ČETVRTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 09.05.2006.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ČETVRTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA

2. dan rada

09.05.2006

Sednicu je otvorio: Vojislav Mihailović

Sednica je trajala od 10:10 do 16:30

OBRAĆANJA

...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Đorđe Mamula, kao ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe DSS.

Đorđe Mamula

Demokratska stranka Srbije
Svako ko želi da upozna neku državu za relativno kratko vreme treba da u toj državi, u prvoj knjižari, kupi zakon o krivičnom postupku, a ne ustav.
Zato što pravo stanje ljudskih sloboda i prava može da se vidi u krivičnoj proceduri, a ne u ustavu.
Ovaj predlog zakonika o krivičnom postupku, o kome danas raspravljamo, predstavlja savremeni predlog krivične procedure, koji je u skladu sa savremenom naukom krivičnog postupka i savremenom krivičnom procedurom.
Po mom mišljenju ovaj predlog kasni bar 15 godina, jer su Ustav Srbije i Ustav SRJ iz 1992. dali solidne osnove za promenu krivične procedure. Ta dva ustava predstavljaju raskid sa policijskim elementima u krivičnoj proceduri, koju smo imali do tada, prema Zakonu o krivičnom postupku iz 1976.
I ta dva ustava SRJ i Ustav Srbije iz 1990. su i poslužili kao dobar osnov za zakonik o krivičnom postupku, koji je na osnovu tih ustava i donet 2001. godine. Međutim, taj zakonik o krivičnom postupku iz 2001. je nedovršen. Tu su započete reforme, kao da se na pola puta stalo. Ima niz nedovršenih rešenja i kao da se u toj prvoj reformi zastalo u pokušaju.
Ovaj predlog o kome danas raspravljamo predstavlja predlog s kojim počinje nova era u krivičnoj proceduri. Ovo je pretemeljenje krivične procedure. U poslednjih 50 godina nismo imali ozbiljniju promenu.
Treba reći da je kad je reč o krivičnoj proceduri 1967. doneta jedna novela Zakona o krivičnom postupku, koja je zaista bila ogroman korak napred i predstavlja veliku liberalizaciju u krivičnoj proceduri, i tada je zaista položaj okrivljenog, njegovog branioca, u fazi istrage posebno, bio zaista veoma liberalan.
Međutim, ni šest meseci nije prošlo, počele su da stižu primedbe na taj predlog iz tužilaštva i policije, tako da je pretrpeo ozbiljne promene 1970. i 1973. godine.
I onda je izglasan Zakon o krivičnom postupku 1976, koji je nastao u vremenu koje mu je prethodilo, a koje je imalo potrese u tadašnjoj Jugoslaviji. On je posledica masovnog pokreta u Hrvatskoj, pobune na Kosovu 1968, ustavnih amandmana iz 1971. i Ustava iz 1974.
Državni razlog koji je bio jasno istaknut u tom Zakonu o krivičnom postupku imao je cilj pre svega odbranu poretka, pa tek onda borbu protiv kriminala.
Ovaj predlog, ovako kako je sročen, predstavlja zapravo potpuno novu sociologiju krivičnog postupka i potpuno novu političku sociologiju u krivičnom postupku. Nije originalan i dobro je što su autori predloga lišeni bili svake pretenzije na originalnost i uvažili savremena rešenja, koja su se pokazala u državama koje ih primenjuju kao veoma dobra.
Naime, ova rešenja koja imamo u ovom predlogu u evropskoj proceduri su stara oko 20-25 godina i ona dolaze do izražaja posle pada Frankovog režima u Španiji, Salazarovog u Portugaliji, posle pada režima pukovnika u Grčkoj, u Italiji posle ubistva Alda Mora, u Nemačkoj posle likvidacije grupe "Bader-Majnhof", u Belgiji posle savladavanja terorističke organizacije "Prva linija" i "Direktna akcija", u Italiji "Crvenih brigada", u Britaniji "Irske republikanske armije".
Tada su te države bile, po primeni svojih metoda u policijskom postupku, prave policijske države i odlučeno je da te metode koje je policija koristila da bi dobile dokaznu vrednost moraju dobiti procesnu formu. Dakle, i svedok-saradnik, i prikriveni islednik su nešto iz policijske tradicije, i dok su postojali samo kao policijske metode nikakvu dokaznu snagu nisu imali u krivičnim postupcima zapado-evropskih država. Onda je odlučeno da ta policijska taktika dobije procesnu formu kako bi mogle imati dokaznu snagu, jer bez toga nije moglo imati nikakvog značaja. O tome ću govoriti nešto kasnije.
Ono što je sada suštinska promena to je tužilačka istraga. Mislim da je bilo krajnje vreme da tužilac počne da primenjuje ona ovlašćenja koja ima prema Zakonu o tužilaštvu i da zaista dobijemo tužilačku istragu, jer praktičari veoma dobro znaju da se istražni sudija po pravilu uvek slagao sa zahtevom za sprovođenje istrage koju je podnosio tužilac.
Neslaganja su bila vrlo retka, uloga tužioca je bila vrlo pasivna, praktično cela procedura u poslednjih tridesetak, 40 godina se svodila na to da policija završi svoj postupak, onda je sudska istraga repriza policijske, a glavni pretres repriza sudske istrage. Ono što je bilo propušteno u prvoj fazi nije se moglo kasnije nadoknaditi.
Sada tužilac dobija zaista aktivnu ulogu i veoma je dobro što krivični postupak počinje onda kada se preduzimaju prve radnje, to se zove prethodna istraga protiv osumnjičenog. Tada realno počinje krivični postupak i formalno-pravno zaista je dobro da je u zakonu predloženo da krivični postupak počinje tada, a da istraga počinje onda kada se otkrije osumnjičeni i kada se donosi rešenje o sprovođenju istrage koje, prema ovom predlogu, donosi tužilac. Dakle, on vodi istragu i donosi rešenje o sprovođenju istrage. On ima zaista veoma veliku odgovornost i veoma aktivan mora da bude.
Sa druge strane, ovo potvrđuje da je tužilac deo izvršne vlasti i da je strana u postupku, jer uvek zastupa državu. Prema tome on ne može biti deo sudske vlasti. Sud odlučuje, sudska vlast je, znamo od Monteskijea, kako definisana u podeli vlasti. Prema tome, tužilac je strana u sporu i to mora da odradi u zaštiti interesa države, a ovaj zakon mu daje mogućnost u punoj meri.
Naravno, to će zahtevati da se tužioci dobro pripreme, jer su dosadašnje procedure njima dozvoljavale jedan pasivan odnos, da policija završi ili ne završi posao, da oni odćute u postupku i na suđenju najveći deo vremena i da glavni teret pada na sud. Tako da je ovo veoma dobro rešenje, dobro je što je napravljen i balans između pozicije okrivljenog, tužioca i suda, jer okrivljeni je sada zaista u punoj meri subjekt postupka.
Mi smo 76. godine imali Zakon o krivičnom postupku prema kome je okrivljeni objekt postupka, na proceduri iz 1976. godine okrivljeni je bio u poziciji da nesvesno sarađuje sa sudom na sopstvenoj osudi, bio je u poziciji da svedoči protiv sebe. Taj zakonik je dozvoljavao korišćenje ilegalnih dokaza, taj zakon iz 1976. godine je dozvoljavao da se premošćavaju nedozvoljeni dokazi i da se pravi most ka dozvoljenima.
Imao je i neke bezobalne formulacije, tako da je tada u istrazi uloga branioca bila vrlo potisnuta, prava okrivljenog vrlo sužena i on je bio objekt postupka. Danas je okrivljenik, od 2001. godine, subjekt postupka u punoj meri, ovim predlogom pogotovo, tako da je potpuno jasno zašto tužilac ima ovakva ovlašćenja i zašto policija ima ovakva ovlašćenja.
Čak mislim da je okrivljeni bolje zaštićen i da je u nekim segmentima zakona trebalo dati policiji veća ovlašćenja, zato što je okrivljeni ovde u poziciji da bude što manji izvor podataka i da se na drugoj strani prikupljaju dokazi, što će zahtevati od policije mnogo veći rad, još veću tehničku opremljenost, od tužilaca veoma dobro poznavanje materije borbe protiv kriminala, veoma dobro poznavanje života i različitih oblasti.
Dobro je što je u osnovnim načelima, odnosno kako se to kaže osnovnim pravilima pravično suđenje jedan od temelja procedure. Dakle, ne samo ono staro načelo da se krivcu izrekne zaslužena kazna, a da niko nevin ne bude osuđen, već da bude obezbeđeno pravično suđenje.
Pored toga, mislim da je dobro što su predviđene prilično velike novčane kazne za one koji budu dovodili u pitanje načela postupka, zapravo za one koji budu ometali pravdu. Tako da se mi sad već suočavamo da imamo listove u kojima novinari sprovode svoje istrage, sprovode svoj postupak i mislim da postoje listovi koji prate neke postupke i zastupaju tužbu više nego državni tužilac, a opet imamo listove gde neki novinari više brane okrivljene nego njihovi branioci, i dosta nekažnjeno to čine, tako da mislim da bi bilo krajnje vreme da se predvide ovako visoke kazne.
Oni koji su do sada bili kažnjavani, biće kažnjavani i ubuduće, oni koji do sada nisu bili kažnjavani za kršenje tih pravila, neće ni biti kažnjavani. Ali, veoma je dobro što je ovo dakle rešeno na ovaj način, a ne izmenom Krivičnog zakonika, pa da imamo recimo krivično delo ometanje pravde, pa da se vodi onda postupak, pa da se utvrđuje ko je ometao pravdu time što je predlagao kako slučaj treba da bude presuđen, koji dokazi treba da budu izvedeni i tako dalje.
Što se tiče prava lica lišenog slobode mislim da je trebalo reći, kada je reč o pravu na korišćenje jezika, da to lice može imati pravo da koristi jezik koji razume, ako je to moguće u okolnostima hapšenja.
Tako da je ovo mislim prepisano iz neke konvencije i malo mi liči na profesorski stav, ali da u realnosti stvari tako ne stoje.
Dakle, pre svega broj jezika je vrlo veliki, okolnosti hapšenja mogu biti takve da lice koje se lišava slobode često ne može da govori, tako da je trebalo ovde dodati, ako je moguće, ako postoje okolnosti da može da govori na svom jeziku, jeziku koji razume.
Mislim da je ključna izmena odredbi o svedoku-saradniku, budući da je dosadašnje rešenje bilo krajnje nerealno. Naime, govorilo se o tome da tužilac može ako oceni, odnosno kasnije i sud, da postoje olakšavajuće okolnosti na strani svedoka-saradnika.
Olakšavajuće okolnosti se cene na kraju postupka, a ne na početku, tako da je ova formulacija u dosadašnjem Zakonu o krivičnom postupku iz 2001. godine, sa nekoliko izmena, dosta neoprezna.
Zato mislim da je bolje rešenje da tužilac ceni celishodnost, kada već vodi istragu, kada već imamo tužilačku istragu. Kada krivični postupak počinje time što se preduzimaju radnje protiv osumnjičenog, a istraga kada se donese rešenje o sprovođenju istrage, onda je veoma važno da tužilac ceni celishodnost, svrsishodnost, da li zaista neko može da bude svedok-saradnik.
Dobre su odredbe o prikrivenom isledniku, kao i o korišćenju tehničkih mogućnosti u prisluškivanju, praćenju, opservaciji, kontrolisana isporuka, virtuelna rekonstrukcija itd, to su savremene tehnike, tako da tu zaista nema nikakvih primedbi.
Mislim da je, kada je reč o ovlašćenjima policije, predlagač zakona vodio računa o tome da u ovom trenutku imaju ona ovlašćenja obzirom na raspoloživu tehniku koju mogu da koriste i da se predlagač rukovodio načelom da mnogi ne bi nosili glavu na ramenima ako bi policija sve radila u rukavicama, tako da mislim da je tu napravljena dobra ravnoteža, mada su u tom pogledu policiji mogla da se daju i veća ovlašćenja.
U pogledu pravnog pretresa mislim da su zadržana neka rešenja koja odgovaraju ovom trenutku, a naime da svi okrivljeni, sem prvookrivljenog, moraju napustiti suđenje i ne mogu prisustvovati saslušanju prvookrivljenog i kasnijih.
Tu je možda trebalo povesti računa da po povratku u sudnicu odmah budu obavešteni o toku postupka i šta je ko o njima rekao, a ne posle, pošto je osnovno pravilo da okrivljenom treba ostaviti dovoljno mogućnosti za pripremu odbrane.
Takođe mislim za deo glavnog pretresa, ako se desi krivično delo, da je trebalo dozvoliti prigovor na optužnicu, pošto prema proceduri okrivljeni ima pravo na odbranu tokom celog postupka.
Ima više amandmana koji su podneti u cilju poboljšanja ovog zakona, tako da se nadam da će neki od njih biti usvojeni i poboljšati ovaj postupak, i zato predlažem da ovaj predlog zakonika o krivičnom postupku bude usvojen.
...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Da li još neko od predsednika, odnosno predstavnika poslaničkih grupa želi reč? (Ne.)
Reč ima ministar Zoran Stojković.

Zoran Stojković

Reći ću, jedna primedba koja je izneta od  gospođe Nestorović na član 46. jeste prihvaćena, da to bude iniciranje postupka, a što se tiče primedbe za istražnog sudiju, mi jesmo ostavili kombinovani sistem, da istražni sudija bude taj koji kontroliše zaštitu osnovnih ljudskih prava, od pritvora, ulaženja u stan i drugih stvari.
Moram da napomenem da pozivanje na član 5. moglo je da se da konkretno, jer govori da peti standard kaže - sud mora da bude nezavisan. Nezavisan sudija je onaj koji stvara sliku o svojoj nezavisnosti, pa i u odnosu na okrivljenog. I osnovna primedba baš i jeste bila da ako istražni sudija vodi istragu i prikuplja dokaze, onda dolazite u situaciju da se gubi slika o nezavisnosti, sud istovremeno prikuplja dokaze prema meni i sudi mi.
Zato je bilo insistiranje po Konvenciji i odlukama Suda u Strazburu da treba da se razdvoji kompletno i u većini evropskih zakonodavstava dominira baš takav pristup da kompletnu istragu vode tužioci. Ostavili smo određene uticaje suda da bi zaštitili u jednom tranzicionom periodu, kada nemate dugogodišnju praksu i iskustvo, da dođe do nekih zloupotreba. Na taj način smo hteli da zaštitimo od zloupotreba.
Druga stvar koju sam hteo da istaknem, uostalom svi vi znate i to je tačno rekao poslanik Mamula. Tužilac je stranka u postupku i deo izvršne vlasti kojoj poveravate gonjenje. To Evropa definitivno prihvata, a za anglosaksonski ne moramo ni da pričamo. Znate kako počinje, država protiv tog i tog građanina. Prema tome, to je potpuno jasno i to je trebalo razdvojiti.
Postoje uvek interesi i Sud u Strazburu štiti interese građana, tu nema spora, i zaštitu pojedinačnih ljudskih prava. Međutim, kada imate situacije, a navešću vam vrlo bitan primer koji će imati značaja i za nas, a to je tzv. zakoni o oduzimanju imovine u građanskopravnoj materiji za koju postoji sumnja da je stečena na nedopušten način.
Veliki broj zemalja donosi te zakone i mogu da vam kažem da se dozvoljava i retroaktivno delovanje, kršeći čak princip prezumpcije nevinosti pojedinca. Pa kažu, ako postoji sumnja da si pribavio na određen način, plenim ti imovinu, izvoli pa dokaži da si je stekao legalno.
To se pokazalo kao najbolja borba protiv one korupcije i oduzimanja nelegalno stečene imovine, počev od Engleske, Irske, Holandije, sada ide Nemačka, a spremaju se Austrija i Švajcarska.
To je urađeno i Sud u Strazburu je zauzeo definitivno stav i rekao, kada se radi o povredi vitalnih interesa države i svih građana, onda to ima prioritet u odnosu na individualno pravo pojedinca. Treba uvek voditi računa o nekim stvarima koje mogu da budu izuzetno bitne. Zato kažem, kada se citirala Konvencija trebalo je da se iscitira sve, pa i svih šest standarda šta čini nezavisnost suda i stvara sliku o nezavisnom sudu.
...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Obaveštavam vas da su, saglasno članu 93. stav 4. Poslovnika Narodne skupštine, do otvaranja zajedničkog načelnog pretresa prijave za reč sa redosledom narodnih poslanika podnele poslaničke grupe SRS, DSS, G17 plus i SPS.
Dajem reč narodnom poslaniku Rajku Baraliću, a neka se pripremi narodni poslanik Petar Jojić.

Rajko Baralić

Socijalistička partija Srbije
Gospodine Stojkoviću, uvaženi ministre, ovo čime ste završili, ovo obraćanje, daje veru da država želi da uputi poruku da se kriminal ne isplati ni u kakvoj formi i ako usvajanjem ovih zakona, a mi ćemo za ove zakone glasati, na bilo koji način pomerimo to što se danas dešava u Srbiji, učinili smo dobro delo.
Treba da razume svako da se zločin ne isplati, da se kriminal ne isplati, svako treba da veruje da država ne sme da izgubi protiv lopova, secikesa, čedomorki i svih drugih koji svesno, ponekad i nesvesno, čine prekršaje i teška krivična dela od kojih trpe svi. Kako god se to kome u ovom trenutku činilo, uveren sam da i ovo što ste rekli sasvim na kraju, to mi se veoma dopada.
Očekujem takođe da će ministar finansija ono što je obećao učiniti, govorim o sintetičkom porezu, da malo saberemo kojekakve pare i koječije imovine, pa neka onda dokazuju kako su stekli, ako nisu isplatili porez, da vidimo kako su zaradili. Kako neko vozi auto od 50.000 evra, a nema ni dana radnog staža, nije igrao bingo, nije mu umrla tetka u Mičigenu, ništa od toga se nije desilo, a njegova imovina je stotine ili milioni evra.
Dakle, sve što ide ka tome da ove dileme otklanjamo i da građani Srbije mogu da veruju da postoje pretpostavke da mogu da budu uvereni da se samo isplati marljivost i pošten rad, imaće pravu svrhu ovo što mi danas ovde radimo, i u tom smislu, uz ono što je gospodin Žarko Obradović, ovlašćeni predstavnik SPS rekao u vezi sa ovim zakonima, mi ćemo glasati, zato što verujemo da je ovo jedan od načina da pojedincima, a samim tim i državi Srbiji ukupno bude bolje.
U vezi sa pozicijom tužilaštava i tužilaca, drago mi je da se to konačno jednom razjasni, pošto se stvari brkaju.
Veoma je važno da kažemo da je u prošlosti Vlada direktno postavljala tužioce. Znamo kakve implikacije je to imalo. Ako će ovo doprineti, a verujem da hoće, da svako radi svoj posao na efikasniji način nego do sada, na proverljiv način, onda imamo šansu da se uvrstimo u ozbiljna društva i ozbiljne države.
Vi, gospodine Stojkoviću, gospodine ministre, imate šansu zato što na osnovu onoga što znamo građani Srbije veruju u ono što radite.
Vi zato imate veliku odgovornost da popravite sve što je moguće da se popravi u ovoj oblasti i mi ćemo da pomognemo da se to izglasa i da Srbija postane ona država u kojoj želimo da živimo i u kojoj stanuje poštenje, a u kojoj će svi ovi kalkulanti o kojima sam ovde govorio razumeti da imaju posla sa ozbiljnom državom i da imaju posla sa ljudima koji su rešeni da ne dozvole da kriminal bude privredna delatnost u Srbiji.
U tom smislu podržavamo ono što ovde predlažete. Uvek može bolje i može više. Različita su viđenja različitih političkih grupacija.
U svakom slučaju, mi takođe želimo i da sudije i tužioci budu uvažena gospoda, i ličnosti i profesionalci, i da im se skida kapa kada se u mimohodu pozdravljaju sa građanima. Onda ćemo biti sigurni da oni svoj posao rade kako treba, a to bi trebalo da znači da smo mi svoj posao ovde uradili kako treba. Ne bih više o tome.
Neće biti zloupotreba. Koristim priliku, danas je 9. maj, danas je dan kada je pobeđeno jedno veliko zlo u svetu. Veliki doprinos pobedi nad tim zlom dao je ogroman broj ljudi u našoj zemlji, u našoj bivšoj zemlji, u sadašnjoj državi.
Želim da kažem, sa velikim pijetetom i poštovanjem, da je 821.000 boraca NOV Jugoslavije i partizanskih odreda, raspoređenih u 37 divizija, 9. maja bilo na strani onih koji su pobedili fašizam. Svima koji su u toj borbi učestvovali iskreno čestitam i odajem priznanje onima koji su u toj borbi junački pali. Hvala lepo.
...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Petar Jojić, a neka se pripremi narodni poslanik Marko Krstin.
...
Srpska radikalna stranka

Petar Jojić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, u ime SRS govoriću o zakoniku o krivičnom postupku, s tim što bih u prvom redu zamolio ministra Stojkovića, ukoliko ima prevod krivičnih zakonika kontinentalnog prava ili anglosaksonskoga, da bi mogli poslanici da se ipak pripreme za diskusiju, a s druge strane da proverimo nova rešenja koja se navodno nude u ovom zakonu.

Naime, ne znam da li, gospodine ministre, imate prevode ovih zemalja, ali bih u tome želeo da vam kažem da ovo nisu nova savremena rešenja koja se nude.

Obavestiću vas da je SRS 1999. i 2000. godine radila na prevodu i proučavanju zakonika o krivičnom postupku SAD, Velikog kraljevstva Velike Britanije, Velsa i Irske, Francuske, Nemačke, Holandije, Belgije, Švajcarske i Italije.

Kada sam bio savezni ministar i kada je SRS odlučila da treba uskladiti krivično procesno zakonodavstvo sa ustavom, jer smo imali, tačno je što su kolege iznele, u prethodnom periodu iz 1976. godine, a i ranije, da su neke odredbe Zakonika o krivičnom postupku bile neprihvatljive za običajno pravo i prilike na kontinentu na kome se nalazila bivša SFRJ, a ujedno i SRJ.

Reći ću vam da sam tada, kao savezni ministar u ime SRS, jer smo se dogovorili da uskladimo, da sprečimo zloupotrebe do kojih je dolazilo često od strane nekih organa koji su primenjivali represiju. Imam prevode ovih zemalja koje sam naveo, iz kojih smo mi crpili najbolja rešenja, prilagođavajući ih našim uslovima i političkim prilikama. Tu smo obuhvatili, rekao sam, i jedno i drugo pravo koje se sada pominje u Predlogu zakonika.

Dobro je što ste 346 članova, koliko sam analizirao, prihvatili iz našeg postojećeg Zakonika o krivičnom postupku, koje su srpski radikali radili još 2000. godine. To je dobro što ste prihvatili. To je prepisano. Poluprepisanih ima negde oko 116 i ima novih negde oko 80 i nešto članova.

Novine koje su uvedene u novom zakoniku o krivičnom postupku su sledeće, na koje mi imamo primedbe.

Osim brojnih modifikacija postojećih odredaba zakonika, više neuspešnih, koje ćemo u amandmanima prikazati, nego uspešnih, predlog predviđa jedan broj zaista novih odredaba koje do sada u važećem zakoniku nismo imali.

Među njima, posebnu pažnju zaslužuju odredbe o novoj organizaciji prethodnog postupka i o procesnoj zaštiti svedoka.

Novo uređenje istrage i tzv. prethodne istrage je najkrupnija novina koja se predlaže je prelazak na novi tip prethodnog, tj. istražnog postupka. U procesu donošenja novog predloga zakonika o krivičnom postupku za taj veoma ozbiljan poduhvat još se nisu stekli potrebni uslovi, po mišljenju SRS.

U procesu izgradnje pravne države u još nestabilnim političkim prilikama, sa još nereformisanim javnim tužilaštvom i policijom, čija je organizacija još uvek zasnovana na ideološkim kriterijumima, istražni sudija, iako tehnički neopremljen i slabije efikasan, sigurniji je organ za vođenje istrage i neuporedivo bolji zaštitnik ljudskih sloboda i prava od bilo kog drugog organa izvršne vlasti.

Kod nas su još uvek političke prilike nestabilne. Ljudska prava su internacionalizovana, naročito posle ratifikacije Evropske konvencije o njihovoj zaštiti, pa postoji opravdana bojazan da bi izvršno-upravni organi često mogli da zloupotrebe ovlašćenja ako bi im se ovim predlogom zakona dala.

Naša država je pristala da odluke njenih organa podležu kontroli Evropskog suda za ljudska prava, što je bio osnovni razlog za uvođenje istražnog sudije. U uslovima eksterne međunarodne kontrole, svi državni organi vlasti su dužni da podjednako budu obazrivi i pažljivi prema svakom građaninu i ljudskim pravima. I pored toga, novoj organizaciji krivične istrage ne treba pristupiti brzopleto i pre nego što se argumentovano odgovori na pitanje da li je promeni zaista došlo vreme.

Naročito treba objektivno utvrditi da li su stvoreni svi potrebni uslovi za takvu transformaciju krivično-procesnog prava, ne samo politički, već i u pogledu organizacije državnih službi koje treba da prihvate istragu, posebno da li je javno tužilaštvo organizaciono, kadrovski i tehnički spremno za takav veliki poduhvat.

Naravno, pitanje je da li je ovim predlogom zakonika je pripremljena normativna podloga za prelazak na novi model krivične istrage, dovoljno proučena, prihvatljiva i adekvatna. U pogledu predloženih modela istražni postupak se sastoji od dve međusobno povezane faze, prethodne istrage i same istrage.

Prethodna istraga se vodi kada postoje osnove sumnje da je izvršeno krivično delo i dok učinilac još nije poznat, u njoj se preduzimaju dokazne radnje, ali i druge, na primer, pritvor po članu 265. Predloga zakonika, ali koje imaju dokaznu snagu.

U daljem krivičnom postupku tj. na njihovim rezultatima se može zasnivati sudska presuda, član 258, stav 7. člana 260, član 261. stav 1. u vezi sa članom 257. stav 2. I drugo, te radnje se preduzimaju po odredbama Zakonika o krivičnom postupku, po pravilu od strane javnog tužioca, koji njihovo obavljanje može poveriti organima unutrašnjih poslova.

Pojedine dokazne radnje u prethodnoj istrazi obavljaju organi unutrašnjih poslova samostalno, privremeno oduzimanje predmeta i pretresanje stana - član 255. stav 8, a pod određenim uslovima mogu obavljati i uviđaj i odrediti veštačenja koja ne trpe odlaganja, kako to predviđa član 255. stav 10.

Istragu sprovodi nadležni javni tužilac samostalno, ali za izdavanje naredbe o pretresanju stana lica, naredbe za privremeno oduzimanje stvari i naredbe za obdukciju i ekshumaciju leša ovlašćen je istražni sudija, na predlog, odnosno zahtev javnog tužioca.

Iz odredaba Predloga vidi se da se u istrazi preduzimaju dokazne radnje, saslušanje okrivljenog, uviđaj, saslušanje veštaka, pretresanje stana, saslušanje svedoka, kako to predviđa član 278, ali nigde ne piše da li te radnje imaju snagu dokaza samo u istrazi ili u glavnom pretresu, odnosno u kontradiktornom postupku.

Verovatno se to pretpostavlja, tim pre što snagu dokaza u daljem postupku imaju i dokazne radnje iz prethodne istrage.

Osim što izdaje naredbe o pretresanju stana lica, privremenom oduzimanju stvari, za obdukciju i ekshumaciju leša i rešenje o određivanju pritvora, istražni sudija odlučuje o žalbi protiv rešenja o sprovođenju istrage na predlog javnog tužioca, izriče disciplinske kazne pojedinim učesnicima istrage i preduzima dokazne radnje koje se na pretresu ne bi mogle preduzeti.

On sprovodi i ostale dokazne radnje na predlog javnog tužioca i drugih ovlašćenih tužilaca, a oštećeni kao tužilac jedino od njega može tražiti sprovođenje određenih radnji pre podnošenja optužnice, kako to predviđa član 270. stav 2, član 284. stav 2. Predloga zakona.

Odredbe predloga o prethodnoj istrazi i istrazi teško bi se mogle oceniti zadovoljavajućom ocenom.

One imaju niz suštinskih i pravno-tehničkih nedostataka. Navešću samo neke primere.

Pod a): radnje prethodne istrage trebalo bi da su u suštini neformalni policijski izviđaji i zbog toga je tu fazu postupka bolje nazivati izviđaj, nego prethodna istraga, kako to stoji u nekim zemljama evropskih prava.

Preduzimanje tih radnji ne bi trebalo ni da bude regulisano u zakoniku o krivičnom postupku, jer je to već uređeno Zakonom o policiji. Te radnje se preduzimaju, kao što stoji u članu 255. stav 1. ovog predloga, po službenoj dužnosti organa unutrašnjih poslova, ali bi moralo biti predviđeno da i ti organi preduzimaju i po zahtevu javnog tužioca, kome su potrebne da bi mogao vršiti svoje dužnosti.

Prethodna istraga se ne otvara nikakvim formalnim aktom, protiv koje odluke bi lice, prema kome se vodi postupak, imalo mogućnosti da upotrebi pravni lek i zbog toga ona za to lice ne sme biti nikakvih pravnih posledica, a još manje se saslušanja svedoka i osumnjičenih iz te faze postupka mogu tretirati kao formalne procesne radnje, a uz to još i sa dokaznom snagom u budućem postupku.

Za tim saslušanjem nema stvarne potrebe, jer odmah iza toga neformalnog postupka sledi formalna istraga, u kojoj se sve to može regularno preduzeti.

U tim preliminarnim izviđajnim radnjama dovoljno je prikupiti obaveštenja i preduzeti druge policijske radnje usmerene na otkrivanje učinioca krivičnog dela, a lice prema kome se taj postupak vodi za sve to ne mora ni znati.

Saslušanje svedoka i osumnjičenog, osim od strane javnog tužioca za potrebe donošenja rešenja o otvaranju istrage, apsolutno ne dolazi u obzir, po mišljenju SRS.

Nema nikakve potrebe u novi model prethodnog postupka preslikavati današnji pretkrivični postupak i učiniti ga formalnijim nego što je sada.

Jedino bi bilo dopušteno angažovanje istražnog sudije da preduzme one dokazne radnje koje se kasnije ne bi mogle preduzeti.

Nije potpuno jasno šta se u Predlogu ovog zakona razume pod pojmom krivičnog postupka i kada on počinje.

Predstave o novoj strukturi krivičnog postupka su u ovom predlogu prilično konfuzne, za razliku od dosadašnjeg pretkrivičnog postupka, kome se uporno i sa razlogom poricalo svako krivično-procesno svojstvo, izgleda da bi se prethodna istraga sada računala u krivični postupak, što je veoma problematično predviđeno u članu 22. tačka 10) Predloga zakonika.

Međutim, usvajanjem nove organizacije krivične istrage, ni istraga ne bi bila više deo sudskog krivičnog postupka. Krivični postupak bi se sastojao od nesudske istrage i sudskog glavnog krivičnog postupka.

Na normativnom planu to bi imalo dve krupne konsekvence. Prvo, odredbe Zakonika morale bi da pruže sigurnu zaštitu ljudskim pravima i nesudskoj istrazi.

Drugo, da obezbede sudsku presudu koja će se zasnivati na dokaznom materijalu koji je izveden u sudskom delu krivičnog postupka, takozvanog kontradiktornog.

Radnje i mere prethodnog postupka ne mogu biti prepuštene upravnom pravu i upravnim organima, ali tek ako se odvoje od odlučivanja o slobodama i pravima građana, i tek tada možemo govoriti o tome, što u pravnoj državi pripada samo sudu, a to je slučaj kod nas i do sada.

Zbog toga se svaka nesudska istraga mora cepati na dvoje - organima uprave se može poveriti samo da preduzimaju istražne radnje u operativnom smislu, a sudu se mora ostaviti da odobrava i kontroliše primenu prinude koja je potrebna za preduzimanje tih radnji.

To je prva i najvažnija funkcija istražnog sudije, kako se naziva u Predlogu, koji se može nazivati i drugačije, na primer sudija za prethodni postupak, ili sudija za prethodna saslušanja, kao što je to rešeno u nekim zakonima o krivičnom postupku iz uporednog prava.

Osim toga, istražni sudija u nesudskom prethodnom postupku nastupa i kada je potrebno preduzeti procesne radnje koje se na pretresu pred sudom ne bi mogle ponoviti, a važne su i za formiranje sudske odluke.

Ovaj predlog, međutim, istražnom sudiji dodeljuje još dve funkcije. On bi, u nekim slučajevima, trebalo da bude i organ za izricanje disciplinskih kazni i organ za preduzimanje kompletnih istražnih radnji, i u operativnom smislu, čije izvođenje traži ovlašćeni tužilac, tj. oštećeni kao tužilac, pa čak i javni tužilac, kako se predviđa u članu 270. stav 2. i članu 284. stav 2. Predloga zakonika.

Ove odredbe Predloga dovode u pitanje čitavu ideju o prelasku na novi model istražnog postupka, jer ako istražni sudija treba da vodi jedan broj istraga, što ih i dalje ne bih vodio sve. Problem bi se mogao rešiti tako da istraga u potpunosti, a ne samo delimično, pređe u nadležnost javnog tužioca, što bi postalo nemoguće uvođenjem nekog drugog oblika kontrole, koja treba da obezbedi da javni tužilac ne povredi princip legaliteta krivičnog gonjenja, umesto današnje supsidijarne tužbe.

Pravičan krivični postupak podrazumeva suđenje utvrđivanjem činjeničnog stanja i primenu prava od strane nezavisnog i nepristrasnog suda. Zbog toga se nijedan deo suđenja ne može poveriti drugim organima, nesudskim organima. Međutim, to bi se desilo kada bi sudeći sud primenu prava u svojoj presudi zasnovao na dokazima koje su izveli drugi organi. To je ono što je vrlo opasno i vrlo problematično.

To je razlog što se dokazne radnje koje su preduzete u prethodnom postupku nikako ne mogu izjednačiti sa onima koje su preduzete na glavnom pretresu. Zbog toga procesno načelo neposrednosti u krivičnom postupku, u kome istraga više nije sudska delatnost, mora da dođe do punog izražaja, sa mnogo manje izuzetaka nego što ih ima sada.

Kada je istraga sudska, onda se za nevolju sud na glavnom pretresu može osloniti i na dokaze izvedene u istrazi, u krajnjem slučaju i u krajnjoj nuždi, jer je iz njih izveo sud zaključak da bi se mogao koristiti. Kada istraga postane delatnost upravnih organa - policijskih i tužilačkih, to više nije moguće, jer bi ispalo da o sudskim postupcima ne odlučuje sudska, već izvršna vlast.

U tom smislu, odredbe člana 337. Zakonika o krivičnom postupku, član 362. Predloga, morale bi biti detaljno prerađene. Čitati bi se na pretresu eventualno mogao samo onaj iskaz koji je ranije donet pred sudijom, saslušanja u istrazi koja zbog neodložnosti obavi sudija, saslušanja obavljena pre odlaganja pretresa i slično, ne i saslušanja koja u istrazi ili pre istrage obavi javni tužilac ili policija.

Suprotno tome, gospodo poslanici, prema Predlogu, načelo neposrednosti suđenja bi bilo skoro potpuno razoreno.

O posledicama promene istražnog modela nije se vodilo računa. Pored ostalog, o tome svedoči izmena člana 352. stav 1. Zakonika o krivičnom postupku.

Po postojećoj odredbi, sud zasniva presudu na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu. To je ovo što je sada u našem modernom, usavrešenom i usklađenom zakoniku. Dodato je u novom: "ili su sadržani u zapisnicima, odnosno drugim materijalima koji su, u skladu sa ovim zakonikom, na glavnom pretresu pročitani (ne, na takvima se teško može zasnivati bilo kakva odluka), odnosno na odgovarajući način izneseni", član 376. stav 1. Predloga zakona. Dopuna je zaista opasna. Sud bi opet postao transmisija za donošenje presuda zasnovanih na dokazima koje je pripremila policija.

Predlog kruni načelo neposrednosti i na mnogim drugim mestima i na mnoge druge načine. Izuzetak iz član 330. stav 4. Zakonika o krivičnom postupku - da veće može odlučiti da se, umesto pozivanja stručnjaka ili organa kojima je povereno veštačenje, u nekim slučajevima samo pročita njihov nalaz i mišljenje. Planira se da bude proširen na sve veštake.

Vrlo opasno, vrlo problematično, vrlo nesigurno, vrlo nepouzdano. Opasno je da se na nečijem nestručnom, neprofesionalnom nalazu može zasnivati jedna sudska odluka, da čovek ode na pet, deset, petnaest, dvadeset godina robije, kako to predviđa član 355. stav 6. Predloga. Tako bi se i oni retko pojavljivali pred sudećim sudom.

Ove odredbe dovode u pitanje Predlog ovog zakonika i sa gledišta usaglašenosti sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, naročito sa odredbama o pravu na pravično suđenje. Pored ostalog, to pravo podrazumeva da se optuženom omogući da ispituje svedoke optužbe ili da postigne da se oni ispituju i da se obezbedi prisustvo i saslušanje svedoka odbrane pod istim uslovima koji važe za one koji svedoče protiv njega.

Zamislite, saslušava se svedok koga vi ne vidite, na lažnom svedočenju zasnuje se sudska odluka. To je opasno. To nije bilo ni u Hamurabijevom zakoniku, Dušanovom zakoniku, zakoniku 12 tablica, ovo ne poznaju savremeni zakonici.

Ova odredba Konvencije predviđa pravo optuženog da se u bukvalnom smislu vidi i suoči sa svedokom i veštakom pred sudećim sudom i da svedočenje bude neposredno, tj. da svedoci u svakom slučaju budu ispitani.

Da li prizivamo pravila o vođenju krivičnog postupka iz Haškog tribunala? Poslanik Krasić je skrenuo pažnju u uvodnom izlaganju i bio je u pravu. Ako uzmete Statut i Pravila Haškog tribunala, mnoge odredbe su slične, prepisane i maltene usklađene sa tim pravilima. Meni ovo liči na to.

Naš zakonik ni sada to ne obezbeđuje u potpunosti, pa se, suprotno onome što je u Predlogu predloženo, postavlja pitanje ukidanja i onih izuzetaka od načela neposrednosti, koji su sada predviđeni u članu 377. važećeg Zakonika o krivičnom postupku i koji omogućuju da se na glavnom pretresu čitaju zapisnici o iskazima svedoka i nalazima veštaka koji su dati u istrazi. Čitanje zapisnika o ranijim saslušanjima bi moralo da bude svedeno na najmanju moguću meru, tj. samo na slučaj kada se svedok, usled smrti ili drugih razloga apsolutne sprečenosti, nikako ne može saslušati na glavnom pretresu.

Zadržavajući, pa čak i šireći, pravilo da iskazi svedoka ili veštaka dati na glavnom pretresu i njihovi iskazi dati na nekim ranijim saslušanjima, koji se na pretresu samo čitaju, imaju istu pravnu snagu, zakonik dolazi u opasnost da dođe u otvoreni sukob sa pomenutom poveljom i Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odredbe Predloga o istrazi imaju i niz pravno-tehničkih nedostataka. Tako u pogledu sistematike odredbe o sprovođenju istrage, poveravanju dokaznih radnji u toku istrage i ovlašćenjima istražnog sudije, član 270. do 272. Predloga, date su pre odredaba o rešenju o sprovođenju istrage. Umesto da bude obrnuto, ovde je drugačije, kako to predviđa član 273. stav 3. do stava 5, pa ispada da se istraga prvo sprovodi, pa tek onda otvara. Kakva je to logika, kakva je to pravna tehnika?

Do sada ni u jednom propisu to nije bilo poznato, pogotovo kada je u pitanju materijalno procesno pravo, koje mora biti u saglasnosti sa Ustavom. Zakonik o krivičnom postupku mora biti drugi zakon posle Ustava, jer zakon o krivičnom postupku kakav je, takva vam je i demokratija u jednoj državi.

Pri tome, odredbe o otvaranju istrage su se bez ikakvog opravdanja našle u izuzetno dugačkom članu 273, koji se sastoji od deset stavova, od kojih se trećina odnosi na jedno sasvim drugo i prethodno pitanje - postupak javnog tužioca po krivičnoj prijavi, dok su odredbe o žalbi protiv rešenja o sprovođenju istrage izložene i odvojeno u članu 275. itd.

Pravno-tehnički nedostaci mogu se uočiti ako se, na primer, pročita član 273. stav 1, koji se sastoji od nekoliko dispozicija spojenih u jednu glomaznu rečenicu od deset redova teksta.

Opravdanje za donošenje novog zakonika moglo bi se pronaći u inače malobrojnim predlozima koji su zaista novi u odnosu na postojeća rešenja. Odredbe o saslušanju osetljivih svedoka i o procesnoj zaštiti ugroženih svedoka, o ubrzanom postupku i o postupku posredovanja u ovom modelu istražnog postupka, pod uslovom da su izabrane najoptimalnije vrednosti mogućih rešenja.

Predlog ovog zakonika, međutim, sadrži veliki broj potpuno pogrešnih rešenja, mnogo gorih od postojećih, kao i izmena i dopuna koje su potpuno indiferentne sa aspekta unapređivanja pozitivnog krivičnog zakonodavstva tj. koje nemaju nikakvu suštinsku vrednost.

Ovom poslu se izgleda pristupilo bez jasnog plana, odnosno sa pogrešnim planom rada. Napisati novi zakonik o krivičnom postupku, to je bilo nemoguće postići u kratkom vremenu za koje je taj ogroman posao trebalo obaviti, bez ikakvih prethodno sprovedenih priprema, bez analize sudske prakse, sa skromnim kadrovskim snagama angažovanih na tom poslu itd. Takvi poslovi se u ovoj oblasti na taj način ne mogu obaviti.

Oni redovno traju decenijama i na njihovoj realizaciji se angažuju timovi stručnjaka, čak i čitavi instituti, kao što je to uradila SRS 2000. godine, kada je angažovala Institut za uporedno pravo da prepiše sva zakonodavstva iz zemalja, nabrojao sam ih, to su bile SAD, Veliko kraljevstvo, Francuska, Nemačka, Švedska, Holandija, Italija itd, koji su dobro snabdeveni potrebnim analizama, naročito podacima o stalnoj sudskoj praksi i komparativnom pravu.

I pored mnogo veće ambicije, koja je u početku javno saopštena, pisanja novog zakonika o krivičnom postupku, ovaj predlog zakonika u suštini sadrži samo materijal za zakon o izmenama i dopunama postojećeg Zakonika o krivičnom postupku. U njemu je dat veliki broj ideja za izmene i dopune postojećih procesnih odredaba, nejednake vrednosti, rasutih kroz ceo tekst važećeg zakonika, od kojih su mnoge potpuno nepotrebne, a većina od njih i potpuno pogrešne.

Izgleda da su mnogi predlozi dati samo da bi se povećao broj intervencija i time stvorio privid novog zakonika. Tako npr, da vas podsetim, evo kako vam izgledaju inovacije. Reči "sa ciljem" zamenjuju se rečima "čiji je cilj". Kakva je to inovacija? Nikakva. Reči "bez odlaganja" zamenjuju se rečima "bez ikakvog nepotrebnog odlaganja". Ima li inovacije? Nema. "Radnje dokazivanja" rečima "dokazne radnje". Reči "samo iz tog razloga" rečima "samo zato". Reči "zahtev zadržava izvršenje kazne" rečima "podneseni zahtev zadržava izvršenje kazne".

Ima li ovde neke inovacije? Nema. Ima li neke pravne logike? Nema. Ima li nešto što će da unapredi zakonik? Nema. Hoće li se bolje primeniti u praksi od strane sudija i tužilaca i organa koji primenjuju? Neće.

Ili, recimo, još jedna ovako promašena konstatacija i definicija. Reči "javne ličnosti", oni sada predlagači zamenjuju rečima "ličnosti iz javnog života". Da li je to potrebno? Šta se tu suštinski menja? Ne menja se ništa. Ne utiče na donošenje pravedne odluke. Ne utiče. Pravno-tehnički nema nikakve veze. Jezički nema nikakvog poboljšanja.

Veliki broj propisa i bez ikakve velike potrebe podvrgnut je kod nas izmenama koje su između sebe često kontradiktorne. Što je još gore, prete da razore ideju celine zakona. Neke odredbe su samo jezički prerađene. Po pravilu, bez većeg uspeha. Moglo bi se reći da je taj posao predstavljao gubljenje vremena i bio na granici sitničarenja i cepidlačenja.

Tome treba dodati da su mnoge odredbe i mnoga poglavlja dosadašnjeg zakonika preuzeta bez ikakvih izmena, o onome što sam rekao na početku. Dakle, prepisane su odredbe iz 346 članova, i to: odeljak od nadležnosti sudova, o izuzeću, o javnom tužiocu, oštećenom i privatnom tužiocu, donošenju i saopštavanju odluka, dostavljanju pismena, razgledanju spisa, podnescima i zapisnicima, rokovima, izvršenju odluka, troškovima krivičnog postupka, imovinsko-pravnom zahtevu itd. Čak i onda kada je u njima ponešto i trebalo promeniti.

Tako npr. kaže se - postaviti pitanje zašto nije menjana odredba člana 6. stava 1. Zakonika o krivičnom postupku kada su u pitanju veštaci, a veštačenje je u našem zakoniku rak-rana. Navešću nekoliko primera iz kojih će se moći zaključiti da li je zakonik zaista nov ili je samo u detaljima izmenjen, i da li te izmene doprinose povećanju njegovog kvaliteta.

Prvi primer se odnosi na odeljak o veštačenju, koji predstavlja rak-ranu savremenog krivičnog postupka. Ako je ikakva promena u Zakoniku o krivičnom postupku bila potrebna, ona je morala uslediti u toj oblasti. Šta je u tih 19 članova koji se u postojećem zakoniku odnose se na veštačenje zaista novo i da li su projektovane novine opravdane? Po mom mišljenju i mišljenju SRS apsolutno ovo nije potrebno.

Prvo, uneto je nekoliko novih odredaba. Dve od njih predstavljaju dopunu postojećeg člana 114. st. 5. i 6. U novom članu 127. Predloga značajno se ograničavaju mogućnosti poveravanja veštačenja inostranim stručnjacima i stručnim ustanovama, samo izuzetno i samo kada ne postoje domaći stručnjaci, samo po odobrenju predsednika Vrhovnog suda. Nema nikakvog razloga da u oblasti veštačenja bude drugačije. U članicama EU takva ograničenja ne postoje.

Novina je i odredba člana 142. stav 3. kojom je dopunjen postojeći član 130. važećeg zakonika. Ta je dopuna bila nepotrebna, jer žalba tom odredbom nije uvedena, kao što se pogrešno kaže u obrazloženju uz tu izmenu, budući da je ona i do sada postojala po opštim odredbama člana 398. Zakonika.

O žalbi protiv prvostepenog rešenja neopravdano je izostavljena odredba člana 122, verovatno zato što se mislilo da je suvišno odredba člana 123. i član 130. Predloga zakona.

Stvar, međutim, ne stoji tako jer se jedna odredba postojećeg zakonika u članu 122. odnosi na nalaz, a druga u članu 123. odnosi se na mišljenje veštaka.

To što su novčane kazne za nevršenje dužnosti veštaka povećane sa sto hiljada na 300.000, odnosno sa 500.000 čak do čitavih tri miliona dinara, ne predstavlja nikakvu suštinsku promenu, niti neki suštinski napredak.

Isto tako, dame i gospodo, čak i da je tačnije govoriti o smrti, a ne o izumiranju začetka, član 139. Predloga zakonika, mislimo da izmena ne zaslužuje pažnju i da nije bila neophodna.

Dame i gospodo, moje izlaganje skratiću ovom prilikom, pa ćemo se mi srpski radikali pozivati i na međunarodne pravne akte, a sa druge strane uložili smo jedan broj amandmana. Očekujemo da ćemo imati prilike da o njima raspravljamo. Hvala vam.

 

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Hvala vama, gospodine Jojiću, što vodite računa o vremenu, pa sam u tom smislu i sam dužan da sve vas koji učestvujete u raspravi i pripremate se za sledeću raspravu obavestim.

Na osnovu člana 85. stav 1. Poslovnika, obaveštavam vas da će sednica danas biti održana, radićemo (znam, gospodine Krasiću, da je utorak i vi imate pismeno opravdanje koje sam vam dao), ali nezavisno od toga, zbog ostalih poslanika, radićemo samo do završetka objedinjene načelne rasprave koja je u toku.

Dakle, radi pojašnjenja, oni koji trenutno nisu prisutni, ako završimo do dva - do dva, do pet - do pet, do deset - do deset. To znači da će svakako početak objedinjene rasprave o 5. i 6. tački, to je ono što je važno za poslanike koji se pripremaju da učestvuju u raspravi, biti sutra od 10 sati. Hvala vam na razumevanju. Izvolite.

Posle gospodina Krstina, Vjerica Radeta, Jovan Palalić pa Dragutin Perić. To je redosled, izvolite sada.

Marko Krstin

G17 Plus
Dame i gospodo narodni poslanici, razmatramo tri predloga zakona koje je podnela Vlada, Predlog zakona o krivičnom postupku, Predlog zakona o obuci sudija, javnih tužilaca, zamenika javnih tužilaca i sudijskih i tužilačkih pomoćnika i Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o uređenju sudova.
Prethodno ću nešto o ova druga dva zakona, pošto se radi o kraćim zakonskim tekstovima i ne zaslužuje neku širu elaboraciju, jer se radi o jednostavnijim zakonskim rešenjima koja su jasnija javnosti i građanima.
Predlog zakona o obuci sudija, javnih tužilaca, zamenika, sudijskih i tužilačkih pomoćnika je dokument koji je neophodan da bi se podigao nivo stručnosti radnika, odnosno nosilaca funkcija u pravosuđu, i na to ukazuje i jučerašnja rasprava koju smo zaista ovde imali detaljno i u polemičnim tonovima vezano za predloženu nam strategiju pravosuđa.
I po osnovu te strategije i onoga što mi kao poslanici naravno znamo, stanje u pravosuđu nije takvo da bi mogli da budemo time u potpunosti zadovoljni. Njega treba popraviti.
Jedna od mera popravljanja jeste i ovo stručno obučavanje sudija, tužilaca i pomoćnika koji rade u sudovima i tužilaštvima. To je neophodno, i naročito bih želeo da istaknem da je dobro rešenje tog zakona što je ovo obrazovanje permanentno i obavezno u određenim slučajevima, mada ima primedbi na taj elemenat obaveznosti, ali mislim da je to jako dobro i da se ni naše sudije ni tužioci neće buniti protiv toga da usavrše svoje znanje.
Uostalom, ovde će im se ostaviti posebno vreme za tako nešto i na osnovu tog vremena će naravno moći da podignu svoje stručne sposobnosti.
Uz predlog ovog zakona smatram da je potrebno nešto poraditi i na Zakonu o pravosudnom ispitu, na programu po kome se polaže, zatim na komisijama pred kojima se polaže i na kriterijumima pod kojima se polaže taj pravosudni ispit. O tome možda nismo dovoljno govorili. Samo ukratko.
Dakle, smatram da i taj zakon treba da bude promenjen, da i programi po kojima se polažu pravosudni ispiti odavno je trebalo da se osavremene i smatram da komisiju u sastavu u kome su danas ne odražavaju adekvatno potrebe za kvalitetom i stručnošću ispitivača na tom ispitu.
Znači, mislim da treba preispitati sastav komisija, da treba preispitati program i naravno utvrditi i pooštriti kriterijume za polaganje pravosudnih ispita.
Mislim da se dosta nas koji smo ovde kolege suočavalo ne samo sa sudijama, tužiocima, mladim kolegama, već i dosta advokata koji po mom mišljenju ne zadovoljavaju uslove nekoga ko je položio pravosudni ispit. Dakle, predlažem da se nešto tako uradi.
Što se tiče Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o uređenju sudova, tu se radi o promeni nadležnosti u suštini, tako što se određene nadležnosti koje su zakonom uzete okružnim ili višim sudovima, kako se po strategiji predviđa, i prenete apelacionim, sada vraćaju sa apelacionih, koji nisu počeli da funkcionišu, na više sudove.
Mislim da to pokazuje da sam problem promene nadležnosti nije dovoljno pažljivo razmotren.
Predlažem da ga naše Ministarstvo pravde ponovo razmotri, da mi pre stupanja na snagu izmene, odnosno apelacionih sudova od januara sledeće godine, imamo čistu sliku da li je nama zaista potrebno da postoje apelacioni sudovi kao što su predviđeni i da li postoje objektivni uslovi da oni profunkcionišu.
Mislim da takvo jedno razmatranje treba da se uradi što pre, mi vremena više nemamo, odlagali smo već primenu tog zakona i upravo izmena ovog zakona pokazuje da je preterano ambiciozno i bez dovoljno razmišljanja prethodna Vlada i Skupština ušla u taj projekat da se drugostepena nadležnost prenese na apelacione sudove.
U pogledu Zakona o krivičnom postupku mogu da izrazim posebno zadovoljstvo što svi mi ovde prisustvujemo jedno zaista stručnoj, akademskoj raspravi, koja pokazuje da zaista u ovom parlamentu sede ljudi koji su sposobni i stručni da o najsloženijim pitanjima kao što je krivično pravo ovde raspravljaju sa puno kompetencije i sa puno uvažavanja kolega koje možda imaju drugačija stručna mišljenja. Zaista je teško govoriti posle kolege Mamule, posle kolege Jojića ili posle ministra Stojkovića.
Iskoristiću tu priliku da nešto dopunim ono što su oni rekli i da praktično podastrem neko svoje mišljenje oko pojedinih problema da bi se kasnije kod amandmana ili u raspravi o pojedinostima dogovorili kako bi taj zakon najbolje izgledao i kako bi se na najbolji način mogao primeniti.
Ukazivanja je bilo dosta, korisnih. Mislim da je jako dobro da mi kodifikujemo procesno pravo, mislim da je jako dobar put kojim se krenulo, kojim je Vlada krenula i Ministarstvo pravde, da se na temelju starog nadogradi novo.
Mislim da nije bilo nikada dobro kada smo u potpunosti negirali ono što je bilo pre toga, mislim da je jako dobro uvažiti ono što je pravna tradicija ove države. Ona je zaista velika, ona se ne meri desetinama nego stotinama godina.
Znači, što je ta pravna tradicija iznedrila da se mi toga držimo i da naravno primenjujemo i neka rešenja koja su uporedno bolja ili koje nam nalaže pravo nekih drugih država, koja su eto zbog svoje celishodnosti se pokazala kao bolja rešenja, ne zbog nečega drugog, i naravno da uskladimo svoje zakonodavstvo sa onim međunarodnim aktima koja smo prihvatili i ratifikovali.
Ovim zakonom se zaista stvara jedan normativni ambijent da bi krivični postupak bio brži i efikasniji, mada zaista mogu da izrazim svoje mišljenje da su postojali uslovi da se i neke druge odredbe izmene koje nisu izmenjene, kada bi postupak bio još brži i još efikasniji.
Mislim da se zaista ostvaruje i ovo načelo da se ostvari dosledna zaštita Ustavom i međunarodnim aktima garantovanih ljudskih prava i sloboda i mislim da se u dovoljnoj meri vrši usklađivanje sa drugim zakonima, sa Krivičnim zakonikom i drugim zakonima koje smo doneli.
Ovim se zaokružava sistem krivičnog prava, što je velika zasluga Vlade i ove skupštine, da smo doneli sve zakone i da smo stvorili uslove da pravosuđe funkcioniše na jedan optimalan način u ovim uslovima. Dakle, postoji dobra ravnoteža proverenih rešenja i novih rešenja koje traži novo vreme u kome se nalazimo.
Neka od tih novih rešenja su bila u praksi, ali su inkorporirana u ovaj zakon i proverena su, znači nisu baš ni sasvim nova. Kao pravnik i kao praktičar mogu da kažem da je veoma dobro to da se pravno-tehnički iznad teksta člana u kratkom odredi njegov naslov da bi se lakše prepoznalo o čemu se u članu radi, za praktičare je to veoma značajno.
Hoću da istaknem posebno kod osnovnih pravila da su predviđene sankcije za lica koja svojim izjavama dovode u pitanje pretpostavku nevinosti i krše garancije nezavisnosti i nepristrasnosti suda.
To je veoma značajno, to su neke kolege ovde pominjali, da mi zaista imamo na visokom nivou slobodu informisanja i o ovakvim stvarima i da zaista je moguće o svemu pisati sve, ali mora da postoje neke granice koje ovaj zakon upravo na jedan ispravan način postavlja.
Znači, ne može se ugrožavati pretpostavka nevinosti okrivljenog i ne mogu se kršiti garancije nezavisnosti i nepristrasnosti suda. To se odnosi na sve, pa i na sredstva javnog informisanja.
Naročito mislim da je dobro da u zakonu postoji decidna zabrana nasilja prema okrivljenom. Te zabrane su do sada bile propisane Ustavom, a primenjivale su se od slučaja do slučaja.
Ali, veoma često smo svedoci, bar mi praktičari, da je nasilja bilo i mislim da ovakva decidna zabrana nasilja prema okrivljenom ima mesto i da treba da stoji. Nadam se da će u primeni biti bolje nego što je bilo do sada. Eto, to je što bih mogao da kažem.
Veoma je značajno da je uvedeno pravilo sumnje u korist okrivljenog. To se ranije primenjivalo po volji, sada je to zakonsko načelo.
Dakle, ako postoji dilema, izvedeni su svi dokazi, ali postoji dilema da li je delo dokazano ili oko primene nekih pravnih instituta vezanih za biće krivičnih dela, zakon nalaže sudu da odluku donosi uvek tako da je povoljnija za okrivljenog, to je veoma značajno.
Takođe, mislim da je dostignuće ovog zakona na kome zaista treba insistirati promena uloge tužioca. Rekao bih, konačno da se to desilo. U nekim ranijim izlaganjima sam pominjao potrebu da se to uradi, zadovoljan sam što je to urađeno. Mislim da je uloga tužioca u velikoj meri izvedena na drugačiji način.
Znači, tužilac mora da uđe u aktivniju ulogu, do sada je tužilac, kao što su i kolege ovde primetile, bio veoma pasivan.
Tužilac je do sada dobijao krivičnu prijavu od Ministarstva unutrašnjih poslova, podnosio zahtev za sprovođenje istrage, podnosio optužnicu i manje-više bio je pasivan u tom poslu. Ovaj zakon mu nalaže znatno aktivniji odnos, što je u redu, vezano za njegovu ulogu kao samostalnog državnog organa koji je isključivo nadležan za gonjenje učinilaca krivičnih dela koji se gone po službenoj dužnosti.
Znači, isključivo jedan određen organ, definisan i određen ka određenim oblicima devijantnog ponašanja. Takva određenost zaista traži ovakvu regulativu i mislim da je jako dobro primerena tome. Tužilac donosi rešenje o sprovođenju istrage, sprovodi prethodnu istragu, daje naloge organima unutrašnjih poslova, zaključuje sporazum sa okrivljenim o priznanju krivice, a u prethodnom istražnom postupku može i da zaključi druge određene sporazume, koji opet mogu da dovedu do odgovarajućih odluka pre odluke suda vezano za krivicu onoga ko je osumnjičen.
Smatram da u ovom delu zakona, naročito kada se radi o uviđaju, to je član 256, nije dobro što je na volju tužioca ostavljeno da dođe na uviđaj ili ne dođe. Ako smo se opredelili da tužiocu damo veća i šira ovlašćenja da on konačno uđe u funkciju koju treba da vrši, da mu ostavimo na volju da ako ne može da stigne ne dođe.
Onda to izgleda u kontradikciji sa jačanjem uloge tužioca i mogućnošću, odnosno obavezom da pokrene istragu kada do njega dođe saznanje da je neko učinio krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti.
Što se tiče uviđaja, kao veoma značajnog dokaznog sredstva, kao veoma značajne radnje, mislim da je neophodno da tužilac bude prisutan i mislim da nije dobro što se njemu na volju ostavlja da ceni da li ima vremena ili nema vremena da dođe na uviđaj.
Onda kod uviđaja nalazimo da pojedine stvari koje izvedu organi unutrašnjih poslova ne odgovaraju suštinski samoj skici sa lica mesta ili merama koje se izvedu, ili jednostavno nije konstatovano kod saobraćajki za pešački prelaz, osvetljenost, na šta bi naravno tužilac skrenuo pažnju i ukazao organima unutrašnjih poslova na čega da obrate pažnju u konkretnim okolnostima. Ovo sam sada uprostio, ali potpuno sam siguran da delimo mišljenje da bi prisustvo tužioca bilo neophodno na uviđaju.
Isto tako mislim da je dobro što postoji zabrana da se oštećenom postavljaju pitanja koja se odnose na njegov polni život, političko i ideološko opredeljenje, rasno, nacionalno, etničko poreklo i druge isključivo lične i porodične okolnosti.
Nemalo puta sam bio svedok situacije u kojoj se oštećeni nalazi kada mu se postavljaju takva pitanja. Dakle, ovo je jako dobro rešenje i ovo zaista od srca podržavam.
Smatram da bi trebalo daleko više zaštititi prava oštećenog u ovom postupku, jer mislim da je postupak i dalje ostao više okrenut nekom opštem, čak bih se usudio da nazovem imaginarnom interesu, a mislim da je interes oštećenog jedan od vodećih interesa koga moramo da imamo kada sankcionišemo društveno nedozvoljeno ponašanje, kao što je krivično delo.
Detaljno su propisani uslovi za status zaštićenog svedoka, svedoka saradnika. Takođe se, što je jako dobro, uređuju detaljna pitanja simulovanih poslovnih usluga, simulovanih pravnih poslova, da se to određuje po rešenju istražnog sudije.
Što se tiče imovinsko-pravnog zahteva, on je u celini preuzet iz važećeg zakona i smatram da to nije dobro, odnosno moglo je biti mnogo bolje. Opet mislim da interesi oštećenog zahtevaju da imovinsko-pravni zahtev dobije veću težinu kada se radi o obavezi krivičnih sudija da utvrđuju imovinsko-pravni zahtev i odlučuju po njemu.
I dalje je ostalo na tome da će sudija utvrditi imovinsko-pravni zahtev, zahtev oštećenog krivičnim delom, samo ako se ne bude znatno odugovlačio postupak. Tu floskulu, usudio bi se tako da nazovem, imamo 50 godina i ta floskula onemogućava da oštećeni ostvari opravdani zahtev u jednom postupku koji, hoću da vam kažem i to, obzirom na zaprećenu sankciju više inspiriše okrivljenog da nadoknadi štetu ili da vrati stvar nego što je to parnični postupak. To je valjda svima jasno.
Po meni, krivični postupak treba iskoristiti da bi okrivljeni, zbog same prinude koju krivični postupak sa sobom donosi, nadoknadio nekome štetu, vratio stvar ili bio poništen neki nezakonit pravni posao. To nažalost nije ovde učinjeno i mislim da je to greška, to se moglo učiniti jednom rečenicom koja bi glasila da je sud obavezan da odluči ako za to postoji dovoljno dokaza. Sud i tako izvodi dokaze o svim okolnostima, ima ih pred sobom, i ne vidim zašto ne bi doneo odluku.
Međutim, mi smo ovde ostavili tu rezervu i mogu da vam kažem da u 99% slučajeva sud ne odlučuje o imovinsko-pravnom zahtevu, to prepušta parnici i to zaista nije dobro. Ako pri tome dodate da sud nije u obavezi da dostavi pravosnažnu presudu oštećenom, onda se vidi da ovaj zakon i dalje ne brine o oštećenom na odgovarajući način, rekao bih gotovo na nikakav način. Mislim da je tu najslabija tačka zakona, briga o interesima oštećenog. Mislim da je to moglo znatno bolje da se izrazi kroz ovaj zakon.
Značajna izmena je što pretkrivični postupak postaje prethodna istraga. Tu moram da kažem da javni tužilac zaista dobija široka ovlašćenja, kada se radi o sporazumu o priznanju krivice, to je za krivična dela do 10 godina zatvora.
Zatim, u pretkrivičnom postupku može da odluči o oproštaju od krivičnog gonjenja, to je do tri godine, i da odluči o necelishodnosti krivičnog gonjenja zbog stvarnog kajanja osumnjičenog, što jeste i može biti u nadležnosti tužioca.
Jer u suštini on odlučuje da li postoje uslovi za krivično gonjenje i odlučuje o primeni pravnih instituta, kao što su neznatna društvena opasnost i tome slično. Tu bi trebalo staviti određena ograničenja da se ne bi omogućilo totalno odstupanje od načela oficijelnosti krivičnog gonjenja. Znači, za tužioca treba staviti određena ograničenja.
Opet nešto o oštećenom. Da sam bio zakonopisac, da sam bio u Vladi da ga predlažem, zaista bih se založio i na ovom mestu da zaštitimo interes oštećenog. Predlažem predlagaču da to učini.
Kada se radi o sporazumu o priznanju krivice, o oproštaju od krivičnog gonjenja i kada se radi o institutu necelishodnosti krivičnog gonjenja, kada tužilac odbacuje krivičnu prijavu, neophodno je da bi se primenila ova tri instituta da okrivljeni nadoknadi štetu oštećenom. To je valjda osnovna stvar. Koga mi štitimo time kada ovog eskulpiramo, a oštećenom nije nadoknađena šteta.
Ako se radi o toliko za društvo neinteresantnim za procesuiranje predmetima i da se društvo zadovoljava opraštanjem ili ocenom necelishodnosti, zar može društvo da popusti i toliko kada već postoji krivično delo da okrivljeni jednostavno ne nadoknadi štetu. Mislim da bi korektiv oficijelnosti ovde morala da bude obaveza okrivljenog da nadoknadi štetu oštećenom. To je minimum minimuma.
Na kraju ću o pritvoru. Mislim da je ovde neopravdano zapostavljeno pitanje pritvora, a mislim da je značajno pitanje za sve građane, bili oni sad u pritvoru ili ne. Opet ću poći od našeg Ustava, koji ima odlično razrađene slobode prava i dužnosti čoveka i građanina i mislim da se tu mnogo štošta neće menjati, to je tako od 1990. godine i mislim da je to dobro.
Član 16. Ustava kaže - lice za koje postoji osnovana sumnja da je izvršilo krivično delo može, na osnovu odluke nadležnog suda, biti pritvoreno i zadržano u pritvoru samo ako je to neophodno radi vođenja krivičnog postupka ili bezbednosti ljudi. Samo ako je to neophodno. Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vreme.
Ustav govori o pritvoru koji se odnosi na period pretkrivičnog postupka pa do podnošenja optužbe. Pritvor može trajati po odluci prvostepenog suda tri meseca od dana pritvaranja.
Ovaj rok se može odlukom Vrhovnog suda produžiti za još tri meseca. Ako se do isteka tih rokova ne podigne optužnica, okrivljeni se pušta na slobodu.
Čitajući ove odredbe, ne samo gramatički i jezički, možete doći do zaključka da je ustavotvorac ili ova skupština imala ideju da je pritvor nešto izuzetno, samo kada je to neophodno, vremenski izuzetno i prema ličnosti i prema delu, da mora biti sveden na najkraće nužno vreme.
Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda, član 5. tačka 3, svako ko je uhapšen i lišen slobode, shodno odredbama iz stava 1. ovog člana, biće bez odlaganja izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom određeno da obavlja sudske funkcije i imaće pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Ovo su uputstva koja Ustav i Evropska konvencija upućuju nama kako da uredimo neko pitanje.
Kako smo uredili pitanje pritvora. Prema sada važećem rešenju, to su članovi 144. i 146, imate, nazvao bih ga, običan pritvor i pritvor kada se radi o učiniocima krivičnih dela organizovanog kriminala, protiv čovečnosti i međunarodnog prava i sl, znači najteža krivična dela i godinama pretpostavljena. Znači, ustav je tu rezervisao kada se radi do predaje optužnice, ukupno šest meseci. To je tako.
Posle predaje optužnice, prema važećem rešenju, za obična krivična dela dve godine, za najteža krivična dela četiri godine. Posle izricanja prvostepene presude, za obična krivična dela godinu dana, za najteža dve godine. Kada drugostepeni sud ukine prvostepenu presudu, za obična krivična dela dve godine, za najteža krivična dela dve godine.
Prema predlogu koji sada imamo, povećava se ukupno vreme pritvora, i to se povećava u delu posle izricanja prvostepene presude 18 meseci umesto jedne godine. Tu se povećava. Mi imamo da sada pritvor može iznositi, ako donesemo ovaj zakon, za tzv. obična krivična kako ih zovem, šest godina. Tu se odnosi do izricanja presude. Za najteža krivična dela devet godina. Do sada je bilo pet i po godina, i osam i po godina.
Nisam siguran da je ovo dobro rešenje. Mislim kao i ranije kada smo povećavali vreme za koje sud može da odredi pritvor, mi smo ga već imali ovde pred ovim parlamentom, da Ustav ne omogućuje ovako elastičan i ekstenzivan pristup pritvoru. Pogotovo ako to uporedimo sa zakonskim maksimumom i minimumom za najveći broj krivičnih dela koja smo ovde propisali u Krivičnom zakoniku, zaista je šest godina za krivična dela, kako bih ih nazvao obična, premnogo, a da ne govorimo o tome što povećavamo sa onoga što imamo sada na ovo.
Drugo, ministar je rekao da istraga jeste postupak koji traži najviše vremena, naravno, zato što je to, kako bih rekao, rudarski posao. Prikupljaju se dokazi, utvrđuju se činjenice koje se kasnije izvode u potpuno drugim okolnostima pred sudom. Nama je ustav u istrazi dao šest meseci mogućnosti da sve to izvedemo u uslovima kada počinjemo postupak.
Šta mi radimo? U uslovima kada je sve tako sažvakano, kada je sud dobio sve dokaze, kada je imao vremena da to pročita, mi omogućujemo da se još pet i po godina vodi postupak, a za teža krivična dela još osam i po godina.
Zar to nije nelogično? Ako istraga, kao teži deo postupka, kao početni deo postupka, u kojoj se sve prikupi, što je rekao kolega Mamula, a što kasnije ne može da se nadoknadi, traje šest meseci, kako je moguće da našim sudijama treba pet godina, pet i po godina da nešto presude. Mislim da tu konvalidiramo lenjost, inertnost, nerad i tome slično.
Mislim da to ne treba da radimo i princip ovog zakona je u osnovi efikasnost. Mislim da su zbog te efikasnosti ove odredbe o pritvoru morale ostati makar na onom kako je sadašnje pravo predviđalo, odnosno sada važeći zakon.
Mislim da to nije dobro, da je to previše ekstenzivno i nije u skladu sa ustavom. Mislim da ne vodi uspostavljanju zakona i zaštiti prava građana.
Hteo sam još o jednoj stvari da pričam, jer mislim da je bitno da razgovaramo o rokovima. Uvek volim da pričam o rokovima, to mi je nekako bitno, jer nije građanima svejedno u kom roku ostvare neka prava. Malo sam gledao i upoređivao važeća rešenja i rešenja koja imamo ovde.
Recimo, kada se radi o donošenju i objavljivanju presude, prema važećem zakonu presuda se odmah objavljuje, a ako ne, za tri dana. Ako sudija ne uspe da objavi za tri dana, predsednik veća obaveštava predsednika suda.
Prema članu 381. novom, isto se objavljuje odmah, a ako ne, ne za tri dana, nego za pet dana, znači dajemo još dva dana. Kakvo je objašnjenje, zašto produžavamo rok. Mislim da to nije dobro. Ako ne može za pet dana, onda obaveštava predsednika suda. Mislim da je to jako loše.
Ako analiziramo pismenu izradu i dostavljanje presude, onda moram da vam kažem da i staro rešenje, odnosno važeće i novo rešenje nema nikakav rok da se nekome dostavi presuda.
To je u stvari kamen spoticanja i u parnici i u krivici. Jeste presuda se izradi ako se izradi, a kada je dobiješ? Pa tako vam se dešava da je maja prošle godine zaključena rasprava u parnici, a dobijete je negde u martu ove godine.
Sudio je u roku. Tamo gore piše maj prošle godine, a vi ste je dobili sada. Tu se pravi taj vakuum vremena u kome neko može nešto da uradi, ne uradi, drži u fioci.
Moram da vam kažem, za stranke je najgore kada držite predmet u fioci. To sada svim sudijama i tužiocima mogu da kažem: ne držite predmete u fioci, rešite predmete u roku, to je najvažnije.
Kako god rešite, vaše je pravo i niko se ne meša. Pustite im da se žale, pustite da ostvare svoje pravo. Predmet u fioci, stranke nemaju prava.
Prema važećem zakonu, pismena izrada presude je osam dana po objavljivanju, a u složenijim predmetima 15 dana. Razumem.
Ukoliko kasni, predsednik veća obaveštava predsednika suda. Dostavljanje, kada dostavi, nije bitno.
Zamislite, pravosnažna presuda se oštećenom dostavlja samo kada on traži.
Šta je po novom? Izrada u roku od osam dana, 15 dana u složenijim. Sudije su dobile, koje sude krivično, ovim zakonom koji je ovde predložen još mesec dana da pišu presude.
Zašto imamo mesec dana? Imamo manjak sudija? Ako imamo manjak izabraćemo nove sudije. Zašto 30 dana? Za to vreme neko je u pritvoru, bez obzira kakva je presuda i bez obzira da li je neko kriv ili nije.
Posle isteka svih rokova, on tu dobija još mesec dana, obaveštava predsednika suda o razlozima, a predsednik suda preduzima mere da se presuda što pre izradi.
Koje su to mere? Šta se dešava? Za mene nema nijedne druge mere. Taj sudija ne može da uradi posao u nekom roku, podnosi se predlog za razrešenje. To je mera. Nema druge mere.
Bira se sudija koji je sposoban i koji će to dobro da uradi. Takvih sudija ima. Znam da ih ima. Ima ljudi koji hoće taj posao da rade i neka rade to ti ljudi.
Oštećenom se pravosnažna presuda dostavlja samo ako on to zahteva. Jadan oštećeni kod ovakvog propisa. U principu mislim da, sem ovih ukazivanja oko oštećenog, i oko pritvora trebalo bi ostaviti staro rešenje, zakon u celini je zadovoljavajući.
Mislim da je veliki korak napred, jer ima ravnotežu starog i novog, što je kod nas veoma retko da se ispoštuje. Mislim da ga treba prihvatiti, s tim što predlažem, imali smo priliku da slušamo odgovore ministra na neke primedbe ovde.
Mislim da je argumentovano odgovorio i mislim da je spreman da prihvati ono što je argumentovano. Zahvaljujem se na tome. Predlažem da razmisli o ovome i da neke od ovih ukazivanja ili sada prihvati ili za neki budući zakon. Hvala.