Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/9426">Vladimir Orlić</a>

Vladimir Orlić

Srpska napredna stranka

Govori

Jedna stvar je ovde ipak bila za pohvalu, moram da priznam, to što je onaj ko se sad javio da mi nešto objasni shvatio da je pogrešio malopre, očigledno. Malopre se trudio iz petinih žila da nas ubedi da je ovde najveći problem šta će se dogoditi ako se neko povredi. Evo, sad kaže – izgleda da to ipak nije predmet ovog zakona. Evo, sada kaže – izgleda da to nije ništa drugačije nego što je bilo do juče. Hvala lepo, izgleda da smo se razumeli, upravo smo na to i ukazivali.

Što se tiče ozbiljnih sistema na koje se mi ugledamo, pa niko nije rekao da su samo i isključivo zbog ovoga dobri. Ali, hajde da razlučimo neku hroničnu želju i neku hroničnu potrebu da se kritikuje da bi se kritikovalo i neke valjda normalne stvari nekog normalnog pristupa da se ono što je dobro kaže – okej, ovo je dobro. To je to, nema dalje. Da ne širimo priču, da ne idemo u nekakve fantazije i maštanja. Jel dobra prilika da neko kroz praksu stekne dodatne veštine?

Još jednom, po stoti put, hajde, biće i sto prvi ako treba. Pa dobra je stvar, šta je tu pa sporno? Šta je sporno u statistici koja je dobra Evropskoj uniji? Možda pitam pogrešne ljude, pitam ljude koji hoće da zamrznu evropske integracije, kako su sami objasnili na svom sajtu, ali nas koje te integracije iskreno zanimaju, nama je ipak veoma važno što, recimo, po pitanju stanja u Poglavlju 18, koje se tiče državne statistike, Evropa, ljudi, kaže, mi to radimo na isti način. Ta je statistika dobra i ispravna. Nijednu jedinu zamerku nemaju na ono kako se to u Srbiji radi. Oni rade na isti način.

Sada neko se nađe pametniji, ne od nas, nego od te Evrope i kaže – ma, sve je to pogrešno, to se ne računa na pravi način. Kaže – ne prikazuje se na odgovarajući način da 30 hiljada ljudi ima manje godišnje u Srbiji. Pa znaju to svi, niko nije srećan zbog te statistike. Ali, šta vam je bolje? Godina u kojoj se pokazalo da to može da bude za red veličine manje za samo godinu dana. Kada? Time završavam, gospodine predsedavajući, pa upravo u vreme njihovo i onih sa kojima se na trgovima grle i ljube. Upravo u vreme onih sa kojima su, kako sami kažu, ideološki i politički blizanci. Hvala lepo.
Ima odličnih stvari. Otprilike 90% svega onoga što smatram potpuno promašenim u tom čudnom izgovoru za politiku ja pronalazim upravo na tom veb-sajtu, između ostalog, i famozno izvinjenje za prostačko ponašanje u Narodnoj skupštini pod naslovom „bio sam u pravu“. Dakle, i to sam video upravo na tom sajtu, a i one dokaze za iznajmljivanje grejalica samom sebi i za davanje novca sopstvenim preduzećima, sve sam to video na tom sajtu. Pozdravljam što smo se oko toga složili. I ja pozivam građane da što češće posećuju taj sajt.

Šta je problem? Problem je da mi pričamo sada o opterećivanju onoga ko je investitor ovde, pritom, izgleda više nismo na istoj strani da li se razumemo ili se ne razumemo oko toga da li onaj ko je hteo nešto da kaže na temu osiguranja hoće da ga predloži ili će samo da priča o tome. Ako će samo da priča o tome, nije sporno, može, ali će uvek dobiti isti odgovor – niste iskreno zainteresovani, pričate samo priče radi. Kada predložite nešto pametno i stanete iza toga, oko toga vredi razgovarati, što se nas tiče. Što se tiče samo priče radi priče, to je promašen pristup, to ste valjda do sada svi zaključili. Onaj ko je ovde svirao i pevao čisto radi pesme i priče, taj je prolazio sa rezultatom ispod broja nevažećih listića na izborima. Dakle, tu ništa ne može da se očekuje iole razumno i pametno.

Kada smo se već dotakli ovih investitora i subvencija, ja sam postavio jutros jedno pitanje. Svakome ko želi o tome da razgovara argumentovano, neka ustane i kaže – koliko je subvencija ukupno u ovoj zemlji odobreno, koliko je otišlo domaćim, a koliko stranim vlasnicima? Ko to bude umeo da kaže kod mene se kvalifikuje za dalju raspravu na tu temu. Ko to ne zna, taj ne zna ni o čemu želi da priča, a kamoli šta uopšte želi da kaže.

Još jedna stvar. Jesmo li utvrdili na samom kraju da li su izbori bili fer i pošteni ili fali stotine hiljada duša? Pošto oni koji ne mogu da se dogovore sami sa sobom da li jesu ili nisu za bolje osiguranje, ni oko toga ne mogu da se dogovore sami sa sobom. Hvala.
Jeste, i kada se promeni ta metodologija tako da bude u skladu sa Evropskom, onda opet ne valja. I kad se pokaže, baš od strane tog Zavoda za statistiku, da kad se obračuna i po jednoj i po drugoj metodologiji, opet je neuporedivo bolje nego sa ovim što je ostavljeno Srbiji 2012. godine, opet nekom nešto nije jasno.

Ne razumem tu čudnu i nakaradnu logiku da to što je danas bolje, nekome može da smeta. Da li je moguće da je neko do te mere sebičan da ako se pokazuje da sam nije umeo bolje od onoga što je danas, da mora zbog toga da svaki put bude negativan, da kritikuje i ono što je teško razumnom čoveku da kritikuje? To zaista ne razumem, meni je to ne prihvatljivo.

Kažu - zbog ekonomske situacije u kojoj je Srbija danas, ovaj Predlog zakona nije dobar. Pazite, zbog ekonomske situacije. I sad, šta čovek da shvati kao poruku? Koštaće državu, a nije joj lako danas. A kako će to koštati? Da li su sami poslodavci izrazili želju da u ovome učestvuju? Jesu. Da li su prihvatili da sami snose deo troškova, i materijalnih, ali i te finansijske naknade koje su predviđene đacima? Jesu. Dakle, čega se mi to odričemo u značajnoj meri, a da nije prešlo, bukvalno, na privredne subjekte? Zar mi nećemo uštedeti sa druge strane upravo kroz sredstva koja su škole ulagale, koliko je ko imao mogućnosti, upravo kroz sredstva koja je država davala da se opremaju tamo neke radionice, neki radni kabineti, da se neki materijal nabavlja? Dakle, šta je tu neprihvatljivo sa aspekta naše ekonomske situacije, kakav je to, pa, argument?

Oni koji su se trudili malo pre da zvuče strašno zabrinuti nad sudbinom države, zbog toga se kritički obrušili na to kako je to danas i šta je to, pa, postignuto. Pa tih 140 hiljada radnih mesta koja jesu obezbeđena u tom periodu sa kojim neki ne mogu da žive, sa kojim ne mogu da se pomire, to je ta razlika i to je ta realnost. Što je nekima bilo bolje sa Draganom Đilasom, žutim tajkunom u njegovim upravnim i nadzornim odborima, to razumem. To da njima nedostaje i da im fali, to je tačno, ali ako se ikada zabrinete nad pitanjem tih subvencija o kojima mnogi i dalje pričaju, a teško im je, muka im je da pročitaju o njima i jednu jedinu rečenicu, videćete da je tačna jedna stvar – bilo je tu i spornih programa. Onda, ako zagrebete malo dublje, videćete i kada. Upravo u predizborno doba 2012. godine, to divno, sjajno, blistavo, i tog žutog tajkuna i tih koji su mu sasluživali iz sve snage, i tih statističkih pokazatelja, koji opet ne mogu da se porede sa dobrim stanjem kakvo je danas. Ako to nekom nedostaje, nek ostane njegova lična potreba, nek ne opterećuje Srbiju kojoj danas ide bolje nego u njihovo vreme. Hvala.
Iz par razloga, dame i gospodo.

Prvo, zbog toga što se očigledno ne pravi razlika između rada i učenja kroz rad. To je valjda ovde više nego jasno.

Drugo, zato što se postavljaju opravdana pitanja upravo zato što nekome ko ih postavlja što-šta ovde nije jasno. Na primer, ono pitanje - ko zna koliko dece i koliko je to dece? Odlično pitanje. Nekako imam snažan osećaj da taj ko je to pitanje postavio nema predstavu koliko je dece uopšte obuhvaćeno ovim programima, niti koliko bi moglo biti, ni koliko je kompanija zainteresovana za učešće, ni koliki će biti kapaciteti na ovim programima. Nešto mi govori da tu nema nikakve ni približne predstave o brojevima. To bi bio drugi razlog.

Treći razlog, zbog priče o desetinama hiljada po radnom mestu. Nekako imam snažan osećaj da se nema ni predstava o tome koliko je uopšte prosečna subvencija po radnom mestu, a ni ono što sam pitao na samom početku dana - koliko je tih programa za subvencionisanje odobreno domaćim, a koliko stranim pravnim licima od početka?

Iz svih tih razloga, ja mogu samo da ponovim - da ostavimo mi ove prazne priče na stranu, jer prazna priča je podjednako prazna ma koliko puta da se ponovi, a ove ovakve amandmane da ne prihvatamo. Hvala.
Želim da govorim, gospodine predsedavajući, samo bih zamolio da to bude omogućeno, ako je ovaj strašno nervozan čovek završio svoje izlaganje i ako možete da mi ceo minut nadoknadite.

Dakle, u zahvalnost svima koji su izrazili podršku predlozima zakona, ja želim vama, gospodine ministre, da kažem da je ova rasprava ne dvosmisleno pokazala i nama i ovim nervoznima koji dobacuju i vređaju dalje da ovi zakoni zaista jesu odličan kontinuitet u onim naporima koji su između ostalog postigli da Srbija, a ovo je podatak iz ove godine, napreduje 12 mesta na rang listi Svetskog ekonomskog foruma po indeksu globalne konkurencije, i to baš zahvaljujući kvalitetu obrazovnog sistema za 10 pozicija. Takođe, vezano za istu oblast, oblast obrazovanja, Srbija je prava na Univerzitetskoj listi u odnosu na nivo razvoja, lista koju radi „Univerzitet 21“. Takođe, podatak iz ove godine na planetarnom nivou. Sve zajedno, kada se odnosi na naše obrazovanje, ali i na stanje u privredi koje jeste motor razvoja ove države, može samo da učini da mi opravdamo i ovaj rezultat koji je takođe iz ove godine, rezultat IBM, koji kaže da je Srbija svetski lider po broju otvorenih radnih mesta posmatramo prema broju stanovnika, opet rezultat na svetskom nivou.

Dok Srbija dobre i pametne stvari radi, Srbija ovakve rezultate beleži. Uopšte nemojte da se obazirete na kritike onih koji su pokazali da ne znaju šta su subvencije, ni koliko su korisne, ni šta je obrazovanje, ni šta je sadržaj zakona, šta je dualno, ni ko je Nadežda Petrović, ni ko je Milutin Milanković, ni one komentare njihovih poslušnika koji ne znaju ko je Vuk Stefanović Karadžić, ko je Dositej Obradović, pošto oni vole da se bave isključivo novcem.

Preporuka sa moje strane je da dobro pogledaju apoene različitih vrednosti, jer tamo će moći da vide i Nadeždu Petrović, oni sa skupljim ulaznicama i Milutina Milankovića i dok se budu bavili zloupotrebom u raspravi u pojedinostima koju su već najavili, građani koji ovo gledaju, ako se zapitaju nad temama besplatnih udžbenika, jer su opet najavili da će o tome da pričaju, da znaju, ti udžbenici kojih nikad nije bilo eno su na njihovim skupim odelima, eno su uzidani u njihove duplekse na Vračaru, eno su tamo u temeljima onih vračarskih pašnjaka, deponovani na računima.
Dok oni to budu radili, a građani odgonetali, mi ćemo da stvaramo i pravimo rezultate.
Hvala gospodine predsedavajući.

Dakle, upravo zbog pominjanja predsednika stranke. U rečenici koja je, čini mi se, trebalo da uključi neko pitanje investicija, subvencija, pa je pomenuto i koliko je otvoreno radnih mesta, novih radnih mesta, kroz programe subvencija i koliko je to tajni rezultat.

Čini mi se da je ovde rečeno - da su te kompanije došle da bi novac dobijen kroz subvencije države iskoristile i kako ga iskoriste, tako odlaze. Ako smo se razumeli šta je rečeno, da se razumemo i zašto to nije istina.

Pre svega, drago mi je što niko u Srbiji nema dilemu na temu kako se prema tom pitanju i u toj problematici odnosio, odnosno snalazio bivši režim. Da više ni za koga tajna nije, da je na stotine hiljada radnih mesta, za njihovo vakta tu izgubljeno. Izgubljeno ne stručnošću, ne znanjem, bahatim odnosom prema sudbini čoveka, i o tome ćemo sigurno raspravljati danas ovde, jer su sigurno veoma zabrinuti za ono što se dešava danas, a ne osvrću se na ono što su činili sami. Drago mi je što to nikome nije pitanje, što je to jasno svima.

Šta se dešava danas? Ako postavljamo pitanje nad 140 novih radnih mesta, ostvarenih i zarađenih u Srbiji u protekle tri godine, ako govorimo o oko 60 novih proizvodnih pogona i fabrika, za koje je lično zaslužen predsednik države Aleksandar Vučić, koliko je trajno i koliko to zemlji znači, da se ne govori napamet, nego da se pročita.

Evo , 27.7. tekuće godine, objavljeno je jedno istraživanje. Istraživanje koje je radila svetska banka za potreba našeg Ministarstva privrede, i to istraživanje kaže sledeće – analizom poslovanja tih kompanija koje su dobile subvencije, došli smo do zaključka da ukupan iznos očekivanih javnih prihoda iznosi 511, 8 miliona evra i 4,08 puta je veći od odobrenih sredstava za projekte u posmatranom periodu. Toliko na temu koliko znači.

Još jedna rečenica i ovim završavam gospodine predsedavajuću. Očekivano vreme za povrat podsticaja kroz javne prihode je 14 meseci, pa neka kažu sami građani Srbije da li su te firme ugašene posle 14 meseci. Sve je jasno.
Agresivni prostakluk koji smo videli malopre, da znate vi, gospodine ministre i gospodo iz Ministarstva, da zna i narod koji ovo gleda, ima svoje razloge. Pošto vidim da negoduju oni koji su maločas tražili da se stavimo svi u istu kategoriju, da čuju i oni a i svi ostali. Mi, hvala lepo na ponudi, da budemo u istoj kategoriji sa ovim Boškom Obradovićem, ne želimo nikada. Vi da li želite, utvrdite sami za sebe. Ne znam, nisam siguran da želite, a čućete i zašto.

Ima ovo ovakvo ponašanje svoje razloge. Jedan je neposredni povod a drugi je tajne kategorije. Neposredni povod, dame i gospodo biće da ono što je objavljeno u dnevnoj štampi juče, a što tog čoveka direktno dovodi u vezu sa ljotićevskom ideologijom, sa ideologijom antisemitizma i zločina protiv sopstvenog naroda za vreme Drugog svetskog rata, da to slučajno ne bude nešto o čemu će Srbija pričati, pa je zato ovde prost, drzak, bezobrazan, vređa, trudi se i da povredi druge, da bi se pričalo o tome šta je on pa rekao danas, a ne o sramoti koja je obelodanjena juče.

Neposredan povod, evo baš o prosveti pričamo, gospodine ministre i gospodo iz Ministarstva, jesu razmišljanja tog čoveka o Dositeju i o Vuku Karadžiću. Evo šta je rekao o Dositeju – da je to pseudo prosvetitelj, da su duhovni plodovi dosijetejevštine vancrkvenost i ateizam, a Vuk Karadžić, njegove tekovine podrazumeva kao vukovštinu, da znate i to. To je jedno bezbožničko narodnjaštvo na temeljima dositejevštine. I jedan i drugi su antisrpska kulturna lozinka.

To govori čovek koji je profesor srpskog jezika, koji se poziva na Vuka Stefanovića Karadžića, bezmalo svaki dan. To je ono što on zaista misli i na sednici na kojoj mi raspravljamo o prosveti, da zna cela Srbija. To je objavio, u ljotićevskom časopisu „Nova iskra 2000. godine“ zastupao je tu i takvu ideologiju, a onaj trajni razlog i sa time završavam, kad se zna šta ljotićevci misle o demokratiji o višestranačju i o Skupštini, jasno je i šta može da se očekuje od njega u Domu Narodne skupštine. Hvala lepo.
Hvala vam, gospođo predsednice.

Dame i gospodo narodni poslanici, Poslanička grupa SNS sa velikim zadovoljstvom podržava predloge zakona o kojima mi danas raspravljamo, sa velikim zadovoljstvom, kao što i svaki put ne krijemo da ono što predstavlja dobra rešenja, rešenja koja naše društvo čine modernijim, rešenja koja naše društvo čine efikasnijim, rešenja koja bez ikakve sumnje unapređuju važne sektore u našem društvu, imaju našu podršku. I u tom smislu, ne samo da izražavamo svoju složnu volju kao poslanička grupa, već i zahvaljujemo svim predstavnicima koalicionih poslaničkih grupa koji su izrazili svoju podršku, podršku svojih poslaničkih grupa, predloženim zakonima.

Kada je reč o zakonima kojima je predviđeno potvrđivanje konvencija, upravo iz razloga koje su dali predlagači, dakle, iz razloga unapređenja prilika kada je reč o bezbednosti, sigurnosti naših građana, kada je reč o dostizanju važnih standarda, standarda koji važe u razvijenom svetu, smatramo da je za našu državu korisno podržati ove konvencije.

Bilo je danas različitih dilema i pitanja kakve su međusobne veze, pa konkretno na temu konvencija koja se tiče goriva i otpada u specifičnoj oblasti. Ne treba, kao ni za bilo šta drugo, previše truda za onoga ko želi da posao narodnog poslanika obavlja odgovorno, ko želi da se upozna sa sadržajem onoga o čemu mi raspravljamo, da svaku vezu razjasni. Recimo, konkretno po ovom pitanju, bilo je dovoljno samo uvideti da, ako se tiče pitanja Instituta i reaktora u Vinči, da je to jedan na jedan, u direktnoj vezi sa pitanjem naučnog rada i istraživanja. Dakle, apsolutno ima svako mesto u setu zakona koji dolaze od strane ministarstva koje pokriva i ovaj resor.

Kada je reč o međunarodnom sporazumu čiji je sadržaj zajam, važan zajam, takođe je šteta što se preko nekih stvari, u želji da se zvuči pompezno, u želji da se zvuči važno, prelazi preko onih sadržaja koji posle budu baš predmet nečijih nedoumica.

Danas se govorilo i o predškolskom obrazovanju, o pitanju kapaciteta, kada je reč o predškolskim ustanovama. Upravo taj sporazum, kroz implementaciju i vrednost od 50 miliona dolara, treba da omogući da se dodatno unaprede prilike baš po ovom pitanju. U obrazloženju ovog predloga zakona, Zakona o potvrđivanju sporazuma, baš i stoji – 17 hiljada novih mesta. U predškolskim ustanovama treba da bude dobar krajnji ishod implementacije baš ovog sporazuma, i to u onim geografskim oblastima u Srbiji u kojima je potreba za tim ojačanjem kapaciteta i najveća. Kako? Kroz programe izgradnje potpuno novih objekata, kroz programe revitalizacije, sanacije postojećih i kroz programe proširenja kapaciteta objekata koji već služe u ove svrhe i u ovoj oblasti. Tako da je reč crno na belo o nečemu što može samo da se zajednički oceni kao dobro i kao korisno, kao i kada je reč o predloženim izmenama i dopunama zakona koji jesu zaista svojevrsna sinhronizacija sa krovnim zakonom o kom se Narodna skupština pozitivno izjasnila, baš u ovoj sali ovde. Ali i ne samo to.

Kada pogledate, jedan za drugim, predlog za izmene i dopune zakona i u oblasti predškolskog obrazovanja i vaspitanja, i u oblasti osnovnog i u oblasti srednješkolskog, nose sa sobom po više od jedne dobre stvari koja će biti sigurno, nesporno dobra za svakoga ko želi ovom poslu da pristupi otvorenog uma, otvorenog srca, da se ne bavi onim prokletim refleksom u potrebi da bude protiv.

Dakle, ako pogleda, recimo, na primer, ono što se tiče predškolskog obrazovanja i vaspitanja, zar nije dobro i zar nije korisno kada se proširi krug dece koja imaju pravo na ovu vrstu obrazovanja i vaspitanja? Jeste samo dobro.

Ko bi pa mogao da bude protiv takvog rešenja? To rešenje jeste i jedan od predloga implementiranih u predlogu za izmene i dopune pomenutog zakona. Ko bi mogao da bude protiv modernizacije na bilo koji način? Protiv činjenice da će se, na primer, evidencija voditi elektronski, uz sve ovde razmenjene reči, nekad sa smislom, nekad sa argumentima, a nekad potpuno lišene bilo kakvog sadržaja?

Ali, uz sve ovde razmenjene reči o modernizaciji, o primeni savremenih tehnologija, ko bi mogao da bude protiv uvođenja takvog nečega u praksi? Ili protiv mogućnosti da saveti roditelja, upravo ustanovljeni onim krovnim zakonom o kom smo zajednički raspravljali ovde, zažive, da se i oni čuju i da i oni imaju svoje mesto u čitavom sistemu? To su, dame i gospodo, dobre stvari. To su stvari koje zaslužuju podršku.

Ako pričamo o predlogu koji se tiče osnovnog nivoa obrazovanja, još jednom, imamo izjednačavanje po pravima i prilikama da učestvuju u određenim programima za privatne i državne institucije. Nešto što je do sada, misli se tu na specifične metode u oblasti obrazovanja i vaspitanja, bilo ekskluzivno mogućnost samo privatnih, sada je dostupnije za implementaciju, za realizaciju u praksi širem skupu institucija. Zar to nije dobro?

Zar nije dobro kada se danas proširi opet krug lica, krug dece koja će imati pravo na besplatan prevoz? Pa, jeste dobro. Da li ima nekoga da može da smisli, ne da zastupa, ne da proglasi za svoj stav, nego prosto, da smisli jedan jedini razlog zašto to ne valja? Nema sigurno. Da li ima razloga da, uz sve priče i toliko javno i deklarativno izrečene zajedničke želje, pospešimo razvoj preduzetništva? Mi ne podržavamo program da se taj razvoj preduzetništva ostvari još na nivou osnovne škole, na primer kroz rad školskih zadruga. Nema. Argumenata protiv takvih rešenja, nema. Oni ne postoje, oni ne mogu ni da se izmisle.

Kada pričamo o srednjim školama, zar nije notorna činjenica da može samo da koristi društvu kada se uvede obaveza da škola vodi računa o tome kakve rezultate postiže, koliko visoko ispunjava standarde, da se poredi sa drugima i u zemlji i u svetu? E, pa, baš obaveza da se učestvuje u testiranjima i na nacionalnom i na međunarodnom planu, uvodi se predloženim izmenama i dopunama. Ima li tu nešto loše? Zar nije samo korisno da imate podatak o tome da li ste dobri ili treba da budete bolji? Ako treba da budete bolji, gde tačno?

Još jednom, jednostavne stvari i nešto što građani koji ovo gledaju sigurno razumeju, sigurno ne razumeju kada se naiđe na nesporne dobre i korisne stvari, a na njih kao reakcija dođe bujica kritika. To nas dovodi do novog predloga zakona koji se tiče dualnog obrazovanja i oblasti srednjeg stručnog obrazovanja. Ako bi bilo ko zaista želeo iskreno da pogleda sadržaj, smisao i kontekst, da li može da se ospori činjenica da je reč o programu koji zadovoljava dobar interes učenika, a u isto vreme da zadovoljava dobar interes privrednih subjekata, kompanija koje će učestovati u tim programima i dobar interes škola, dobar interes države koja ima svoje prirodno mesto u kompletnom sistemu i ovoj problematici. Da li jeste ili nije dobar interes učenika više znanje, veće kompetencije, više stručnosti, bolje, usavršenije veštine, ima li nešto sporno u tome? Naravno da nema.

Da li može da se postigne time što će se neko dodatno osnažiti za više susreta sa praktičnim radom, kroz usavršavanje, lično usavršavanje u praksi, kroz priliku da vidi kako u realnom, poslovnom ambijentu stvari funkcionišu, da ih vidi, da ih oseti, da u njima učestvuje, da bude deo kolektiva, da nauči nešto što nije bio u prilici da nauči do sada, da stekne i te neke dodatne veštine za koje nije imao priliku da ih stekne do sada? Šta tu može da bude sporno? Zar taj neko sutra, kada sve to nauči, savlada i bude kompletnija ličnost u tom smislu, neće na tom tržištu rada koje je toliko puta pomenuto danas vredeti više? Naravno da hoće. To su jednostavne stvari. To je nemoguće ne razumeti.

Priče o jeftinoj radnoj snazi koja će biti tobož ustanovljena kada stupi na snagu Zakon o dualnom obrazovanju su prazne floskule, potpuno prazne, odjekuju prazninom, dame i gospodo. Jeftina radna snaga je radna snaga koja nema specifične veštine, koja nije u poziciji da uopšte bira čime će se baviti, gde, kod koga i pod kojim uslovima. Onaj ko sa sobom na tržište znanja nosi više znanja, više veština, više sposobnosti, koji konkretan posao ume da uradi u praksi, pa naravno da vredi više i taj ima mnogo više prostora da bira, da odlučuje, da bolje pregovara sutra sa potencijalnim poslodavcem - ja znam to i to, imam dokaz da to znam, u nečemu sam uspešan, imam dokaz da sam u tome uspešan, neko je i ocenu dao, neko je ustanovio, evaluirao koliko ja tim dobro baratam. Zar nije njegova pozicija sutra na tržištu samo jača? Naravno da jeste, to je neposredan interes naših đaka. Postojali su programi stručne prakse do sada, jeste to tačno, ali zašto se ne obrati pažnja na to kakvi i sa kakvim efektom.

U obrazloženju Predloga zakona data je statistika, statistika koju ne osporava niko, čak ni oni koji su sebi dali taj komfor, ničim zasluženim komfor da izgovaraju ove potpune besmislice poput tih priča o jeftinoj radnoj snazi, čak se nekoliko puta danas čulo – robovi i robovlasništvo. Ko god je tako nastupio, pri tom je pomenuo, a da, ona statistika koja kaže da praksa nedostaje našim đacima, ona je tačna, isti ti su rekli da je zaista potrebno da sutra, kao efekat, imamo veći broj đaka, svršenih đaka, ljudi koji stupaju na tržište rada, koji će uspeti da pronađu posao. Pronađu, ne znači samo da se pridruže nečemu što postoji. Pronađu u duhu onog preduzetništva, dame i gospodo, znači, možda pokrenu sopstveni posao. Zar to nije dobar interes društva i tih mladih ljudi, ali i svih drugih i onih koje će ti mladi ljudi možda sutra zaposliti u kompanijama koje pokrenu sami? Zar to nije nešto što predstavlja dodatni zamah i za privredu, i za rast, toliko puta pominjan, danas i ne samo danas? Nesporno dobro, jasno, korisno.

Može li neko da ne vidi interes tih kompanija? Ne, on se ne ogleda u tome što će, ostale besmislice, čuli smo i to, one dobijati besplatnu radnu snagu u neograničenim količinama. Potpuno se zna koji profili postoje, koji programi na njima i koliko đaka i šta je elementarni interes svakog poslodavca. Pričam o poslodavcu kao nekome ko raspolaže svojim kapitalom, svoju firmu vodi i neće sebi da naškodi. Taj koji misli o svom interesu, kakvog radnika može da poželi? Radnika koji se u posao razume, koji je iskusan i koji ima neki rezultat rada. NJemu treba takav radnik, a ne neko ko je tek počeo posao, učio se njemu godinu ili dve, pa onda bio zamenjen novim koji sve radi ispočetka. Baš zato da se kompanije ne bi sretale sa takvim kadrom, nego sa dobrim, uvežbanim, uigranim kadrom, kadrom koji sa sobom nosi znanje i kvalitet, ovi programi se predlažu. Dakle, to je bar jednostavno za razumevanje.

Škole koje su imale svoje izdatke i država sa svoje strane za opremanje učionica, radionica, nabavku materijala će biti rasterećene sada kada se težište tih potreba prebaci na kompanije, pa će rasterećene moći da ulažu u druge aspekte, da čine obrazovanje kvalitetnijim, dodatnim, da njima to koristi, i to je valjda jednostavno za razumeti. To može da ne razume samo neko ko neće. Taj ko neće, taj je u stanju da izgovori u dve rečenice dve međusobno potpuno suprotstavljene stvari. Na primer, imali smo ovo već, sećate se, škole učenika u privredi, odmah u sledećoj kaže – vi sad uvodite robovlasništvo i dečiji rad.

Hajde ljudi, ako ćemo da se kritikujemo, bar da to liči na nešto, da ima promil smisla. Da li je već bilo, pa nije vredelo ili je sada po prvi put, pa je katastrofa? Ne može i jedno i drugo. To samo po sebi dovoljno govori koliko realno može da se zameri ovom predlogu. Ne može ništa. Najteži prljavi poslovi, raskidi ugovora posle dva meseca, ljudi, obrazovanje je stvar slobodnog izbora. Svako će sam, kao i do sada, kao što će od sada, da donese odluku za sebe da li želi da se obrazuje na jednom ili drugom nivou, pa u okviru tog nivoa u ovoj ili onoj školi, za ovaj ili onaj program ili profil, da li sebe vidi u karijeri na ovom ili onom mestu, da li je zainteresovan za onu ili ovu vrstu posla, za onu ili ovu kompaniju, potencijalnog poslodavca. To nikada nije bilo zakonom nametnuto nekome, ne može ni biti. Ovim predlozima zakona ponajmanje.

To otvoreno polje slobodnih izbora gde svako može da gradi sreću za sebe na osnovu svojih sposobnosti i mogućnosti biće otvoreno jednako koliko je i bilo, samo će potencijal, svako ko na njega stupa, njegov lični potencijal biti veći i on će imati poziciju da se u tim izborima kreće na način koji je za njega korisniji. Još jednom, sutra i za njegovu porodicu i sve one koje će on potencijalno zaposliti svojim radom, za celo društvo kom prirada.

Priča o tajkunima, priče o vladavini prava, priče o sigurnoj državi možda bi najbolje bilo da ostavimo, jer je to baš, kada pričamo o dobrim interesima, dobar interes onih koji su te teme pokretali. Nema veze sa predloženim zakonima, ali ima veze sa tržištem rada i sa ekonomskim prilikama u zemlji. Neka se suzdrže od pominjanja tajkuna oni za koje se pouzdano zna da su ih tajkuni finansirali u periodu kada su sami devastirali ekonomiju ove zemlje, kada su baš na tom tržištu rada katastrofe pravili, u periodu kada su stotine hiljada ljudi ostavljali bez posla, da se ne troši danas vreme, ni danas, ni bilo koji drugi put na uzaludne priče o lažnoj brizi za decu od strane onih koji su već pokazali da nisu u stanju da brinu za sudbinu drugog čoveka, pa ni za njegovu decu, a pričamo o stotinama hiljada sudbina, stotinama hiljada porodica. To im se kao tema apsolutno ne isplati.

Udžbenici, vrtići, ništa od toga, dame i gospodo, ne može da se poredi, ako pogledate današnje dobre rezultate i prilike u zemlji sa onim što su dežurni kritičari svega postojećeg ostavili za sobom. Ako pominjemo Beograd i te vrtiće, neka ostane zabeleženo da je osam hiljada više mesta u tim vrtićima danas nego u njihovo slavno vreme, da se upravo ovim predlogom zakona koji ćemo mi izglasati, jer se mi za dobre stvari i dobrobit ove zemlje brinemo i staramo, biće 17.000 novih mesta više. Neka ostane zabeleženo da Srbija danas ima realan rast i koliko god se neko trudio da objasni kako je strašno nezadovoljan što je realnih plus 2-3% za njega privatno, intimno loše, to je plus realnih 2-3%. To nije njihovih minus 3,6%. To da se poredi jedno sa drugim ne može. To je nebo protiv zemlje.

Sto trideset hiljada novih radnih mesta sa primenom ovakvih rešenja i više ne može da se meri sa izgubljenih pola miliona radnih mesta. To su nebo i zemlja, još jednom. U tim stvarima mi da se merimo možemo uvek i odgovori će uvek biti jasni, odgovori će uvek biti na strani onih koji se o ovoj zemlji staraju, onih koji su u stanju da za ovu zemlju obezbede rezultat.

Aleksandar Vučić, SNS, parlamentarna većina nastaviće da se o dobrom interesu svih naših građana i zemlje u celini staraju na ispravan način, između ostalog, i kvalitetnim zakonima za koje, još jednom, imate našu podršku. Hvala lepo.
Pominjanje predsednika uz moram da priznam iskreno čuđenje da se danas nad nekim stvarima navodno brinu neki kojima na pamet padalo nije da se nad tim istim stvarima zabrinu u ono vreme kada su se sami pitali, kada su Srbijom drmali kada god su hteli, kada su mogli da reše sve što im je pod milim Bogom bilo sporno. Onda nije bilo važno. Sada je odjednom kao važno.

Znamo koliko je važno, pokazali su koliko im je važno, ali kada već pričamo o tome, pričamo i o investicijama. Da li je notorna činjenica da se države takmiče u našem regionu, ali ne samo u našem regionu, da se takmiče da bi investitore privukle? Jel to neko prvi put čuje danas? Jel onda normalno da i Srbija sa svoje strane uradi što je potrebno da bi te investicije ovde kod nas dovela?

Ili je u tome vanredno uspešna, polovina svega što dođe u naš region završi u Srbiji, kada o investicijama pričamo. Drugu polovinu dele svi ostali. Treba čitati, a ne pričati napamet. Ko je čitao, mogao je da sazna da je Srbija na šestom mestu u Evropi po broju otvorenih radnih mesta od stranih direktnih investicija u 2016. godini. Sa sve pratećom grafikom, koja govori da je u pozitivnom skoru 54% napredovala u odnosu na prethodnu godinu. U tim stvarima, mi i jesmo uspešni. To se vidi kroz taj broj pogona o kom stalno pričamo i kroz taj broj novih radnih mesta, realnih, u kojima neko zaradi svoj dinar, i taj dinar mu vredi. Ne treba zbog toga ljude vređati i pričati da ta njihova plata ne valja ništa. Plata sad postoji. Što ne može da se poredi u odnosu na ono kada je plata bila nula.

Koliko je to opravdano, koliko nije pričali smo danas. Istraživanje Svetske banke, kaže - četiri puta više dobiješ, nego što uložiš, ako je neko propustio i to da nauči. Ali, ako pričamo o učešću u trošku za vrtiće, ljudi, ako trošite nešto za određenu namenu, raspodela nema veze sa tim koliko trošite. Dvesta dinara potrošiti na nešto, da li u cugu nekome 200 ili možda na dva mesta po 100, pa ta dva mesta učinite srećnim umesto jednog. To je pitanje elementarne logike. Koristim primer za 200 dinara, između ostalog što se na njemu nalazi Nadežda Petrović. Možda ekipa sa velikim dilemama može da pogleda ko bi to bio.
Zna on dobro o čemu se radi. Radi se o neprihvatljivom pominjanju predsednika SNS, ujedno predsednika države i priča o nekakvim dilovima.

Dakle, više nego jasno, ubedljivoj većini građana Srbije više nego jasno. To su oni već pokazali i pokazaće opet da se ne brinete, da ono što radi Aleksandar Vučić predstavlja dobar interes građana ove zemlje, predstavlja ozbiljne napore koji daju rezultate, da se ovde nešto pozitivno dešava. Tu nema prostora ni za pominjanje bilo kakvih dilova.

Sa druge strane, potpuno je neprihvatljivo da o bilo kakvim dilovima ovde govori onaj koji je na dilovima oduvek jedino i egzistirao i politički i bilo kako. Između ostalog, tu mislim i na direktne dilove sa tajkunom Draganom Đilasom, tajkunom žutog preduzeća koji ga je formirao onda kada mu je trebao kao pešadinac, koji mu je davao i novac i pravio propagandne materijale, onda kada je mislio da mu može biti koristan. Mislim na dilove, ako želi da koraknemo malo unazad, koje je imao i sa drugim vedetama nekadašnjeg DOS-a, npr. onim koji su ga finansirali. Direktnim dotacijama, po, kako beše ona čuvena linija 4-8-1, 2009. godine jedno ministarstvo, 2008. godine drugo ministarstvo, 2008. godine opet ministarstvo. Sve direktne dotacije tom čoveku koji je nekako zabrinut nad politikom, dilovima i strankama, a znamo zašto je zabrinut nad temom stranama.

Te dotacije i ti dilovi sežu, ako ćemo još malo dalje, koliko god je DOS-a bilo, toliko je bilo i njegovih dilova sa njima. I u 2004. godini, koju smo pominjali danas, i u direktnim uplatama od strane javnog preduzeća, po stranačkoj liniji, tada DSS, ali je alergičan na temu stranaka, zato što kao dobar ljotićevac mora da misli sve najgore o demokratiji, parlamentarizmu i strankama.
Hvala gospodine predsedavajući.

Od ove silne priče o velikom znanju, stručnosti, suštinskog doprinosa kvalitetu itd. koliko vidim, predlog se odnosi na neke jezičke intervencije, odnosno na rasprave na temu da li je neka reč nesrpskog porekla, da li se upotrebljava srpski jezik itd. sve u tom stilu.

Onda u obrazloženju samih predlagača imamo sušte primere vrhunskog kvaliteta te stručnosti, tog znanja, upravo u jezičkom domenu. Kao što su izrazi poloćaj, neadekvatna i utvrivanja, tako je mislim da je više nego jasno o čemu je ovde reč, koliko je to važno i stručno, a i koliko je potkovano. Hvala.
Hvala.

Svakako se uvek slažem sa obrazloženjem koje smo dobili u mišljenju Vlade, kada je ovako koncizno sastavljeno, nego čisto na temu ovog obrazloženja predlagača koje smo upravo čuli.

Možda treba biti oprezan u zaključcima, možda treba staviti akcenat na to da li su neke stvari koje su, ja potpuno verujem da je to sve, kako je sad rečeno, tako, i zatečeno tako, i uslikano, da tu nikakvih falsifikata nema, nego da je možda stvar ažurnosti da se te stvari koje su tako napravljene, brže zamene za one ispravne, jer meni na osnovu nekog iskustva koje imam, deluje potpuno izvesno da su te stvari nastale, i tako pogrešno i nakaradno napisane, negde otprilike u vreme kada je Dragan Đilas vodio Beograd, a po upravnim i nadzornim odborima u Gradu Beogradu postavljao sve listom kadrove jedne istaknute desničarske, žustre i opozicione stranke, jer su mu tad trebali za neko potkusurivanje.

Tako da, vrlo je moguće da je taj problem sa tim neznanjem i nestručnošću nastao tada, a da sad treba da se to reguliše i sanira kada smo ga već videli i slikali. Treba, slažem se. Hvala.
Zahvaljujem.

Pošto vidim da se delimično slažemo, ali se ne razumemo do samog kraja. Naravno da ja nisam pomenuo slučaj koji sam pomenuo ni zbog SNS, ni zbog sposobnih ljudi koji jesu u SNS, nego upravo zbog tih upravnih i nadzornih odbora i učešća u tim upravnim i nadzornim odborima kod tajkuna Dragana Đilasa od strane onih koji su to upravo sada i potvrdili. Dakle, ja sam na taj slučaj mislio. Kažem, cenim da je nekako baš u to vreme došlo do ovih problema o kojima smo pričali malopre. E sad, to što se određena stranka opredeljuje za koalicije na lokalnu na osnovu onoga što proceni da je dobro, tu nema ništa sporno, to je pravo svakoga i ja u to ne ulazim.

Zahvaljujem na svojevrsnoj potvrdi što u tom kontekstu smatraju da je Dragan Đilas bio dobar i da je sarađivati sa njim bilo dobro, verovatno na isti način kao i sa „žutim režimom“ u AP Vojvodine, iz istog razloga. Ja u te motive ne ulazim, samo kažem da treba biti oprezan, pa voditi računa kad su problemi mogli da nastanu i koliko je čije učešće, lično ili posredno, ali učešće u tim problemima o kojima bi voleo da govori. Hvala.
Naravno, gospodine predsedavajući, ja sam samo želeo da nastupim konstruktivno, kao što radim uvek. Dakle, da sa svoje strane pohvalim i otvorenost i jasnu politiku, to su sve odlične stvari. Dakle, i to otvoreno nastupanje sa Draganom Đilasom u nadzornim i upravnim odborima, i to što se to ne krije, mada bi bilo i neprimereno uopšte pokušati da se sakrije, jer to svi znaju. Ali, to je dobro i ja to sa svoje strane pohvaljujem. Pohvaljujem i opažanje da nije Dragan Đilas bio jedini umešan u to što se dešavalo, nažalost, moram da kažem, dešavalo sa Beogradom do momenta dok nije ispraćen u sramnu istoriju, potpuno zasluženo.

Mi smo baš pre neki dan podsećali ovde „žuto preduzeće“, da su sami izneli ocenu da su u tome jednako učestvovali. Dakle, da nije to isključivo zasluga Dragana Đilasa. U tome su oni koji su sedeli u tim upravnim i nadzornim odborima sedeli zajedno sa „žutim preduzećem“ i Draganom Đilasom. E sad, to kolika je čija specifična težina bila, kakva i u kom trenutku, i to je poznato. U tom smislu, nemojte da se iko ljuti što pominjemo baš Dragana Đilasa, zna se ko je tu kolo vodio. Ali, nemojte ni da se zavaravamo od strane organizacije, u kojoj je elementarna stvar bilo kakvog ustrojstva mišljenje jednog čoveka, da se pokreće uopšte bilo kakva priča na temu da li mi zamišljamo da je nešto organizovano na osnovu nečijeg ličnog mišljenja ili nije, to nikakve veze sa ozbiljnošću nema. Da je to rekao ko drugi, pa da uđem u bilo kakvu raspravu, ali oni koji funkcionišu isključivo po sistemu fan kulba jednog čoveka, mislim da stvarno ne treba da otvaraju tu temu.

Što se tiče rezultata, mi ćemo ih, naravno, upoređivati, kao i u ovoj kampanji za Beograd dobre stvari koje je postigla gradska većina SNS, svi dobri rezultati i svi uspesi biće upoređeni sa katastrofom koju je ostavio Dragan Đilas, ali i svi oni koji su sa njim sedeli zajedno u tim upravnim i tim nadzornim odborima. Hvala.