ČETVRTA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 30.11.2007.

5. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ČETVRTA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

5. dan rada

30.11.2007

Sednicu je otvorio: Milutin Mrkonjić

Sednica je trajala od 10:05 do 22:20

OBRAĆANJA

Oliver Dulić

| Predsedava
Gospodine Martinoviću, hvala vam puno.
...
Srpska radikalna stranka

Aleksandar Martinović

| Ministar državne uprave i lokalne samouprave
Gospodine Duliću, moram da kažem još nešto zbog javnosti. Ta ista Nataša Kandić je ove godine dobila odlikovanje od novog ustaškog poglavnika Stjepana Mesića.
Onaj epitet koji joj je dao profesor dr Vojislav Šešelj u svojoj knjizi apsolutno za nju nije uvredljiv. Ne znam zašto ste juče smatrali da to nju vređa. Iz onoga kako se ona ponaša i iz onoga kako ona radi protiv Srbije i srpskog naroda mislim da je ona na taj atribut iz naslova knjige čak vrlo ponosna.

Oliver Dulić

| Predsedava
Zahvaljujem. Na član 39. amandman je podneo narodni poslanik Milovan Radovanović.
Vlada i Odbor za pravosuđe i upravu su prihvatili amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć, pa konstatujem da je ovaj amandman postao sastavi deo Preloga zakona.
Na član 41. amandman je podneo poslanik Željko Vasiljević.
Vlada i Odbor za pravosuđe i upravu su prihvatili amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć, pa konstatujem da je ovaj amandman postao sastavi deo Preloga zakona.
Na član 41. amandman je podneo poslanik Dušan Bajatović.
Vlada nije prihvatila amandman, Odbor za pravosuđe i upravu predlažu da se amandman odbije, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć.
Da li neko želi reč?
Reč ima narodni poslanik Rajko Baralić. Izvolite.

Rajko Baralić

 Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, gospodin Dušan Bajatović je u ime SPS podneo amandman na član 41. Predloga zakona i predlaže da se ovaj član menja. Izvinjavam se u ime gospodina Bajatovića, koji iz opravdanih razloga ne može da brani svoj amandman. On je sada na jednom drugom zadatku.
Mi smo i u načelnoj raspravi govorili o tome da šef države treba da ima obezbeđenje, a kad se kaže obezbeđenje mi pod tim pojmom podrazumevamo da on i članovi njegove porodice budu bezbedni, zato što je šef države, bavio se jednim poslom koji je krajnje suptilan i delikatan dok mu je trajao mandat.
Ali, postoje ovde i državni razlozi. Mogu postojati šefovi države koji imaju neke ambicije da se bave nedozvoljenim poslovima kad im prestane mandat. Nije rđavo da u formalnom smislu Vlada ima na raspolaganju jedan pravni alat, a to je član ovog zakona ukoliko prihvatite ovakav amandman, da se prosto ponekad nađu u blizini bivšeg predsednika, mada ne verujem da u ovoj našoj državi postoje takvi, ali nikad se ne zna. Zašto?
Zato što, videli ste iz bliske istorije, a i iz davne prošlosti, predsednici vlada i država raspolažu informacijama dragocenog sadržaja po sudbinu države i naroda. U odnosu na to kako se oni ponašaju, mogla bi država u izvesnom smislu da bude zainteresovana i kuda se kreću i s kim se sastaju.
Ali, to nije osnovna stvar. Osnovno pitanje je ovde da li neko ko eventualno ima poseban interes da ovakvog čoveka, dakle bivšeg predsednika, kidnapuje, da mu iznudi priznanje u pogledu o­­­dređenih saznanja koje on ima ili da na taj način državi, čiji je nekada bio predsednik, nanese zlo. Prihvatanjem ovog amandmana eliminisao bi se ovaj bezbednosni rizik.
Ako pogledate zakone o predsednicima nekih nama susednih država, videćete da postoji potpuno ista odredba kao što je gospodin Bajatović predložio amandmanom.
Amandman kaže: ''Bivši predsednik Republike ima pravo na doživotno obezbeđenje od strane policije i Vojske Srbije''. Dakle, mi smo ovde rekli da bivši predsednik ima pravo, nismo rekli i da država to sve vreme radi ako se on s tim ne saglašava. To je stvar kako bi se u konkretnoj situaciji ovde ponešto od toga dešavalo.
Pretpostavljam da možete prihvatiti ovaj amandman zato što on na bolji način reguliše tekst osnovnog zakona i zato što smanjuje bezbednosni rizik po samog bivšeg predsednika i članove njegove porodice, ali i obezbeđuje državnu poziciju na bolji način, zato što nije rđavo da nadležne službe koje za to postoje u svakoj demokratskoj državi, a postoje i u drugim državama, znaju kakvo je kretanje bivšeg predsednika Republike, s kim se on sastaje. Ne mislim da ga tajno prate, ne daj bože, nego prosto da se zna šta su njegove aktivnosti.
Normalne države, o tome smo govorili pre podne, bivše predsednike, bivše šefove država koriste za javne, kulturne, političke potrebe i njihova delatnost je, što se mene tiče, uvek svrsishodna i zaista nisam imao nameru, niti gospodin Bajatović, da bilo koga od bivših predsednika na bilo koji način dovodim u sumnju po bilo kom pitanju, već samo da omogućimo da oni imaju ono što smo predlagali drugim amandmanima: da bivši predsednik Srbije, i Savezne Republike Jugoslavije i Državne zajednice Srbije i Crne Gore imaju odgovarajući status i da na osnovu tog statusa imaju pravo i na obezbeđenje.
U protivnom, dešavaće se nešto što nije dobro po državu. Smatram da bi država ozbiljnost po ovom pitanju mogla da iskaže prihvatanjem ovog amandman. Naravno, ako ne želite - to je drugo pitanje, ali podsećam vas da u svakoj državi koja je nama susedna danas, ovo jeste regulisano na ovaj način i da bivši predsednik države više nikada nije privatna persona, ili nije samo uvek privatna persona, on je bivši šef države i, kao takvom, pripadaju mu odgovarajuće počasti, odgovarajući status i bezbednost. U tom smislu je ovaj amandman podneo gospodin Bajatović i mi vas molimo da ga prihvatite. Hvala lepo.

Oliver Dulić

| Predsedava
Zahvaljujem, gospodine Baraliću.
Reč ima narodni poslanik Dragan Todorović. Izvolite.
...
Srpska radikalna stranka

Dragan Todorović

Dame i gospodo narodni poslanici, što se tiče SRS, mi mislimo da član 41. nije dobar i mislimo da država mora da vodi računa o svojim bivšim predsednicima. Uostalom, to je praksa u mnogim državama sveta.
Amandman gospodina Bajatovića bi, po nama, trebalo da bude samo sa ovim prvim, odnosno član da glasi: Bivši predsednik Republike ima pravo na doživotno obezbeđenje od strane policije i Vojske Srbije.
Ovaj drugi deo amandmana nije dobar. Evo, pokušaću da vam objasnim zbog čega nije dobar. Svako ko uđe u predsedničku trku i bude izabran od strane naroda za predsednika, automatski prihvata određene obaveze. On više nije privatna ličnost. Ne samo dok je predsednik, nego celog svog života. Bez obzira na njegovo lično mišljenje da li je on ugrožen ili nije ugrožen, on nema pravo da traži da se obezbeđenje povuče jer je za njega odgovorna država. Zato država mora sve vreme da mu pruža obezbeđenje. To je jedna stvar.
Druga stvar, on nije ni u mogućnosti da ima sve informacije da li mu je život ugrožen ili ne. Čak ni država nema ta obaveštenja. Jer, možete da pretpostavite situaciju da će neko, neka osoba koja je bolesna, koja ima zdravstvene probleme, psihičke probleme, pokušati da nanese povredu i da liši života bivšeg predsednika.
To su objektivne mogućnosti, odnosno slučajevi koji se dešavaju. Zato ni u kom slučaju ne bi bilo dobro da se prihvati kompletno ovakav amandman, odnosno 2. stav bi morao da se briše.
Šta je ovde takođe problem? Ponovo se susrećemo sa obrazloženjima Vlade Republike Srbije. Stvarno ne mogu da nađem jedno jedino obrazloženje zbog čega se odbija amandman, a da je suvislo.
Obrazloženje zašto se ne prihvata amandman gospodina Bajatovića kaže: ''Amandman se ne prihvata. Smatramo da nije potrebno da bivši predsednik Republike ima pravo na doživotno obezbeđenje i da je rešenje koje je sadržano u Predlogu zakona fleksibilnije i podložnije promenama u bezbednosnim procenama.''
­­­­­­­­­­­­­­ Zašto nisu objasnili? Da li neko u Vladi kontroliše ovo što vi šaljete Narodnoj skupštini? Ko to smatra, na osnovu kojih analiza? Da li je neko pravio ekspertizu, da li je neko pravio bilo kakvu procenu u odnosu na Srbiju, u odnosu na neku drugu državu, gde će da nam navede razloge koji ukazuju da bi ovo obrazloženje na bilo koji način bilo prihvatljivo poslanicima Skupštine Republike Srbije? Ne. Ovo pokazuje da Vladu Republike Srbije apsolutno ne interesuju amandmani ili da oni koji razmatraju amandmane i pišu obrazloženje nisu dorasli svom poslu. Ovo sa ovakvim objašnjenjima je potcenjivanje Skupštine.
Između ostalog, juče sam čitao obrazloženje vezano za neke članove gde se i ministar smeje jer očito da on nije pisao ova obrazloženja, ali sticajem okolnosti i s obzirom da je predlagač Vlade po ovom zakonu, mora da sedi i sluša sve ono što bi inače, da je u poslaničkim klupama kao poslanik, izuzetno žestoko napadao i argumentovao i opovrgavao sve ovo.
Zbog toga mislim da ovaj amandman ovako kako je predložen nije dobar, ali nije dobar ni predloženi član zakona. Mi moramo jedanput da prekinemo da prilikom pisanja zakona imamo ispred sebe sliku čoveka zbog koga pišemo zakon. Mi jednostavno moramo da pišemo zakon potpuno opšteg karaktera, gde se ni u jednom jedinom momentu neće nazirati bilo kakvi politički razlozi.
Uopšte za ceo zakon postoji problem što u svakom članu provejava želja zakonopisca da sebi obezbedi arbitrarnu ulogu, da on procenjuje da li bi trebalo ovako ili ne. To je pogrešno. Ne samo za ovaj zakon, nego za svaki zakon.
Zakon mora da bude precizan i jasan i da bude opšti, a ne zato što mi mislimo da će biti neko ili da pišemo za nekoga, pa ako on bude, onda će se primenjivati ovako, a ako bude neko drugi, onda ćemo ga primenjivati na drugačiji način.
Moram još jednu stvar da napomenem. Da smo mi poštovali Zakon o predsedniku Republike, ne bismo došli u situaciju u koju smo došli sa bivšim predsednikom Savezne Republike Jugoslavije Slobodanom Miloševićem. Možemo mi politički da se slažemo ili ne slažemo, možemo u jednom momentu da mislimo da je nešto opravdano ili ne, ali takvim gestom mi smo, kao država, kao narod, sami sebi učinili medveđu uslugu. Sami sebi smo napravili tešku sramotu i bruku koja će nas pratiti kroz istoriju.
Razumem ako je postojala potreba ili ako postoji potreba da se sudi bilo kom predsedniku, normalno na osnovu zakonskih razloga, onda to treba da čini ova država. Kako vam nije palo na pamet? Zamislite kada bi vašu decu vaspitavale komšije i one sprovodile sankcije. Koliko ste puta bili u prilici, hajde, da kažete komšiji: ako je moje dete nešto zgrešilo dođi pa kaži meni, ali nemoj ti da sprovodiš sankcije.
Eto, zbog tih bezazlenih stvari i situacija u životu čovek vodi računa da zaštiti svoje dostojanstvo, dostojanstvo svoje porodice, da poseduje autoritet. Šta ste vi uradili? Vi ste na najbesramniji način kidnapovali predsednika SRJ, iako je praktično bio potpisan ugovor da neće biti izručen Haškom tribunalu, i izručili ga Haškom tribunalu.
Verujte mi da su se mnogi, po svim reakcijama u to vreme, mogu da vam kažem pošto se bavim transportom pa su mi to preneli vozači, jadno i bedno osećali na granicama koje su prelazili, bez obzira gde su bili, da li u Nemačkoj, Češkoj, jer su se s njima sprdali i potcenjivali ih zato što su došli iz države koja je svoga predsednika izručila Haškom tribunalu.
Zbog toga treba da donosimo zakone s kojim nikada nećemo doći u situaciju da sami sebe potcenimo, da sami sebe dovedemo na stub srama. Ne treba da nas vode politički razlozi, treba da nas vode isključivo razlozi i interesi očuvanje naše države i interesi naših građana. Hvala vam.

Oliver Dulić

| Predsedava
Zahvaljujem , gospodine Todoroviću.
Reč ima narodni poslanik Željko Vasiljević. Izvolite.

Željko Vasiljević

Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedniče, obrazlažući amandman gospodina Dušana Bajatovića iz poslaničke grupe SPS, moram da kažem da je odbijanje njegovog amandmana i obrazloženje za to odbijanje od strane Vlade za nas potpuno neprihvatljivo.
Međutim, moram da kažem da se do ovakvog stava došlo kao posledica jedne zablude da Srbija ima kadrova za izvoz, da Srbija ima ljude koji su stručni u svim oblastima na pretek i da možemo da ih rasipamo i da ih trošimo onako nemilice i ne štedimo ih. Moram da vam kažem, inače i vi ste toga svesni, da predsednik Republike, obavljajući svoju funkciju, da li četiri ili pet ili dva mandata, 10 godina, zaista stekne ogromno iskustvo i ogromno znanje u obavljanju tih funkcija.
Mi znamo da se predsednik, obavljajući te državne funkcije, susreće s najvažnijim ljudima u svetu, da s njima vodi neke pregovore i zaista uspostavljaju jedan odnos koji ne mora da bude prijateljski, ali odnos poznanstva u svakom slučaju postoji. Mi smo kao država dužni, naročito u ovim teškim vremenima, da sve svoje bivše predsednike iskoristimo maksimalno u obavljanju diplomatske misije i postizanju što boljeg položaja ove države i ovog naroda u svetu.
Iz tog razloga smo dužni, kao narod i kao država, da se prema tom bivšem predsedniku ophodimo s dužnim poštovanjem i da sve učinimo da pokažemo svetu koliko ga poštujemo i koliko on još može da bude uticajan, ne u formalnom smislu reči, zato što više ne obavlja funkciju predsednika, ali u onom ličnom smislu zaista može da ima veliku podršku građana i da veliki broj građana možda tog bivšeg predsednika smatra još uvek svojim predsednikom.
Zato bi zaista trebalo prihvatiti amandman gospodina Dušana Bajatovića i svim bivšim predsednicima ukazati dužno poštovanje i pokazati im poštovanje države time što ćemo im omogućiti da oko njih budu ljudi iz obezbeđenja, što ćemo im omogućiti da imaju svog šofera i, ne znam, još nekog sekretara koji će obavljati za njih neke funkcije i pomagati im u obavljanju tih za državu još uvek vrlo značajnih poslova.
Materijalna sredstva koja treba da se obezbede prihvatanjem ovakvog amandmana zaista su beznačajna jer, ako sagledamo koliko savetnika imaju pojedini ministri i funkcioneri na mnogo nižim i mnogo manje važnim državnim funkcijama, čije su plate enormno, daleko veće od plate poslanika, onda zaista finansijska sredstva za neprihvatanje ovakvog amandmana ne mogu da budu razlog.
Jednostavno, razlog je neshvatanje kolike su mogućnosti bivših predsednika da ovoj zemlji pomognu u ostvarivanju nekih diplomatskih inicijativa i popravljanju položaja ove države. Hvala vam.

Oliver Dulić

| Predsedava
Zahvaljujem , gospodine Vasiljeviću. Da li se još neko javlja za reč o ovom amandmanu? (Ne.) Hvala vam.
Na član 42. amandman je podneo poslanik Stefan Zankov.
Vlada i Odbor za pravosuđe i upravu su prihvatili amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć, pa konstatujem da je i ovaj amandman postao sastavni deo Predloga zakona.
Na član 43. amandman je podneo narodni poslanik Milosav Miličković.
Vlada nije prihvatila amandman, Odbor za pravosuđe i upravu predlažu da se amandman odbije, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć.
Reč ima narodni poslanik Milosav Miličković.
Obaveštavam narodne poslanike da ćemo, u skladu sa članom 85. stav 5, raditi i nakon 18.00 časova po tački dnevnog reda koja u tom trenutku bude na dnevnom redu, a ne duže od 22.00 sata. Izvolite.

Milosav Miličković

Dame i gospodo narodni poslanici, član 43. odnosi se na položaj predsednika Republike koji je razrešen. On ima dva stava. U prvom stavu Predloga zakona kaže se da predsednik Republike koji je razrešen nema prava koja po ovom zakonu ima bivši predsednik Republike i u drugom stavu kaže se da Narodna skupština može u odluci o razrešenju predsednika Republike odrediti da predsedniku Republike koji je razrešen pripadnu pojedina ili sva prava koja po ovom zakonu ima bivši predsednik Republike.
U ime poslaničke grupe SRS podneo sam amandman, ima jedan stav. Član 43. menja se i glasi: ''Predsednik Republike koji je razrešen ima sva prava i obaveze koja po ovom zakonu ima bivši predsednik Republike''. Zašto?
Da ovaj amandman smatram ispravnim govori i stav 2. Predloga zakona i definitivno je jasno da predsednika Republike biraju građani na neposrednim izborima, i ako je tako, zašto bi dozvolili da nekom dvotrećinskom većinom ili bilo kojom većinom poslanici ograničavaju ili uskraćuju ova prava bivšem predsedniku. Dakle, i razrešeni predsednik je bivši predsednik.
Kada smo kod ove tačke, ne mogu a da se ne osvrnem na ono što nam je 5. oktobra doneo ovaj dosovski režim i ujedno označavam kao najvećeg krivca za sve ovo što se dešava srpskom narodu za ovih sedam godina premijera Koštunicu. Zašto?
Prvo, on je dozvolio da se stavi na listu DOS-a kao kandidat za predsednika na onim izborima i to je, smatrali su građani, a videlo se kasnije da su i prevareni, da je on čistog obraza, čistih ruku itd., a u stvari on je kriv zato što je nakon toga dozvolio da svu vlast preuzme DS, na čelu sa Zoranom Đinđićem, kada je on odmah nakon pobede i još uvek nezavršenih republičkih izbora za republički parlament sebe proglasio premijerom. Koštunica je i tada ćutao.
Dalje, dozvolio je da se tada uvede sistem - ako je jedan od njih predsednik, drugi da bude premijer. Porazna je ta dogovorna politika koja nas je dovela ovde.
Zatim, Koštunica je odgovoran i za kidnapovanje, hapšenje i slanje bivšeg predsednika tadašnje SRJ Slobodana Miloševića, i to na Vidovdan, da se zaista apsolutno dokaže kako mi sopstvene građane ponižavamo, a time i sopstveni narod. To je još veća težina.
Sledeća stvar gde su takođe svi iz DOS-a odgovorni, a Koštunica najodgovorniji jer podržava i dan-danas ovakav DOS, jeste to što je bivšeg predsednika Republike Srbije, gospodina Milana Milutinovića, ucenio obećavši mu da će mu država pomoći u Hagu, a videli ste kako se naša država odnosi prema svojim građanima u Hagu.
Naravno, predsednik naše stranke prof. dr Vojislav Šešelj, kao što znate, poštovani građani, sam se predao i otišao je ne dozvolivši da bilo ko manipuliše njegovim imenom, njegovom krivicom itd. Naravno, nikada predsednik stranke nije ni očekivao nikakvu pomoć, nikakav kontakt ove vlade, ali označavam Koštunicu kao najodgovornijeg i zbog toga što ucenjuje sve političke protivnike na taj način što otvara neke afere i nikada ih do kraja ne završi.
Poznato je da je ''stečajna mafija'' direktno uperena na kontrolu DS-a, ''putna mafija'' direktno uperena na kontrolu NS, ''afera kofer'' direktno uperena na kontrolu jedne opozicione stranke, ovog puta SPS, i da dalje ne govorim. Da ima želju da se obračuna s kriminalom, on bi se obračunao do kraja i bar jednu aferu bi doveo do kraja. On to ne želi.
Svoju nekorektnost i svoje lukavstvo dokazao je i onog trenutka kada je zamenika predsednika najveće političke stranke u Srbiji i najveće poslaničke grupe u republičkom parlamentu obmanuo tako što je dogovorio, a Tomislav Nikolić poverovao u to, da će ostati predsednik ovog parlamenta, za šta SRS i nije mnogo stalo, ali jednostavno to je bio izbor građana, i nakon toga i tu prevario.
Dakle, najveće zlo, tvrdim, jeste Vojislav Koštunica.