Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Srđan Milivojević

Srđan Milivojević

Demokratska stranka

Govori

Poštovana gospođo predsedavajuća, uvažena gospođo ministarko, nisam razumeo ko je podneo amandman i šta kaže u amandmanu, ali sam dobro razumeo obrazloženje amandmana i činjenice koje su ovde iznete. Znate, neko može o reformi pravosuđa govoriti sagledavajući i iznoseći ovde pojedinačne slučajeve i uvek će u pojedinačnom postupanju sudija biti možda nekih nepravilnosti, uvek će biti tih sporadičnih slučajeva za koje se može svako uhvatiti i paušalno diskvalifikovati pravosuđe.
Ali, kada govorimo o onim suštinskim merama kojima je doprinela reforma pravosuđa, ako govorimo o borbi protiv organizovanog kriminala, ako govorimo o onome što je uradilo Ministarstvo unutrašnjih poslova i Ministarstvo pravde, zadajući odlučujući udarac organizovanom kriminalu, kada smo ovde u ovom parlamentu doneli Zakon o oduzimanju imovine stečene kriminalom za koji neke poslaničke grupe, možda svesno, možda nesvesno, nisu glasale, kada govorimo o onome što je urađeno da se te organizovane kriminalne grupe koje su predstavljale zlo za našu državu i društvo stave na mesto koje zaslužuju, da se izvedu pred lice pravde ti organizovani kriminalci, kada smo dobili čestitke iz sveta za uspehe naših bezbednosnih službi i Tužilaštva za organizovani kriminal, lako je iznositi paušalne ocene da stanje u pravosuđu ne valja.
Danas sam čuo argument koji kaže da se povećava broj postupaka pred Evropskim sudom za ljudska prava. To govori o svesti građana da mogu da podnesu žalbe i tom sudu, ali, sa druge strane, podsetiću vas da ja u jedno vreme nisam mogao da se žalim na rešenje o pritvoru, a kamoli da se žalim nekoj višoj instanci što mi je taj pritvor neosnovano određen. Da ne govorim o nekom vremenu kada su ovom zemljom harale organizovane kriminalne grupe i kada su čak imali i epitete tipa – gospodin Legija, ili neke druge epitete koje su dobijali.
Mislim da je u pravosuđu urađen ogroman posao i da smo svi zajedno, kao vladajuća većina, i to sve političke stranke koje čine tu vladajuću većinu, zaista dali jedan vrlo značajan doprinos reformi pravosuđa i da se ta reforma pravosuđa i taj značajan doprinos ogledaju u činjenici da u Srbiji više nema organizovanih kriminalnih grupa, da te organizovane kriminalne grupe više ne učestvuju u pranju novca kroz procese privatizacije, da te organizovane kriminalne grupe strepe od onih mera koje smo doneli kao što su oduzimanje imovine stečene kriminalom, da smo doneli taj zakon koji se odnosi na ljude koji se bave politikom i javnim poslom i da ti ljudi moraju biti svesni činjenice da ako naprave prekršaj mogu da odgovaraju za krivična dela. U pripremi su i nova zakonska rešenja koja će kvalifikovati nova krivična dela, kao što je namerno vođenje firme u stečaj, za koja će takođe biti propisane ozbiljne kazne.
Kada sve to posmatramo na globalnom nivou, mislim da je sve to i te kako dobra slika Srbija i da Srbija više nije zemlja koja predstavlja poligon za iživljavanje kriminalnih grupa, već je zemlja u kojoj je moguće ostvariti i dostići pravdu. Naravno, ima mnogo predmeta zaostalih iz prošlosti. Ima mnogo slučajeva koji se godinama razvlače po sudovima. Još uvek ima potrebe da se vrši nadzor sudova, da se stalno utiče na svest sudija. Naravno, ima i sporadičnih slučajeva gde će neko, tužilac ili sudija, možda se ogrešiti o zakletvu koju je položio kao sudija ili kao tužioc pa će učiniti nešto što nije dostojno te funkcije koju obavlja, ali, opet kažem, to su sporadični slučajevi.
Generalno, naše pravosuđe se kreće u dobrom pravcu. O tome govori brzina procesa, o tome govori, između ostalog, i broj zakona koje smo doneli i koji se primenjuju, koji nisu doneti samo kao zakoni koji bi bili mrtvo slovo na papiru. I na kraju, to govore i efekti te reforme.
Samo da vam kažem da je po Zakonu o oduzimanju imovine stečene kriminalom u državni budžet ubačeno nekoliko stotina miliona evra, što kroz novac, što kroz materijalno-tehnička sredstva koja su data, od narodnih kuhinja preko najsiromašnijih i najugroženijih grupa stanovništva, pa do državnih organa i institucija koje se bore protiv organizovanog kriminala.
Još jednom kažem – sve čestitke na hrabrosti da se neke mere sprovedu. Sve čestitke ljudima u Ministarstvu pravde koji su preuzeli odgovornost da u oblasti pravosuđa stvari urede po meri savremenog čoveka. Hvala.
Poštovani gospodine predsedavajući, uvaženi gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, smatram da ovaj amandman treba odbiti. U obrazloženju ovog amandmana imali smo jedan širok spektar raznih objašnjenja i argumenata koji ne stoje u korelaciji sa istinom. Pri tome, dobro je da neke političke stranke budu u opoziciji, jer očigledno da ta opoziciona aktivnost kod njih pobuđuje jedan napad brige za državu koju nisu pokazivali kada su imali prilike da upravljaju ovom zemljom, a upravljanje se pretvorilo u vladanje.
Naravno da niko iz vladajuće većine nikada, sadašnje vladajuće većine naravno, neće iz novca javnog sektora štampati recimo knjige partijskog lidera na jedan bahat i bezobrazan način. Naravno da niko neće iz novca javnog sektora finansirati sopstvenu političku aktivnost na takav način. Naravno da niko iz sadašnje vladajuće većine nikada neće obe ruke gurnuti u narodni džep i državnu kasu i onda koristiti taj novac da učini sve što je u njegovoj moći da ga bude još više na stranačkom računu, kao što su to radile neke političke stranke. Naravno, da će ta sadašnja opoziciona promišljanja i briga za državu imati svoje utemeljenje, ako neko što duže bude u opoziciji onda će imati tu navalu plemenitih ideja kada je reč o državnoj kasi, o državnom budžetu, o državnom novcu, jer kada ponovo, ne daj bože, bi bili u prilici da urade ono što su radili, imali bismo ono što smo imali i ono što smo zatekli u budžetu ove zemlje kada smo preuzeli odgovornost. Hvala.
Gospodine Novakoviću, mislim da je prekršen član 103. i 104. Poslovnika Skupštine Republike Srbije. Iako pažljivo pogledate stenografske beleške, videćete da nikada i nigde nisam u svom prethodnom izlaganju pomenuo SRS. Gospođica Jovanović se sama prepoznala i prepoznala je Vojislava Šešelja, to je dobro, nečista savest je dobra stvar, dobro je kad se neko sam prepozna.
Poštovani gospodine predsedavajući, uvažena gospođo ministarko, dame i gospodo narodni poslanici, smatram da se ovaj amandman treba odbiti iz mnogo razloga, jer to "toksično" je svima jasno šta znači.
S druge strane, u obrazloženju ovog amandmana i pitanju kako ćemo ovaj amandman da sprovodimo na teritoriji KiM, svakako bolje nego oni koji to pitanje postavljaju, a koji su imali prilike da zakone Republike Srbije sprovod 1999. godine, pa su onda vojsku i policiju povukli sa KiM i narod ostavili na milost i nemilost, ne samo radioaktivnom otpadu i posledicama radioaktivnog bombardovanja, već i na milost i nemilost onima koji su umesto srpske vojske i policije, koji su se tu nalazili dok oni nisu vodili takvu politiku kakvu su vodili, tada je naš narod ostavljen na milost i nemilost mnogo većim nesrećama i nedaćama koje uključuju i posledice radioaktivnog bombardovanja.
Mi koji vodimo državotvornu politiku, za koje su KiM sastavni deo Republike Srbije, naravno da ćemo uvek biti posvećeni brizi, očuvanju zdravlja našeg narod koji je opstao i ostao na KiM, jer kao što ste čuli, neki kažu – naš narod još uvek živi na KiM, ja kažem – naš narod će i dalje i ubuduće živeti na KiM. Kao što neki kažu – požurite da položite venac na grob EU, mnogi su se istrčavali sa neodmerenim izjavama i još neodmerenijim ponašanjem…
(Predsedavajući: Gospodine Milivojeviću, da se vratimo na amandman. EU je dobro koliko ja vidim.)
Hvala na pitanju ovima što postavljaju, ali bilo je mnogo postavljenih pitanja kada je reč o EU i srpskoj perspektivi, tako da će Srbija čuvati KiM, ali i svoju evropsku perspektivu, ali će naći načina da taj narod koji živi na KiM, koji se suočava sa strahotama jedne politike koja je vođena 1999. godine, da mu svakako bude bolje, jer i ovaj zakon će se primenjivati na teritoriji KiM, a država Srbija će brinuti o našem narodu koji je tamo ostavljen na milost i nemilost 1999. godine. Ono što je najvažnije politika, koja je taj narod ostavila tamo onako kako ga je ostavila, nikada neće biti u poziciji da odlučuje o zdravlju i da brine o narodu na KiM. Hvala.
Poštovani predsedavajući, uvažena gospođo ministarko, dame i gospodo narodni poslanici, smatram da ovaj amandman treba odbiti, jer obrazloženje da će formiranje ove komisije ne znam koliko uvećati administraciju, a pogotovo koristeći argumentaciju da je nekada bilo samo 8.000 državnih činovnika u Republici Srbiji do 2000. godine, a posle ih ima ne znam koliko hiljada, prvo nije tačno. Mi smo posle 2000. godine, pogotovo posle razdruživanja sa Crnom Gorom, prihvatili mnogo administracije koja je nekada radila u saveznim organima.
To je tačno. Republika Srbija je 1999. godine imala svoju upravu carina. To nije bila samostalna, nego je bila Savezne Republike Jugoslavije. Republika Srbija je prihvatila mnoge savezne organe i ti ljudi koji su radili u saveznim organima, nisu ostali bez posla, već su ti savezni organi sada postali republički organi i ti ljudi su dobili posao i počeli su da rade.
Takođe, kada govorimo o obrazloženju, ne znam koliko ljudi će naći posao, nije to ne znam kakav broj ljudi, a pogotovo nema potrebe da se sumnja u kredibilitet Vlade, da će Vlada naći najbolji način da izabere te ljude.
Naravno da će taj posao raditi u saglasnosti sa svim ministarstvima i to ne znači da samo sede stručni ljudi u određenim ministarstvima, a da u Vladi sede nestručni ljudi. Sva ministarstva čine Vladu i svi ti poslovi se rade usaglašeno sa svim ministarstvima i svi ti poslovi se rade uz duboku koordinaciju na svim nivoima, tako da nema nikakvog mesta improvizaciji, površnosti, takav pristup državnim problemima koštao je Srbiju koliko je koštao i taj amaterizam u radu….
(Predsednik: Gospodine Milivojeviću, samo da se vratimo temi. Može?)
Hvala. Eto to smo imali kao primedbu i sugestiju. Dakle, ovu komisiju treba da formira Vlada i ovaj amandman treba odbiti. Hvala.
Zahvaljujem se.
Poštovana gospođo predsedavajuća, uvaženi gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gosti, imao sam dilemu da li možda treba da glasam za ovaj amandman ili ne, a onda je predlagač dao ovako nemušto i šturo objašnjenje i otklonio svaku dilemu kod mene. Naime, ja neću glasati za ovaj amandman.
Predlagač je dao vrlo smisleno, razložno objašnjenje zašto ovaj amandman ne treba prihvatiti. Svako ima pravo da bude ljut na predlagača zakona i svako može taj odrečan odgovor da tumači onako kako hoće, shodno svojim sposobnostima i potencijalima, shodno svojim željama i namerama da vrši opstrukciju parlamentarnog rada ili željama da se ovde istakne. Ali, nekada je bolje kad dobijete ovako dobro objašnjenje Vlade Republike Srbije, dalje se ne javljati za reč, jer, kod mene je samim javljanjem za reč i obrazlaganjem ovog amandmana otklonjena svaka dilema da li treba da glasam za njega ili ne. Ja vam se zahvaljujem.
Poštovana gospođo predsedavajuća, uvaženi gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, ja smatram da ovaj amandman ne treba prihvatiti. Obrazloženje nije jasno verovatno i predlagačima, a kamo li nama i ne vidim potrebu da se na ovakav način govori o bilo kom delu Republike Srbije, jer mi ne nameravamo da bilo kog stanovnika Republike Srbije proglasimo strancem u ovoj zemlji. Uostalom, nije Boris Tadić kazao – ako i jedna NATO čizma kriči na KiM ja se doživotno povlačim iz politike. To je kazao neko ko je 1999. godine bio potpredsednik Vlade. Hvala.
Poštovana gospođo predsedavajuća, uvaženi gospodine predsedniče Vlade, dame i gospodo ministri, od 1999. godine od kada je SRS bila na vlasti u ovoj zemlji KiM nisu u ustavno-pravnom poretku Republike Srbije. potpisan je Kumanovski sporazum, naša vojska i policija su napustile KiM, SRS je naš narod ostavila na milost i nemilost.
Moram da uputim samo jedno pitanje ministru unutrašnjih poslova. Koliko organizovanih kriminalnih grupa ima registrovano na KiM, koliko njih se nalazi u Beloj knjizi organizovanog kriminala? Ako neki od tih podataka i tih odgovora predstavlja državnu tajnu, neka mi se kao članu Odbora za KiM i kao zameniku člana Odbora za bezbednost dostavi u pisanoj formi.
S obzirom da ćemo imati posebnu sednicu o KiM, a uvažavajući i poštujući vaše vreme, odustaću od daljih pitanja, jer smatram da ćemo o svim drugim temama važnim za stanje na KiM razgovarati na toj sednici. Zahvaljujem se.
Gospodine Novakoviću, svakako niste povredili Poslovnik vi, ali je povređen Poslovnik od strane gospođe Vjerice Radete, koja je …
Poštovana gospođo predsedavajuća, uvaženi gospodine ministre, dragi prijatelji i saborci iz SPO, dođe vreme kada se čovek nađe pred mračnim i neprelaznim jazom, koji  je godinama polagano i nesvesno, sam sebi kopao. Napred ne može, natrag nema kud. Reči je nestalo. Suze usahle. Dođe mu da jaukne, a koga da doziva. Ne seća se pravo ni svoga imena.         Kada vidi čovek da na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje, to je muka nečiste savesti.
Gospodine Srećkoviću, mislio sam da su u ovom zahtevu za interpelaciju vaši politički razlozi, želja opozicije da smeni jednog ministra. Mislio sam da ovde postoji želja da se biračima pokaže – evo, i mi postojimo. Našli smo žrtvu u koju ćemo usmeriti sve svoje napade.
Smeta im pominjanje imena Veselina Boškovića i Zvonka Osmajlića, smeta im pominjanje imena Obilić u Herceg Novom i, u stvari, ja čujem žrtve nemirne savesti. Jer, taj Zvonko Osmajlić i taj Veselin Bošković su postradali 1999. godine, kada su ovi koji traže vašu smenu bili na vlasti. Te iste 1999. godine NATO pakt je umarširao na naše KiM. Vidite, gospodine Srećkoviću, kad neko pogleda izveštaj i pročita da su novac dobila udruženja koja čuvaju uspomenu na Veselina Boškovića i Zvonka Osmajlića, budi se ta nemirna savest jer treba noću zaspati, a onda, kad imate nemirnu savest, u san zna da dođe i taj Obilić i da pita – ima li ga Kosovo? Dođe Lazar, pa pita - ima li je Bela Crkva samodrža gde sam pričestio vojsku, i dođe Stefan Dečanski, i svi oni.
Znate, pročitao sam obrazloženje za interpelaciju i video sam kako govori iskustvo, kako govori minuli rad. Nije ovo prva interpelacija koja se i čiji se zahtev razmatra u ovom visokom Domu ali je, zahvaljujući naporima ljudi koji su postradali za demokratiju i uređenja ovog društva, kao demokratskog društva, ta interpelacija moguća. Ne bi ona bila moguća da nije bilo ljudi poput Slavka Ćuruvije, Ivana Stambolića, ne bi bilo moguće ovih zahteva da nije bilo ljudi poput Veselina Boškovića, Zvonka Osmajlića, Vuka Draškovića, prijatelja i saboraca SPO, ali znate, nikada kada su se u ovom visokom Domu raspravljali poslanici o zahtevima za smenu nekih poslanika, uvek je ta rasprava išla u dva pravca.
Nekada je opozicija tražeći smenu ministra, Pašića su najviše puta želeli da promene i najviše su podneli zahteva za interpelaciju kada je reč o Pašiću. Nekada su poslanici iznosili argumente kojima potkrepljuju svoje tvrdnje, a nekada je iz tih argumenata govorio minuli rad. Vidite šta kaže iskustvo, vidite šta kaže minuli rad. Zloupotreba službenog položaja. Pa kaže - nenamensko trošenje sredstava, dodelu sredstava udruženjima građana koja ne ispunjavaju uslove i nesprovođenje nadzora. Da li treba da vas podsetim kako se nekada arčio novac na štampanje knjiga partijskog lidera? Treba li ja sada da govorim o zakupu magistrata? Ne treba. O opoziciji, o onima koji traže vašu smenu sve su kazali na najbolji mogući način birači.
Hoću da vam kažem da sam mnogo puta bio na skupovima dijaspore. Aplauz koji ste vi, gospodine Srećkoviću, dobili ja i dan danas čujem, takve aplauze nisam čuo, retko kada, kada se predstavnik Vlade iz bivših vlasti obraćao ljudima iz dijaspore. Imamo mi Odbor koji bi mogao da se bavi vašim radom. Nažalost, da neki nemaju poverenje u svog predsednika odbora, pa tu raspravu iz odbora pomeraju u skupštinske klupe, ali ja u stvari mislim da je želja podnosioca ove interpelacije da ukine vaše ministarstvo, jer kako da bude mirna savest nekome ko je Srbima u regionu ponudio granice na liniji Karlobag, Ogulin, Karlovac, Virovitica, a onda im je okrenuo leđa.
Sećate se kolona tenkova koje su prekrili cvećem, a sećate se možda i kolona izbeglica koje su prekrili ćutanjem. Danas su to Srbi u dijaspori. Danas su oni Srbi koji žive u Londonu, Njujorku, Holandiji, Francuskoj, Nemačkoj, za njih nepodobni Srbi, jer na parlamentarnim izborima ne glasaju za njih i oni se svete i kažnjavaju ih tako što hoće da ukinu vaše ministarstvo. Razumem taj obračun sa sopstvenim narodom, ali ga ne opravdavam. Treba voleti i one ljude koji ne glasaju za vas, treba voleti sve one ljude koji su zbog pogrešne politike ostali u rasejanju, treba voleti i one ljude koji žive na KiM, a koji tamo žive onako kako žive od 1999. godine, kada su neki ljudi bili na vlasti, ali ne treba te ljude gurati u okrilje Ministarstva za dijasporu. Ima ko će o njima da brine na jedan ozbiljan, promišljen način.
Jarinje i Brnjak bi neki napravili i u Jasiti Đunisu, ali znate, vaše ministarstvo odlično radi svoj posao. To ne kažem ja, to kaže Vlada u odgovoru na interpelaciju.
Naravno, moram da reagujem i na nekoliko komentara, da smo mi vas iz vladajuće većine dovukli na mesto ministra. Nikoga mi nismo dovlačili, niti smo mi ikoga doveli. Sve nas je, na mesta na kojima se nalazimo, doveo narod. Ponovo ću citirati vojvodu Živojina Mišića, istog onog koji je sa svojim pukovima umarširao na Kosovo 1912. godine i dobio Obilićevu medalju zlatnu za hrabrost, a nekima sad smeta ime Obilića. Taj vojvoda Živojin Mišić je znao da kaže – iz naroda sam ponikao, moram se pokoravati njegovoj volji i služiti mu do poslednjeg daha. Vi morate da se pokoravate volji birača i naših ljudi u dijaspori, da vodite računa o njima. Tamo ima četiri miliona ljudi. Ne žive svi u Haškom tribunalu. Žive mnogi na nekim drugim, lepšim, srećnijim mestima, ali su neki i otišli iz ove zemlje, baš zbog onih koji danas sede u Haškom tribunalu. Morali su da napuste ovu zemlju da bi sačuvali živu glavu.
Kada govorimo o dometu SPO i odnosima DS i SPO, ima li potrebe da još nešto kažem kada čujemo sve ove uvrede koje su upućene na račun vas i stranke kojoj pripadate? Kada stanem pod krošnju stoletnog hrasta, ne primećujem onaj sitan korov ispod, ali taj hrast stoletni svojim hladom štiti i taj sitan korov i kad dođu olujni vetrovi on ga štiti da ga vetar ne oduva. Kada govorimo o učinku SPO i Vuka Draškovića, vreme će biti najbolji sudija. Neke ljude ne možete videti u vremenu u kome živite, pogotovo ako su veliki. To vam je kao sa izložbom slika. Da biste videli onu malu sliku, morate da priđete blizu. Da biste videli veliku sliku, morate da se odmaknete od nje, da vreme pokaže njenu veličinu. One sitne male ljude ozverene, vazda spremne da druge gurnu na žrtvenik, njih uvek možete videti.
Kao što kazah, završiću ovim – hrast svojim hladom i svojom veličinom štiti taj sitan korov. Samo u Srbiji se, na žalost, korov jedno vreme zalivao i to krvlju i suzama, a nikao je na plaču udovica, na vapaju siročadi, ali znate, narod najbolje uredi polje korova. Kad dođu izbori uzme se kosa, pokosi se, prođe kosilica i onda korov izgleda kao najuređeniji travnjak.
Siguran sam da je vaše ministarstvo uređeno u skladu sa onim što kaže Odbor Vlade. Apsolutno sam siguran i uveren da dobro radite svoj posao. Nastavite da čuvate uspomenu i sjaj na Boškovića, Zvonka Osmajlića, na sve ljude koji su postradali u ovoj zemlji da bismo mi mogli u demokratskoj atmosferi da raspravljamo na civilizovan način o zahtevima opozicije. Radite vaš posao najbolje što znate, a ja vam neću biti sudija. Još manje će vam biti sudija oni koji traže vašu smenu. Svima nama sudiće isključivo birači i isključivo vreme, a ja to vreme čekam mirne savesti, jer znam da i vi i ja u vladajućoj većini imamo moralni zakon o nama i zvezdano nebo slobodne Srbije nad nama. Na tom zvezdanom nebu ja polako vidim onaj Evropski svetionik i Evropske zvezde. Te vidike ćemo pokazati onima koji su za vašu smenu, jer nećemo mi njih ostaviti negde dole, i oni će zajedno sa nama u bolje i uređeno društvo koje svi zajedno pravimo. Zahvaljujem.
Poštovana gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, mi danas donosimo jedan veoma važan zakon, koji za cilj ima jačanje institucija Republike Srbije, zakon kojim se uvodi red i zakon kojim se jača državna uprava. Mi se nalazimo zaista na jednom vrlo odgovornom poslu jačanja i gradnji institucija Republike Srbije. Ovo je zakon na koji ćemo biti svi mi ponosni u budućnosti, jer to je zakon koji, kažem još jedanput i podvlačim, gradi institucije ove države. Sutradan, i za pet godina, i za šest, i za deset godina, mnogi će biti ponosni kada se odredbe ovog zakona budu primenjivale u praksi i kada zbog ovog zakona,  koji danas donosimo, budu dobili odgovore na mnoga pitanja i kad budemo imali uređenu državu po evropskim standardima, po meri srpskog čoveka, po meri srpskog građanina, mi ćemo imati osećanje ponosa da smo uradili jedan važan posao.
Naravno, kada govorimo o državnoj upravi, nema ozbiljne državne uprave bez depolitizacije te državne uprave, bez njene profesionalizacije, ali pre svega i bez materijalnog obezbeđenja, jer ljudi moraju da budu stimulisani za posao koji rade i da znaju da su za taj posao, koji rade najbolje i najpoštenije što mogu, umeju i znaju, da su za taj posao adekvatno nagrađeni, jer neće niko ići u državnu upravu. Danas je teško zadovoljiti kriterijume za inspekcijski nadzor, za upravu, Upravnu inspekciju, jer nisu nimalo laka ova zakonska rešenja koja propisuju šta sve čovek treba da ispuni da bi bio u upravnoj inspekciji. Neko sa takvim iskustvom će svakako lakše naći posao u privatnom sektoru, koji će mnogo bolje platiti takvo znanje i takvu struku.
Naravno, bilo je mnogo zamerki od dela opozicije na ovaj predlog zakona i čuli smo kritike zakona, ali nismo čuli ni jedno rešenje. Razumem kritiku koja kaže – u redu, ne valja ova zakonska odredba, ali da čujemo šta onda valja, šta je bolje. Da li je bolje nemati upravnu inspekciju ili je bolje imati upravnu inspekciju? Čuli smo i zamerke određenih ljudi iz opozicije na razne stavke ovog zakona, razne stavove ovog zakona. Neki kažu – vidite, sad se uvode novi troškovi. Pa, nema novih troškova i ne verujem da će 20-30 ljudi predstavljati bilo kakav trošak, ali će zato korist za građane Srbije biti mnogo veća od njihovog angažovanja, njihovog profesionalnog i stručnog rada. Kažu – imaće odeću, uniforme, cipele. Oni će imati, ali sigurno se neće desiti kao što se dešavalo u prošlosti, da neko od ministara prvo sebi dodeli uniformu koju neće nikad da nosi, pa dva para cipela sebi dodeli, pa tek onda ako ostane inspekciji. Imali smo takvih slučajeva u praksi Srbije, kada su neki ljudi koji su bili nadležni za određene inspekcije propisali uniforme za te inspekcije, radnu odeću, obuću, a onda su to prvo sebi dodelili. Sada iz njih govori iskustvo minulog rada, pa očekuju da će sad neko tako da se ponaša. Nema takvog ponašanja više u Srbiji. Državna uprava u Srbiji je odgovorna prema građanima ove zemlje, prema zakonima ove zemlje, ali pre svega prema moralu koji svi zajedno gradimo.
Bilo je primedbi i na to da li se za nas u vlasti ovaj zakon odnosi na sve delove i teritorije Republike Srbije. Ima ljudi iz opozicije koji se svakog dana bude i pitaju gde su granice Srbije, koliko imamo opština, koliko imamo gradova, koliko imamo pokrajina? Ne možete da se bavite politikom ako ne znate ono što definiše Ustav. Ustav jasno definiše gde su naše granice. Ustav jasno definiše koliko imamo opština i koliko imamo pokrajina. Ko to ne zna, ne treba da se budi svakog jutra i da pita krunisane glave gde su granice Srbije, pa neće da mu odgovore. Ako to ne znate, idite kući da odmorite i pustite da posao rade oni koji to znaju. Mi znamo gde su nam granice Srbije. Nama je svaki deo Srbije podjednako drag, ali pre svega su nam najdraži ljudi koji žive u Srbiji, jer bez ljudi nema Srbije.
Kaže mi moj prijatelj Mića iz sela Staničenja – reci tim ljudima tamo, ima ovde jedna reka, teče kroz naše selo, Nišava ...
Dakle, ovaj zakon se sprovodi na teritoriji cele Republike Srbije i ovaj zakon mi donosimo da bismo ga primenjivali u svakoj opštini, u svakom gradu, jer nama je Srbija u onim ustavnim okvirima koje propisuje Ustav, zakon i međunarodno pravo.
Naravno, bilo je i komentara, sećamo se raznih diskusija u ovoj skupštinskoj sali, kada su neki poslanici koji sede vrlo blizu mene ovde uzvikivali da im smeta što se na SO Preševo viori zastava Srbije, koja je pocepana, ovakva i onakva. Zahvaljujući ovom zakonu, ta zastava Srbije će lepršati onako kako treba da izgleda zastava Srbije.
Bilo je rečenica da smo mi u organima državne uprave zaposlili preko 200 hiljada ljudi. Gospodin Milan Marković je nedvosmisleno kazao da je broj ljudi koji radi u organima državne uprave 24 hiljade, deset puta manje od onoga što neki tvrde. Demagoški smo se optuživali da je posle 5. oktobra mnogo uvećana ta državna uprava. Zanemaruje se činjenica da smo preuzimanjem nekih nadležnosti od SRJ, kada smo se razdužili sa Crnom Gorom, dobili mnogo novih zaduženja koja radimo. Tako da, mogu da vam kažem, kada donosimo zakone, donosimo zakone čija je moć utvrđena Ustavom, a ograničena slobodama i pravima građana. Mi donosimo zakone koji će trajati i posle nas, na koje ćemo biti ponosni. Mi donosimo zakone za koje će jednog dana, kada neko gore bude čitao u biblioteci Skupštine Srbije za sto godina kako je to izgledalo, kazati – naši preci su uradili dobar posao, gradili su institucije Republike Srbije.
Te institucije Republike Srbije su radile svoj posao u skladu sa tim zakonom, znači, taj zakon je bio sprovodljiv u praksi. Nama zakon ne treba da bi ulepšao život, niti da bi ga idealizovao, nama baš zakon treba radi te buduće stvarnosti i on kao takav sadrži volju većine, a ta volja većine uvek je bila, u svim vremenima, u svim društvima, u svim uređenjima jača od volje pojedinaca.
Na kraju, želim samo da kažem još da je ovo samo još jedan od zakona koji donosimo, ne zato što nas neko na njega tera, prisiljava, ne da bi se mi nekom ovim zakonom dodvorili, već zato što ovim zakonom jačamo institucije Republike Srbije i zato što hoćemo da živimo u uređenom društvu, u uređenoj državi, gde se zakon poštuje i od strane pojedinaca i od strane institucija i gde svi znaju gde je ta donja granica zakona, gde svi znaju da se zakon ne donosi da bi se neko iz vladajuće većine zaposlio, da bi neko iz vladajuće većine udomio partijsku vojsku, već da se zakon donosi da bi sve partijske vojske bile podređene slovu tog zakona. Zahvaljujem se.
Poštovana gospođo predsednice, uvažene dame i gospodo narodni poslanici, pogotovo vi nestrpljivi narodni poslanici da čujete šta ću vam reći, drago mi je da imate takvo nestrpljenje, takvu znatiželju, meni je posebno drago kada sisteme vrednosti i kada ideje EU brani Zoran Krasić. To znači da su moja predavanja urodila plodom, znači da i za najgore đake ima šansi, ima mogućnosti da se poprave i to je dobro. To ukazuje da ideja EU polako dopire i do onih najvećih evroskeptika. To je jedna velika vrlina skupštinskih debata i jedna velika vrlina ove civilizovane komunikacije koju smo uspeli da uspostavimo u ovom sazivu ovog parlamenta.
Međutim, ne raduje me kada čujem da o ekonomskim pokazateljima, a pre svega o prezaduženosti Republike Srbije na ovakav način govore ljudi koji su bili sinonim za prekomerno zaduživanje Republike Srbije, a za one koji ne znaju šta je tema i šta je na dnevnom redu i one koji su…
(Milan Avramović, sa mesta: Tema.)
Podsetiću ih, tema je garancija koju Narodna banka daje za svoju građevinsku direkciju. Molim vas, čitajte dnevni red. Pisan je ćirilicom.
Ćirilica ima 30 slova. Vrlo je lako da kod kuće pročitate šta je dnevni red i da onda pažljivo slušate, ne bi li onda nešto naučili vi, kao gospodin Zoran Krasić.
Dakle, ovde ste čuli razna obrazloženja, kada smo pričali o ovoj tački dnevnog reda, da se Srbija prekomerno zadužuje, da se neracionalno zadužuje, da se nerazumno zadužuje i kažu da je ukupni dug Srbije enorman i da mi ne možemo da ga vratimo i to je kazao potpredsednik Vlade, koliki je dug Srbije. Najmanji je spoljni dug Srbije ovoga trenutka u Evropi. I ponovo ću ponoviti, najmanji je u Evropi - samo 46%.
Kada ste vi, dame i gospodo, koji ovo ne biste tolerisali ostavili državni kasu, taj dug je bio 126%. Ja ne znam kako neko iz SRS ima uopšte obraza da govori o spoljnom dugu Srbije, jer su to predstavnici političke stranke koja nije isplatila penzije, socijalne doprinose, dečije dodatke, ratne dnevnice, to su predstavnici političke stranke, koja je o inflaciji kazala 19. oktobra 1999. godine sledeće – inflacija je opet uzela maha, ali ubeđen sam da ćemo je držati pod kontrolom. Mi smo rat dočekali sa ukupnom novčanom masom od 10 milijardi dinara, a sada imamo 14 milijardi dinara. Morali smo nešto novca da doštampamo, jer ko bi finansirao sve ove radove u oblasti izgradnje stanova i mostrogradnje?
Pazite tu genijalnu zamisao SRS, kako se finansiraju građevinski radovi - inflacijom od 30%. Mnogo je časnije zadužiti se po kreditu komercijalnih banaka iz pariskog, londonskog kluba i da taj dug ne bude toliki, nego kreirati inflaciju i na kraju kažete, rugajući se građanima Srbije, i to kaže vaš lider – imate 100 dinara u džepu, inflacija vam to obezvredi, pa imate sada 80 dinara. To je vrhunac bestidnosti u ovoj zemlji, na takav način govoriti o inflaciji i na takav način kreirati stanogradnju, a onda sada kritikovati državu Srbiju, koja na jedan razuman način, komercijalnim kreditima želi da reši problem građevinske industrije, da reši problem ljudi u Beogradu koji nemaju svoje stanove.
Opet za one koji su prespavali, tema je,- i vidim da vam smeta iznošenje istine, tema je Građevinska direkcija i komercijalni kredit koja ona dobija za završetak gradnje stanova u kompleksu Vojvode Stepe.
Vi koji ste na ovakav način govorili o finansiranju stanogradnje, kroz inflaciju, sada ste se, posle 12 godina prevaspitali u opoziciji, ali vam opet ne valjaju komercijalni krediti. Opet vi imate zamerke zbog toga što se u Beogradu gradi. Pogotovu imaju zamerke neki koji kažu – građani Srbije koji su izbegli sa KiM i dan danas žive bez struje. Znate, na Kosovu su nekada živeli sa strujom, a onda ste došli vi iz SRS, pa ste njihova ognjišta pretvorili u zgarišta i oni danas nemaju struju. Nažalost, nemaju struju i nažalost su tamo na barikadama.
Vidim da vas boli istina i treba da vas boli istina, ali dame i gospodo narodni poslanici, takođe ste kazali da nećete dozvoliti ni predsedniku Srbije, ni predsedniku Vlade, ni ministrima, ni poslanicima, ni državnoj upravi da primi platu dok poslednji penzioner i radnik ne budu namireni. Onda ste dug za penzioni fond ostavili toliki, da smo tri godine morali da se zadužujemo kod svetskih banaka da vratimo penzionerima. Morali smo tri godine da se zadužujemo i da vraćamo ne isplaćene doprinose za dečije dodatke. Od dece Srbije ste uzimali. Sram vas bilo, bestidnici. Hvala.
Poštovana gospođo predsednice, uvaženi gospodine ministre, uvažene dame i gospodo iz Ministarstva i gospodine Mariću, pre svega gospodine Markoviću želim da vam zahvalim na svemu što ste uradili za građane Kraljeva, za građane Trgovišta. Ljudska zahvalnost je najveća i nemerljiva, nju ne može da pokrije nikakva nagrada, ali lepo je kada dobijete i priznanje za ono što ste uradili pomažući građane Kraljeva. Interesantno je da tu odluku maltene niko od odbornika nije osporio, sem ove odborničke grupe koja se raspala na nekoliko političkih stranaka, ali oni su zanemarljiva statistička greška u Kraljevu.
Gospodine Mariću, vas molim da svim vatrogascima, svim članovima spasilačkih službi MUP prenesete najdublju iskrenu zahvalnost za nesebičnu plemenitost, požrtvovanje, stručnost, angažovanost, plemenitost prilikom spašavanja ljudskih života, jer nema veće vrednosti u 21. veku nego spasiti ljudski život. Imovina se može nadoknaditi, može se izgraditi onaj objekat koji je izgoreo, ali zaista vas molim da svim policajcima, svim vatrogascima, svim ljudima koji su, ne štedeći svoj život rešili da, žrtvujući sebe, spasu tuđi život, prenesete iskrenu zahvalnost svih građana, ne samo grada Kruševca, iz koga dolazim, već čitave Srbije, jer mislim da čitava Srbija deli najuzvišenija osećanja kada je reč o tim ljudima.
Kada govorimo o ovoj strategiji, biću vrlo kratak, jer tu nema mnogo šta da se kaže. Strategija je jasna, koncizna, precizna. Sticajem okolnosti sam pripadnik Gorske službe spašavanja već 25 godina, učestvujem sa jednom humanitarnom organizacijom u stotinama akcija, u kojima sam učestvovao zajedno sa tim divnim momcima iz Gorske službe spašavanja, u spašavanju ljudskih života i na Kopaoniku i na planinama Srbije i u rudnicima, zemljotresima, tokom NATO agresije.
Mislim da sve ono što ste napisali u ovoj strategiji zavređuje i te kako ozbiljnu diskusiju i poštovanje vašeg rada i rada ljudi na terenu koji, kažem još jedanput, spašavaju ljudske živote. Želim samo da kažem da su građani Kraljeva, građani Studenice, meštani Ušća i te kako pažljivo pratili vaše aktivnosti na gašenju požara, da je kod bujičnih poplava u Trgovištu, Zaječaru, Ljuboviji, Loznici, Valjevu, Osečini, Aleksincu pokazana i te kakva stručnost, angažovanje i profesionalnost jedinica koje su spašavale ljude. Imali smo klizište u selu Bogdanje i elementarne nepogode u Kruševcu, Aleksandrovcu, Pomoravlju, zapadnoj Srbiji. Nekada, kada smo imali 32.000 raketa, od kojih su obe radile, a ostalih 31.880 nisu, mi smo imali situaciju da smo samo za jednu noć u Srbiji doživeli gradonosnu tuču, od koje je trebalo srpskoj poljoprivredi pet godina da se oporavi, a to se dešavalo 1999. godine, kada su oni imali 32.000 raketa i sada nas optužuju da mi ne smemo od NATO pakta da ispaljujemo rakete. Mi ne pitamo nikoga kad branimo nebo Srbije, mi Srbiju volimo najviše na svetu, poštujemo Rusiju, poštujemo EU, ali Srbiju volimo najviše na svetu.
Kada hoćemo da branimo nebo Srbije, mi ne tražimo saglasnost, mi ispaljujemo rakete u onom obimu koliko je potrebno, koliko je neophodno da zaštitimo Srbiju. Poplave koje su zadesile Aleksinac, izazvane su, pre svega ljudskim nemarom lokalnog stanovništva, a ne neangažovanjem pripadnika policije. Elementarna nepogoda koja je zadesila Kruševac, Aleksandrovac, jedna je od najvećih u istoriji grada Kruševca u poslednjih 130 godina, koliko se proučavaju elementarne nepogode.
Za kraj moram da kažem još jednu molbu. Treba raditi maksimalno na uvođenju jedinstvenog broja za hitne slučajeve, jer svuda u svetu taj broj postoji. Mi sada imamo nekoliko brojeva: 92 za policiju, 93 za vatrogasce, 94 za hitnu pomoć. Svuda u svetu je 112 broj kojim se poziva pomoć u vanrednim situacijama.
Za kraj, neki nisu razumeli poruku vizije i misije, ne sviđa im se što ima samo tri rečenice. U svom naučnom testamentu Albert Anštajn je napisao viziju i misiju svog delovanja na planeti Zemlji u jednoj jedinoj rečenici. Oni koji su razumeli prihvatili su progres čovečanstva i ušli u 21. vek, a oni koji to nisu razumeli ostali su u 19. veku i nisu ni malo srećni ni tužniji od nas, ali zahvaljujući takvim ljudima koji su imali viziju i sposobnost da tu viziju smeste u jednu rečenicu, planeta ide u ovom pravcu u kome ide, oni ne mogu da je zaustave, mogu da veruju u svoje zablude.
Za kraj, za ove koji dobacuju, 1999. godine bile su velike poplave, odmah posle NATO agresije. Vojislav Šešelj je obišao poplavljena područja i pitao tamo narod "da li znate što sam došao", a narod mu je odgovorio "da bi katastrofa bila kompletna". Zahvaljujem.