TREĆA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 24.03.2005.

5. dan rada

OBRAĆANJA

...
Demokratska stranka

Milan Marković

Demokratska stranka – Boris Tadić | Predsedava
Reč ima predstavnik predlagača, ministar Mlađan Dinkić.

Mlađan Dinkić

Samo da odgovorim na pitanja. Što se tiče Požarevačke banke, ona je otišla u stečaj po jednom starom zakonu, tako da sud vrši stečaj Požarevačke banke, a kasnije je zakon promenjen i Agencija za stečaj, sanaciju i likvidaciju banaka vrši stečaj najvećeg broja banaka, ali Požarevačke ne, jer je ona otišla u stečaj nešto ranije, pre nego što je donet ovaj zakon, i taj postupak ide sporije, kao što ste i sami rekli. Međutim, na ovaj način, usvajanjem ovog zakona, značajno će biti pojednostavljen i skraćen postupak stečaja, iz prostog razloga što kada se potraživanja, sa jedne strane, i dugovanja, sa druge strane, izvuku iz bilansa banaka u stečaju, smanjiće se ti bilansi i smanjiće se obim poslova za stečajnog upravnika, daleko brže će se okončati proces stečaja.
Što se tiče konkretno pitanja za ovo preduzeće, upravo to jeste namera, sada kada su banke u stečaju poverioci, tu ne može da se napravi nikakav dogovor sa sudom, sa stečajnim upravnikom oko otpisa eventualnog potraživanja ili konverzije u vlasništvo, pa je privatizacija mnogih preduzeća na taj način ukočena.
Sada će Agencija, u ime i za račun Republike Srbije, ugovarati zajedno, u koordinaciji sa Agencijom za privatizaciju, slučaj po slučaj i moći će se, ako neko preduzeće ima perspektivu da se privatizuje, a opterećeno je starim dugovima, ti dugovi otpisati, ili se mogu privremeno osloboditi, a da se onda iz privatizacionog prihoda jedan deo kasnije naplati, kako bi se preduzeće moglo privatizovati. Tako da će na ovaj način biti pokrenut proces privatizacije, koji je bio blokiran zbog sadašnjeg stanja, gde su faktički banke u stečaju blokirale taj proces.
...
Demokratska stranka

Milan Marković

Demokratska stranka – Boris Tadić | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Aleksandar Vučić. Izvolite.

Aleksandar Vučić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, poslanička grupa SRS neće glasati za predloženi zakon o regulisanju odnosa Republike Srbije i banaka u stečaju po osnovu preuzetih inostranih kredita, odnosno zajmova, iz prostog razloga što mislimo da, osim onoga što je ministar Dinkić ovde predstavio kao pravno-tehničke izmene, neophodne da bi se ubrzao proces privatizacije i da bi država mogla brže da naplati svoja potraživanja, ima mnogo toga što predstavlja ne samo nejasne stvari, već osnove za značajne zloupotrebe u budućnosti, na koje smo već navikli u prošlosti.
Naime, ministar Dinkić je rekao da je svima poznato da je 2002. godine počela reforma bankarskog sistema u Republici Srbiji, da se tada krenulo sa uspostavljanjem onakvog bankarskog sistema kakav postoji u Evropi i svetu, a mi mislimo da se 2002. godine, ali i ranije, 2001. godine, krenulo u potpuno uništavanje ekonomije Srbije, bankarskog sistema u celini i uništavanje svih relativno uspešnih poslovnih banaka ili neposlušnih poslovnih banaka, onih koje nisu bile pod direktnom dominacijom ili palicom stranke ministra Dinkića ili njegovom lično.
Tada su zatvorene četiri najveće državne banke, bez analize o stanju tih banaka, bez jedne kompetentne ocene o stanju potraživanja tih banaka na Kipru i u Njujorku, čime je u potpunosti počelo urušavanje domaćeg finansijskog sektora.
Zatim je krenulo uvođenje inostranih banaka na tržište Srbije bez ikakvih ograničenja, tzv. grinfild projekti, gde je dozvoljeno da pojedine inostrane banke, bez ikakvih ograničenja, u potpunosti pokupe štednju u Srbiji.
Tim bankama je omogućeno da tako pokupljenu deviznu štednju iznesu na račune svojih centrala u inostranstvu i da uz ogromne zarade na razlici kamatnih stopa kupuju domaću privredu i pljačkaju građane Srbije, što je dozvolila vlast, gde je ključnu ulogu igrao gospodin Dinkić.
Zatim imamo osnivanje banke Nacionalne štedionice, uz pomoć deviznih rezervi Narodne banke Srbije kod "Evroaksis banke", gde je interesna grupa pojedinih prijatelja te stranke postala vlasnik i "Evroaksis banke" i Nacionalne štedionice, korišćenjem depozita Narodne banke Srbije kod te banke.
Nešto ću kasnije, pošto smo spremili obimnu dokumentaciju i možda ćemo danas napraviti rekord u dužini trajanja izlaganja, pokazati tačne primere šta je ko govorio i šta je gospodin Dinkić rekao na Anketnom odboru, kada i na koji način će biti povučeni depoziti iz "Evroaksis banke" po nalogu Narodne banke Srbije, a kako su ponovo ostavljeni zbog tobožnje mogućnosti da se uništi srpska privreda ili pojedina preduzeća, a da bi se bogatili kumovi mafije, Vojin Lazarević i Vuk Hamović, i još neki.
Dalje, imamo privatno rukovanje deviznim rezervama Narodne banke Srbije i reč je o plasmanima kod "Evroaksis banke", protivzakonito raspolaganje državnom imovinom u slučaju korišćenja poslovnog prostora ZOP-a.
Mislim da poslednjih dana vidite koje razmere to dostiže i na koji način je ono, što je predstavljalo imovinu Srbije, na perfidan način moglo da bude uzeto i opljačkano.
Davanje povlašćenog statusa Nacionalnoj štedionici u slučaju isplate stare devizne štednje, davanje licence za trgovinu obveznicama stare devizne štednje, što je omogućilo Nacionalnoj štedionici monopol na tržištu obveznicama stare devizne štednje, kao i enormne zarade kroz provizije.
Ustanovljavanje ličnih kriterijuma u bankarskom sektoru u domenu kontrole banaka, govorim o svemu, to je sve odgovornost vlasti, odgovornost režima, prethodnog, ovog i posebno gospodina Dinkića. Sve banke su u poziciji da jednog dana mogu biti zatvorene i da uvek važe Dinkićevi kriterijumi, što je uvelo potpunu nesigurnost u bankarski sistem.
Svejedno da li samo Dinkićevi ili Jelašićevi. Diskreciono pravo guvernera Dinkića da u domenu supervizije banaka sam, bez ikakvih kriterijuma, procenjuje kreditni portfolio poslovnih banaka, omogućio mu je da na taj način određuje vrednost kapitala svake banke. To je bilo doskora, a sada je to na posredan način. Na taj način bi, uz njegovu slobodnu procenu, kapital banaka mogao da se smanji do 10 miliona dolara.
Tako je, na primer, u slučaju Komercijalne banke, jedan nalaz sektora kontrole zamenjen drugim, kada je na čelo te banke doveden predstavnik G17 plus. Dakle, sve je bilo moguće i sve je dozvoljeno.
Istovremeno, to je bio način da se direktori određenih banaka putem ucene stave pod njihovu potpunu kontrolu i da se dovedu u poziciju da beskompromisno služe njihovim interesima. Ta vrsta pokrivenosti bankarskog sektora od strane G17 plus dovela je do potpunog prestanka važenja bilo kojih kriterijuma koji bi objektivno opredeljivali poziciju poslovne banke na tržištu, a istovremeno su predstavljali potpunu nesigurnost u bankarskom sektoru za sve komitente koji bi na bazi tih kriterijuma izvršili izbor poslovne banke.
Nesigurnost komitenata i bankara je upravo ono što daje prostor G17 plus, gospodinu Dinkiću, da uz marketing, svoje lične i partijske veze, opredeljuje i razvija one banke za koje imaju neposredni interes.
Najbolji primer za to je favorizovanje Delta banke u situaciji uništavanja Komercijalne banke, kao i nekih drugih banaka, sa kojima gospodin Dinkić i neki drugi iz G17 plus nisu našli svoj lični interes.
Vođenje monetarne politike na način koji je direktno uništavao srpsku privredu predstavlja takođe odgovornost ovog i prošlog režima. Uvođenje kriterijuma u domen kontrole banaka koje jedino na tržištu mogu izdržati strane banke, koje nisu u prethodnim decenijama kreditirale srpsku privredu iscrpljenu ratom i sankcijama, bio je još jedan od principa delovanja ovakve vlasti i ovog režima.
Uništavanje bilansa domaćih banaka do potpunog zauzimanja tržišta od strane stranih, i to posebno i naročito značajnih banaka, a kasnije ćete videti zašto i koje su to banke imale poseban, i iz kojih razloga, tretman kod predstavnika vlasti, kod gospodina Dinkića.
Domaće banke su posle 5. oktobra imale plasmane u privredi koja je bila iscrpljena sankcijama i bombardovanjem. Desetogodišnji period sankcija ostavio je zastrašujuće posledice po bilanse domaćih firmi. Neprimereno uvođenje vazalskih kriterijuma na takvu srpsku privredu dovelo je do toga da su kreditni portfolia domaćih banaka bili izloženi prema takvim preduzećima.
Neadekvatno prilagođavanje bilansa i tih banaka novim kriterijumima, koje je od njih zahtevala nova Narodna banka, dovelo je do toga da je praktično najveći deo bilansa domaćih banaka žrtvovan takvom poimanju poslovnog bankarstva. Naravno da je rezultat toga favorizovanje stranih banaka, jer su novopridošle banke na tržištu Srbije, logično i razumljivo, imale perfektne bilanse, jer nisu poslovale sa privredom Srbije u decenijskom periodu sankcija i ratova.
Normalno da i samo ime stranih banaka, u uslovima nepoverenja u domaći bankarski sektor, dovodi do usmeravanja nove devizne štednje upravo u te banke. Upravo tako prikupljena devizna štednja je bez ikakve posebne regulative od strane Narodne banke prebacivana na račune u inostranstvo tih banaka, uz ogromne zarade u razlikama kamatnih stopa, vraćeno u zemlju i plasirano tim istim građanima i iskorišćeno za kupovinu firmi u Srbiji, ali ovaj put od strane povlašćenih klijenata tih banaka.
Najmanje što je Narodna banka trebalo da uradi u tim slučajevima to je zakonska regulativa kojom bi, na primer, Narodna banka imala kontrolnu funkciju kod tih i takvih plasmana.
Zatim, diskreciono pravo u otvaranju, odnosno zatvaranju banaka je kod jednog čoveka. Ne važe isti kriterijumi za sve. Potpuno je povlašćen tretman njegovih banaka. Verovali ili ne, kod pojedinih banaka današnji guverner Narodne banke se direktno meša u menadžment banaka, ne govore o aktivi i pasivi, ne govore o bilansima banaka, već govore o tome da imate dobar ili loš menadžment. Kakve to veze ima sa guvernerom i sa Ministarstvom finansija? To nikome nije jasno i to niko živ ne može da zna.
Ubijanje privrede Srbije se nastavlja kroz bankarski sektor, čime se najbolje srpske firme, zbog kriterijuma Narodne banke Srbije u domenu supervizije, proglašavaju lošim plasmanima. Primena kriterijuma Narodne banke Srbije u domenu supervizije, bez ikakve prethodne analize, dovela je do toga da se i najbolje srpske firme proglašavaju rizičnim plasmanima u bilansima domaćih banaka.
Naravno da kao takve te iste firme gube kreditnu sposobnost, zato što banke već u sledećoj fazi prestaju da daju kredite tim firmama.
Čemu mogu da se nadaju mala i srednja preduzeća sa iskrivljenim bilansima, zbog nerealnog kursa u uslovima poslovanja pod sankcijama. Naravno da sve to zajedno onesposobljava domaću privredu i pravi od nje rizičnog dužnika. Sve to vodi do potpunog uništenja srpske privrede. To je u teoriji bankarstva najperfidniji model, jer se na sofisticiran način, preko poslovnog bankarstva, a zbog regulative centralne banke, uništava celokupna privreda.
Zatvaranje domaćih, a sada i stranih banaka koje nisu njemu po volji i njima po volji iz G17 plus, a bez jasnih i preciznih kriterijuma, to potpuno ruši ambijent za investicije. Mnogi se zaklinju u Evropu, u evropske domete, u evropske vrednosti, a ambijent za investicije kao da se namerno i smišljeno ruši, guši i prosto mislim da je to ono što primećuju danas svi građani Srbije. Izvinite, gospodine ministre, ako sam vas prekinuo, nadam se da nisam za dugo.
Diskreciono pravo gospodina Dinkića na poziciji guvernera Narodne banke omogućilo mu je da on procenjuje koje će domaće banke poslovati, a koje ne, i da ne važi isti kriterijum za sve. Zatvaranje nekoliko domaćih banaka, bez razumevanja i jasnih kriterijuma za sve, dovelo je do gubitka poverenja u domaći bankarski sektor, što je rezultiralo potpunim okretanjem klijenata prema inostranim bankama zbog straha da bi jednog dana neke njihove banke preko noći mogle biti zatvorene.
Dinkić se, posredstvom gospodina Jelašića, nije zaustavio samo na domaćim bankama, već je to iskustvo proširio na neke strane banke koje nisu imale zeleno svetlo od strane gospodina Dinkića da postanu vlasnici pojedinih banaka u našoj zemlji. Sveži su primeri da se ozbiljan inostrani kapital nađe pred dilemom šta dalje činiti, u uslovima kada bez ikakvih prethodnih najava dođe do zatvaranja banke u koju su oni investirali. To potpuno onesposobljava ozbiljne nove investitore da razmišljaju o nekim investicijama u srpsku privredu.
Za investitore najvažniji kriterijum, kriterijum stabilnosti, potpuno je nemoguće postići u uslovima kada jedan čovek procenjuje šta je to dobar, a šta loš kapital. Istovremeno, nemanje postupnosti u svim tim akcijama dovodi strane investitore u poziciju da se uzdržavaju od bilo kakvih ozbiljnih investicija u Srbiji.
Prosto rečeno, on je čovek koji prihvata samo investitore koji imaju konkretne propusnice za srpsku privredu, a koje je on izdao. Znate kako se te propusnice dobijaju. Na taj način, zbog nepostojanja kriterijuma, jednostavno ne postoji klima za ozbiljne investitore, jer oni nijednog trenutka ne mogu da predvide kada će im neko iz G17 plus, samo iz njima znanih razloga, otkazati gostoprimstvo.
Nerešavanje afere Kipar, podnošenje izveštaja o tome kako i na koji način su nestale milijarde dolara na Kipru, takođe predstavlja ozbiljan problem, ne samo za celokupan bankarski sistem, već za celokupnu privredu Srbije, za društvo u Srbiji i za one koji su garantovali, pa pronašli ogromni novac, više od četiri milijarde dolara na Kipru, sakrivenih para građana Srbije.
A zatim je taj novac na volšeban način nestao, a znate da je novcu uvek u trag moguće ući i da ne može da se sakrije. Ali, izgleda da ga više nije bilo zato što je bila u pitanju demokratska pljačka Srbije, kao što ćete čuti i videti, ali o tome ću posebno govoriti u drugom delu svog izlaganja.
Domaći bankari ne znaju nijednog dana u zemlji Srbiji šta G17 plus može da im priredi, ali to više ne znaju ni strani bankari, ni strani investitori, ni ljudi koji bi želeli na bilo koji način da posluju sa ovom zemljom.
Mi u poslaničkoj grupi SRS smatramo da ne samo to što imamo rekordan spoljnotrgovinski deficit od 7,4 milijarde dolara, ne samo što, kako kaže MMF, to predstavlja zapanjujućih 45 posto bruto domaćih prihoda, a deficit tekućeg plaćanja iznad 13 posto bruto domaćih proizvoda koji se spominju u izveštaju, jer samo u decembru prošle godine na to smo imali dodatne probleme, ne samo zbog tih razloga, već zbog onoga što je urađeno budućnosti Srbije, budućnosti bankarskog sektora, ne možemo da prihvatimo ni ovaj predlog zakona, ali ni sam način vođenja politike od strane Vlade Republike Srbije i G17 plus.
Agencija za osiguranje depozita, sanaciju, stečaj i likvidaciju banaka, čiji je direktor bila, govorim o tom trenutku, Džinić Vesna, predsednik Upravnog odbora Labus Miroljub, a članovi Mlađan Dinkić i još neki stručnjaci i eksperti, govorim o vremenu kada je došlo do urušavanja kompletnog bankarskog sistema, kako neki kažu - čuvala koza kupus, tada su prvo ugašene četiri velike državne banke, ali da vidimo kako i na koji način.
Posledice po našu zemlju su teško predvidive i teško procenjive. Ostalo je bez posla oko 10.000 radnika, kod Beobanke oko 3.800 radnika, kod Investbanke oko 2.700 radnika, kod Jugobanke oko 1.900 radnika, Beogradske banke 620 radnika, JIK i Slavija banke oko 480 radnika.
Ako od ovih banaka izdvojimo samo Jugobanku Beograd, videćemo da je ova agencija za izradu njenog bilansa pripisala i stavila na teret, kako bi je lakše sahranila, kako bi je brže uništila, dugovanja sledećih banaka: Komercijalne banke, Kontinental banke, Jugobanke Podgorica, Jugobanke Kosovska Mitrovica, Jugobanke Bor, Jugobanke Kruševac, Jugobanke Kragujevac, Jugobanke Beograd i još nekih.
Mnoge od nabrojanih banaka i posle toga su nastavile rad, samo su menjale naziv. U ukupan dug Jugobanke Beograd po kreditnim obavezama ušao je i dug navedenih banaka, koji je iznosio oko 900 miliona nemačkih maraka, svojevremeno, i prikazali su ga kao isključivo dug Jugobanke Beograd, kako bi je lakše i što brže gurnuli u likvidaciju. To je najlakši način. Imaš problem - moraš da ga rešiš. Kad nemaš problem, likvidiraš ga i više muka nemaš. Tako su u našoj zemlji problemi rešavani.
Pri tom, ovaj veliki dug prema inostranstvu nije umanjen ni za cent. Ako se zna da je naša delegacija, na čelu sa Miroljubom Labusom, od Londonskog i Pariskog kluba izborila veliki otpis naših dugova, postavlja se pitanje - ko su dužnici tolikih milijardi dolara prema inostranstvu i kojoj su od likvidiranih banaka umanjili ukupan dug, ako je tačno da su nam ovi klubovi tolike milijarde dolara oprostili.
Ili je to država unapred preuzela na sebe, a onda će sada država ovim zakonom da preuzme kompletan akcijski kapital i akcijske fondove pojedinih preduzeća, da li RTB Bor ili nekih drugih. Kada kažem država, ne mislim država, jer je reč o Agenciji koju ponovo kontroliše partija G17 plus, te će sva značajna preduzeća u državi Srbiji, na posredan način, da postanu njihovo vlasništvo.
Kakva je sudbina i šta će se dogoditi sa stotinama hiljada kvadratnih metara najekskluzivnijeg poalovnog prostora širom Srbije koji su bili u vlasništvu likvidiranih banaka. Ni danas se ne zna, samo se zna da ogromnim prostorom, po nepoznatom pravnom osnovu, po nepoznatom i nejasnom pravnom propisu, raspolaže Nacionalna štedionica, a sad čujem da će joj to preći u vlasništvo po neverovatno niskim cenama i na neverovatan način.
Šta je sa opremom ovih banaka? Šta je sa voznim parkom, hiljadama telefona, letovalištima i ostalom imovinom, koja se stvarala tokom nekoliko desetina godina pre toga?
Prema odredbi člana 12b Zakona o sanaciji, stečaju i likvidaciji banaka, Agencija je trebalo da donese novu odluku o sanaciji, ako ni posle isteka jedne godine od dana donošenja odluke o sanaciji banka u sanaciji ne uskladi svoj novčani deo akcionarskog kapitala i relevantne pokazatelje poslovanja sa odredbama saveznog zakona kojim se uređuje bankarsko poslovanje.
Ova odredba zakona nije poštovana, jer je bankama ostavljan rok od samo oko šest meseci, umesto godinu dana, od jula do decembra 2001. godine.
Postupak likvidacije je počeo od januara 2002. godine, što je očigledno nekome odgovaralo, tim pre što im nije bio interes da te banke vrate u život.
Posle ću pokazati kopiju dokumenata izvesnog gospodina Džordža Mulineksa, koji je izdavao naloge kako i na koji način da se postupa sa tim bankama, kako i na koji način, u čije ime i za čiji račun te banke treba da budu uništene i razorene.
Treba konstatovati i to da je Jugobanka Beograd, kao centrala za sve navedene banke, bila prvi dužnik prema inostranstvu i njene obaveze prema ino-partnerima pokrivene su sa 100% potraživanja u zemlji, upravo od banaka koje su u tom trenutku najvećim delom ostale netaknute.
Ići tako daleko, pa zanemariti dužnike i osloboditi ih obaveza prema bivšoj centralni, konstatovati da Jugobanka ima ino-dug koji ne može da servisira i u ovom slučaju predstavlja apsurd, kao i u slučaju drugih banaka.
Kao što vidimo, danas gospodin Dinkić i te kako brine o potraživanjima banaka u stečaju i traži ono što im pripada, a nije bilo vremena da se tada sačeka, da se ide u sanaciju, u ozdravljenje banaka, da one namire ta potraživanja kako je moguće, i da spasemo ono što je naše, što su građani decenijama stvarali.
Ovakav primer zanemarivanja bilansne ravnoteže, u ovom slučaju Jugobanke Beograd, nije zabeležen do sada u bankarstvu. Po svim kriterijumima, aktiva Jugobanke sa 31.12.2001. godine bila je veća od ukupne pasive, pa se pre moglo govoriti o suficitu, što su ino-partneri znali, prihvatajući neopozivo njene garancije, verovali ili ne, kao prvoklasne.
Ako su Dinkić i njegove pristalice hteli da žrtvuju samo banku koja je istureni dužnik prema inostranstvu i tako izigraju poverioce, onda im se ta namera očigledno nije ostvarila, jer i danas država Srbija i građani Srbije izmiruju ino-dug.
Taj dug je sve veći, bez obzira na priče o otpustu dugova Londonskog i Pariskog kluba, i pitanje je ko će u budućnosti i na koji način moći da vrati sve ono što smo se zadužili, ne samo u njegovom periodu, već i ranije, čak i u komunističko vreme.
Takođe, slična igra odvijala se oko likvidacije preostale tri najveće banke - Beogradske banke, Beobanke i Investbanke Beograd. Beogradska banka a.d. Beograd je bila u identičnoj situaciji kao Jugobanka, jer je bankama ćerkama izdavala garancije prema ino-poveriocima i bila prvi dužnik, ali u zemlji od povezanih banaka dobijala garancije pod istim uslovima kako je ona davala inostranstvu.
Tako je bilansna ravnoteža Beogradske banke, kad su bila u pitanju ino-zaduženja, bila potpuno pokrivena garancijom u zemlji.
Ako se pogledaju ostali elementi u bilansu Beogradske banke, može se čak i laički utvrditi da je i Beogradska banka imala znatno veću aktivu od pasive i sa 31.12.2001. godine iskazala je pozitivan rezultat.
Ako se sećate, tu je bilo pokušaja nasilnog upadanja, neki banditi su sa crnim čarapama na glavama upali u banku, pokušali da je zauzmu, pokušali da preuzmu svu dokumentaciju, sve papire, da oni rade šta im je volja. Međutim, našao se neko ko ih je izbacio napolje.
Našli su se neki koji su se suprotstavili petooktobarskom maniru, isterali ih napolje. To im je bio smrtni greh. Pošto su ih isterali napolje, više nisu smeli da postoje, više nisu smeli da posluju na bankarskom i finansijskom tržištu Srbije i zato su morali na ovakav brutalan način da budu ugašeni.
Investbanka a.d. Beograd je u toku sanacije i ranije imala apsolutno izjednačenu aktivu sa pasivom i njen ino-dug u suštini 80% se odnosio na "Sartid" Smederevo, EPS, JAT Beograd i železnicu. Samo 20% predstavljaju obaveze ostalih komitenata. Upravo ovi giganti, koji imaju ogroman strateški značaj za celu zemlju i za sve građane, poslužili su gospodinu Dinkiću i drugima da se poigraju sa dužnicima prema inostranstvu, Investbanci, dobrim delom i Beogradskoj banci, pa im je na pamet palo da eliminišu dužnike prema spoljnom svetu i ošišaju, kako to kažu, spoljne poverioce. Na kraju, ošišani su samo građani Srbije, naše banke i ljudi koji su bili zaposleni u tim poslovnim bankama.
Zanimljivo je istaći da je Ivestbanka u toku 2001. godine nastojala da reši u svoju korist neke sudske sporove u zemlji i tako postane likvidna, i da uspešno odgovori svim svojim obavezama u zemlji i inostranstvu. Nijedan spor nije okončan, sve se usporavalo, namerno, po političkoj liniji je nalagano sudijama da ni slučajno ne učestvuju u završavanju tih sporova, da oni ne bi mogli da naplate neka od svojih potraživanja i da bi se sa likvidacijom završile brže-bolje.
Ova opstrukcija postepeno je vladajućoj oligarhiji stvarala utisak da Investbanka nije u stanju da likvidno posluje, pa se desilo da se likvidacijom amnestiraju veliki giganti i pokaže se narodu kako nova vlast štiti privredu od likvidacija i kako njima pomaže. Kako im pomaže i kako radi, mislim da se i noćas pokazalo kada je policija upala i rasterala štrajkače, rasterala ljude koji samo traže da imaju svoju platu. A neki koji neće da im daju platu, neće da im je daju zato što hoće po svaku cenu da snize vrednost jednog od najmoćnijih i najvažnijih preduzeća u našoj zemlji, kako bi mogli brže-bolje da ga otkupe za sebe i svoje prijatelje.
Žrtvovana je banka sa 140 godina tradicije. To je bila poslastica režima, poslastica onih koji su se hvalili svojim legalitetom, velikim promenama koje donose u zemlju, tobožnjim boljitkom za građane Srbije.
Kada je u pitanju "Investbanka", ne postoji nijedan relevantan kriterijum, ni po domaćim ni po međunarodnim pokazateljima, koji bi vodio banku u likvidaciju.
Cilj Agencije, gospodina Dinkića, svih drugih, bio je kategorisati najveće dužnike banke u grupu najrizičnijih i time iskazati 160 milijardi dinara potencijalnog gubitka u "Investbanci" kao da ne postoje dužnici i time postepeno ići u likvidaciju i otpuštanje zaposlenih.
Dužnici su, naravno, jedva čekali ovakav obrt, pa se maltene osećaju kao da im je neko otpisao sve obaveze. Nije im otpisao obaveze, jer na ovaj način, ovim današnjim zakonom, koji usvajamo, oni postaju samo delimično vlasnici, a većinski vlasnici će da postanu ljudi iz G-17 plus, koji će preko Agencije da zagospodare Akcijskim fondom i akcijama preduzeća.
Pregovori oko delimičnog otpisa ino-dugova tekli su i nastavljali se sa velikom pompom. Građanima je predstavljano kao nešto što će im doneti mnogo dobra, kao nešto što će im umnogome olakšati život. Jedino se nije brinulo o našim bankama. Nije se brinulo o srpskoj privredi.
Može se samo pretpostaviti, kada dođe do konačnog reprograma svih dugova, sa pripisima makar redovnih kamata, i dospećem plaćanja, kao i servisiranja obaveza, kada banaka dužnika više nema, kada se privreda, koja je dužnik u 90% slučajeva, ne oseća dužnikom, jer su na ovakav način bili amnestirani, a sada se traži, pre svega, vlasničke strukture na čudan način, a ne samo privatizacija, kako je to ministar danas naglasio, onda će teret, razume se, pasti na državu, koja ni po kojim kriterijumima to neće moći da podnese ili će podnositi veoma teško, jer i do sada deo ovih, koji su na taj način bili amnestirani u prethodne tri godine, promenili su i imena i vlasnike. Neke od tih firmi više ne postoje.
Postavlja se pitanje ko će toliki dug vraćati poveriocima u inostranstvu. Sasvim je sigurno da će to na posredan način predstavljati neke nove Jezde i Dafine i da podsetim one koji su za to optuživali i nekog u SRS, oni su stvarani uz podršku koalicionih partnera G-17 plus, a SRS i niko od nas nikada nikakve veze sa tim nije imao.
Sada sam, kao što sama vam i rekao, doneo da vam pokažem (u rukama drži materijal) interni memorandum za građane Srbije i za narodne poslanike u Narodnoj skupštini Republike Srbije - 12. decembar 2001. godine, za Vesnu Džinić od Džordža Mulineksa, predmet je akcija bankrotstva pet banaka. Sledeće su nekoliko stavki koje moraju da se razmotre što je moguće pre - timovi za pet banaka, a čućete kako su izdavani nalozi za uništavanje srpskih poslovnih banaka.
Preporuka je da imamo timove uprave za bankrotstvo za svaku banku, sastavljene, kao što sledi - vođa tima, advokat, menadžer za zatvaranje i otvaranje bilansa, menadžer za obaveze, menadžer za imovinu i menadžer za zgrade.
Slušajte sada, molim vas - direktor banke "Jugobanka Bor" je pristao da ostane, ako i kada banka bude u bankrotstvu. Ako on ima kvalifikovane ljude među svojim radnicima, oni treba da budu odabrani. Ako banka nema kvalifikovane ljude, onda treba da mu obezbedimo ljude od radnika odavde iz Agencije.
Pod dva - Zoran u "Jugobanci" je naveo da nije zainteresovan da ostane kao likvidacioni upravnik. Treba da naimenujemo nekoga na to mesto. Možda Zoran može da preporuči nekog iz banke.
Pri tome ću zamoliti Zorana da preporuči druge ljude iz banke da pomognu likvidacionom upravniku.
Pod tri - verujem da ste odabrali novog direktora u "Beobanci" i on je izjavio da je zainteresovan da bude likvidacioni upravnik. Zamolio bih da ga odabere osoblje od trenutno zaposlenih u banci.
Pod četiri - razumeo sam da ne mislite da sadašnji direktor "Investbanke" ima sposobnosti da bude likvidacioni upravni. Ako je to tačno, onda treba da odaberemo osobu i da joj pomognemo da odabere tim koji će mu i koji će joj pomoći.
Pod pet - mislim da imate poverenja u novu osobu u "Beogradskoj banci". Treba da potvrdimo da je on zainteresovan da bude likvidacioni upravnik, a pod pretpostavkom da je on zainteresovan treba da odabere tim koji će mu pomoći od trenutno zaposlenih u banci.
Upravnici i njihovo osoblje treba da budu obučeni, uključujući šest ili sedam ljudi koje bismo zaposlili od intervjua koje smo Olivera i ja sproveli ove nedelje. Bil Tomas odlazi iz Beograda 14.12, a Dejvid Parker 22.12. Tomas se ne vraća do 4.1, međutim, David se vraća 28.12. Ako je to moguće, bilo bi dobro da iskoristi i četvrtak i petak ove nedelje da obave obuku osoblja ovih pet banaka dok je Bil Tomas ovde. Ako to nije moguće, onda će David sprovesti obuku sledeće nedelje i tokom kraja ove nedelje.
Ovde sada imamo, dakle, različite nevladine organizacije koje su formirane povodom uništenja pet najvećih državnih banaka, a koje su i Ustavnom sudu podnosili svoje predstavke, svoje žalbe.
Koliko smo upoznati, Ustavni sud na to nije odgovarao, zato što je Ustavni sud jedna obična politička institucija, nažalost, danas u Srbiji. Njom rukovodi član G-17 plus Slobodan Vučetić, čovek koga pravo nikada nije interesovalo.
Oduvek ga je zanimala samo politika i kako i na koji način će što pre i što bolje svoju političku kožu da proda nekome, ne bi li dobio što značajnije mesto, sa što većom platom i što većim primanjima, a nikada ga norma, nikada ga legalizam suštinski i zaista nije ni zanimao.
Sada ćemo još nekoliko podataka reći o pojedinim bankama. Ovo je tek pola sata kako govorim. Planiram da cela dva sata iskoristim, ako nemate ništa protiv. Pa, pošto vidim.... (ministar napušta salu) Molio bih da mi zaustavite vreme. Prvo, voleo bih da neko predsedava sednicom Skupštine, a žao mi je što je gospodin ministar napustio salu. Bio sam veoma kulturan i civilizovan sve vreme dok sam govorio sa ove govornice. Ni jednu uvredljivu reč nisam izgovorio i molio bih vas samo da mi omogućite ili da neko predsedava Skupštinom, ako već nema....
Molio bih vas (obraća se sekretaru Skupštine) da mi onda zaustavite vreme. Sići ću sa govornice i sačekaću predsednika da se vrati, ili nekoga koga on ovlasti da vodi sednicu.
Molim da mi zaustavite vreme (glasovi - evo došao je predsednik).

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Izvolite, nastavite.

Aleksandar Vučić

Srpska radikalna stranka
Gospodine predsedniče, da vas obavestim, govorio sam oko 30 minuta, pa vas molim da mi oduzmete ovo vreme. Hvala vam na razumevanju. Izvinite ako sam vas prekinuo u nečemu važnom.
Dame i gospodo narodni poslanici, pošto se ovde mnogo puta govorilo kako izmišljamo, kako ne govorimo istinu, kako baratamo nekim polučinjenicama ili falsifikatima, doneo sam ovde krivičnu prijavu Prvom opštinskom javnom tužilaštvu, ulica Slobodana Penezića Krcuna br. 17a. Kao što vidite, dokument je kopija originala.
Potpisan je Dušan Jukić iz Beograda, sa stanom u Ulici Radničkoj 24, a podneo je krivičnu prijavu protiv okrivljenog Mlađana Dinkića, potpredsednika G17 plus i izvesnog Slavka Vukajlova iz Beograda, i protiv petorice okrivljenih lica muškog pola, čiji identitet treba utvrditi u postupku po ovoj krivičnoj prijavi.
Naime, krivična dela obuhvaćena ovom krivičnom prijavom okrivljeni su učinili 6. oktobra 2000. godine. Potpuni opis i pravna kvalifikacija krivičnih dela koja su okrivljeni učinili moći će da se preciziraju kada budu utvrđene sve bitne činjenice. Za sada, podnosilac ove krivične prijave daje opis i pravnu kvalifikaciju krivičnih dela koja su okrivljeni učinili 6. oktobra 2000. godine, na bazi činjenica koje su mu poznate.
Gospodine Albijaniću, molim vas da mi ne dobacujete, jer vrlo civilizovano i na najlepši mogući način objašnjavam šta ste sve radili i činili. To što ministra Dinkića nema i što ne želi da čuje, čini mi se da to mnogo više govori o gospodinu Dinkiću i o samoj Vladi, jer očigledno je da nemaju strpljenja da slušaju obrazloženu i civilizovanu kritiku, bez i jedne jedine uvrede. Očigledno je da ih činjenice najviše bole.
Molim vas za malo pažnje, jer čitam nešto što je veoma važno. Dakle, kaže se, ići ću na opis krivičnog dela: "Na dan 6. oktobra 2000. godine, svi okrivljeni, naoružani heklerima, osim Mlađana Dinkića, koji nije imao vidno oružje, zapretili su Svetozaru Laziću, koordinatoru obezbeđenja u NBJ, i još dvojici radnika obezbeđenja u toj banci da će protiv njih upotrebiti oružje - heklere, ako im ne dozvole da uđu u poslovnu zgradu te banke u Bulevaru kralja Aleksandra broj 15 u Beogradu, mada za takav ulazak nisu imali ovlašćenje, jer nisu bili radnici ni funkcioneri banke, pa su radnici obezbeđenja banke takvim pretnjama bili prinuđeni da trpe neovlašćeni ulazak okrivljenih u navedenu poslovnu zgradu.
Dakle, ozbiljnom pretnjom - ubistvom i telesnim povredama, prinudili su druga lica da nešto trpe, čime su učinili krivično delo prinude iz člana 62. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srbije. Pri oceni ozbiljnosti pretnje, treba imati u vidu da su okrivljeni bili brojniji od radnika obezbeđenja banke, 7:3 u korist okrivljenih, i da su okrivljeni bili naoružani heklerima, a radnici obezbeđenja banke revolverima.
Na dan 6. oktobra 2000. godine, okrivljeni Mlađan Dinkić, kao kolovođa i ostali okrivljeni, kao učesnici, aktivno su učestvovali u skupini od sedam ljudi koja je zajednički delovala tako što su naoružani heklerima, preteći radnicima obezbeđenja upotrebom oružja, nasilno i neovlašćeno ušli u poslovnu zgradu NBJ u Kralja Aleksandra broj 15 u Beogradu, pa su u kabinetu generalnog direktora Sektora za devizne poslove i poslove platnog prometa sa inostranstvom, uz pretnje prisutnim radnicima, neovlašćeno oduzeli listing o poslovanju u poslednjih devet meseci i druge spise i isprave NBJ, među kojima ima i spisa i isprava sa oznakom tajnosti.
Dakle, okrivljeni Mlađan Dinkić, kao kolovođa skupine i ostali okrivljeni, kao učesnici skupine, učestvovali su u skupini ljudi koja je zajedničkim delovanjem učinila teško nasilje, čime su učinili krivično delo učestvovanja u skupini koja vrši nasilje iz člana 230. KZ Republike Srbije, i to Mlađan Dinkić iz stava 2, a ostali okrivljeni iz stava 1.
Na dan 6. oktobra, u kabinetu generalnog direktora Sektora za devizne poslove i poslove pravnog prometa sa inostranstvom NBJ, jedan od okrivljenih, čiji je identitet za sada nepoznat, naoružan heklerom, rekao je pomoćniku generalnog direktora navedenog sektora, Dušanu Jukiću, podnosiocu ove krivične prijave (neću sve pročitati zato što je reč o psovkama i brutalnosti ovih najkulturnijih i najcivilizovanijih koji nas vode u Evropu), nemoj da nas ... (sada ide ta zabranjena reč), daj nam podatke, da te ne iznesemo sa nogama napred.
Posle ovakve pretnje su neki od prisutnih radnika, među kojima nije oštećeni Dušan Jukić, pristali da neovlašćenim licima daju službene spise i isprave NBJ. Dakle, ugrozio je sigurnost oštećenog Dušana Jukića ozbiljnom pretnjom da će napasti na život ili telo oštećenog, što je dovelo do teške posledice - izdavanja službene dokumentacije neovlašćenim licima, čime je učinjeno krivično delo ugrožavanja sigurnosti iz člana 67. stav 2. KZ Republike Srbije.
Podnosilac ove krivične prijave predlaže da se, u vezi sa krivičnim delima obuhvaćenim ovom prijavom, kao svedoci saslušaju: Svetozar Lazić, koordinator obezbeđenja u NBS; dva radnika obezbeđenja koja su tu prisustvovala; Dušan Jukić; Predrag Tonković; Darinka Kocić; Trifoni Vesna; Goran Nikolić".
Zanimljivo je kod pomenute gospođe Trifoni, ona je trebalo da svedoči pred Anketnim odborom koji je obrazovala Narodna skupština Republike Srbije, povodom depozita NBS kod "Veksim" banke, odnosno "Evroaksis" banke u Moskvi. Dakle, ta gospođa nam je iznenada poslala dopis od lekara da ne može da se pojavi. Naravno, bila je pod pritiscima i ucenama iz NBS. Ne može da se pojavi zbog toga što joj se suše usta i grlo, pa nije sigurna kako će i na koji način to da funkcioniše pred Anketnim odborom.
Pored ove krivične prijave, u pripremi je i druga krivična prijava većeg broja podnosilaca.
(Predsednik: Molim vas da ne ometate govornika. Gospodine Vučiću, nastavite.)
Gospodine predsedniče, mene niko ne ometa, sem vas. Molim vas da to ne činite ubuduće.
Dakle, pored ove krivične prijave, u pripremi je i druga krivična prijava veće grupe podnosilaca o zloupotrebama službenog položaja okrivljenog Mlađana Dinkića, kao guvernera NBJ, prilikom premeštaja i otpuštanja radnika u NBJ.
Sada ću vam navesti nekoliko primera, kako se sa nekim posluje sa brigom roditelja, a prema nekima sa najvećom mogućom nebrigom i direktno u suprotnosti sa načelima bona fide, prema kojima bi državni funkcioneri mogli da se ponašaju.
Naime, ova veoma obimna dokumentacija jeste dokumentacija samo o "Vojvođanskoj banci", koja je iz nekoliko razloga prirasla za srce partiji G17 plus. Zašto? Zato što ta partija hoće da preuzme kompletnu vojvođansku privredu preko mađarske banke OTP, gde je zaposlen brat Radovana Jelašića, koja hoće da otkupi "Vojvođansku banku". O čemu je ovde reč.
Nadam se da dok govorim, pošto imam mnogo materijala, gospodine predsedniče, da ćete obavestiti i mene i Narodnu skupštinu zašto je gospodin ministar napustio sednicu.
Ne znam koja on to danas ima pametnija posla nego da predstavlja i zastupa svoj zakon pred narodnim poslanicima u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Dakle, u "Vojvođanskoj banci" je došlo do čišćenja sumnjivih plasmana i otpisa i prikrivanja svega što je banci nestalo. Umanjena je vrednost njenog kapitala za 98% u jednom danu. Time su uništeni bilansi svih preduzeća - vlasnika akcija "Vojvođanske banke" sa 100 na dva dinara. Recimo, "Parmalat" u Italiji je to doživeo sa 70%. Kao što znate, to je bila i evropska afera, drmala se cela država i vlada, pohapšeno je desetine ljudi. U našoj državi ništa od svega i gotovo da ništa nikoga ne interesuje.
Privatizacija "Vojvođanske banke" se radi planski, etapno, već nekoliko godina i polako. Prvo se umanji kapital. To je urađeno godinu dana pre konverzije beznačajnih dugova "Vojvođanske banke" Međunarodnoj finansijskoj korporaciji iz 1989. godine, pa se čeka da ta stvar na određeni način legne. Drugo, Međunarodna finansijska korporacija će, po planu, ove godine do kraja marta postati suvlasnik "Vojvođanske banke". Otpis je 75% od 106 miliona dolara prema 98% koje je "Vojvođanska banka" otpisala svojim akcionarima i time umanjila kapital na dva posto od ukupne vrednosti.
Matematički se potraživanje MMF-a uvećalo 12,5 puta. Protokol je potpisan u oktobru 2004. godine. Gospodin Dinkić ga i dalje drži kod sebe, nije ga pokazao ni Vladi, ni Skupštini, ni javnosti. Očigledno je da se čeka pogodan trenutak da bi ta priča bila progutana i da bi prošla bez ikakvih posledica.
Treći finalni udarac je druga polovina godine i tenderska prodaja Vojvođanske banke. Naravno, tender će biti tajni, a banku će kupiti mađarska banka OTP. Jedan je vlasnik, i to fizičko lice, a direktor te banke je guvernerov rođeni brat. Plan je preuzeti Vojvođansku banku, OTP zajedno sa Međunarodnom finansijskom korporacijom u odnosu 80%:20%, a time i celu vojvođansku privredu. Banka ima i hipoteke i potraživanja nad celom vojvođanskom privredom.
Gospodin Dinkić nije hteo da otpiše ni dinar privredi koja je dobila otpis posle embarga, rata i bombardovanja, već je sve otpise prigrabio zakon koji je progurao u Saveznoj skupštini, potpuno protivzakonito za državu, tačnije za svoju finansijsko-ekspertsku organizaciju. Danas, prihvatanjem ovog zakonskog predloga koji je na dnevnom redu, u stvari bi se samo ta moćna finansijska oligarhija iz G17 plus dodatno obogatila, a država bi bila i dalje poslednja rupa na svirali. Evo kako to ide. U listu "Danas" od srede 13. juna 2001. godine, taman da vidite kako postoje različiti aršini, različiti odnosi, gospodin Dinkić je rekao da iako Narodna banka Jugoslavije nije primila završni račun Vojvođanske banke, guverner Mlađan Dinkić demantovao je napise da joj preti gašenje, zato što je želeo za sebe.
Kaže - Vojvođanska banka je najbolja i jedina koja će opstati bez državne pomoći, zato što će ta banka uskoro sklopiti poslovni aranžman sa Međunarodnom finansijskom korporacijom i steći još bolju podlogu za uspešan rad.
Dalje imate i šta su sami predstavnici Otpora u Vojvodini o tome govorili, kako je svojevremeno čak i Branimir Nikolić, znate ga, jedan od čelnika Otpora, optuživao kako čelnike banke koji su učestvovali u kriminalu i malverzacijama direktno brane gospodin Dinkić i Đinđić. Možete videti ceo naslov.
Onda zanimljivo, iz još jedne od po vama uglednih novina, čitam samo delić teksta u kojem se kaže - Dinkić oprostio Vojvođanskoj banci falsifikovanje završnog računa za 2000. godinu u visini od 93 miliona maraka.
Na to pitanje imamo i odgovor gospodina Dinkića. Gospodin Dinkić kaže - to je bio period (oni koji su nestrpljivi, neka izađu, još ću sat i po da govorim, ako izdržim) kada su zaista sve banke lažirale bilanse.
Kontrola koju sprovodi NBJ konstatuje stanje po bilansu neke banke, zatim na osnovu potencijalnih gubitaka dolazi do pravog bilansa. Potpuno neverovatno, ali vidite, bilo je i ostalo je moguće. Pokazuje se kako, ko i na koji način je sve bio zainteresovan i ostao zainteresovan za Vojvođansku banku, a sve se znalo da je jedna jedina veza, a to je G17 plus i eksperti koji se nalaze na njenom čelu.
Interesantan je slučaj i sa prodajom prve preduzetničke banke, jer je tada bila uvežbavana tehnologija prodaje banaka. Naime, Radovan Jelašić, kao viceguverner za kontrolu, pošalje kontrolu koja manipulisanjem klasifikacija kredita umanji kapital banke i zatim ih prisili, pod trenutnom pretnjom uzimanja dozvole, da odmah prodaju još nezavršenu zgradu u centru grada od 2.500 m2 HVB banci po knjigovodstvenoj vrednosti, tj. mislim da svi znate, za veoma smešnu sumu novca. Zgrada je u centru, uz Knez Mihailovu, i prodata je četiri puta ispod realne tržišne cene. Jelašić nešto kasnije od iste banke dobija mesto generalnog direktora HVB banke.
Osnovni je red da građani Srbije znaju da takve stvari ne mogu da postoje ni po pozitivnim zakonima i da se ne mogu opravdati. Taman kada sam pomislio da će sve drugo biti u redu dolazi sledeći udar.
Novom kontrolom Narodne banke Srbije, pod rukovodstvom opet Jelašića i Dinkića, Prvoj preduzetničkoj banci je svaki plasman, pa verovali ili ne čak i EPS-u, kojim kao što vidite i dan-danas haraju Vuk Hamović i Vojin Lazarević, haraju zato što ste vi ušli u kombinaciju sa njima, taj plasman EPS-u, kao i drugim javnim preduzećima, kategorisan je kao rizičan i za te iznose ponovo umanjen kapital na tri miliona maraka, daleko ispod cenzusa za banke, od tada sedam miliona maraka.
Prva preduzetnička banka je ponovo naterana da se spasava uz preporuku Narodne banke Srbije, većinski mora da se dokapitalizuje. Sa kim? Naravno, NBS ih savetuje sa LHB, LHB je slovenačko-austrijska anonimna banka, koja služi za pranje novca, kao i ove njihove banke po Austriji i Sloveniji, preko kojih su prali novac. To je jedna mašina za veš čitava, od Evroaksis banke i pojedinih slovenačkih, austrijskih banaka, do Nacionalne štedionice ovde u Srbiji, što je organizovao vrh prethodnog i vrh sadašnjeg režima.
Dakle, rekao sam da je to bila LHB slovenačko-austrijska banka, koja transfer od 10 miliona maraka dokapitalizacije vrši preko svoje tri osnivačke firme, tako što su sredstva premeštena sa jednog računa LHB banke u Frankfurtu na drugi novootvoreni Prve preduzetničke banke u istoj banci u Frankfurtu. Novac nikada nije ni ušao u zemlju, a celo rukovodstvo PP banke je smenjeno kao nezgodni i neugodni svedoci.
Svi krediti koje je NBS proglasila nenaplativim su u celom iznosu posle toga naplaćeni, rizika nije bilo, već je od strane kontrole NBS sve izmišljeno, a za nove vlasnike to je bio čist profit, kupili su banku bez dinara, kupili su banku i stekli ogroman profit bez i jednog uloženog evra.
Mi ovde imamo primer uništenja Kreditno-eksportne banke AD Beograd. Nadam se da ona nije uništena iz nekih političkih ili nacionalnih razloga, a videćete da ekonomskih razloga, poslovno-bankarskih razloga za to nije bilo. Čovek nam je doneo sav materijal, doneo nam je čak i materijal revizorske kuće "Auditor", koja je sve analizirala i donela sve podatke i sve papire iz svih kontrola koji su sprovođeni kako, zašto i na koji način je ta banka uništena.
Naime, Kreditno-eksportna banka AD Beograd angažovala je Ernst i Jang da izvrši pregled kreditnog portfolija – Ernst i Jang, kao što znate, jedna je od najpoznatijih svetskih firmi, ne treba posebno da vam objašnjavam, sa mnogo većim kredibilitetom i legitimitetom svuda u svetu od "Diloj Tuša" i od mnogo drugih, čak od te četiri najveće Ernst i Jang je najpoznatija – odnosno plasmana banke, novčanih sredstava i kapitala, sa stanjem na dan 30.9.2004. i sa stanjem na dan 31.12.2004. godine i da proveri da li je banka izvršili klasifikaciju potraživanja dužnika u skladu sa odlukom o kriterijumima za klasifikaciju bilansne aktive i vanbilansnih stavki prema stepenu naplativosti u visini posebne rezerve banaka i drugih finansijskih organizacija.
Dakle, ugovoreni postupci su izvedeni samo da bi pomogli u oceni valjanosti stanja na računima kreditnog portfolija novčanih sredstava kapitala i ti postupci su u potpunosti i na perfektan način sprovedeni do kraja.
Oni su utvrdili, dakle, izvršenjem uvida u dokumentaciju, vezano za trgovinu akcijama banke na beogradskoj berzi, koja je izvršena 29.9.2004. godine; pribavljena su i mišljenja Advokatske kancelarije vezana za analizu dokumentacije.
Izvršen uvid u knjigovodstvenu i drugu dokumentaciju vezano za stanje kapitala banke vezano za isti dan, izvršen uvid u stanje gotovine iskazan u poslovnim knjigama, obračunati pokazatelji poslovanja u skladu sa članom tim i tim. Dobili su i preverili klasifikaciju potraživanja 50 najvećih dužnika banke.
Dakle, sve što je bilo potrebno oni su na najbolji mogući način uradili. Pokazalo se da imaju neuporedivo bolju i veću aktivu nego pasivu. Pokazalo se da su im bilansi stanja perfektni. Ali, neko je hteo po svaku cenu da oslobodi još prostora za svoje prijatelje, za svoje biznis-kompanjone.
Vlada Republike Srbije je dobila materijal, odnosno Ministarstvo finansija, u dogovoru sa MMF. I to je zanimljiv podatak, nikada nismo čuli u javnosti, mi smo mislili da su oni sami veliki eksperti, veliki stručnjaci, a vidimo da su i ovi učestvovali delimično u svemu što se dešavalo, ne do kraja, jer ovi ljudi nisu učestvovali u svim kombinacijama, razume se, ali su im tačno govorili kako i koje korake po određenim pitanjima da preduzimaju.
Pa se to vidi, kako da se vodi monetarna politika i politika deviznog kursa, inače je klasifikovan materijal kao strogo poverljiv, te ne smem ni da ga obelodanjujem u potpunosti, ali suština je u tome da su direktno primani nalozi kako i na koji način da se razara bankarski sistem ove zemlje. Potpisnici su prijema materijala Mlađan Dinkić, a zaključka Miroljub Labus, jer se oni ovlašćuju da se takve zločinačke akcije protiv poslovnih banaka u Srbiji sprovedu u delo, bez milosti i do kraja.
Postoje i one banke koje su, rekao bih, na izuzetan način vezane za finansijsku oligarhiju naše zemlje, za G17 plus, i njima očigledno sve cveta u ovoj zemlji, i one napreduju i mogu da rade šta hoće. Takav je slučaj, i mogli smo to da vidimo kroz medije, posebno elektronske, ali i štampane, kako je na velika vrata najavljena prodaja jedne tobože domaće banke, i to je predstavljeno kao veliki investicioni posao za našu zemlju, jer stiglo je negde oko 250, čka i 280 miliona evra, tobože u Srbiju, i od toga će građani Srbije imati veliku korist.
Reč je o kupoprodaji, odnosno prodaji Delta banke italijanskoj Intesi. I kakvo smo tu ponašanje imali.
Naime, posle mnogo dogovora imali smo naslov - uspešna prodaja, najveća prodaja domaće banke, u Srbiju će ući 277 miliona evra. Kada bi to bilo istinito zaista bi bio dobar podatak i bilo bi lepo za građane Srbije.
Deo toga bi bio uložen ponovo u bankarski sistem, time bi se vratio našoj privredi i malim i srednjim preduzećima, time bismo videli, ako ništa, velike dobrobiti od značajnijeg zapošljavanja građana Srbije.
Međutim, šta se dogodilo: 86,36% vlasnik Delta banke nije neka firma iz Beograda, nije neka firma iz Srbije, nije neka naša firma, kako je to predstavljeno. Vlasnik je Hemslejd trejding ltd iz Nikozije, bez ikakvog prometa i imovine. To sam doneo da vi proverite, skinuto je sa sajta bankarski sistem i svi bankarski podaci, da pogledate. Dakle, učešće u upravljačkim akcijama Hemslejd trejding ltd Nikozija 86,36%. Dakle, u ovu zemlju ni jedan jedini dinar, a kamoli 277 miliona evra, nije ušlo niti će ući.
Šta se tu kaže dalje? Kažu kako je to veliki podstrek za domaću privredu. Da li bivši i sadašnji guverner ne znaju, ili je nešto drugo u pitanju, ko je pravi i ko je stvarni vlasnik ove banke u kojem procentu. Znači li to da nikada tu banku nisu kontrolisali, kao ni Nacionalnu štedionicu, znači li to da tu ponovo imamo uplitanje lažnog ili fiktivnog kapitala sa egzotičnih ostrva, gde su završili pojedini računi nekih od ljudi o kojima ovde govorimo, Sejšelskim ostrvima, ne znam kojim, a nije ni naročito važno.
To je povezano sa onim poslom o kojem sam govorio pre neki dan. Doneo sam svu papirologiju, pošto mi neki nisu verovali. Dakle, ta finansijska oligarhija u našoj zemlji na isti način postavlja još jednog moćnika, ali na svakom mestu u ovoj zemlji, gde god ima mnogo novca, postavljaju svoje ljude za čelnike tih kuća, od svih agencija, od svih komisija za hartije od vrednosti, Agencija za sanaciju i stečaj, Agencija za osiguranje depozita, Srbijašume, do Galenike, pa do svakog mogućeg mesta postavljaju se isključivo njihovi ljudi.
A zašto? Da vidite kako je to povezano, uvek se svuda na isti način posluje, uvek i svuda sa istim firmama. Nemojte da mi kažete da je to nemoguće ili da nešto od toga nije u redu. Ovde imam izveštaj, odnosno pismo advokatske kancelarije, jedne ugledne beogradske kancelarije, Upravnom odboru Galenike, gde se postavlja pitanje, naime, reč je o tome da je prihvaćena ponuda od dva miliona evra za određene stvari, umesto ponude od dva miliona i 600 hiljada evra, znači 600 hiljada evra, poštovani narodni poslanici, neko stavlja u svoj džep. Pročitaću vam tačno i daću vam precizne podatke.
Naime - obavešteni smo da na današnjem sastanku upravni odbor vaše kompanije ima nameru da usvoji odluku o prodaji građevinskih objekata u Beogradu, na lokaciji između ulica 29. novembra i Đure Đakovića, "Prolek". Prometna nepokretnost bi bila prodata kompaniji Delta za iznos od 150 miliona dinara.
U svojstvu opunomoćenika kompanije Delparser, koja je učestvovala na prethodnom izboru za najboljeg ponuđača, po objavljenom oglasu od 5.5.2003. godine, skrećemo vam pažnju na sledeće stvari.
Iznos koji je ponuđen i koji bi prema našim informacijama trebalo da bude prihvaćen od strane upravnog odbora na današnjem sastanku je neuporedivo niži od iznos koji je naš klijent ponudio na prethodnom tenderu. Naime, naš klijent je ponudio cenu od dva miliona i 600 hiljada evra, dok je ova firma ponudila dva miliona evra.
Upravni odbor vaše kompanije, svojom odlukom od 26.12.2003. godine, doneo je odluku da neće izvršiti izbor najboljeg ponuđača zbog ponuđenih neadekvatnih cena koje su znatno niže od precenjene. Kako je moguće da je pre šest meseci dva miliona i 600 hiljada evra bila neadekvatna cena i niža od procenjene, a sada i cena od dva miliona evra odgovarajuća i prihvatljiva.
Upravni odbor je više puta raspisivao i poništavao tendere za prodaju navedene nepokretnosti. Na svakom od tih tendera učestvovala je ista firma i nikada nije mogla da pobedi na tenderu. I, kako je na kraju završeno, ne javni tender, nije cena najvažniji element ugovora, i to je završeno, iza leđa javnosti, iza leđa građana Srbije. Sve ljudi iz G17 plus.
Međutim, ovde sam doneo ugovore Delta rentakar, ugovor o uslugama, neki nadzorni odbor itd. Da vam to pročitam i da vam objasnim, oni su naime, nema ministra, raspisali javni tender za nabavku malolitarskih vozila, 50 plus četiri, dakle, 54 vozila ukupno. Na tenderu su učestvovali oni koji je "trebalo" da dobiju posao, odnosno kada kažem "trebalo", razumeli ste da je pod znacima navoda, siguran sam da su razumeli i građani Srbije, ali njihova ponuda je bila neuporedivo povoljnija od ponude jedne druge firme.
I onda, pošto to na tenderu nije moglo da prođe, jer neki su znali da zbog toga može da im se desi da odu u zatvor, da odu iza rešetaka, nisu hteli na to da pristanu, onda je stiglo solomonsko rešenje, ne pada nam na pamet ni da kupujemo vozila nego ćemo da napravimo ugovor o zakupu vozila. Doneo sam ugovor o zakupu zaključen u Beogradu 28.12.2004. godine.
Ovde se kaže, slušajte molim vas, član 1 - zakupodavac iznajmljuje, a molim da ne dobacujete, potpuno civilizovano, smireno samo obrazlažem ono zbog čega se ne slažemo sa predloženim zakonom, a ako imate nešto, izađite za govornicu, imaćete dovoljno vremena.
Dakle, član 1 - zakupodavac iznajmljuje zakupcu 50 vozila na rok od pet godina, s tim što se ugovori moraju obnavljati na godinu dana, i to u količini i vrsti vozila prema specifikaciji koja sledi:fijat punto 1,2 16v dinamik, 45 komada; fijat diablo, panorama 1,9 dssh, 4 komada; fijat kargo 1 komad.
Nije ovo sve od iznenađenja. Ima član 2. Visina mesečne zakupnine za vozila, koja su predmet zakupa i ovog ugovora, prema važećem cenovniku preduzeća iznosi 12.932 evra, bez PDV. Dodajte na to obavezni PDV i izračunajte to, 250.000 pa puta pet godina, dakle na godišnjem nivou, pa plus PDV, više od 1,5 miliona evra, mnogo veća cena nego za nova vozila, dame i gospodo, mnogo viša cena nego da su nova vozila kupili, ista vozila da su kupili. Ali, ni to nije sve, dame i gospodo, jer zakupac se obavezuje da će zakupodavcu platiti iznos mesečnog najma bez obzira na pređenu kilometražu za iznajmljeno vozilo i ostale troškove koji se zaračunavaju za korišćenje vozila po važećem cenovniku.
Oni su se mimo toga obavezali da se sve popravke obavljaju u servisnim centrima iste firme. Znači, ne mogu da idu kod majstor Žike, nego moraju kod iste firme kod koje su se dogovorili. Ne mogu kod neke druge povoljnije firme. A onda su se dogovorili još nešto, da svi troškovi, troškovi osiguranja i sve što se dogodi sa vozilom, punu štetu plaća sam zakupac. Potpisali su Dragan Uskoković i Dragan Stipčić, tu je pečat firme, a vi građani Srbije gledajte gde odlazi imovina Srbije, kako i na koji način se sve to dešava.
Sada prelazimo na jednu veoma značajnu temu, o kojoj sa posebnom pažnjom želim da govorim. Reč je o tome kako i na koji način je uništavan bankarski sistem u Srbiji, upravo suprotno od onoga o čemu je govorio ministar jutros ovde, dok nije izgubio strpljenje i na nekorektan način napustio skupštinsku salu.
Dakle, čitam sada delove izveštaja Saveta za borbu protiv korupcije, ne mišljenje Aleksandra Vučića, ne samo ono što je govorila SRS, već ono što predstavlja zvanični izveštaj Saveta za borbu protiv korupcije. Slučaj ustupanja poslovnog prostora ZOP onima koji su ga koristili u prethodne tri godine, među kojima je Nacionalna štedionica banka AD dobila najviše kvadrata u centru glavnog grada, a država akcije u vlasništvu, predstavlja presedan i u svakom slučaju dodeljivanje tog prostora ukazuje na korupciju na najvišem nivou. To saopštava Savet za borbu protiv korupcije.
Sa svoje strane Vlada je odgovorila da nema razloga za sumnju, te da će kroz novi prenos akcija u vlasništvu Republike Srbije država ponovo postati najveći pojedinačni vlasnik u Nacionalnoj štedionici. Tako nešto se do dana današnjeg nije dogodilo. Još do danas to nije urađeno, država i dalje nije većinski vlasnik Nacionalne štedionice, nego kumovi mafije. Znate već na koji način, kroz perionicu novca.
Savet za borbu protiv korupcije saopštava i sledeće - ugovor o osnivanju Nacionalne štedionice banke AD potpisali su 25. decembra 2001. godine predstavnici 13 pravnih lica. Osnivačka skupština održana je sutradan, 26. decembra 2001. godine, kada je doneta odluka o izdavanju prve emisije akcija u vrednosti od 364 miliona dinara.
Najveći akcionar postala je Jugoslovenska banka za međunarodnu i ekonomsku saradnju JUMBES, sa 38,46 posto akcija, tri osnivača su stekla po 9,62 posto akcija, Beopetrol, Ju garant banka i "Toza Marković" AD.
Sada nabrajaju još neke druge, koliko je pripalo Eurosalonu, a to je onaj koji je nedavno uhapšen zbog afere oko VIP salona na Aerodromu Beograd, to su oni tepisi od 80.000 dinara, od 60.000 dinara i fikusi od 40.000 dinara, kašičice od 650 dinara i ne znam koliko stotina hiljada dinara umetničke slike.
Za jednu noć su svi pušteni zato što danas opremaju kabinete pojedinim ljudima u Vladi Srbije svojim nameštajem i pojedinim ministarstvima i agencijama. Dame i gospodo, zbog takve korupcije se Srbija danas, nažalost, nalazi u privrednom ropcu.
Skupština banke je na sednici 20. maja 2002. godine donela odluku o izdavanju druge emisije akcija u vrednosti od 180 miliona dinara. Najveći kupci, sa preko 80 posto emitovanih akcija, jesu beogradska preduzeća "Skvadra", "Pima", "Principal eksport-import" i "Dajners klub". Iza prva dva se krije Vojin Lazarević, glavom i bradom.
Oba preduzeća su, naravno, povezana preduzeća i ovo ukazuje Savet za borbu protiv korupcije, ne Aleksandar Vučić. Ova preduzeća su povezana preduzeća, na šta ukazuje više činjenica konstatovanih u izveštaju Uprave za sprečavanje pranja novca.
Povezana lica su kupovinu akcija obavila preko deviznog računa Nacionalne štedionice u "Evro-aksis" banci u Moskvi. Sve je bez suštinskog prebacivanja novca, samo papirima napravljeno na fiktivan način. Na fiktivan način, fiktivnim papirima, preuzima se kompletna privreda države Srbije ili bar njen i te kako značajan deo.
Pošto imam pet nastavaka, moram da vam pročitam najvažnije delove. Dalje se dolazi do nove emisije, do novog izdavanja akcija i ko učestvuje u trećem izdavanju akcija u iznosu od 300 miliona dinara? Do dana zaključenja emisije akcije su kupila samo dva preduzeća, "Mali kolektiv" iz Beograda i "Elim" iz Beča, koji je akcije platio preko "Evro-aksis" banke iz Moskve. Znate ko su vlasnici tih firmi? Ko je vlasnik "Malog kolektiva"? Vuk Hamović.
Dakle, druga emisija akcija Vojin Lazarević, treća Vuk Hamović. Ko postaje na protivzakonit način vlasnik ogromnog dela poslovnog prostora u Beogradu i širom Republike Srbije?
Dalje, ovo je deo iz drugog dela, a kaže se da se bez tendera Nacionalna štedionica servisirala, oko 84 posto stare devizne štednje od ukupno 4,5 milijardi evra, pa gledajte koliko je to i na koji način. Kaže se ovde - neobična uloga "Evroaksis" banke.
Pošto će mi dva sata biti malo, da ne zaboravim nešto da vam kažem. U junu mesecu ove godine guverner Narodne banke Radovan Jelašić, suprotno odluci prethodnog guvernera Kori Udovički, suprotno najavama ministra Dinkića na anketnom odboru u Narodnoj skupštini Republike Srbije, ponovo donosi da se ne povlače depoziti, odnosno devizne rezerve naše zemlje koje se ne drže u prvoklasnoj banci, već u lošoj banci, koja po kriterijumima to ne zaslužuje, i oni i dalje drže 28 miliona dolara para građana Srbije u "Evroaksis" banci, po najnovijoj odluci Radovana Jelašića. Zašto? Zato što su tu njihovi kompanjoni takođe vlasnici. A pogađajte, suvlasnici "Evroaksis" banke u Moskvi su Vuk Hamović i Vojin Lazarević.
Savet za borbu protiv korupcije kaže - neobična uloga "Evroaksis" banke. To je ona banka gde su slali jednog novinara sa RTS, dali su mu 2.000 evra da napravi prilog u kojem će da napadne sve one koji se bore protiv tako veličanstvene banke, tako dobre, i protiv onih koji su za povlačenje sredstava depozita deviznih rezervi iz te banke. Najinteresantniji promet je obavljen 13. septembra 2002. godine. Tada su samo u jednom danu četiri povezana preduzeća primila od preduzeća "Koprom" iz Beča 1,2 miliona evra.
Odmah su zatim prodala ta sredstva Nacionalnoj štedionici, koja je dinarsku protivvrednost uplatila Atlas i Sosijete ženeral banci. Ove dve banke su vratile isti iznos Nacionalnoj štedionici na ime dokapitalizacije u korist pomenutih preduzeća. Konačno, Nacionalna štedionica je uplaćeni iznos prenela na svoj račun u Evroaksis banci.
Ovom složenom operacijom, u kojoj novac nije ni učestvovao već samo papiri, povezana preduzeća su stekla 88,16% druge emisije akcija i time došla do učešća od 37% u kapitalu banke. Nalogodavac inicijalne uplate "Koprom" takođe ima devizni račun u Evroaksis banci, redstva su uplaćena kao avans za izvoz kukuruza, a nigde nikakvog kukuruza nije bilo i ni do kakvog izvoznog posla nije ni došlo.
Dame i gospodo, da ne čitam dalje kako i na koji način su sticane nove privilegije u radu, kako je obavljen sofisticirani kriminal, kako je zloupotrebljavan Zakon o bankama, posebno članovi 8, 9, 10a, 12, 15, 19b itd, jer većinu od tih stvari građani Republike Srbije niti moraju da znaju, ali dobro je da to čuju.
Sada dolazimo do zanimljivih informacija od najbližih saradnika onih koji nisu pristali da se radi na ovako protivustavan i protivzakonit način, kao viceguverner Stojanović, skoro otpušteni; gospodin Jelašić rekao je da je taj viceguverner dao ostavku jer je bio mekan; ovo je citat gospodina Jelašića - u Srbiji se problemi rešavaju samo batinom. To je javno izgovorio Jelašić. Uzgred, rekao je da on tu nije da u NBS igra fudbal lep za oko, već da daje golove.
Šta kaže sam doktor Dušan Stojanović? On kaže da je smatrao da NBS ne sme ni po koju cenu da dozvoli da bude iskorišćena u dnevno-političke svrhe i da nijedan potez NBS ne sme da bude usmeren ka pojedinačnim bankama i drugim učesnicima na finansijskom tržištu.
Međutim, dolaskom novog guvernera, sve jasno u ime poslova, taj se pomenuti princip jednakosti pred supervizijom malo po malo pretvara u novu verziju, koja otprilike glasi - sve banke jednake su pred NB, osim što su neke banke jednakije, parafrazirao je Džordža Orvela. Nisu mogli da se slože oko jednog spornog člana. Nije mi još mnogo ostalo, još oko sat vremena, nemojte da se sekirate, neću dugo.
Dakle, oko jednog spornog člana nisu mogli da se slože, uprkos većem broju održanih sastanaka, sporni član gospodin Stojanović je nameravao da ukine, jer se u tom spornom članu radi o povlašćenom tretmanu pojedinih stranih banaka koji je omogućavao lakši pristup deviznom tržištu u poređenju sa domaćim bankama.
Međutim, tada su usledili pritisci i pokušaji da gospodin Stojanović odustane od te namere. Međutim, sa pritiscima je nastavljeno, nikako nisu prestajali i na kraju je gospodin Stojanović razrešen.
Ne dugo po njegovom razrešenju strana banka, a reč je o HVB banci, verovali ili ne, banka u kojoj je već bio direktor gospodin Jelašić, ona dobija mimo zakona pravo i mogućnost tzv. prečeg obavljanja poslova, kastodi poslova tzv. saldiranja hartija od vrednosti. Ta banka je dobila saglasnost Narodne banke za obavljanje kastodi poslova, iako nije imala nivo kapitala koji se predviđao kao minimalan. Štaviše, zahtev te banke je prvo bio odbijen zato što nije zadovoljavao ni mnoge druge uslove koji su bili eksplicitno navedeni u zahtevima NBS.
Naravno, ono što je posebno zanimljivo, to je što svim tim sednicama, ne slučajno, posebno onim najznačajnijim, prisustvovao je ministar Dinkić.
Da čujete ponovo, da se vratimo na Evroaksis banku. Vrlo je značajno. Kaže se da ne postoji mogućnost da se proceni kako i na koji način se pljačka državna imovina Srbije, a da se u to ne uvuče Evroaksis banka, jer insistirao je gospodin Stojanović na ukidanju privilegovanog položaja, pre svega ovlašćenih menjača u odnosu na poslovne banke, jer oni uzimaju posebnu rentu i to drugačije naplaćuju, imaju prednost u odnosu na poslovne banke.
Ali to njima nije smetalo i zadržali su taj privilegovani položaj, poznatiji pod imenom "rent siking". To se završava iza zavese, ne zna se ko je koliko para dobio u sopstveni džep.
Dalje je neslaganje vezano za Evroaksis banku jer je ona registrovana i posluje u Rusiji, a NBS nema nad njom nikakvu formalnu kontrolu.
Međutim, NBS u Evroaksis banci drži deo deviznih rezervi zemlje, koje je po ugovoru trebalo da budu vraćene do kraja ove godine. Međutim, međunarodna praksa nalaže da se devizne rezerve zemlje drže isključivo u bankama koje su svetske, bonitetne agencije, ocenile kao najkvalitetnije i najsigurnije, što svakako ne važi za pomenutu banku.
Međutim, Evroaksis banka je ove godine obavestila NBS da ne može da otplati ostatak duga od 28 miliona dolara i to joj je uvaženo. Guverner se nije složio sa mojim predlogom i izdato je saopštenje u kojem se objašnjava, imajući u vidu da jedan broj naših banaka drži svoje depozite kod Evroaksis banke, kako mi moramo da nastavimo sa držanjem depozita u takvoj banci. Koliko od toga imaju oni koji u tom prljavom poslu učestvuju, koliko novca njima direktno pripada, teško da će ikada iko na bilo koji način moći da utvrdi.
Ovde se govori i o sektoru supervizije i o tome kako i na koji način sve to funkcioniše. Evo iz jednog uglednog lista "Ekonomist magazin", nije žuta štampa, kaže - veliku pozornost izazvala je činjenica da je ostavka dvojice viceguvernera koincidirala sa odlaganjem obaveza Evroaksis banke da 28 miliona dolara, koje je NBS kao devizne rezerve držala u Moskvi, vrati vlasniku, tj. NB. To je bilo važno i zbog nikad do kraja rasvetljene uloge ove banke, tj. njenih suvlasnika, Vuka Hamovića, Vojina Lazarevića, u privatizaciji Nacionalne štedionice, u nekim aranžmanima oko trgovine električnom energijom koje je pravio EPS itd.
Doneo sam ovde kompletnu dokumentaciju koju bih želeo da vam pokažem, koju možete da vidite, kako i na koji način radi Sektor za devizne poslove i odnose sa inostranstvom, kako se upravljalo deviznim rezervama i osnov angažovanosti, da li preko Komercijalne banke, ili struja, kao što vidite, dva puta po 10 miliona dolara direktno za struju, direktno na ruke Vuku Hamoviću i Vojinu Lazareviću, novca građana ove zemlje, ove Srbije.
Nikada to niko nije demantovao, nikada niko ništa o tome nije rekao. Imam ovde i tabelu disponibiliteta. Ta tabela disponibiliteta u potpunosti pokazuje koliko smo za sve što smo govorili bili, u potpunosti, u pravu. Ovde postoje i potpisi prethodnih guvernera, kako se ostavljao novac u Veksim banci, koja je pravni prethodnik Evroaksis banke.
Nadam se da se ovo neće još dugo zadržati kao stvarnost u Republici Srbiji.
Sada sam pripremio nešto što se naziva već svuda u Srbiji vrlo popularno - demokratskom pljačkom Srbije, pa ću vam delove pročitati, o delovima govoriti i pokazati posebnu dokumentaciju.
Videćete, to nema veze sa knjigom, već imam svaki dokument, sa svojim pečatom, sa svojim potpisom, sa mnogo veoma, veoma značajnih stvari.
Naime, najpre ću citirati ono što je Mlađan Dinkić u svojoj knjizi "Ekonomija destrukcije" poručio svim građanima Srbije, svim svojim čitaocima. Kaže Mlađan Dinkić u petom, dopunjenom, izdanju iz 1997. godine sledeće - država je svoj novac iznosila džakovima (to valjda misli na svoje koalicione partnere), dok su se ostali morali zadovoljiti tašnama, torbama i koferima.
Međutim, bez obzira na sve razlike u načinu transfera deviza u inostranstvo, krajnje destinacije su po pravilu bile iste za sve putnike - Izrael, Grčka, i najčešće Kipar. Neformalni državni štand za prihvat, uskladištenje i otpremu prikupljenih deviza bila je "Beogradska banka". To opet kritikuje svoje koalicione partnere.
Da ironija bude veća, država je celu operaciju nastojala da izvede na što je moguće legalniji način, pa su uz džakove prilagane i otpremnine bazirane na podacima iz fiktivnih ugovora o deviznoj štednji stanovništva. Bila su čak navedena imena i deviznih štediša.
Pa kaže dalje - novac je u prvo vreme ležao na računima "Beogradske banke" na Kipru. Uoči izbora 24. septembra, G-17 obećava da će povratiti pokradene pare sa Kipra (valjda optužuje svoje današnje koalicione partnere, bez kojih ne bi vladali Srbijom), da se pokrene privreda, da će od toga novca da se pokrene privreda i da će on da posluži kao zamajac opštedruštvenom oporavku i napretku.
I tada je bilo jasno da će oni uzeti te finansije, a neki ljudi, među kojima i Đorđević, posećuju organizaciju G-17 plus, i tamo ga prima i predsednik Skupštine Predrag Marković, i tada mu je najavio da će lider Narodne banke Jugoslavije biti jedan od njihovih lidera, gospodin Mlađan Dinkić, kao i da bi istragu oko socijalističkih para vaših koalicionih partnera, izvinjavam se, trebalo da koordiniše gospodin Saša Vitošević, kako je nagovešteno, budući ministar poljoprivrede.
U ponovnom kontaktu sa gospodinom Markovićem stručnjak Đorđević dobija novu informaciju - da će istragu o kompletnim parama vaših koalicionih partnera, koje su vaši koalicioni partneri, današnji, nekada uzeli od građana Srbije, po vašim tvrdnjama, po tvrdnjama gospodina Dinkića, da će tu akciju voditi direktno Mlađan Dinkić.
(Glasovi - gde su te pare?)
Molim? Ne znam. Sada ću da vam kažem, sve ću to da vam pročitam. Dinkić kaže da su bile te pare. Samo govorim šta kaže Dinkić. I, tako su oni krenuli u akciju nabavljanja para preko Kipra. Za direktora pravnog sektora postavlja se gospodin Dušan Lalić, direktno vezan za G-17 plus i odmah po postavljenju Mlađan Dinkić počinje da objavljuje cifre i podatke o načinu iznošenja novca i o osobama koje su u tome učestvovale, što je bilo potpuno u skladu sa njegovim izjavama i tvrdnjama u predizbornom periodu.
U decembru 2000. godine Dinkić već ima potpuni uvid u arhive. Znao je i ostale važne detalje o našim parama koje je dobio prilikom preuzimanja dužnosti od Dušana Vlatkovića. On je obavešten i od stranih vlada, američke, britanske i nemačke, o nestalim milijardama. Međutim, Dinkić se već tada poziva na neki međunarodni biro za kontrolu inostranih sredstava, iako takav biro ne postoji. Reč je o "Office Proaset Control", koji je deo američkog Ministarstva finansija, a ne neke međunarodne institucije.
Ova kancelarija je pružila sve neophodne podatke i tada Mlađan Dinkić izlazi u štampu i saopštava nam svima kako je pronašao ogroman novac na Kipru. I, tada kaže da kreće u veliku borbu protiv kriminala i da će pronaći novac koji je opljačkan od naroda i građana Srbije. Mlađan Dinkić u "Blicu" 14. juna 2002. godine kaže sledeće - do sada od mene niko nije zatražio informaciju o potrazi za novcem koji je iz zemlje iznet na Kipar, ali ako se to dogodi spreman sam da izveštaj podnesem Skupštini SRJ. Međutim, primerenije je da se od MUP-a Srbije i pravosuđa traže podaci dokle je stigla istraga o kiparskim računima.
A u MUP-u Srbije u svakom trenutku su utvrdili da oni o tome nemaju pojma, već da o tome treba da pitamo isključivo Mlađana Dinkića.
Mlađan Dinkić u decembru 2000. godine dobija poseban izveštaj od pojedinih ljudi kako i na koji način je izvršena pljačka novca. Upozoren je da je posebno važna dokumentacija "Beogradske banke" na Kipru. Posebno je skrenuta pažnja da treba da se stavi zabrana na raspolaganje novcem firmama koje su de fakto vlasništvo države Srbije od strane neovlašćenih lica, stranaca, advokata, kancelarije - Tasos Popadopulos i kompanije iz Nikozije, čija će uloga na poseban način i detaljnije biti opisana.
E sada, tu je veoma značajno da se kaže kako i na koji način se upliću i neki drugi akteri, takođe koalicioni partneri Mlađana Dinkića, u celu priču. Posebno je značajan slučaj Velimira Ilića, ministra za kapitalne investicije. I on ulazi u sledeću priču i tražio je od vlasti u Srbiji da mu omoguće put na Kipar, ne bi li ispitao šta se sve zbiva, i 2002. godine rešio je da vidi, jer je dobio informaciju da je Dinkić pare pokrao, a sada ćete da čujete šta kaže Velimir Ilić.
U pratnji gospodina Mladena Spasića iz MUP-a, Olivera Bogavca iz Službe državne bezbednosti, ljudi iz NBJ, otiskuje se Velja Ilić put ostrva. Tamo se sreću sa osobama koje pokazuju ili nude da pokažu Velimiru Iliću kopije računa na kojima se nalazi 1,3 milijarde dolara. To su, pretpostavljamo, one iste svote koje je video i stručnjak koji se ovde pominje, Đorđević, sa dva računa, milijarda i 300 miliona, s tim što onaj treći od 285 miliona Velimir Ilić očigledno nije dobio na uvid.
Ljudi koji su mu ponudili pomoć tražili su pre svega anonimnost za sebe, a potom i određenu proviziju od 10 miliona dolara. Ta činjenica ukazuje da to nisu isti ljudi koji su ta dokumenta ranije pokazivali. Nesporno je reč o istoj sumi novca. A, evo šta tada u "Svedoku" kaže Velimir Ilić.
On kaže - u igru su bili, citiram, umešani i neki ljudi iz kiparskog MUP-a i tadašnji guverner kiparske Narodne banke Eksentiju Aksentis. S tom činjenicom bili su upoznati i Amerikanci i njihova ambasada, od koje se očekivala pomoć u akciji. Dinkić me je zvao i rekao da sve informacije dajem njemu i nikom drugom, da on to izanalizira i da isključivo njemu podnesem izveštaj po dolasku sa Kipra. Zašto - čućete.
Tako je i bilo. Ispričao sam po povratku sa puta guverneru Dinkiću šta sam sve čuo, video i doživeo. Rekao sam mu da je guverner centralne banke Kipra umešan u aferu, da je ključni čovek i da je lično sa svojim mercedesom čekao avion i prevozio pare u kiparsku banku. Sve je to bilo u dokumentima koje smo videli na Kipru, i to ko je pilotirao avionima, koji su ljudi dolazili, brojevi njihovih pasoša.
Tako sam ispričao to Dinkiću, koji je odmah potom otišao na Kipar i stupio u kontakt sa njihovim guvernerom. Mene i sve ostale članove delegacije je opozvao i rekao nam da više ne radimo na tome i da je to od tog trenutka problem Vlade Srbije. Tu se sve prekida i više niko nikada ne pominje pare, niti sva ta dokumenta do kojih smo mi došli.
Velimir Ilić, u istom razgovoru još obelodanjuje da Mlađan Dinkić o rezultatima njegove akcije na Kipru nikada nije obavestio premijera Đinđića, koji je Ilića i sam pitao - zašto nije obavešten o saznanjima do kojih su na Kipru došli.
Velimir Ilić, dakle ministar u koalicionoj vladi, kaže sledeće - posedujem dokument, sa Dinkićevim i Mihajlovićevim potpisom, u kome jasno piše da imam sva ovlašćenja u potrazi za novcem. To je sve povučeno, pošto sam ispričao šta sam video i šta u dokumentima ima; kako možemo da ih preuzmemo, gde da ih stavimo.
Rekli su mi na Kipru da je dokumenta kasnije preuzeo - ko; taj Lalić. Niko ne zna da li tu postoji nekakav dil sa guvernerom. (Ovo govori Velimir Ilić.) Čak se i prevodilac, koji je sve vreme bio sa mnom na Kipru, hvatao za glavu i čudio šta se tu radi.
Tu se govori o cifri od oko 1.300.000.000 dolara, na raznim skrivenim računima, koji su nestali, prebačeni u neke ruske banke i na razna druga mesta. "Dobio sam nalog da o saznanjima do kojih smo tamo došli ništa ne pričam i ćutao sam do sada", ovo govori Velimir Ilić svojevremeno. "Kada su te informacije počele da se provlače po novinama, Dinkić je reagovao i da bi sve leglo, naravno, optužio mene da sam tražio veliku proviziju".
Dame i gospodo, ko je to tražio veliku proviziju, ali 1.300.000.000 evra nema, 1.300.000.000 para građana Srbije, naroda Srbije, zbog nečije provizije, očigledno, više nema. Kaže: "Dinkić je reagovao i da bi sve leglo, naravno, optužio mene da sam tražio veliku proviziju, a u stvari, proviziju su tražili ljudi koji su hteli da se osiguraju od mogućih opasnosti od kiparskih mafijaša".
Evo kako je Dinkićevu ulogu sa nestalim srpskim milijardama prokomentariosao Velimir Ilić u "Nedeljnom telegrafu". Ovde imate poseban dokument o poslovanju Dušana Lalića na Kipru, iz kiparskih novina, na engleskom je. Kaže se: "Milosevic, covert of continuous" i "Dušan Lalić je najslabija karika", u naslovu, a dole u potpisu imate, kiparski finansijski nedeljnik izveštava o aktivnostima Dušana Lalića i o čudnom ćutanju srpskih vlasti.
Kaže se: "Iz Srbije na Kipar izneto je 11,5 milijardi dolara, 7,5 je potrošeno za plaćanje raznih obaveza. Zašto Dinkić krije gde je ostatak?" Dame i gospodo, gde su četiri milijarde dolara? To pita trostruki ministar, specijalni ministar u Vladi Srbije, Velimir Ilić, to pita ministra finansija Mlađana Dinkića. Mi postavljamo isto pitanje - gde su četiri milijarde dolara novca građana Srbije?
Ovde se dalje prikazuju dokumenta gde se govori o kiparskim računima. Sada vas molim da čujete sledeću priču, značajna je za sve građane Srbije. Direktoru Dušanu Laliću, koji je vodio glavni posao i ceo posao, prijatelju i članu G17 plus, upućeno je pitanje: "Da li je do sada otkriven i jedan jedini dinar milijardi koje su se, pod sadašnjim koalicionim partnerima G17 plus, odlivale iz zemlje?" On je odgovorio: "Od švajcarskih vlasti dobili smo uveravanja da će uskoro objaviti imena, nekada visokih političkih funkcionera, vlasnika dva računa."
Kao da je, ne daj bože, pao sa Marsa, Lalić komentariše i sledeće: "Nije u nadležnosti NBJ da vodi istrage i ispituje osumnjičene." Sve do čega su došli, dodao je, predao je MUP-u i tužilaštvu. Uzgred da znate, MUP-u i tužilaštvu nisu predali ništa, ni jedan jedini list papira, apsolutno ništa o tome.
Međutim, slušajte sad. Novinar je odmah pitao nadležne u MUP-u Srbije: "Šta se dalje dešava sa istragom oko kiparskih para i da li ste dobili dokumenta iz NBJ." A objavljen je i odgovor iz MUP-a: "Pitajte gospodu iz NBJ šta su nam i kada dostavili. Nikada i ništa nismo od njih dobili".
Dakle, tu se mešaju, verovali ili ne, slučajno, sećate se onog gospodina Nemanje Kolesara. E, i taj se pojavljuje u toj priči, i još neki drugi, vezano za firmu "Anteksol", pranje para, kiparski računi. Nije slučajno što su jednima završeni na Sejšelskim, drugima na Maršalskim ostrvima.
Pošto su postojala upozorenja u Agenciji za sanaciju banaka i predočene su im je 10. septembra 2001. godine činjenice o sudbini našeg novca na Kipru, odmah je ta žena razrešena dužnosti, a na njeno mesto je doveden: ko - ona osoba o kojoj smo govorili iz početka, a to je Vesna Džinić, direktni prijatelj i direktno povezana sa Mlađanom Dinkićem i G17 plus.
Trebalo je zavarati, kako se kaže u stručnom izveštaju, tragove kako je nestao novac koji je vlasništvo Beogradske banke, a time i izveštaj države. Imamo slučaj Nikole Živanovića, koji je, u saradnji sa Slobodanom Aćimovićem, koji su bili u BB COBY na Kipru, u vreme dok je banka radila, krenuli su u izradu netačnih izveštaja, da bi se predupredilo bilo kakvo potraživanje države kroz firme koje de facto pripadaju njoj, a pre svega firme "Anteksol" i "Brankord".
U 2001. godini Slobodan Aćimović pravi analizu i spisak firmi osnovanih na Kipru pod kontrolom Beogradske banke. Ovaj dokument je poslužio Dinkiću i njegovim istražiteljima na Kipru. Odmah se uočava prevara. U tom izveštaju ispisana je tvrdnja da je firma "Atneksol" zatvorena 1999. godine. Ta notorna neistina je napisana da Beogradska banka ne bi slučajno imala nekakva potraživanja kroz tu firmu, a ta potraživanja bi išla na milijarde dolara novca građana Srbije.
Zato je bilo potrebno da se krene, kako vi kažete, u reforme bankarskog sistema, odnosno gašenje, stečaj i konačnu likvidaciju Beogradske banke, da niko živ nikada ne bi mogao da shvati, sazna i pronađe gde, kako i na koji način su novci nestali.
Međutim, u dokumentu koju je Advokatska kancelarija "Tasos Papadolus" prezentovala kiparskom sudu tokom 2000. godine, sa pečatom firme i potpisom tzv. direktora "Anteksola", potvrđuje se angažovanje Advokatske kancelarije "Tasos Papadolus" da zastupa "Anteksol" na sudu, u procesu koji se vodi protiv te firme. U dokumentu koji ta advokatska kancelarija prosleđuje kiparskom okružnom sudu 7. jula 2003. godine, oni tvrde da su upravo oni legalni direktori i pravni zastupnici. Dakle, u julu 2003. godine ta firma postoji i njom upravljaju pravni zastupnici iz Advokatske kancelarije "Tasos Papadolus".
Dakle, potpuno je jasno iz ovoga što sam rekao da je neko sakrio i oteo ogroman novac građana Srbije. Baš me briga da li je Dinkić optuživao svoje današnje koalicione partnere za to, da li optuživao ovoga ili onoga. Baš me briga kako oni imaju obraza da ga danas podržavaju. Mene interesuje samo to gde je novac građana Srbije i kada će novac građanima Srbije da se vrati. To je suštinsko pitanje koje interesuje sve građane Srbije. Trebalo je da interesuje i gospodina Dinkića, ali on očigledno ima neka pametnija posla.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Gospodine Vučiću, pošto je iscurelo vreme predviđeno za poslaničku grupu, hoćete li da nastavite kao ovlašćeni predlagač?

Aleksandar Vučić

Srpska radikalna stranka
Sačuvaću to za popodne, sada ću samo još dva - tri minuta, da završim.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Završna reč? Hoćete li da iskoristite taj deo ili ne?

Aleksandar Vučić

Srpska radikalna stranka
Nije završna reč, ostalo mi je još mnogo dokumenata da pokažem.