PRVO VANREDNO ZASEDANjE, 11.02.2005.

14. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

PRVO VANREDNO ZASEDANjE

14. dan rada

11.02.2005

Sednicu je otvorio: Vojislav Mihailović

Sednica je trajala od 10:40 do 17:00

OBRAĆANJA

...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Ivan Radić, a neka se pripremi narodni poslanik Rajko Baralić.

Ivan Radić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, šta reći posle Luneta. Dakle, bez obzira ...(Žagor.)
(Predsedavajući: Molim vas, omogućite da gospodin Radić može da govori. Izvolite.)
Dame i gospodo, dakle, kao što sam rekao, bez obzira što se ministar u svom uvodnom izlaganju upirao da dokaže kako ovaj predlog zakona predstavlja usklađivanje sa ratifikovanim međunarodnim ugovorima, moje je mišljenje da je ovaj predlog zakona klasičan primer prepisivačke škole i lošeg prevođenja koje već postaje praksa nove, odnosno ove republičke vlade.
Iako se kod nekih zakona iz oblasti finansija, privrede, pa možda čak i pravosuđa to može tolerisati, kod jednog zakona kao što je ovaj predlog zakona, koji se tiče svakog građanina ove države, porodice kao osnovne ćelije društva, to ne može da bude slučaj, jer u ovaj zakon moraju biti ugrađeni i tradicija, i naši običaji i mentalitet ovog naroda. Sve to mora biti prilagođeno kako bi ovaj zakon zaista bio zakon svih građana i svake porodice u ovoj državi.
Što se samog naziva zakona tiče, mislim da je predlagač napravio jednu veliku grešku. Naziv "porodični zakon" sam po sebi ništa ne znači; mislim da se ovde radi o elementarnom nepoznavanju srpskog jezika i da bismo morali da vodimo računa o svom jeziku i da svoj jezik čuvamo.
Porodična može biti kuća, porodičan može biti automobil, porodični može biti pas, ali jedan zakon ne može biti porodični. Zakon mora da se zove zakon o porodici ili, još bolje, zakon o braku i porodici.
Rekao bih da se na samom startu ovde brkaju babe i žabe, a stičem utisak da se ovde na isto svode dve potpuno različite institucije: brak i porodica. Brak sam po sebi ne može biti porodica, jer brak predstavlja zakonitu vezu muškarca i žene. Oni porodica postaju onda kada dobiju porod, a što je i koren reči porodica, osim u nekim izuzetnim slučajevima.
Mislim da je predlagač na samom početku zakona morao jasno to da naznači. Prosto je neverovatno da se u Predlogu zakona koji se zove porodični zakon u članu 1. kaže – ovim zakonom uređuju se: brak i odnosi u braku, vanbračnoj zajednici itd. Nigde se ne pominje reč "porodica".
Takođe, u članu 2, koji se tiče konkretno porodice, kaže se da porodica uživa posebnu zaštitu države itd. Nigde nema definicije porodice, šta je to porodica. To je zajednica života roditelja, dece i ostalih srodnika koji imaju međusobna prava, obaveze itd.
Ono što bih hteo da naglasim, a vezaću se samo za jedan veoma osetljiv deo ovog predloga zakona, zbog vremena koje stoji na raspolaganju poslaničkoj grupi SRS, tiče se dela o usvojenju. Mislim da je to jedan veoma važan deo ovog zakona, ali stičem utisak da se u ovih nekoliko članova koji obrađuju ovu tematiku stvara pogodno tlo za eventualnu korupciju, za eventualnu zloupotrebu položaja. Ne kažem da će je biti, ali se stvaraju uslovi da se tako nešto desi.
O čemu se radi? Radi se o tome da nadležni ministar, odnosno resorni ministar dobija zaista prevelika ovlašćenja što se tiče usvojenja, jednog veoma kompleksnog, veoma osetljivog pitanja, od čega zavisi budućnost jednog mladog života.
Tako imamo u članu 99. da razlika u godinama između usvojitelja i usvojenika ne može biti manja od 18, niti veća od 45, što je korektno i tu nema nekih primedbi, ali se kaže da "izuzetno, ministar nadležan za porodičnu zaštitu može dozvoliti usvojenje licu koje je starije od usvojenika manje od 18 godina ili licu koje je starije od usvojenika više od 45 godina ako za to postoje naročito opravdani razlozi".
Ovaj deo rečenice se javlja u gotovo svim članovima koji se tiču usvajanja - ako za to postoje naročito opravdani razlozi. Koji su to naročito opravdani razlozi o kojima odlučuje ministar? Da li je to debljina koverte ili je to boja novčanica koje ministar može da dobije? Mislim da je ovde krajnje neprecizno i krajnje nejasno. Ne mora to da se desi, ali se stvaraju uslovi da to može da bude jedan od "naročito opravdanih razloga" što se tiče ministra.
Takođe, u članu 101. se kaže da usvojiti mogu supružnici ili vanbračni partneri zajedno, ali da ministar može, ako za to postoje naročito opravdani razlozi, dozvoliti usvojenje i licu koje živi samo. Mislimo da je ovu problematiku trebalo daleko detaljnije i preciznije definisati kako bi se izbegle eventualne zloupotrebe.
Onda sledi onaj zaista skandalozni član 103. koji dozvoljava usvojenje stranim državljanima. Ponovo se kaže da se ministar nadležan za porodičnu zaštitu saglašava sa tim usvojenjem, a u stavu 3. se kaže da izuzetno ministar nadležan za porodičnu zaštitu može dozvoliti usvojenje stranom državljaninu i pre isteka roka iz stava 2. (radi se o roku za koje vreme ne može da se nađe usvojitelj među domaćim državljanima) ako za to postoje naročito opravdani razlozi. Ponovo taj deo rečenice.
Postavlja se pitanje da li ministar, odnosno da li naša država može da kontroliše sudbinu deteta koje ode preko granice i koje postane usvojenik jedne strane porodice. Da li ministar i država mogu da provere gde je to dete, kakav mu je život, u kakvoj porodici živi i da li se normalno razvija? Plašim se da naša država to nije u stanju, plašim se da će ta deca postati predmet trgovine jedne zaista velike i dobro organizovane svetske mafije koja se bavi trgovinom dece, koja se bavi trgovinom ljudskih organa. Plašim se da to dete može da završi sa ispruženom rukom na nekom od trgova evropskih metropola, prosjačeći. Plašim se da to dete može da završi kao deo pornografske industrije koja je na zapadu polulegalizovana. Mislim da naša država nema niti mehanizme, niti metode da proveri kakva je sudbina tog deteta i zbog toga apelujem na vas da ovaj član zakona brišete.
Na kraju, da ne bi bilo da samo kritikujem, činjenica je da je našoj državi jedan ovakav zakon potreban. Dobro je što se Vlada trudi da u ovu oblast unese neke moderne tekovine evropskih zemalja. Na svu sreću, ministar i Ministarstvo nisu se toliko odvažili da unesu baš sve, pa čak i one neprirodne moderne tekovine razvijenih evropskih zemalja, o čemu je govorio ovlašćeni predstavnik SRS dr Miroslav Nedeljković.
Sa druge strane, zakon je u dosta svojih članova nedorečen, nejasan, neprecizan, daje prevelika ovlašćenja ministru i, ono što sam zaboravio da kažem, urušava instituciju braka i favorizuje vanbračnu zajednicu.
...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Reč  ima narodni poslanik Rajko Baralić, a neka se pripremi narodni poslanik Bore Kutić.

Rajko Baralić

Socijalistička partija Srbije
Gospodine potpredsedniče, gospodine ministre, gospođo Lakićević, dame i gospodo narodni poslanici, ovlašćeni predstavnik SPS za ovaj zakon mr Živodarka Dacin prilikom obraćanja rekla je da će poslanici SPS glasati za ovaj zakon.
Podneli smo nekoliko amandmana i ne uslovljavamo da ti amandmani budu prihvaćeni da zakon podržimo.
Dozvolite da kažem nekoliko rečenica. Bilo je teških kvalifikacija na račun jednog vremena koje je onima koji ga kvalifikuju između ostalog obezbedilo da se normalno i besplatno školuju, da dobiju stan, da ga otkupe i školuju svoju decu, da se izgrade značajne ustanove dečije i socijalne zaštite, obrazovanja itd. Da li je taj sistem razorio porodicu? Ne manje od globalističkog shvatanja porodice i društva. Dakle, da ne polemišemo, bilo je kvalifikacija koje prosto ne mogu da prihvatim.
Za mene bi bilo normalno da ovaj zakon nosi drugačiji naslov, da bude zakon o porodici. To je sama suština moje primedbe, ali nije formalna. Kada bi ovo bio zakon o porodici, onda bi on morao da definiše porodicu i mnogo toga što iz te definicije proističe. Ovako je to porodični zakon, koji na drugačiji način tretira razna pitanja, ne u meri kako ja to želim i kao što bih želeo da podržim, ali pošto nisam ministar, ja sam poslanik, ministar je imao svoje argumente, a ja imam svoje argumente.
Pripremajući se za ovaj zakon, osim literature koju sam imao ja sam nabavio još neku: "Album dečijih prava", koji je izdao UNICEF, "Dokumenta prava deteta i konvencije o pravima deteta", "Prava deteta u Srbiji", "Prava deteta i međunarodna prava". Uglavnom iz ovih dokumenata, sa izuzecima, provejava jedan feministički pristup ovom pitanju i donekle globalistički pristup. Moje je pravo da to primetim i da se tome suprotstavim, u meri u kojoj jeste moja snaga i dokle su moji dometi i dometi poslaničke grupe SPS.
Mi to razumemo, ali, ne sporeći ničije pravo da ima takav odnos prema ovim pitanjima, ipak želim da kažem da se feministički pristup (više puta sam ovde govorio, a reći ću i danas, jer se radi o važnom zakonu), između ostalog, zalaže i bori za rađanje dece bez poznatog oca. Za nas je to neprihvatljivo. Za mene koji sam porastao bez biološkog oca je to neprihvatljivo. Uticaj raznih lobija, kod raznih zakona, govorim o tome svaki put, za mene je indikativan. Želim samo da kažem da to primećujem, da se borim protiv toga onoliko koliko mogu i koliko umem, ali očigledno ne mogu dovoljno, ne mogu koliko želim.
Što se tiče samog stanja u porodici danas u Srbiji, onoga što su njeni problemi, nataliteta, iako je ovde rečeno da ovo nije zakon koji se bavi tom problematikom, kao svugde u razvijenom svetu ekonomska emancipacija i emancipacija žene, pre svega, objektivno je, spušta natalitet. Možemo o tome da govorimo na ovaj ili onaj način. Da li smo srećni zbog toga što se zalažemo i, nadam se, doprinosimo svi zajedno ekonomskoj emancipaciji i emancipaciji žena? Da.
Da li smo srećni zbog toga što natalitet pada? Ne. Ali, to su pitanja koja takođe ne tretira ovaj zakon u meri u kojoj ja mislim da treba.
U zakonu ima dosta članova koji su previše narativni, nisu eksplicitni, nema jasne norme, niti ima jasne sankcije šta ukoliko se nešto što je propisano tim članom ne ostvari. Zato mislim da će vreme koje dolazi morati da da odgovore na ta pitanja.
Posebno bih se osvrnuo na nekoliko članova. Član 19. definiše krvno srodstvo. Ovde se kaže ko ne može sklopiti brak. Dozvolite da pročitam: "Brak ne mogu sklopiti krvni srodnici u pravoj liniji, a od srodnika u pobočnoj liniji brak ne mogu sklopiti: rođeni brat i sestra, brat i sestra po ocu ili majci, stric i sinovica, ujak i sestričina, tetka i bratanac, tetka i sestrić, deca rođene braće i sestara, deca braće i sestara po ocu ili majci". Dosta precizno, ali za moje shvatanje nedovoljno.
Na osnovu člana 19. moguće je da sklope brak, a da nema pravnih smetnji, brat od strica i sestra od strica, brat od tetke i sestra od ujaka itd., da ne nabrajam. To se kosi sa elementarnim moralom, sa moralnim konceptom raznih verskih zajednica, bez obzira da li su tradicionalne ili neke druge. Smatram da ovaj član, iako to nije slučaj u Srbiji, moram da kažem, sa malim izuzecima, daje formalno pravo da se sklopi brak u jednoj sredini, koji može naići na zgražavanje sredine, na osudu šire porodice, šire javnosti. Onda imamo dilemu da li je nešto što je zakonito nemoralno. Dakle, ta dilema ne bi smela da postoji. Molio bih objašnjenje sa ovim u vezi, zato što mislim da to nije nevažno pitanje.
Takođe bih skrenuo pažnju na stav 101. - bračni status usvojitelja. Razumem tendenciju zakonopisca. On želi da pomogne da decu mogu usvajati i vanbračni supružnici itd. Ipak, da kažem nekoliko stvari o ovome. To kao izuzetak mogu da prihvatim i rizikujem da me proglasite konzervativnim, ali kao pravilo teško, zato što deca imaju, pre svega, potrebu i deci niko ne daje prava, deca prava treba da stiču rođenjem, a na osnovu tih prava treba da proističu sva njihova ostala prava.
Deca, po pravilu, treba da imaju normalno okruženje. Kako god da nova shvatanja celog ovog problema definišu ovu stvar, ipak mislim, u prirodi je tako makar, da je najnormalnije okruženje za normalan razvoj i razvitak jednog deteta porodica. Slažem se da porodica može biti i vanbračna, ali ima nekih problema koji ne mogu da se reše kad se ta porodica, ta zajednica raspadne, pri čemu znam da strašnih problema ima i u formalnim porodicama, ali nisam mogao da ovo ne kažem.
Što se tiče ovoga, gospodine ministre, vi ste govorili o članu koji definiše odnos društva prema nasilniku u porodici, koji, na osnovu ovog zakona, može da bude izbačen iz stana koji može biti stečen pre braka. Odmah da kažem, sve argumente koje ste izneli prihvatam.
Protiv svakog nasilnika, što se mene tiče, treba da bude primenjen najstroži mogući duh bilo kog zakona.
Ali, molim predsednika Zakonodavnog odbora, ako je ovde, da li je ovaj član u suprotnosti sa odredbama Ustava, član 194? Da li nečija imovina, koju je neko stekao pre stupanja u bračnu zajednicu, može biti dovedena u pitanje, bez obzira da li je taj zapalio šumu, goru, nekoga ubio ili ne znam šta uradio? Važno je da dobijem odgovor na ovo pitanje.
Da kažem još nekoliko stvari koje su važne. Trudim se da na svim sednicama odbora koji tretiraju bilo koji problem deteta, a radi se o tri odbora – Odbor za zdravlje, Odbor za rodnu ravnopravnost, Odbor za rad i socijalna pitanja, delegiram razne probleme kada su deca u pitanju. Molim kolege, kad te probleme delegiramo, da pozitivno odgovaraju, u meri u kojoj mogu, na takva pitanja.
Ponovo ističem dve inicijative koje sam imao kod predloga izmena i dopuna Zakona o socijalnom staranju, koji je trebalo da definiše da se deci seljaka čiji su roditelji umrli obezbedi apanaža za redovno školovanje dok su redovni učenici ili studenti. Učiniću to još jednom i neću nikad više. Dakle, molim vas da to prihvatimo, zato što to nije rešeno ni u jednom drugom zakonu, a od imovine koju imaju ne mogu da žive. Podneću predlog izmene i dopune zakona, izlobiraću u meri u kojoj to bude moguće i zamoliću da to podržite, jer mislim da je to važno.
Sasvim na kraju, posebno molim one koji vrše nadzor kod procesa usvojenja i kod ostalih pitanja u vezi sa tim, dobro je da dete ne može biti usvojeno do tri meseca života, zato što to otklanja neke od ovih dilema koje imamo; o tome je govorio kolega Radić. Radi se o ovoj protivzakonitoj i nečasnoj raboti, ako to zaista postoji, a to je trgovina decom.
Molim vas, postoji fenomen u Srbiji da neke poznate ličnosti, veoma bogate, koje su naši državljani, često su na televiziji, usvajaju decu u Srbiji i na taj način bitno spuštaju poresku osnovicu u prekookeanskim zemljama. Ne mogu da govorim njihova imena, ali su mi poznata. To je licemerno i nečasno. Molim sve koji mogu da pomognu da centri za socijalni rad sve urade da se to ne dešava. Govore o tome na televiziji kako su veliki, kako su dobročinitelji itd. Jedno usvojenje u SAD snižava poresku osnovicu u jednoj godini za skoro milion dolara ako imate sedam, osam miliona dolara godišnji prihod.
Važno je da deca ne budu objekti ovog nečasnog posla i važno je da državni organi to prepoznaju i da znaju o čemu se ovde radi, da ne omogućavaju ljudima usvojenje iz razloga koji nisu humani; radi se o ljudima koji imaju svoju decu, a usvajaju drugu, i to nije zabranjeno, osim u ovim slučajevima kada razlozi za usvojenje nisu časni. Glasaćemo za zakon. Zahvaljujem se što sam bio u prilici da ovo kažem.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Zahvaljujem se, gospodine Baraliću. Reč ima narodni poslanik Bore Kutić, a neka se pripremi narodni poslanik Vesna Lalić.

Bore Kutić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je porodični zakon koji u pravnom sistemu jedne države sigurno zauzima značajno mesto. Mislim da je predlagač propustio priliku da ponudi bolji predlog zakona. Propustio je priliku da usvajanjem amandmana narodnih poslanika, a posebno amandmana poslanika SRS, popravi predloženi tekst ovog zakona.
Dame i gospodo, po struci sam pravnik - kriminalista i ova materija, kada je u pitanju zaštita od nasilja u porodici, mi je bila zanimanje i mogu na tu temu neke stvari da kažem. Govoriti o zaštiti od nasilja u porodici, a ne pozvati jednu granu kriminologije koja se zove viktimologija, koja se bavi proučavanjem žrtve, kada sama žrtva učestvuje u nekoj zabranjenoj radnji... Viktimologija je podelila te žrtve na nevinu žrtvu, žrtvu koja je manje kriva u nekoj zabranjenoj radnji, žrtvu koja je isto kriva koliko i napadač, ali imamo žrtvu koja je isključivi krivac, odnosno tretira se kao napadač.
Šta će se preduzeti ako se primenjuje član 198. Predloga zakona, ako je žrtva napadač, ako se jedan od bračnih supružnika ponaša kao napadač? Na koji način onda doneti meru udaljenja iz stana jednog od supružnika? Ovde se isključivo govori u muškom radu, ali u mojoj praksi imao sam prilika da žrtva u porodici bude muškarac, a verujte, u budućnosti će toga biti još više.
Mislim da su dosadašnja iskustva kod usvajanja evropskih načela i zakona pokazala da se oni na našem prostoru, kod mentaliteta naših građana, nisu pokazali najbolje. Da je to tako dokaz je narkomanija, koja je zavladala u svim sferama našeg društvenog života. Ta narkomanija upropastila je našu mladost, upropastila je budućnost ove države. Strah me je da se slično sprema i sa ovim zakonom, odnosno Predlogom porodičnog zakona. Strah me je da će se na jedan volšeban način uništiti tradicija srpske porodice.
Srpska porodica je, što reče kolega iz DSS-a, značajna porodica, tj. patrijarhalna porodica, koja ima svoju vrednost i ima svoju cenu i mi to moramo da cenimo i poštujemo. Verujem da građani Evrope, dosta sam komunicirao sa njima, cene ono što je dobro kod nas, ali moramo im prezentovati na adekvatan način, onako izvorno, kako to dolikuje srpskom narodu.
Postavlja se pitanje, kada se radi o nasilju u porodici, šta će se dogoditi ako ove odredbe članova 197. i 198. predloženog zakona posluže kao podstrekivanje nekoga da izvrši nekakav zločin. Gledajte šta se događa. Navešću jedan primer iz prakse. Jedan od supružnika dojavi stanici milicije da je maltretiran, uznemiravan itd.
To se ponavlja u više navrata, zakazuje se rasprava po skraćenom postupku, to je petnaestak dana, ne utvrđuju se dovoljno pravne i relevantne činjenice, nego se donosi presuda tako kako se donosi i jedan od supružnika bude isteran na ulicu. Drugi supružnik, koji ostaje u kući, u stanu zajedno sa detetom, zloupotrebio je ovaj član raznim manipulacijama i dovodi svoju ljubavnicu ili ljubavnika u krevet, dovodi u stan, znači, zloupotrebio je sam ovaj član. Kako će se osećati drugi supružnik koji je isteran na ulicu? Ove odredbe zakona se moraju primeniti u praksi, jer to praksa govori. Sve je ovo gledano iz praktičnog ugla.
Zakon je inače, po mojoj oceni, dosta dobar, ali je propušteno da se definiše šta je to porodica, šta je to brak.
Kada je u pitanju usvojenje deteta od strane stranog državljanina, mislim da i to nije dovoljno obrađeno. Citiraću član 100. da se vidi šta nije dobro kada je u pitanju usvajanje deteta od strane stranca: "Usvojiti može samo lice za koje je utvrđeno da ima lična svojstva na osnovu kojih se može zaključiti da će roditeljsko pravo vršiti u najboljem interesu deteta." Postavlja se pitanje na koji način ćemo utvrditi kakav je status stranca koji usvaja dete, jer on određene argumente da može usvojiti dete može dobiti na neki poseban način.
Isto tako, mislim da odredbe članova 197. i 198. koji regulišu materiju nasilja u porodici nisu u skladu sa Ustavom, jer ovde se radi o privatnoj svojini. Privatna svojina je ustavna kategorija i ona je nepovrediva; privatna svojina je stan, pa ću vam citirati član 21. stav 1: "Stan je nepovrediv". Ako je nepovrediv, kako ćemo sa članom 198. koji kaže da će se neko iseliti iz vlastitog stana? Ima i uslova kada se stan može povrediti – u slučajevima ako se traži izvršilac krivičnog dela, pa se vrši pretres stana itd., ali Ustav nije predvideo uslov da se neko iseljava iz stana.
Kad je u pitanju sloboda kretanja, član 17. Ustava kaže: "Građanima je zajemčena sloboda kretanja i nastanjivanja i pravo da napuste Republiku Srbiju i u nju se vrate." Kada se pogleda član 198. predloženog zakona, može se videti da je jedna od mera koje se mogu izreći da se zabranjuje jednom od supružnika približavanje na određenoj udaljenosti drugom supružniku.
Izvinjavam se, meni je ovo prvi put za govornicom, možda malo imam tremu, ali verujem da nije bilo loše. Hvala vam.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Zahvaljujem vam se. Reč ima narodni poslanik Vesna Lalić, a neka se pripremi Goran Svilanović.

Vesna Lalić

Dame i gospodo poštovani poslanici, tokom dugogodišnjeg rada u ambulanti, kao neuropsihijatar u dispanzeru medicine rada Doma zdravlja "Novi Beograd", imala sam prilike da čujem dosta o nasilju u porodici, naročito o deci i ženama kao žrtvama nasilja.
Zato kao lekar i član G17 plus znam dosta o ovim stvarima i znam koliko je ovaj zakon bitan.
Mi želimo da ugradimo evropske standarde u oblast porodičnog prava, jer je i to jedan od uslova za prijem naše zemlje u članstvo Evropske unije. Mi smo u tranziciji koja podrazumeva sistem zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava privatnosti, prava vlasništva, tržišne ekonomije, a u svemu tome porodica i porodična zajednica imaju posebno mesto.
Ipak, tačnih podataka o nasilju u porodici ima vrlo malo. Porodično nasilje još se smatra privatnom stvari, pa se niko ne meša u odnose i niko ne prijavljuje nasilje u komšijskoj ili srodničkoj porodici. Takvo nasilje se tretira kao porodična sramota i čuva kao najveća porodična tajna. Većina žrtava ne prijavljuje nasilje, jer pre svega i nema prave i sigurne zaštite od institucija sistema.
Istraživanja Viktimološkog društva ukazuju da je porodično nasilje, nasilje procentualno zastupljenije u nižim slojevima društva, češće u patrijarhalnim kulturama zbog prisustva dominacije i diskriminacije i većeg stepena rodne neravnopravnosti. Šanse da osoba koja je bila žrtva nasilja u porodici bude nasilnik je tri puta veća nego da je ta osoba odrasla u normalnoj sredini.
Najčešći uzročnici ove vrste nasilja su ljubomora, bolesti zavisnosti, želja za kontrolom, loša materijalna situacija. Porodično nasilje može da se vrši nad partnerom, odnosno supružnikom, decom ili starijim osobama. Sam proces je u svim slučajevima isti. Počinje izolacijom, zastrašivanjem, što dovodi do potpune kontrole nad tim osobama i nastavkom raznih oblika nasilja. Kada se ovaj ciklus završi, nastupaju trenuci nežnosti, tako da žrtva potisne u mislima ono što joj se desilo i ne preduzima ništa da bi se zaštitila.
Statistike pokazuju da u 98% slučajeva nasilje u porodici uglavnom vrše muškarci nad ženama, a to su uglavnom supružnici. Za nasilje je karakterističan balkanski sindrom. Objašnjava se činjenicom da je žena slaba i zavisna i da je muž agresivan i dominantan. Oni nose iskustvo iz vlastitih porodica i njihova porodica počinje da se temelji na tim iskustvima.
Zlostavljanje nad decom podjednako vrše i majka i otac, a najčešće zajedno. Ali, ukoliko jedan od roditelja zlostavlja dete, a onaj drugi to gleda, onda je on saučesnik i isto tako je kriv kao i ovaj prvi. Zlostavljanje nad decom takođe može biti fizičko, psihičko i seksualno. Roditelji zlostavljaju decu usled siromaštva, stresa, zavisnosti, pa čak i nezrelosti, jer mladi stupaju u brak.
O zlostavljanju starijih osoba se zaista najmanje zna. Zašto? Pa, starije osobe su zlostavljane od dece i od unuka, bilo da je to materijalno, fizički ili psihički.
Nasilje je i nemar ukoliko su bolesni ili previše iznemogli, a deca neće da se brinu o njima. Za starije osobe je jako teško da prihvate činjenicu da ih deca zlostavljaju, pa oni to i kriju, jer smatraju da su oni njima na teretu i da su, u stvari, oni uzročnici njihovih briga. A, na kraju krajeva, retki su roditelji koji mogu da govore loše o rođenoj deci.
Seksualno nasilje i dalje ostaje skriveno, jer je samo 8% žena koje se obraćaju Autonomnom ženskom centru i prijavljuju seksualno nasilje. A koliko je nasilje nad ženama govore istraživanja Viktimološkog društva Srbije, gde se navodi da svaka druga ispitanica, znači 46,1%, doživi neki oblik psihičkog nasilja, a čak svaka treća, 30%, i fizičko nasilje u porodici.
Prema podacima Autonomnog ženskog centra iz Beograda u periodu od januara do novembra minule godine u Srbiji je 31 slučaj nasilja u porodici imao smrtni ishod po ženu, a od toga je u Vojvodini od supruga ili partnera smrtno stradalo osam žena.
Zbog toga što se žene retko javljaju kao žrtve nasilja, znači oko 70% žena žrtava nasilja nikada ne prijavi svoj slučaj, ovaj zakon o porodici je vrlo bitan kao jedan veliki korak u rešavanju ovih problema.
Seksualno zlostavljanje dece, nasilje muževa nad suprugama, silovanje, pedofilija, incest, trgovina ljudima – sve su to problemi sa kojima se susreću sve zemlje sveta. No, u zemlji kao što je naša, koja je tek nedavno izašla iz rata, koji je opustošio 1000 domova, u kome je poginuo veliki broj ljudi, gde su desetine hiljada izbeglica, hiljade nezaposlenih, malo ko je do sada od predstavnika vlasti smatrao da je nasilje u porodici i društvu prioritet na koji društvo treba organizovano da reaguje.
U svetu je danas trend da se deca što više i što pre obuče da znaju na koje sve načine mogu biti seksualno zloupotrebljavana. Deca još uvek ništa ne uče o seksualnom nasilju, jer im to nije ni u jednom programu. Istovremeno, nadležni iz ove oblasti danima i mesecima, bar je to do sada bilo u prethodnim vladama, raspravljaju da li će se učiti veronauka u školama, koju će istoriju deca učiti, koje pisce izučavati, a o ovim možda i najbitnijim problemima, kojima je zabavljen ceo svet, naša deca nemaju pojma. Osim što su neupućena deca, moram priznati, neupućeni smo i mi, nastavnici, pedagozi, koje treba edukovati kako da prepoznaju žrtvu.
Znači, treba raditi na podizanju nivoa svesti našeg društva da se na vreme prepoznaju i preduprede pojave nasilja u porodici. To je dug proces i on će trajati godinama. Još od obdaništa treba voditi računa o deci, u smislu prepoznavanja obrazaca patološkog ponašanja u porodici.
Ovaj zakon je veliki korak za početak reformi u toj oblasti. Ovim zakonom je utvrđen novi pravni institut – prava deteta, gde je posebna pažnja posvećena pravu deteta na obezbeđivanje najboljih mogućih životnih i zdravstvenih uslova za pravilan i potpun razvoj, emocionalni i socijalni. Pažnja je posvećena i utvrđivanju mehanizama za efikasnu realizaciju prava deteta proisteklih iz do sada ratifikovanih konvencija.
Tako, recimo, dete ima pravo da živi sa roditeljima i pravo da se roditelji o njemu staraju pre svih drugih. Dete ima pravo da održava lične odnose ne samo sa roditeljima sa kojima živi nego i sa drugim srodnicima i licima sa kojima ga vezuje posebna bliskost.
Ovim zakonom prvi put smo predvideli i neke nove poslovne sposobnosti deteta, kao što su npr. pravo deteta koje je navršilo 15 godina života, a sposobno je za rasuđivanje, da odluči kod kog roditelja će da živi i na koji način će održavati odnos sa roditeljem sa kojim ne živi, kao i koju će školu pohađati.
U delu zakona o zaštiti od nasilja u porodici, koja mene profesionalno najviše interesuje, radi se o građanskopravnoj zaštiti od nasilja u porodici, za razliku od krivičnopravne zaštite koju žrtvama nasilja obezbeđuje novo krivično delo u Krivičnom zakoniku Srbije koje se zove – nasilje u porodici.
Ovim zakonom se nasilnik objektivno sprečava da ponovi akt nasilničkog ponašanja i na taj način se štiti telesni integritet i duševno zdravlje i spokojstvo članova porodice. U tom smislu su predviđene odgovarajuće mere, kao što su zabrana približavanja članu porodice, zabrana pristupa u prostor oko mesta stanovanja ili mesta rada člana porodice.
Za mene je isto tako važna jedna odredba u ovom zakonu o porodici, a to je da se majkom deteta smatra žena koja ga je rodila.
G17 plus će podržati ovaj zakon, jer je i on nosilac demokratskog načina rešavanja međusobnih odnosa svih članova društvene zajednice i zato pozivam sve članove Skupštine da glasaju za ovaj zakon.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Goran Svilanović, a za reč neka se pripremi narodni poslanik Stevica Deđanski.
...
Građanski savez Srbije

Goran Svilanović

Demokratska stranka – Boris Tadić
Dame i gospodo narodni poslanici, dopustite mi da se zahvalim gospodinu ministru što nam je pružio priliku, podnoseći jedan dobar deo Predloga zakona, da razgovaramo o čitavom nizu tema koje su u vezi sa porodicom. Zahvaljujem se onima koji su do sada govorili o problemima kao što su nasilje u porodici, incest, o problemima populacione politike u Srbiji i veoma niskog nataliteta.
Ipak, rekao bih da je gospodin ministar propustio izvanrednu priliku da se zahvali gospođi Gordani Matković, njegovoj prethodnici na mestu ministra, koja je pripremila ovaj zakon, formirala tim koji je ovaj zakon napisao, jer to je bila prilika da pokaže da poštuje njen rad, kao što je red da svako sledeći ukaže poštovanje onome što je dobro učinjeno i da kritikuje sve ono što je bilo loše u prethodnoj vladi.
Ovoga puta on podnosi upravo onaj predlog zakona koji je ona pripremila i njegovo izlaganje je trebalo da bude prilika da istakne onaj doprinos koji je on sa svojim timom učinio, a koji nije mali, da ovaj zakon bude još bolji.
Time bi on inače jednu divnu dužnost koju je imao, jednu izvanrednu priliku da Srbiji predstavi odličan zakon o porodici, koji jeste korak napred, učinio samo potpunijom, ništa manjom, ukoliko bi se zahvalio onima koji su osnov ovog zakona pripremili.
Demokratska stranka će, kao što je već rečeno, glasati za ovaj predlog zakona. Naravno, želeo bih ipak da kažem nekoliko rečenica o nečemu što mi vidimo kao problem i, uostalom, o amandmanu koji smo podneli, a to je da član 5. zakona ne glasi onako kako je predloženo – da svako odlučuje o rođenju deteta, već da to čini žena.
Ima razloga u prilog rešenju koje je ponuđeno i ja ću ih reći otvoreno. Jedan razlog je ustavni, a to je da je to jezik Ustava našega. Drugi razlog nije formalno pravne prirode.
Može da bude branjen i ja želim da kažem argumente u prilog tome, a to je da se možda ovo rešenje koje je ponuđeno može braniti visokom osetljivošću za jednakost polova, visokom osetljivošću za jednakost partnera, bračnih ili vanbračnih, koji su dete začeli.
To bi bili ključni argumenti da je to u stvari korak napred u odnosu na rešenje koje poznaju druga prava, a to je da žena odlučuje o rođenju deteta.
Ipak, moje primedbe su prvo jezičke. Smatramo da "svako" nije korektna formulacija, bez obzira što se nalazi u tekstu Ustava. Osim toga, ako je verovati predsedniku ove skupštine, mi ćemo već za mesec dana razgovarati o novom ustavu.
To će biti prilika možda da izmenimo i ovu formulaciju i da je upodobimo onome što je prirodnije, što je lakše razumljivo svakome u ovom društvu.
Prema tome, možda je bila prilika da se taj korak napravi već u ovom tekstu zakona i da se kaže da žena o tome odlučuje. Žena o tome odlučuje, zbog toga što bi tumačenje ko je to "svako" ko odlučuje o rođenju deteta odvelo ovaj razgovor veoma daleko.
Prihvatam ideju da o tome treba da odlučuju zajednički partneri koji su dete začeli, ali bi bolje bilo da u zakonu zastanemo tamo gde smo bili nekoliko decenija unazad, jer ovim u stvari otvaramo jednu važnu političku temu, a to je pravo na abortus, abortus kao deo populacione politike, abortus, prevremeni prekid trudnoće, sredstva za kontrolu rađanja kao deo socijalne politike u našoj zemlji.
Cenim sve ono što su moji prethodnici rekli o problemima sa kojima se Srbija danas susreće. Srbija je danas najstarije društvo u Evropi. Na jedan ciničan način potvrđena je teza, plasirana u jednom drugom vremenu, drugim povodom, o Srbima kao najstarijem narodu, na način koji nikoga ovde ne može da učini ponosnim. Najstariji smo svi mi zajedno koji živimo u Srbiji, u poređenju sa svakim drugim društvom u Evropi. Više od polovine naših stanovnika, građana naše zemlje, imaju preko 50 godina.
To jeste problem, ali to nije problem koji se rešava prevremenim prekidom trudnoće ili zabranom abortusa; to nije problem koji ćemo da gurnemo na marginu i da se pozovemo na to da treba da finansiramo treće dete ili, kao što su neki radili, da budemo kumovi devetom detetu. Srbija ima problem da mladići i devojke rode prvo dete. Ako prošetate ulicama Beograda i sednete u bilo koji od kafića videćete da su oni puni mladih, prelepih žena od 20 do 40 godina, koje nemaju ni ozbiljnu vezu, a kamoli brak ili dete i nalaze se na izmaku perioda kada mogu da dobiju dete. Isto to važi i za muškarce.
Svedoci smo pojava, kao što su sponzorstvo, kriminal, koje i te kako utiču na ono stanje u kojem se zemlja danas nalazi. Tražimo rešenja, i ja bih sugerisao predstavnicima Ministarstva da ponude program, svoj predlog, svoje viđenje o tome kako da se reši problem populacije u Srbiji. Ali, ne na jedan populistički način, nego vrlo otvoreno da govorimo o tome da su neophodni ekonomski i socijalni podsticaji da bi se naši mladići i devojke rešili da zasnuju porodicu i da dobiju to prvo dete, jer je veoma veliki broj veoma uspešnih, najuspešnijih ljudi u zrelom dobu daleko od toga i da pomisli da uđe u brak ili porodicu. Njih treba da ohrabrimo da taj korak učine, a ne da se pozivamo na nešto što su svi drugi probali i u stvari niko do danas nije u tome uspeo.
To jeste ozbiljan problem i zbog toga želim da kažem da će Ministarstvo imati podršku ukoliko izađe sa takvim jednim predlogom, uz sve druge zakone, koji se odnose na rad, na zapošljavanje, na socijalno izdržavanje onih koji se odlučuju da zasnuju porodicu ili da imaju dete. U tom smislu rešenja koja su u ovom zakonu ponuđena, pogotovo ona koja štite ženu, jesu rešenja koja mogu da im pomognu.
Ono o čemu mi gotovo nikada ne razgovaramo, to su razvedeni roditelji koji ostaju sa detetom, bez obzira da li je u pitanju žena ili muškarac, i koji se sukobljavaju sa celom svojom okolinom u nastojanju da to dete podignu. Nema pravih podsticaja za njih i smatram da upravo rešenje koje je ovde ponuđeno, u vezi sa stanom, jeste korak napred da imamo bar jedan problem bolje rešen nego što je sada.
Ono što je u Srbiji problem, to je što se društveni model promenio. Generacija kojoj ja pripadam i starije generacije su imale jedan model, a to je: završiti školu, zasnovati brak, porodicu. Generacija koja dolazi iza nas ima potpuno drugi model i mi treba da probamo da nađemo odgovore zašto je taj drugi model dominantan. Uspeh ne znači izostanak porodice i braka, ali u ovom trenutku najuspešniji mladići i devojke, probajte da napravite statistiku, oni koji imaju odlična mesta u upravama velikih firmi, bilo da su privatne ili ne, jesu oni koji žive sami. Njima treba da nađemo podsticaj da i oni budu deo onih na koje se ovaj zakon odnosi, da zasnuju porodicu.
Konačno, na samom kraju želeo bih da govorim o jednoj temi od koje se beži i u ovom parlamentu ili kada se pomene onda se ređaju uvrede, a to je homoseksualnost. Želim da kažem nekoliko rečenica zbog toga što je na početku ove diskusije već nešto rečeno, sa nizom uvreda. Vređajući homoseksualce, bilo da su u pitanju žene ili muškarci, nećemo učiniti ništa dobro. Učinićemo samo da budu nesrećni kao što su danas neprihvaćeni od zajednice čiji su deo.
Povisimo stepen i lične tolerancije u ovom parlamentu, i u tom smislu apelujem na one koji predsedavaju ovim sednicama, učinimo to da shvatimo da su ljudi različiti i da imaju različite seksualne orijentacije. Neće javna rasprava o homoseksualnosti u Srbiji dovesti do toga da se smanji populacija Srbije, kao što neće insistiranje na zabrani abortusa povećati tu populaciju. To su posebne teme i posebni problemi.
Budimo samo malo tolerantniji da ne bismo živeli u društvu u kojem je jedan dobar deo neshvaćen, odbačen i nesrećan. Samo jedan korak od toga je porodična ili lična tragedija. To su stvari koje sam želeo da kažem i da apelujem na sve u ovom parlamentu da budu tolerantniji prema pojavama sa kojima živimo, jer i te kako utiču na to da li ćemo imati zdravu porodicu i zdravo okruženje u kojem će rasti mladići i devojke koji su sposobni da učine više za ovu zemlju.
Gospodine ministre, još jednom zahvaljujem što ste učinili dobar predlog zakona i nadam se da ćete imati u vidu i ove komentare. Hvala vam.