PETA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 06.12.2007.

4. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

PETA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

4. dan rada

06.12.2007

Sednicu je otvorio: Oliver Dulić

Sednica je trajala od 10:05 do 21:05

OBRAĆANJA

Oliver Dulić

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Aleksandar Martinović.
Samo malo, molim vas, ja se izvinjavam, gospodine Radovanoviću, ali mi smo prešli na član 11. Evo, dobićete posle reč, nije problem nikakav, samo malo. Gospodine Krasiću, dobićete i vi reč. Pošto je gospodin Martinović krenuo ka govornici, onda ćete vi.
Ipak, reč ima narodni poslanik Zoran Krasić. Nadam se da ćemo posle toga nastaviti s amandmanima.
...
Srpska radikalna stranka

Zoran Krasić

Gospodine Duliću, videli ste da sam se javio za repliku. Ovo je klasičan primer replike.

Oliver Dulić

| Predsedava
Mislio sam da ste se javili povodom amandmana, pa sam hteo da dam prednost predlagaču ovog amandmana.
...
Srpska radikalna stranka

Zoran Krasić

Gospodin Martinović je mene pustio sada, jer gubi svaku svrhu replika posle 15 minuta.
Gospođo Nado, o čemu se radi? Kada kažem s ove govornice da smatram da strategijski plan odbrane treba da se razmatra i usvaja u Narodnoj skupštini, to je moj stav. Kada kažem da je nekada bio Bojan Dimitrijević savetnik ministra odbrane i da nije služio vojsku, to je činjenica. Kasnije je odslužio vojsku, i to je činjenica, a sada je glavni tamo kod njega za ove strategije, za kadrove, i to je činjenica. Činjenica ne vređa.
Kada iznesem dokument i kažem, potpisao ga Ilija Filipović, diplomirani inžinjer, pomoćnik za materijalne resurse, pa kada iznesem ovo što je gospodin Šutanovac potpisao, pa kada iznesem svojom rukom pisana pitanja o ovim okolnostima, to je moj stav, a ovo su činjenice.
A kada, na kraju, završim svoje izlaganje, pa kažem – ''drp'' sistem, to je moj politički stav o vama. A kada građanima, ovako, rukom, kažem - vodite računa kako glasate, ja ih na vreme upozoravam i to je moj politički stav.
Ovde nema uvrede, gospođo Nado. Vaš prag za uvredu, kao i prag svih političara koji se aktivno bave politikom je na mnogo višem nivou nego kod običnih građana, jer kada tako ne bi bilo, mi nikada ne bismo saznali ovde istinu, niti naši građani. Uostalom, naši građani samo preko Narodne skupštine mogu da saznaju istinu o tome šta se dešava u državi.
Čuli ste, malopre je jedan poslanik rekao, ako se nastavi ovako, svi mediji ima da budu vlasništvo četvorice ljudi u Srbiji, dvojice ili trojice, nije bitno. Zato je važna Narodna skupština.
Ovde ima i grešaka i dobrih stvari, i padova i dizanja, ali postoji samo jedan sudija za sve što se radi ovde – to su građani Republike Srbije, koji su suvereni, naročito kada glasaju. Ja ih upozoravam da, kada naročito žele da budu suvereni, imam pravo, ne glasaju za DS, da glasaju za SRS, a to je i vaša poruka.
Što bi vama to bilo dozvoljeno, a meni zabranjeno? Ako to kažem ja, to je uvreda, a ako vi kažete, to je demokratski, transparentno, moderno, u skladu sa ljudskim pravima i tako dalje.
Ko je vas ovlastio da imate taj kantar? Svako od nas ima neko merilo, ali nemojte, molim vas, da mi držite moralna predavanja. Počeo sam da ličim na jednog koji isto tako priča. Hvala.

Oliver Dulić

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Aleksandar Martinović, a neka se pripremi narodni poslanik Radovanović.
...
Srpska radikalna stranka

Aleksandar Martinović

| Ministar državne uprave i lokalne samouprave
Dame i gospodo narodni poslanici, pre nego što kažem nekoliko rečenica o amandmanu, moram da primetim da je predsednik Narodne skupštine sebi uzeo više prava nego što mu Poslovnik dopušta.
Moram da vas podsetim, gospodine Duliću, da je Vatikan, negde 1960. godine, ukinuo takozvani spisak zabranjenih knjiga. Vi ste pre nekoliko dana počeli da izričete opomene zato što vam se ne sviđaju naslovi knjiga. Sada vam se ne sviđaju govori pojedinih narodnih poslanika, ne sviđa vam se stil, vi prosuđujete šta sme da se kaže za skupštinskom govornicom, a šta ne sme.
Mislim da, gospodine Duliću, to nije vaš posao. Dakle, vodite sednice Narodne skupštine u skladu sa Poslovnikom.
Kada već primenjujete disciplinske mere, mislim da bi te mere trebalo da primenite prema narodnim poslanicima DS-a, koji uglavnom ne izlaze za govornicu, nego dobacuju s mesta. Takođe, gospodine Duliću, mogli ste juče da skrenete pažnju Vladi Republike Srbije da je ponižavanje Narodne skupštine, a vi ste prvi koji na to morate da ukažete, kada Vlada odredi, najpre, jednog ministra da obrazlaže zakon, pa pored njega odredi nekakve poverenike, koji nemaju pravo da učestvuju u diskusiji, sem što ovde sede i slušaju, a neki čak i ne sede, pa onda, nakon toga, odredi ministra za državnu upravu i lokalnu samoupravu, koji ni resorno, ni suštinski nikakve veze nema ni sa zakonom o odbrani, ni sa zakonom o Vojsci. Onda se danas, treći dan, pojavi ministar odbrane, mada ni to nije najbolje rešenje.
Da je Vlada pitala nas u SRS-u ko je najbolji da obrazlaže ova dva zakona, mislim da bi naš odgovor bio da je to ministar kulture Vojislav Brajović. Od svih ministara u Vladi Srbije, on se nekako najbolje razume u oružje i vojsku; on je više Nemaca pobio u "Otpisanima", u serijama na TV, nego što su oficiri ministra Šutanovca, uopšte, videli vojnika.
Dakle, bilo bi najbolje da nam ova dva zakona obrazlaže ministar kulture Vojislav Brajović.
Što se tiče amandmana koji sam podneo na član 11, očigledno je da onaj ko je pisao Predlog zakona o odbrani ne razume šta je odbrana zemlje, a šta je Vojska Srbije.
Tačno je da je Vojska Srbije izuzetno važan segment u odbrani Republike Srbije, ali nije jedini. Ako samo letimično prelistate Predlog zakona o odbrani, videćete da tu ima čitav niz odredaba kojima nije mesto u Predlogu zakona o odbrani, nego u Predlogu zakona o Vojsci Srbije, odnosno u nekim drugim zakonima.
Evo o čemu se radi. Neko je ovde, izgleda, pomešao materiju ova dva zakona, i to na najdrastičniji način može da se vidi iz formulacije člana 11. Predloga zakona o odbrani.
U stavu 1. se kaže ovako – predsednik Republike, u skladu sa zakonom, komanduje Vojskom Srbije. Dakle, rečenica kojoj, apsolutno, nije mesto u zakonu o odbrani, nego u zakonu o Vojsci. U stavu 2. člana 11, tačka 3, kaže se ovako – predsednik Republike u oblasti odbrane naročito usvaja Doktrinu Vojske Srbije, na osnovu predloga ministra odbrane. Opet materija za zakon o Vojsci.
Onda, tačka 5 – utvrđuje osnove ratne organizacije Vojske Srbije, na osnovu predloga ministra odbrane. Opet materija za zakon o Vojsci. Tačka 6 – usvaja Plan mobilizacije Vojske Srbije. Opet materija za zakon o Vojsci. Tačka 8 – usvaja Plan upotrebe Vojske Srbije i naređuje njenu upotrebu. Opet materija kojoj nije mesto u zakonu o odbrani, nego u zakonu o Vojsci. Tačka 9 – odlučuje, u skladu sa zakonom, o upućivanju pripadnika Vojske Srbije u multinacionalne operacije, na osnovu odluke Narodne skupštine. Čista materija zakona o Vojsci.
Kakve veze ima, gospodine ministre, zar vam nije nelogično da u zakon stavite da će Vojska Srbije biti upotrebljena u multinacionalnim operacijama? Da li vam se čini da Vojska Srbije, ako, ne daj bože, bude upućena u Irak ili Avganistan, brani Republiku Srbiju?
Ovo je zakon o odbrani, valjda, zakon o odbrani Republike Srbije, ne zakon o odbrani Džordža Buša, kada dođe u posetu okupatorima u Iraku ili Avganistanu. Zaista mi nije jasno kako ste mogli ovakve odredbe da stavite u Predlog zakona o odbrani.
Tačka 10. člana 11 – donosi smernice za izgradnju operativne i funkcionalne sposobnosti Vojske Srbije. Čista materija zakona o Vojsci. Tačka 11 – postavlja i razrešava načelnika Generalštaba Vojske Srbije, uz mišljenje ministra odbrane. Čista materija zakona o Vojsci Srbije. Tačka 12 – donosi pravila koja se odnose na upotrebu Vojske Srbije, kao i druga pravila kojima se uređuje unutrašnji red i pravila službe u Vojsci Srbije. Opet materija zakona o Vojsci Srbije. Nije im mesto u zakonu o odbrani.
Sada da vidimo šta kaže Vlada, zašto ne prihvata amandman. Obrazloženja Vlade su opet štura, kao i kod prethodnih zakona kojima smo se bavili. Uglavnom, u nekoliko rečenica i, uglavnom, nemaju veze sa podnetim amandmanom. Daju se onako sterilno, biltenski, birokratski, tek da se nešto napiše.
Dakle, ja sam predložio da se sve ove tačke brišu iz člana 11, zato što im nije mesto u zakonu o odbrani, nego u zakonu o Vojsci Srbije. To su dva potpuno različita zakona, mi o njima vodimo, o amandmanima, dve odvojene rasprave i bilo bi logično da se sve ove norme nalaze u Predlogu zakona o Vojsci.
Zašto Vlada ne prihvata amandman koji sam podneo na član 11? ''Amandman se ne prihvata jer se članom 11. Predloga zakona na celovit način uređuju položaj i detaljnije razrađuju nadležnosti predsednika Republike u oblasti odbrane, u skladu sa članom 112. stav 2. Ustava Republike Srbije.''
Vi, gospodine ministre, izgleda ne razlikujete dve stvari, odbranu i Vojsku Srbije. Tačno je, ponavljam još jedanput, da je Vojska Srbije važan segment odbrane, ali nije jedini segment odbrane, pogotovo u Predlogu zakona o odbrani, gde ne treba da stoje norme za koje je i laicima jasno da im nije mesto u Zakonu o odbrani, nego u zakonu o Vojsci.
Naveo sam vam primer koji na najdrastičniji način pokazuje kako ste vi u stvari pomešali materiju ova dva zakona. U članu 11. stav 2. tačka 9, ponoviću još jedanput, kaže se da predsednik Republike odlučuje o upućivanju pripadnika Vojske Srbije u multinacionalne operacije, na osnovu odluke Narodne skupštine.
Ta norma, gospodine ministre, nikakve veze nema s odbranom Republike Srbije. To što će Vojska Srbije, eventualno, ne daj bože, ako vi to tako izglasate kao vladajuća većina, da bude upućena u Irak, Avganistan ili na neko drugo belosvetsko ratište, gde su krizu izazvali vaši politički mentori, nikakve veze nema s odbranom Republike Srbije.
Vlada je napisala obrazloženje koje, suštinski, blage veze nema s amandmanom. Uopšte se ne dotiče suštine amandmana i ja vas pozivam, gospodine ministre, dok ste ovde u sali, pošto ne verujem da ćete biti sve vreme, da usvojite ovaj amandman, zato što je zaista dobronameran i usmeren je na to da se popravi Predlog zakona o odbrani, koji je katastrofalno loš, odnosno da se norme kojima nije mesto u Predlogu zakona o odbrani prebace tamo gde im je mesto, a to je zakon o Vojsci Srbije.
...
Zdrava Srbija

Miloljub Albijanić

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Radovan Radovanović, o amandmanu.

Radovan Radovanović

Gospodine predsedavajući, koleginice i kolege narodni poslanici, gospodine ministre, gospodo iz ministarstva, mislim da neću remetiti red koji sledi iz našeg poslovnika ako vam kažem da je predsednik malopre, valjda, u brzini, prevideo da sam se javio. Neću pričati o ovom amandmanu gospodina Martinovića na član 11, već o amandmanu gospodina Krasića na član 10. Mislim da to neće smetati ništa, jer, naprosto, predsednik nije upitao da li ima neko nešto još da kaže, nego je prešao na 11. član.
Hteo bih prvo da vam prenesem stavove Lige socijaldemokrata Vojvodine, koja smatra da je, ako se ustanovi da je osnovni cilj odbrane, naše odbrane, odbrane Republike Srbije, odvraćanje od napada na našu zemlju, to jedna od opredeljujućih činjenica da je ovaj zakon za nas prihvatljiv.
Hteo bih da pričamo malo o ovom članu 10. Za razliku od gospodina Krasića, držim da je potrebno regulisati, u slučaju da, ne daj bože, dođe do proglašenja ratnog stanja, na koji način će se donositi određeni akti ukoliko Narodna skupština ne može da zaseda.
Imam pitanje povodom ovog stava 4. Zašto smo morali staviti u zakon da će se odstupati od ljudskih i manjinskih prava? Po meni, ovo „manjinskih“ je i rogobatno i nema razloga da piše u ovom zakonu, a pogotovo što mislim da nema potrebe davati ovlašćenje Vladi da donosi uredbe kojima se odstupa od manjinskih prava. Republika Srbija je u obavezi da poštuje međunarodno pravo i najviše standarde ljudskih prava, kada je reč o odstupanju od ljudskih prava za vreme rata ili vanrednog stanja.
Kažu ljudi iz Ministarstva da tako piše i u Ustavu. Verujem, ali onda smatram da nije bilo razloga da stoji i u zakonu, rogobatno je.
Kada već govorim o manjinskim pravima, nadam se da naši najmlađi nemaju toliko dobar stomak da gledaju prenos ovih skupština, ali bih, preko roditelja, svoj deci koja danas obeležavaju Mikulaš poručio da dobiju sve ono što su poželeli i da im njihovi roditelji i mi omogućimo daleko bolji život nego što je danas.
...
Zdrava Srbija

Miloljub Albijanić

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Dušan Bajatović, o amandmanu.
...
Socijalistička partija Srbije

Dušan Bajatović

Poštovane kolege poslanici, mislim da je kolega Martinović, možda ne s istom namerom zbog koje sam ja izašao za ovu govornicu, pokrenuo jedan dobar amandman u članu 11. Naime, on predlaže da se neke tačke člana 11, prosto, brišu, između ostalog, kada se govori o nadležnosti predsednika Republike, koje, uzgred budi rečeno, uopšte nisu male kada je u pitanju odbrana i Vojska. Tako se u tački 9) člana 11. kaže – odlučuje, u skladu sa zakonom, o upućivanju pripadnika Vojske Srbije u multinacionalne operacije, na osnovu odluke Narodne skupštine.
Ne znam kako, ali mi ovo bode oči, s obzirom na to da nismo raspravili ni kao država, ni kao narod, ni kao poslanici, ni kao Vlada, pitanje upućivanja naših vojnika bilo gde, osim ukoliko naša zemlja nije ugrožena, što bismo morali da radimo po Ustavu.
U članu 5. se, čak, nabraja kako se odbrana zemlje ostvaruje, pa se u tački 4) kaže - učešćem u multinacionalnim operacijama. Koliko ja znam, učešće u multinacionalnim operacijama može da izazove i određene probleme, ukoliko, recimo, učestvujete u multinacionalnim operacijama s vojnim jedinicama, a ne s lekarima, jer se tako samo počinje, odnosno tako su i Nemci dobili, umesto političke, i vojnu komponentu. Sve nam je to poznato. Možete, možda, dobiti terorizam, recimo, u Raškoj oblasti, ili bombe u Beogradu, zbog Avganistana.
S obzirom na to da i u okviru vladajuće koalicije ne postoji saglasje, jer, koliko znam, kolege iz DSS-a su proklamovale vojnu neutralnost, a neke druge stranke, opet, smatraju da, umesto što se govori o nekim integracijama, treba govoriti o nekim drugim integracijama, neki kažu sa Ruskom Federacijom, neki su, po svaku cenu, za evroatlantske integracije, ovo pitanje nije raspravljeno.
Mi ne znamo šta će biti buduća politička opcija, mada se, manje-više, to možda zna – Evropska unija, ali šta će biti vojna komponenta Srbije i u kojoj meri ćemo dozvoliti da naši ljudi, koji su ginuli i treba da budu kažnjeni, recimo, u Haškom tribunalu, ili od naših sudova ovde, zato što su branili svoju državu, odlaze u te multinacionalne operacije?
Sutra, ne daj bože, neka dva malo bolje naoružana albanska sela, koja imaju 20.000 vojnika, koliko danas Srbija ukupno ima, krenu na Preševsku dolinu - mi ćemo, verovatno, odgovoriti samo Žandarmerijom i policijom, pošto ima pitanja da li ćemo vojno braniti svoju teritoriju. To, takođe, nismo raspravili.
To pitanje učešća, dakle, u multinacionalnim operacijama, jeste jedno veoma zanimljivo pitanje. Ovde, prosto, bode oči koliko je ono u zakonu prisutno, koliko je u zakonu izraženo.
Kada bih iznosio svoje privatno mišljenje, mislim da bi najbolje bilo, i za naš narod, i za našu državu, i za ovu skupštinu, i za ovu vladu, da o svakoj takvoj mogućoj upotrebi Skupština odlučuje, i to dvotrećinskom većinom, kako to, doduše, i predviđaju naša akta, ali o svakom slučaju posebno, i to zakonom, da bismo boravak tih, makar bili i lekari, a ne daj bože, vojno osoblje, striktno odredili, jer mislim da Srbija ne treba da šalje svoje vojnike da ratuju za bilo čije interese, bilo gde. Uostalom, tendencija u ovom zakonu je da govorimo o odbrani.
Veoma me čudi da smo slanje naših vojnika u druge zemlje definisali kao pojam odbrane. Mi možemo govoriti o tome da bi Amerikancima dobro došli srpski vojnici, s ratnim iskustvom, u Avganistanu i u Iraku i da bi to, možda, po volji Amerike ili dela srpske političke elite, popravilo naše odnose, a ne bi popravilo odnose, nego to neka gospoda ovde iz pripadajuće političke politike kvalifikuju kao - povećalo ugled Srbije u svetu, jel tako.
(Dragan Todorović, s mesta: Demokratski kapacitet.)
Tako je, demokratski kapacitet, može i tako.
Dakle, popravilo bi nam ugled to što šaljemo svoje vojnike da ratuju za račun tuđih interesa. Mislim da to Srbiji u ovom momentu ne treba. S jedne strane, mi ovde, poništili smo reč patriotizam, ubeđujemo ljude da ne treba da idu u vojsku, promovišemo neko civilno društvo, protiv čijih vrednosti nemam ništa. Na kraju krajeva, posledica hrišćanstva jeste neko civilno društvo, a pitanje je kako ga ko razume.
Ali, ne možemo ubeđivati naše ljude ovde da nam ne treba vojska, ili da nam ne treba, barem, tako velika vojska, pa da se ne treba boriti za svoju državu na onaj način na koji to država zahteva.
Da prevedem - meni se čini da u ovom zakonu ima dosta toga što se moglo čuti na raznim kursevima, od Budimpešte do Vašingtona. Oni su služili da u ono vreme rasturaju ustanovljeni sistem u Srbiji. Sad hoćemo to što smo naučili na tim kursevima da primenimo da sačuvamo Srbiju.
To je paradoksalno. Ne mogu neke stvari koje su napadane u toku 90-ih godina, da bi se razbio sistem odbrane, sada da se ovde promovišu kao način da se brani Srbija. Meni je to paradoksalno.
Zašto mislim da je dobar amandman kolege Martinovića? Zato što se ovde kaže, u članu 7, da su osnovni strategijsko-doktrinarni dokumenti u oblasti odbrane - strategija nacionalne bezbednosti Republike Srbije, strategija odbrane Republike Srbije i doktrina Vojske Srbije.
Što se mene tiče, mi nijedan od ovih dokumenata nemamo. Ono što je usvajano u Saveznoj skupštini, apsolutno, ne odgovara realnosti s kojom se danas Srbija suočava - Crna Gora nam se osamostalila, imamo vehabije u Sandžaku.
U prošlom strategijskom pregledu smo konstatovali da Srbija ne može biti napadnuta ni od jedne strane zemlje okolo. Ne znam koliko je to tačno, verovatno, u ovom momentu, jeste, ali smo definisali kao osnovni problem za nacionalnu bezbednost – terorizam.
Vidim da se i u ovom zakonu govori o mogućnosti upotrebe vojske u unutrašnjim odnosima, verovatno se misli na terorizam. Mislim da se sigurno ne misli na, eventualne, socijalne nemire koje bi izazvali radnici ili slično. Nisam siguran da se misli na radničke nemire. Vlast je ubeđena da radnici, zbog nesolidnog stava sindikata i odsustva solidarnosti, nisu u stanju da se organizuju onako kako bi to radnička solidarnost u ovom momentu u Srbiji zahtevala.
Dakle, mi ovde usvajamo jedan zakon koji predviđa da će poslove u oblasti odbrane urediti potrebne doktrine, a da, pri tom, među nama nismo raspravili kuda to Srbija u političkom i vojnom smislu ide. Da stvar bude gora, ne zagovara to samo opozicija, nego ni aktuelna vlast između sebe, odnosno aktuelna vladajuća koalicija između sebe to pitanje nije raspravila.
Nije moguće govoriti o kvalitetu ovog zakona i novom kvalitetu koji će dobiti Ministarstvo odbrane u načinu na koji će sprovoditi svoje delatnosti, a da pre toga nismo raspravili ova pitanja.
Vratiću vas na Dejtonski sporazum. Ako se ne varam, u Dejtonskom sporazumu je bilo predviđeno da Srbija ima 110.000 vojnika.
U političkom smislu je bilo predviđeno da Srbija bude faktor mira i stabilnosti na Balkanu.
To je značilo – politički najuticajnija, ekonomski najbogatija i vojno najmoćnija zemlja na Balkanu. Možda su nas slagali kada su nam nudili taj status, ali Dejtonskim sporazumom i vojnim aneksima takvo nešto je ponuđeno Srbiji.
Neko će ovde ustati da osporava zašto je to Srbija izgubila, ali, koliko znam, Dejtonski sporazum je još uvek na snazi.
Onda se postavlja pitanje, pošto osim ekonomskih parametara koji se, možda, mogu braniti, jer za osam godina, koliko je ukinuta kriza u Srbiji, kako se kaže, ništa ozbiljno nismo uradili na polju ekonomije sem što smo uveli PDV, da li sa osam milijardi evra budžeta mi možemo na kvalitetan način da branimo Srbiju? Apsolutno se postavlja to pitanje.
(Dragan Šutanovac, s mesta: Nema osam milijardi evra.)
Nema punih osam milijardi, slažem se. Ne, nije to budžet za Vojsku, mislio sam na ukupan budžet Republike Srbije, gospodine ministre.
Ja se slažem da nemate dovoljno novca, ali za 20.000 vojnika i objašnjenje da Vojska treba da bude manja a efikasnija, složićemo se da ni ovo što je predviđeno u budžetu – za prost opstanak tih 20.000 vojnika i kvalitet njihovog života, zaključno sa kvalitetom naoružanja, vojne opreme, komunikacionih sredstava, održavanjem tenkova, reparacijom aviona, nije dovoljno.
To su realnosti o kojima Ministarstvo odbrane treba da razmišlja. Isto tako, nisam siguran da su, prilikom usvajanja doktrine da Srbija treba da ima 20.000 vojnika, sve moguće opasnosti, a vi ih ovde zovete bezbednosnim izazovima, uvažene na pravi način. Čak sam potpuno siguran, to nije nova praksa u Srbiji, da smo oko ovoga imali i strane konsultante.
Ne želim da nazovem ovakav pristup nikakvom izdajom, ali bih jako voleo da znam, zašto ovo - da ćemo slati vojnike u mirovne misije, nije bolje razrađeno? Dakle, to je pitanje za mene.
Mi imamo bezbednosne izazove kojima je Srbija izložena i u Raškoj oblasti, o Kosovu neću ni da pričam, u Preševskoj dolini, a imamo 20.000 vojnika organizovanih sada po jednom drugom principu. Ovo je sada neka brigadna, više nije korpusna organizacija itd.
Moram da iznesem neke moje, lične analize, one nisu tog kvaliteta kao što to mogu da urade vrli generali kojima je sada okruženo Ministarstvo odbrane, pošto su generali koji su imali vojno iskustvo, očigledno, bili preradikalni, ne mislim – pripadnici radikalne stranke, nego preradikalni u tom vojnom pristupu, da smo previše, da tako kažem, poklekli pred nekim zahtevima sa strane.
Verujte mi, onog momenta kada budemo počeli, ako se to desi, ne daj bože, da šaljemo svoje vojnike negde u Avganistan, ili u Irak, ili, ne daj bože, u Iran, jer se tamo sprovode ta ljudska prava i uvodi demokratija, preko nas su već pregazili, nikom neće smetati da Srbija ima više od 20.000 vojnika.
Moguće je da ćete vi primedbe koje sam sada izneo uneti u strategijski pregled odbrane, u novu doktrinu odbrane, možda ćete razmisliti o nekim predlozima koji su vam ovde izneti, možda će Srbija naglo ekonomski krenuti napred, pa će to omogućiti više vojnika, bolju opremu policije, jednu drugačiju doktrinu Srbije, koja je pozicionirana u centru Balkana, u vojnom, političkom i ekonomskom smislu. Možete, zaista, o svemu tome razmisliti.
Pozivam vas da to učinite već sada, s obzirom na to da to pitanje ni među nama nismo raspravili, jer o tome ne postoji ni političko jedinstvo u okviru vladajuće koalicije.
Dosta su velika ovlašćenja data predsedniku Republike na tu temu. Prečesto je u ovom parlamentu snaga argumenata zamenjena snagom broja, činjenicom da vladajuća koalicija, koja se dogovara tako kako se dogovara, ima dovoljan broj poslanika da usvoji ono što želi da predloži, pa razmislite o tome. Sve ovo što se odnosi na slanje naših vojnika u neki Irak, Avganistan ili bilo gde drugo, pa čak i lekara, recimo, oročimo da to nećemo raditi bar naredne dve ili pet godina.
Što se mene tiče, mi treba takvu mogućnost da ostavimo kao isključivu mogućnost da to Parlament, ne svojom odlukom, ne preporukom predsedniku države, nego zakonom uredi – boravak naših vojnika tamo gde budu bili. Hvala.