DESETO VANREDNO ZASEDANjE, 16.07.2009.

4. dan rada

OBRAĆANJA

Slađan Mijaljević

Srpska radikalna stranka
Poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, evo poslušaću predsedavajuću, pa ću u svrhu živahnih rasprava da priložim i svoju. Uvod predlagača za zakone o informisanju i kulturi je zaista bio dramatičan, mada ga u jednom delu nisam baš najbolje razumeo kada je govorio o jednom pojmu koji je on izgovorio "klinci", jer u nekim delovima Srbije pojam "klinci" se upotrebljava za određeni vid eksera, a pojačanom dedukcijom morao sam da zaključim da je on hteo da kaže da se radi o deci i omladini.
Izdvojio sam mišljenje da bih i na ovaj način podržao amandmane koji treba da poprave ovaj predlog zakona. Predloženi zakon o kulturi, kao i mnogi zakoni koje predlaže ova koalicija ili koaliciona kulminacija, jeste spisak lepih želja. Ovaj zakon, kao mnogi drugi, biće mnogo bolji i sprovodljiviji, naravno u što većoj meri, ukoliko prihvatite veći broj amandmana koji je podnela opozicija, odnosno SRS.
Da ne bismo došli u situaciju, kroz ono što nam se dešava u zadnjih devet godina koje nam pojedoše skakavci, da svake dve-tri godine zakon doživi neku novu reviziju ili da mora da se donosi od prvog do poslednjeg člana.
Naravno, ovaj zakon biće teško sprovodljiv i iz razloga što u praksi treba da ga sprovode mnogi oni koji su u protekloj deceniji kreirali ovaj kulturni ambijent u Srbiji. Kultura je jedan od najširih segmenata ljudskog života, najliberalniji, najslobodniji, i upravo u kulturi mnogi školovani, a i oni drugi, mnogi shvaćeni, a i neki neshvaćenim, vrše neke svoje eksperimente bez mnogo razmišljanja kakav efekat će to izazvati kod konzumenta.
U kulturi Srbije pojavile su se neke zaista čudne nove kulturološke matrice. TV program je edukativan samo za buduće pevaljke, šamane, razne bajače, kriminalce, plaćene ubice. Svaki dan sa TV ekrana zapljuskuju litre krvi, što u nekakvom dramskom, što u informativnom programu. O dečijem programu je zaista izlišno govoriti, dovoljno je samo pogledati crtane filmove na pojedinim kanalima i biće vam sve jasno.
Svaki psihodelični događaj se proglašava umetničkom kreacijom. Ministarstvo kulture finansira neke sajtove koji propagiraju strašnu degradaciju ličnosti, krajnji i strašni nemoral. Nad stanovnicima Srbije se sprovodi kulturni genocid.
Legitimno je postaviti pitanje ko će to sprovoditi zakon o kulturi, koje i kakve kulture. Jedno je ono što piše u zakonima, a drugo je ko sprovodi zakone i da li se neko ko sprovodi određene kulturne eksperimente uopšte obazire na zakone o kulturi.
Potrebno je, pored zakona, kreirati normalniji ambijent, a to je da sa određenom dozom kritičnosti prihvatamo određene eksperimente koji se podvode pod kulturu. Na kraju, slažem se sa ministrom o svim negativnostima o kojima je govorio u predlozima u uvodnom delu i o zakonima o informisanju i kulturi, samo što smatram da odgovornost za većinu tih negativnih razloga koje je ministar pobrojao snose političke grupacije kojoj pripada i ministar, a koje nam pojedoše ovih devet godina. Te tu vidim i određenu koliziju i teškoću za sprovođenje zakona.
Želim vam svaku sreću u daljem radu, mada mislim da će vam biti potrebnija i sreća, i znanje i veština koje ste stekli u prethodnom periodu, jer je vrlo teško u ovakvoj situaciji sprovoditi ono sve što ste vi naveli u Predlogu zakona o kulturi.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Da li želi reč narodna poslanica Radica Jocić, koja je izdvojila mišljenje na sednici Odbora za evropske integracije? (Ne.)
Da li narodna poslanica Svetlana Stojanović, koja je izdvojila mišljenje na sednici Odbora za kulturu i informisanje, prilikom razmatranja Predloga zakona o kulturi, želi reč? (Da.) Izvolite.

Svetlana Stojanović

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Moj osnovni motiv što sam na Odboru za kulturu i informisanje izdvojila mišljenje, a ne samo glasala protiv zakona o izmenama i dopunama Zakona o informisanju i zakona o kulturi, jeste upravo taj što se spajaju dve tačke dnevnog reda, izmene i dopune najsramnijeg zakona o informisanju u istoriji srpskog parlamentarizma i veoma značajan zakon o kulturi, navodno sistemskog, temeljnog, krovnog, iz kojeg treba da proisteknu drugi zakoni.
Ta dva zakona su nespojiva. Mogućnosti poslanika da o njima raspravljaju su svedene gotovo na besmislen broj minuta i pokušaću da iskoristim i ovih pet minuta koji pripadaju onome ko izdvoji mišljenje da nešto kaže.
Zakon o kulturi, na koji smo toliko dugo čekali, koji je preživeo bezbroj verzija, mi ni danas u ovom trenutku ne znamo o kojoj verziji zapravo raspravljamo, šta je Vlada u telefonskoj sednici usvojila ili nije usvojila, u celini, ne samo u pojedinim članovima, ne ispunjava svoju svrhu.
Osim deklarativno, u članovima Predloga zakona o kulturi nisu razgraničene delatnosti od javnog i opšteg interesa, one koje bi morale biti zaštićene, ako ne želimo da kultura ovog naroda bude potpuno zatrta, a mi kao narod izgubimo svoju prošlost. Da je to učinjeno, zakonom bi bile definisane ne samo delatnosti, nego i institucije koje su nosioci tih delatnosti i one bi morale imati konkretnu i preciznu zakonsku zaštitu i dostojno budžetsko finansiranje.
Ovakav kakav je, Predlog zakona o kulturi nije osnova na koju bi se mogli osloniti posebni zakoni o pozorištu, filmu, spomenika kulture itd. On je gotovo prazan, deklarativan, osim u članovima u kojima je štetan.
Ministar je u svom govoru naveo da u ovom zakonu postoje novine koje će biti okvir za rešenja u praksi. Ovo javno slušanje koje smo imali u maloj sali Skupštine, a na kojem su bili okupljeni direktori ili sekretari svih najznačajnijih ustanova kulture, pokazalo je upravo u kojoj meri ovaj zakon ne može da bude rešenje njihovih konkretnih problema i nije rešenje njihovih konkretnih problema. Njihove primedbe su bile vrlo kritične i zaključak njihov je da izmene koje se predlažu nisu kozmetičke, da su one zapravo suštinske.
Ovaj predlog zakona o kulturi uopšte ne dotiče problem privatizacije.
Zakonom bi se moralo razgraničiti o čemu država, u cilju opšteg i javnog interesa svojih građana, odgovornost i finansiranje prima na sebe. Delatnosti i institucije koje se ni pod kojim uslovima ne mogu privatizovati ili prepustiti slobodnom tržištu.
Drugu kategoriju činile bi delatnosti i ustanove koje zavređuju značajnu podršku države i u finansijskom pogledu i u pogledu kontrole njihovog rada, ali se delimično smeju spustiti tržištu, prepustiti im da zarade za određeni deo svojih planova i ciljeva.
Treća kategorija su delatnosti i ustanove koje treba potpuno prepustiti slobodnoj tržišnoj utakmici. U ovu kategoriju spadaju tzv. kulturne industrije. Njih država može da pomaže preko projekata koji su sada vrlo moderni i vrlo evropski, za koje proceni da su od javnog i opšteg interesa, ali u svakom drugom pogledu, kulturnoj industriji se otvaraju povoljni uslovi za rad, a onda se prepušta da se u tim, što povoljnijim uslovima, izbori za svoj opstanak i uspeh.
Ničeg od toga u Zakonu o kulturi nema. Vladi, nije važno kojoj, ovoj ili nekoj drugoj, prepušteno je da svojim aktom proglašava ustanove kulture od nacionalnog značaja.
Predlog zakona ostavlja mogućnost da nekoj vladi padne na pamet da Narodno pozorište, Narodni muzej ili Maticu srpsku iz Novog Sada, izbriše sa spiska ustanova kulture od nacionalnog značaja, a da neku drugu, noviju, čak i privatnu, ustanovu proglasi ustanovom od nacionalnog značaja.
(Predsedavajuća: Pet minuta.)
Predlog zakona ne pravi razliku između institucija čiji je osnivač Republika Srbija i ustanova od nacionalnog značaja.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Da li žele reč predsednici, odnosno predstavnici poslaničkih grupa? Prijave imaju narodni poslanici Vladan Batić, narodni poslanik Čedomir Jovanović i narodni poslanik Zoran Šami.
Reč ima narodni poslanik Vladan Batić.

Vladan Batić

Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, prvo želim da kažem da ću govoriti samo o Zakonu o javnom informisanju, jer nemam dovoljno vremena.
U ime DHSS, želim da kažem mi jesmo za to da se uredi oblast medija, jesmo za to da se spreči objavljivanje skaradnih sadržaja, da se mnogo rigoroznije kažnjavaju oni koji uništavaju nečiju privatnost, koji uništavaju ljudske sudbine, koji zadiru u nečije porodice, koji objavljuju radne bestijalne sadržaje, ali nismo za gašenje medija, nismo za hamurabijevske i dukađinijevske metode i kazne kada su mediji u pitanju.
Gospodine ministre, u sav respekt, u uvodnom obrazloženju zakona o javnom informisanju, vi ste, izuzev uglađene krležijanske forme, izostavili sadržaj, u stvari objasnili ste šta je povod za donošenje ovakvog zakona. Kada vas slušam, kao da je vaskrsao Edvard Kardelj. Neverovatno.
Vi ste preuzeli ulogu medijskog tužioca, medijskog Berije. Vi najavljujete kažnjavanje, vi ne pričate šta je suština zakona, nego šta je ideja odmazde prema onima koji, u poslednje vreme, na tapet su stavili vašeg partijskog šefa.
Izrazio sam respekt prema vašim profesionalnim dometima, ali, gospodine ministre, niste se snašli na poziciji na kojoj se danas nalazite. Institucije kulture u Srbiji su pale na niske grane. I Narodni muzej, i Narodno pozorište, i Narodna biblioteka, i Filharmonija, i Tanjug, sve je nažalost na vrlo niskim granama.
Sada ste otišli korak dalje, dozvolili ste da budete udarna pesnica Mlađana Dinkića, da budete onako batina Mlađana Dinkića, tojaga Mlađana Dinkića, jer je jasno da iza ovog brzopoteznog Predloga zakona o javnom informisanju stoji institucija zvana Mlađan Dinkić. Mnogi od nas u ovoj sali, i u vreme dok smo bili vlast i kada smo opozicija, doživeli smo štošta, razne hajke i harange od strane pojedinih medija, pravog toplog zeca od strane pojedinih medija, ali nismo tražili da se gase mediji.
Šef vaše partije nije digao glas kada su isti ti mediji satanizovali Zorana Đinđića. Naprotiv, uz njihovu pomoć i on je doprineo toj satanizaciji, uz zloglasnu i kriminalnu agenciju "FIA", lorda Armstronga i Džesike de Gracije, to se svi dobro sećamo. On je, takođe, koketirao s njima, snabdevao ih je informacijama, učestvujući u rušenju Vlade Zorana Živkovića. To svi znaju.
Tad tabloidi, tad žuta štampa, tad mediji i tad njihovi skaradni sadržaji, tad bestijalne neke teme, nisu smetale. Znamo kako se završilo. Ubistvom Zorana Đinđića, jer najvećeg kriminalca, izdajnika, kako su pisali pojedini mediji – i nije greh ubiti.
Onaj koji je danas na čelu javnog servisa tada je govorio, da ako Đinđić preživi, Srbija neće. To vašem stranačkom šefu tada nije smetalo, a sada kada je zaigrala mečka pred njegovim vratima, sada brže-bolje, u nevreme, zakon o javnom informisanju, bez javne rasprave, a današnja sednica bez televizijskog prenosa.
Sutra će biti kriket, prekosutra će biti hokej na travi. Sve će to biti važnije od prenosa Narodne skupštine, a pogotovu kada je na dnevnom redu zakon o javnom informisanju.
To je antipod javnom informisanju. To je negacija teme o kojoj mi danas ovde raspravljamo.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Čedomir Jovanović. Samo vas molim da se registrujete. Izvolite.
...
Liberalno demokratska partija

Čedomir Jovanović

Liberalno demokratska partija
Gospođo Čomić, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine Bradiću, mislim da se ova rasprava odvija u pravoj atmosferi, bez TV prenosa, sa vama kao predstavnika Vlade koji govori takvim jezikom da je nama u klupama bio potreban prevodilac, sa vama kao predstavnikom politike koja sistemskom zakonu o kulturi pretpostavi izmene i dopune Zakona o javnom informisanju. Mislim da ni u kulturi ni u javnom informisanju nemamo pravo da se jednim prema drugima odnosima sa pozicije vlasti ili opozicije. To ni ja ni poslanička grupa LDP neće činiti danas. Ali, pokušaćemo da budemo alternativa.
Mislim da nam je potrebna alternativa u ovom trenutku i da na to svako od nas ima pravo. Nigde nećemo stići ako budemo dokazivali ko je više stradao zbog medija koje ste vi opisali u svom obraćanju parlamentu, ali mislim da nam je potrebnija kultura.
Činjenica je da smo kulturu zgazili pre dvadeset godina, u svakom njenom obliku, a ona je šira od deset delatnosti koje su definisane vašim zakonom, otvorila je mogućnost životu u kojem je vlast pretpostavljena istim. Mnogo više pažnje kulturi, pa će jedna drugačija i kulturnija Srbija, ozbiljnije društvo i jasni kriterijumi, za posledicu dobiti i takve medije. Mislim da i sami ne uživate u tome što morate da branite zakon o kulturi na jedan nepristojan način, jer nije Srbija 17 godina čekala sistemski zakon o kulturi, da bi se onda on spajao sa ovakvim jadnim izmenama i dopunama Zakona o javnom informisanju. Potom sve to promovisalo u ovakvoj atmosferi, uz isključene kamere, ili još gore, u posleponoćnom terminu na državnoj televiziji.
Mislim da nemamo nikakvu šansu i da, u konkurenciji sa posebnim programima posle ponoći, niko neće gledati ovo o čemu mi sada govorimo. A, i oni su posledica banalizovanja kulture.
Gospodine Bradiću, hajde prvo da kažemo šta je dobro u vašem zakonu. To što pokušavate da u zakon unesete nešto što je pretpostavka depolitizacije i departizacije kulture, a samim tim i svakog segmenta našeg života. Problem je što to neće biti moguće, gospodine Bradiću, jer jednu takvu želju mora pratiti čitav niz drugih zakona, izmena i dopuna.
Potreban je drugačiji zakon o lokalnoj samoupravi. Dobili smo podršku i vaše partije u Skupštini grada, i javni konkurs je kao kategorija pomenut u statutu, ali je to nesprovodivo u stvarnom životu, jer tu promenu ne prate promene svih zakona koji moraju biti promenjeni da bi tako nešto bilo izvodivo.
Zato će jedna dobra ideja ostati nerealizovana, a kada se dobre ideje ne realizuju, onda se otvara prostor onima koji promovišu loše ideje, gradeći svoju argumentaciju na činjenici da dobre ideje ne funkcionišu. Savet za kulturu, potreban nam je. Nesporno da nam je potreban. Ali, ovakav savet za kulturu govori, s jedne strane, o svesti koja je postojala, ukazivala na značaj formiranja saveta za kulturu, ali sa druge strane, o toj drugačijoj Srbiji koja je kulturu zloupotrebljavala, zloupotrebljava je i danas i pokazuje ambicije da je zloupotrebljava u budućnosti.
Velika prava ima savet za kulturu, gospodine Bradiću. Formiran je na takav način da su članovi saveta međusobno antagonizovani, a uzrok i posledice problema u kojem se naše društvo danas nalazi je izjednačen.
Nije sporno da je posledica kulturnog posrtanja našeg društva i činjenica da su predstavnici kulture, umetnici, bili jako daleko od mesta odlučivanja. Šta ćemo sada dobiti kada sa jedne strane otvorimo mogućnost umetnicima da učestvuju u radu saveta, a sa druge strane ih suočimo sa onima koji su im oduzeli mogućnost da svojim životnim radom i angažmanom kreiraju taj kulturni ambijent koji žele i koji sada treba da stvore preuzimanjem neke vrste upravljačke funkcije kroz taj savet?
Nama je potreban savet za kulturu, ali ne na ovakav način. Naravno da su nam potrebni predstavnici univerziteta u savetu za kulturu, ali zašto samo predstavnici beogradskih univerziteta, Univerziteta umetnosti i Beogradskog univerziteta i onih univerziteta koje je osnivala Pokrajina, zašto ne predstavnik Kragujevačkog univerziteta, zašto ne predstavnik Niškog univerziteta?
Zašto ne ostavimo mogućnost da se u našem društvu desi ono što je pretpostavka razvoja društva, a to je afirmisanje znanja kroz formiranje nekih zaista respektabilnih, privatnih obrazovnih institucija? Mislimo da na drugačiji način to treba biti uređeno.
Rektorska konferencija je ta koja treba da delegira svoje predstavnike u savet za kulturu, i rekli smo koliko, njih pet, onoliko koliko ima i univerziteta.
Imamo problem sa pozicijom verskih zajednica i to je ta problematična tačka na kojoj se stalno sudaramo sa tzv. tradicionalnim vrednostima u našem društvu. Tradicija se ne sme zloupotrebljavati. Zloupotreba tradicionalnih vrednosti je zapravo njihovo neodmereno korišćenje i upotreba koja proizilazi nedostatka savremenih.
Nemamo ništa protiv da se u specifičnim situacijama angažuju i konsultuju predstavnici verskih zajednica, ali mislimo da im nije mesto u savetu za kulturu, jer taj savet treba da bude efikasno telo, a ono nije takvo.
Pogledajte kako smo paradoksalni, kako smo surovi prema kulturi, a ona je mnogo disperzivnija od, recimo, privrede. Otvorili smo mogućnost izmenama Zakona o privrednim komorama formiranja onoliko privrednih komora koliko interesa postoji za nečim takvim, naravno, uz ispunjavanje nekih kriterijuma.
Ovde u savetu imamo sedam predstavnika umetnika, a prethodno smo definisali 10 kulturnih delatnosti, tri će ostati bez svog predstavnika, i imamo dva predstavnika reprezentativnih sindikata. A valjda je naš interes da se u našoj kulturi desi ono što se desilo u svim kulturama koje danas ispunjavaju svoju funkciju u društvu, koja su značajna, i na onaj način na koji želimo da bude naša.
Mislim da se ne treba tako surovo odnositi prema potrebi daljeg profilisanja, zaštite prava naših umetnika i da kroz činjenicu da se unapred pretpostavljaju dva referentna sindikata, da se na takav način monopolizuje jedan posao koji do sada nije rađen na kvalitetan način, za šta su odgovorni, između ostalog, i ti sindikati. Imamo problem sa strukturom saveta za kulturu.
Drugo je pitanje strategije. Ništa nije sporno u pravu Vlade da definiše strategiju, ali mislimo da kulturna politika u Srbiji ne sme biti Vladina politika. Ako na kraju mora, neka bude, ali neka bude politika vladajuće većine.
Dođite u parlament sa svojom strategijom za kulturu, da ovde o tome razgovaramo, jer kada idemo u pozorište, mi bi tamo želeli da sretnemo nešto više od partijske kulture koja dominira našim životima danas čak i kada to ne želimo, jer ne postoji drugačiji način za njeno funkcionisanje.
Strategija za kulturu mora biti usvojena u parlamentu da bi postala razumljiva našem društvu. Nigde nećemo stići sa unapređenjem kulture u Srbiji ukoliko je to samo vaš posao.
Odgovorni ste za svoju ličnu kulturu, jer to ostane posle svega i to je pre svega, ali ako govorimo o sistemu, onda sistem ne može biti oslonjen samo na vlast, mora dobiti svoju potvrdu i kroz spremnost vlasti da sasluša predstavnike, ljude koji drugačije misle i glasaju, a mi smo odgovorni za činjenicu da li ćemo biti sposobni da razumemo takvu priliku ili ćemo pokušati da je zloupotrebimo. Ovako je strategija, koliko god da je dobra, ona je hroma, jer je isuviše limitirana. To je Vladina strategija. Nema razloga za nečim takvim.
Predložili smo sedam amandmana na zakon o kulturi. Mislim da nijedan od njih nije uskostranački i nadam se da će biti razumevanja za njega. Jedan amandman govori o broju predstavnika univerziteta u savetu za kulturu. Mi predlažemo da ih bude pet umesto četiri, kako je trenutno, i da ih odredi rektorska konferencija.
Predlažemo da uvažimo činjenicu da smo ostali mnogo toga dužni ljudima koji su svoj život posvetili umetnosti, a onda u jednom trenutku postali žrtve najnepristojnije i najnekulturnije politike i društva u Evropi krajem 20. ili početkom 21. veka.
Predlažemo da se svi prime u stalni radni odnos sa navršenih 20, odnosno 17 godina umetničkog rada. Govorim o pozorištu, ne po pravilu ili u nekim posebnim situacijama, nego da se prime svi.
Prvo, 20 godina života i rada u kulturi je samo po sebi toliko posebno da zaslužuje to poštovanje. Drugo, nama su potrebni temelji naše kulture.
Milion ljudi je otišlo iz ove zemlje. Naš život je takav da se mnogo lakše i brže afirmišu umetnici u svetu nego u Srbiji. Oni koji ovde ostanu i pri tom 20 godina uspešno obavljaju svoj posao, mislimo da treba da budu primljeni u stalni radni odnos i na takav način situirani, obezbeđeni.
Želeli bismo da se malo preciznije definišu audiovizuelne delatnosti, da tu postoje neki kriterijumi. Mislim da je tako nešto moguće. To smo predložili našim amandmanom.
Ono što je takođe problem jeste broj članova saveta za kulturu. Njih je previše. Ako treba da rade i da budu efikasni u svom radu, a to se vidi iz opisa njihovog posla, onda to telo mora biti kompaktnije. Zašto sedam predstavnika Vlade? Mi smo predložili tri.
Takođe smo predložili da se predstavnici verskih zajednica konsultuju u nekim specifičnim, konkretnim slučajevima, da se čak i zakonom definišu situacije u kojima mora biti uvaženo i njihovo mišljenje, ali da ne guramo te ljude tamo gde im nije mesto, jer se kroz njihovo nesnalaženje na tim funkcijama samo kompromituje verska zajednica.
Mislimo da na takav način pomažemo i njima. Ako sami nisu svesni činjenice da greše, dužni smo da im to kažemo. To je obaveza LDP.
Podneli smo amandman kojim tražimo da Vlada parlamentu predloži strategiju, kao što predlaže i neke druge. Ako može Ministarstvo odbrane, mislim da je došlo vreme da ovde raspravljamo i o strategijama Ministarstva kulture. Prosto, na takav način će se zemlja menjati.
Što se tiče zakona o informisanju, tj. njegovih izmena i dopuna, gospodine Bradiću, propustili ste da nam kažete ono što je najvažnije – da li imate podršku svoje vladajuće koalicije ili ne? To je veoma važno.
Ako Vlada usvaja izmene i dopune zakona, a potom stranke koje čine tu vladajuću većinu različito interpretiraju sam zakon i objašnjavaju kako nisu spremne da ga podrže, to znači da vladajuća većina nije jedinstvena.
Da li po pravilu ona to mora da bude? Ne mora, ali ako govorimo o zakonu o informisanju, onda mislimo da je veoma važno na kakav način će se naša Vlada postaviti naspram ozbiljnih problema koji postoje u našem društvu.
Nisu u pravu oni koji vas kritikuju poredeći vas sa radikalskim zakonom iz 98. godine. Reći ću vam zašto; ne zbog sankcija, one su i tad i sad drastične, nego zbog motiva. Tada su mediji sankcionisani za svaku istinu koju su objavili. Novinarima je suđeno pred Sudom za prekršaje.
To je bio drakonski pokušaj jednog propalog sistema da silom nametne laž kao vrednost, a da uništi istinu i oni su propali. Znate li gde je problem sa vašim izmenama i dopunama Zakona? Zbog toga što ignorišete stvarnost i što odbijate da javno kažete ono što verujem vrlo dobro znate, da je izvor laži, sa kojom se Vlada tako nemušto sada obračunava, zapravo politika i sistem koji svoje uporište ima u današnjoj vlasti.
Ne samo kroz spletkarenje i intrige, u kojima su i današnje žrtve učestvovale praveći od nas žrtve, što ničim nama ne daje za pravo da kritikujemo kada oni danas prolaze zajedno sa nama kroz ono što smo usamljeni prolazili godinama, nego je naš zajednički problem u činjenice da ne možemo da odgovorimo na pitanje šta rade oni mediji i ona udruženja do čijih nam je mišljenja stalo i čije sugestije uvažavamo.
Kako je talog postao kreator javnog mnjenja u Srbiji? Zašto je jedan „Kurir“ značajniji od jedne „Politike“, RTS-a, „Novosti“? Gospodine Bradiću, vi ste ministar za kulturu i sticajem okolnosti, jer je Ministarstvo informisanja ukinuto, obavljate poslove za koje je bio nadležan ministar informisanja.
Na šta vam liči Upravni odbor RTS-a? Ko je danas direktor RTS-a? U kakvoj je proceduri je izabran na tu funkciju? Ko su predstavnici države u Upravnom odboru „Politike“, Upravnom odboru „Novosti“? Da li možemo da se složimo sa tim pravilom koje je uspostavila današnja vlast i vladajuća većina, čiji ste vi predstavnik ovde u Skupštini, da je država jednako vlast.
Da li postoji ijedan intelektualac u upravnom odboru onih medija u kojima država ima svoj kapital i pravo učešća u kreiranju uređivačke politike, koji nije prethodno postao partijac? Ne. Zbog toga su ti mediji tako anemični, nesposobni i nemoćni. Oni koji povlađuju potrebama društva koje je deformisano nesposobnošću vlasti tako probitačni.
Zašto je za nas postala značajnija laž koju će napisati „Kurir“, „Pres“, „Pravda“, „Grom“, da ne nabrajamo sve te medije koji zaista jesu talog našeg društva, zašto je to postalo važnije od istine?
Samo zbog toga što nemamo pravo na istinu, što se istina izgubila. Nje nema u RTS-u, nema je u „Politici“, „Novostima“. Nekada postoji potreba za njom, ali činjenica je da je nema onoliko koliko bi moralo biti ne govori o novinarima kao ljudima koji tu istinu nama uskraćuju, nego o politici koja nam oduzima pravo na nju, i u tome je sličnost između 2009. i 1998. godine. To je naš zajednički problem.
Postoje zakoni u ovoj zemlji kojima se vrlo efikasno država mogla obračunati sa onima koji ugrožavaju živote naše dece, sa onima koji ugrožavaju naše porodice, sa onima koji ne poštuju žrtvu, sa onima koji lažu naš narod, ali država to nije činila, zbog toga što joj je tako nešto odgovaralo i zbog toga nisu novinari izvor svega toga nego propala politika koja na laži opstaje.
Kada uskratimo društvu pravo na istinu o Kosovu, pa pravo na istinu o onome što je loše među nama i što je ostavilo haos tih devedesetih, onda je prirodno da na tapetima Srbije budu targetirane žene koje su borci za ljudska prava, a glorifikovani srpski generali koji su vezivale decu žicom i ubijali.
O tome šta su radili generali, a šta rade žene, o tome treba da govori vaša Vlada, gospodine Bradiću, koja nije smela da prećuti činjenicu da su tri žene završile na plakatima klerofašističke organizacije zbog toga što ih je takvim nazvalo MUP, a ne ja, i da su ostale nezaštićene.
Kada mogu o tome da govore pripadnici „Obraza“, „Stroja“, „Naših“, to je ono što ide uz gasovod iz Rusije valjda, zašto o tome ne bi mogli da pišu „Kurir“ i „Pres“? Ako jednog dana linčuju Natašu Kandić, Sonju Biserko, ili Sonju Liht ili Nenada Čanka, sutra će linčovati Dinkića.
Ko u svemu tome ima interes? Opet ta mračna Srbija, ona kojoj se mora udovoljiti kada se pravi savet za kulturu, ona Srbija zbog koje se ćuti kada se uhapsi Karadžić, pa jedino što čujemo, čujemo da niko ne zna ko ga je uhapsio, ona Srbija koja slavi kada pukne bomba u Bujanovcu, Preševu ili Medveđi, jer onda to valjda daje za pravo svakome na drugačiju politiku (Predsedavajuća: 20 minuta.) i na negiranje onih vrednosti na kojima Srbija mora počivati.
Nećemo da glasamo za ovaj zakon o javnom informisanju zbog toga što smo dužni da poštujemo javni interes, a ne da postupamo u skladu sa ličnim, iako bi nam odgovaralo da se po sudovima srećemo i naplaćujemo mnogo veće kazne. Na sudove i ne idemo zbog tog novca nego zbog toga što ne želimo da se predamo bez borbe.
Javni interes nas obavezuje da mislimo o pristojnim medijima i da ne dozvolimo drugima da ne zloupotrebe naše probleme i da se pozovu na prava koje dajemo sebi da bi uveli red u Srbiju kako bi oni nastavili sa haosom.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Zoran Šami.
Obaveštavam Narodnu skupštinu da će narodni poslanik Zoran Šami koristiti govornicu za obraćanje narodnim poslanicima iz tehničkog razloga. Sedam poslaničkih jedinica u dva reda, prvom i drugom, na polju gde sede poslanici DSS, neispravne su. Narodni poslanik ne želi da govori sa tuđeg mesta i to je razlog zašto ima pravo da govori za govornicom. Izvolite.

Zoran Šami

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Zahvaljujem, gospođo predsedavajuća, na ovom obrazloženju.
Dakle, gospođo predsedavajuća, dame i gospodo poslanici, gospodine ministre, govoriću samo o zakonu o informisanju. Moja koleginica, gospođa Stojanović, kasnije u vremenu grupe govoriće o zakonu o kulturi.
Dozvolite na početku dve digresije.
Po ko zna koji put imam to zadovoljstvo da govorim bez televizijskog prenosa. U tom kontekstu ne znam kako gospodin Jovanović ne razume da RTS uopšte ne zanima ni informisanje, pa ga dakle ne zanima saglasno tome ni Zakon o informisanju.
Sada se prikazuje Tur de Frans, posle veoma važna utakmica Sevojno-Kaunas, a posle toga isto tako vrlo važna utakmica Rudar Velenje – Crvena zvezda, a verovatno i neki vrlo važan i bitan prilog iz ribolova, koji je svojevremeno takođe prikazivan u terminu Skupštine. (Čedomir Jovanović, sa mesta: Svadba takođe.) Možda i "Svadba", da, saglasan sam. To su mnogo važnije stvari od Skupštine Srbije.
Uostalom još su stari Rimljani smislili maksimu ''hleba i igara'', pa kada Vlada ne može narodu da obezbedi hleba –može barem igre. Drugo, jedna napomena. Gospodin ministar je govorio 22 minuta i 40 sekundi o zakonu o informisanju i 13 minuta i 20 sekundi o zakonu o kulturi, dakle s pravo nazvanim sistemskim zakonom. Izvodim zaključak dakle da je zakon o informisanju dvostruko sistemski.
Uzgred budi rečeno, s obzirom da zakon ima celih osam članova, to znači dva minuta i 48 sekundi po jednom članu, pa poručite gospođi Malović kada bude prezentovala Krivični zakonik, koji ima negde oko 700 članova, da saglasno ovom standardu treba da govori 19.960 minuta ili negde oko 33 sata. No, ajmo sad da pređemo na temu.
Moram priznati da kada sam prvi put video Predlog zakona o informisanju nisam mogao da verujem svojim očima. Prilično sam mator, ali verujte mi mislio sam da me ništa ne može šokirati u politici, ali ovog puta sam bio potpuno šokiran. Zato ću ovo izlaganje početi jednom poslovicom i jednom istorijskom činjenicom.
Poslovica je naša i kaže – ne pada sneg da pokrije breg, nego da svaka zverka pokaže svoj trag. Nešto docnije ću obrazložiti zašto je ovoj poslovici mesto u diskusiji o ovom zakonu.
Istorijsko podsećanje, o njemu je bilo reči ovde, u oktobru 98. režim Slobodana Miloševića je doneo zakon o informisanju, po kome se po kratkom postupku presuđivalo medijima. U to vreme kažu da je negde oko 2,5 miliona nemačkih maraka, tadašnjih, naplaćeno kazni. Naravno, zatvoreno je mnogo medija širom Srbije.
Posledica toga su bili i napadi na novinare, ubistva novinara, jer se pravila takva klima i posle nepune dve godine taj režim je otišao tamo gde je otišao. U tom kontekstu potpuno razumem sadašnji sastav SPS, čiji ministri su bili uzdržani u Vladi kada je donošen Predlog ovog zakona, jer su oni svakako naučili da uče na sopstvenim greškama. Ono što ne razumem to je da neki drugi ne koriste priliku da uče na tuđim greškama, nego će nažalost, ali nažalost i po državu, učiti na svojim greškama. Danas negde oko pola tri dobio sam amandmane Vlade. To nije ništa čudno. Naravno, Vlada ima pravo i mogućnost, i potrebu da popravi neki član u zakonu, shvati da može nešto bolje da se napiše itd, to razumem. Ono što je indikativno to je da je na zakon od osam članova, od kojih onaj osmi je kada stupa na snagu, Vlada podnela šest amandmana.
Bilo je valjda logičnije da povuče zakon i da nam predloži novi zakon, i da usput obavi neke neophodne razgovore, ozbiljne razgovore i sa poslanicima u ovoj skupštini, i sa udruženjima novinara i sa svima onima koji su, po prirodi stvari, zainteresovani za ovaj zakon.
Odmah da kažem da među tim amandmanima ovaj prvi amandman je identičan amandmanu koji je inače podnela DSS, a imaćete prilike da proverite ove moje reči. S druge strane, u drugom amandmanu se predlaže između ostalog sledeće – sud će u roku od 12 sati od podnošenja predloga javnog tužioca, u skladu sa zakonom, izreći osnivaču privremene obustave delatnosti izdavanja javnog glasila do pravosnažnog okončanja postupka iz stava 5. ovog člana. Pravosnažno to može biti za tri godine. Ne znam kako se ovo slaže sa teorijom prava, ali vi očigledno nekoga kažnjavate pre nego što je osuđen, nakon toga što je samo tužilac podneo zahtev za pokretanje postupka.
Drugim rečima, imamo napredak u odnosu na zakon iz 98. godine, jer taj zakon je dao rok od 24 časa, a sada je 12 sati. To je evidentan napredak. Da me neko ne bi pogrešno razumeo, svakako imam puno pravo da to kažem jer godinama, više, skoro dve decenije ratujem sa neprofesionalnim medijima. Zalažem se za profesionalnost medija. Svakako ne podržavam – laganja, pljuvanja, blaćenja, izmišljanja i apsolutno sam za to da to valja iskoreniti, ali ne ovako. Ima mnogo načina da se to iskoreni.
Prvo, jedan deo je već sankcionisan, ne samo za medije nego i za pojedince, jer kada uvredim nekog kolegu on može da me tuži. Pre nekoliko godina tužio sam jedan tabloid i dobio presudu na sudu, nije sporno, zadovoljavajuću presudu.
Dakle, sankcije postoje, možda ih treba nešto pooštriti, nisam siguran da ih treba pooštriti 50 puta, jer 50 puta gospodo to je 5.000%.
Dalje, što je još važnije, treba konačno početi država, zajedno sa cehovskim, dakle novinarskim udruženjima da počne da se bavi edukovanjem novinara u smislu njihove profesionalizacije. Mogu i u tom domenu da se uvode sankcije. Postoje nešto što su naša oba udruženja novinara prihvatila, to je Kodeks novinarstva. Tu se jednostavno može propisati – da onaj koji više puta prekrši taj kodeks ne može da se bavi tim poslom, kao što onaj koji projektuje mostove, pa mu se most ruši, verovatno nikad neće projektovati most. Takav novinar koji ne poštuje elementarne norme ne može da se bavi tim poslom i gotova stvar.
Naravno, stvari izgledaju mnogo gore kada se sagleda razlog zašto se predlaže ovaj zakon. Neki važan drug ministar je uvređen. Nekom važnom tajkunu se ne sviđa neki insajder. Nisam siguran da će tu vrstu prolaza kod državnog tužioca imati neki skromni čovek koga su novine takođe oklevetale, nisam siguran.
U svakom slučaju, ovaj i ovakav zakon predstavlja ono rešavanje problema kao kad bi prehladu, kada vam curi iz nosa, rešavali tako, dakle probleme curenja iz nosa, da odsečete nos. Nesumnjivo će curenje prestati, ali to nije rešenje.
Šta je cilj? Ne bih rekao da je osnovni cilj gušenje medija. Naravno da će na osnovu ovog zakona neki mediji biti ukinuti, za neke možda čak i nije šteta, smem da kažem, ali ono što je mnogo opasnije, to je neskrivena pretnja koja stoji u ovom zakonu: ako ne budete dobri, ako ne budete poslušni, možemo i za vas da smislimo neki novi zakon.
Konačno, moram da kažem, protivno svim pričama, za najodgovornijeg za ovaj zakon smatram DS i njoj se obraćam u ovom trenutku. Gospodo iz DS, rekao sam vam na početku, vi jako loše tragove ostavljate u snegu. Rekao sam vam kako je nazvan režim koji je izglasao prethodni zakon. Vi rizikujete da se umesto o aktuelnoj vlasti ubuduće govori o nedemokratskom režimu, nedemokratskom režimu zlih namera, opasnom po okolinu.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Reč ima gospodin Saša Milenić, ovlašćeni predstavnik političke stranke G17 plus. Izvolite.