Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Srđan Milivojević

Srđan Milivojević

Demokratska stranka

Govori

Gospodine potpredsedniče skupštine, dame i gospodo iz DRI, dame i gospodo iz Agencije za borbu protiv korupcije, sa velikim zadovoljstvom pristupamo današnjoj raspravi. Prvo vam se zahvaljujem na svim ovim iscrpnim izveštajima koji su urađeni vrlo pedantno, sa mnogo truda vrlo su pregledni i vrlo jasni.
Želim prvo da kažem par reči o izveštaju DRI, on je vrlo pregledan, vrlo jasan i posebno mi je drago da je ovde u izveštaju napomenuto da su plaćene i članarine u međunarodnim asocijacijama i evropskim asocijacijama, što govori o kredibilitetu ove institucije, jer nije lako izboriti članstvo u tim međunarodnim institucijama.
Imam samo jedno pitanje vezano za ovaj izveštaj. Pošto vidimo da ste deo novca utrošili i za nabavku računarske opreme i da imate sajt, koliko košta i sajt DRI? Voleli bi da znamo, to nemamo u ovom ovde izveštaju, a zbog javnosti i zbog svega onoga što je bilo oko sajtova važno je da se i DRI izjasni koliko je utrošeno za sajt ove nezavisne regulatorne institucije koja je vrlo važna za demokratski poredak ove zemlje.
Kada govorimo o radu Agencije za borbu protiv korupcije, pre svega sve pohvale na račun te agencije i moram da napomenem da ste vi odradili jedan ogroman posao, jer ste u jednom jako kratkom roku dobili u jednom trenutku 16.000 izveštaja republičkih funkcionera koji su pregledani, ažurirani, gde ste u jednom razumnom roku objavili registar funkcionera, što je veoma važno za javnost u ovoj zemlji, jer demokratska javnost, mediji i građani imaju pravo da znaju ko koju funkciju obavlja u ovoj zemlji i koji to plaćaju.
Kada je reč o DS, mi smo zaista suštinski posvećeni borbi protiv korupcije, ne samo programski, to ne stoji samo u našem programu, to se vidi iz svakodnevnog delovanja DS. Moram da podsetim da nisu svi poslanici u ovoj sali glasali za Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije, da nisu svi podržali ni izmene zakona, da nisu svi podržali vaš izbor i to govori o strahu pojedinaca od postojanja ovakve agencije.
Naravno, kada govorimo o korupciji i kada govorimo o stepenu korupcije u Srbiji, važno je napomenuti da smo 2000. godine u stepenu korupcije bili prva zemlja u Evropi i među prvih 10 u svetu. Nije mala stvar biti prvi u Evropi, ali kada je reč o tenisu, vaterpolu, odbojci. U tu šampionsku krunu 2000. godine uloženo je mnogo rada tadašnje aktuelne vlasti. U tu šampionsku krunu, svetsku šampionsku krunu, takođe je uloženo mnogo truda. Nije mala stvar biti u društvu Angole, Somalije, Kolumbije. Mi više nismo u društvu tih država, mi se više ne tretiramo na toj crnoj karti korupcije. Naravno, korupciju uvek treba suzbijati, uvek se boriti protiv nje, jer ona govori o moralnom izopačenju jednog društva, ali kada govorimo o borbi protiv korupcije, mnogo bolje govore dela, nego reči.
Iz redova DS, ovde nema ni jednog poslanika koji je optužen za krivično delo korupcije.
Ni jedan poslanik DS se nije pozvao na imunitet pred Administrativnim odborom, zato što je uhvaćen da prima mito. Ni jedan poslanik DS nije tukao radnike Elektrodistribucije koji su došli da mu isključe struju. Ni jedan poslanik DS nije krao struju, pa kada ga uhvate da krade struju, a oni kažu, čekajte gospodine, morate da platite struju, a on izađe, pa ih izvređa i išutira i onda se pozove na poslanički imunitet. Kada govorimo o borbi protiv korupcije, neki u ovoj sali sa velikom lakoćom prihvataju teško breme osude drugih i odbacuju ovakvo breme. Mnogo lako primećuju trun u tuđim očima, a ne vide bukovu šumu u sopstvenim očima, i tako zamagljenih vidika, naravno da dođu u situaciju da im se desi da kažu, evo DS je najkorumpiranija stranka, a onda zaseda Administrativni odbor i kaže, čekajte da vidimo spisak onih koji su optuženi za korupciju i onda se neprijatno iznenade jer stalno upiru prst u druge, umesto da taj prst okrenu malo ka sebi i da se pogledaju pred ogledalo, da se zapitaju, kakvi smo to mi.
Naravno, borba protiv korupcije se vodi i jačanjem institucija koje doprinose u borbi protiv korupcije. Ja ću samo podsetiti, kada smo glasali za Agenciju za borbu protiv korupcije, za taj zakon, drvlje i kamenje su neki osuli i na sastav i to vrlo odličan sastav te Agencije za borbu protiv korupcije, od vrlo moralnih, čestitih i profesionalnih ljudi, gde smo imali situaciju da mnogima smeta profesor Čedomir Čupić, da najviše smeta onima koji su bili ministri u Vladi ove zemlje i optuženi su za teška dela protiv korupcije. Ti danas najglasnije drže predavanja o borbi protiv korupcije. Oni koji su implementirali korupciju u politički život Srbije, oni koji su izmislili, patentirali korupciju, danas se busaju u grudi, pozivaju na sopstveno poštenje, zaboravljaju da su kao ministri u Vladi
vršili teške zloupotrebe, da su odeću za zaposlene delili sebi i svojim saradnicima, da su štampali partijske knjige o trošku budžeta RS, da su te partijske knjige kupovali o trošku poreskih obveznika ove zemlje.
Naravno, ne moram da ih pomenem, sami će dea se prepoznaju, vidim da neki sami savijaju glavu kada govorim o ovim nemilim događajima iz naše prošlosti. Želim da kažem da mi danas imamo jednu situaciju gde Srbija postaje jedno mnogo uređenije društvo, koje počiva na jakim demokratskim stubovima, na nezavisnim institucijama, na nezavisnim regulatornim telima, da tim telima treba dati stalnu podršku, ohrabrenje da još konkretnije rade svoj posao.
Uveren sam da će ova skupština raspravljati i o konkretnim slučajevima i o konkretnim primerima, jer to je gospodin Sretenović i kazao na početku. Ovo je samo izveštaj o radu DRI, ali nije izveštaj o onim prijavama koje je DRI podnela.
Takođe, ljudi iz Agencije za borbu protiv korupcije su kazali, ovo je samo izveštaj o radu sa najvažnijim preporukama šta treba preduzeti i koje mere, koje ciljeve treba dostići, da bi Srbija bila još uređenija i još bolja na toj karti korupcije, da mi jednom dostignemo taj nivo koji ima Danska, Novi Zeland i druge zemlje koje su značajno smanjile korupciju i nalaze se na prvom mestu.
Ima mnogo problema zbog čega mi nismo ravnopravni sa tim zemljama, ali ključ leži u tome što su neki energično bili protiv formiranja ovakvih nezavisnih regulatornih tela. Sada shvatamo zašto su protiv tih nezavisnih regulatornih tela, kada vidimo izveštaj Administrativnog odbora, vidimo razloge njihovog straha, vidimo razloge njihove panike, ali njihov strah i njihova panika ne treba da opterećuje čitavo društvo. To treba da bude teret njihove prošlosti, njihovog političkog delovanja, a ne da opterećuje građane Srbije. Ne možemo mi građanima Srbije stavljati tegove od dve tone na noge i terati ih da skaču u dalju 100 metara.
Ne može sa takvim tegovima i sa takvim opterećenjem i ne mogu nosioci borbe protiv korupcije da budu one političke stranke koje su patentirale i implementirale, izmislile korupciju u politički život Srbije.
Naravno, nekima verovatno neće biti prijatno što ja ovo govorim, neki će ovo pozdraviti sa odobravanjem, ali ja ću da završim svoje izlaganje sa porukom da treba da nastavite još bolje da radite svoj posao isto ovako odlučno kao do sada, da se uvek ugledate na bolje od sebe, da budete uvek kao boginja Justicija sa povezom preko očiju i sa mačem pravde u rukama, i da taj mač pravde uvek odvaja dobro od zla, pravdu od nasilja, mudrost od gluposti, ali pre svega, poštenje od izopačene pokvarenosti.
Taj mač najbolje deluje kada dođe u ruke građana ove zemlje, u vidu olovke kojom se glasa i građani Srbije već 10 godina jasno pokazuju, da mogu da prepoznaju ko su ti pravi borci protiv korupcije i ko su oni koji su tu korupciju izmislili i uveli u politički život Srbije.
Zaista delim ponos zbog toga što imamo građane koji to umeju da prepoznaju i delim zadovoljstvo što ove dve nezavisne regulativne institucije rade u skladu sa zakonom, u skladu sa Ustavom, a posebno sam ponosan što sam zajedno sa svojim prijateljima iz DS, kada se glasalo za vaš izbor, stisnuo ono dugme i glasao za vas i to ću uraditi kada budem glasao za vaš izveštaj, mirne savesti i apsolutno siguran da radim dobar posao za dobrobit građana ove zemlje. Hvala vam.
Poštovana gospođo predsedavajuća, uvaženi gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, uvek mi je interesantno kada neko usled nedostataka argumenata, kada brani neki amandman ili kada taj amandman objašnjava ili napada, ili sadržinom amandmana želi da možda popravi zakon, ali ne postoje iskrene namere da se zakon popravi, već postoji samo namera da se demagoški kritikuje, koristi termine poput da ministri Vlade Republike Srbije trče po Srbiji, kao guske u magli ili ministri ove vlade ne znaju kako narod živi ili ministri ove Vlade su otuđeni od građana i onda se postavlja pitanje kako ti ljudi, u stvari, prvo vide sami sebe, pa tek onda kako vide Vladu Republike Srbije i kako vide ministre.
Samo mogu da kažem, pa znate i meni se čini da pojedini opozicioni lideri trče po Srbiji, malo štrajkuju glađu, malo bi da budu u redu za američku ambasadu, da se rukuju sa ambasadorom, malo bi da stoje na bini da gledaju kako ta američka ambasada gori, ali mislim da se na takav način neće popraviti kvalitet zakona, niti ću shvatiti razloge zbog čega treba ili ne treba podržati ovakav amandman.
Mislim da svakako ima svako pravo da kritikuje Vladu, ima pravo da kritikuje i nas poslanike i vladajuću većinu, ali obrazloženja, terminologija, pa čak i termini koji se koriste, pa čak i te metafore, nisu ni malo slikovite. Sa druge strane, ako neko baš toliko žarko želi da se vrati na vlast, imaće priliku na redovnim izborima sledeće godine da pokaže svoje znanje i ubedi građane i uveri građane.
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče, molim vas u skladu sa članom 106. o amandmanu.)
Zahvaljujem se. Čisto sam reagovao, nije mi jasno obrazloženje ovog amandmana, tako da ne mogu da podržim ovaj amandman. Zahvaljujem se.
Poštovana gospođo predsednice, uvaženo predsedništvo, gospođo ministarko, dame i gospodo narodni poslanici, pažljivo pratim raspravu koja traje od 10,00 časova i čuo sam nekoliko interesantnih teza kada je reč o mladim ljudima koji žive u ovoj zemlji. Ovde se kaže – problem mladih. Mislim da mladi ljudi nisu problem u Srbiji, već su rešenje problema. Dalje kaže, neke terminološke odrednice koje ovde čujemo, da li treba biti zakon o mladima ili zakon o omladini. Pitajte ove ljude ovde koji se osećaju mladima, da li se osećaju mladima ili se osećaju omladincima. Možda i vi, gospodine Markoviću, vidim da ste mladi duhom i da ste napravili ravnotežu između duhovnog i fizičkog, ali da se vratim temi dnevnog reda.
Mladi nisu problem, već su rešenje problema, ali nažalost, čuli smo tezu da je nekada u ovoj zemlji bilo besplatnog školovanja, kada su mladi ljudi mogli besplatno da se školuju. Rođen sam 1965. godine i jako dobro znam kako je izgledalo besplatno studiranje za nas, radničku decu. Jako dobro znam koliko smo platili svoj završetak fakulteta i koju su cenu platili naši roditelji i nikada u ovoj zemlji školovanje nije bilo besplatno, jer svake godine je besplatno školovanje bilo sve skuplje i skuplje, samo je nekada školovanje bilo moguće, lakše i podnošljivije za ljude koji su bili imućniji, a za radničku decu školovanje je od pamtiveka u ovoj zemlji bilo teško, gotovo nemoguće. Uvek su mladi ljudi, koji su pokazali talenat, vrednoću, znanje, imali mogućnost da tu školu završe i uvek je ova država imala osećaj da pomogne tim ljudima.
Meni je veći problem bio, kada sam završio fakultet, što me niko nije pitao – šta znam, nego – koga znam. Da sam, recimo, znao gospodina Markovića koji je tada bio član SRS, verovatno bih dobio posao, ali pošto ga tada nisam znao, a nisam mnogo ni propustio što ga nisam znao, onda nisam dobio posao, već sam morao da radim privatno.
Sa druge strane, kada raspravljamo o tome kakav je zakon, pročitaću samo dva izvoda iz knjige "Parlamentarno procesno pravo", gde se najbolje definiše kakav treba da bude zakon. Dakle, zakon je ono što jeste, a ne ono što bismo mi želeli. O željama je lepo govorio gospodin, kolega, Mirko Čikiriz, a o mogućnostima govori svaki dan standard ove zemlje i one realne mogućnosti koje jesu kakve jesu. Taj standard kakav je, nije kriva ni DS ni Vlada ove zemlje. Podsetiću samo da smo imali situaciju da je u čitavoj Evropi bilo blagostanje, a kod nas u Srbiji, nažalost, bila je velika kriza. Vrednost jedne vlade se ne pokazuje tako što će napraviti krizu kada je kod svih blagostanje, već će vrednost jedne vlade da kaže kada je kod svih država u okruženju, u Evropi i u svetu, velika kriza da ta kriza ne bude kod nas tolika da prouzrokuje slom države. Tu je razlika između nekih vlada u ovoj zemlji. Lako je biti gazda pune kuće i lako je kada Zoran Đinđić dođe zajedno sa svojom prvom reformskom vladom, pa napuni tu kasu i ta kasa bude puna, lako se posle toga baškariti i govoriti – pa mi smo radili to što smo radili. Budite gospodar prazne kuće, budite gospodar prazne kase, pa ćete videti koliko je težak posao pred ovom vladom.
Dalje, kada govorimo o zakonima, još ću kazati – zakon ne ulepšava život idealizacije radi, već buduće stvarnosti radi. Dakle, mi pravimo zakon koji će probati da mlade ljude na ovaj način kroz zakonsku formu integriše u srpsko društvo na takav način da ti ljudi imaju svoje mesto pod suncem. Nije to posao samo Zakona o mladima, to je posao mnogih drugih zakona i to je posao kompletne Vlade, ne samo ove vlade, već svih budućih vlada. Ovde se neke političke stranke mladih ljudi sete samo kada dođu izbori, a neke političke stranke svoj odnos prema mladim ljudima pokazuju kada za 10 mladih ljudi nađu svoje mesto u poslaničkim klupama, kao što je uradila DS. Na početku ovog mandata, ovog saziva parlamenta, 10 poslanika DS bilo je mlađe od 30 godina. Nemojte kritikovati mogućnost da je neko učestvovao ili nije učestvovao u javnoj raspravi u ovom zakonu. To da li je učestvovalo dve hiljade ljudi ili 25 hiljada ljudi, nikada u ovoj zemlji nije bila povedena sveobuhvatnija rasprava o nekom zakonu kao što je o ovom zakonu. Svi koji su bili zainteresovani mogli su da učestvuju u javnoj raspravi.
Ovog trenutka se vodi rasprava o Zakonu o restituciji. Znate, država je uputila poziv, ministarstva su uputila poziva, svi zainteresovani su tu da izađu i da kažu – mi imamo ovakav ili onakav predlog. Međutim, mentalitet ljudi u Srbiji je takav da sačekaju gotovo zakonsko rešenje i ne rade ništa do trenutka dok se to zakonsko rešenje ne nađe pred poslanicima u Skupštini, a onda kreću oni koji su se kasno probudili, oni koji se nisu naspavali na vreme, onda kreću oni koji kažu – znate, mi nismo učestvovali, nismo znali da javna rasprava traje jedva tek godinu dana, pa bismo mi sad imali neke primedbe i zamerke na taj zakon. Razumem opravdanu zakasnelu reakciju, svako ima pravo da bude ljut što se nije na vreme zainteresovao da rešava svoje suštinske probleme, ali nemojte biti ljuti na Vladu, na ministarku, na ministarstvo, na predsednicu Skupštini, na nas poslanike. Jer, kod mene u Kruševcu kažu – ko padne u potok, na sebe nek se ljuti, a ne na Moravu, ne na potok.
Prema tome, zaista nisam nikome kriv što nije učestvovao u javnoj raspravi i nisam kriv nikome ko je sada našao način da kaže – ovaj zakon ne valja, mogao je biti bolji. Svaki zakon je mogao biti bolji. Ali, znate, mi možemo zakone donositi kroz javnu raspravu koja traje deset godina. Bojim se da onda nećemo uraditi posao kako treba da ga uradimo. Mi imamo situaciju u kojoj se nalazi Republika Srbija, a to je situacija da neke zakone zaista moramo da donosimo po hitnom postupku, ali ovaj zakon je donet posle godinu dana javne rasprave i ne možete kazati da ovde nije vođena javna rasprava u skladu sa demokratskim načelima i u skladu sa potrebama našeg društva. Zahvaljujem se.
Dame i gospodo narodni poslanici, strpljenja i znaćete šta hoću ja i šta hoće vladajuća većina. Samo treba pažljivo da nas slušate i eventualno da hvatate beleške kada govorimo i mnoge će nejasnoće biti otklonjene.
Dakle, ovde se termin – autonomna pokrajina koristi u jednini, baš kao što se koristi i termin – jedinica lokalne samouprave, u jednini, kao što se koristi termin – opština u jedini, kao što se koristi termin – grad u jednini. Time nikakve želje, niti treba da nam inputirate nešto što niko u ovoj sali ne želi, što niko u ovoj zemlji ne želi. Dakle, Ustav ove zemlje je jasno definisan, KiM su sastavni, neotuđivi deo Republike Srbije.
U ovom zakonu tačno jasno i precizno pišu sve odredbe i odrednice, sve nepoznanice su otklonjene i ne postoji nikakvo nerazumevanje teksta ovog zakona, niti postoji neka želja da se na mala vrata neko nečega odriče.
Prema tome, mislim da su ovo bespredmetni pokušaji da se pravi problem tamo gde problem ne postoji i da je ovo, pre svega, želja da se na jeftin demagoški način skreće pažnja i da se pravi problem u onim segmentima, u kojim nikakvih problema nema.
Dakle, apsolutno verujem da delimo jednako razumevanje svi iz SRS, svi iz vladajuće većine, da su KiM sastavni, neotuđivi delovi Republike Srbije, da je to jedinica autonomije, baš kao što je i Pokrajina Vojvodina i nema potrebe da se na Zakon o mladima oko toga ubeđujemo. Hvala.
Poštovana predsednice, uvaženo predsedništvo, gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, ponovo  podvlačim da se pravi problem tamo gde problem ne postoji. Odnos jedne političke stranke prema mladima meri se ne samo kroz zakon koji se donosi i glasa se za taj zakon koji će se donositi, samo ću podsetiti na srećna vremena, kako su nekada živeli mladi ljudi u ovoj zemlji.
Danas na poziv predsednice gospođe Đukić-Dejanović stotine mladih ljudi je posmatralo sednice Skupštine i bilo u ovom domu, ispoštovano, uvaženo, a ne tako davno lider jedne stranke sa heklerom u rukama sačekao je studente kada su dolazili da protestvuju i heklerom je mahao prema njima, uz niz pogrda i niz psovki obratio se tim istim mladim ljudima, isti taj koji je držao hekler u rukama je jasno kazao šta misli o KiM kada je imao priliku da brani KiM, kazao je – ako ijedna NATO čizma kroči na KiM, ja ću se doživotno povući iz politike, zajedno sa svojim stranačkim prijateljima i kolegama. Onda je gorko zaplakao u jednoj noći u ovoj sali i rekao – eto, NATO je umarširao sa 60 hiljada pari čizama na KiM i moram da se povučem iz politike, a onda su svi zajedno seli i gorko zaplakali i rekli – jao, osta kasa bez naših šaka i ruku, daj brže da se ipak vratimo u Vladu, šalili smo se, nismo baš tako mislili, jer važnija je nama državna kasa nego KiM i to sve drugo je sada istorija i džaba sada busanje u grudi da li u ovom zakonu treba da bude KiM i da li treba da bude množina autonomnih pokrajina ili jednina, jer on je svojim činjenjem nogo doprineo da ta množina autonomnih pokrajina postane jednina.
Na sreću, postoji ova Vlada Republike Srbije koja spašava ono što je urađeno 1999. godine, pa čini sve što je u njenoj moći da ipak imamo množinu kada govorimo o AP. Zahvaljujem.
Poštovana gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, na početku bih pročitao amandman o kome smo slušali dvadesetominutno predavanje o liku i delu Dragana Đilasa.
Amandman o kome smo malo pre trebali da raspravljamo glasi: "član 2. menja se i glasi – u članu 15. dodaje se stav 3. koji glasi:"izuzetno od stava 1. tačka 1. ovog člana lokalna komunalna taksa se ne uvodi za isticanje firme na poslovnom prostoru privrednog subjekta, preduzetnika koji kao pretežnu delatnost obavlja stare i umetničke zanate i poslove domaće radinosti za koje je izdat odgovarajući sertifikat ministarstva nadležnog za poslove privrede.""
Razumem facinaciju Draganom Đilasom. Nije lako izgubiti izbore od Dragana Đilasa i nakon toga gledati kako se nekome raspada stranka i nije lako nekoliko puta u kontinuitetu izgubiti izbore od Dragana Đilasa. Razumem one koji su do prekjuče zagrljeni plakali na obali Dunava u Zemunu zato što su izgubili izbore od Dragana Đilasa i razumem one koji su napravili diplomatski problem sa Bugarskom, jer toliko je narastao vodostaj Dunava, da su poplave izazvali svojim plakanjem. Gospodo, vaše suze razumem, opravdavam, to je sve u redu, međutim, vaše diskusije niti razumem, niti opravdavam. One su, pre svega, zlonamerne, one se ne dotiču pomenutog amandmana, one imaju za cilj da naruše visok kredibilitet koji uživa Dragan Đilas i gradska vlast u gradu Beogradu.
Poređenja radi, vi nikada niste imali prilike da upravljate gradom Beogradom. Probali ste vladate, ali vam se nije dalo. Nakon toga vam se stranka raspadala nekoliko puta na sastavne i rastavne delove, ali poređenja radi, na osnovu onoga što ste izneli, braneći ovaj amandman, ja sam Kruševljanin, imam dobrog gradonačelnika, ali žao mi je što gradonačelnik Kruševca nije Dragan Đilas. Mislim da je to jedan od najboljih gradonačelnika u istoriji grada Beograda. Kada govorimo o zaduženju i da će neko neke dugove da vraća, ponosan sam danas što smo do skoro vraćali dugove koje je grad Kruševac napravio 1974. godine, jer su te dugove napravili ljudi koji su imali viziju. Godine 1974. napravljen je sistem za vodosnabdevanje grada Kruševca. Danas kada pijemo pitku vodu sećamo se kako smo vraćali taj dug, ali smo svesni činjenice da smo zbog svog duga imali mogućnost da se racionalno zadužimo, da se zadužimo korisno, da se zadužimo za dobrobit pokoljenja koji su te dugove vraćali.
Sećam se scene kada sam se kao student vozio gradskim prevozom Beograda, a vozio sam se gradskim prevozom u Beogradu nikada nisam bio student, sredinom 90-tih godina niste mogli da uđete ni u autobus, ni u trolejbus, kao što me upozorava koleginica, nije ih ni bilo, trolejbusom pogotovo niste mogli da se vozite jer nije bilo ni struje. Naravno, oni koji su odgovorni zbog toga što tada nije bilo struje, a takođe i oni koji su odgovorni što tada nije bilo autobusa, danas kritikuju mogućnost da se građani Beograda voze na način kako to priliči civilizovanim ljudima.
Međutim, nećemo mi samo da se vozimo, nego ćemo raditi nešto da se građani, ne samo Beograda, već svih građana iz svih delova ove zemlje, voze i to u pravcu Evrope. Na tom pravcu ka Evropi ima onih koji će u te točkove nabijati klipove, ima onih koji će sipati eksere na put, ima onih koji će stalno okretati znakove i putokaze, ne bili se možda zbunili, ima onih koji će nam govoriti da Zemlja nije okrugla, da je planeta ravna ploča, ima onih koji će ljubomorno ukazivati na nešto što nije tačno. Ima onih koji će govoriti da su neki akti urađeni mimo zakona.
Sve te nabavke su urađene poštujući se tenderska procedura. Niko se od učesnika u javnim nabavkama nije žalio. Ako neko ima bilo kakvu primedbu na javne nabavke u gradu Beogradu, neka o tome obavesti tužilaštvo. Ne mora da se plaši da ide u tužilaštvo, neće ga pitati koliko je para potrošio za putne troškove, to nije u nadležnosti tužilaštva. S druge strane, ako ne možete da me nadgovorite, gospodine Markoviću, probajte da me nadćutite. Nije teško, verujte.
(Predsedavajuća: Bez direktnog obraćanja, molim.)
Ni gospodinu Duvnjaku nešto nije jasno, organizovaćemo mu dopunsku nastavu. Gospodine Duvnjak, ništa ne brinite.
(Predsedavajuća: Bez direktnog obraćanja, molim. Narodnog poslanika Momčila Duvnjaka molim da prestane da dobacuje i da krši Poslovnik.)
Dakle, razumem fascinaciju Draganom Đilasom, razumem fascinaciju onih koji su izgubili izbore nekoliko puta, kojima se stranka posle toga raspala, oni za sve to krive Dragana Đilasa i DS, ali pre nego što nekome na leđa natovarite teško breme osude drugih, vi se prihvatite lakog bremena osude samih sebe. Pogledajte kakvu ste gradsku kasu ostavili u Aranđelovcu, u Kruševcu i drugim gradovima koji su imali nesreću da se oprobaju u vašem vršenju vlasti.
Što se tiče Dragana Đilasa, apsolutno sam uveren da će građani Beograda to znati na sledećim izborima da cene, ali da će pre svega to znati da cene pokolenja koja će živeti u ovom gradu. Zahvaljujem vam se.
Zahvaljujem se.
Dame i gospodo narodni poslanici, izborom za narodnog poslanika, dao sam ostavku na mesto odbornika u SO Kruševac jer smatram da čovek može da obavlja kvalitetno samo jedan posao, dva – teško. Neko ko je gradski odbornik u gradu Beogradu i narodni poslanik očigledno se zbuni jer ne zna gde dolazi na posao, da li je ovo Skupština Beograda ili je ovo Skupština Srbije. Onda ja znam da su table lepo okačene i da se zna koja je ovo institucija. Kad uđem piše Narodna skupština Republike Srbije, da čovek zna gde je došao na posao. Ali, u svakom slučaju, kada govorimo o onome što je tema ovog amandmana i onome što se iznosi napadajući ovaj amandman, a u stvari napadajući DS i Dragana Đilasa, jasno je da provejava kompleks poraženog.
Nažalost, kompleks poraženog se učvršćuje stalnim porazima na izborima. Postoje razne terapije kako da se taj kompleks izleči, ali to nije u mom domenu, ja sam ipak samo narodni poslanik i ne mogu o tome da govorim, pri tome sam po obrazovanju diplomirani inženjer poljoprivrede za stočarstvo, ali jako dobro razumem kako se sprovode javni tenderi, jako dobro razumem kako se organizuju javni tenderi, jako dobro znam šta je posao tužioca, jako dobro znam šta je posao revizora.
Nisam do sada čuo da je neko pokretao inicijativu za opoziv Dragana Đilasa. Dragan Đilas je 19. avgusta 2008. godine izabran za gradonačelnika Beograda, 19. avgusta je preobraženje. Mislim da smo tog dana na bitno kvalitetan način preobrazili političku scenu Srbije na bolje. Mislim da je to crveno slovo u kalendaru Srpske pravoslavne crkve, a crno slovo u kalendaru nekih drugih političkih aktivnosti onih stranaka koje su se posle toga raspale. Razumem njihovu tugu, komplekse, nezadovoljstvo i bes, ali ne opravdavam nameru da se sopstveno nezadovoljstvo i bes isfrustriranost Draganom Đilasom leči na takav način da će se u ovoj sali iznositi neistine kada je reč o gradskoj upravi, o gradonačelniku Beograda Draganu Đilasu, o zameniku predsednika DS Draganu Đilasu.
Razumem nameru da se ovaj amandman koji sam malopre pročitao svede na raspravu o tome koliko je zadužen Beograd, a koliko Aranđelovac. Ono što Grad Aranđelovac ima od stanovnika, nažalost stane u četiri beogradska solitera. Nije primereno uzimati veličinu Aranđelovca i zaduženost Grada Aranđelovca i Grada Beograda, kao što nije primereno porediti Grad Beograd sa bilo kojim drugim gradom u Srbiji.
Činjenica je da se Beograd više gradi nego ostala mesta u Srbiji. Moram da vam kažem, meni smeta što se Kruševac, Vrnjačka Banja, Čačak, Arilje ne grade tim intenzitetom kojim se gradi Beograd. Voleo bih da Kruševac nekada ponovo bude prestonica kao što je nekada bio, u svojoj istoriji. Voleo bih da Dragan Đilas ima mogućnosti da bude i gradonačelnik Grada Kruševca. Siguran sam da bi investicioni zamah bio dobar, ali ja kao čovek koji pripadam ovoj zemlji i Gradu Kruševcu koji me je delegirao da budem narodni poslanik, nikada neću biti ljubomoran na one koji su bolji, uspešniji od nas, ali ću se truditi i težiti da njihov kvalitet dostignem, da ono što su oni uradili u svojim lokalnim sredinama, a prepoznam kao dobro, implementiram u gradu iz koga dolazim. Da ono što vidim dobro kod svojih koalicionih partnera iz G17 plus, iz Jedinstvene Srbije, iz PUPS implementiram u Gradu Kruševcu i da kažem da je to dobro. Nikad se neću stideti i da ono što je dobro u SRS, da kažem i to je dobro, da ću i ovo iskoristiti i ovu ideju.
Nažalost, vidim da sam neke ganuo, da hoće da se rasplaču. Kada bih sada dao prazan, beli papir i da nekima kažem - hajde mi kažite šta ste dobro uradili za neki grad, ili Srbiju, siguran sam da bi mi vratili prazan papir. Hvala im što nisu više učinili nego što su mogli u datim okolnostima, jer i ovo je bilo previše za jedan život. Zahvaljujem se.
Javio sam se po amandmanu. Svakako, koristiću vreme svoje poslaničke grupe.
Veoma je važno kolike su lokalne komunalne takse kada neki investitor dolazi. Svako onaj ko kaže da to nije važno, da bi se privukli investitori, ili ne poznaje kako dolazi i kako se odvija taj proces privođenja nekog zemljišta nameni i dovođenja investitora, ili ne zna ili ne želi da zna.
Kada dobijete kao gradonačelnik, ili kao zainteresovani čovek iz lokalne sredine upit neke firme, gde se raspravlja o tome kakva je infrastruktura, da li postoji asfaltni put, koliko taj grad ima stanovnika, dobijate sijaset drugih pitanja – sedmo, osmo ili deveto pitanje je, uglavnom, koliki je iznos koji se plaća na ime komunalne lokalne takse?
Nije tačno da taj posao neko zna ili ne zna da radi, ovde ko predloži ovaj zakon, jer da li neko posao zna da radi ili ne zna da radi, to ne govore reči, to govore dela.
Jutros sam došao iz Kruševca u Beograd i prošao sam pored fabrike "Kronošpan". Neko je te ljude doveo tamo u Lapovo, pokazao im tu ledinu pored autoputa i rekao – ovde je dobro da se napravi fabrika. Ako mislite da su ti ljudi došli samo zato što ih je neko uhvatio za ruku, pa rekao, hajde sada dođite ovde, ista takva ledina postoji i duž autoputa u Bugarskoj, duž autoputa u Mađarskoj, duž autoputa u Hrvatskoj. Neko je mnogo truda, vremena, i napora uložio da ti ljudi tu dođu.
Ako je neko doveo "Beneton" u Niš, pa nije došao u "Beneton" zato što voli Niš, a ne voli Kruševac, nego zato što je našao svoj interes, a taj interes se ogleda u mogućnosti da ostvari jedan odgovarajući profit, došao u Niš. Fabrika "Jura" koja dolazi iz Niša, koja je već došla u Raču, takođe nije došla tu zato što neko ne zna svoj posao, nego zato što neko zna svoj posao. Fabrika "Falke" dolazi u Leskovac, zato što je to grad tekstilne industrije, ima tekstilnu tradiciju, imaju tamo obučenu radnu snagu, imaju određene interese da tamo dođu. Svako ko kaže da nijedan baš investitor ovde nije došao ili ne govori istinu ili nije putovao Srbijom ili je putovao žmureći, jer ti ljudi su došli u Srbiju, napravili su ovde proizvodne pogone i rade. Ali, tim ljudima je jako važno koliko je komunalna taksa. Znate da je najveća komunalna taksa u Srbiji 62 miliona dinara? Nije svejedno kad neko plati 62 miliona dinara. Tačno je da ne utiče podjednako jedan frizerski salon, jedna radnja brze hrane na eko sistem neke lokalne zajednice, kao što utiče i Cementara. Cementara svakako bitnije narušava taj eko sistem, ali nije svejedno kolika će biti komunalna taksa ili da takva komunalna taksa i komunalna primanja budu u takvoj ne srazmeri. Treba voditi računa i o toj stavci, jer je to i te kako važna stavka kada dolazi investitor u neku sredinu.
S druge strane govorio sam o ovim investicijama i o "Falkiju" i o "Kronošpanu" i o "Benetonu" i o "Juri", pa i o Panasoniku, koji dolazi u Svilajnac, zato što su se tu neki ljudi, naši koalicioni partneri, ljudi iz lokalnih samouprava, iz DS, iz G 17 plus potrudili da te ljude dovedu u svoje gradove.
Nemam nikakav problem da pohvalim gradonačelnika bilo koje političke opcije, političke stranke, koji u svoju lokalnu sredinu dovede investitore, privuče te investicije, otvori radna mesta, bez obzira da li je iz DSS iz SNS, SRS, DS, imaće svu pomoć mene, kao narodnog poslanika i Vlade Republike Srbije u tim naporima, u tom poslu koji se zove – borba za nova radna mesta. Mislim da oko toga ne treba biti sujetan. Ne treba otvaranje radnih mesta da bude tema političkog prepucavanja. Možete nas kritikovati zbog toga što zbog svetske ekonomske krize neka obećanja koja smo dali u izbornoj kampanji nećemo ispuniti u predviđenim rokovima, ali ne možete nas kritikovati za ono što smo dobro uradili, jer ne možete kazati da je loše to što se u Rači traži višak radnika. Ne možete kazati da je loše to što će se u Svilajncu otvoriti onoliko radnih mesta koliko će se otvoriti. Pri tome, dok bacate kamen na nas stanite ispred ogledala pa se zapitajte, pre nego što bacite taj najveći kamen što ga uzmete sa zemlje, iz prašine, pre nego što ga bacite ka nama, zapitajte ste šta ste vi uradili danas za tu lokalnu sredinu, šta ste uradili sa vaše javne funkcije, koliko ste vi investitora doveli, koliko ste ljudi ovde zaposlili, pa kad to sve saberete, kad premerite, onda na tom kantaru, na koji ste nas zadužili, na njemu nas i odužite. Do tada ne stajte na kantar, nije dobro da se premeravate na takav način. Hvala.
Poštovana gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, mogao bih da podržim deo ovog amandmana koji se tiče kaznenih odredbi, ali to je teoretski praktično nemoguće, jer ne možete podržati deo amandmana. Sa druge strane, ne verujem da ikome u ovoj zemlji može pasti na pamet da na takav način uzurpira zakon, da ga ne sprovodi. Istovremeno, u zemlji koja teži da dostigne evropske standarde vladavina prava je temelj principa na kojima bi trebalo da počiva ta zemlja.
Sa druge strane, svaki zakon, pa i ovaj zakon ima prostora da se predvide određene kaznene odredbe za ne sprovođenje ovog zakona, za nameru da neko kaže – mene to ne obavezuje, to je samo slovo na papiru. Sa druge strane, apsolutno sam uveren da će građani prepoznati one koji će sprovoditi ovaj zakon i na sledećim izborima i na onim tamo izborima, jer mi ne donosimo zakone za jednokratnu upotrebu, da važe samo za mandata jedne vlade. Ovo su zakoni koji suštinski reformišu i transformišu naše društvo i sprovode suštinske reforme u zemlji.
Ali, s druge strane, ako govorimo o tome koliki je procenat zarada koji će pripasti lokalnim samoupravama, to vam je kao kad imate teoretsku pretpostavku da, recimo, imam suprugu i troje dece i kao narodni poslanik primam 100.000 dinara. Da li će na kraju meseca ta porodica imati više para, ako ja odmah na početku meseca platim sve komunalije i dažbine, pa deci dam po 10 ili 20 hiljada dinara za džeparac, ili pet hiljada dinara, ili dve hiljade dinara, ili im uopšte ne dam, ili će ono što imam kao 100.000 dinara u desnom džepu, preraspodelim u levi džep, napraviti neku novu vrednost?
Ovaj zakon ne stvara novu vrednost. To je ono oko čega se mi ne slažemo. Ovaj zakon samo vrši pravedniju raspodelu novca lokalnim samoupravama. Ali, taj pokušaj da se nama implementira, da mi hoćemo da kažemo građanima da će ovaj zakon napraviti neku novu materijalnu vrednost, nije dobar i pogrešan je. Mi nemamo to objašnjenje građanima da ovaj zakon pravi neki nov prihod u budžetu. Samo budžet pravednije raspoređuje lokalnim samoupravama.
Sa druge strane, kakav ko odnos ima prema lokalnoj samoupravi, prema opštinama, prema gradovima u Srbiji, imao je prilike svako od nas da pokaže. Tačno građani Srbije znaju ko je bio na vlasti kada su oduzeta ovlašćenja lokalnim samoupravama 1997. godine, ko je taj zakon doneo, ko je u njegovoj izradi i kreiranju učestvovao, ko želi da taj zakon promeni i ko ne želi taj zakon da promeni. Svako od nas tačno zna šta je radio, gde je bio i kakav je odnos prema lokalnim samoupravama imao u vreme mandata kada je bio na vlasti.
Prema tome, ne vidim potrebu da se neko ovde upinje iz petnih žila da se pokazuje kao zaštitnik, dušebrižnik i neko ko će brinuti o gradovima, o opštinama, o lokalnim samouprava, tu brigu mogao je da pokaže kada je imao priliku da upravlja ovom zemljom. Neko je upravljanje sveo na vladanje, opštine su ostale bez samouprave, bez imovine, bez mnogih nadležnosti koje su imale kroz istoriju višestranačja u Srbiji. Žao mi je što se ovaj zakon donosi tek sada, što nije ranije donet. Žao mi je što još uvek nismo vratili imovinu lokalnim samoupravama, jer bez imovine nema ni samouprave, ali sam apsolutno uveren da će se ovim zakonom, a i zakonom koji će uskoro biti na dnevnom redu, te nepravde ispraviti. Zahvaljujem se.
Poštovana gospođo predsedavajuća, malobrojne kolege dame i gospodo narodni poslanici, nikakvog sukoba nema između DS i G17 plus. Mi smo svesno primenili ovaj zakon odnosno doneli nameru da ovaj zakon primenjujemo od 1. septembra.
Svako onaj ko planira da u oktobru, novembru i decembru izađe na lokalne izbore može, ali ne u Srbiji. Ne nameravamo niti imamo potrebu da se lokalni izbori održavaju pre redovnog termina.
Svako ko je nestrpljiv da dođe na vlast, to svoje nestrpljenje moraće da trenira i narednih 20 godina jer nestrpljenje nikome ništa dobro nije donelo.
Sa druge strane, ovoj zemlji predstoje i redovni parlamentarni i redovni lokalni izbori. Ovo nije kampanja, ovo je zakon koji ima za cilj da reformiše ovo društvo. Ovo nije kampanja, kao što neki misle, da neko pređe cenzus ili ostvari ne znam kakvu političku korist, ovaj zakon ima za cilj da zaista sprovede skupštinske reforme koje su potrebne ovom društvu, a kakvi su odnosi među koalicionim partnerima, to ne treba nikoga da brine. Oni su takvi kakvi su, a kakvi će biti, to opet ne treba da brine opoziciju, jer razumem nervozu pojedinih ljudi u opoziciji, najteže je u opoziciji prvih 25 godina, posle se navikne, ali do izbora ima još sasvim dovoljno vremena. Zato bi bilo bolje da izmene kampanju oni koji se kandiduju da pobede na izborima, probaju da sprovedu da ta kampanja krene ili da krenu u kampanju odmah sada. Uveravam ih sa ovog mesta da ne maštaju o tome da će izbora biti pre redovnog roka, jer izbori će biti onda kada to zakon propisuje, a DS, zajedno sa svojim koalicionim partnerima, hoće da pokaže da je u ovoj zemlji moguće održati stabilnost, uprkos nekim razlikama i razmimoilaženjima, jer stabilnost je ono što treba ovoj zemlji i njenim građanima. Zahvaljujem se.
Poštovana gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, ja sam Kruševljanin, rođen sam u Kruševcu. Za mene je moj grad najveći na svetu i tu su me građani birali da zastupam njihove interese. Naravno, ja ne samo da sam narodni poslanik u Kruševcu, već i svih onih gradova Srbije gde su ljudi glasali i izašli na izbore. Uvek sam se trudio da zastupam interese svih tih gradova, pogotovo onih gradova koji u ovom sazivu nemaju svoje predstavnike u ovom domu.
Na početku izlaganja, pošto mnogi govore o istoriji i istorijskim činjenicama, hoću da ukažem da je ova rasprava zaista obilovala mnogim činjenicama, s puno emocija. Bilo je rasprave koja je na momente bila i zlonamerna. Kada pogledate izveštaj u današnjem Dnevniku, a sada je otprilike osam sati, umesto da ovo bude jedno od centralnih vesti u današnjim dnevnicima, nažalost, zbog zbivanja u Srbiji, ovo je u mnogim dnevnicima i na mnogim sajtovima sedma ili osma vest, iako je reč o jednom vrlo važnom zakonu i jednoj vrlo važnoj inicijativi.
Međutim, pre nego što krenem da ukažem na određene istorijske činjenice, pošto su mnogi spominjali istoriju i neka vremena koja su za nama, i ovo će nekada biti prošlo vreme. I o ovom vremenu neko će svedočiti na osnovu onoga što smo radili, ali i što smo govorili u ovom visokom domu. Hoću da vam kažem podatak za grad Kruševac iz 1904. godine, pošto imam stenografske beleške.
Godina 1904. je godina veoma važna u istoriji grada Kruševca. Te godine otvorena je železnička stanica, podignut spomenik kosovskim junacima, koji je pobedio na međunarodnoj smotri u Parizu, Ajfelov toranj. Danas svi znaju za Ajfelov toranj, dok spomenik kosovskim junacima zna malo ljudi. Te godine, gradonačelnik Kruševca sam je postavio načelnika žandarmerijske uprave, sam je postavio direktora gimnazije, uz saglasnost ministra prosvete. Te godine, gradonačelnik Kruševca sam je doneo, zajedno sa tadašnjim sazivom grada Kruševca, mnoge važne odluke. Grad Kruševac nije bio grad, nego je bio srez kruševački, imao je nekoliko opština. Jedna od njih je bila i Veliki Šiljegovac koji je danas mesna zajednica na teritoriji grada Kruševca. Mesna zajednica Veliki Šiljegovac nedavno je rekonstruisala magistralni put koji vodi od Kruševca preko Šiljegovca do Ribarske banje, morala je da traži 12 republičkih saglasnosti da bi uradila put koji prolazi kroz teritoriju mesne zajednice koja je od životnog značaja za ljude koji žive na teritoriji mesne zajednice Veliki Šiljegovac.
Istovremeno, kada govorimo o činjenicama, moji su poreklom sa planine Ovčar i tu se jedno selo Dućojevci. To je najviše selo na planini Ovčar. Godine 1882, u tom selu rođeno je mnogo dece, rođen je moj deda. Kada je pošao u osnovnu školu, 1889. godine, bilo je u osnovnoj školi 1.100 đaka. Pretprošle godine moja bratanica završila je osnovnu školu u Dućojevcima i ona je bila poslednji đak, a škola je, posle 120 godina, zatvorena jer tamo više nema dece. Kad sam pitao mog brata – gde su? Kaže – otišli su svih ovih godina u Čačak, Beograd i neke druge gradove i neke druge svetove, a ja sam ostao da živim ovde. Onda mi je kazao – čujem da imate u Skupštini raspravu o decentralizaciji, pa bih te molio da pomeneš i ovaj podatak. Međutim, to isto su čuli i odbornici Skupštine grada Kruševca, pa su mi kazali da moram da iznesem podatak da velikom većinom glasova odbornika grada Kruševca ovaj zakon nije dobio podršku.
U Kruševcu sam biran da budem narodni poslanik i imam obavezu da zastupam one interese i one težnje građana Kruševca koji me obavezuju gradskim odlukama, skupštinskim odlukama i koje su za mene neprikosnovene, gde god branim interese svog grada iz kojeg dolazim. Oni su mi kazali da zahtevaju određena pojašnjenja koja su data u vezi ovog zakona, ali pre nego što čujemo ta pojašnjenja i čujemo ta pitanja koja ću postaviti u vezi ovog zakona, dužan sam da reagujem na dve činjenice koje smo čuli u današnjoj raspravi. Prva je da postoje u Srbiji bogate i manje bogate opštine. Moram da kažem, sad se obraćam direktno građanima Srbije, ne postoje, iako nemate prenos sad, bogate opštine u Srbije, postoje samo manje ili više zadužene, a sve su siromašne.
Budžet Republike Srbije, Republike Crne Gore, Makedonije, Bosne i Hercegovine je manji od godišnjeg budžeta grada Ciriha. Grad Cirih ima više para nego četiri bivše jugoslovenske republike, koje se nalaze u našem neposrednom okruženju, uključujući i Srbe.
Onda je normalno da se u Srbiji, kada govorimo o novcu, otvara jedno rivalstvo, koje meni kao građaninu Kruševca veoma smeta. Koliko god ja voleo Kurševac, koliko god ja voleo dolinu Zapadne Morave, za koju je kazao Sv. vladika Nikolaj Velimirović neka je blagoslovena dolina Zapadne Morave, ne mogu da dozvolim da se u Srbiji formira težnja da ja ljubav prema svom zavičaju, svom kraju, demonstriram mržnjom prema Beogradu i zavisti prema Beogradu.
Međutim, mnogo bolje i kvalitetnije živi moj brat u Dučalovićima, iako nema asfaltni put do svoje kuće, nego većina žitelja koja živi na Novom Beogradu, na Starom Sajmištu, koja nema elementarne uslove za život. Oni su takođe građani Beograda, ali njih retko ko u Srbiji doživljava kao građane Beograda. Građani Beograda su verovatno samo oni koji žive na Dedinju, ili samo oni koji žive na Starom Gradu, ili Savskom Vencu, ili na Vračaru. Građani Beograda su i oni koji žive u Borči, i na Čukarici, koji ne mogu da upišu decu u zabavište.
Loše je da se zakon o decentralizaciji u ovoj Skupštini, u ovom sazivu, brani tako što se apostrofira i stalno potencira taj rivalitet lokalnih sredina i grada Beograd.
Sad da se vratimo malo na ona pitanja koja sam čuo i u Čačku, i u Kruševcu, i u Arilju. Demokratska stranka ima najbolje predsednike opština. Ima ih mnogo više nego sve druge političke stranke ovog trenutka. Nemojte misliti da ti ljudi ne znaju svoj posao, baš kao što znaju taj posao ljudi iz LDP, pa i ljudi iz DSS, oni koji dugo vode svoje gradove i opštine znaju da rade taj posao, jer to ih je naučila praksa i vreme.
Demokratska stranka ima u Arilju Mirjanu Lakumović koja je odličan predsednik opštine.
Demokratska stranka ima Jovu Markovića koji je odličan gradonačelnik u Užicu, ima Predraga Mićevića u Smederevu, Gorana Ješića u Inđiji, Sašu Paunovića u Paraćinu i da ne nabrajam sve da ne bih nekoga zaboravio, a nekoga uvredio što ga nisam pomenuo, ali ti isti ljudi su mi i kao građani Kruševca dali nekoliko teza, pitanja, nekoliko nedoumica koje moram da postavim.
U opštini Arilje, poslednjih 50 godina, svi infrastrukturni projekti finansiraju se isključivo iz lokalnog samodoprinosa i on je u prethodnim godinama iznosio 12% budžetskih prihoda i isključivo je služio za asfaltiranje lokalnih puteva i za izradu onih infrastrukturnih projekata koji su bili od važnosti za ljude koji tamo žive.
U Arilju žive vredni ljudi, malinari, tekstilci, ljudi koji znaju da urede svoj grad shodno svojim potrebama.
Međutim, Zakonom o finansiranju lokalne samouprave i Zakonom o referendumu i narodnoj inicijativi, propisano je da mora barem 50% ljudi koji izađu na referendum, da glasaju za. U vremenu u kome živimo, teško je motivisati ljude da u tom procentu izađu, kamoli da glasaju za neku inicijativu koja će zadirati u njihove budžete, kućne budžete.
Arilje više nema mogućnosti da se finansira, odnosno te lokalne projekte zakonom o samodoprinosima. Ovaj zakon neće sprečiti ljude da u svojim lokalnim sredinama organizuju izjašnjavanje građana za samodoprinose. Taj samodopri-nos kada ne uspe, onda se lokalne samouprave okreću onome što ovaj zakon otvara kao mogućnost, a on u najvećoj meri se usmerava na porez na zarade, umesto na transfere i to može izazvati određene probleme.
Svima je poznato da smo u prošlom sazivu ovog parlamenta, nekoliko puta imali inicijative Vlade Republike Srbije da se razna poreska dugovanja oproste. Ko garantuje lokalnim samoupravama da sutradan neko neće kazati, i vi koji ste radili i plaćali redovno poreze, i vi koji ste radili, ali niste redovno plaćali poreze, a lokalna samouprava očekuje te poreze kao deo svojih prihoda, država Srbija će sada te poreze otpisati i lokalne samouprave će ostati bez tih prihoda.
U Arilju, ako je neoporeziva osnovica, ako se poveća sa 7.310 dinara na 17.480 dinara, a vrlo često smo imali pregovore Vlade, poslodavaca, sindikata i zaposlenih, koliko treba da bude ta neoporeziva osnovica ako se ona poveća na 17.480 dinara? Opština Arilje će ostati bez svojih prihoda i transfernih sredstava.
Podsetiću vas samo da je država 2007. godine smanjila porez na zarade sa 14% na 12% i da je uveden taj neoporezivi deo od pet hiljada dinara na predlog Ministarstva ekonomije. Istovremeno, insistiralo se tada na smanjenju stope sa 12% na 10%, na taj neoporezivi deo. Ko nama garantuje u lokalnoj samoupravi da sutrdan neće doći neka vlada koja će promeniti te poreze i onemogućiti da dobijemo novac koji sada imamo.
Sa druge strane, kako lokalna samouprava može da utiče na naplatu poreza? Nikako, pogotovo u predizbornim godinama kada se svi slažemo i lokalna samouprava tu ne može da natera ljude koji prihoduju i rade da uplaćuju porez. Nema instrumenata prisile, nema država instrumente da im kaže, izvinite, vi morate da plaćate porez, jer iz tog poreza se finansiraju građani ovog grada. Istovremeno, da ne govorim da u nekim gradovima su postojali veliki privredni subjekti kojima je država blagonaklono gledala kroz prste na činjenicu da u prethodnim periodima nisu baš uplaćivali poreze na zarade.
Jednostavno, bilo je u interesu da se ostvari neka proizvodnja, da se sačeka proces privatizacije i da dođe do toga da ti privredni subjekti prežive sa određenim brojem radnika, ne bi li se očuvao socijalni mir.
Posebna opasna pretnja za male sredine, a u malim sredinama gde se budžet oslanja na veliki broj zaposlenih u malom preduzeću, može doći do promene poslovne politike. U Kruševcu smo imali fabriku "Henkel" koja je zahvaljujući monopolskom položaju, u privredi Srbije, a zahvaljujući sankcijama, jednog trenutka naišla na veliki broj zaposlenih i to je za našu lokalnu sredinu svakako bilo dobro, a za privredni subjekat loše, "Henkel" je privatizovao "Merimu" i sa 1.700 radnika, ta fabrika se svela na 300 zaposlenih.
Imamo još privrednih subjekata i u Kruševcu i u Trsteniku, Paraćinu, koji mogu bitno smanjiti broj zaposlenih i da čisto smanje procenat od zarada koji se očekuje.
Način raspodele transfera takođe može otvoriti brojna sporna pitanja, znači, ako je za raspodelu transfera, ako se koristi uredba o utvrđivanju i metodologiji stepena razvijenosti regiona ili jedinica lokalne samouprave, kako to izgleda u praksi? Uredba kaže da će opština koja ima daleko više lokalnih prihoda, biti razvijenija, pa će dobijati manje transfera, jer se izvorni prihodi uprosečuju po glavi stanovnika. Realno je da manje lokalnih prihoda imaju jedinice lokalnih samouprava koje ih ne naplaćuju. Imate skupštine opštine koje nisu uredile i ažurirale svoju opštinsku ili gradsku upravu i neažurno baš naplaćuju te prihode.
Istovremeno, ima jako malo opština koje su vrlo dobro uređene, kao što je Kosjerić, tu je bio Dragan Vujadinović naš kolega, poslanik, kao Požega, kao Arilje i onda ti ljudi dobro ubiraju te svoje prihode.
Ako oni dobro ubiraju prihode, onda će imati manje transfera. Šta to znači? Da li to država kažnjava time što su dobro organizovali svoju lokalnu samoupravu, i da li znači da će na kraju školske godine nedovoljan đak dobiti knjigu za odličan uspeh i primereno vladanje, i u knjigu među korice stavi nekoliko stotina evrića da se stimuliše da bude još gori, ili će se možda ova pojava na neki način kompenzovati određenim amandmanima ili promenama. Nije dobro da država sankcioniše najbolje, država mora da stimuliše najbolje da budu još bolji.
Dalje, imamo uredbu koja kaže da će opština sa većom masom penzija po glavi stanovnika imati manje transfera. Ponovo uzimam za primer svoj grad iz koga dolazim, grad Kruševac. Grad Kruševac je tokom 80-tih godina imao izuzetno razvijenu privredu. Mnogo ljudi je tu steklo pravo na penzije. Grad Arilje ima dobro razvijenu privredu i mnogo ljudi je tu steklo pravo na penzije. Ali, penzija ne utiče, ni lokalni prihod. Kako visina penzija utiče na stepen razvijenosti lokalne sredine? To je nešto što je minuli rad tih ljudi koji su radili u tim lokalnim sredinama. To nije dobro, jer taj prihod ne može da utiče na cenu vrtića. Ne može neko da obračuna da je opština Arilje razvijena opština zato što se tamo slije 50 miliona evra od malina. To se slije zahvaljujući privatnoj inicijativi tih ljudi, njihove preduzimljivosti, ali nemojmo ih staviti u istu ravan sa nekim drugim opštinama zbog toga.
Na kraju, ja sam poslanik na stalnom radu u Skupštini Srbije. Da li će porez na moju zaradu, koju dobijem ovde, da ide Starom Gradu ili gradu Kruševcu? Znači, ja prebivam u Kruševcu, ali onda postavljam pitanje – šta je sa Lapovom? Opština Lapovo je napravila vrlo dobru fabriku i napravila je dobru fabriku zahvaljujući, između ostalog, i angažovanju gospodina Dinkića. Napravila je dobru fabriku, ali dala je mnogo toga novom investitoru, zemljište, infrastrukturu, objekte. Međutim, pokazalo se da je najmanji broj ljudi iz Lapova došlo da radi u Lapovo. Rade ljudi iz Rače, rade ljudi iz Velike Plane, iz Niša, iz Svilajnca.
Znači, ja kao lokalna samouprava dam sve za razvijanje radnih mesta, ali zarade idu u drugi grad. Znači, znam da će porez na moju platu ići u grad Kruševac, ja sam prijavljen u Kruševcu, tamo živim, ali taj u Lapovu ko je zaposlio radnike iz Svilajnca mora da zna da će njegov porez na zarade ići u opštinu Svilajnac, iako opština Svilajnac ni prstom možda nije mrdnula da se razvije industrijske zona u Lapovu. Pri tome, Svilajnac je grad koji doživljava ovog trenutka veliki ekonomski bum, otvara se veliki broj radnih mesta i veliki broj fabrika. Oni će doći u situaciju da će i tamo morati da dolaze ljudi sa strane da rade to, dolazi "Panasonik", pa dolaze i mnoge druge dobre fabrike i biće velika tražnja za radnim mestima u Svilajncu, a u Svilajncu narod iz tog regiona tradicionalno živi i radi u inostranstvu, ima dobre devizne penzije. Verovatno će i one ući u obračun razvijenosti Svilajnca, ali taj novac koji se bude zarađivao u Svilajncu, on će ići u one opšte iz kojih dolaze ti radnici.
Čuli smo odgovore na kritike fiskalnog saveta, a nismo čuli odgovore na kritike MMF. MMF je takođe izneo kritike. Međutim, čuli smo i kritike opozicije. To je nešto na šta ja moram kao predstavnik vladajuće većine u ovom parlamentu da dam određene odgovore. To je uradio i gospodin Dinkić. Prvo, ovde u ovoj sali sede predstavnici svih političkih stranaka koji su se na ovaj ili na onaj način oprobali u vršenju vlasti. Svako je imao priliku da uradi i da svoj doprinos decentralizaciji. Ali, moram sve vas da podsetim, uz Vladu Zorana Đinđića ovo je druga Vlada koja je sprovela najznačajnije suštinske reforme ovog društva. Možda to neko hoće da prihvati, možda hoće da vidi, možda neće da vidi, ali ja vas ponovo podsećam, prave suštinske reforme našeg društva sprovode se u ovoj vladi. Počevši od reforme ovog parlamenta, za šta nismo imali baš uvek konsenzus, priznajem to, pa preko reformi društva koje su veoma važne. Nikada mi nismo u Srbiji, šta god ko mislio, uživali veći stepen ljudskih i građanskih sloboda od 1904. godine, pa i ranijih godina u vreme višestranačja, nego danas. Možete slobodno da kritikujete Vladu, svakog pojedinca, možete slobodno da se osećate kao slobodan čovek u ovoj zemlji, ali suštinske reforme se reflektuju i na taj osećaj slobode.
Na kraju svoj izlaganja hoću da kažem, pošto se mnogo govorilo o vremenu 70-tih godina vremenu kada smo imali tzv. Titovu ili Brozovu decentralizaciju u Srbiji, mi smo tada u Kruševcu imali gradonačelnika Radomira Mićića, čoveka koji je kao gradonačelnik mnogo uradio na razvoju grada Kruševca, koji je ostao u lepom sećanju građana Kruševca. U njegovo vreme je napravljen "Stadion mladosti", napravljen je vodovodni sistem, ali se u to vreme radilo tako što za sve te infrastrukturne projekte nije morao da traži saglasnost nekih republičkih institucija koje su nam danas bespotrebno nepotrebne. Bilo je uz gospodina Mićića mnogo gradonačelnika Kruševca koji su i te kako ostavili pečat u gradu Kruševcu. Krsta Novaković je jedan od njih, bio je gradonačelnik od 1939. godine pa do kraja rata. Za vreme njegovog mandata grad Kruševac je takođe imao nekoliko opština. Za vreme njegovog mandata takođe su u Kruševcu rađeni infrastrukturni projekti.
Nedavno smo probali da radimo rekonstrukciju okoline arheološkog kvarta u Kruševcu. Trebalo nam je toliko saglasnosti Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, Građevinske direkcije Republike Srbije, trebalo nam je stotine i stotine nekih dozvola i zahteva i odlazak za Beograd i traženje tih saglasnosti bitno je uticao na troškove tog projekta. Onda je izašao jedan od ljudi iz organizacionog odbora i kazao – e, da je Knez Lazar morao sve ovo da traži kada je pravio crkvu Lazaricu, pa nikada ne bismo napravili ni srednjovekovni Kruševac, ni crkvu Lazaricu.
Dobro je da mi dobijemo odgovore na ova pitanja koja sam postavio. Dobro je da se uvaže sve ove kritike koje du dali gradonačelnici svih gradova Srbije, pa i stalne konferencije gradova. Dobro je da se uvaže sve one kritike koje smo čuli i od ljudi koji vode svoje opštine, da se kroz amandmane ovaj zakon oplemeni. Dobro je da se sve te kritike javno iznesu ovde u parlamentu, jer je ovo mesto gde se, na kraju krajeva, ovaj zakon donosi.
Još jedanput podvlačim, veoma je važno da imamo svest o tome da decentralizacija Srbije nije samo ni ekonomsko pitanje, ni samo političko pitanje, niti pitanje oko koga se treba raspravljati, ko koliko voli koji deo Srbije. Srbija će biti integrisana u EU samo ako se svaki njen deo bude ravnomerno razvijao. Ravnomerni razvoj tih gradova nije moguć pre svega dok ti gradovi nemaju svoje političke predstavnike u određenim institucijama. Ravnomerni razvoj tih gradova nije moguć ako se ti gradovi zaobilaze od strane investitora. Ravnomerni razvoj tih gradova nije moguć ako u ministarstvima postoji diskreciono pravo po kome hoću neki novac nekome da dam, a nekome neću. Ti transferi moraju biti javni, transparentni i dostupni svima.
Imali smo mi situaciju 90-tih godina, a i posle 2000. godine, da se u zavisnosti od toga ko čini Vladu i ko čini ministarstva određenim gradovima daje ili ne daje novac, a opštinama je tačno imovina oduzeta posle veličanstvene pobede na lokalnim izborima 1996. godine. Mnoge nadležnosti gradovima i opštinama su tada uzete i nažalost do današnjeg dana nisu vraćene. Nema suštinske i prave samouprave bez prava na svojinu. Kada vratimo pravo na svojinu u lokalnim samoupravama, onda možemo govoriti da smo daleko odmakli stepeništem decentralizacije Srbije. Zahvaljujem se.
Samo još nekoliko dodatnih pojašnjenja. Razumem ove egzaktne podatke, numeričke parametre koji tako kažu, ali činjenica je da je grad Kruševac prošle godine kao vanredni prihod dobio 11 miliona evra za projekte koji su se finansirali iz nekih drugih fondova, što Nacionalnog investicionog fonda, što nekih drugih prihoda. Tog prihoda više biti neće i to je činjenica.
Kada govorimo o diskrecionom pravu opština da možda sami propisuju najveću stopu poreza, koja može biti limitirana, a imati skalu od – do, uzmimo za primer komunalnu taksu koja će takođe biti jedan od značajnih prihoda lokalne samouprave. Da li znate da najveća lokalna komunalna taksa u Srbiji iznosi 62 miliona dinara? Pazite, privredni subjekt plaća u nekom gradu 62 miliona dinara lokalnu komunalnu taksu. Da li je reč o cementari, pivari, nije zanemarljivo.
S druge strane, bio sam ugostitelj u Kruševcu nekada, imao sam restoran brze hrane. Verovali ili ne, sa restoranom brze hrane sam plaćao istu komunalnu taksu koliko je plaćao i moj frizer koji se nalazio u drugom delu grada, u drugoj zoni, isto koliko i fabrika "Merima". Fabrika "Merima" nije ostvarivala ni približno isti prihod kao ja, nego neuporedivo veći i neuporedivo više je štetila komunalnim uslugama.
Znači, to diskreciono pravo kada se ostavi lokalnim samouprava, zna da bude problematično i valjalo bi ga dodatno uskladiti sa stvarnom sitaucijom, jer sve što se ostavi kao diskreciono pravo u našoj zemlji zna da bude veliki problem.
Takođe, kada govorimo o MMF, apsolutno sam saglasan sa vama i sa svima koji kažu da je reč o jednoj instituciji koja se vrlo kruto drži zaštite, pre svega svojih interesa, jer novac pozajmljuju oni nama, a ne mi njima. Hvala.
Poštovana gospođo predsednice, uvaženi gospodine ministre, poštovani gosti, dame i gospodo narodni poslanici, termin "političke aktivnosti" jeste veoma prigodan termin za sve one aktivnosti koje se obavljaju u Srbiji, a kada pojedinci i grupe žele da učestvuju u političkom životu Srbije, ali se, nažalost, zbog namera da učešće na izborima materijalizuju, manifestuje na način da razni ambiciozni pojedinci imaju u stvari nameru, ne da učestvuju na politički život Srbije, već imaju nameru da materijalizuju svoje želje, namere.

Imali smo praksu od 1990. godine, pa naovamo da su mnogi ljudi učestvovali na izborima u Srbiji ne da bi se kvalitetom političkih programa nametnuli biračima, ne da bi rešavali probleme, već samo, i isključivo, da bi dobili novac koji je namenjen ljudima koji učestvuju u tim aktivnostima koje su izbornog karaktera. Dakle, "političke aktivnosti" je dobar termin, jer moraju ljudi koji žele da se pojave na izborima zajedno sa nekim, bilo da je reč iz SRS, DS, SPS ili bilo koje druge stranke, da imaju isti tretman kao i mi, jer što bi nešto u slovu zakona važilo za mene kao člana političke stranke, a ne bi važilo za nekoga ko želi da učestvuje na tim izborima pod nekim drugim imenom, a ne pod imenom političke stranke. I, što bi se neko u svojim aktivnostima trudio da učešće na izborima u stvari bude učešće za popravljanje materijalnog položaja njega i njegove porodice?

A, mogu sada da vam pročitam koliko smo lista, u neposrednoj našoj prošlosti, imali sastavljenih isključivo i samo od članova jedne porodice ili jedne familije. Ti su uzeli novac iz budžeta Republike Srbije, ti su dobili mogućnost da učestvuju u političkoj utakmici i ti ponovo čekaju neku novu priliku da se pojave. Ili, možda hoćete da vam pročitam imena lista na izborima u nekim državama u okruženju? Videćete veoma interesantna prezimena i imena, videćete veoma interesantne ljude, od kojih neki učestvuju u političkom životu Srbije.

Prema tome, smatram da je ovo adekvatan termin, smatram da ovaj amandman ne treba prihvatiti i smatram da je zakon, bar u ovom segmentu, vrlo jasan, precizan, egzaktan i da će i te kako unaprediti politički život ove zemlje i omogućiti ravnopravno učešće svih aktera u političkom životu Srbije na jedan ravnopravan, normalan, civilizovan i evropski način. Ja vam zahvaljujem.
Poštovana gospođo predsednice, uvaženi gospodine ministre, uvaženi gosti, ako ste još uvek tu, dame i gospodo narodni poslanici, dobro je da se vlast i opozicija razumeju. Dobro je da vlast i opozicija imaju identične stavove oko evropskih zakona koji su prepreka na evropskom putu i putu pristupanja Srbije EU.

Međutim, loše je da politička stranka učestvuje na izborima i da tek pošto ih Boris Tadić pobedi na izborima mi saznamo da su oni kandidovali mnogo goreg kandidata nego što je Nikola Šećerovski, jer tek kad smo ih pobedili saznali su da su neki kandidovali, pročitaću, samo podsećanja radi, iz ove čuvene institucije koja se zove Biblioteka, kaže, ovako, ovako se govori neposredno pred izbore: "Sada, kada sunce Srbije slobodne, kada sunce Šumadije uđe na Andrićev Venac, kada Srbiju obasja sunce slobode", u liku i delu neću imenovati koga, ali svi znaju, "sada, kada najpošteniji, najbolji, najčasniji srpski sin iz srca Šumadije, iz Kragujevca, dođe na Andrićev Venac'', a onda se ovako govori kada se izgubi na izborima: ''Vi ste, gospodine, engleski špijun! Vi ste, gospodine, američki sluga! Vi ste, gospodine, najgori izdanak srpskog roda!"

Da li smo mi to mogli da saznamo da ih Boris Tadić nije pobedio? E, sada ih pitam – kada ste nas slagali, kada ste govorili istinu, da citiram vas, same, da li kada ste govorili u izbornoj kampanji ovako o vašem kandidatu ili ste nas slagali posle izbora? Ali, činjenica je da ne kandiduju baš svi najbolje, kao političke stranke, i ovde imamo praksu gde vidimo da je to tačno, vidimo političku stranku koja nije kandidovala najboljeg, nego najgoreg, a ni ona nije znala da je najgori dok nisu izgubili.

Zato je dobro da se ovaj zakon zove zakon o finansiranju političke aktivnosti, jer sve političke stranke nemaju baš najbolje kandidate. Neke imaju …

(Predsednik: Vreme.)

… ovakve kandidate o kojima sve saznamo tek kada izgube na izborima i ustanu i pruže nam ruku što smo ih pobedili. Zahvaljujem.
Poštovani gospodine predsedavajući, dame i gospodo iz Ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, uporno se kroz diskusiju o ovom zakonu, kao i o mnogim drugim zakonima, od dela opozicije stalno ponavlja jedna ista aksioma, jedna ista mantra, da nama neko nešto naređuje iz Brisela i da mi donosimo neke zakone zato što neko to od nas traži.

Za te i takve imam samo jednu poruku: kad ne bi postojala EU, da se jedno jutro probudimo i da kažemo da nema te EU, ona više ne postoji, DS bi se zalagala da se donese ovakav zakon, ne da bismo mi nekoga zadovoljili, ne da bismo mi ispunili nečije uslove, već zato što smatramo da je dostignut standard u tim zemljama na takvom nivou da obezbeđuje najbolji mogući nivo ovih aktivnosti u Srbiji, u skladu sa zakonom koji sada donosimo.

Niko od nas ništa ne mora da traži, niko od nas ne mora da postavlja nikakve uslove, ovo je nešto što mi sami sebi svesno želimo da nametnemo kao uslov, jer želimo da od Srbije napravimo uređeno društvo.

Kada igrate u Ligi šampiona, vi možete da prihvatite fudbalska pravila Lige šampiona ili da ih ne prihvatite. Ako ih ne prihvatite, sedite kod kuće i gledate svoju nacionalnu ligu, pa tu možete da tumačite ta fudbalska pravila kako god hoćete, možete da organizujete navijanje na tribinama kako god hoćete, ali ako to ne uradite u skladu sa onim što želi svet i što nalažu pravila fudbalske igre, vi onda sedite kod kuće pa uživajte u svojoj fudbalskoj predstavi na način na koji ste to navikli. Ako želite među najbolje, onda morate da stvorite uslove da budete među najboljima, da vas najbolji pozovu i prime u svoje društvo i da se onda njima nametnete kao najbolji. U protivnom, sedite unutar svoje lige i tu ta nametnuta pravila, koja ste sami propisali, razrađujte do mile volje, pa onda jednog dana, kad odete na svetsko prvenstvo, pogledajte gde ste vi, a gde su oni koji prihvataju evropska pravila…

(Predsedavajući: Gospodine Milivojeviću, molim vas da vaše fudbalsko iskustvo povežete sa brisanjem reči "politička", u članu 2. alineja 6.)

Moram da vam kažem da nemam neko fudbalsko iskustvo. Non-stop kroz diskusiju o ovom zakonu dobijamo jednu mantru koja kaže da mi ispunjavamo nečije uslove donošenjem ovakvih zakona. Sa druge strane, neki nam zameraju što ih gledamo i hvale se da gledaju u nas.

Nije poenta da nas gledate, poenta je da nas razumete i shvatite. To su dva odvojena postupka i dva odvojena procesa. Pa, kada shvatite šta vam govorimo, onda ćete shvatiti da ovde ima i ljudi koji vode zapisnik. I, ove devojke koje vode stenografske beleške mogu da vam kažu da nije problem u nama kada vam nešto kažemo, jer niko ovde od demokrata ne pominje bilo koju političku stranku. Onaj ko treba da se prepozna, sam se prepoznaje i to nije njegov problem, to je naš problem. Problem nam je – zbog čega? Problem nam je zato što mi želimo da usmerimo diskusiju u pravcu rasprave o amandmanima, a ne o pravcu političke prošlosti ove zemlje.

Međutim, oni koji se uporno sami prepoznaju na svaku našu reč, oni koji se uporno prepoznaju na svaku našu diskusiju imaju problem ili sa istinom ili sa samima sobom, svakako ne sa nama niti mi imamo problem sa njima.

Da završim, dakle, bilo je pitanje kako će izgledati kampanja kada se u Srbiji bude izglasao ovaj zakon. Sigurno se u kampanji, kada se bude izglasao ovaj zakon, neće potezati pištolj na taksiste, hekler na studente i sigurno se u kampanji koja se bude vodila u bliskoj budućnosti u Srbiji mora znati šta, ko, kako i zbog čega radi, u skladu sa zakonom koji ćemo doneti, sigurno će se znati ko kolikim tokovima novca raspolaže, kako ih troši i kako ih usmerava, i sigurno će se znati i šta su političke aktivnosti i šta su neke druge aktivnosti. Te druge aktivnosti neće moći da finansiraju kao političke aktivnosti. Zahvaljujem vam.