ČETVRTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 18.05.2006.

8. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ČETVRTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA

8. dan rada

18.05.2006

Sednicu je otvorio: Vojislav Mihailović

Sednica je trajala od 10:15 do 19:10

OBRAĆANJA

Radojko Obradović

Demokratska stranka Srbije | Predsedava
Ministre, izađite za govornicu.

Milan Parivodić

Znači, prihvatam amandman Srpske radikalne stranke na član 6. koji daje nadležnost ministarstvu nadležnom za poslove prosvete i sporta, preko prosvetne inspekcije, i ministarstvu nadležnom za nauku i tehnološki razvoj, preko inspekcije. To prihvatam.
Međutim, pošto je Odbor za finansije takođe dao nadležnost jednim drugim amandmanom finansijskoj inspekciji i poreskoj policiji, onda će se samo numeracija promeniti, da se uključi i finansijska policija i poreska inspekcija, kao posebna stavka, pored ove četvrte i pete. To samo treba redakcijski da se uklopi.

Radojko Obradović

Demokratska stranka Srbije | Predsedava
To je moguće tehničkom redakcijom, jer se prihvataju dva amandmana koja nisu u suprotnosti. Jedino je problem u numeraciji. Onda će se prilikom tehničke redakcije, kad zakon bude usvojen, samo evidentirati.
Da li još neko želi reč o ovom amandmanu koji je ministar prihvatio? (Ne.)
Narodni poslanik Sreto Perić podneo je amandman kojim je predložio da se posle člana 8. doda novi član 8a.
Predstavnik predlagača i Odbor za finansije nisu prihvatili amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć.
Da li neko želi reč? Narodni poslanik Sreto Perić.
...
Srpska radikalna stranka

Sreto Perić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, pre nego što ministar kaže da prihvata i ovaj amandman koji sam ja podneo, moj amandman glasi da se posle člana 8. doda član 8a, jer je on u vezi sa prethodno prihvaćenim amandmanom, želim da kažem samo nekoliko reči.
Srpska radikalna stranka je na ovaj zakon podnela ukupno 13 amandmana i bila je prava nebuloza juče od strane jednog poslanika kada je rekao da SRS podnosi amandmane kojim se traži brisanje nekih članova, osporava se obim zakona pa se kaže da je premali, pa preveliki. Naprosto, to apsolutno nije tačno.
Evo, videli ste da je i ministar, iako je u jednom momentu rekao da od načina obrazlaganja amandmana zavisi da li će ga on prihvatiti ili ne, prihvatio ovaj prethodni amandman, odnosno amandman na član 6. gde narodni poslanik Paja Momčilov predlaže da se pored već predviđena četiri organa (tri ministarstva i Republička radiodifuzna agencija) doda nadležnost za još dva ministarstva, odnosno inspekcijske organe tog ministarstva, pa pretpostavljam da će prihvatiti amandman na član 8a i član 9a takođe.
Koliko poslanička većina koja podržava Vladu prati rad Skupštine, odnosno zakonske predloge i amandmane, moglo se videti kada je prekjuče gospođa Vjerica Radeta, poslanik SRS, imajući u ruci mišljenje Vlade Republike Srbije o amandmanima na Zakonik o krivičnom postupku rekla da nema i niko iz reda poslanika koji podržavaju ovu vladu nije rekao da ima.
Ona je samo htela da proveri sa kojom pažnjom poslanici skupštinske većine prate ono o čemu je ovde reč.
Od ukupno 13 amandmana koje je podnela poslanička grupa SRS samo jedan amandman glasi da se član briše, a to je gospođica Nataša Jovanović podnela amandman na član 22. i naravno ona će to komentarisati kada to bude stiglo na dnevni red. Tim članom se pospešuje plagijat i da bi se to izbeglo ona je predložila da se taj član briše.
Što se tiče svih ostalih amandmana, ima se namera popraviti tekst ovog zakona.
Naime, nismo osporili kada je ministar u analizi efekata ovog zakona rekao da bi uvođenje novih inspekcijskih organa prouzrokovalo naknadne troškove, novu obuku za inspekcijske organe koji bi kontrolisali ovu oblast. Tu je ministar, moram da kažem, bio u pravu.
Ali, predložili smo, da bi se ovo efikasnije štitilo, da se da u nadležnost Ministarstvu za prosvetu i sport, kao i Ministarstvu za nauku i tehnologiju da njihove inspekcije mogu kontrolisati ovaj deo. Srpska radikalna stranka ima nameru, pre svega, da zaštiti autore, odnosno prava autora i da zaštiti državu Srbiju, odnosno preko organa vlasti da se spreči odliv sredstava koja bi se ubrala po osnovu poreza i drugih primanja za Republiku Srbiju.
Pretpostavljam da je ministar prihvatio ovaj amandman, jer nema logike da se prihvati amandman na član 6, gde se utemeljuje nadležnost Ministarstva za prosvetu i sport, a da ovaj, kada dodajemo samo koje su nadležnosti, ne bude prihvaćen. Zahvaljujem.

Radojko Obradović

Demokratska stranka Srbije | Predsedava
Hvala, gospodine Periću. Za reč se javlja narodni poslanik Zoran Krasić. Izvolite. Izvolite, gospodine ministre.

Milan Parivodić

Znači, 8a sam prihvatio. E sad, imamo dva konkurentna 9a, koji nisu u suprotnosti, tako da ovaj 9a iz Odbora za finansije prihvatamo prirodno, a ovaj amandman SRS prihvatamo isto, kao 9b. To je cela promena u numeraciji, jedan je 9a, a drugi je 9b i prihvatamo ga u celosti.

Radojko Obradović

Demokratska stranka Srbije | Predsedava
Hvala, gospodine ministre. Da li se još neko javlja za reč? (Ne.)
Narodni poslanik Zlatan Jovanović podneo je amandman kojim je predložio da se posle člana 9. doda novi član 9a. Ministar se izjasnio da prihvata taj amandman. Da li neko želi reč? Prihvaćen je amandman, hoćete dodatno obrazloženje? Izvolite, gospodine Markoviću.

Momir Marković

Srpska radikalna stranka
Stevan Lilić, uzdanica Pravnog fakulteta, nije samo profesora Lazu M. Kostića prepisivao.
Profesor Stevan Lilić je prepisao i profesora Milkova, a sada vidite sa koliko je tu stvaralačkog nadahnuća pristupio: recimo, kod profesora Milkova na strani 39. udžbenika – u pitanju je parlamentarizam u kome prednost ima vlada, upravna i izvršna vlast su objedinjene u jedinstvenu egzekutivu. Lilić je doduše promenio, nije na 39, nego je na 174. strani njegove knjige, piše ovako – u pitanju je parlamentarizam u kome prednost ima vlada, upravna i izvršna vlast su objedinjene u jedinstvenu egzekutivu.
Ako ste zapamtili rečenicu koju sam malopre pročitao i ovu rečenicu, do u tačku se slažu.
Kaže profesor Milkov dalje – ovlašćenja savezne vlade su, za razliku od savezne skupštine, u velikoj meri proširena u odnosu na ranije stanje. Savezna vlada obrazuje i ukida savezna ministarstva i druge savezne organe i organizacije. Ona utvrđuje i njihovu organizaciju i delokrug. E, a onda nadahnuti Lilić kaže ovako – za razliku od savezne skupštine (to je onaj naučni doprinos Stevana Lilića), ovlašćenja savezne vlade u odnosu na saveznu upravu su znatno proširene. Tako savezna vlada, između ostalog, obrazuje i ukida savezna ministarstva i druge savezne organe i organizacije i utvrđuje njihovu (ovde je bilo - ona utvrđuje, a ovde je - i utvrđuje) organizaciju i delokrug.
Stevan Lilić, intelektualna gromada resavske škole, pored Pravnog fakulteta na kome radi (znate, doktori nauka imaju pravo da podele radno vreme na tri, pa da u tri institucije ili u tri preduzeća rade), radi i u "žutom preduzeću". Lopovskom, doduše, ali nije njega preduzeće iskvarilo, dame i gospodo, mislim to žuto lopovsko preduzeće, on je već iskvaren došao u to preduzeće. Došao je iz jedne druge organizacije, koja se zvala malograđanski savez ili ne znam kako beše.
Nego, da se vratimo na profesora Lazu M. Kostića i njegovo "Administrativno pravo" napisano između dva rata i prepisano čim je Stevan Lilić stasao, naučio 30 slova i dograbio se plajvaza. Profesor Kostić kaže – u Nemačkoj je još u prvoj polovini prošlog veka nastalo razlikovanje između čistih administrativnih predmeta (čisti administrativni predmeti su pod navodnicima) i administrativno-pravnih predmeta (pod navodnicima).
Stevan Lilić, smatrajući da je nauka uznapredovala i da neke stvari treba da izmeni u ovome, kaže ovako – u Nemačkoj je još u prvoj polovini prošlog veka nastalo razlikovanje između, pa je skinuo navodnike, čistih administrativnih predmeta i, skinuo je navodnike, administrativno-pravnih predmeta. Ima ovde dosta naučne muke dok je ostvario ovo "profesor" Lilić.
Znate, dame i gospodo narodni poslanici, u intelektualnu elitu se teško dolazi; to je krem, to je vrh, to je sve ono znanje skoncentrisano iz koga treba nacija, država da crpi energiju, da živi, raste i da napreduje. Vrlo se teško ugurati, međutim, vidite, Stevanu Liliću je prošlo. Kada bi doktore nauka, ne daj bože, neko odlučio da strelja, Stevan Lilić bi džabe poginuo.
Dalje kaže prof. Lazo Kostić – samo su ovi poslednji mogli biti objekat pravnog razmatranja više instance, a ovaj kaže – samo su ovi drugi, kao tzv. sporni upravni (tzv. je uneo u nauku, dame i gospodo narodni poslanici), tzv. sporni upravni predmeti, tj. (da, i tj. ima) kao administrativno kontenciozni predmeti mogli biti objekat (i kontenciozne je uneo) pravnog razmatranja neke više upravne instancije.
Profesor Lazo Kostić je govorio umesto instance instancija, jer se između dva rata tako i govorilo. Ovde se Stevan Lilić, valjda u žurbi, kada mu je naišlo naučno nadahnuće, prešao, pa je prepisao i reč koja se od ′45. naovamo malo drugačije izgovara i piše.
Kaže ovako – sporni upravni predmeti, prof. Kostić kaže – prvi put se oni predavaju suđenju vlasti van aktivne administracije u Badenu 1863. godine. Lazo Kostić dodaje nauci svoj prilog, pa kaže – sporni upravni predmeti. Nisu ovi upravni predmeti o kojima je govorio Lazo M. Kostić, nego kaže – sporni upravni predmeti prvi put se predaju suđenju vlasti van aktivne administracije u Badenu 1863. godine.
Dame i gospodo, prof. dr Vojislav Šešelj je osvedočeni borac protiv lopuža koji vršljaju intelektualnim delom nacije. U Sarajevu je razotkrio, raskrinkao izvesnog Miljoša koji je bukvalno prepisao magistarski rad. Zbog toga je imao velikih problema, jer se direktno suprotstavio Pozdercu, Hamdiji, Hakiji, Branku Mikuliću itd. U Beogradu je raskrinkao jednu intelektualnu lopužu koja se zove Stevan Lilić i posledica toga je da je izbačen sa Pravnog fakulteta. Ima li neke sličnosti između onih koji su bili uz Pozderca i Mikulića i ovih koji su bili uz Đinđića, Koštunicu i ne znam koga da nabrojim svih onih 19 koliko ih je bilo.
S obzirom da imam još malo vremena, da vašem sudu pokažem još neke bisere intelektualnog nadahnuća moralne i intelektualne gromade buldožer revolucije, koja se zove Stevan Lilić. Kaže Lazo M. Kostić – u Austriji prve začetke administrativnog sudstva sadrži zakon o sudskoj vlasti od 1867. godine. Kaže ova lopuža Stevan Lilić - u Austriji prve začetke administrativnog sudstva sadrži zakon o sudskoj vlasti od 1867. godine. Ja ne vidim razliku. Ajde ono dok je skidao zareze, skidao navodnike, stavljao zareze i navodnike, tu se mogao i videti i njegov doprinos nauci, ali ovde nema.
Kaže prof. Kostić – u njemu stoji da će onaj koji tvrdi da je jednom odlukom upravne vlasti povređen u svojim pravima moći tražiti zaštitu pred upravnim sudom na usmenoj raspravi na kojoj će učestvovati i predstavnik tužene upravne vlasti. Kaže naučnik Stevan Lilić – u njemu stoji da će onaj koji tvrdi da je određenom odlukom upravne vlasti povređen u svojim pravima (čitam ipak Lilićevo, čini mi se da čitam ovo što je prof. Kostić napisao, isto, ali moram dvaput da vam pročitam), povređen u svojim pravima moći tražiti zaštitu pred upravnim sudom na usmenoj raspravi na kojoj će učestvovati i predstavnik tužene upravne vlasti i to će regulisati poseban zakon.
Kaže prof. Kostić – taj zakon je izdan 1875. godine. Kaže naučnik Lilić – taj poseban zakon (poseban, dame i gospodo narodni poslanici) je donet (nije izdan, nego je donet) 1875. godine.
Ovde kod profesora Kostića kaže – on predviđa za sve austrijske zemlje jedan upravni sud u Beču čije je poslovanje normirano sledeće godine. Naučnik Lilić kaže... Nema tačke, pa da on predviđa, nego je on u jednoj rečenici, on je uspeo zahvaljujući svojim naučnim sposobnostima da spoji dve proste rečenice u jednu prostoproširenu, odnosno složenu, pa kaže ovako – taj poseban zakon je donet 1875. godine u Beču i predviđa za sve austrijske zemlje jedan upravni sud u Beču. U Mađarskoj do pre Drugog svetskog rata tek 1883. godine osnovan je finansijski upravni sud, a pri tom Lazo M. Kostić... celu rečenicu da ne čitam sada.
Ima još jedan naučnik koga je Stevan Lilić ne citirao, izvinite, gospodine Krasiću, pokrao. Ne zove se to citat, to se zove plagijat, lopovluk, najveća lopuža svih vremena koja je prešla prag neke institucije. Taj naučnik se zove Nikola Stjepanović.
Sada ću da vam ispričam: počeo je Stevan Lilić da piše jedno naučno delo koristeći pamet prof. Nikole Stjepanovića i plajvaz Stevana Lilića i počeli su zajedno da rade na jednom delu i kada je izašlo to delo prof. Nikole Stjepanovića... Nema tu, možda je negde bio u fusnotama. Pošto mi je vreme isteklo, po drugom amandmanu ću izaći da vas upoznam sa daljim detaljima ove lopovske radnje.

Radojko Obradović

Demokratska stranka Srbije | Predsedava
Da li se još neko javlja za reč o ovom amandmanu? (Ne.)
Na osnovu člana 140. stav 5. Poslovnika Narodne skupštine, Odbor za finansije je podneo amandman kojim predlaže da se posle člana 9. doda novi član 9a.
Predstavnik predlagača, na sednici Odbora, prihvatio je amandman.
Da li se neko javlja za reč? (Ne.)
Na član 12. amandman je podneo poslanik Branislav Rankić.
Predstavnik predlagača i Odbor za finansije nisu prihvatili amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć.
Za reč se javio narodni poslanik Zoran Krasić.
...
Srpska radikalna stranka

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka
Osnovni problem ovog zakona jeste što teško da inspekcijski organi mogu da utvrđuju povredu prava intelektualne svojine. Meni bi bilo stvarno interesantno da mi neko objasni kako bi to poreski inspektor mogao da utvrdi da je povređeno autorsko pravo autora nekog spota.
Čujem da neki najpopularniji, najbolji, ima neki nadimak Zli i tako nešto... Kažite mi kako bi poreski inspektor mogao da utvrdi da spot koji je napravljen preko agencije Dragana Đilasa nije verna kopija nekog spota koji je uradio Zli za produkciju "Braća Karić". Mislim da poreski inspektor ne bi mogao to da utvrdi.
Zašto sam ovo rekao? Zato što član 12. počinje konstatacijom koja je premisa za sve ono što sledi u tom članu – nadležni organ, ako neposrednim uvidom utvrdi da je povređeno pravo intelektualne svojine... Znači, tržišni inspektor kuc-kuc, dobar dan, dajte da vidimo taj proizvod, aha "Bambi", molim vas, ovo je falsifikat. Kako je on to mogao da utvrdi? Kako će da utvrdi kada je u pitanju knjiga? Po onom zakonu kojim je regulisano pravo i zaštita prava autora, ko je tamo nadležan da utvrđuje da li je došlo do povrede prava intelektualne svojine, ako uzmemo te termine i da opišemo sve ono što taj zakon reguliše. To je veliki problem.
Sa gledišta ovih inspekcijskih organa, autorski rad, ideja, autorsko delo je sastojak nečega što se zove roba, ukoliko se to autorstvo opredmećuje nekom robom u prostoru.
Kaput nekog kreatora je roba, ali on u svojoj vrednosti sadrži i nešto što je autorsko delo modnog kreatora. Uzeo sam ovaj primer zato što je lako za shvatanje i razumevanje. Zar to znači da inspektor kada uđe u prodavnicu i recimo vidi natpis ko je proizvođač, treba da kaže – možda to nije od tog proizvođača, možda je to neko u Novom Pazaru samo nalepio tu nalepnicu.
Vrlo je teško autorska prava štititi inspekcijskim nadzorom, zbog vrlo specifičnih znanja koja su potrebna. Inspekcijskim nadzorom mogu da se zaštite autori ukoliko se spreči promet te robe koja od nastanka ima autorsko delo nekog trećeg lica. Zato je dobro da se to sve svede na robu ili uslugu.
Znam zašto je vama potreban ovaj zakon, da se otklone neke nejasnoće i nedoumice kod inspekcijskih organa. Puno puta su inspekcijskim organima vezane ruke kada treba da intervenišu. Zašto? Oni u toku kontrole nađu i otpremnicu itd. i za veliku količinu diskova, CD itd.
Znamo zbog čega se ovo donosi. Teško će neki pisac da zaštiti svoje autorsko delo preko inspekcijskog organa. Koji inspektor treba da čita knjigu i da vidi da li je neko nešto prepisao?
Ovo što je gospodin Marković čitao ovde, to je iz sudskih spisa, zato što je Stevan Lilić tužio Vojislava Šešelja za klevetu, a gle čuda, zastupao ga je pravni ekspert Biljana Kovačević-Vučo i izgubila postupak, naravno. Izgubila je postupak, a čak je u reviziji oštro protestovala protiv Okružnog suda, kako je moguće, od kada je zavladala demokratija, da se neko drznuo da ne prihvati njenu žalbu. Stevan Lilić je morao na fakultetu na oglasnoj tabli da objavi 50 ispravki svog udžbenika gde se nalaze teške materijalne greške.
Ne bih gospodinu Markoviću preporučio da čita Lilića, daje mu se nepotrebno veliki značaj.
Mnogo je bolje povodom te knjige da se pomene Gašo Knežević koji je prekršio sve moguće propise, jer kada nastavno-naučno veće nije htelo nikakvu meru da preduzme prema Vojislavu Šešelju, onda je on po pravu nadzora doneo rešenje kao ministar, izazvao spor. Od tog spora jedinu štetu su dobile sudije Vrhovnog suda koje je bog kaznio zbog očigledno nezakonite presude. To je poznato i to svi znaju.
Gospodine Parivodiću, ako mislite da treba nešto da se radi na zaštiti intelektualne svojine kako se ona ne bi zloupotrebljavala, onda preuzimam rizik da ovo liči na načelnu raspravu. Ovde se stvarno načelno otvaraju pitanja kao problemi. Ovi amandmani mogu da se tretiraju kao pravno-tehnička rešenja koja treba da poboljšaju ovaj tekst zakona. Verujte, nema tog amandmana koji može da poboljša drugu rečenicu člana 12 – nadležni organ, ako neposrednim uvidom utvrdi da je povređeno pravo intelektualne svojine... Kako će to da utvrdi? Nema ugovor sa autorom, ne postoji saglasnost autora.
Želim da vam dam jedan primer: svakodnevno se vrti jedna reklama, čini mi se da se loto reklamira, neki dečko vozi kola i nekoj babi stavi ruku na nogu. To je ukraden spot iz inostranstva. Isti takav spot postoji u inostranstvu. Doduše, ovi naši mnogo su lepši nego oni iz inostranstva, lepši glumci.
Znam, ministre, možemo mi sada da pričamo, član ovaj, član onaj, možemo da pričamo o tome kako hoćemo. Ovde pričamo o upotrebi inspekcije i vi ovde imate inspekciju u dva aspekta: imate kada inspekcija po službenoj dužnosti nešto radi, a ja vam odmah u startu kažem, prema ovome kako ste napisali, čl. 12, 13. i 14, što je jedna celina, nešto što se zove postupak, imate privremeno oduzimanje robe, a ono može da postane trajno kada inspekcija obavesti autora i potrebno je da on pokrene postupak pred sudom zaštite svoje autorskih prava i traži privremenu meru oduzimanja te robe i onda se čeka itd.
Ovo odudara od principa rada inspekcijskih organa. Oni privremeno oduzimaju robu tokom inspekcijskog nadzora dok rešenje o oduzimanju robe ne postane konačno. Kada se radi o ovako kvarljivoj robi, onda je procedura daleko brža.
Znači, ovo odudara od stereotipnih rešenja kako postupaju inspekcijski organi. Zahtev stranke je samo inicijalni akt da država preko inspekcije preduzme mere iz nadležnosti države, a ovde zbog tog velikog problema i činjenice da inspekcija ne može da štiti autorska prava...
Kako ona može neposrednim uvidom da utvrdi da je povređeno nečije pravo intelektualne svojine? Nemoguće je. Ni oni neće moći da utvrde da je nečije autorsko pravo povređeno i da preduzmu neku meru itd. To je taj nedostatak ovog propisa.
Mnogo bi bolje bilo da ste precizno, jasno i glasno naveli u ovom zakonu da je ovo klasičan inspekcijski propis koji se primenjuje za promet roba i usluga, jer putem prometa roba i usluga onaj koji je plagijator, onaj koji krade ideju, materijalizuje svoje delo. Pravna zaštita autorskog prava ostvaruje se u sudu. Inspekcija ima za zadatak da u prometu roba i usluga zaustavi taj promet i samim zaustavljanjem tog prometa ona štiti autora. Ovaj zakon ne može da zaštiti državu.
Reći ću vam primer. Pokrenuli smo jedan krivični postupak i pošto nas prozivaju da stalno pominjemo imena, neću da pominjem imena. Jedna velika kuća i neki veliki pevači dogovore se i naprave neki ugovor i neka bude 5.000 komada CD, onako odokativno sam rekao koji je broj, a onda iz Bugarske dođe daleko veća količina. Država je uskraćena za carinu, porez i sve drugo.
Tu je autor učinio prekršaj ili krivično delo, ili je neki biznismen napravio tu negde u blizini Beograda svoju fabriku za rezanje CD i pola Vlade ode na svečano otvaranje i svi znaju da samo 10% iz te fabrike što izađe, izađe pod papirima, a 90% mimo papira. Da li znate da vam oni podmeću te CD gde ćete da ih bacate i da ih lomite i drobite? Zašto – pusti tih 2% tamo za javnost i teraj ovamo i završavaju posao. Vi treba da štitite autora od samog autora, a ne njegovo autorsko delo, nego promet. Zato ovaj zakon ne može da zadovolji brzu i efikasnu zaštitu prava intelektualne svojine. Znači, vi ste dali takav sistem.
Ovaj amandman koji smo podneli odnosi se na ono što je gospodin Poskurica još na početku rekao i zato ne želim da ulazim u ove detalje. Ovo se odnosi na stručne knjige i čini jednu celinu. Možete da kažete da je to obuhvaćeno stavom 2, pa ne prihvatate amandman itd. Ovaj amandman čini jednu logičnu celinu sa prethodnim amandmanima kada je u pitanju stručna publikacija i stručna literatura.
Skrećem vam pažnju na neprimenljivost ovog propisa jer polazi od pogrešnih premisa. Prva premisa, da je inspektor utvrdio povredu prava intelektualne svojine, sada je potpuno nemoguća, jer nijedan inspektor to neće da radi. Inspektor će možda da nađe po papirima da za tih 5.000 CD ne postoji ulazna dokumentacija, pa će privremeno da uzme. Može, a i ne mora da obavesti autora. Završio je svoj deo posla, izvukao je to iz nelegalnog prometa i može po poreskim propisima, mislim da je to 130. i neki član, privremeno oduzimanje, trajno oduzimanje i kraj priče.
Može da obavesti autora, ali pazite koja je svrha ovog obaveštavanja – on je utvrdio nelegalan promet i tera ga po Zakonu o poreskoj administraciji i poreskom postupku. Može da kaže da tu nije povređeno pravo intelektualne svojine, a neki drugi inspektor može da kaže da jeste nelegalni promet, ali je i povreda intelektualne svojine, pa obavesti autora da mora da pokrene postupak pred nadležnim sudom, da traži privremenu meru i da teče parnica.
Znate to dobro, pošto zastupate autore, tako ste rekli na jednoj od prošlih sednica. Imate dosta znanja u toj oblasti.
Znači, istovremeno je moguće više rešenja, pa je čak moguće u tom postupku da se pojavi taj koji je stavio to u nelegalni promet, da donese neki dokument i da postigne poravnanje na sudu sa tim autorom.
Onda se postavlja pitanje u kojoj funkciji je privremeno oduzimanje predmeta, da li je u funkciji što država ispunjava svoju obavezu, ne dozvoljava ilegalni promet ili se na taj način zloupotrebljava država od strane autora i plagijatora da njihov sporazum pred sudom blokira državu u nekim stvarima, pa ono rešenje o privremenom oduzimanju nikada neće biti konačno.
Mi smo se dogovorili, ja kao autor sa plagijatorom sam se dogovorio da ćemo to da podelimo, 2.000 neka bude tvoje, 2.000 moje itd. Vi taj dogovor ne možete da sprečite. Čak dajete mogućnost da na taj način autor zaštiti svoje autorsko pravo.
Meni su sa gledišta zaštite intelektualne svojine mnogo prihvatljivije druge odredbe koje govore o postupanju po zahtevu. Mislim da imaju mnogo više osnova u Zakonu o autorskim pravima, ali moramo biti svesni još jedne situacije. Inspekcija nije dokazno sredstvo za autora, to moramo da znamo. Kada inspekcija dobije zahtev od građanina, odnosno obično je to neka prijava gde se prijavljuje...
A prijava je zato što inspekcija radi po službenoj dužnosti, vodi postupak po službenoj dužnosti. Na bazi prijave, obaveštenja građana, dobija samo elementarnu informaciju da se uključi u neki postupak, a ovde kada kažete na zahtev inspekcija ode i proveri, pa postaje praktično dokazno sredstvo autora za eventualno neki postupak, pa čak i ne mora da preduzme neke mere iz svoje nadležnosti.
Mislim da ste ovu materiju morali na drugačiji način da dogradite u Zakon o autorskim pravima, znate na šta mislim. Mislim da ste morali da dogradite, a ovo – da inspekcijski organ utvrdi povredu prava intelektualne svojine, moram da vam kažem da to inspektori ne mogu da rade, oni to ne znaju da rade i ne treba da znaju to da rade.
Oni treba da se bave poslom da se iz nelegalnog prometa roba i usluga izbaci ono što je nelegalno, da se to spreči, da se zavede red na tržištu, a već ova zaštita koja je potrebna vlasnicima tih prava je nešto što bi moglo da se reši u sudu, jer ako se ovde pojavi greška moguća je velika šteta za nešto što bi bilo čak možda i legalno, a ovde nema tih zaštitnih mehanizama.
Kada se inspekcija koristi za nešto što je suptilno, a autorsko pravo je nešto suptilno, to vam je isto kao kada buldožerom otvarate kuću. Inspekcija prosto nije takav organ koji raspolaže tom suptilnošću da zna da li je ovo delo Laze Kostića ili Stevana Lilića.
Doduše, kada je Stevan Lilić u pitanju i dva buldožera nije greška. To će biti veliki problem u ovom zakonu.