ČETVRTA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 29.11.2007.

4. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ČETVRTA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

4. dan rada

29.11.2007

Sednicu je otvorio: Milutin Mrkonjić

Sednica je trajala od 10:05 do 20:55

OBRAĆANJA

...
Socijalistička partija Srbije

Milutin Mrkonjić

| Predsedava
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, nastavljamo rad Četvrte sednice Drugog redovnog zasedanja Narodne skupštine Republike Srbije u 2007. godini.
Na osnovu službene evidencije o prisutnosti narodnih poslanika, konstatujem da sednici prisustvuje 91 narodni poslanik.
Radi utvrđivanja broja narodnih poslanika prisutnih u sali, molim narodne poslanike da ubace svoje identifikacione kartice u poslaničke jedinice elektronskog sistema za glasanje.
Konstatujem da je, primenom elektronskog sistema za glasanje, utvrđeno da je u sali prisutno 95 narodnih poslanika, odnosno da je prisutno više od jedne trećine narodnih poslanika i da postoje uslovi za rad Narodne skupštine.
Obaveštavam vas da su sprečeni sednici da prisustvuju narodni poslanici: Meho Omerović, Aleksandra Jerkov i Dejan Perjaničić.
Prelazimo na 1. tačku dnevnog reda: – PREDLOG ZAKONA O PREDSEDNIKU REPUBLIKE (nastavak u pojedinostima)
Na član 9. amandman je podneo narodni poslanik Čedomir Jovanović.
Vlada nije prihvatila amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć.
Da li gospodin Jovanović želi reč? (Da.)
Izvol'te, gospodine Jovanoviću.
...
Liberalno demokratska partija

Čedomir Jovanović

Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, citiraću prvo član 115. Ustava. Gospodine ministre, zamolio bih vas da posvetite malo pažnje ovom amandmanu, ne zbog toga što sam ga ja podneo i što je on nama veoma važan, nego zato što mislim da je suštinski.
Citiraću Ustav, pa vas molim da mi ne računate ovo vreme. Nespojivost funkcija, član 115. Ustava: ''Predsednik Republike ne može obavljati drugu javnu funkciju ili profesionalnu delatnost''.
Član 9. ovog zakona je prepisani član 115. Ustava. Zašto donosimo zakon ako nemamo snage da u njemu odemo korak dalje u definisanju nespojivosti funkcija sa funkcijom predsednika Republike? Da li je ovaj zakon napisan da bismo otišli korak dalje u razvoju demokratije, uređenju političkih odnosa u našoj zemlji, ili da bismo otišli korak unazad u odnosu na ona pravila koja su uređivala politički život u Srbiji od uvođenja višestranačja, dakle od 1990. godine?
Za koga je pisan ovaj zakon? Da li je pisan da bi uredio instituciju predsednika Republike ili da bi uredio poziciju konkretne ličnosti za koju se smatra da će biti predsednik Republike?
Potpuno je neprihvatljiv član 9. predloženog zakona o predsedniku Republike. Mora se vrlo precizno definisati karakter funkcija koje su nespojive s funkcijom predsednika Republike. Zbog toga smo napisali amandman kojim korigujemo član 9. i u kojem kažemo da je funkcija predsednika Republike nespojiva s funkcijom predsednika stranke ili bilo kojom drugom stranačkom funkcijom.
Kada govorimo o nespojivosti funkcija predsednika Republike, onda ne mislimo na Borisa Tadića ili na Tomislava Nikolića ili na bilo kog predsedničkog kandidata i predsednika u budućnosti, već na činjenicu da predsednik Republike igra određenu ulogu u našem javnom, društvenom životu i da je ta uloga ugrožena ukoliko je on podeljena ličnost i ukoliko naše društvo treba da arbitrira.
Kada se predsednik Republike društvu obraća kao predsednik Republike, a kada kao predsednik stranke? Gospodine Markoviću, neprihvatljiva su obrazloženja koja ste izneli pravdajući ovakvo zakonsko rešenje. Pominjali ste sociološke činjenice, pominjali ste političku stvarnost i kritikovali ideju po kojoj treba da pristanemo na neku vrstu političke žmurke. Prosto, ako je predsednik predsednik, on to treba da bude bez obzira na značaj funkcije koja ga prati.
Pominjali ste i uporednu praksu. Pozivam vas da nađete neku zemlju u kojoj je predsednik republike istovremeno i predsednik stranke. To čak više nije Pervez Mušaraf, koji je shvatio da ne može da bude i general i predsednik pa je morao da se povuče.
Predlažemo vam da, iako Vlada nije imala snage da prihvati ovaj amandman, jer Vlada funkcioniše u skladu s međusobnim interesima i ucenama koje se koriste kao instrument zaštite i ostvarenja tih interesa a ne u skladu s demokratskim potrebama ove zemlje, da vi ovaj amandman prihvatite ili da kažete da se ovaj zakon piše za konkretnu ličnost i za jednu stranku, pa da onda znamo na čemu se nalazimo.
Ako ste zakon napisali za jednu stranku, jednu ličnost, onda mi ne želimo da raspravljamo o ovom amandmanu jer je, u tom slučaju, zakon sjajan. Ali, ovo nije zakon koji je Srbiji potreban.
Logično je da svoju ambiciju u političkom životu zemlje ističu najistaknutije političke ličnosti i kandiduju se na izborima za predsednika republike, ali nakon toga, i to je demokratska praksa u uređenim zemljama, predsednik stranke se povlači sa svoje stranačke funkcije i obavlja funkciju predsednika republike.
Obrazloženje da jedna stranka nema nikog drugog ko bi u toj meri mogao da bude prihvatljiv za nju i njene potrebe koje servisira predsednik republike na mestu predsednika stranke, za nas nije nešto sa čime se možemo složiti. Ili ćemo uvesti ovu zemlju u red, suprotstaviti se nasilju da se kriza u ovoj zemlji produbi, između ostalog zbog toga što vi, ovim zakonskim rešenjem, ugrožavate instituciju predsednika Republike...
Koliko god to vama bilo neverovatno, ali za nas je u ovom slučaju Boris Tadić jedina institucija sa demokratskim legitimitetom, s obzirom na to da je ovaj parlament, ignorisanjem nekih svojih ustavnih obaveza, osporio svoj legitimitet.
Upravo zbog toga nam izađite u susret, prihvatite ovaj amandman i omogućite Borisu Tadiću da bude ono što zapravo želi, a to je predsednik Republike, i oslobodite ga obaveze da bude predsednik stranke jer je u tom neprirodnom odnosu on žrtva i jedne i druge funkcije, kao i naše društvo.
Nema normalne zemlje u kojoj predsednik republike istovremeno obavlja funkciju predsednika stranke, a postoji puno primera da se, po izboru i pobedi na izborima, predsednik republike povlači sa stranačke funkcije. Hvala vam.
...
Socijalistička partija Srbije

Milutin Mrkonjić

| Predsedava
Zahvaljujem narodnom poslaniku Čedomiru Jovanoviću. Gospodine Jovanoviću, pet i po minuta smo računali, odbili smo minut za citiranje.
Po Poslovniku, za reč se javio narodni poslanik Rajko Baralić.

Rajko Baralić

Zahvaljujem, gospodine Mrkonjiću. Molim poslanike za malo tišine. Hoću svim poslanicima da čestitam Dan republike pošto danas razgovarate o zakonu o izboru predsednika Republike. To, inače, ne bi bilo moguće da jednog važnog datuma, kao što je ovaj, nije doneta odluka da više ne postoji monarhija. Kako se ranije govorilo, prestala je da postoji tamnica naroda. Na to ste vi pristali usvajanjem i poslednjeg Ustava, dakle, nemate razloga da se bunite.
Svim ljudima u Srbiji koji poštuju ovaj datum (mi ga, svakako, poštujemo) čestitam današnji praznik i hoću da kažem, a o tome ću govoriti i kada bude usvajan budžet, da iako je naša država republika, vi u budžetu obezbeđujete sredstva da funkcionišu dvor i kralj, koji je, inače, mason i engleski podanik i oficir.
Dakle, o tome ćemo pričati kad dođe vreme, a danas, još jednom, svim iskrenim republikancima čestitam Dan republike i želim da dođe dan kada ćemo taj dan proslavljati kako dolikuje prazniku Republike. To neće biti tako dugo, čekaćemo još najviše do narednih izbora. Hvala lepo.
...
Socijalistička partija Srbije

Milutin Mrkonjić

| Predsedava
Zahvaljujem narodnom poslaniku Rajku Baraliću. Reč ima narodna poslanica, gospođa Vesna Pešić, po amandmanu. Molim poslanike za malo tišine. Razumem uzbuđenje zbog ove važne tačke dnevnog reda, ali molim vas za malo tišine. Izvol'te, gospođo Pešić.

Vesna Pešić

Poštovani narodni poslanici, narodne poslanice, ako se ne prihvati amandman koji je podneo Čedomir Jovanović, ili drugi koji su podneli amandman da se isključi mogućnost da predsednik  Republike bude istovremeno i predsednik partije, mislim da se onda Skupština još jedanput svrstala u rušenje svih institucija koje mi ovde treba da izgradimo. Srušili smo Ustavni sud, sad treba da srušimo i instituciju predsednika Republike.
Gospodine ministre, molim vas da obratite pažnju na ono što govorim. Izvinite, molim vas, hoću da iznosim argumentaciju i nemojte da pričate sa strane dok ja govorim.
(Predsedavajući: Molim vas, gospodo poslanici, omogućite gospođi Pešić da govori. Vratićemo vreme.)
Prvo bih da postavim pitanje: šta je uopšte javna funkcija? Ako bi se pod javnom funkcijom podrazumevala, kako izgleda da ovaj zakon tumači, samo druga državna funkcija, a nijedna druga nije javna funkcija, onda bi bilo apsurdno da se predsedniku Republike zabrani da istovremeno bude ministar ili da uzme još neku drugu državnu funkciju.
Dakle, šta je javna funkcija? Da li su to samo državne funkcije u uskom smislu reči, ili su to funkcije kao, recimo, predsednik FK Partizan, predsednik jedne važne nevladine organizacije, predsednik Upravnog odbora EPS-a...?
Jesu li to javne funkcije ili nisu javne funkcije, u šta to spada? Ako to nisu javne funkcije, da li bi predsednik Republike mogao biti predsednik jedne nevladine organizacije ili predsednik fudbalskog kluba? Ako je to samo državna funkcija, apsurdno je bilo da se to uopšte pominje jer se to samo po sebi isključuje.
Znači, prvo bi trebalo da vidimo kakva je definicija javne funkcije. Drugo, ukazala bih na ono što ste rekli u Poligrafu, kad vam je bilo postavljeno prvo pitanje, upravo o odnosu partijske i predsedničke funkcije, da je to pitanje volje svakoga predsednika, kao nekakva sociološka činjenica, znači, da svako može sam da odluči da li će da zadrži funkciju predsednika partije ili ne.
Moram sada nešto da vas podučim iz sociologije. Vidite, još za vreme dubokog titoizma išla je, setiće se ljudi koji imaju veći broj godina, kampanja za tzv. deakumulaciju funkcija.
U sociologiji se zna da kumulacija funkcija znači kumulaciju moći, pa se onda zabranjuje da jedna ličnost akumuliše veći broj funkcija koje nose određenu društvenu težinu i određenu društvenu moć. Ako se akumulišu te funkcije, onda ta državna funkcija vuče za sobom netransparentnu moć. I džabe mi tu funkciju sada ovde zakonom pokušavamo da ograničimo ako ona vuče iza sebe netransparentnu moć koja nije regulisana zakonom.
A da je to tako, pogledajmo i sada sociološku činjenicu, kakav mi sistem imamo. Da li svi naši teoretičari političkog sistema govore o tome da u Srbiji postoji partokratija ili tzv. partijska država? Pa, mi smo to za ovom govornicom, iz svih stranaka, hiljadu puta ponovili. Da li je tako i po Ustavu? Da li je Venecijanska komisija zamerila da praktično partija raspolaže mandatima poslanika?
Molim vas, imamo proporcijalni izborni sistem, a naročito u situaciji gde su sve stranke liderske, gde su autoritarno organizovane, predsednik određuje ko će biti narodni poslanik, on određuje koji će narodni poslanik morati slobodnom voljom da stavi svoj mandat na raspolaganje.
Takođe, u Ustavu imate određenje političke partije koja određuje, oblikuje volju birača. Pogledajte član 102. gde se daje onolika uloga političkim partijama. A sada da ne kažem da je politička partija ta koja određuje ko će biti i predsednik partije, na prvom mestu, ko će biti u upravnim odborima, pa ko će čak biti u Ustavnom sudu, ko će voditi medije, znači sve to radi šef partije. I to za vas nije nikakva javna funkcija i nije kumulacija moći.
Ako se dozvoli ovakva kumulacija funkcija predsednika partije i predsednika države, to znači da on neće predstavljati državno jedinstvo nego će, u stvari, izvršiti jedinstvo vlasti po svojoj partijskoj funkciji time što će imati uticaja na Ustavni sud.
Videli smo da je ceo problem rušenja ustavne koncepcije da predsednik predlaže kandidate za Ustavni sud. Ta kombinacija pada onog momenta kada je on šef stranke. Tu smo imali najveći problem. Ako stvarno predsednik ne bi bio šef partije, onda je normalno da on predlaže Ustavni sud, ali smo videli, ako je on istovremeno i šef partije, da smo pravili Ustavni sud kao koaliciju dve ili tri stranke.
Znači, time je, preko te funkcije koja nosi ogromnu količinu moći, i to srpskom društvu i građanima nije nejasna i nepoznata stvar, da šef stranke ima veću moć nego bilo koja druga državna funkcija – to znaju svi koji ovde sede, iz bilo koje partije, da li je DS, DSS ili LDP, nije važno, sve to veoma dobro znaju – znači, preko te funkcije netransparentnost povlači moć i džabe nam je cela ova diskusija o predsedniku ako dozvoljavamo akumulaciju funkcija po ovom pitanju.
Ne samo da onda predsednik, kao deo izvršne vlasti, kontroliše sudsku vlast, pokazala sam kako i videli smo ovde na delu kako se to radi, nego istovremeno kontroliše, kao što vidite, i druge delove izvršne vlasti. S kim se dogovara kad koalicija dođe u krizu, s kim se dogovara da se ti sukobi prevaziđu? Pa, Boris Tadić, kao predsednik partije, i drugi predsednik partije, odnosno premijer Koštunica.
Znači, da li će naš budući šef države da se bavi tim stvarima da, kao predsednik, ide da tarabana, da se dogovara, prebija preduzeća, deli po opštinama i ide u lokalne kampanje?
Da vam ne kažem da ni u jednoj civilizovanoj državi, Meksiku, koja je zaista zemlja u tranziciji, koja nije uzorna demokratska zemlja ali se trudi da to postane, naravno da predsednik Foks nije mogao da bude predsednik partije, verujte da to nije moguće ni u Gvatemali, ni u Hondurasu. Nadam se da neće biti moguće ni u Srbiji.
Zaista nije važno ko će biti taj predsednik, ali ako predsednik političke stranke nije javna funkcija i ako bilo koji predsednik koji bude sada i ubuduće izabran, sebi dozvoli tu mogućnost i koristi ovakvu zakonsku odredbu, da vrši ovakvu kumulaciju moći, i da, konačno, kao što vidite, u svojoj funkciji akumuliše i zakonodavnu i izvršnu i sudsku vlast preko političke funkcije, i da time ojača partijsku državu, umesto da pokušamo da napravimo demokratsku državu, onda zaista Srbiji neće biti pomoći.
Molim da se ovaj amandman usvoji jer zaista prisustvujemo da se u ovom društvu dešavaju dva procesa. Ako naši sudovi zaista uspeju u određenim situacijama da ostvare nekakav uspeh, pa da kriminalca kao što je Legija osude na 40 godina, a koga brani najveći deo tabloida i medija ovde, onda se sve čini da ta sudska odluka padne.
Znači, s jedne strane, ova država tajnim kanalima ruši institucije koje se grade, a s druge strane, mi ovde, u parlamentu, sprečavamo da se one uopšte formiraju.
Ukoliko budete dozvolili da se ovako sruši institucija predsednika Republike, znajte da ste srušili još jednu instituciju, a ja ću reći nešto što možda nije važno.
Prva stvar koju sam lično rekla predsedniku Borisu Tadiću, koga poznajem još kao svog saborca za demokratiju od početka osamdesetih godina, bilo je: kako možeš da držiš istovremeno i šefovsku funkciju u partiji i da budeš predsednik Republike? Zaista na to nije imao odgovora. Nego lepo, fino, osladila se moć, pa ćemo kumulirati moć i kontrolisati sve oblasti vlasti i preko te partijske funkcije napraviti jedinstvo vlasti u Srbiji. Hvala vam.
...
Socijalistička partija Srbije

Milutin Mrkonjić

| Predsedava
Zahvaljujem narodnoj poslanici gospođi Vesni Pešić.
Poslovnik reklamira narodni poslanik Čedomir Jovanović. LDP ima još tri minuta. Izvol'te, gospodine Jovanoviću.
...
Liberalno demokratska partija

Čedomir Jovanović

Gospodine predsedavajući, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, zamolio bih vas da, u skladu s članom 226. Poslovnika, koji uređuje rad parlamenta, a po kome narodni poslanik ima pravo da traži objašnjenje između ostalog i od ministra u Vladi, date svoju definiciju javne funkcije.
Možda ćete nam time pomoći, možda ćemo nakon toga moći da se složimo s vama, jer smatramo da je važno da se dogovorimo oko takvog krupnog pitanja kao što je pitanje karaktera predsednika Republike i njegove funkcije koju ima u našem društvu. Zaista bi bilo loše da predsednik Republike u budućnosti bude, ponavljam još jedanput, podeljena ličnost i da istovremeno mi, kao parlament, ne učinimo ništa da mu pomognemo u obavljanju funkcije koja je tako značajna i važna.
Mislim da je argumentacija, koju smo izneli do sada, bila vrlo jasna i precizna. Predsednik Republike je simbol ove države. Naravno da predsednik Republike na tu poziciju dolazi podrškom većine birača koji su na izborima glasali, ne apsolutnom podrškom, ne podrškom svakog čoveka u ovoj zemlji, ali on, kao predsednik Republike, s obzirom na svoje ustavne obaveze, vodi onu vrstu politike koja se stara o interesima svakog građanina Srbije, bez obzira da li su oni za njega glasali ili ne. Takva je njegova funkcija i ta funkcija se derogira insistiranjem na očuvanju partijske funkcije.
To je, s jedne strane, dokaz nesigurnosti ličnosti kojoj je potrebna i ta vrsta stranačkog utemeljenja. S druge strane, to je dokaz nesposobnosti onog dela našeg političkog života koji počiva na strankama, koji parazitiraju na instituciji na koju, kao stranke, nemaju pravo jer bi onda zakonom bilo uređeno da predsednik stranke može da obavlja funkciju predsednika Republike.
Dajte nam definiciju javne funkcije, da vidimo šta je to – da li se pod javnom funkcijom podrazumeva neka humanitarna delatnost, da li se podrazumeva delatnost u okviru sistema vlasti pa je nespojiva funkcija predsednika Republike s funkcijom predsednika Vlade, ili se ono što mi, kao stranački funkcioneri, kao predsednici stranaka, šefovi poslaničkih grupa, kao članovi glavnih odbora i predsedništava smatramo takođe javnom funkcijom, jer sve ono što stranke rade zapravo je usmereno ka javnosti i stranačkom tumačenju interesa javnosti ili dela javnosti kojoj se stranka obraća.
Mi svoje poslaničke funkcije doživljavamo javno, ali bi bilo dobro da nam pomognete i kažete koja je to javna funkcija koja je nespojiva s funkcijom predsednika Republike tako što ćete nam reći karakter te javne funkcije.
...
Socijalistička partija Srbije

Milutin Mrkonjić

| Predsedava
Zahvaljujem narodnom poslaniku Čedomiru Jovanoviću.
Po amandmanu, za reč se javio narodni poslanik Aleksandar Martinović, pa potom narodni poslanik Milisav Petronijević. Izvolite, gospodine Martinoviću.
...
Srpska radikalna stranka

Aleksandar Martinović

| Ministar državne uprave i lokalne samouprave
Dame i gospodo narodni poslanici, što se tiče amandmana narodnog poslanika Čedomira Jovanovića, praksa u demokratskim zemljama je dvojaka.
U nekim zemljama, kada neko bude izabran na funkciju predsednika Republike ili na neku drugu važnu državnu funkciju, on podnosi ostavku u političkoj stranci. Jedan od primera za takvu praksu je Velika Britanija. Poslanik u Donjem domu britanskog parlamenta, kada bude izabran na funkciju spikera, odnosno predsednika Donjeg doma, podnosi ostavku na funkciju u svojoj političkoj stranci.
U nekim drugim zemljama takva praksa ne postoji, pa onaj koji je izabran na određenu državnu funkciju zadržava i dalje, ako to želi, funkciju u političkoj stranci.
Ono što je problem vezano za ovaj amandman jeste obrazloženje koje je dala Vlada Srbije zašto ne prihvata amandman. Inače, obrazloženje je gotovo identično i kad je u pitanju amandman narodnog poslanika Čedomira Jovanovića i kad je u pitanju amandman narodnog poslanika Miletića Mihajlovića.
Kaže se u obrazloženju: ''Budući da funkcija u političkoj stranci nije javna funkcija, predloženim amandmanom menja se ustavni položaj predsednika Republike. U tome je razlog što se amandman ne prihvata''.
Inače, ova formulacija da se amandman ne prihvata nalazi se na dva mesta. Na početku se kaže: ''Amandman se ne prihvata'' i na kraju se kaže: ''U tome je razlog što se amandman ne prihvata''.
Dame i gospodo narodni poslanici, hteo bih da podsetim predlagača ovog zakona na odredbu člana 5. Ustava Republike Srbije koji kaže: ''Jemči se i priznaje uloga političkih stranaka u demokratskom oblikovanju političke volje građana''.
Zaista mi je neshvatljivo da funkcija u političkoj stranci, po predlagaču zakona, nije javna funkcija. Suprotno od javnog jeste privatno. Zaista ne znam da li postoji neko u Narodnoj skupštini Republike Srbije, da li postoji iko ko se bavi politikom u Srbiji, da može da kaže da je funkcija u političkoj stranci nekakva privatna funkcija.
Političke stranke nisu tajna društva. Političke stranke nisu masonske lože. Političke stranke su registrovane kod nadležnog ministarstva. Ti registri su javne knjige i izvodi iz tih registara su javne isprave. Političke partije se finansiraju iz državnog budžeta. Političke partije imaju obavezu da podnose izveštaje o tome kako su trošile državni novac u predizbornoj kampanji.
Političke partije su te koje daju kandidate za najviše državne funkcije: za funkciju predsednika Republike, za funkciju predsednika Vlade, za ministre, za predsednika Narodne skupštine. Političke partije su te koje kandiduju ljude za funkcije na nivou autonomne pokrajine, na nivou lokalne samouprave.
Ne može se zamisliti demokratski život u jednoj zemlji koja je uređena po principu višestranačke parlamentarne demokratije bez političkih stranaka. I onda mi, u 2007. godini, sedam godina od navodnog uvođenja prave i istinske demokratije u Srbiju, čujemo obrazloženje od te iste, navodno demokratske Vlade, da političke partije nisu javne organizacije i da funkcija u političkoj partiji nije javna funkcija.
Taj isti predsednik Vlade Vojislav Koštunica, koliko ja znam, pošto sam nešto čitao na tu temu, pisao je odrednice u Enciklopediji političke kulture o političkim strankama i tu naglašava njihov javni karakter, ulogu u oblikovanju demokratske i političke volje građana, govori o tome da je dopuštenost postojanja više političkih stranaka jemstvo za jedno istinsko demokratsko društvo, i onda se susrećemo sa jednim paradoksalnim obrazloženjem – da funkcija u političkoj stranci nije javna funkcija. Mogu samo da pretpostavim šta je uzrok takvog obrazloženja.
Očevi, osnivači demokratije u Srbiji su, u stvari, bivši komunisti. Kad ostanu sami sa sobom, u stanju neke svoje političke intime, oni verovatno i dalje sa onako toplim osećanjima razmišljaju i o Marksu, i o Lenjinu, i o Josipu Brozu i o Kardelju. Nikako se u njihov mentalni sklop ne može ubaciti ideja da nema demokratskog društva bez političkih partija.
Nekako i dalje provejava ona sintagma iz vremena Josipa Broza da može da postoji neka bespartijska demokratija, da društvo može da bude demokratski uređeno, ali šta će nam političke partije, eventualno nek postoji jedna vladajuća politička partija, eventualno nek postoji još neka politička organizacija koja nije klasična politička partija (kako se ono zvala, Socijalistički savez), pa će onda te dve organizacije da budu u jednoj velikoj ljubavi, kohabitaciji i eto vam demokratije. Otprilike mi na to liči obrazloženje koje je dala Vlada Srbije.
Vlada je mogla da kaže mnogo jednostavnije: postoji praksa u određenim demokratskim državama da građanin, kada bude izabran na važnu državnu funkciju, ne mora da podnese ostavku u svojoj političkoj partiji. I takvo obrazloženje bi bilo i osnovano i razumljivo i logično. I bilo bi tačno, na kraju krajeva.
Ovako, obrazloženje da funkcija u političkoj partiji nije javna funkcija, jeste, na neki način, politički skandal. Da li to znači da svi mi koji ovde sedimo, sedimo po nekoj privatnoj osnovi? Da li je Narodna skupština privatni skup građana ili je to institucija koja ne može da bude javnija? Nema institucije čija je javnost rada obezbeđena u većoj meri nego što je institucija Narodne skupštine Republike Srbije.
U Narodnoj skupštini, dame i gospodo, sede narodni poslanici. Narodni poslanici su predstavnici određenih političkih partija. Ljudi iz političkih partija, posebno funkcioneri, pojavljuju se u medijima, oblikuju političku svest građana, oblikuju njihovu izbornu volju. Od političkih partija u najvećoj meri zavisi kako će se građani opredeljivati na izborima. Političke partije su te koje definišu ideologiju. Ljudi ili prihvataju tu ideologiju ili prihvataju ideologiju neke druge partije.
I onda se susrećemo s obrazloženjem gde Vlada kaže da su političke partije neke privatne organizacije i funkcija u političkim partijama je nekakva privatna funkcija. Zaista ne znam, gospodine ministre, da li ste čitali to obrazloženje, da li ljudi koji su pisali to obrazloženje znaju o čemu govore. Ne mogu da shvatim, ne mogu da razumem, i pored najbolje volje, da političke partije svrstavate u neku sferu privatnosti, u neku sferu koja nije javna.
Samo je jedan korak, verujte mi, ako se teorijski posmatra, da se političke partije u Srbiji zabrane, odnosno da se zabrane političke partije koje ne odgovaraju vladajućoj koaliciji. Mi smo imali, i danas imamo, pokušaj nekih minornih političkih partija, pre svega LSV, da se zabrani SRS, pa – kada ne možemo da pobedimo radikale na izborima, kad ne možemo ništa protiv činjenice da najveći deo građana Vojvodine upravo podržava SRS, onda ajde da zabranimo političku stranku koja se zove SRS i da je na taj način uklonimo iz političke konkurencije. Verujte mi, samo je jedan korak do takvog poteza.
Proglašavanje političkih partija privatnim organizacijama i funkcija u političkim partijama privatnim funkcijama jeste, u stvari, atak na demokratiju u Srbiji i jeste, u stvari, atak na Ustav Republike Srbije koji jemči ulogu političkih partija u oblikovanju političke volje građana.
U Ustavu iz 1990. godine političke partije se nisu izričito definisale. Dakle, nije bilo izričite ustavne norme koja je jemčila tako važnu ulogu političkih stranaka u jednom demokratskom društvu kakvo bi Srbija trebalo da bude. Ali je i tada bila jedna pretpostavka, jednostavno, niko tu činjenicu nije dovodio u pitanje, da bez političkih stranaka nema demokratije.
Onda, u novom Ustavu iz 2006. godine izričito se zapiše da su političke partije te bez kojih nema demokratije u Srbiji i onda, samo godinu dana kasnije, dobijemo obrazloženje Vlade gde se kaže da funkcija u političkoj stranci nije javna funkcija.
Gospodine ministre, zaista bih voleo da izađete za ovu govornicu i da nam objasnite: ako funkcija u političkoj stranci nije javna funkcija – kakva je, da li je možda privatna, i šta je, u stvari, za ovu postojeću Vladu Srbije pojam javnog, šta je pojam demokratskog i kako aktuelna Vlada Srbije definiše ulogu političkih partija u Srbiji.