu dobija u inspirativnim razgovorima sa Miroslavom Miškovićem, to je sam rekao. Valjda su im imanja blizu, pa piju kafu s vremena na vreme zajedno i tako razmenjuju ideje.

Te stvari se nisu, gospodine Rističeviću, nisam valjda izazvao repliku sada, odnosile samo na poljoprivredni sektor. Kada se kaže da ti ljudi namerno sabotiraju investicije, to je potpuno tačno i to je potpuno na mestu. Tako su pisali pisma kineskim investitorima koji su pomogli da pronađemo dobro rešenje, da doslovce spasemo železaru u Smederevu.

Tako su pisali pisma i kineskim investitorima koji su pomogli da pronađemo rešenje da doslovce spasemo Bor, dakle, kompletne regione, da mi možemo. Danas da uspešno rešimo neko je morao tešku muku da muči i da ipak rešenje pronađe, da bude strašno uporan, ali i rekao bih i hrabar i sposoban.

Sve to Draganu Đilasu smeta. On kaže to je katastrofa, on će to sve da poništi. Zamislite, sve će da nacionalizuje, čovek koji je taze pazario zelenu stranku i koji danas, vidim, tvrdi da nikad u životu nije svoja uverenja menjao 1990. i neke, kada se prodavao za nekog studentskog lidera, bio je tvorac čuvene misli - ovaj narod su, tada je on tako govorio, upropastili Turci i komunisti. Danas sam sebe proglašava za najvećeg mogućeg neo komunistu koji bi nacionalizovao sve živo, izgleda sve osim onoga što bi trebalo da nacionalizuje prvo.

Da se time bavio ozbiljno prvo bi nacionalizovao one stotine miliona evra koje je pumpao u svoje firme i svoje preduzeća, a za šta zna da je predstavljalo flagrantan sukob interesa i flagrantno trgovanje uticajem. Da nije toga bio svestan, ne bi tamo neke 2004. 2005. godine, gospodine Rističeviću, pred novinarima pričao i zaklinjao se - ja ću da se odreknem tih firmi, ništa više neće imati veze sa mnom, a onda, izgleda neke firme prodao 10 godina ili nešto manje od deset godina kasnije. Šta li je prodao ako se iz biznisa povukao, pitamo se svi. Nije se povukao ni iz čega, brutalno se bogatio, brutalno je u svoje džepove i na svoje račune trpao dok je narod siromašio i kopnio.

Stotine hiljada ljudi ostali su bez hleba na stolu, a Dragan Đilas je od, kako se predstavljao uspešnog poslovnog čoveka, preko noći postao milioner, pa sledeće noći multimilioner, da bi završavao kao milijarder, dinarski, ili šta li već. To su najveći problemi, gospodine Rističeviću, a ne to što danas Srbija, istina je, izdvaja 4000 dinara po hektaru, 1200 za gorivo, kaže to je skromno. Ali može, zna kako da obezbedi tako da to ne košta sutra nikoga, da niko ne mora budućnošću to da plati.

To su realne stvari koje možemo da omogućimo danas i pravimo da bude više, jer sada o ljudima mislimo, a ne kao što je nekada činio taj Đilas, zajedno sa tim smešnim Jeremićem, i još smešnijim Marisavom Obradovićem, jel se tako beše zove onaj Obradović, dakle, koji su uvek samo na sebe mislili i sebi bili na svetu najpreči. E, zato imaju toliko podrške koliko imaju.
Dobro, slažem se da to nikako ne smemo dozvoliti i siguran sam da to narod neće dozvoliti nikad, ali u vezi napomene da sam neke stvari, a vezano za PKB, zaboravio, nisam zaboravio, naravno, nego je problem što je tih nepočinstava bilo toliko da je zaista potrebno puno vremena da čovek pomene sve. Nije samo vezano za odnos prema kravama o kom ste govorili.

Kada pogledate kompletan istorijat poslovanja PKB, dok se nalazio pod šapom Dragana Đilasa, vi vidite da se tu, pošteno gledano, nalazi devastacija u desetinama miliona evra godišnje. Dakle, toliko je iznosila dubioza svake godine. Nekad 15, nekad 35, ali to je sve po pravilu u minusu bilo. To ne kažem ja, to kažu oni koji su njima bliski.

Dragana Đilasa sam jednom u Skupštini grada Beograda pitao da to prokomentariše. Znate šta je radio? Ćutao, spodbio glavu kao onaj Jeremićev odbornik, inače veliki heroj što preti ženama i na njih diže ruke. Kad god ga pitaš nešto, samo ćuti i gleda pred sebe, ne znaš gde je smotao rep. Tako je ćutao i Đilas taj dan, nešto crtkao, gledao u plafon i pravio se da se ništa ne dešava, a to što su posle fingirali da je saldo bio pozitivan, jer su otpisivali dugove, to je druga stvar i to su lagali, kao što su lagali da je njihov menadžment bio ne znam kako uspešan, pa zaslužio da sam sebi odobrava astronomske bonuse. Zamislite to. Dakle, da nije bio zaustavljen u svojoj nameri, taj njihov menadžment bi sam sebi odobrio i isplatio astronomske bonuse, za šta, za desetine miliona evra dubioze svake godine, u PKB samo.

Ja ne mogu da razmišljam drugačije nego na sledeći način. Kako neko može to da radi? Samo namerno. Ako to radi namerno, a šta je namera koja se krije iza toga? Ja vidim samo jednu, da se do te mere uništi, obespravi, obesceni to preduzeće, da sutra bude prodato budzašto.

Danas kad vam Dragan Đilas priča da je prodato jeftino, da znate da laže i tu. Da je jeftino, on bi prvi potrčao da to plati, ali nije. Čekao je da ne vredi ništa, bukvalno da ništa ne vredi, da ga onda uzme bukvalno bez i jednog jedinog uloženog evra, on ili onaj, kako se zove onaj drugi veliki tajkun koji se sa njim savetuje i koji mu daje savete kako da ulaže u poljoprivredu. Za mene nikakve razlike nema. Za građane Srbije, tek tu nikakve razlike nema. Zbog toga ne mogu da napabriče ljudi više od nekoliko stotina da ih sluša u onim bespraznim, ispraznim i beskrajnim dosadnim monolozima koje nekad vrše sa česme, a nekad, šta ono reče ljotićevac Obradović, nekad će malo i po parkovima.

E, kad završe tu svoju šaradu, i ovo je moja poslednja rečenica, na kraju će ostati samo njih četvoro ili petoro, Đilas, njegovi potpredsednici Tepić, Borko Stefanović i ko već, plus Boško Obradović, koji je u međuvremenu ostao bez svoje organizacije, da na nekom kružoku u parku prekoputa Skupštine pričaju kako su bili veliki i uspešni, nego eto, izgleda samo nekim sticajem nesrećnih okolnosti, ni tada pobedili nisu. Kako stvari stoje, nek budu samo tako veliki stručnjaci i toliko pametni, pa će pobediti znate kad – nikada.
U vezi one napomene da smo mi nekakav kontinuitet bivše vlasti. Tako je rečeno. Nikako da razumem, gde neko vidi kontinuitet sa onima koji su doslovce stotine hiljada, vodite računa, stotine hiljada ljudi za samo četiri godine ostavili bez posla. Pogledajte različite izvore. Neki će da kažu 400 hiljada, neki će da kažu pola miliona. Republički zavod za statistiku kaže i više od toga. Šta god da je od toga precizno, šta god da je od toga onako tačno kako se sviđa ovima što slušaju, to je katastrofa ljudi. To je katastrofa božija. Da sada mi koji otvaramo radna mesta i to ih otvaramo toliko da ih bude u stotinama hiljada novih tamo gde ih nije bilo, budemo kontinuitet sa onima koji su ih na stotine hiljada do pola miliona gubili- to je potpuno besmisleno da pričamo. Jel lično Aleksandar Vučić u ovoj zemlji u poslednjih nekoliko godina otvorio, jel ima blizu dve stotine različitih fabrika i pogona, pa se tih 200 hiljada ljudi možda zaposlilo zahvaljujući tome, pa neke porodice koje nisu imale jednu platu na mesečnom nivou sada imaju jednu, dve, negde i više. Kakav je to kontinuitet o čemu pričamo?

Danas smo govorili o zvaničnim podacima najnovijim. Evo vam 2018. godine zvanično 50 hiljada 120 radnika u privredi, novo zaposlenih u jednoj godini, milion 131 hiljada ukupno. Jel to može da se poredi? Pa neće moći. Kada se kaže - zašto mi pominjemo ko je među njima veći lopov, a to kažu oni sami. Jesmo citirali ovde interni stranački dokument i dokument žutog preduzeća, DS, koji sami kažu, pazite da je njihovo rukovodstvo od 2006. na ovamo okupilo ljude koji su krali na tenderima, koji su se ugrađivali za procenat, koji su time svojoj stranci doneli epitet žutih lopova. Oni sami to kažu.

Jel beše, predsednik njihovog Opštinskog odbora u Rumi, mislim da se Borović preziva čovek, kaže, citiram – Dragan Đilas i Bojan Pajtić su lopurde. Ako to oni kažu, pa šta mi možemo da kažemo nego da na to podsećamo. I da ništa novo ne kažemo na tu temu. Taj Dragan Đilas i Bojan Pajtić, kada smo već kod njih, nit nas je Đilas stavio u neki upravni odbor, niti smo Pajtiću pomagali oko onih poslova na temu Statuta Vojvodine. Možda neko drugi jeste. Da se ne bavimo mi tim kontinuitetima. Nema tu ništa jeftino. Sve što se tiče države veoma je skupo. Poslanik Marković tu misao često citira – ne kradi državu jer je skupo plaćena. Tu poruku mi ponavljamo danas i tom Đilasu i tom Pajtiću i njihovim fašistima, dverašima kojih, Bogu hvala, u Narodnoj skupštini izgleda više neće biti u formi poslaničke grupe. Tu poruku njima jako glasno, ovako savršeno razborito i potpuno jasno saopštava narod na svakim izborima. Ta poruka je verovatno i najbolja vrsta zaključka ove naše rasprave, ako se slažete. Hvala lepo.
Dakle, jeste, to je kontinuitet ili nepostojanje kontinuiteta kada neko državu osiromaši, kada je čerupa i kada trpa u svoje džepove ili kada neko na drugoj strani za tu državu obezbedi da ima nekog rezultata koji se ogleda i kroz hleb na stolu, gospodine Mirčiću, koji se ogleda i kroz nova radna mesta, gospodine Mirčiću.

Kažete – slučajno. Šta je slučajno u tome što smo obezbedili 200 novih fabrika, 200 novih pogona. Kako to može da bude slučajno? Subvencije, jel ih država Srbija izmislila? Jel ih daje jedina? Pa neće biti ni jedno, ni drugo. Daju ih svi u okruženju, ali nisu sposobni da obezbede takav rezultat svi u okruženju pa zato i nemaju te firme u tolikom broju kao mi. Nema tu ništa slučajno i ništa tu nije novo, samo treba oko toga tu neko da se trudi. Još jedna stvar, treba tu neko da ume da obezbedi.

Jel danas realna priča dok mi sada razgovaramo ovde da je Srbija u igri za to da možda „Folsfagen“ dođe? Ne kažem da hoće, ali zamislite to i uporedite sa onima koji su gubili stotine hiljada radnih mesta. Šta je tu slučajno?

Kosovo i Metohija. Jesmo li slučajno obezbedili da 13 država povuče priznanje? Jel to sa nema palo? Neko slučajno šetao ulicom pa kao sagao se – vidi ovde je povučeno priznanje, daj da ga stavim u džep kada sam ga već našao. Neće biti. I oko toga je neko morao da se trudi i to je neko trebao da ume da uradi i da obezbedi. Jel to nije dokaz da znamo šta radimo i šta zastupamo?

I Evropska unija, ako ne znate, ima veze sa tim da li će neko doći da ovde investira. Ima veze, ako ne znate, sa tim da li će neko ovde da otvori nova radna mesta i tu vrstu perspektive mi našim ljudima obezbeđujemo. Ne dodvoravamo se nikome i nemamo potrebu, kao što su činili nekada i taj Đilas i taj Jeremić, koji, još jednom, nisu nas ni u jedan upravni odbor smestili, a koga jesu, pitam ja vas, setite se, nismo ni sa kim od njih pravili Statut Vojvodine, a vi se setite ko jeste. Dakle, niko od njih nije ove rezultate napravio, ali jesu obezvredili bukvalno svega čega su se dotakli.

Danas kada nama kažete da mi predstavljamo neki kontinuitet sa tim, nije to samo uvredljivo. To je pre svega nešto što vaše reči obezvređuje i sve drugo što kažete, a kažete i što šta što jeste na mestu, što se potpuno u tom bezvređu izgubi. Sada razmislite da li to ima smisla.

Neću da potrošimo ceo dan na podsećanje u čemu je sve svako od nas ovde učestvovao ili učestvuje i dalje npr. na Starom Gradu. Da budemo dovoljno fer, da budemo dovoljno korektni da kažemo šta valja za državu, šta valja za narod i još jednom svaka čast, hoćemo to da kažemo da je dobro. Da budemo toliko pošteni i da kažemo – iza toga bi stao svako.

Za ono što ne valja kritikujte do mile volje. Nemojte preko leđa naroda da se prebijamo, da nekoga ubeđujemo da treba da se oseća krivo zbog toga što je do posla došao. To nije u radu, to nije korektno. To nije ljudski. Na kraju krajeva, to nije nešto što donosi dobrobit ovoj zemlji. Jel nam ona zajednički cilj i zajednički interes? Ja hoću da verujem, makar lakomislen bio, da jeste. Hajde onda da se ponašamo tako. Hvala lepo.
Upravo o tome davanju kvoruma je reč i to je problem. Dakle, to da objasnite, teško ćete, baš teško. Evidentirali vi u zapisnik ili ne, to ćete teško da objasnite. Znači, ne meni, nego ljudima koji su takođe bili u tom sazivu i koji to znaju, zbog toga što se zna, nemoguće da to sad jedna rečenica, kako beše, to nije istina i ja sad kažem da je to tačka, gotovo, piši propalo. To tako mogu deca da raspravljaju mi ne možemo.

Što se tiče toga, kako beše ono, baš je kreativno bilo, proporcionalno se određuje sastav upravnih i nadzornih odbora. Samo ne mogu da se setim kad to? Kad to, osim na sred onog mandata tog saziva kada je Dragan Đilas rekao - e, od danas ćemo ovako. A oni kojima je ponudio te upravne i te nadzorne odbore, brže bolje potrčali da u njih sednu. Pre toga to nije bilo. Posle toga to nije bilo. Nije bilo čak ni početkom tog saziva, nego onog momenta kada se izgleda utvrdilo kome hoće da pomogne Dragan Đilas, a kome neće, protiv koga. Jel tako beše?

Nekoliko smo ovde imali poslanika koji su iz Beograda i koji su u tome učestvovali, pa kažu - jesam, bio sam u nadzornom odboru Studija B u to vreme, pa šta fali. Kaže - meni je to tada dobrodošlo, jer nisam imao drugih prihoda. Nije to suština gospodo. Suština je na šta ste prihvatili i po koju cenu. Dakle, na šta ste pristali i po koju cenu.

Kažete manipulacija, a ljudi to sami priznaju, da je bilo i da su u tome učestovali. Ja ne znam koga pokušavate da prevarite, mene, te ljude koji to priznaju ili sebe? Jer manipulacija da danas se na taj način ili uz podršku sa te strane održava i Stari grad, gde onaj novi potpredsednik, Đilasov Bastać, žari i pali opštinom. Čiji odbornik mu pomaže u tome? Čiji? Ja nešto ne mogu da se setim, ali ima onih koji se izgleda dobro sećaju stvari pa će možda i to da nam pomognu da ovde nekako odgonetnemo.

Dakle, ko je sa kim sarađivao neka bude problem za one koji kažu da nisu uzbuđeni i nemaju problem sa tim. Broj decibela iz njihovog prethodnog izlaganja mislim da jasno govori koliko imaju ili nemaju problem sa tim. To je pitanje tuđe savesti.

Ono što mene zanima, to je pitanje budućnosti ove zemlje. Na pitanje budućnosti ove zemlje, 150 hiljada ljudi 19. aprila, ovde ispred ovog visokog doma, reklo je - vidi kako treba da izgleda, reklo je da zna šta želi, reklo je da hoće da je gradi, hoće da je gradi ne pokušajima da se bilo čije biografije peru, nego jasnim planom, konkretnim idejama i sa puno rada, jer je to pre svega potrebno. Hoće u toj viziji, u tim rezulatima da prati Aleksandra Vučića i SNS. Pa, kad ste rekli Beograd, Srbija itd, kazaće da li naseda ili ne naseda na nešto.

U pravu ste bili u jednoj stvari, ljudi su u ovoj zemlji politički pismeni, ljudi su u ovoj zemlji politički zreli i odavno ne nasedaju na bilo šta. Nema tu priče o floskulama, 57% ljudi na dan današnji, u ovoj zemlji, baš zato što je ozbiljno, zato što je mudro i zato što ne naseda, kaže - podržavamo Aleksandra Vučića i SNS. Meni je ubedljiviji odgovor na to ko je u pravu u raspravi ovoj ili bilo kojoj, verujte. Hvala.
Pomenuta je maločas i SNS.

Gospodine ministre, sigurno ste obratili pažnju, reče narodni poslanik, postoje neki ljudi koji su, zbog toga što politički pripadaju SNS, na rukovodećim mestima. Vi zamolite za primer, ne čuste ni jedno ime, a bukvalno ni jedno ime. Nije to slučajno. Zato što takvih primera u ovoj diskusiji da se čuje nema i neće ih ni biti. To vam kažem već sada. Zapravo, jedino ime koje ste čuli, kao bilo kakav primer, ne ide kao dokaz onome što je govorio poslanik, ne ide u prilog onome što je govorio on, nego onome što ste govorili vi. Jedino ime koje su pomenuli je, čini mi se, dr Bojić. Dokaz je vaših reči da se ljudi danas na odgovarajuća mesta, na odgovorna mesta postavljaju zato što su stručni, zato što se u svoj posao razumeju, zato što su sposobni rukovodioci, zato što mogu da unaprede sistem u kom se nađu. To ste rekli vi, gospodine ministre. Primer koji smo čuli dokaz je vaših tvrdnji.

Pominjalo se i šta je ocenio i šta je zaključio Aleksandar Vučić. U kom trenutku? Ja se sa predlagačem amandmana slažem u jednoj stvari. Mislim da se slažemo svi ovde. Zdravstveni radnici jesu ovom društvu dragoceni. To je rekao i Aleksandar Vučić i rekao je da su dragoceni, ne samo Srbiji, nego i svakoj zemlji koja vodi računa o sebi, pa između ostalog i Nemačkoj, dragoceni su i za Angelu Merkel i zato je ona davala svoje ocene o visoko kvalifikovanim i stručnim ljudima koji su dolazili u Evropu u prethodnim godinama. Ne treba od toga bežati. Dakle, svaka zemlja koja vodi računa o sebi želi takve ljude da zadrži. Ako ih ima, da ih zadrži. Ako ih nema, da ih privuče. Načini su sve ovo o čemu smo govorili i veće plate, vi me ispravite, ako grešim, gospodine ministre, ali upravo za zdravstveni sektor 10-12% veće. Da li je tako? Načini su i obezbeđivanje novih radnih mesta. Vi možda imate ažurniji podatak. Preko 12 hiljada novih mesta već obezbeđenih u poslednje tri godine. Sve stipendije o kojima smo pričali i praksa da se najbolji studenti odmah angažuju, o tome smo govorili danas, i to na čemu će ljudi raditi, ne samo za koliko, već i na čemu će raditi.

Ne slažem se da nije važno kakvi su im uslovi obezbeđeni. To je veoma važno, jer zbog toga kakvi su uslovi obezbeđeni, ti ljudi imaju motivaciju, ti ljudi postaju bolji vremenom, a i oni ljudi kojima je sve to namenjeno, dakle, građani Srbije, vide neposrednu korist.

Šta je rekao Aleksandar Vučić na sve ove teme. Ovo što pričamo mi sada i da ove plate koje jesu veće su više nego zaslužene, ali je i dodao da će biti još dodatno veće. I rekao je kako, u skladu sa našim budžetskim mogućnostima.

Povećavali smo zato što smo se domaćinski starali o budžetu pa smo imali odakle. I danas možemo da kažemo već sada planiramo da to uradimo ponovo. Zato što se i dalje u ovoj državi stara neko na odgovoran način. I sve ono što smo obezbedili, a govorio je ministar i o Kliničkom centru u Nišu, i o silnim hiljadama novih kvadrata obezbeđenih tamo, ali i opremi čija se vrednost u desetinama miliona evra meri, i o centru u Beogradu, i o lečenju dece u inostranstvu, i o lečenju retkih bolesti. Dakle, o svim onim stvarima za koje imamo novca u kasi sada, a nekada smo mogli samo da ga sanjamo. Ali i o potrebi da se na taj način naši ljudi dodatno usavršavaju, pa sve ono što možemo da lečimo u Srbiji da to uradimo ovde. Kada možemo stručnjake da dovedemo ovde da naše ljude obuče. Mi to danas i radimo.

O infrastrukturi koja toliko silna da mi možemo bukvalno celu današnju raspravu da posvetimo samo tome. Neću sve vreme rasprave da potrošim na to, ali zašto da se ne kaže i zašto da ljudi ne znaju. Ono u šta ulažemo i što je danas realnost, ne priča, nego nešto na čemu se radi, što se završava dok smo mi ovde u ovoj sali, podrazumeva i GAK – Višegradsku i KBC Zemun i Institut za kardiovaskularne bolesti, Urgentni centar, podrazumeva Kliniku za neurohirurgiju, Centar za radiologiju. Pričamo sve o vrednostima koje se mere u milionima evra.

Pričamo o Institutu za ortopedskohiruške bolesti. Pojedinačna oprema, za koju nam treba jedna sednica kompletna da samo o tome govorimo. Dakle, o stvarima koje danas Srbija, još jednom, radi zato što ne samo da brine o sebi, ne samo zato što se o tome staraju odgovorni ljudi, nego zato što ima odakle - reči Aleksandra Vučića. Lepo je što ih pratite i treba da ih pratite.

Evo vam još jedno, 30. mart, rezultat naše politike, to su njegove reči, jer su radna mesta i puna kasa. I ova radna mesta u zdravstvu o kojima pričamo i ta koje se odnose na druge sektore u ovoj zemlji i sve one koji će dobiti stanove po popularnim cenama, subvencionisanim cenama, koji su obuhvaćeni programima danas, a koji će biti obuhvaćeni novim programima sutra. Radna mesta za ljude u proizvodnji, radna mesta za ljude u privredi u najširem smislu, povećanja koja su rezultat ove pune kase, o kojoj sa ponosom i sa pravom govori Aleksandar Vučić. To su stvari koje pružamo građanima Srbije, između ostalog i zdravstvenim radnicima i zbog toga, siguran sam, ne grešim ništa ako kažem – danas je tim ljudima osetno bolje nego što je bilo, a naša je obaveza i stvar koju pre svega sami sebi dajemo u zadatak da se postaramo da im sutra bude još bolje nego što je danas. To su realne stvari.

O tome da se malo kritikujemo i pokušavamo da izvučemo jedni iz drugih nešto više, mi možemo, ali kada pričamo o tome šta obezbeđujemo i šta je realnost, to je ovo i to ljudi znaju, pa i kad god ih budemo pitali iznova šta misle o svemu ovome, ja sam siguran, oni ubedljivi odgovori koje smo imali nekoliko puta kada smo ljude unazad pitali, mogu da budu samo još ubedljiviji. Mislim da je sada malo jasnije. Hvala.
Hoću ja da pomognem. Nije to sporno. Do sada smo valjda utvrdili da ja hoću da pomognem.

Dakle, nije bitan ovaj primer. Vidim da se malo predlagač amandmana malo zapetljao sa onim što je hteo. Hteo je da da primer za ljude koji su na čelu zdravstvenih institucija a nisu stručni, pa je otišao u potpuno kontra stvar. To je najmanje važno. Ne mogu ja sad da pratim svačiji tok misli.

Što se tiče citata, pošto je poželeo da replicira Aleksandru Vučiću kada ga bude sreo, oko toga hoću da pomognem. Da zna predlagač amandmana, Aleksandar Vučić je rekao - da će zdravstveni radnici moći da očekuju i u budućnosti povećanja u skladu sa onim što možemo da obezbedimo iz našeg budžeta, kraj citata. Slobodno kada bude replicira da zna predlagač amandmana – to je tačno. To je potpuno tačno. Prosto da zna da replicira na istinitu stvar.

Drugo, da će biti stanova i za ljude koji su u zdravstvenom sektoru angažovani čim budemo za to imali, takođe, mogućnosti u skladu sa budžetom. I to je takođe citat koji je ovim završen. Da zna predlagač amandmana i to je takođe tačano.

Da sve to možemo, a nekada smo mogli samo da sanjamo, kraj citata, slobodno pitajte, ali da znate i kada pitate, i to je notorna činjenica.

Možda i ponajviše važno ono što sam rekao maločas – šta je rezultat te politike koja je učinila Srbiju danas drastično uspešnijom nego što je bila u godinama iza nas? To što je njen rezultat radna mesta i puna kasa - Aleksandar Vučić, kraj citata. Slobodno pitajte Aleksandra Vučića za te reči i da znate, činjenica je da su to rezultati.

Ako poželite da izvršite neke dodatne konsultacije na ovu temu, u međuvremenu razgovarajte sa građanima Srbije. Sada na ulicu da izađemo zajedno i da pitate građane Srbije da li prepoznaju radna mesta i punu kasu, kao što nije bila za rezultate, šta mislite šta će reći? Brat bratu 60% plus reći će vam – vidimo, nego šta.
Pominje se naravno zato što treba da se pominje, zato što se tako razlike najjasnije vide. Na ove teme o kojima mi govorimo danas te se razlike vide i nije nikakav greh reći kako je nešto izgledalo za vreme bivšeg režima, a kako izgleda danas.

Kada se kaže, da dobili smo poverenje naroda zato što smo rekli da će to biti bolje, da se lepo vidi ta razlika koja govori da danas nešto već jeste bolje. Evo, primera radi ovaj Klinički centar u Nišu, pričali smo o njemu i pričali smo baš u ovoj sali ovde kako je izgledao, recimo, taj projekat za vreme bivšeg režima i pričali o tome da je bila reč o livadi. Sad, uporedite livadu, jednu pustinju sa, daću vam precizne podatke, sa Kliničkim centrom koji se sada prostire na 45 hiljada kvadratnih metara, u čiju je obnovu, izgradnju, u čije je opremanje uloženo preko 50 miliona evra, uporedite to sa 16 najsavremenije opremljenih hirurških sala koje sada ima, sa tri angio-sale. Uporedite tu livadu i tu pustinju bivšeg režima sa dva urgentna centra koje ima sada. Uporedite to sa 613 standardnih ležajeva u stacionarnom delu, kapacitetima za intenzivnu negu i prvi put u razvijenim zdravstvenim ustanovama centar za transplantaciju.

Dakle, to je nešto što je realnost. Ako smo izašli sa određenim predlozima i projektima pred građane pa dobili za njih poverenje, evo šta smo uradili. Kad kažemo – bivši režim nije uradio ništa od ovoga i kažemo da su za njega standardi bili ne ovo zbog čega danas dolaze ljudi iz regiona, iz cele Evrope da se kod nas leče, nego pustinje i naravno brojne pronevere koje su se merile milionima evra ali ne ovako upotrebljenih kao danas, nego stavljenih u džepove Đilasa, Jeremića i sličnih.

Mi to govorimo sa dobrim razlogom, da se ne zaboravi gospodo, kako je to izgledalo, kako je to strašno izgledalo i kako je pretilo da još strašnije bude, a koliko je drugačije i bolje danas i koliko ćemo radeći ovako ozbiljno i ovako savesno, što jeste politika Aleksandra Vučića i SNS koju ste pomenuli, da učinimo da sutra bude još veća ta razlika, još ubedljivija pa da i građani još bolje vide sutra kada im se svi zajedno ponovo obratimo sa pitanjem – kome biste dali poverenje, da im učinimo da odgovor bude i lakši nego što je danas.
Moram da podvučem još jednom, kad god čujemo zamerku da ne treba da nas zanima kako je to izgledalo u vreme bivšeg režima, ne, zapravo treba. Zapravo treba zato što bi oni najviše voleli da mi sad zauzmemo stav – ne zanima nas i zaboravićemo sve i pravićemo se kao da nikad nije bilo i lakše nam je ako ne mislimo o njima. Njima bi najviše odgovaralo da se sad odjednom stvori neka atmosfera – oni su se tek pojavili i ništa nije bilo i nikad tu nisu bili, ništa ukrali nisu i ništa upropastili nisu i onda bi oni sad mogli da se pretvaraju da sve ovo što pričaju ima nekog smisla, a pričaju svakakve gluposti ljudi koji su lično odgovorni što su devastirali ovu zemlju, upropastili narod do daske, to da se zaboravi. Još jednom, naša je obaveza da ne dozvolimo.

Pominjali smo plansko povećanje plata, pa danas kada u tom budžetu ima sredstava, a ima, još jednom, zahvaljujući toj politici za koju smo dobili poverenje i koju opravdavam, jer treću godinu zaredom imamo suficit u budžetu, pa i ta planska povećanja danas možemo da realizujemo i da planiramo već nova. To je znate kakva razlika, između ovih sada izmerenih 460 evra prosečne plate u Republici Srbiji, kad se to uporedi sa njihovih fantastičnih 330 evra, vama je potpuno jasno da i taj Đilas i taj Jeremić i onaj nesrećni Obradović, koji sad gleda kome će da bude novi omiljeni lik, zapravo samo gluposti pričaju kad obećavaju ma biće 1.000, ma biće 2.000, biće 100.000. Oni su pokazali šta umeju i pokazali su brojem 330 evra prosek. To da se poredi sa ovih 460 evra nama samo odgovara.

Da se ne zaboravi, još jednom, to je naša obaveza, pa sutra kada bude 500, o kojima mi govorimo danas, a biće, videćete, da građanima bude jasno zašto je ta razlika velika i da se postaramo da oni koji su se postarali da se sami obogate, a tu mislim i na tog Đilasa i tog Jeremića, bili su u stanju da to rade i po cenu džepa, hleba i sreće tih ljudi, da im ne dozvole preko 330 evra u proseku, da bi za njih bilo, koliko beše ono za Đilasa, 500 miliona evra u par godina samo. To je jako važna stvar i ta stvar određuje sve ostalo.

Ako se takvim ljudima ponovo u ruke bacite, onda posle može samo đavo da bude kriv što smo se vratili u gubljenje stotina hiljada radnih mesta, što je bilo u njihovo vreme, što smo bacili danas napravljeni rezultat da stotine hiljada novih radnih mesta otvaramo i da se sa najuspešnijima u svetu tučemo da napravimo još više i još bolje, da radimo na tome da gigante poput „Folksvagena“ dovedemo, što smo to lako pustili niz vodu. Ako se to dogodi ovom društvu, samo smo sami sebi krivi.

E, zbog toga je naša obaveza da se podsećamo, da jasno govorimo na svakom mestu i u svakoj prilici ko su, kakvi su i šta su pokazali, pa zbog toga da građanima ponovo sutra kad im se obratimo i pokažemo ove rezultate i ove nove stotine hiljada radnih mesta i ova povećanja plata, da im bude lako da se prisete sa čim to treba da porede, šta su ovi što mašu vešalima i motornim testerama umeli, pa da im onda bude lako da novi zaključak i novu odluku donesu, da mi radimo odgovorno i savesno, budite bez brige, biće lakše nego ikada, biće jednostavnije nego ikada da se ta odluka donese na pravi način, a to znači u interesu države, u interesu ovog naroda i ove zemlje. Hvala.

(Aleksandar Šešelj: Replika.)
Samo par napomena na temu ovih subvencija i bivše vlasti.

Nemaju oni baš nikakve veze sa dobrim rezultatima koje mi postižemo na tom planu, iz jedno jednostavnog razloga. Ti ljudi, pored toga što su brinuli, pre svega o samima sebi i o svom džepu, nisu voleli da rade ništa. Tim ljudima je bilo apsolutno teško, mrzelo ih je, na pamet im padalo nije da se bave nečim što je korisno za druge, konkretno za državu ili za one ljude koji su zbog njihove neodgovornosti, zbog njihovog javašluka i štetočinskog ponašanja ostajali bez posla. Pa da se oni angažuju da tim ljudima obezbede neku alternativu, time što će se truditi da dovedu investitore. Kada se to dešavalo? Na pamet im padalo nije. To što mi danas radimo, to radimo uspešno.

Znači, podsećam, Srbija je koliko i sve druge države regiona, pa i više nego sve ostale zajedno, uspela investicije da privuče. U tom smislu je danas vanredno uspešna država.

Postoje programi subvencija, ali da ih kritikujete možete samo ako niste želeli da pogledate preciznije kako izgledaju te subvencije, u kojim su iznosima i kome su namenjene, pa da pogledate kome su dodeljene. I možda bi se iznenadili ako primetite da su u značajno meri, ja mislim prošle godine čak ubedljivom većinom odobravane privrednicima iz Srbije, a ne onima koji dolaze iz inostranstva.

Tačno je gospodine Rističeviću, ne ide to bez garancija. I tačno je, nije to u onom iznosu o kom se priča. Kažu u proseku 20.000-30.000 evra po radnom mestu, nije. U proseku je mnogo manje. Mislim između 3.000 ili 4.000 po ranom mestu u pitanju. Kada vi pogledate da se to na godinu dana vrati, vama je potpuno jasno, sve što traje duže od toga, traje svaka investicija duže od toga, potpuno se jasno isplati ovoj zemlji. A da ne pričam o tome šta su radili drugi, koji su u svetu uvek važili za dobre primere.

Kakve su subvencije davali tamo kada im je trebalo, a trebalo je mnogima. Nalazile su se druge države na mestu na kome je Srbija danas. Znate koliko su u Slovačkoj plaćali subvencije za gigante, poput recimo poznatih proizvođača u automobilskoj industriji? Oni su to zaista plaćali po 40.000, što mi nikada nismo, po radnom mestu. Po 60.000 po radnom mestu, što mi nikada nismo. I niko im to tamo nije zamerao, jer su ljudi znali koliko to vredi. Ovde, mi to radimo domaćinski. Radimo ozbiljno i odgovorno u skladu sa onim što su nam realno naše mogućnosti, koliko možemo da priuštimo na osnovu onoga čime raspolažemo. Ništa više od toga. Ali pod tim uslovima, još jednom više smo nego uspešni.

Postojali su vrlo sporni programi tihi subvencija. Postojali su oni programi koji su bili do te mere sporni da su posle toga bili obarani. Znate kada su se ti programi realizovali? Da li je to iznenađenje za nekoga ako kažem u predizborno doba 2012. godine, ko ih je tada sprovodio i zašto? Baš u predizborno doba. I kako naopako baš tako da svi popadaju pre zakonom posle. To, dakle, nije pitanje za nas, nego za te bivše, za koje neki kažu ne valja da ih se pominje često. A, ja opet kažem valja.

Valja da se zna da što god u ovoj zemlji nije vredelo, sve što nije valjalo, sve što je štetu pravilo, nekako za baksuz, uvek se sa njima povezivalo i baš se njima i u njihovo vreme dešavalo. A ko misli da je slučajno, njegovo pravo. Nekako sam uveren, nije slučajno. I znate šta misli onih 60% i više građa Srbije. Evo isto što i ja. To što je bilo naopako u njihovo vreme nikako nije slučajno. Da li treba da se vrati? Da odgovor na to pitanje bude jasan, mi treba ovih stvari da se podsećamo što češće. Ja vam kažem, apsolutno ne treba. Daleko im lepa kuća.
Da. Nema veze, naravno, sa komentarima koji dolaze…
Verovatno tamo negde u kajronu, kada gledate neke popularne emisije, pa ljudi od kuće šalju šta misle da je zanimljivo. Mi se ne bavimo tim stvarima.

Nego, na temu ovoga šta radi država. Pomenuli ste ministra Stefanovića. Jasno je potpuno svakome da u ovoj državi postoje neke razlike između onoga što radi MUP i onoga što radi Tužilaštvo i onoga što radi sud, na trećoj strani. I da, zamerki na rad MUP-a nije imao niko ozbiljan. Dakle, ono što je njihov deo posla odrađeno je toliko profesionalno da vi imate one pokazatelje koji se mere na kvartalnom nivou, godišnjem nivou, koji govore da je država u tom domenu uspešnija nego ikada i da se više ne takmiči sa tim vremenom koje bi neki ovde želeli da se ne pominje više, sa tim vremenom propadanja i uništavanja svega od strane Đilasa, Jeremića, njihovog nekada zajedničkog „žutog preduzeća“ DS, nego se danas mi u rezultatima takmičimo sami sa sobom.

Njihovo je bilo, znamo kako i od toga smo odavno bolji. Sada mi od svojih rezultata pokušavamo da napravimo još bolje, u svakom kvartalom i među ministarstvima kojima to zaista polazi za rukom nalazi se MUP.

Na temu onoga što građani doživljavaju kao pitanje pravde, jasno je da se svetu ne može ugoditi. Kada je bio predmet interesovanja tu i tamo po neki bivši ministar koji je pripadao tom nekadašnjem zajedničkom „žutom preduzeću“ DS, koje se izgleda ponovo okuplja. Sećate se njihovih reakcija – jao, pa ovo je politički pritisak. Jao, pa mi smo sada progonjeni. Jao, sad oni sve rade protiv nas, zato što smo mi na politički drugoj strani.

A kada neko dođe i kaže ovde – pa, vi ne uhapsiste nikoga i niko nije bio predmete kritika; ja ne mogu da se zapitam – što kukaše oni onoliko svi zajedno? Što kukaju i dan danas?

Da krenemo od funkcionera koji su im i dan danas na rukovodećim mestima. Od onog Bore Novakovića, pa nadalje ili da se setimo bivših ministara, koliko ih je bilo ovde u ovoj sali samo predmet rasprave zbog toga što jesu bili predmet interesovanja nadležnih organa? Što su kukali ako se niko njima bavio nije?

Mnogo interesantnije pitanje – što ovoliko kukaju sada? Da nije zbog toga što je najavljen zakon koji će se baviti pitanjem porekla imovine? Da nije možda zbog toga što se planira ukrštanje sa prihodima lica, onim zvanično prijavljenim, i njihovom imovinom koju su sticali u međuvremenu? Pa, da se vidi od bavljenja javnim poslom, i tokom bavljenja javnim poslom, poslom koji ima direktne veze sa politikom, poslom koji je funkcionerski, da li je mogao neko sa prihodima kao što su plata ministra ili plata poslanika, da stekne onolike kule na vračarskim pašnjacima ili onolike firmetine poput Dragan Đilasa koje su, pazite, jedan red veličine imale promete dok nije bio na funkciji, a onda par nula više na godišnjem nivou kako je on postao neko i nešto u ovoj državi?

Pa, kad se te stvari uporede i kad se vidi da tu ima ponešto nelogično, ja mislim to je jako dobar razlog da ti ljudi danas budu nervozni i da kukaju mnogo više nego onda kada je policija sa dobrim razlogom dolazila da ih pita kako su.

Kad se postavi pitanje – otkud Vuku Jeremiću, za čije babe zdravlje, 7,5 miliona od onoga Brus Lija iz Hong Konga? To je jako dobro pitanje i jako dobar razlog za brigu. I, koliko god se svaki put kada se pojave nadležni organi u njihovim fondacijama, nevladinim organizacijama ili firmama, preduzetničkim radnjama, šta već ko od njih ima, kad god se tamo pojave nadležni organi, a oni zakukaju na sav glas – jao, nepravda, jao, politički pritisak. Da znate, sigurno ne kuka onaj ko zna da je pred državom, zakonom, narodom, a i Bogom ako hoćete, čist i nevin. Kuka onaj koji unapred zna da ima zbog čeka da se brine.

Kad pričamo o tom Đilasu, Jeremiću, ovim njihovim pilićarima iz Dveri koji su odlične milione dobijali dok su im pajtosi bili na vlasti, ako, nek kukaju. Što glasniji budu danas, verovatno će im lakše biti da sutra prihvate da su sve što su dobili zaslužili, sami sebi zamesili. Ako na nekoga treba da se ljute, to su oni sami i ako na nekoga treba da budu besni, nek budu besni na svoju ludu glavu.
Hvala gospodine predsedavajući.

Evo, zbog toga što su tražili da se obratimo ovako i na ovaj način ovi što su nešto mnogo nervozni od jutros, a nema razloga da budu. Nema razloga da budu, reč je o jednom zakonu koji bi trebalo da bude svima razumljiv, da li je tako? Daje se predlog da se za 490 hiljada traktora, odnosno drugih radnih mašina omogući pomoć onim građanima koji su njihovi vlasnici.

Kada eliminišemo sve ono što je motiv ovde da se ovakve priče vode od strane predlagača amandmana, a motiv je kao i milion puta do sada lični animozitet, jel tako? Želja da se iskale na nekome koga ne mogu da podnesu. Uradili su to milion puta do sada, evo danas bi na Mariji Obradović. Ali, odstranite vi malo tu vašu motivaciju, pogledajte šta je predloženo, pogledajte šta ste predložili vi kroz amandmane.

Kada se podvuče crta onako vrlo precizno, da se samo suština gleda, Marija Obradović predložila je da se pomogne ljudima, poljoprivrednim proizvođačima, a vi ste svojim amandmanima rekli – e ne treba da im se pomogne. Zašto? Zato što niste zadovoljni Vladom, zato što niste zadovoljni ministrom, zato što niste zadovoljni nekim rokovima i zato što pre svega niste zadovoljni Marijom Obradović.

Šta, ko ovde razume, odnosno ne razume? Marija Obradović, kao savestan narodni poslanik i čovek, dama koja se ovim stvarima ozbiljno bavi, razume da je dobro pomoći poljoprivrednim proizvođačima, da je dobro za 490 hiljada slučajeva, pronaći rešenje koje je tim ljudima na korist.

Vi ne razumete da sabotirate tu ideju, ne razumete da ste protiv nečega što će svaki građanin u ovoj zemlji da pozdravi i da time ne pravite štetu ni Mariji Obradović, ni ministarstvu, ni ministru, nego samo samima sebi.

Ako pričamo o stvarima koje neko razume, odnosno ne razume, mi ćemo ovo da usvojimo i ovo ne zavisi uopšte od volje ili nedostatka volje onih ljudi koji su rešili da danas ovde naprave neki haos, da se svađaju, da kažu sve najgore i najcrnje o bilo kome od nas. Mi ćemo ovo da uradimo i još jedna rečenica gospodine predsedavajući, i mi ćemo sa tim ljudima kao što je gospođa Obradović rekla, moći ponovo da se u oči pogledamo.

Šta ćete moći i da li ćete moći vi kada izađete sutra pred njih i kažete – ne, mi smo hteli da vam bude teže zato što smo sebični i zato što ne možemo da podnesemo SNS. To je pitanje za vas danas.