DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 08.04.2010.

4. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA

4. dan rada

08.04.2010

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:10 do 20:00

OBRAĆANJA

...
Stranka slobode i pravde

Janko Veselinović

Za evropsku Srbiju
Poštovana predsedavajuća, poštovano predsedništvo, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, prvo, na početku da kažem da ću kao poslanik DS glasati za Zakon o zaštiti stanovništva od izloženosti duvanskom dimu. U 2009. godini u Republici Srbiji u saobraćajnim nesrećama poginulo je 798 osoba, a u Srbiji godišnje od posledica duvanskog dima, odnosno od posledica pušenja umre oko 16 hiljada stanovnika.
Dakle, 789 u odnosu na 16 hiljada. U saobraćaju u Srbiji godišnje nestane jedno malo selo, a od duvanskog dima u Srbiji nastrada jedan grad veličine Aleksinca, Velike Plane, Stare Pazove, Trstenika, Šida, Negotina.
Zbog toga smatram da malopređašnja pošalica gospodina Šamija nije nimalo umesna, jer pretpostavljam da je neko i od porodica ljudi koji su u međuvremenu izgubili nekoga od svojih najmilijih od posledica duvanskog dima glasao za DSS.
Nadležni u MUP Srbije navode da novi Zakon o bezbednosti saobraćaja daje rezultate, jer je u decembru, od kada je zakon stupio na snagu, zabeleženo manje nastradalih. Posle 40 dana primene Zakona o bezbednosti u saobraćaju broj saobraćajnih nesreća u Srbiji je duplo manji, broj povređenih smanjen za 39%, a broj poginulih u udesima je za četvrtinu manji. Kazne prema nesavesnim vozačima su rigorozne i smatram da takve treba da budu.
Pitam se da li smo u poziciji da smanjimo broj umrlih od posledica duvanskog dima za 50% i da svake godine spasemo najmanje osam hiljada naših sugrađana, rodbine, komšije – nadam se da jesmo? To znači da kao što saobraćajni policajci kažnjavaju za prekoračenje brzine i inspektori kažnjavaju za nepoštovanje odredbi ovog zakona, koji ćemo nadam se usvojiti. Nije mala društvena opasnost od duvanskog dima.
Svakako da edukacija o kojoj se danas ovde govorilo je nezaobilazna – mediji, škola, svi moraju da daju svoj doprinos, međutim, pre svega država. Slažem se tu sa kolegom Mučenskim – Ministarstvo, inspekcije moraju da shvate ozbiljno ovaj zakon.
Odredbe koje su po meni jednim delom ipak liberalne ostavljaju neki prelazni period, ali zakon je takav kakav je verovatno na neki način sada mogao biti donet i usvojen, plod mnogih kompromisa. Takav kakav je kad bude donet ipak on mora da se poštuje i da se sankcionišu oni koji krše ovaj zakon.
Pušači u sebe uvlače četvrtinu duvanskog dima, dok ostale tri četvrtine puštaju u okolinu, u kojoj su često nepušači i nepušači ni krivi ni dužni su izloženi tom dimu.
Neko je danas, a mislim da je više puta pominjana reč – prava mera u odnosima između pušača i nepušača, dogovor, sporazum. Jednostavno nisam siguran da tu nekog sporazuma i dogovora može biti. Na kraju krajeva, rekli smo da je tog sporazuma moglo biti, ovaj zakon ne bi ni bio nužan. U jednoj zatvorenoj prostoriji ne mogu da egzistiraju paralelno pušač i nepušač, a da to ne ostavi posledice na nepušača. Znači u tom smislu dogovora jednostavno ne može biti.
Pozivam nepušače da vode računa o svom zdravlju i da kada zakon bude usvojen i kada stupi na snagu – štite svoja prava na sve moguće načine preko inspekcija, preko svojih pretpostavljenih koji su dužni da vode računa o primeni tog zakona.
Danas mi je naročito bila indikativna diskusija kolege poslanika patologa po zanimanju, koji je zdušno branio potrebu da se ovaj zakon dodatno liberalizira. Ne mogu da pređem preko toga. Čak je rekao da se susreće sa ljudima koji su doneti na patologiji, a znamo kakvi ljudi stižu na patologiju, i da je gledao kako izgledaju pluća ljudi koji puše, i pored toga on je čvrsto branio ideju – da treba ovaj zakon dodatno liberalizovati, napraviti neke kompromise itd. Taj vid diskusije i taj vid kompromisa ne razumem.
Postoji tu nešto što svakako jeste problem, a to je činjenica da pušenje jeste zavisnost i da ljudi koji na neki način treba da prave kompromis sa ljudima koji ipak sami ne mogu da kontrolišu mogućnost da prestanu da puše, teško da do tog kompromisa mogu da dođu.
Rekli smo da od bolesti pušenja u svetu umre oko četiri miliona ljudi. Pretpostavlja se da će do 2020. godine u svetu godišnje umirati 10 miliona ljudi od posledica duvanskog dima. Najgore jeste činjenica da najveći deo, 70% se pretpostavlja od tih 10 miliona umrlih će biti iz nerazvijenih zemalja, kakva je i Srbija.
Činjenica jeste, još više zabrinjavajuća, da smo mi na neslavnom drugom, odnosno prvom mestu, iza Turske po ukupnom broju pušača, a kada su u pitanju žene pušači – na prvom smo mestu u Evropi.
Naravno, pušenje se povezuje sa rastućim trendom karcinoma bronha pluća, usne šupljine, jednjaka, želuca, bolesti srca, krvnih sudova, moždanih udara. Namerno ponavljam ovo, danas je to nekoliko puta rečeno, nemamo dovoljno ni mogućnosti, ni prostora da o tim stvarima govorimo na tako otvoren način.
Ono što je posebno uznemiravajuće jeste podatak da u duvanskom dimu uživa svaki četvrti osnovac i svaki drugi ili treći student, u zavisnosti od istraživanjima koji su rađeni dati su podaci. Zabrinjavajuće je, naravno, što je među pušačima sve više mladih, pa zbog toga njima treba pokloniti posebnu pažnju.
Pušenje prema istraživanjima koje su radili engleski istraživači u okviru doktorskih studija, a to istraživanje je rađeno na uzorku od 50 godina, dakle, pedesetogodišnja istraživanja su najduža istraživanja koja su uopšte rađena u nekoj od oblasti nauke, jedna od najdužih istraživanja, skraćuje život za oko 20 godina. To znači da je dim naravno masovni ubica.
Poseban problem kod nas jeste činjenica da je, i to je više puta istaknuto, oko 37% lekara pušača i ovaj zakon u tom smislu treba da reši neka od pitanja da lekari ne mogu da puše na mestu gde obavljaju svoj posao, a to su bolnice, domovi zdravlja itd.
Zabrinjavajući je podatak, i to na neki način jeste kritika i ministarstva i svih inspekcijskih organa, što je prošle godine u domovima zdravlja zbog nepoštovanja Zakona o zabrani pušenja u zatvorenim prostorima naplaćeno ukupno 60 mandatnih kazni. Danas sam sa jednim kolegom pričao, kaže da toliko mandatnih kazni u njegovom domu zdravlja bi moglo za jedan dan da bude naplaćeno. Dakle, 60 mandatnih kazni za celu godinu u domovima zdravlja je naplaćeno.
U našoj zemlji dnevno od posledica pušenja umru 44 osobe. Brojna istraživanja pokazuju da je došlo do smanjenja broja zavisnika u Srbiji za oko 6%, kao posledica verovatno i zalaganja Ministarstva i svih nadležnih institucija, edukacija i provedenih kampanja u proteklim godinama.
Kod nas nema dovoljno podataka o posledicama duvanskog dima. Zbog toga ću se još jednom poslužiti podacima Britanske nacionalne zdravstvene organizacije, koja kaže da više od pet milijardi funti, to je 7,94, skoro osam milijardi dolara Britanija godišnje uloži za lečenje i sve posledice duvanskog dima. Naravno, tu nisu one posredne posledice.
Dakle, računica pokazuje da se u odnosu na istraživanja iz 1991. godine, kada su troškovi pušenja za britansko zdravstvo procenjeni na 1,4 milijarde, nekoliko puta uvećao procenat ulaganja u suzbijanje i na neki način lečenje bolesti zavisnosti i svih posledica koje pušenje sa sobom nosi.
Kada je u pitanju evropska praksa, danas je nekoliko puta pominjana Okvirna konvencija o kontroli duvana koja je stvorila mogućnost usklađivanja zakonodavstava evropskih zemalja sa ovom okvirnom konvencijom, jedna od najbitnijih odredbi koju ta konvencija u sebi ima jeste potpuna zabrana pušenja na zatvorenim javnim mestima.
Znamo podatak da je skoro 80% zemalja u EU sprovelo zabranu pušenja, na ovaj ili onaj način. Znači, preko 80% zemalja i na neki način naredne dve do tri godine ta zabrana će biti sprovedena verovatno u svim zemljama koje su članice EU, a verovatno i zemljama koje su kandidati ili na putu za pridruživanje EU. Naravno da je to dovelo do znatnog smanjenja konzumiranja duvana, prilikom čega nije došlo do kolapsa ugostiteljstva, s kojim su se danas mnogi ovde, na neki način, solidarisali i brinuli o ugostiteljskim objektima.
Recimo ja, i verovatno dobar deo nepušača, ne ulazimo u ugostiteljske objekte zbog duvanskog dima. Bio bih veoma srećan da mogu slobodno da uđem i da popijem kafu ili ručam u nekom od restorana u kome neće biti duvanskog dima.
Zanimljiva su istraživanja među beogradskim studentima, gospodine Krasiću verovatno će vam ovo biti interesantno, kada je u pitanju Zakon o zabrani pušenja u zatvorenim prostorijama, jer 33,5% studenata smatra da se postojeći Zakon o zabrani pušenja sprovodi u potpunosti. Svi ostali studenti smatraju da se postojeći zakon ne sprovodi. Oko 48% akademaca tvrdi da se zakon krši i da ga podjednako krše i studenti i zaposleni na visokoškolskim ustanovama.
Zakon o zabrani pušenja u zatvorenim prostorijama podržava 80% anketiranih studenata Beogradskog univerziteta, a protiv tog propisa je svega 17,8% studenata, koji su verovatno agresivniji na neki način u ispoljavanju svoje želje da puše u zatvorenom prostoru.
Ono što je posebno zanimljivo jeste da od ukupnog broja studenata koji su se izjasnili kao nepušači, samo 4% sebe ne smatra žrtvama pasivnog pušenja. Dakle, samo 4% studenata koji su nepušači na Beogradskom univerzitetu sebe ne smatra žrtvama pasivnog pušenja. Dakle, većina njih sebe smatra žrtvama, ali verovatno većina njih nema načina da se izbori i da više ne bude žrtva pušenja.
Naravno da je posebno zabrinjavajuće što je među studentima Beogradskog univerziteta najveći broj studenata devojaka koje puše i one će danas-sutra biti majke, biće izložene duvanskom dimu njihove bebe i to će imati naravno loše posledice.
Samo još nekoliko podataka kada su u pitanju posledice duvanskog dima koje opet pokazuje ta britanska studija. Kod osoba koje puše 25 i više cigareta na dan rizik za rak pluća je 50 puta, ne 50%, nego 50 puta veći nego kod nepušača. Pušenje se dovodi u vezu sa smrtnošću od drugih oboljenja, na prvom mestu infarkta srca i hronične opstrukcije bolesti pluća.
Polovina pušača umire od bolesti izazvane pušenjem, dok 1/4 pušača umre u srednjim godinama života. Pušači imaju u proseku 10 godina kraći vek, ukupno 10 godina kraći životni vek od nepušača. Tokom posmatranih 50 godina, koliko je trajala studija, šest miliona posmatranih stanovnika Velike Britanije je umrlo od posledica duvana. Izlaganje duvanskom dimu povećava, pokazala je ta studija, i impotenciju kod muškaraca, dok kod žena može izazvati rađanje dece sa manjom telesnom težinom i prevremenim porođajem.
Pokazali su se i pozitivni rezultati ljudi koji su u međuvremenu prestali da puše. Dakle, prestanak pušenja može imati podjednako dramatičan, ali pozitivan efekat, tako da kod osoba koje prestanu da puše do 30 godine praktično posledica nije bilo i smrtnost je bila ista kao i kod lica koja nisu pušila. Kod pušača koji su prestali da puše tek u 60. godini životni vek u proseku je bio bar za tri godine duži u odnosu na one koji su ostali pušači.
Da ne navodim podatke koliko se pušenje reflektuje na radna mesta, na kvalitet rada, na kvalitet samog života, samo da kažem da radnici pušači koriste u proseku dva dana bolovanja više od nepušača, recimo u Nemačkoj, i brojni drugi podaci koji se odnose na pušače, a ne vrede za nepušače.
Zbog čega je ovaj zakon na kraju nužan? Pre svega, zaštitiće nepušače, njihovo zdravlje, kvalitet životne sredine i smanjiće, ako se bude dosledno primenjivao, oboljenja prouzrokovana duvanskim dimom i smanjiće smrtne ishode.
To će se reflektovati na zdravlje ljudi, dece i omladine, smanjiće broj bolovanja, povećati produktivnost u privredi, smanjiti, što nije irelevantno, konflikte na radnim mestima vezano za pušenje, ukoliko se ovaj zakon, naravno, bude dosledno primenjivao i ukoliko nepušači ne budu morali da uzimaju stvar u svoje ruke, da se oni bore sa pušačima, ako se zakon bude dosledno primenjivao, i to će stvoriti određenu bolju atmosferu na radnim mestima.
Na kraju, nadam se da će Narodna skupština biti dobar primer, pre svega usvojiti ovaj zakon velikom većinom. Nadam se da će ova skupština ubrzo pepeljare sa stolova u poslaničkim klubovima, restoranima itd. staviti u jedan siguran sef. Nema tu gospodina Odalovića da ga na neki način obavežemo javno na to.
Voleo bih da ja i gospođa Čomićka budemo suključari na tom sefu, ako mogu malo da se našalim. Skupština mora biti primer i svim lokalnim samoupravama i organima lokalne vlasti, što znači institucijama čiji su oni osnivači, znači domovi zdravlja, bolnice itd.
U danu za glasanje, kao poslanik DS, glasaću za ovaj zakon i nadam se da je ovo samo prvi korak u potpunoj zabrani pušenja u javnom prostoru.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Iskorišćeno je 19 minuta i 10 sekundi vremena poslaničke grupe. Reč ima narodni poslanik Zoran Ostojić, posle njega narodni poslanik Paja Momčilov.
...
Liberalno demokratska partija

Zoran Ostojić

Liberalno demokratska partija
Poštovana potpredsednice, koleginice i kolege, važne su ovo teme danas na dnevnom redu, ali ne važnije od lokalne domaće vaterpolo utakmice koja ide na Javnom servisu.
Kolega Lazić je malopre primetio da je malo čudno da je samo nekoliko poslanika danas govorilo o zakonu o lekovima i medicinskim sredstvima, svi ostali o zakonu o pušenju. Hajde da, kad već nema prenosa, kažemo nešto za istoriju, ostaće to u zapisniku pa će neko čitati.
Ovde su dva zakona koji imaju dva lobija iza sebe. Duvanski lobi hoće što blaži zakon o pušenju, a farmaceutski lobi hoće ovakav zakon o lekovima. Iz ove činjenice da se malo ko bavio o zakonu o lekovima možete lako da zaključite koji je od ta dva lobija jači.
Setite se, recimo, u prvoj Koštuničinoj vladi ministra odbrane koji je pričao da mu je život ugrožen od farmaceutske mafije. Setite se jednog prethodnog ministra odbrane koji je poginuo u atentatu, pričalo se isto zbog lekova, a radi se samo o ministrima odbrane koji kontrolišu lekove samo u vojnim zdravstvenim ustanovama.
Setite se Leposave Milićević, koja se krajem 90-ih godina vozila blindiranim vozilom. Ne mislim da je bio hir, mislim da je to zaista bila njena potreba. Veliki je novac u ovom poslu i zato očigledno možda neko i želi da ovaj zakon prođe pod maskom ovog zakona o zabrani pušenja koji svima odvlači pažnju. Zato ću dati svoj doprinos diskusiju o zakonu o lekovima.
Pred nama je još jedan u nizu loših zakona iz sistema zdravstvene zaštite koji nam predlaže ministar zdravlja, u svim vladama od 2002. godine. Taj niz loših zakona, mislim na Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Zakon o zdravstvenom osiguranju koji su usvojeni decembra 2005. i katastrofalni Zakon o javnom zdravlju koji je usvojen prošle godine, kojima je nasleđen zdravstveni sistem praktično konzerviran i učinjen još nekonzistentnijim i maglovitijim nego što je bio.
I ako je tako sa tim zakonima, šta smo mogli i očekivati od ovog zakona o lekovima? Prvo, nekoliko načelnih rasprava. Predlagač kaže u obrazloženju da se ovaj zakon donosi radi usaglašavanja sa direktivama i drugim propisima EU iz oblasti lekova i medicinskih sredstava itd.
Ovi razlozi nisu jedini, ni primarni, ali nisu sporni. Nije sporno da nam trebaju zakoni usaglašeni sa evropskim normama i direktivama da bi se obezbedilo efikasnost, kvalitet lekova, bezbednost lekova, medicinskih i veterinarskih proizvoda. To ništa nije sporno. LDP se za to zalaže.
Takođe, jesmo za evropske zakone, ali takve koji su to po svojoj suštini i kvalitetu rešenja koja se njima predlažu, a ne samo po imenu, formi ili želji predlagača.
Nažalost, predloženim tekstom zakona ni koncepcijski, ni suštinski ne postižu se ni proklamovani, ni drugi ciljevi koji bi trebalo da se ostvare donošenjem zakona, a koji se, na kraju krajeva, svode na to da se obezbede efikasni, kvalitetni i bezbedni lekovi kao proizvodi od posebnog značaja za zdravstvenu zaštitu ljudi. Na kraju krajeva, to je osnovna i polazna intencija svih direktiva i propisa EU na koju se vi pozivate.
Ako se već pozivamo na tu potrebu usaglašavanja sa propisima EU, onda bismo morali znati da to usaglašavanje podrazumeva i potrebu suštinskog i koncepcijskog razdvajanja različitih oblasti, a vi pokušavate sve to da regulišete ovim hibridnim zakonom. U EU sve je to odvojeno.
A koje su to oblasti? Oblast lekova za ljudsku upotrebu, oblast medicinskih sredstava ili medicinski proizvoda i oblast veterinarskih lekova, odnosno veterinarsko-medicinskih proizvoda. To, praktično, znači da bi se stvarno celovito i transparentno usaglašavanje sa propisima EU moglo desiti samo ukoliko bi se donela tri različita zakona: za lekove, za medicinska sredstva i za veterinarske lekove. To još znači da nam svakako treba i zakon iz oblasti medicinske opreme i oblast apotekarske delatnosti, odnosno promet lekova na malo.
Gospodine ministre, ne možete razlike između lekova i medicinskih proizvoda, s jedne strane, i razlike između lekova za humanu upotrebu i lekova za veterinarsku upotrebu, s druge strane, da eliminišete tako što ćete, recimo, u članu 198. predloženog zakona, koji se odnosi inače na medicinske proizvode, reći: "Ako u članu 193. do 198. nije drukčije određeno, na promet medicinskih sredstava shodno se primenjuju odredbe ovog zakona o prometu lekova".
Niti tako što ćete u članu 23. koji se odnosi na veterinarski lek reći: "Veterinarski lek je lek u smislu člana 14, člana 16. stav 4. i člana 18. do 22. ovog zakona". Ovakvim formulacijama samo unosite dodatnu konfuziju i bezuspešno pokušavate da spojite babe i žabe.
Sve nama slične zemlje, koje su već u EU ili će brzo ući, ovde u ovom oblastima su donele posebne zakone. Šta je sramota učiti od drugih? Što to mi nismo uradili? Tvrdim da će to vrlo brzo doći na dnevni red i verovatno ćete nam vi, pošto sam čuo da se predlaže neki zakon o doživotnom ministru zdravlja, predlagati sad tri različita zakona kako vam mi sugerišemo.
Vi ste još pre šest godina u Narodnoj skupštini predložili sličan zakon, to je ovaj koji je sada važeći u ovom trenutku. On je bio isto zakon o lekovima i medicinskim sredstvima. Tada ste se pozivali na potrebu usaglašavanja sa evropskim propisima.
Sada svakako da to nije bilo usaglašeno sa evropskim propisima, jer da je taj prethodni zakon pre šest godina bio usaglašen, sad bi on pretrpeo samo manje izmene, jer ovih šest godina nije se tako dramatično ništa desilo u EU i regulativi, nego tada nije bio usaglašen, nije ni sad, nije najviše zbog toga što je sve stavljeno u jedan zakon.
Ovo je preglomazan, prenormiran, sadržinski i koncepcijski nekonzistentan, suštinski ponovo neusaglašen zakon s propisima EU. Dodali ste 70 članova više nego prethodni zakon, ovaj važeći ima 161, a ovaj predloženi 232. Kada pogledate, nema tu nekih razlika, dodali ste svoje nekakve uredbe, pravilnike u zakon koje ste donosili tokom trajanja ovog zakona.
U suštini, nema tu razlike ili nam vi kažite koje su to bitne razlike i novine koje ste predložili u novom zakonu. Koja je ta novina posledica usaglašavanja sa izmenjenim propisima EU u periodu od donošenja prethodnog zakona pa do sada?
I tada i danas ste zaboravili da kažete šta je uopšte svrha i cilj donošenja ovog zakona. Koliko je nama poznato, zakonom o lekovima trebalo bi da se stvore uslovi za obezbeđivanje efikasnih, kvalitetnih i bezbednih lekova, kao proizvoda od posebnih značaja za zdravstvenu zaštitu ljudi, a to se može postići ako se zakonom regulišu postupci ispitivanja i stavljanja u promet, proizvodnja, obeležavanje, klasifikacija, promet, oglašavanje, informisanje, nadzor nad lekovima i provera njihovog kvaliteta. Ovako kako ste predložili to neće moći da funkcioniše.
Predloženi zakon, baš kao što je i onaj prethodni, tako je koncipiran da on u prvi plan stavlja dozvole za lekove i agenciju za lekove. Cinici su onaj prethodni vaš zakon zvali u stvari zakon o agenciji za lekove.
Ne stavlja u prvi plan pravila, uslove i procedure u celovitom procesu nastanka leka, njegove proizvodnje i uslova za stavljanje u promet, koji obuhvata različite faze, počev od nekliničkih, kliničkih i drugih ispitivanja itd. Evo argumenata.
Već u prvom članu predloženog zakona u poglavlju osnovne odredbe vi prvo kažete da se ovim zakonom uređuju uslovi i postupak izdavanja dozvole za stavljanje leka u promet, odnosno upis lekova u registre koje vodi Agencija za lekove i medicinska sredstva, a tek potom stoji proizvodnja i promet lekova i medicinskih sredstava i nadzor u ovim oblastima, kao da se ovaj zakon donosi samo zbog dozvole i nekakve agencije za lekove, kao nekom bogom danom administratoru koji smo osnovali samo da bi administrirala u tom postupku izdavanja lekova, a ne kao jedno nezavisno stručno regulatorno telo koje će obavljati propisane poslove koji su joj utvrđeni kao nadležnost.
Onda se nužno postavlja pitanje - zašto to nezavisno regulatorno telo koje već osnivamo ovim zakonom ne bi u propisanoj proceduri pod propisanim pravilima i uslovima izdavalo dozvole ili bolje rečeno odobrenja za proizvodnju i promet lekova, a ne samo za stavljanje u promet? Zašto je taj deo poslova i dalje ostao u nadležnosti vas, odnosno ministarstva?
Zar to nije svojevrsno dupliranje i mešanje nadležnosti? Ako je već nadležno ministarstvo ovlašćeno da propiše pravila, uslove i procedure, zašto se agenciji ne utvrdi ovlašćenje da po tim pravilima, uslovima i procedurama ne izdaje odgovarajuća odobrenja i za proizvodnju i promet na veliko i malo lekovima, a da ministarstvo samo vrši nadzor?
I drugi član predloženog zakona, koji bi trebalo da definiše značenje izraza upotrebljenih u ovom zakonu, koji je uzgred rečeno nepotpun i nelogičan, jer ne definiše te izraze ni po važnosti, ni po logičnom redosledu, niti obuhvatno, takođe kao prvi izraz, a time valjda najvažniji, definiše dozvolu za stavljanje lekova u promet kao dokument koji izdaje Agencija za lekove i medicinska sredstva. Valjda je logično da zakon koji pretenduje da bude zakon o lekovima, kako je i nazvan, treba da pođe od lekova i njihovih definicija i vrsta i drugih izraza koji se odnose na lekove.
Već posle prvog opšteg poglavlja, osnovne odredbe koje sam već objasnio šta im je u fokusu, ponovo je kao u prethodnom zakonu u celini poglavlje posvećeno Agenciji za lekove i medicinska sredstva, kao da ovaj zakon počinje od Agencije. Ako su onaj zakon zvali zakon o agenciji, ovaj možemo da zovemo zakon o agenciji i dozvolama.
Stoga, ukoliko želite našu podršku u donošenju ovih važnih evropskih zakona, predlažemo da predloženi zakon skinete s dnevnog reda, pripremite tri posebna transparentna zakona za svaku oblast – lekovi, medicinska sredstva i veterina, veterinarski lekovi.
Zakon o lekovima, koji bi pored lekova za humanu upotrebu regulisali i homeopatske proizvode i poslove iz nadležnosti Agencije za lekove i medicinska sredstva, usaglašen sa direktivama i propisima EU, zatim da nam predložite zakon o medicinskim proizvodima, usaglašen sa direktivama i propisima sa EU za ovu oblast, i da nam predložite zakon o veterinarsko-medicinskim proizvodima, odnosno lekovima, usaglašen da sa direktivama EU.
Da predložene zakona koncipirate tako da obezbede ostarivanje osnovne ciljeve u obezbeđivanju efikasnih, bezbednih i kvalitetnih lekova, humanih i veterinarskih medicinskih proizvoda koji su važni za zdravstvenu zaštitu.
Iz ovoga što sam rekao jasno je da poslanička grupa LDP neće podržati.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Trinaest minuta je iskorišćeno vremena poslaničke grupe. Reč ima narodni poslanik Paja Momčilov, posle njega narodni poslanik Zoran Krasić.

Paja Momčilov

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, sticajem možda slučajnosti, a možda i ne baš slučajnih okolnosti vodimo raspravu koju ne mogu građani Srbije da vide. Videće je u ranim jutarnjim satima, oni koji budu mogli da izdrže.
Šta je interesantno? Interesantan je fenomen da se to već ponavlja ne prvi put kada raspravljamo o setu zakona iz zdravstvene sfere. Dobro, kako je tako je.
U prepodnevnom izlaganju sam govorio uglavnom o zakonu o zabrani pušenja, ali zbog mojih cenjenih kolega iz poslaničkih klupa koji su takođe dosta govorili o ovom zakonu, pogotovo zbog mlađih kolega koji se pitaju – zašto ste vi radikali protiv ovog zakona, kada u suštini isto mislimo, iste stavove delimo na neki način, iste dileme.
Iz prostog razloga što je sadašnji zakon, ako ste ga uzeli u ruke i pročitali, koji ima desetak članova, koji je pisan srpskim jasnim jezikom, bolji od ovoga. Nema sobe bez plafona. Nema pokretnih vrata i drugih nebuloza koje ćete ovde naći.
Rekao sam da je nedosledan ovaj zakon. Ako uzmete samo član 3, namerno ću da se zadržim na njemu. Kaže – pušenje je zabranjeno u svakom zatvorenom radnom i javnom prostoru pod uslovima koji su propisani zakonom. Onda u istom članu u četvrtom stavu kaže – izuzev od stava ovog, poslodavac može u zatvorenom prostoru da odredi mesto za pušača, a onda nabraja gde to ne bi moglo nikako.
Tu je nabrojano 12 stavki. Ako sravnite te stavke sa stavkama koje se nalaze u sadašnjem zakonu u članu 1, videćete da je onaj obuhvatniji, onaj zabranjuje i u liftovima pušenje. Šta je problem? Problem je, cenjene kolege, što izvršna vlast nije radila svoj posao, nije vršila kontrolu. Dve inspekcije su po ovom zakonu trebalo da rade – Ministarstva zdravlja i s druge strane Ministarstva rada. Nisu radile, sami ste to kazali.
Sada vi mislite da kada uvodimo još nove inspekcijske službe, to su komunalni inspektori koji će biti zaduženi i kada uvodimo u kolektivima i preduzećima tzv. cinkaroše ili kapoe, koji sada treba da rade iz nekog entuzijazma, verujte, sumnjivog kvaliteta će biti motivi tih ljudi koji će to raditi i prihvatiti bez naknade i bez opisa u svom poslu da to rade. Stvarate jedan galimatijas koji neće doneti rezultat.
Gospodin Ilić je dodirnuo, nije shvaćen prepodne, suštinu problema. Najkvalitetnija medicina je preventivna, a narod zna tu istinu kada kaže – bolje sprečiti nego lečiti. On je pokušao o tome da govori, doduše, nije shvaćen. Da izvršna vlast hoće da se bori protiv duvana digla bi akcize.
Zašto je ovde pakla najjeftinija? Zašto je pet puta skuplja u Engleskoj i drugim zemljama Evrope kojima težite? Štiti se duvanski lobi. Zašto? Zna se da su u čvrstoj sprezi sa političarima i da finansiraju kako političke stranke, tako i pojedince.
Da vi hoćete stvarno da Konvenciju sprovodite, smanjili bi proizvodnju, i na to ste dužni po konvenciji okvirnoj, i proizvodnje duvana i cigara u ovoj zemlji. Dao sam vam jasne podatke, gledajte platni bilans, samo imamo gubitak zbog održavanja te industrije i deficit platni. Rekao sam vam, on iznosi 45 miliona dolara svake godine.
Amerika i razvijene zemlje tuže zdravstvo, Ministarstvo zdravlja, firme i fabrike i traže odštete zbog silnih para koje su utrošili na lečenje građana svojih zemalja. To je borba koju bih pozdravio i srpski radikali. Zato nećemo da glasamo za ovaj zakon i to je potpuno jasno.
Interesantan je mnogo ovaj drugi zakon o lekovima. Vidite, rekla je bivša predsednica Svetske zdravstvene organizacije, koju sam pomenuo, ne znam zašto se ministar krstio kada sam rekao da se ona borila protiv duvana i njegove upotrebe i da se zbog toga zamerila, upravo, lobiju, tom koji proizvodi te proizvode i imaju velike profite.
Ona je kazala da lekovi nisu samo javno dobro i nešto što je komoditet za pojedince i za društvo, nego je od velike socijalne važnosti stvar i bitna jedna karakteristika leka je, da kao lekar, kada prepisujem lek i kada moj pacijent prima taj lek, nismo u stanju da procenimo, da li će taj lek biti kvalitetan, da li će biti efikasan, da li će biti bezbedan. To je problem.
Šta je problem sa lekovima? Problem je što ni jedan jedini lek nije potpuno bezbedan i samo je pitanje količine doze koju ćete uzeti, pa da možda imate i neželjene posledice. Aspirin, možete ga kupiti svi, hoćete da ga popijete protiv glavobolje, ali, ako imate ulkus i čir, možete da prokrvarite, možete i te kako da postradate. To je jedan banalan primer.
Šta lekovi izazivaju? Toksične efekte, ali najgore što mogu da izazovu je smrt pacijenta. Ako je žena trudna pa uzima određeni lek, može da se rodi anomalično dete. Kada se to dogodilo nama ginekolozima 60-tih godina, do tada od Drugog svetskog rata svi su verovali da proizvodnjom lekova čini dobro građanima. Međutim, kada smo videli da lekovi i te kako mogu da prave posledice, onda je došla potreba za regulativom. Od tada je svet udario strože propise za proizvođače lekova.
Šta se desilo tamo negde 60-tih godina? Vi ste imali 70 lekova godišnje novih. Već za 10 godina ste imali 30 novih lekova, a danas ih jedva imate 10 novih lekova da se prijave godišnje. Potrebno je 10 godina da se sva rigorozna ispitivanja sprovedu, kakva se zahtevaju, da biste vi dobili jedan lek.
Šta je problem našeg društva? Problem našeg društva je što neće da sagleda izvršna vlast, a meni je žao što neće ni ovaj parlament, da je ugrožen biološki integritet naših građana. Mi nestajemo sa ovih prostora.
Gospodin ministar nama daje neke podatke i problem što se ti podaci ne mogu složiti sa onim što mi imamo kao svoje podatke, a koristimo isključivo državne izvore. Svetska zdravstvena organizacija šta nama predviđa. Lepo kaže da je kod nas velika opšta smrtnost. Gledajte, na hiljadu građana naše zemlje nama svake godine umre 14. U čitavom svetu umire osam na hiljadu građana. Ako gledate najnerazvijenije zemlje sveta, to je 13.
Šta je problem? Imamo veliku opštu smrtnost. Da ostavimo belu kugu, što nas se malo rađa, ali zašto imamo veliku opštu smrtnost? Zbog hroničnih nezaraznih bolesti. Kojih? Kardiovaskularne, maligne. Kaže gospodin ministar – smanjili smo. Ništa mi smanjili nismo.
Godišnji izveštaj Batuta, on izdaje godišnje izveštaje i pazite šta kaže. Od 2002. do 2007. godine uočen je porast opšte stope smrtnosti u Srbiji za 1,6%, što je bilo uslovljeno učestalijim umiranjem od vodećih nezaraznih bolesti. Kaže da u tom periodu imamo porast umiranja od šećerne bolesti, malignih tumora. Istovremeno je zabeležen porast smrtne stope od cirkulatornih bolesti za 3%, da ne govorim o mortalitetu. To kaže Batut, a gospodin ministar tvrdi kako je to smanjeno.
Poverovao sam, ima čovek svežije podatke. Otišao sam na sajt, uzimam iste podatke iz Batuta iz 2008. godine. Više je umrlo građana Srbije od kardiovaskularnih bolesti. Možete mi verovati na reč, ne morate.
To je naš problem i zbog toga je izuzetno značajno da Srbija dobije bezbedne, kvalitetne lekove.
Kako izgleda situacija, ako krenete malo da gledate novinske izveštaje, šta piše štampa kod nas. Elektronski mediji izgleda da su kontrolisani dosta dobro. Ali u našoj štampi možete da nađete, ako se potrudite, i dosta interesantnih podataka.
Recimo u jedno polumedicinskom časopisu, imate sumaciju jednog skupa koji je držan u Agenciji za lekove prošle godine, gde je ekspert Svetske zdravstvene organizacije, Meri Kuper kazala – svake godine u Evropi se plaća za odštetu 148 milijardi dolara. Ko je u Srbiji od pacijenata, na ovakvom tržištu lekova, a kazaćemo kakve lekove ovde mi imamo, smeje se gospodin ministar, drago mu je, što imamo umesto vakcine anatoksine, vodu ili neke druge, za koje ću mu ukazati, što je govorio da smo imali lažne lekove. To je stvarno smešno.
Amerikanci, na istom ovom skupu je Stan Olson iz Centra za praćenje neželjenih reakcija u Upsali rekao da od posledica toksičnih dejstava lekova između 4% i 6% bolesnika lečenih umire. To je realnost. Roland Mejbum na istom sastanku iz Upsale isto nam je rekao da u Africi 200.000 ljudi godišnje umire od malarije zbog upotrebe falsifikovanih lekova.
Zbog toga je važna regulacija i zbog toga je važna agencija o lekovima da bude ustrojena kako treba.
Ekonomski institut u Beogradu ima istraživanje koje je sprovela Ljiljana Pejić-Stokić. Ona ističe da se lekovi prodaju bez recepta, što ozbiljno narušava zdravlje građana i pita se šta je to? Da li je to biznis ili nemarnost?
Daje još jedan interesantan podatak. Kaže ovako – odgovor treba tražiti u oblasti propisa koja uređuje politiku cena lekova i kriterijume za formiranje pozitivne liste lekova. Ovi akti, veoma proizvoljno i nestručno napisani, direktno štite interese, pre svega, domaćih proizvođača, a samim tim i svih ostalih učesnika u lancu prodaje. Ovako napisani, oni ne štite interese građana Srbije, a o efektima po zdravlju stanovnika govore podaci o broju obolelih i umrlih.
Isti autor napominje da su u 2007. godini građani Srbije iz svog džepa za samolečenje izdvajaju 271 milion evra, a iz Fonda za lekove na recept iste godine je izdvojeno 231 milion evra. Građani Srbije, ovo je sistem koji vi uživate. Daleko više plaćate iz svog džepa za lekove nego što je na recept bilo prepisano i dato.
Kada su pitali novinari "Blica" nadležne u inspekciji zašto dozvoljavaju izdavanje lekova bez recepta, što je vrlo opasna stvar? Odgovor je bio – u zdravstvenoj inspekciji naglašavaju da apotekar sme da proda ili izda bilo koji lek na recept isključivo uz lekarski recept ili nalaz lekara i uz pečat. Kaže – njihovi inspektori obilaze povremeno apoteke, ali pošto ih je samo 15, a ordinacija i apoteka samo u Beogradu ima oko 2.500 – da li je to Evropa, da li su to standardi, dve i po hiljade apoteka u Beogradu – teško postižu da sve obiđu makar jednom godišnje.
Ministar kaže ovako, u drugoj izjavi, pazite, vrlo je interesantno, šta on kaže o istom problemu. Zabluda je da bi problem rešio veći broj inspektora. Ovaj kuka, kaže – ne možemo, 2.500 apoteka u Beogradu, ni jednom godišnje, njegov inspektor. Sada ne znam ko govori istinu. Kaže ovako – problem rešava Dobra proizvođačka praksa, Dobra veletrgovinska i Dobra maloprodajna praksa. Da ne idemo dalje.
Ako pogledamo naslove, "Politika" je ozbiljan list. Kaže ovako – švercovani lekovi još u apotekama.
Isto je ovde govorio ministar kada je davao izjavu "Blicu" o ovome "prazolu", gde je umesto tog leka bio "C vitamin". Naravno, govorio je i o tetanusnom serumu, gde je bila voda. Ko je primetio da ampula ima vodu? Medicinska sestra. Da nije bilo inteligentne, pametne, iskusne sestre; ne, inspekcijski sistem ne bi nikada. Da li namerno ili ne, pitanje je. Doći ćemo i do toga zašto je to važno.
Ono što je takođe ozbiljan problem, danas imamo i medikalizaciju kao poseban problem. Kada su agencije, ove moćne farmaceutske, bile prinuđene da uz velike troškove plasiraju nove lekove, prešle su na drugu stvar, na zdravije ljude. Znači, počeli su da snizuju kriterijume i da proglašavaju i zdrave, maltene, ljude potencijalno bolesnim i da i njima nude lekove. Koliko vi možete da nađete lekova u apoteci da možete da kupite i sami znate najbolje ako uđete u bilo koju apoteku.
Ono što je jako interesantno i što moram da istaknem, kada je ovaj zakon u pitanju oni su jasno kazali šta njih interesuje. Pre podne sam pročitao iz njihovog obrazloženja, njih interesuje usaglašavanje sa direktivama EU, njih interesuje promet lekova.
Šta su uradili kod nas? Već zakonom iz 2004. godine uradili su nešto što je antievropski, anticivilizacijski, nijedna ozbiljna država i zemlja nije javnoj agenciji dala nadležnosti koje su dali našoj agenciji za lekove. Svuda je ta agencija u okviru vlade, u okviru uprave.
I ako pođete od majke svih agencija "Food and Drug Administration", nećemo da govorimo o njoj, koja ima 10 hiljada zaposlenih i da ne kažemo kakvu mrežu institucija i ustanova, lepo kaže, ona je deo uprave.
Ako gledate Englesku, ona je osnovala svoju agenciju relativno kasno 2003. godine sjedinjavanjem dveju agencija. Ima primera da agencija se bavi i lekovima i da se bavi medicinskim sredstvima. Oni su objedinili dve i njihova je kažu ovako – telo vlade. Šta je kod nas agencija? Ne, ministarstvo je uzelo inspekciju. Nešto je dalo od inspekcije i ovoj agenciji. Šta joj je uradilo što je nedopustivo? Bacilo je na slobodno tržište da stiče i zarađuje sama pare.
Kaže ovako, ako pogledate naš zakon o lekovima i agencijama, za šta se mi srpski radikali zalažemo, nikako da ostane inspekcija u ministarstvu ovakva kakva je, sa 15 članova, od kojih devet brine o lekovima, jer je nesposobna krajnje, nekompetentna, to ne kaže Paja Momčilov, to kaže studija koja je ovde dve godine išla, tvining projekt, francuska agencija za lekove i naša agencija za lekove. Šesto radnih sati je urađeno, milion i po evra potrošeno da bi se kazala istina o nama. Pročitaću vam da znate šta je istina.
Napravljen je plan, evo ga ovde, do 2010. godine, šta treba uraditi i rekao je – treba ojačati agenciju. Za našu zemlju je primereno da imamo do 215 stručnih ljudi. Šta je uradilo Ministarstvo i izvršna vlast? Odmah posle Tvining projekta smenila direktora, dovela čoveka nekompetentnog za predsednika upravnog odbora, koji smenjuje istaknutog farmaceuta, bivšeg direktora i otpušta 70 ljudi, i vi sada u agenciji imate 150 ljudi, umesto 215 koliko treba, a pričate – imaćete bezbedne lekove. Ova inspekcija koja je sad u ministarstvu ne može da odradi posao.
Dame i gospodo, pitanje je šta se iza ovoga krije. Da li je to samo neukost. Znači, u Evropi nema takve agencije. Agencija je i na tržištu, jeste, naplaćuje svoje usluge, ali je i u okviru organa uprave i to ona može biti. Nama pričaju bajke.
Pazite kako naš zakon vidi agenciju. Naš zakon kaže ovako – javna agencija osniva se ako razvojni, stručni i regulatorni poslovi ne zahtevaju stalan i neposredan politički nadzor i ako javna agencija može bolje i delotvornije... Ako lekovi ne zahtevaju stalan nadzor, ne znam šta onda zahteva.
Znači, već po zakonskoj odredbi u članu 2. javna agencija nije prepoznata i viđena da radi ovaj odgovoran i složen posao. Šta se mi zalažemo i to smo se zalagali? Ako oćete u Evropu, dajte evropsku agenciju ovde, u okviru uprave, nemojte je baciti na tržište da zarađuje sama. Od koga? Da ispituje lekove stranim firmama. Imao bih mnogo toga da govorim, moji će takođe govoriti drugovi iz poslaničke klupe, ali dve stvari vam moram kazati ili tri.
Prvo, mi apsolutno smatramo da ima mesta, u članu 1. Zakona o državnoj upravi, stoji u drugom stavu – državnu upravu čine ministarstva, organi uprave u sastavu ministarstva i posebne organizacije, u daljem tekstu: organi državne uprave. Znači, ta agencija je stručno telo i nećete onda imati ono što imate u ovom smešnom zakonu, da ministar određuje i da li je kvalifikovan farmaceut da ispituje lekove.
Zamislite dokle su oni otišli. Imaju komoru farmaceutsku. Ministar određuje da li će da daje licencu farmaceutima. Na šta ovo liči? Ovo je stvarno krah sistema. To nema nigde, nema nigde. Ne znam kakvi će biti odgovori. Baš očekujem sa znatiželjom šta će nam se odgovoriti.
Znači, agencija kao vrhunsko stručno telo, po principima kako je ovde rečeno, ovde je jasno rečeno, kada bude rasprava u pojedinostima čitaćemo vam šta su rekli Francuzi i o agenciji, i o stanju kod nas kakvo je, i te kako ćemo imati.
Agencija treba da bude evropska, kao i sve druge evropske agencije, ne po meri ministra. Jasno je potpuno, to je sve u službi farmaceutskog lobija, interesa i zarade, profita, ništa drugo. Oni nisu vas udostojili u ovom tekstu da jednom rečju kažu kvalitet leka, bezbednost leka, jeftini lek, ne.
Ali, šta su uradili? Kontrola svake serije uvoznog leka neće više da važi, puštaju oni sada sve, a svake godine 10 lekova minimum bude otkriveno iz inostranstva da su neispravni lekovi u našoj agenciji. Znači, sada će moći sve da ovde dođe šta god hoćeš.
U raspravi u pojedinostima detaljnije ćemo govoriti. Ovo je krajnje štetno za građane Srbije. Ne znam, gospodo narodni poslanici, pored sve dobre volje, kako ćete moći da dignete ruku za ovako nešto.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Iskorišćeno je 23 minuta i 30 sekundi vremena poslaničke grupe. U trenutku kada je narodni poslanik Paja Momčilov govorio bilo je 41, pa je iskorišćeno 23, da znaju dva poslednja govornika.

Reč ima narodni poslanik Zoran Krasić, a posle njega narodni poslanik Nemanja Šarović i on je poslednji prijavljeni govornik. Na raspolaganju je 18 minuta i 45 sekundi.
...
Srpska radikalna stranka

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka
Lako je možda da se zaključi iz današnje rasprave da je ovaj drugi zakon koji se tiče duvanskog dima dimna zavesa da bi sa što manje buke prošao onaj prvi koji se tiče ovih farmaceutskih poslova. Niko ne može da spori da je farmaceutska mafija jedna od jačih, značajnijih. Niko ne može da spori da su ti lekovi potrebni, ali magla je magla. Kada se ona podigne, onda nešto izađe na površinu, vidi se.
Podsetio bih vas, za proteklih 12 godina da je poprilični broj funkcionera i ministara nestao sa zemljine kugle zbog toga što su, kako se kaže, bili u nekom sukobu sa farmaceutskom mafijom.
Ove dve tačke dnevnog reda imaju samo jednu dodirnu tačku, a to je problem zavisnosti. U svemu čovek mora da bude umeren, i kada jede, i kada pije tablete, i kada pije alkohol. Jednostavno, umeren život treba da vodi, što je garancija zdravlja i dugovečnosti.
Pre 80 godina ljudi su se hranili otprilike na isti način kao danas, pa nisu imali problema sa trigliceridima i holesterolom. Trošili su se. Radili su. Izlazilo na znoj. Danas bleje u televizore i internete. Jedu isto kao njihovi preci. Nemaju šta da troše, gde da potroše i onda moraju da piju lekove i da poprilično pomažu onima koji stvaraju tu vrstu zavisnosti.
Danas sam čuo svega i svačega. Primenjujući matematiku jednog poslanika, neće mi se naljutiti gospodin Šami pošto je priznao da 47 godina puši, on je devet i po godina već sebi oduzeo života. Neki ministri koji se bave finansijama trljaju ruke i kažu deset godina je smanjio život i smanjili su se troškovi. Može to tako da deluje. Može i tako da se predstavi.
Budimo svesni jedne činjenice. Niko ovde ne reklamira nešto što je porok. Treba da se nađe neka mera. Ne treba sve trpati u isti koš. Uostalom, svi propisi koji su se odnosili na, ako mogu tako da kažem, zabranu korišćenja cigareta bili su u funkciji zaštite životne sredine i radne atmosfere za one ljude koji ne konzumiraju.
Po nekoj logici stvari, ako je u mojoj kancelariji dozvoljeno pušenje u prekršaju je onaj koji je ušao u moju kancelariju a nije pušač, jer je sam sebe doveo u neprijatnu situaciju. Ovo malo karikiram. Naravno, ne reklamiram pušenje. To jeste opasan porok. Jeste, prouzrokuje zavisnost. Ne mogu da ga svrstam u neke druge poroke, po svojim posledicama.
Danas sam čuo ove lekare koji nisu hteli da pričaju o zakonu o lekovima već o pušenju, toliko su stvari izneli da mogu da zalepim na nalepnicu svake paklice cigareta. Mnogo bi bolje plašili pušače oni nego ove poruke koje danas postoje na paklicama cigareta. Treba naći neku meru.
Ne hvata se priključak sa Evropom tako što bi se propisala ta vrsta zabrane kojoj vi težite, a da mi to nismo u mogućnosti da ispunimo. Hajde da idemo prvo po nekom redosledu sa evropskim standardima. Posao, ovi ne garantuju posao. Otpuštaju sve redom.
Hajde da garantujemo zdravu životnu sredinu. Gospodin Milosavljević je na teritoriji Rakovice gde živim ja, tamo radi jedno postrojenje za proizvodnju asfalta. Truje sve redom. Što to ne ugasite? Što to ne zatvorite? On je tako malo čudan čovek, doživotni ministar. Treba nešto da se promeni.
Gospodin Paja Momčilov vam je rekao da od kada ste vi izabrani za ministra zdravlja strašno su se povećali procenti, i to negativni, po zdravlje Srbije. Statistika je rekla. Nije to rekao Paja Momčilov. On je samo pročitao šta je napisao Institut "Batut" i to malo karikiram. Ne reklamiram pušenje. Pozivam sve da se odviknu toga, ko može. Nađite neku meru.
Možete da napišete šta god hoćete. Malopre ste pričali o novom Zakonu o bezbednosti saobraćaja. On se ne primenjuje. On postoji pa plaši ljude. Zašto? Nastradao je onaj ko napravi udes. Izgubio je dozvolu. U drugim segmentima nije policija spremna da ga primeni. Da li su naši putari spremni da primene onaj zakon? Nisu, ali strah čuva grožđe. Ako, dao je makar neki efekat. Spasili su se neki životi. To podržavamo.
Ne reklamiramo pušenje, ali nađite neku meru, i prekinite sa tim preterivanjem. Ujutru su vam dobri pušači kada finansiraju mafiju i državu, a kada se pomere od trafike da zapale cigaretu onda nisu evropski tipovi. Nađite neku meru, ljudi.
Ko najbolje finansira i mafiju i državu? Pušači. Da li ih neko pita da li hoće da finansiraju? Niko. Sami dobrovoljno idu. Zašto ne pričamo o zavisnosti od upotrebe tableta? Ne, to je poželjno. Nije ni to poželjno. Reklamirajmo nešto što je umerenost i neki pristojan život, i nađimo meru za sve.
Ne postoji veća uvreda za pušača kada ode u inostranstvo na nekom aerodromu što ga stave u onu kapsulu pa izađe ko haringa. Ne postoji veća bruka i sramota, ali nemojte vi da solite preko toga malo više. Nađite neku meru.
Zar je moguće da u zdanju Narodne skupštine neće biti nijedan sobičak gde bi mogli da odemo mi pušači, gospođa Nada, gospođa Gordana moja draga i ja da zapalimo cigaretu? Ne trujemo nikoga. Veselinoviću, ti ne ulazi u tu prostoriju. Naplatićemo ti mi kaznu i molim te vodi računa kada ostavljaš cigarete.
Nikola Novaković je ostavio i promenio je karakter. Tomica Milosavljević je promenio karakter i on je pušio po dve-tri paklice nekada. Oni su najgori. Bivši pušači. Malo se šalim, nećete da se uvredite zbog ovoga.
Mogu da završim to i na sledeći način. Vidite mene, pravo sam stecište poroka. Hoću da popijem, da zapalim, da lepo pojedem, ali se trudim da bude umeren. U svemu se trudim da budem umeren. Dajte da pričamo o tome, a vrlo je teško kada čujem neke pušače koji su pre dva sata tako zdušno pričali ovde kao da nikada u životu nisu videli cigaretu. Neću da ih pominjem. Postideli su se u hodniku kada su me sreli. Nađimo neku meru i napokon donosimo neke zakone koje možemo da primenimo.
Zamislite podatak, trideset i nešto procenata lekara puši. Po toj logici koju ste do malopre demonstrirali oni svi treba da dobiju otkaz. Ne može tako ili što kaže Gordana – piju bensendine. Kako smeju da piju lekove kada leče?
Pozivam pre svega mlade, malo sam se šalio, da shvate da duvanski dim je štetan. Treba bežati od njega, a mi koji smo beznadežni slučajevi kao strasni pušači, imajte malo samilosti i dajte nam neki ćošak.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Iskorišćeno je osam minuta i 25 sekundi. Ostalo je devet minuta i 30 sekundi. Reč ima narodni poslanik Nemanja Šarović i on je poslednji prijavljeni govornik. Izvolite.
...
Srpska radikalna stranka

Nemanja Šarović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo poslanici, moram primetiti pre svega da ona uobičajena praksa vaša da prilikom obrazlaganja predloga zakona se pozivate na nekakvu evropsku praksu i evropske zakone, da pričate kako je to još jedan korak bliže u evrointegracijama, da je ovoga puta izostalo poprilično.
Doduše, pozivali ste se na Okvirnu konvenciju o kontroli duvana Svetske zdravstvene organizacije i na Strategiju o kontroli duvana Vlade RS iz 2007. godine, ali mislim da svima koji su pročitali ovaj zakon i koji su pratili raspravu definitivno je jasno da ovaj zakon nije ni blizu onog nivoa kvaliteta zakona koji važe u zemljama EU i u nekim našim susednim zemljama.
Jedan od najjačih argumenata vaših u prilog ovog zakona je bio to da država godišnje inkasira od akciza na promet duvanskim proizvodima negde oko šest milijardi dinara i to je očigledno bio presudan faktor prilikom donošenja ovog zakona i osnovni razlog što niste smogli snage i hrabrosti da se čvršće upustite u borbu protiv duvanskog dima i bolesti koje on izaziva.
Najbolji pokazatelj kvaliteta ovog zakona je svakako izlaganje gospođe Čomić, koja je na kraju izlaganja pozvala ministra Tomicu Milosavljevića da i on pročita pažljivo ovaj zakon. Mislim da bi bilo dobro i obaveza da ga je pročitao mnogo ranije, ali bi bilo dobro i da su drugi predstavnici vladajuće koalicije, koji su izneli veliki broj veoma ozbiljnih zamerki na ovaj zakon, pročitali taj zakon, jer je potpuno apsurdno da vi ovde danas kritikujete zakon, a da na kraju za dan-dva ili tri kada to bude na dnevnom redu svi složno se uhvatite za ruku i pritisnete dugme kojim ćete ovaj zakon izglasati.
Pravo pitanje ovde je šta ste vi ovde hteli da postignete ovim zakonom? Da li ste želeli da smanjite broj pušača, što je po mom mišljenju trebalo da bude intencija zakonodavca i da li ste time hteli da podignete nivo javnog zdravlja u Srbiji ili je, zapravo, vaša jedina namera bila i obaveza da donošenjem kakvog-takvog zakona ispunite nekakvu formu i obavezu prema vašim gazdama iz Evropske unije, a da istovremeno to uradite tako da se u tom procesu ne zamerite nijednoj od zainteresovanih grupa, dakle ni pušačima, ni nepušačima, ni vlasnicima ugostiteljskih objekata?
Ono što je jasno, to je da je donošenje sličnih zakona i u EU i u zemljama u okruženju pratilo i ozbiljna javna rasprava, i ozbiljni protesti, pre svega vlasnika ugostiteljskih objekata, i onih koji ih posećuju. To u Srbiji nije slučaj i postavlja se pitanje zašto je to tako? Mislim da je to zbog toga što ovaj zakon neće doneti nikakve korenite promene, već se preuzimaju ona zakonska rešenja koja su postojala i u prethodnom zakonu, uz neke, rekao bih, kozmetičke promene.
Svaka ozbiljna rasprava zahteva pre svega ozbiljnu analizu zakona koji je do sada bio na snazi. Mi smo čuli podatak od jednog predstavnika vladajuće koalicije da je u prethodnoj godini u čitavoj Srbiji, u svim domovima zdravlja svega 60 prekršajnih kazni naplaćeno.
Mislim da je to katastrofalan podatak i krunski dokaz da ovaj zakon apsolutno u praksi nije sprovođen, a podsetiću da kaznene odredbe ovog prethodnog zakona su u velikoj meri slične kaznenim odredbama zakona koji predlažete, pre svega u onome delu koji najviše obično građane zanima, to je mandatna kazna od 5.000 dinara za nepoštovanje zabrane pušenja.
Posebno moram istaći da je ovaj zakon pravno gledano potpuno skandalozan, da su odredbe neprecizne i da omogućavaju samovolju onih koji ga budu primenjivali, što znači da ćete vi glasanjem za ovaj zakon napraviti sistemski osnov za korupciju i za nejednako postupanje državnih organa u identičnim slučajevima.
Posebno je zanimljiva odredba člana 3. koja kaže da posebna prostorija namenjena isključivo za pušače mora da ispunjava uslove propisane članom 6. stavove 3. do 9. Ne bi ovo bilo problematično da član 6. nema devet stavova, već svega sedam. Onda se postavlja pitanje – kako ćete primenjivati nešto što ne postoji?
Članovi 5, 6. i 7. su takođe veoma loši i pokazuju da država suštinski privileguje one vlasnike lokala koji se odluče ili da se njihovi objekti u potpunosti koriste za pušenje ili se odrede za onu varijantu da više od 50% bude za nepušače.
Kako drukčije objasniti to što vlasnici ugostiteljskih objekata manjih od 80 kvadrata mogu da se opredele da njihov objekat bude isključivo za pušenje i da je u tom slučaju jedina njihova zakonska obaveza da na vrata objekta stave nalepnicu da je objekat za pušenje.
Vi niste nikakve olakšice predvideli, a to je praksa u razvijenim zemljama, to mogu biti poreske i razne druge vrste olakšica, za one vlasnike ugostiteljskih objekata koji žele i koji se opredele, po cenu možda da ostanu bez nekog gosta, da njihovi objekti budu ili barem pola-pola ili da budu isključivo za nepušače.
Ono što je zanimljivo je i to da ako imate objekat veći od 80 metara kvadratnih, postoje dva izuzetka, dva moguća izuzetka zabrane pušenja. Krenuću od člana 6. koji kaže da se može odrediti posebna prostorija namenjena isključivo za pušenje i onda tim ljudima, pretpostavljam da to isključuje obavezu da se 50% ostalog prostora odredi za nepušače, ali onda tim vlasnicima lokala namećete brojna ograničenja, pa kažete da u toj prostoriji mora biti poseban ventilacioni sistem, pa čak i krajnje neprimerena odredba koja nema mesta u zakonu, možda u nekom podzakonskom aktu, ali u zakonu ne svakako, pa kaže da se ispred ulaza u prostoriju za pušenje u samoj prostoriji mora obezbediti da se u slučaju kvara ventilacionog sistema automatski pojavi oznaka "zabranjeno pušenje zbog kvara na ventilacionom sistemu". Pa, ovo je potpuno besmisleno. Ovo je ulaženje u sitna crevca i ne znam gde ste takav automat našli.
Ono što je suštinsko pitanje – zašto dva ventilaciona sistema koda postoje prostorije u kojima je zabranjeno pušenje i posebna prostorija koja je isključivo za pušenje? Ukoliko kada se vlasnik objekta odluči da objekat podeli na dva dela, vi samo propisujete obavezu da po stolovima, šankovima itd, na polovini objekta napiše ovo je za pušenje, a na drugoj polovini napiše ovo nije za pušenje, onda ne postoji nikakva obaveza za pravljenje dvostrukog ventilacionog sistema, a svako zna da je duvanski dim nešto što se ne može nalepnicom na stolu ili na šanku zadržati i da zakoni fizike nalažu da se taj vazduh meša iz jednog u drugi deo prostorije.
Još jedna od velikih gluposti koju ste napisali je u vezi ugostiteljskih objekata, gde kažete da propisujete izuzetak, a zapravo krećete od pravila, pa onda kažete da će izuzetak postojati, to je 4. tačka, ako soba ima plafon. Po propisima i evidenciji Ministarstva zdravlja, koliko u hotelima i u hostelima postoje sobe koje nemaju plafon i kakve su to sobe?
Poslednji stav, 6. stav u ovom članu kaže da odgovorno lice u ugostiteljskom objektu ima pravo da donese odluku da je u svim sobama pušenje zabranjeno. Gospodo, ovo je besmisleno. Vi ste 3. članom ovog zakona generalno propisali zabranu pušenja svuda, a onda članom 5, 6, 7. i 8. propisujete izuzetke od tog pravila, pa kažete – izuzetno se može odrediti da u određenim sobama, pod određenim uslovima, bude dozvoljeno pušenje. Besmisleno je da kažete da neko može odlučiti da svuda bude zabranjeno, već je zabranjeno. Ukoliko ispuni određene uslove onda može biti dozvoljeno.
Kada govorimo o kontroli pušenja odgovorno lice može preneti svoju obavezu na drugo lice ili više lica da vrši kontrolu zabrane pušenja, ali je tu pitanje da li se odgovorno lice oslobađa odgovornosti.
U stavu 4. člana 12. kažete da je odgovorno lice dužno da pismeno zadrži jedno ili više zaposlenih lica, ovo se odnosi na javni prevoz, za svako od vozila javnog prevoza, da u njegovo ime i za njegov račun vrši kontrolu zabrane pušenja.
Kada govorimo o javnom gradskom prevozu da li mislite da je realno da će bilo privatno, bilo gradsko saobraćajno preduzeće odrediti bilo koga osim vozača da tu kontrolu vrši. Kažete jednu ili više osoba. Da li mislite da će neko zaposliti troje ljudi da se vozi ceo dan autobusom i kontroliše da li neko puši, ali još besmislenije je…
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče, vreme koje je na raspolaganju vašoj poslaničkoj grupi je iskorišćeno.)
Završavam, gospođo Čomić.
Potpuno je ovo besmisleno, ali je još besmislenije kada se radi o stavu 4, o putničkim vozilima. Da li mislite da je moguće da bilo koji poslodavac odredi više ljudi da u putničkom vozilu, koje ima četiri ili pet mesta, kontroliše da li će neko pušiti. Naravno, vreme je izuzetno kratko. Gospođo Čomić, vama se zahvaljujem. Imaćemo prilike i u toku rasprave u pojedinostima da iznesemo još veoma veliki broj primedbi.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Pošto na listama poslaničkih grupa više nema prijavljenih za reč, a pre zaključivanja zajedničkog načelnog pretresa, pitam da li žele reč predsednici, odnosno predstavnici poslaničkih grupa ili još neko ko nije iskoristio svoje pravo iz člana        Reč ima narodni poslanik Nikola Krpić, a zatim narodni poslanik Zoran Šami.

Whoops, looks like something went wrong.