DESETA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 29.04.2004.

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DESETA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA

29.04.2004

Sednicu je otvorio: Predrag Marković

Sednica je trajala od 12:45 do 15:20

OBRAĆANJA

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, otvaram Desetu sednicu Prvog redovnog zasedanja Narodne skupštine Republike Srbije u 2004. godini.

Obaveštavam vas da, prema službenoj evidenciji, današnjoj sednici prisustvuje 210 narodnih poslanika.

Radi utvrđivanja kvoruma za rad Narodne skupštine, molim narodne poslanike da ubace svoje identifikacione kartice u poslaničke jedinice.

Konstatujem da je primenom elektronskog sistema za glasanje utvrđeno da su u sali prisutna 154 narodna poslanika i da, prema tome, postoji kvorum za rad Narodne skupštine.

Obaveštavam vas da su sprečeni da prisustvuju sledeći narodni poslanici: Radoslav Jović, Aleksandar Vlahović, Zoran Mićović, Boris Tadić, Bajram Omeragić, Išpanović Ištvan, Esad Džudžević i Dejan Rajčić.

Obaveštavam vas da današnjoj sednici Narodne skupštine Republike Srbije, pored narodnih poslanika, prisustvuju i gospodin Vojislav Koštunica, predsednik Vlade Republike Srbije; gospodin Miroljub Labus, potpredsednik Vlade Republike Srbije i ministri u Vladi Republike Srbije.

Saglasno članu 80. stav 2. Poslovnika Narodne skupštine, obaveštavam vas da sam ovu sednicu sazvao, u dogovoru sa predsednicima političkih stranaka i poslaničkih grupa u Narodnoj skupštini Republike Srbije, u roku kraćem od roka utvrđenog u članu 80. stav 1. Poslovnika Narodne skupštine.

Uz saziv ove sednice, koji vam je dostavljen, sadržan je predlog dnevnog reda sednice sa samo jednom tačkom, i to: - Predlog odluke o utvrđivanju plana za političko rešenje sadašnje situacije na Kosovu i Metohiji, koji je podnela Vlada Republike Srbije.

Stavljam na glasanje predlog dnevnog reda u celini.

Za 218, nisu glasala tri, od ukupno 221 narodnog poslanika.

Konstatujem da je Narodna skupština većinom glasova utvrdila dnevni red Desete sednice Prvog redovnog zasedanja Narodne skupštine Republike Srbije u 2004. godini, u celini.

D n e v n i r e d:

1. Predlog odluke o utvrđivanju plana za političko rešenje sadašnje situacije na Kosovu i Metohiji.

Rad po utvrđenom dnevnom redu sednice.

Prelazimo na 1. tačku dnevnog reda: – PREDLOG ODLUKE O UTVRĐIVANjU PLANA ZA POLITIČKO REŠENjE SADAŠNjE SITUACIJE NA KOSOVU I METOHIJI

Primili ste Predlog odluke, koji je podnela Vlada Republike Srbije.

Saglasno članu 156. stav 2. Poslovnika, otvaram jedinstveni pretres o Predlogu odluke.

Molim gospodina Vojislava Koštunicu, predsednika Vlade Republike Srbije, da uzme reč.
...
Nova Demokratska stranka Srbije

Vojislav Koštunica

Dame i gospodo poslanici, Rezolucija o Kosovu i Metohiji, koju je ova skupština usvojila 26. marta, obavezala je Vladu Srbije da pripremi predlog političkog rešenja sadašnje situacije na Kosovu i Metohiji. Moram da kažem da, u odnosu na prethodne deklaracije i rezolucije o Kosovu i Metohiji koje je ova skupština usvajala, a usvojila je nekoliko takvih deklaracija i rezolucija  2001. i 2003. godine, ova usvojena 26. marta prva je koja traži posebne zaštitne mere i garancije za Srbe i nealbance na Kosovu i Metohiji.
I pored opšteg mišljenja u našoj javnosti i stava političkih vlasti u Srbiji da treba svim raspoloživim sredstvima braniti o odbraniti Srbe i ostale nealbance na Kosovu i Metohiji od albanske strategije secesije i etničkog čišćenja, Srbija do sada, praktično, nije imala konkretan plan trajne zaštite ugroženog stanovništva, privatne i javne imovine i verskih i kulturnih dobara u Pokrajini.
Poslednji masovni talas etničkog čišćenja, koji se dogodio 17. i 18. marta ove godine, predstavlja najozbiljnije upozorenje da se odlučno preduzmu aktivnosti u tom pravcu.
Zato je Vlada, i po obavezi koju je dobila od Skupštine, prvo obrazovala jednu radnu grupu koja je pripremila prvu verziju plana, zatim je usvojila nacrt plana, ali o samom tekstu plana, to želim posebno da istaknem, vođena je rasprava i pre ove današnje u Skupštini Srbije.
U toj raspravi su, pored predsednika Skupštine i Vlade, učestvovali i predsednici svih parlamentarnih stranaka, kao i eksperti koje su odredile stranke predstavljene u Skupštini Srbije. Tako smo i došli do teksta plana koji je pred vama.
Sa suštinom plana su upoznati, takođe, predstavnici kosovskih Srba, poslanici Koalicije "Povratak" u Skupštini Kosova i Metohije. Sa suštinom samo, ne i tekstom plana, osnovnom zamisli plana, upoznati su i ambasadori i pojedini politički direktori ministarstava inostranih poslova članica Kontakt grupe, kao i specijalni predstavnik generalnog sekretara Ujedinjenih nacija na Kosovu i Metohiji.
Naravno, neću ulaziti u pojedinosti ovoga plana, on je dovoljno obiman, dovoljno konkretan, a niša manje nije konkretno ni obrazloženje koje ide uz ovaj plan, već ću u najkraćim crtama izložiti šta stoji iza ovog plana, šta Vlada Srbije smatra, naravno uz podršku Narodne skupštine, da se ovim planom može postići na poboljšanju, i to suštinskom poboljšanju, prilika na Kosovu i Metohiji za one čiji su životi ugroženi, čija se prava svakodnevno vređaju, gaze, a to su Srbi i nealbanci na Kosovu i Metohiji.
Razolucija i plan su, naravno, pre svega podstaknuti nasiljem od 17. marta, mada ono za nas nije predstavljalo iznenađenje. Stanje na Kosovu od juna 1999. godine, u prisustvu međunarodne zajednice, u njenom civilnom i vojnom obliku, karakteriše veliki broj, prvo, motivisanih zverskih zločina, zatim nepovratak raseljenih i nesloboda kretanja na Kosovu i Metohiji.
Za one koji su skloni tome da ukažu, ili su bar jedno vreme u međunarodnoj zajednici ukazivali, da je stanje alarmantno posle 17. marta samo, treba reći da su posledice gaženja ljudskih prava na Kosovu i Metohiji mnogo teže pre 17. marta, jer je zapravo većina prognanih sa Kosova i Metohije prognana posle 10. juna 1999. godine.
Mogli su se često čuti stavovi u međunarodnoj zajednici da stvari treba da se vrate, bar zbog toga, na stanje pre 17. marta, kako se govori, treba izvršiti restauraciju prethodnog stanja. Stvari, međutim, ne treba da se vrate na stanje ni pre 17. marta, ni posle 17. marta. Potrebno je nešto treće: potrebne su jače, određenije mere bezbednosti, širi mandat KFOR-a i policije UNMIK-a. Ali, to nije dovoljno, potrebno je i političko rešenje, jer sve mere bezbednosti, sa većim ili manjim brojem vojnika KFOR-a, do sada nisu dale rezultate. Potrebno je jasno određeno, čvrsto političko rešenje.
Odmah da kažem da dva dokumenta sa kojima se pojavio UNMIK, koja su uzajamno povezana u poslednje vreme, a to su standardi za Kosovo, usvojeni decembra prošle godine, i krajem marta usvojeni plan primene kosovskih standarda, apsolutno, ma koliko bili obimni, nisu dovoljni. Paradoksalno je, oni su možda i suviše dobri, ali za neke druge, a ne za kosovske prilike. Oni su možda i suviše dobri, ali imaju samo jednu manu: potpuno su neostvarljivi na Kosovu i Metohiji.
Standardi i kosovska stvarnost, ovi standardi za Kosovo koje je UNMIK izradio i kosovska stvarnost, to vam je kao nebo i zemlja. Navešću samo jedno mesto, nešto što je stavljeno kao moto, kao vodeća ideja u ovom dokumentu "Standardi za Kosovo" od 10. decembra 2003. godine, koje glasi ovako: "Za Kosovo gde su svi, bez obzira na etničko poreklo, rasu ili religiju, slobodni da žive, rade i putuju bez straha, neprijateljstava ili opasnosti i gde postoji tolerancija, pravda i mir za svakoga".
Zatim, ostvarenje ovog multietničkog raja, jer ovde se ne može raditi ni o čemu drugom, nego o multietničkom raju, vremenski je oročeno na 2005. godinu. Dakle, sve ovo treba da se dostigne, postigne, ostvari ni manje ni više nego do 2005. godine. Smatralo se i smatra UNMIK da je to realno postići 2005. godine. Inače, postavlja se pitanje, zašto bi se baš ova godina pominjala.
Standardi su za Kosovo pisani kao da na Kosovu imamo nekoliko nacionalnih zajednica, ne samo formalno, već i stvarno ravnopravnih u svemu, kao da na Kosovu nije problem u tome što se vrši nasilje, progon i pogrom od strane nadmoćne brojčane albanske većine nad srpskom i nealbanskom manjinom. Standardi su pisani kao da stvari treba samo malo na Kosovu popraviti, a ne menjati iz korena.
Postavlja se pitanje, čime objasniti to nestrpljenje, 2005. godina, kada je reč o rešavanju kosovskog pitanja, u poređenju sa neograničenim strpljenjem kada je reč o nekim drugim etničkim napetostima i sukobima u svetu, recimo kada je reč o kiparskom pitanju. Politika međunarodne zajednice, koju na Kosovu i Metohiji predstavljaju i sprovode UNMIK i KFOR, pokazala se do sada krajnje neefikasnom u praktičnoj primeni mandata na osnovu Rezolucije Saveta bezbednosti 1244.
Petogodišnje sprovođenje ove politike značilo je u praksi dve stvari: prvo, približavanje cilju kosmetskih Albanaca – otcepljenju Kosova, ali i drugo, isto ka njihovom cilju, potpunog etničkog čišćenja Kosova i Metohije. Kosovo i Metohija polako i sigurno postaje monoetničko područje, i to pred očima i uz masovno prisustvo predstavnika međunarodne civilne i vojne misije.
Ovakav proces Srbija ne sme da dozvoli ni zbog sebe, ni zbog čitavog regiona, a najzad ni zbog Evrope, čiji je Srbija inače deo, suštinski, ako nije formalno, kao druge članice Evropske unije. Politika Srbije prema Kosovu i Metohiji morala bi od sada da se zasniva na ovom planu, kojim se garantuje status, opstanak i povratak Srba u Pokrajinu.
Odmah da kažem, a to je veoma važno, ovaj plan je u potpunosti saglasan sa međunarodnim i unutrašnjim dokumentima o Kosovu i Metohiji, samo što im dodaje još nešto, jedan neophodan nedostajući element, a to je sistem pravnih i institucionalnih garancija za ugroženo srpsko stanovništvo u Pokrajini. Budući da je ovo pitanje do sada bilo nerešeno i da je takvo stanje stvari omogućavalo Albancima sprovođenje strategije etničkog čišćenja, primenom ovog plana rešava se najveći problem i najveći dosadašnji neuspeh međunarodne uprave u Pokrajini.
Plan Vlade Srbije koji je pred vama, a to želim prvo da istaknem, ne prejudicira tzv. konačni status Kosova i Metohije. Tu je, inače, prigovor koji su isticali albanski secesionisti i koji su neoprezno ili namerno prihvatali neki predstavnici međunarodne zajednice i sadašnje uprave u Pokrajini.
To, međutim, nije pitanje konačnog statusa, nije pitanje kojim mi treba da se bavimo i mi se njime ne bavimo, ni strateški ni u ovom dokumentu. Za nas je status Kosova regulisan Ustavom Srbije i stavovima u Rezoluciji 1244, kojima se utvrđuje suverenost i teritorijalni integritet SRJ, odnosno danas Srbije i Crne Gore i plan suštinske autonomije Pokrajine u njenom okviru.
Drugo, ovaj plan ne dovodi u pitanje, a to je isto jedan od prigovora koji se može čuti u međunarodnoj javnosti, ideju i vrednost multietničkog društva, već predstavlja sredstvo i put da se do takvog društva dođe. Danas to nije moguće ni ove istorijske, prelomne 2005. godine, a očigledno je uopšte da u bliskoj budućnosti nije mogućno.
Treće, ovaj plan se ne zalaže ni za etničku podelu Kosova, kao što se vrlo često prigovara, premda je, otvoreno govoreći, i etnička podela Kosova bolja od etničkog čišćenja Kosova, odnosno od etnički čistog Kosova. Plan se zalaže za decentralizaciju vlasti na Kosovu i Metohiji.
Odmah da kažem da taj plan u tom pogledu zalaganja za decentralizaciju vlasti, za jedan oblik decentralizacije vlasti na Kosovu i Metohiji, podseća u nečemu na one modele koji su primenjivani u regionu, recimo na jedan model koji je dao rezultata posle rata i etničkih sukoba u Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Dakle, taj model je predviđen Dejtonskim, u slučaju Bosne i Hercegovine, i Ohridskim sporazumom, u slučaju Makedonije, a čiji je garant međunarodna zajednica.
Želim da dodam još nešto, na jugu Srbije primenjuje se dosta uspešno, po oceni međunarodne zajednice, multietnički eksperiment. Ako on u ovom času nije moguć, ako ta vrsta suživota Srba i Albanaca nije moguća na Kosovu, zašto makar autonomija kakva postoji na jugu Srbije, kao sredstvo zaštite Srba i nelabanaca ne bi bila sprovodiva.
Želim da kažem, posebno, to se ne ističe, a na neki način se podrazumeva u mnogim kritikama ovog plana međunarodne zajednice, što je samo po sebi jasno, ali osećam potrebu da to istaknem: pošto je plan političkog rešenja, ovaj plan nije predlog nasilnog već političkog rešenja kosovskog pitanja. Ovaj plan nije poziv da se pale kuće, crkve, kulturni spomenici, nije poziv da se ljudi zverski ubijaju i progone iz svojih domova, već predlaže kako da se u svojim osnovnim pravima, a pre svega u pravu na život, zaštiti obespravljena manjina Srba.
Ovaj plan Vlade Srbije strogo se drži mandata koji joj je poverila Skupština svojom Rezolucijom o Kosovu i Metohiji od 26. marta ove godine, a dozvolite da vas podsetim, izrada predloga političkog rešenja sadašnje situacije na Kosovu i Metohiji po Rezoluciji podrazumevala je, ili treba da se kreće kada je reč o planu Vlade Srbije, u okviru tri načelna stava.
Prvo, da je Kosovo i Metohija neotuđivi deo Srbije i državne zajednice Srbije i Crne Gore. Drugo, da Srbija mora da osigura opstanak, bezbednost i povratak kosmetskih Srba. Treće, da Srbi na Kosovu i Metohiji moraju da imaju nove institucionalne garancije svog položaja i bolju zaštitu svojih prava.
Polazeći od pomenute Rezolucije, plan Vlade Srbije ima u vidu sve relevantne međunarodne konvencije o zaštiti osnovnih prava i sloboda, ljudskih prava i prava nacionalnih zajednica, a posebno ima u vidu brojna evropska iskustva u zaštiti prava nacionalnih zajednica putem zasnivanja teritorijalne autonomije, dakle, zaštitu prava manjina, oslanjajući se na teritorijalnu autonomiju. Znači da u uporednom smislu ovaj dokument nije ništa izuzetno u evropskim relacijama zaštite prava pojedinih kategorija stanovništva.
U odnosu na slična rešenja zaštite manjinskih prava teritorijalne autonomije u Evropi, razlika je samo u tome što su civilizovane evropske države tu vrstu problema rešavale odmah mirno i sporazumno po pravilu, onemogućavajući etničke sukobe i etničke pogrome, koji se na Kosovu i Metohiji dogodio 17. i 18. marta; kao što se stalni etnički pogrom Albanaca nad Srbima odvija od 10. juna 1999. godine.
Ako je međunarodna zajednica, sve u svemu, podbacila u sprečavanju etničkog čišćenja Kosova i Metohije od početka svog mandata i ako se oglušila o stalne zahteve Beograda i kosmetskih Srba da se uspostavi bolja institucionalna zaštita srpske zajednice, sada se njoj, međunarodnoj zajednici, jednostavno ukazuje prilika da pokaže odlučnost u rešavanju ovog najtežeg pitanja.
Usvajajući ovaj plan, moramo biti svesni toga da njegovo sprovođenje nije u našim rukama, već je, kao i celokupna politika na Kosovu i Metohiji, u velikoj meri u rukama međunarodne zajednice. Pre nešto više od mesec dana međunarodna zajednica se bogme opekla o tzv. albansko pitanje, ali uprkos tome ne treba očekivati njena potpuno otvorena vrata kada je reč o našoj politici i Pokrajini. Tu želim posebno da istaknem te prve utiske koje imamo iz razgovora, iz pokušaja da se osnovne ideje ovog plana predoče predstavnicima međunarodne zajednice.
Kako se vremenski odmičemo od 17. marta, sve više u redovima međunarodne zajednice dolazi do izražaja strah od rešenja, oportunizam, birokratska ravnodušnost, sklonost međunarodnog činioca da pilatovskim pranjem ruku, suprotno Rezoluciji 1244 i ustavnom okviru, ovlašćenja prenosi sa UNMIK-a na kosovske institucije, iz kojih deluju, inače, mnogi glavni protagonisti etničkih progona i etničkog čišćenja.
Sve više u tom delovanju međunarodne zajednice, pre svega UNMIK-a na Kosovu, ispoljava se tendencija da se u kosovske institucije ugrađuje elemenat po elemenat državnosti Kosova. Formiranje kancelarije za međunarodnu saradnju pri Vladi Kosova predstavlja jedan od oblika, zapravo, preuzima jedan važan deo državnosti svake državne zajednice, a to su spoljnji poslovi.
Najzad, pošto se radi, nesumnjivo još jedanput, o ispoljenom bežanju od odgovornosti međunarodnih zvaničnika, mislim da personifikaciju, najbolju, tog bežanja od odgovornosti, koja je ravna neodgovornosti, predstavlja sadašnji šef UNMIK-a na Kosovu i Metohiji, Hari Holkeri.
Pokazaću samo na jednom nedavnom primeru, na prekjučerašnjoj Holkerijevoj izjavi, kako to izgleda. Navodim njegove reči, zapravo četiri stava, koja zapravo pokazuju sada, u ovim promenjenim prilikama, pošto je, eto, prošlo više od mesec dana od 17. marta, da ne postoji opšta namera da se rešavanju kosovskog pitanja, odnosno zaštiti Srba i nealbanaca na Kosovu priđe ozbiljnije, delotvornije.
Holkeri kaže: "Nisam video plan Vlade Srbije o kantonizaciji Kosova, ali sam za njega čuo"; premda sam sa gospodinom Holkerijem o osnovnim idejama o ovom planu razgovorao u Beogradu.
"Stanovništvo na Kosovu", veli Holkeri, "taj predlog vidi kao mogućnost da jedan deo Kosova bude izdvojen iz sastava ovog područja i to je predlog prema kome treba biti vrlo oprezan".
Naravno, ne znam šta znači stanovništvo Kosova. Na taj isti način se jedna bezlična, amorfna slika Kosova daje u ovim standardima za Kosovo i planu za primenu kosovskih standarda.
Zatim, Holkeri nastavlja "da je dobra osnova za početak rada na ovom pitanju predlog Saveta Evrope, koji radi na novom konceptu decentralizacije".
Savet Evrope je počeo da radi na tom konceptu 2002. godine i taj koncept zapravo predstavlja jedan pokušaj neke minimalne decentralizacije vlasti, preuzimanje širih ovlašćenja od strane opština i podopština, uz istovremeno prebacivanje sve više i više nadležnosti sa UNMIK-a na kosovske institucije, tako da, ako bi se nešto kroz ovaj oblik lokalne samouprave i postiglo na Kosovu i Metohiji, to se apsolutno potire prebacivanjem jednog velikog dela nadležnosti sa UNMIK-a na kosovske institucije.
Dalje, Holkeri kaže "da je Beograd naš partner u dijalogu i hitno ga moramo uključiti u razgovore o tehničkim i praktičnim pitanjima". To dodatno, indirektno znači, da uopšte ne postoji namera da se ovom suštinskom političkom pitanju, garanciji za Srbe na Kosovu, priđe ozbiljnije, već da se bavi pitanjima koja su pokrenuta u tzv. Bečkom dijalogu. Dakle, tehničkim, umesto političkim pitanjima, pitanjima zaštite ljudskih prava.
Najzad, zaključuje šef UNMIK-a, "na Kosovu, činjenica je da upravo zbog nepoverenja, nemam odgovor na pitanje kada će početi masovniji povratak Srba na Kosovo". Tu bih podsetio na jednu činjenicu, da je mandat šefa UNMIK-a, a ovo je četvrti zaredom šef UNMIK-a, ne računajući ovaj prvi privremeni mandat, ovo je četvrti mandat šefa UNMIK-a na Kosovu i njegov mandat jeste da u skladu sa Rezolucijom 1244 uradi sve na povratku raseljenih, odnosno prognanih sa Kosova i Metohije danas. Sadašnji šef UNMIK-a tvrdi da zbog nepovrenja – opet simetrija, nepoverenje postoji i na jednoj i na drugoj strani, nema etničkog sukoba, nema nasilja, nema ničega, krivi su podjednako i jedni i drugi, Srbi i Albanci – on jednostavno nema odgovor na pitanje kada će početi masovniji povratak Srba na Kosovo.
Znate, na ovo pitanje se može dati vrlo jednostavan i lak odgovor. Taj povratak će početi onog trenutka kada Srbi dobiju valjane institucionalne garancije, pored, naravno, odgovarajućih mera bezbednosti, a te garancije oni mogu dobiti samo kroz odgovarajuću autonomiju na Kosovu i Metohiji.
Iako su nam, dakle, ta vrata u komunikaciji sa međunarodnom zajednicom sada odškrinuta, mi moramo veoma mudro da iskoristimo priliku da Srbima i ostalim nealbancima u Pokrajini obezbedimo miran život i bezbedan povratak. To ne možemo drugačije nego u saradnji sa međunarodnim činiocem. Zato je neophodno da, usvajajući ovaj plan, Skupština poveri Vladi mandat za razgovore oko puteva i načina njegove primene; pri tom se podrazumeva da Vlada ostaje u obavezi da redovno izveštava Skupštinu o rezultatima, ali i o očekivanim problemima koji će se pojaviti u primeni plana.
Sigurno je, međutim, to da ova vlada ne može odustati od ovog koncepta, jer je jedino on u svojoj punoj primeni, garantuje opstanak, bezbednost i povratak Srba na Kosovo i Metohiju. Sa druge strane, jasno je isto, onako kao što se suštinski ne može odustati od ovog plana, da on predstavlja okvir za razgovore o teritorijalnoj autonomiji na Kosovu i Metohiji sa predstavnicima međunarodne zajednice, i na Kosovu i Metohiji, ali i izvan njega.
Dakle, ovaj plan nije nešto tvrdo, zakovano i nepromenljivo, ali njegova stuština, njegova osnovna ideja mora ostati nepromenljiva. Podrazumeva se da se ovaj plan ne može ostvariti odmah i na mah, već postepeno. Neki njegovi delovi se mogu brže realizovati, a neki sporije.
Imajući sve ovo u vidu, lako se na kraju može zaključiti koliko je važno da ovaj plan usvoji Narodna skupština, celokupna. Ako postoji neko pitanje koje je nadstranačko, državno u pravom smislu reči, onda je to pitanje Kosova i Metohije, i u njegovom okviru pitanje opstanka i povratka Srba u tu pokrajinu. Nema sumnje da svi predstavnici građana Srbije, okupljeni u ovom domu, upravo na ovaj način posmatraju i osećaju ovaj problem.
Mi danas ovakav odnos prema problemu treba da pretočimo u istinski jedinstveni državni stav i politički program. Sa takvim mandatom i porukom ovoj vladi biće, uveren sam, mnogo lakše da se u postojećem okruženju bori i izbori za međunarodno prihvatanje i postepeno ostvarenje ovog plana. Hvala vam. (Aplauz.)

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Zahvaljujem gospodinu Koštunici.
Molim predstavnika poslaničke grupe SRS da uzme reč.
Reč ima narodni poslanik Aleksandar Vučić.

Aleksandar Vučić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, članovi Vlade Republike Srbije, predlog ovog plana predstavlja jedan hibridni akt, samo delimično pravni akt, i to u onom delu gde je reč o odluci o utvrđivanju plana za političko rešenje sadašnje situacije na Kosovu i Metohiji možemo govoriti samo o pravnom aktu. Sve ostalo je esejistički, naučni, istorijski ili neki drugi pristup.
SRS je učestvovala u konsultacijama sa predstavnicima Vlade Republike Srbije, kao i sve ostale političke stranke i mi smo iznosili svoje primedbe na inicijalni tekst akta. Neke od tih primedbi koje je iznela SRS prihvaćene su. Mislim da su danas, možda neskromno zvuči, izuzetno značajan deo ovog teksta.
U samoj preambuli odluke rečenica, "polazeći od toga da je Kosovo i Metohija netuđivi deo Srbije i državne zajednice Srbija i Crna Gora, a posebno ono, ranije je bilo na 4. strani što smo mi imali, a i danas je rečenica u kojoj se kaže – dokument ne ulazi u pitanje statusa Kosova i Metohije, koje je utvrđeno u Rezoluciji 1244 Saveta bezbednosti UN – jeste naš doprinos, mislimo veoma značajan. Reći ću vam i zašto.
Naime, SRS je imala suštinsku primedbu na ovaj akt, a to je neregulisanje odnosa između suštinske autonomije i centralne vlasti u Beogradu. Dakle, razmišljali smo zašto se Vlada odlučila da nam govori isključivo o uređivanju teritorije, odnosno odnosa na teritoriji suštinske autonomije, odnosno Kosova i Metohije. Zašto nije ni na koji način pokušano da se predloži regulisanje odnosa između centralnih organa vlasti u Beogradu i organa teritorijalne autonomije.
Delimično je to ovakvim izmenama učinjeno. Mi razumemo i stav da pojedini međunarodni činioci ne žele da razgovaraju o tome, ali moram danas da vam kažem na koju stvar mislim, na kojoj bi svi morali da insistiraju, posle usvajanja ovog dokumenta, svi politički činioci u Srbiji. Imali smo, nažalost, loše primere u prošlosti, posebno u bivšem režimu; dakle, svi moraju da insistiraju na jednoj stvari, a to je da je konačni status Kosova i Metohije rešen. To je suštinska stvar.
Konačni status Kosova i Metohije je rešen, i žao mi je što je to nekima smešno, rešen je Rezolucijom 1244 Saveta bezbednosti UN. Casus belli za rat je nestao onog trenutka, ma šta mislio o kapitulaciji koju smo prihvatili, kada je aktom UN, akom Saveta bezbednosti UN, odlučeno da Kosovo i Metohija ostaju deo, tada SRJ, a dana njenog pravnog sukcesora Srbije i Crne Gore.
Dakle, molio bih pre svega da svi obrate opažnju da na međunarodnom planu u svakom trenutku predstavniku bilo koje međunarodne organizacije, bilo koje zemlje, saopšte da hoćemo da razgovaramo o svim modalitetima i o svim oblicima odnosa centralnih organa vlasti Republike Srbije prema teritorijalnoj autonomiji. Konačni status ste vi rešili, kada ste ponudili prekid oružanih dejstava, završetak agresije, time što ste doneli Rezoluciju 1244.
Time, vašim aktom je rešeno pitanje konačnog statusta Kosova i Metohije. To je ono na čemu svi moraju da insistiraju, a ne da obavljaju svoje prljave stranačke poslove, posebno pripadnici bivšeg režima, koji su se samo time bavili, a nikada im na kraj pameti nije bilo da vode računa o interesima Srbije ili da govore o Kosovu i Metohiji.
Mi imamo nekoliko problema što se tiče primene samog plana, onda ću preći na tekst i rešenje koje sadrži plan. Prvi naš problem je u pogledu prihvatanja ovih rešenja od starne Albanaca na Kosovu i Metohiji. Drugi naš problem je prihvatanje onoga o čemu sam govorio od pojedinih međunarodnih činilaca.
Albanci će imati malo argumenata da odbiju ovaj predlog, osim što će pokušati – a to vidimo po izjavi Valtera Švimera, koju smo mogli da pročitamo danas i u našoj štampi ili već sinoć u pojedinim elktronskim medijima da to vidimo – da kažu: da, mi hoćemo da vam damo pravo na decentralizaciju, da vi uređujete lokalnu samoupravu, ali na nivou tzv. mesnih zajednica, odnosno opština ili podopština, više od toga ne možete da dobijete.
Sada vas podsećam na to da kada smo mi govorili da decentralizacija ne znači davanje prava na oblike teritorijalne autonomije nekim drugima, da smo bili napadani kao neko ko je tobož protiv decentralizacije. Pitanje je da li će oni i kako i na koji način će dozvoliti stvaranje regionalne skupštine, regionalnog izvršnog veća, regionalnog sudstva o kojem se ovde govori u ovom aktu.
Što se tiče naše autonomije, odnosno samouprave sprovedene unutar suštinske autonomije, ona je po ovom aktu dosledno sprovedena kroz regionalnu skupštinu i regionalno izvršno veće. Nije dosledno i do kraja primenjena u regionalnom sudstvu, zato što drugostepeni organ, regionalni sud, ne donosi konačnu odluku. Imamo iznad njega Vrhovni sud Kosova i Metohije, odnosno Kosova, kako ga oni nazivaju.
Mi smo predložili tu, i to nije moglo da bude prihvaćeno direktno, već je na indirektan način u aktu sprovedeno u delo, povodom pitanja o postavljanju ustavne žalbe, za koju je ranije bio nadležan Savezni Ustavni sud, da bude jasno navedeno da će o tome odlučivati sud Srbije i Crne Gore, za koji se nadam da ćemo ga formirati.
To nije urađeno u aktu uz obrazloženje većine da bi to posebno smetalo i predstavnicima kosovsko-metohijskih Albanaca, ali verovatno i još nekome ko bi govorio o suštini ovog akta, uz priču da se ne sme govoriti ako ne pominjemo vezu regionalne skupštine i regionalnog izvršnog veća sa centralnim organima vlasti u Srbiji, da ne govorimo ni o regionalnom sudstvu.
Dakle, naša primedba i rezerva u odnosu na ovaj akt ostaje pre svega u vezi srpske samouprave na Kosovu i Metohiji prema centralnim organima vlasti u Beogradu i zbog činjenice da nije detaljno i temeljno, ali prihvatli smo obrazloženje da će za to doći vreme da o tome razgovaramo, regulisan odnos suštinske autonomije, odnosno Kosova i Metohije prema centralnoj vlasti u Beogradu, prema organima centralne vlasti.
Oni koji žele nezavisnost Kosova i Metohije i pri tome smatraju da je to pitanje konačnog statusa, moraju ovim aktom da budu jasno razuvereni, da im bude u neku ruku poslata poruka, a to je ono što je dobro u ovom planu, da i mislimo da je konačan status rešen i da ne mogu da nađu partnera u Srbiji koji će pristati ili prihvatiti secesiju Kosova i Metohije.
To je suštinski razlog zbog čega je SRS na inače teškim konsultacijama prihvatila da glasa za ovaj predlog. Drugi razlog zbog čega smo to prihvatili je činjenica da želimo, bez obzira što smatramo da je pitanje teritorijalnog integriteta i državnog suvereniteta Srbije pitanje broj jedan, ali želimo da odgovorimo i na pitanje broj dva i broj tri od interesa za srpski narod na Kosovu i Metohiji. To su pitanja bezbednosti i ljudskih prava.
Mi samo želimo da upozorimo i Vladu Republike Srbije i još jedanput i domaću i međunarodnu javnost da ne izvrću činjenice i da ne govore da je pitanje ljudskih prava jedino važno pitanje na Kosovu i Metohiji. Jeste važno, ali nije jedino, nije ni prvo. Ovim aktom, čudne, hibridne prirode, reguliše se uglavnom pitanje našeg odnosa i pokušaja poboljšanja bezbednosti na Kosovu i Metohiji i rekao bih na bolji način regulisanja stanja ljudskih prava u južnoj srpskoj pokrajini.
Zašto sam ovo rekao? Zato što od 17. marta, kada se dogodio pogrom ili mnogo zločina nad Srbima na Kosovu i Metohiji, mi od tada imamo priču koju slušamo već nekoliko godina, ali od tog trenutka se ona intenzivira u vezi sa situacijom na Kosovu i Metohiji. To je da moraju Albanci da kleknu na kolena, moraju Albanci da se izvinjavaju Srbima, moraju da im poprave nekoliko kuća; uzgred, ni to nisu uradili; moraju da urade još nekoliko stvari, ali svejedno mi polako, ali sigurno, klizimo ka nezavisnosti.
To je očigledno ono što je njihov plan. Mi najpre moramo to da sprečimo i da prekinemo sa pričom da nam je najstrašnija stvar to što su pogledali nekog popreko; najstrašnija stvar je ta što hoće da nam otmu državu, to što hoće da nam uzmu i unište državu. To je najstrašnija moguća stvar i to moramo jasno da nacrtamo, jasno da kažemo i jasno da izgovorimo svakome u svetu. Ne treba toga da se plašimo.
To je bila jedna jedina rečenica danas koju je, u okviru ona tri minuta koliko je dozvoljeno u skladu sa pravilima u Skupštini Saveta Evrope, izgovorio Tomislav Nikolić. Na tome moramo da insistiramo i o tome mora da se govori.
Zajedno sa mnogim drugim članovima Srpske radikalne stranke i ljudima koji se bave ovom problematikom, a čini mi se da smo, naravno, svi izuzetno zainteresovani za ovo, mi zbog neke vrste posebne, u tom smislu i stranačke obaveze, zbog poverenja koje uživamo kod srpskog stanovništva na Kosovu i Metohiji, ovo smo razmatrali.
Kada smo razgovarali sa gospodinom Koštunicom u Vladi Republike Srbije iznosili smo nešto što bi moglo da znači mnoge strahove.
Nimalo mi nije bilo svejedno i prilično sam se uplašio kada sam video da su neki drugi to, doduše koji nisu ni pročitali pažljivo taj plan, što smo lako ustanovili, oberučke prihvatili. Kada je Boris Tadić rekao da prihvata odmah sve prilično sam se uplašio i počeo da razmišljam o tome šta je to što sve u ovom planu ne valja. Kao što vidite, do mnogo toga sam uspeo da dođem.
Mi moramo da zahtevamo od naše diplomatije da se ne ponaša voluntaristički, da se ne ponaša amaterski, nego da se ponaša profesionalno i u skladu sa aktima koje donosi Narodna skupština Republike Srbije, u skladu sa aktima koje donose naši državni organi. Nisu dobre izjave koje idu na ruku onima koji bi želeli da pomognu odvajanje Kosova i Metohije od Srbije. U svakom slučaju to mora u budućnosti da se izbegava.
Voleo bih da svi oni koji predstavljaju ovu zemlju pročitaju one akte koje donosi Narodna skupština Republike Srbije. To je njihova obaveza. Da pročitaju te akte nikada ne bi davali neke izjave direktno suprotne tim aktima. To je naš problem. Nemojte da vodite politiku političkih stranaka kada govorite o državnom problemu kakav je Kosovo i Metohija, nego vodite politiku u skladu sa onim što Narodna skupština Republike Srbije, Vlada Republike Srbije ili ostali državni organi i institucije donesu i izglasaju.
U ovom tekstu videćete da se država Srbija pominje samo na jednom mestu, jer to očigledno ne može da nam zameri niko. To je po pitanju naših nadležnosti vezanih za spomenike kulture, što nije, naravno, nikakva garancija državnosti, ali do sada nismo imali ni to. Ono što je od izuzetne važnosti, osim onoga što se podrazumevalo da bi trebalo da bude unutar suštinske autonomije, uspeli smo da unesemo u tekst da u nadležnost regiona potpadaju prirodna i rudna bogatstva, što mislimo da je od izuzetnog značaja za tekst akta. Jedino što nam ostaje kao veliki problem to je kako i na koji način, iako mapa nemamo.
I kada smo razgovarali razgovarali smo na taj način da mape nemamo. Videli smo da se pojavljuju neke mape u javnosti. Naš je problem što to nisu koherentne celine, što nisu kompaktne, što nisu povezane. Naravno, to je naš problem kao naroda i za to nije kriv niko ni u vlasti, ni u opoziciji.
Tih pet oblasti treba da tvore jedan region. Dakle, taj region je suština naše samouprave na Kosovu i Metohiji, ali mislim da će biti veoma teška borba da se ovolike stvari i ostvare, a da se pri svemu tome izađe neoštećen u borbe za očuvanje teritorijalnog integriteta i državnog suvereniteta Republike Srbije.
Naime, naša međunarodna pozicija je izuzetno teška i ništa nije tako ružičasto kao što se u javnosti predstavlja. Mnogo je teže nego što to neki žele javnosti da predstave i voleo bih da neuporedivo ozbiljnije i, rekao bih, a da ne napravim jezičku grešku, jedinstvenije istupamo pred međunarodnim faktorima, što se tiče kosovsko-metohijskog problema.
Oni imaju jedan veliki problem, a taj problem je u tome što je i očigledno da danas u Narodnoj skupštini Republike Srbije ne mogu da pronađem nikoga ko će da im pomogne u odvajanju teritorije Kosova i Metohije, bar formalno. Šta će neko drugi pokušati, možda suštinski, da učini, to ćemo da vidimo, ali izražavam uverenje da će se svi držati ovakvog opredeljenja Narodne skupštine Republike Srbije.
Nije ovo vreme u kojem možemo, pozivajući se na Karađorđa i Njegoša, nešto da učinimo. Ovo je vreme u kojem moramo pametnom politikom, koju ćemo da vodimo i na unutrašnjem i na spoljnjem planu, da postignemo neuporedivo značajnije rezultate.
Mi smatramo da ovaj plan nije idealan, da ima mnoge manjkavosti, ali iz razloga o kojima smo govorili poslanici Srpske radikalne stranke glasaće za ovaj plan. Jer, ne samo kao najveća opoziciona stranka, već i kao najveća politička stranka u Srbiji, želimo da pokažemo da su nam državni i nacionalni interesi ispred uskopartijskih. Mislim da su se u to predstavnici vladine većine mogli uveriti i u našim razgovorima koje smo vodili u Vladi Republike Srbije i u onome što su bili naši predlozi za izmenu samog akta.
Još jednom vas podsećam i insistiram na tome da svako od danas, kada prihvatimo i kada usvojimo ovaj akt, insistira na tome da je konačni status Kosova i Metohije rešen i to upravo rešen na zahtev i insistiranje međunarodne zajednice, odnosno Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija Rezolucijom 1244.
O svemu drugom smo spremni da razgovaramo, o svemu drugom hoćemo da razgovaramo, o svim mogućim modalitetima, o svim mogućim odnosima suštinske autonomije prema centralnoj vlasti, ali niko u Srbiji nije spreman da razgovara o promeni konačnog statusa koji je utvrđen jednim međunarodno-pravnim dokumentom i to je ključna poruka koju mi danas sa ove sednice moramo da pošaljemo, pre svega svetu, a onda i našoj javnosti.
Mislim da još jednu stvar moramo da uradimo. Od priče – vratićemo Srbe na Kosovo i Metohiju, moramo da pređemo na dela, da vidimo koje su to konkretne mere koje vlast u Srbiji može i mora da preduzme, uz pomoć svih političkih činilaca, da vidimo kako i na koji način da se obezbedi novac i sve drugo što je potrebno da pomognemo našem narodu na Kosovu i Metohiji.
Jer očigledno je da mora da se pronađe i dodatni motiv osim naše priče o junačkoj istoriji, ali da uradimo nešto što je ne samo taktički već i strateški interes države Srbije.
Zato vas, pošto je dogovor postignut da svi glasamo za ovaj akt, pozivam na drugačije ponašanje u budućnosti, posebno pred međunarodnim činiocima, da umesto da kontakte sa međunarodnim faktorima neki koriste za napade na svoje političke protivnike, za laži i izmišljotine, da to koriste za istinu o Kosovu i Metohiji. Mnogo bi bilo bolje ovoj zemlji, mnogo bi bolje bilo ovom narodu. Možda bi njima bilo nešto malo lošije, ali bilo bi dobro da to urade zbog svoje države, zbog svog naroda.
Što se nas iz SRS tiče, bez obzira na sve razlike, bez obzira na sve primedbe koje imamo i na rad Vlade i na ovaj dokument, nikada nećete imati neprijatelja, posebno po državnim pitanjima, već korektnog političkog protivnika, koji kada je država ili državna teritorija u opasnosti uvek će pokušati da pomogne, a nikako da odmogne. Hvala vam najlepše.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Zahvaljujem. Reč ima narodni poslanik Ljubomir Kragović. Izvolite.

Ljubomir Kragović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, Kosovo i Metohija je srpska sudbina, kolevka, radost, boljitak, prosperitet i državnost srpskog naroda, ali je i mesto na kome se stradalo, patilo, mesto gde je uništavano sve ono što je srpsko i što definiše srpski narod; a to su Srbi, njihova imovina, njihovi verski i kulturni objekti, njihovo življenje na ovim prostorima više od deset vekova, njihova državnost.
Proces uništavanja i proterivanja Srba sa Kosova i Metohije traje više desetina godina, a najizraženije je bilo onda kada su Šiptari imali apsolutnu vlast: 50 godina pod pokroviteljstvom Komunističke partije Jugoslavije i poslednjih pet godina pod pokroviteljstvom navodne Mirovne misije Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija.
Zašto se vrši egzodus, genocid, etničko čišćenje srpskog naroda sa prostora Kosova i Metohije? Iz jednog prostor razloga: što Srbin ne želi da bude sluga, ne želi i ne prihvata politiku sluganstva, ponižavanja, dodvoravanja, politiku koja je karakterisala pedesetogodišnji period komunističke vladavine, koja je favorizovala i sve davala Šiptarima na Kosovu i Metohiji, politiku dosmanlijskog režima, koja je bila politika sluganstva, ponižavanja, dodvoravanja svetskim moćnicima i politika zatvorenih očiju nad sudbinom Srba i srpskog naroda na Kosovu i Metohiji.
Sa ovakvom politikom i odnosom prema Kosovu i Metohiji mora se prestati odmah. Kosovo i Metohija mora postati prioritet prioriteta za sve u državi.
Vlada Republike Srbije, Savet ministara Srbije i Crne Gore, naša diplomatija mora imati u svom izlaganju rečenicu - Kosovo i Metohija, mora celokupnu evropsku i svetsku diplomatiju upoznati sa problemom Srba na Kosovu i Metohiji, mora se insistirati na rešavanju problema Srba na Kosovu i Metohiji. Primer za to vam je, gospodo, izlaganje Tomislava Nikolića u Strazburu, kada je svoje izlaganje iskoristio da ukaže na golgotu srpskog naroda na Kosovu i Metohiji.
Od juna meseca Rezolucijom 1244 imamo protektorat nad Kosovom i Metohijom. Mandat Ujedinjenih nacija, ta navodna mirovna misija imala je zadatak, obavezu da stvori uslove za sve na Kosovu i Metohiji. Ono što se dešavalo poslednjih pet godina, kao pripadnik srpskog naroda na Kosovu i Metohiji ne želim da se desi nijednom narodu na kugli zemaljskoj. To je bilo strahovito mučenje, jedna velika patnja, veliko stradanje srpskog naroda, a sve naočigled i u prisustvu jako velikog broja međunarodnih snaga.
Poslednje etničko čišćenje koje se desilo od 17. do 19. marta je najzad otvorilo oči i svetskim moćnicima i mi tu priliku moramo da iskoristimo. Kad kažem "mi", mislim na Vladu Republike Srbije, na Savet ministara Srbije i Crne Gore i na našu diplomatiju, kako bi se bar malo popravio život Srba na Kosovu i Metohiji.
Da se razumemo, ništa se preko noći ne može rešiti. Ovo će biti jako složeno i kompleksno pitanje kojim će se pozabaviti ne samo ova vlada, nego i buduće vlade, ali ono što danas treba utvrditi je obaveza svih koji vladaju državom Srbijom da se bavi pitanjem Kosova i Metohije i to na način da zaštiti Srbe na Kosovu i Metohiji.
Kada se donosila Rezolucija o Kosovu i Metohiji, izneo sam tri stava, a prvo je da se mora raditi na zaštiti preostalih Srba, kojih ima oko 130.000 trenutno na Kosovu i Metohiji. Znači, prevashodno treba obezbediti njihovu zaštitu kroz međunarodne snage, a i snage vojske i policije Republike Srbije. Kada to kažem, mislim na model, da ako mogu pripadnici drugih organizacija, svetskih organizacija, da budu na Kosovu i Metohiji, i ako nama daju šansu da idemo u Irak i Avganistan, da pošaljemo naše vojne snage, možemo i na Kosovo i Metohiju.
S druge strane, ako postoji KPS, koji je bio jedan od faktora etničkog čišćenja kod poslednjih događaja, mogu se formirati policijski organi na Kosovu i Metohiji i pri tom ne mislim da ijedan Srbin iz Srbije ide na Kosovo i Metohiju, dovoljno je 130.000 Srba i onih 220.000 Srba reorganizovati i oni će sami da naprave svoju policiju, a samo srpski vojnik i srpski policajac može zaštititi Srbina na Kosovu i Metohiji.
Nikakav vojnik niti KFOR-a niti UNMIK-a, pogoto ne ovih šiptarskih institucija, niti može, niti želi da zaštiti Srbina na Kosovu i Metohiji.
Nakon takvih uslova, pre svega zaštite Srba i stvaranja uslova da se može slobodno kretati, a slobodno će se kretati ponovo, napominjem, uz prisustvo naših snaga, treba da se razmišlja o sledećem problemu, a to je povratak raseljenih i stvaranje uslova za povratak svih onih koji su raseljeni sa Kosova i Metohije, koji žele da se vrate, koji su živeli tamo i žele da se vrate.
Normalno, uz ovo treba insistirati i na tome da na Kosovu i Metohiji živi preko 300.000 Šiptara koji nisu sa Kosova i Metohije i to pitanje treba postavljati pred međunarodnu zajednicu, kako bi se i taj problem uporedno rešavao. SRS, kao što je izneo zamenik šefa poslaničkog kluba, gospodin Aleksandar Vučić, glasaće za ovaj plan i glasaće za sve buduće planove koji će i za jotu činiti da se poboljša život Srba na Kosovu i Metohiji. Hvala.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Hvala vama.
Molim predstavnika poslaničke grupe DSS da uzme reč.
Reč ima narodni poslanik Branislav Ristivojević. Izvolite.

Branislav Ristivojević

Uvaženi gospodine predsedniče Vlade, uvažena gospodo ministri, uvažene kolege narodni poslanici, vrlo je malo pitanja koja dođu pred ovu Narodnu skupštinu koja su u stanju da nas ovako ujedine i okupe.
Čuli smo za ovom govornicom da ovaj akt nije idealan. To je tačno. Međutim, koji je čovek savršen, koja je stvar idealna? Ako ga merimo apsolutnim vrednostima, verovatno ćemo naći dosta zamerki. Probajmo da ga izmerimo relativnim vrednostima. Koji je akt prošao ovu skupštinu a da za njega glasamo svi, svih 250 kao jedan? Takvog akta nema. Do sada, jedino Rezolucija o Kosovu i sada ovaj plan.
Verovatno da i ubuduće neće biti nijednog drugog pitanja koje će nas ujediniti, harmonizovati, usaglasiti, oko kojeg ćemo postići konsenzus, kao što je ta naša bolna rana, naša tragedija – Kosovo. U tom pogledu je ovo idealan akt, nema boljeg. Ovo je jedini koji je u stanju da nas okupi sve kao jedan.
U tom smislu nije ni dobro da mu tražimo sada zamerke, sitničarimo i ulazimo u detalje. Jeste, ovo nije pravni akt. On je u svojoj suštini više politički akt, ali to nije ni čudo. Rezolucijom 1244, Kumanovskim sporazumom i kasnije praktičnom politikom, naš suverenitet, možda ne suštinski, ali faktički, jeste suspendova dole na Kosovu.
Mi ne možemo nikakvu strogu formalno-pravnu vezu ni da stvorimo nekim aktom. Zbog toga ovaj akt i ne može da bude pravni akt. On ne može da bude donet u formi zakona. Mi nismo u stanju faktički da ga sprovedemo. On i mora da bude donet u ovakvoj, uslovno rečeno, hibridnoj formi, znači da bude u određenoj meri pravni, ali više politički akt. S tog stanovišta ne treba tražiti prigovore. On drugačiji da bude ne može.
Treba reći i da oko Kosova lakih rešenja nema. I ovaj plan će u svom spovođenju biti jedno teško rešenje i biće ga teško sprovesti. Međutim, da li treba da nas uplaši težina puta koji se nalazi pred nama? Ne treba. Ono što treba da nas ohrabri, to je put koji smo do sada prešli da učinimo nešto za naše sunarodnike na Kosovu i Metohiji i da očuvamo suverenitet naše države. To treba da nam da snagu.
Ne treba da se bojimo nijednog teškog rešenja, niti jednog teškog postupka koji pred nama stoji. Treba da se suočimo sa tim hrabro, da tome pogledamo u oči i da se borimo za njega.
Ovim aktom mi, konačno, preuzimamo inicijativu. Do sada iz ove države uglavno inicijative nije bilo, uglavnom su događaji stizali ili prestizali ovu državu i njenu politiku u vezi sa Kosovom i Metohijom. Ovim aktom mi preuzimamo inicijativu. Mi dovodimo druge u situaciju da reaguju na naše poteze, a ne, kao do sada, da mi reagujemo na tuđe. Mi druge isterujemo na čistac, mi druge dovodimo u situaciju da moraju da revidiraju i koriguju svoje stavove i da razmišljaju o njima. Uvodimo sebe kao aktivnijeg i aktivnog partnera u rešavanje tog problema, nego što je to bilo do sada.
U tom smislu pozivam uvažene kolege narodne poslanike da podrže ovaj akt apsolutno, da ovim aktom daju oružje Vladi Republike Srbije da pri njegovom sprovođenju pomogne našim sunarodnicima dole, da pomogne očuvanju našeg suvereniteta, a istovremeno i tražim od naših kolega, uvaženih narodnih poslanika, da obavežu Vladu da to radi.
Ovim aktom mi nećemo samo Vladi dati mandat, mi ćemo je obavezati da ovaj posao radi. Zašto? Zato što do sada nije dovoljno učinjeno na tom planu. Mi ovim aktom i tražimo od Vlade i očekujemo da učini sve, i ne samo od Vlade, nego i od svih drugih državnih organa, kako i stoji u ovom aktu. Nadam se i uveren sam da će on, u krajnjoj liniji, dati određeni rezultat.
Ono što treba da postignemo, to su određena suštinska, faktička, stvarna prava na terenu, konkretna za naše sunarodnike, da im damo mogućnost, određenu vrstu pravnog oružja u ruke, da se zaštite, da se zaokruže. Ne tražimo ništa više od onog što, praktično, privremene institucije imaju u odnosu na našu državu. Praktično, isto to i mi tražimo za naše sunarodnike dole u odnosu na privremene institucije.
Čuli smo već, nije ovo ništa izuzetno, nije ovo ništa posebno, nije ništa naročito, to i postoji u Evropi. Poznaje ovo pravna praksa i drugih evropskih država, nije to ništa posebno. Ne tražimo za nas ništa izuzetno, tražimo ono što drugi imaju.
Da završim, pozivam vas još jednom – glasajte za ovaj akt, pokažite još jednom da je ovo najidealniji akt koji može ova skupština da donese, da svih 250 glasamo kao jedan, da podržimo ovaj plan i da damo oružje i ovoj državi, i našoj vladi i našim sunarodnicima, da mogu da se bore sa tragedijom koja nas je zadesila.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Reč ima narodi poslanik Dušan Proroković.

Dušan Proroković

Demokratska stranka Srbije
Uvaženi narodni poslanici, poštovani članovi Vlade, prvo bih postavio jedno pitanje. Ako se jedan akt proglasi državnom tajnom, pa ta državna tajna bude na sredstvima javnog informisanja transparentno predstavljena, da li će neko odgovarati zbog toga? Mislim da mora.
Kada sam počeo u nekom ozbiljnijem obimu da se bavim problemom Kosova i Metohije, odnosno kada sam počeo intenzivnije da putujem na Kosovo i Metohiju, upoznao sam mnoge strance. Jedan od njih me je zvao sredinom 2001. da svojim uticajem pomognem da Srbi pristanu na jedan multietnički projekat.
Inače, on je po nacionalnosti bio iz jedne od bivših nesvrstanih država, koja se može okarakterisati na svakojake načine, ali ne može se okarakterisati demokratskom. Sada je čovek došao da rešava probleme na Kosovu i Metohiji i smislio je da otvori multietničku česmu između srpskog i albanskog sela. Srpski seljaci su napravili problem, nisu UNMIK-u hteli da prodaju tu parcelu i onda ih je trebalo nagovoriti.
Međutim, šta je u suštini bio problem? Bio je problem što mu je to bio kraj njegovog jednogodišnjeg mandata. U svoj izveštaj koji je pisao generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija, odnosno njegovom predstavniku na Kosovu i Metohiji, morao je da napiše da je neki multietnički projekat realizovao, odnosno da je svojom inicijativom potpomogao zbližavanje Srba i Albanaca. Trebalo je da se napravi česma između dva sela, da multietnička voda poteče i da to bude dokaz multietničkog raja na Kosovu i Metohiji.
Nije znao šta u izveštaj da stavi, nije mu se vraćalo u svoju domovinu, radije je hteo još jedan mandat u istočnom Timoru, u Nagornom Karabahu ili negde drugde, pa je molio za pomoć.
Primer drugi, kada je Skupština Srbije 2003. godine raspravljala o situaciji na Kosovu i Metohiji, pa se ovde i te kako puno čulo o eskalaciji organizovanog kriminala i terorizma na podrčju Kosova i Metohije, reagovao je portparol UNMIK-a gospodin Derek Čepel. U njegovom saopštenju za javnost se upoređje broj ubistava, broj silovanja, broj oružanih pljački na Kosovu i Metohiji i u okrugu Stokholm, pošto su, otprilike, po veličini isti i po broju stanovnika približno isti. Kada pročitate to saopštenje za javnost, onda shvatite da je bezbednost mnogo više ugrožena u okrugu Stokholm nego na samom Kosovu i Metohiji.
Zašto ovo pričam? Pričam zato što niti od strane albanskih političara, na moju veliku žalost, niti od strane predstavnika međunarodne zajednice, na moju veliku žalost, nije postojala volja da se suštinski rešavaju problemi na Kosovu i Metohiji.
Inicijativa o multietničkoj česmi, multietničkoj vodi ili upoređivanje stepena bezbednosti u Stokholmu i u Prištini nije ništa drugo nego šminkanje mrtvaca. Kosovo, nažalost, danas jeste mrtvac, mrtvac ljudskih prava, ljudskih sloboda i mrtvac ostvarivanja osnovnih demokratskih principa i u političkom smislu, i u smislu kolektivnih prava i u smislu prava svakog pojedinca.
Nama su potrebne posebne zaštitne mere za nealbansko stanovništvo na Kosovu i Metohiji. Te posebne zaštitne mere, opet na moju veliku žalost, ne predstavljaju standardi koji su proklamovani. Standardi za nas jesu prihvatljivi, ali nisu dovoljni, ne predstavljaju ni deseti deo onoga što je potrebno kako bi se Srbi zaštitili. Ovu inicijativu shvatam kao želju da se te posebne zaštitne mere utvrde i da se sa njihovim sprovođenjem otpočne.
Normalno, ne postoji nijedna garancija da će ovo rešenje biti prihvaćeno od međunarodnih faktora u celini i odmah. Ne postoji, zato što međunarodni faktori, taman toliko ne znaju šta hoće, a znaju šta neće. Neće suštinski da raspravljaju o ovom problemu, jer ako raspravljate o suštini, morate pokrenuti pitanje odgovornosti, a ako se pokrene pitanje odgovornosti, onda će se doći do nekih imena koja su visoki dužnosnici u UNMIK strukturama i međunarodnim institucijama koje na Kosovu danas rade.
Trebaće nam mnogo strpljenja, jer sprovođenje ovog plana nije u našim rukama. Mislim da Srbija treba da pokaže sve svoje demokratske kapacitete kako bi ovaj problem, uz saglasnost oko odluke koju ćemo danas doneti, rešavala postepeno i dugotrajno. Neću da govorim o tome da li će ovo rešenje biti prihvatljivo za albanske političare. Na moju veliku žalost, na svako pitanje, ovo rešenje, neko drugo rešenje, trivijalno pitanje, od strane albanskih kolega koji sede u Skupštini Kosova mi dobijamo odgovor da je jedini način da se sve na Kosovu reši da Kosovo postane nezavisno.
Hajde da postavim jedno inverzno pitanje vezano za ono o čemu je gospodin Vučić pričao, a to je, da li, čak i da u Srbiji postoji većina da se Kosovu da nezavisnost, ono može postati nezavisno, ili bar može u kratkom roku; ne može. Zato što ta odluka i te kako zavisi i od stavova članica Saveta bezbednosti, a znam sigurno, bar kod tri od stalnih članica Saveta bezbednosti ne postoji saglasnost da se da nezavisnost onom entitetu koji će tu nezavisnost steći etničkim čišćenjem i nepoštovanjem Rezolucije koju je isti taj Savet bezbednosti usvojio.
Na kraju, želim da kažem da za ovu inicijativu, a za koju ću glasati i koju će DSS svesrdno podržati, shvatam kao izraz straha. Izraz straha prema tome da Srba na Kosovu i Metihiji, ako se jedna energična politička akcija iz Beograda ne pokrene, više neće biti.
Juče su dve kuće u Kosovskoj Vitini prodate, prošle nedelje su kuće u Lipljanu prodate. Mnogo je ljudi koji najavljuju da će već na leto, čim se završi školska godina, ako ne i oni, ono svoju decu sigurno prebaciti u Srbiju, jer na Kosovu ne postoje elementarne osnove bezbednosti za svakog čoveka pojedinačno, a pogotovo ne za one ljude koji nisu Albanci.
Zato, i ako ćemo postepeno i u nekom dugoročnom vremenskom periodu ovaj plan i ovu inicijativu Vlade realizovati, mislim da sa jasno definisanom i jakom ofanzivom diplomatskog karaktera moramo već sutra da krenemo. Hvala.