SEDMO VANREDNO ZASEDANjE, 26.06.2001.

10. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

SEDMO VANREDNO ZASEDANjE

10. dan rada

26.06.2001

Sednicu je otvorila: Nataša Mićić

Sednica je trajala od 10:20 do 19:25

OBRAĆANJA

...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Vladimir Dobrosavljević.
Sledeći prijavljeni je narodni poslanik Žarko Obradović.

Vladimir Dobrosavljević

Gospođo predsedavajuća, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi gospodine ministre,  u političkoj istoriji jednog naroda i jedne države malo je sudbonosnih trenutaka. Retko jedna generacija ima prilike da donosi ovako suštinske i važne zakone. Ovaj zakon predstavlja jednu vrstu civilizacijskog čina koji Srbija danas čini, politička elita Srbije. Predstavlja jednu vrstu vraćanja,  odnosno civilizacijskog kontinuiteta nakon 60 godina autoritarnog režima u kome smo živeli i jedne vrste civilizacijskog diskontinuiteta u kome smo živeli . Taj diskontinuitet je bio i ekonomski. Podsetiću vas, Srbija je jedina zemlja na svetu gde je titular kapitala bilo nešto što se zove društvo, što je u stvari bio samo izgovor, samo supstitut za to da politička nomenklatura upravlja i privredom. Zato smo mi bili jedina zemlja, čak i u trenucima uspostavljanja pseudovišestranačkog sistema, u kome je moglo da se desi da ministri budu istovremeno i direktori vodećih društvenih firmi u ovoj zemlji.
Ovim činom Srbija se vraća u red civilizovanih evropskih naroda. To je naša obaveza, obaveza kao pripadnika evropske civilizacije. Sa druge strane, trebalo bi da budemo potpuno jasni i precizni. Privatizacija nije ni malo jednostavan proces. U mnogim slučajevima je čak i vrlo bolan. Ali, ponavljam još jednu stvar koja je ovde više puta isticana. Osnovna su dva problema o kojima se govorilo. Jedno je pitanje socijalne dimenzije zakona o privatizaciji, a druga dimenzija je ono o čemu su takođe neki poslanici govorili - denacionalizacija.
Da bismo bili potpuno jasni - socijalne dimenzije socijalne politike nema u zemlji u kojoj ne postoji jaka privreda. Molim vas, navedite mi samo jednu zemlju na svetu koja vodi uspešnu socijalnu politiku, a da privredno nije jaka. Takva zemlja ne postoji. To ne radi ni Kuba, ni Severna Koreja,ni Vijetnam.
Samo industrijski visokorazvijene zemlje, kao što su Švedska, sve zemlje Zapadne Evrope, kao što su SAD, Australija, vode jaku i dobru socijalnu politiku. Da bismo mogli da o tome vodimo računa moramo da pokrenemo ciklus proizvodnje. Tek onda možemo govoriti o popunjavanju budžeta, popunjavanju fondova, koji će realizovati određene socijalne programe.
Bez toga je potpuno jasno da nema ničega. Ovde se pominjalo više puta i još jedna stvar. Pominjao se kapital i potreba da u procesu privatizacije pre svega učestvuje domaći kapital. Ljudi, državljani ove zemlje, tako se navodilo, sa mnogo više patriotizma odnose se prema zemlji, što nije tačno. Ne postoji nigde teritorija kapitala. Ne postoji nigde patriotski kapital.
Kapital, svidelo se to nekome ili ne, nema domovinu. Vrhunski, patriotski interes naše zemlje i našeg naroda u ovom trenutku je da dođu strateški investitori u ovu zemlju, da ulože u naše fabrike, da zaposle naše radnike, da plaćaju ovdašnje poreze i da isplaćuju naše radnike. To je najveća patriotska dužnost koja u ovom trenutku postoji.
Druga stvar o kojoj smo govorili je denacionalizacija. Ma koliko to bilo nepravedno, ma koliko se to činilo u izvesnim momentima to je nešto što se mora odraditi. Naravno, denacionalizacija je nešto što se ni u kom slučaju ne sme zaboraviti. Ali, postavljam jedno drugo pitanje - da li zemlja, kao što je Srbija, u ovom trenutku, sada, sa ovakvim resursima može da podnese denacionalizaciju.
Na žalost, mislim da ne može. Smatram da zakon nudi odgovarajuća rešenja kojim se bivši vlasnici određenih privrednih subjekata mogu kompenzovati, ali isto tako mislim da ova privreda i ovo društvo trenutno nemaju snage da taj proces denacionalizacije sami završe.
Podsetiću vas na jednu drugu stvar. Ne postoji zemlja u tranziciji, zemlja u Istočnoj Evropi, koja je uspela da izvrši denacionalizaciju do kraja. Pokušali su i Slovačka i Estonija i Istočna Nemačka. Nisu je dovršili do kraja.
Prema tome, kao i u priči o socijalnim programima, bitno za ovu zemlju je pokrenuti prizvodnju, pokrenuti strane investicije, osposobiti i ojačati srpsku privredu, ojačati budžete i fondove i onda posle toga može da se pređe i na ovu drugu, da tako kažem, vrstu humanog, načelnog postupka ispravljanja starih grešaka prema svima onima koji su od 1945. naovamo bili oštećeni.
Zbog toga vam kažem da smatram i ispred stranke kojoj pripadam, a to je Demokratska stranka Srbije, da ove zakone moramo podržati, a posebno ovaj, jer on predstavlja povratak Srbije, srpske privrede, celog srpskog društva u red civilizovanih evropskih naroda. Hvala.
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Hvala, gospodine Dobrosavljeviću. Reč ima gospodin Žarko Obradović, a posle njega Božidar Vučurović.
...
Socijalistička partija Srbije

Žarko Obradović

Poštovano predsedništvo, kolege poslanici, poštovani članovi Vlade, od seta zakona o kojima Skupština danas raspravlja, reći ću nešto više o Predlogu zakona o privatizaciji.
Naime, predloženi zakon o privatizaciji, s obzirom na njegov sadržaj, pitanja koja tretira, ali i ona druga koja ne pominje a koja će bez sumnje imati posledice po društveni sistem i život građana Srbije, koja će nastati kao posledica prihvatanja i primene zakona, odnosno iz svih ovih razloga mislim da Predlog zakona treba povući iz procedure, tj. da ga ne treba usvojiti.
Zakon treba povući iz procedure iz nekoliko razloga. Prvo, zato što nije usaglašen sa Ustavom SRJ i Ustavom Republike Srbije, kao i saveznim Zakonima o preduzećima i osnovama promene vlasništva društvenog kapitala. I ovaj zakon, kao i brojni drugi koji su bili na razmatranju i usvajanju u Narodnoj skupštini, pokazuje u stvari pravo lice vladajućeg režima u Srbiji, odnos prema saveznoj državi, poštovanju najvećeg pravnog akta u zemlji.
Dok se javno zalaže za jačanje savezne države, poštovanje prava, Ustava i zakona, u isto vreme zarad svojih političkih interesa i predizbornih obećanja DOS donosi zakone koji su na uštrb savezne države. Čini se vrlo opravdano da DOS na ovaj način prećutno čini onošto javno ne sme ili ne želi da kaže, a to je da negira saveznu državu.
Usvajanje i primena zakona, kao što je ovaj o kome danas Skupština raspravlja, sa odredbama suprotnim Ustavu SRJ i saveznim zakonima, nije ništa drugo do negiranje legaliteta savezne države i argument više svim onim protivnicima postojanja i razvoja zajedničke države.
Predlog zakona je direktno suprotan članu 74. Ustava SRJ i članovima 55, 57. i 64. Ustava Srbije, koji garantuju poslovnu samostalnost preduzeća, njihovu ravnopravnost na tržištu, i u merama ekonomske politike zabranjuju diskriminaciju pojedinih vrsta preduzeća.
Član 14. ovog predloga zakona o kome mi raspravljamo utvrđuje obaveznost postupuka privatizacije najkasnije u roku od četiri godine od stupanja na snagu ovog zakona, dok član 16. daje mogućnost agenciji za privatizaciju i nadležnom ministarstvu da mogu da pokrenu inicijativu za privatizaciju.
Navedene odredbe suprotne su pomenutim saveznim zakonima koji ostavljaju organima preduzeća da sami odlučuju o tome hoće li i koje statusne promene da vrše. Savezni zakoni propisuju način utvrđivanja i iskazivanja vrednosti društvenog kapitala, ostavljaju slobodu preduzeću da bira model transformacije, prodaju akcija po povlašćenim uslovima i dozvoljavaju dokapitalizaciju, dakle puno stvari koje republički zakon ne uvažava.
Drugi razlog zašto predloženi zakon ne treba usvojiti je taj što je zakon u mnogim odredbama nejasan, ne daje odgovore na postavljena pitanja, pogotovu kada je reč o ovlašćenjima Vlade Republike Srbije da donosi podzakonske akte, čime se u stvari utire put neograničenoj samovolji Vlade.
Brojne su odredbe ovog zakona koje to potvrđuju, koje ostavljaju Vladi mogućnost da kasnije, kroz posebne akte bude glavni činilac privatizacije, koji sudi i presuđuje, pokreće i završava određene radnje u postupku privatizacije ili odlučuje o visini namene sredstava iz privatizacije.
Vlada, tako, u brojnim odredbama ovog zakona, citiram, bliže propisuje postupak i način restrukturiranja subjekata privatizacije, propisuje metodologiju procene vrednosti kapitala, imovine, bliže propisuje postupak i način prodaje kapitala i imovine, propisuje način sticanja, raspodelu i druga pitanja, ili pak utvrđuje visinu sredstava za finansiranje namene iz člana 60. Zakona.
Znači, svi ovi primeri pokazuju velika ovlašćenja Vlade.
Zakon pokazuje, a to su potvrdili i predsednik Vlade i resorni ministar u svojim izlaganjima, da Vladu interesuje samo kapital, novac koji bi trebao da se dobije u postupku privatizacije u Srbiji i naravno - kako ga potrošiti. Vlada ništa ne govori o proizvodnji, otvaranju novih radnih mesta, zapošljavnju novih radnika.
Vlada ne govori ništa o socijalnoj komponenti zakona. To je, u stvari, treći razlog, zbog koga zakon o privatizaciji ne treba usvojiti.
Vlada očekuje da promenom vlasničke strukture subjekata privatizacije automatski dođe do unapređenja proizvodnje, do većeg zapošljavanja, do privarednog razvoja. Pri tom se bez ikakve doze kritičnosti glorifikuje privatna svojina, kao najbolji, najefikasniji oblik svojine, kao rešenje za sve naše privredne, a možda i društvene probleme.
Pri tom se svesno u drugi plan stavlja pitanje načina upravljanja svojinom, što je u stvari neophodan uslov efikasnosti i prosperiteta. Samo dobar menadžment, upravljačka ekipa, koja brine o svojini, bez obzira u kom obliku ona bila, i stvara dohodak, jeste uslov napretka, a ne privatna svojina sama po sebi.
To veoma jasno potvrđuju brojni primeri, posebno zemlje gde je privatna svojina dominantna, a one grcaju u bedi i siromaštvu, kao što je slučaj u više zemalja Srednje i Južne Amerike.
Zanimljivo je da Vlada, u liku predsednika Vlade i resornog ministra, ni reč nije rekla, makar ne direktno, o posledicama privatizacije. I predsednik Vlade, i ministar, govorili su o nazovi dobrim stranama privatizacije. To jeste logično sa njihovog aspekta, ali su, poštenja radi, trebali da kažu makar nešto i o lošim stranama privatizacije, kojih će bez sumnje biti.
Doduše, predsednik Vlade je to potvrdio indirektno. Rekao je da treba po procesu privatizacije, bez obzira da li smo pogođeni, ili ne, zadovoljni ili ne, da se ponašamo u skladu sa važećim normama u svetu. Ako zaposleni ne budu zadovoljni privatizacijom preduzeća u kome rade i o čemu ne odlučuju, jer će to u njihovo ime učiniti Vlada, ili pak ako u novim uslovima, sa novim vlasnikom, budu predstavljali višak radne snage, tj. dobiju otkaz, oni, po predsedniku Vlade, ne treba da prave probleme novim vlasnicima, u formi protesta, a kamoli sukobljavanja, jer to nije pristojno i može uplašiti druge potencijalne kupce.
Kao i o nekim drugim pitanjima, Vladu interesuje samo visina kapitala koja se može steći i imidž koji se stiče u javnosti. O nezaposlenima treba neko drugi da brine, ponajviše oni sami. Privatizacija će po logici stvari povećati broj nezaposlenih lica. Vlada za taj problem nije ponudila adekvatan odgovor. Naprotiv, ona je pre mesec dana određenim zakonskim rešenjima smanjila obim i sadržaj prava nezaposlenih lica, pogotovu onih starijih po životnom dobu i po radnom stažu, koji zasigurno neće i na budućem tržištu rada biti traženi od strane poslodavca.
Budućnost ove kategorije ljudi na ovaj način postaje pitanje bez odgovora od strane Vlade i sa mogućim, krajnje negativnim efektima. Čovek koji ostane bez posla, u uslovima enormnog povećanja cena svih proizvoda i pada kupovne moći stanovništva, praktično postaje čovek bez budućnosti. Tvrdnje da će deo sredstava biti usmeren na podsticanje razvoja, nisu potpunije argumentovane, niti u zakonu, niti od strane samog predlagača.
Mnogo je više pažnje posvećeno drugim pitanjima iz ovog zakona - isplaćivanju nadoknade licima čija je imovina nacionalizovana, ili pak pitanju vraćanja dugova, čiji je obveznik, ili garant, Republika Srbija. To je potvrdio i predsednik Vlade u svom izlaganju, kroz stav da se mi, kao članica UN, moramo poanšati u skladu sa opšteprihvaćenim pravilima, tj. moramo ispunjavati određene obaveze, ili u prevodu vraćati naše dugove.
Dakle, ako hoćemo novac od privatizacije, od strateških partnera iz inostranstva, treba da prihvatamo međunarodne obaveze. Ista priča se ovih dana mogla čuti i povodom pitanja izručenja naših državljana Haškom sudu.
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Ali, to nema veze sa ovom temom. Molim vas, gospodine Obradoviću, do sada je bila stvarno korektna diskusija.
...
Socijalistička partija Srbije

Žarko Obradović

Molim vas, samo malo pažnje - dakle, ako hoćemo novac, a hoćemo, onda se moramo povinovati zahtevima tzv. međunarodne zajednice. U oba slučaja, vladajućem DOS-u nije nikakva prepreka usvajanje akata suprotnih Ustavu, ni u slučaju ove sramne uredbe o saradnji sa Haškim tribunalom, ni u slučaju usvajanja ovog zakona.
I dozvolite, želeo bih sada, u ime poslaničke grupe, samo dve rečenice da kažem, s obzirom da juče nisam bio u Skupštini, a nije ni predsednik poslaničke grupe, povodom izlaganja jednog poslanika juče, ovde u Skupštini, i informacija koje su se mogle čuti od ministra pravde, da, nazovi jedan, ili više poslanika, ili članova rukovodstva SPS-a, podržavaju izručenje svog predsednika i drugih jugoslovenskih građana Haškom tribunalu.
Pre svega, to je jedna notorna laž. Ako neko ima nečistu savest, on će sa tim morati sam da se bori. A, šta socijalisti misle o tom pitanju, ili drugi građani, svi u ovoj sali, koji žele, mogu to večeras, popodne da vide na Trgu Republike, u 18 sati, na mitingu koji organizuje SPS. Dođite, pa vidite.To je kamen oko vrata, koji ćete vi nositi generacijama. Ne znam da li ste svesni toga, ali ćete biti.
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Hvala na pozivu.
Gospodine Obradoviću, jeste li završili?
...
Socijalistička partija Srbije

Žarko Obradović

Četvrti razlog, i završavam tu, zašto zakon ne treba usvojiti jeste u tome što nudi rešenja koja su znatno štetnija i nepovoljnija za zaposlene i građane, od svih onih koja su bila sadržana u starom zakonu. Naše kolege su pomenule, i neću zbog vremena koje je isteklo da ponavljam, ali, postoje brojna rešenja koja su nepovoljna za građane i za zaposlene.
Iz svih tih razloga koje sam pomenuo, a i onih koje su pomenuli moje kolege poslanici, mislim da sve to najbolje govori da je zakon loš, da ga ne treba usvojiti, jer Srbija, i većina njenih građana, od ovakog zakona neće imati koristi, niti će on Srbiji doneti boljitak. Hvala vam.
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Božidar Vučurović.

Božidar Vučurović

Dame i gospodo narodni poslanici, iz dosadašnjih diskusija sasvim je jasno da se u raspravi o usvajanju ovog zakonskog projekta sukobljavaju dva koncepta - jedan je koncept čiste, oročene, obavezne privatizacije, prodajom, uz planiranje zaštitne socijalne politike, koju zastupa SRS, i drugi je, uz one simpatične znake navoda, "đinđićevsko-kardeljevski" kocept besplatne podele akcija, u sistemu pretvaranja jedne izmišljene kategorije društvene svojine u privatnu, koju zastupaju neke poslaničke grupe.
Između ova dva koncepta pliva i ova vlada. Delimično osvešćena neodrživošću svog idejnog koncepta, ali svejedno, držeći se čak i u zakonskom tekstu društvene svojine, kao nečega što zaista ima uporište bilo gde u svetu, ili kao ustavna, ili kao ekonomska kategorija.
Po zapadnoj demokratiji postoji pojam društvene svojine, samo što se tamo zna titular te svojine. To je tamo dražva, a vi ovde imate šansu da amandmanom Vlade u toku rasprave o ovom zakonskom projektu napišete, jednostavno, da društvena svojina predstavlja oblik državne svojine i da time rešite sve dileme. U protivnom, dolazite u situaciju da privatizujete nešto što nema titulara.
Šta je društvena svojina? Nešto što ne postoji ili nešto što je vlasništvo svih nas. Ako je vlasništvo svih nas, onda je to već privatna svojina, onda se to više ne može privatizovati. To bi trebalo napisati, da se ustavnost zakona, bar u onom delu koji govori o ravnopravnosti svih oblika svojine, ne bi dovodila u pitanje.
Imali ste, dame i gospodo, jedan zakon o privatizaciji, koji ste mogli doneti onog momenta kada ste ukinuli u ovom parlamentu Zakon o svojinskoj transformaciji. To je bio zakon o privatizaciji koji je Skupštini Srbije podnela na usvajanje SRS. Iz ideoloških, političkih ili nekih drugih razloga, vi to niste uradili. Kasnite, iako se taj zakon od ovoga zakona razlikuje najviše 10 do 15%.
Sujeta jede milione, drage moje dame i moja gospodo. Mi vidimo da ovde niste primenili ništa, ili skoro ništa, ni od rumunskog, ni od bugarskog, ni od češkog koncepta. Ovde ste primenili nešto od radikalskog koncepta, ali kažite to, to ne boli. U ovom zakonu nema mnogo toga spornog. Međutim, ono što je rađeno do donošenja ovog zakona, može da dovede do nesagledivih posledica u njegovoj primeni.
Postoje u ovoj skupštini zakonski projekti koji su ekonomski i zakonski projekti koji su politički. SRS nikada nije bila protiv ekonomskih zakona, ali protiv političkih jeste, i biće. Ceo set poreskih zakona, koji je prethodio ovom zakonu, je opet "izvanredan". Poreska stopa od 20% je sve, osim stimulativna za eventualne strateške partnere.
Zakon o jednokratnom oporezivanju ekstra profita je sve osim nečega što uliva poverenje stranim ulagačima. Naprotiv, izaziva nesigurnost, pogotovo što su sigurno čuli za obećanje, kako će se on u slučaju promene vlasti primenjivati i na ljubimce ovdašnjeg režima.
Zakon o porezu na dobit preduzeća, koji ne oslobađa investicije od poreza onako kako i zakonodavstva na primer Kipra ili nekih arapskih zemalja ili čak razvijenih evropskih zemalja oslobađaju, ne može biti privlačan za strane ulagače. Nebulozne i nepromišljene uredbe Vlade svakako ne doprinose sigurnosti strateških partnera. Ne mogu se poreska rešenja Francuske, kojoj ne trebaju strana ulaganja, primenjivati u Srbiji i očekivati da partneri nagrnu pod nepovoljnim poreskim uslovima, valjda iz neke prevelike ljubavi prema nama. Uostalom, u ono predratno doba, na osnovu mišljenja priznatih i poznatih ekonomskih stručnjaka, Jugoslavija nije bila siguran partner za strana ulaganja.
Sada, sa ovakvim strateškim pratećim rešenjima, još je i manje. Javiće se partneri za objekte tzv. prljave ekonomije, prljave tehnologije i daj bože da se javi još po neki i ništa drugo. Entoni Rurk, vi znate verovatno ko je, kaže da su u istoj zoni sigurnosti Jugoslavija, Irak i Severna Koreja. Zamislite, sada kada ste vi došli na vlast treba razmišljati i o prodaji domaćim strateškim partnerima, naravno onim koji su normalnim poslovanjem došli do sredstava, ali vi strateške partnere, domaće strateške partnere, a to su dobra mala i srednja preduzeća, uništavate. Uništavate ih zakonskim rešenjima, uništavate ih uredbama i takvih partnera u ovoj državi više neće biti.
Ministar Đelić je rekao da predstavlja čast da se svojoj državi plaća porez. Slažem se da je to čast i možete li zamisliti, bio sam neverovatno častan čovek prošle godine. Moja čast se mogla prošle godine meriti desetinama miliona maraka. Od kada ste počeli da donosite uredbe, moja čast je svedena na nulu. Nula dinara poreza na promet, a 70% manje ostalih poreza i doprinosa zbog otpuštanja radnika itd. Vi mislite da strani strateški partneri ne znaju za ta vaša genijalna rešenja. 20% poreza u momentu kada je na Kipru 7%, neoslobađanjem investicija poreza u trenutku kada se na Kipru oslobađaju 10 godina i vi mislite da ćete takvim pratećim zakonskim rešenjima privući ovde strane partnere? Naravno da nećete. Zato me plaši da jedan prilično dobar zakon neće imati prema kome da se primenjuje, pa ćemo se opet vratiti na onaj Đinđićev zakon besplatne podele akcija.
Još jedna stvar koja ne valja. Ne valja se sa ove govornice, bez obzira što ste vi Titići od pre Osme sednice, pozivati na Titove reči kako se ne valja držati zakona i Ustava kao pijan plota. Mi smo ovde došli da bismo štitili zakon i Ustav prvenstveno. Ne možemo da kažemo da ovo nije baš ustavno, ali mi nemamo vremena da čekamo, a ovo nije baš po zakonu, a mi opet nemamo vremena da čekamo. Moramo čekati onoliko koliko nam je vremena potrebno da promenimo zakone ili da promenimo Ustav. Nije tačno da neće biti političkih fabrika i političkih direktora, jer ih ima i sada. Ima i političkih kafe kuvarica. Ne može ni jedno mesto u ovoj državi dobiti trenutno niko ko nije član DOS-a. Od strateških partnera trenutno možemo birati dva. Jedan je Lafarž, koji ima novce i drugi je Haški tribunal, koji ima novce, a mi imamo robu i za Lafarž i za Haški tribunal, ali ja bih ipak Lafarž, pa iako nije naročito dobar.