TREĆA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 03.11.2010.

7. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

TREĆA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

7. dan rada

03.11.2010

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:05 do 17:00

OBRAĆANJA

...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Narodni poslanik Zoran Babić ima reč.
...
Srpska napredna stranka

Zoran Babić

Napred Srbijo
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, govoriću o Predlogu zakona o zadužbinama i fondacijama. Veliku čast i zadovoljstvo mi predstavlja činjenica da je jedna od prvih fondacija u Srbiji osnovana u Vrnjcima, odnosno Vrnjačkoj Banji, još davne 1868. godine. Ta fondacija se zvala Osnovatelno fundatorsko društvo lekovite kiselo-vruće vode u Vrnjcima.
Velikim i humanim ljudima tog vremena, vašim i mojim zemljacima, gospodine ministre, nije bio potreban ovako glomazan i neretko nerazumljiv zakon. Zbog toga ću vam pročitati jedan tekst iz kojeg ćemo, verujem, svi izvući dobre pouke.
Skup poklonika tople mineralne vode u Vrnjcima održan je u Kruševcu 1. jula 1868. godine. To je bio dogovor na kome je odlučeno da se osnuje dobrovoljno udruženje za podizanje Vrnjačke Banje. Iz Kruševca na skupu su bili prisutni profesor Matija Karamarković, sreski načelnik Stanko Mutavdžić, sudija Okružnog suda Stevan Kovačić i trgovci Vule Radosavljević i Stojan Brkić. Iz Trstenika su došli načelnik sreza, kapetan Atanasije Mihailović i trgovci Teodosije Petković i Stevan Katić. Iz Karanovca, današnjeg Kraljeva, načelnik sreza kapetan Stevan Popović i trgovci Jovan Novaković i Dimitrije Crvčanin.
Na skupu je profesor Matija Karamarković pročitao pregled poziva za upis u dobrovoljno udruženje, odnosno osnivački akt u kojem je bilo predloženo sledeće: pod jedan, da se osnuje udruženje građana koje će se zvati Osnovatelno fundatorsko društvo lekovite kiselo-vruće vode u Vrnjcima; pod dva, da su humanost i rodoljublje osnovni i jedini motiv udruženja; pod tri, da je podizanje Vrnjačke Banje osnovni i jedini cilj udruženja; pod četiri, da će potreban novac društvo prikupljati isključivo dobrovoljnim prilozima članova i da prilozi ne mogu biti veći od jednog dukata i da su, naravno, nepovratni; pod pet, da će upis u društvo vršiti odbor koji čine Matija Karamarković, Atanasije Mihailović i Stevan Popović.
Skup je prihvatio predloženi osnivački akt u celini, te je nastala prva takva organizacija u Srbiji pod nazivom Osnovatelno fundatorsko društvo lekovite kiselo-vruće vode u Vrnjcima. Tom prilikom Pavle Mutavdžić se upisao za prvog člana i priložio dva dukata, uz napomenu da će, ukoliko se program rada proširi, priložiti još osam dukata.
Istovremeno, on je dopisao primedbu da dobrovoljni prilog članova društva može biti i veći od jednog dukata i da takav prilog treba smatrati izrazom čovekoljublja i patriotizma. Društvo je egzistiralo 15 godina, odnosno do 1883. godine, kada je Vrnjačka Banja prešla u državne ruke.
Iz ovog teksta možemo da vidimo da je formiranje zadužbina i fondacija bila uloga ne samo bogatih ljudi tog vremena, ne samo trgovaca, nego i načelnika srezova, odnosno ljudi koji su se bavili i politikom.
Gospodine ministre, ovako je nastala prva fondacija i, što je još mnogo važnije, ovako je nastala Vrnjačka Banja. Ja sam tim ljudima duboko zahvalan i na ideji, i na čovekoljublju i na patriotizmu. Posle osnivanja prve fondacije, posle 142 godine, dobićemo zakon gde vi u članu 3. definišete ciljeve zadužbina i fondacija, s kojima se apsolutno slažem.
Gospodine ministre, pored promovisanja demokratskih vrednosti i regionalnog razvoja, borbe protiv korupcije, zaštite potrošača, zar niste mogli da predvidite i promovisanje i nacionalnih vrednosti. Mislite li da mi kao država, kao narod nemamo nacionalne vrednosti koje bi trebalo da promovišemo. Zašto ovim predlogom zakona to niste predvideli. Čega se stidite? Patriotizma koji je promovisao pre 142 godine sreski načelnik Pavle Mutavdžić.
Duboko sam ubeđen da je budućnost Srbije u Evropskoj uniji. Ali, nemojte misliti da je ta budućnost brža i sigurnija ukoliko se odreknemo nacionalnih vrednosti, ukoliko postanemo bezlični. Šta ćemo takvi i Evropi i nama samima, jer ako sami sebe ne cenimo zaista to niko drugi neće uraditi umesto nas.
Kada čitate neku knjigu i kada dođete zbog štamparske greške do bele stranice, praznog papira, nećete se zadržati na toj stranici, preći ćete siguran sam na sledeću. Kao građanin Srbije ne bih voleo da Srbija u budućnosti u toj bogatoj knjizi, koja se zove Evropska unija, bude baš takav jedan beli papir, ali siguran sam da nešto tako ne bi želeli ni naši prijatelji u Evropi.
Ne treba da se stidimo naših nacionalnih vrednosti, pa da ih zaboravljamo kao što ste ih vi zaboravili u ovom predlogu zakona. U proklamovane ciljeve zadužbina i fondacija, istina negde pri dnu prioriteta, predvideli ste i brigu o deci i mladima, iako smo svedoci svakodnevnih poziva za pomoć oboleloj deci, operacije, transplantacije, troškovi lečenja astronomski, nemaština, bol roditeljska nad bolesničkom posteljom deteta, ogromna, neizreciva.
Treba li za ovu državu promovisanje vrednosti regionalnog razvoja da bude važnije od pomoći bolesnoj deci ili je to možda nalog arhitekte tog regionalnog razvoja. Ima li humanijeg, čovekoljubljivijeg cilja zadužbina i fondacija nego što je to pomoć našoj deci. Šta je sa decom sa posebnim potrebama. Treba li da gradimo Srbiju u kojoj ćemo se setiti dece sa posebnim potrebama samo u dečijoj nedelji, malo slatkiša, neka olovka, bojica, srceparajuće, obećavajuće izjave političara izrečene, ne zbog te dece, nego zbog medija, kampanje, rejtinga.
Kakvu vi poruku ovim predlogom zakona kao država šaljete, kada ste recimo članom 24. predvideli da upis u registar zadužbina i fondacija vrši Agencija za privredne registre i da visinu naknade za upis zadužbina i fondacija u registar i druge usluge koje pruža APR određuje upravni odbor uz saglasnost Vlade.
To znači da će prilikom ovakvog humanog gesta kao što je formiranje fondacije ili zadužbine država ipak naplatiti svoje usluge. Kako mislite da podstičete humanizam i čovekoljublje kada nam je država skupa i kada ne pokazuje znake humanizma, i to malim sitnim gestom, tako što će se odreći svojih prihoda prilikom upisa zadužbine i fondacije u registar.
Ovakvim zakonskim rešenjem, gospodine ministre, pokazujete da imamo humane pojedince koji su spremni da izdvoje 30.000 evra prilikom osnivanja zadužbine i fondacije, ali nemamo humanu državu koja bi se odrekla bar dela svojih prihoda.
Članom 5. ste predvideli, to je jedan benigni član, da se zadužbine i fondacije osnivaju dobrovoljno, mislim da je ovaj član nepotreban, opterećujući, jer nešto što zakonom nije obavezno, naravno da je dobrovoljno, tako mislim da taj član treba i brisati.
Gospodine ministre, u Srbiji je oduvek bilo i zadužbina, i fondacija, i donatora i donacija. Neki od njih nisu uzor društvene odgovornosti jer se busaju u grudi malom ili velikom donacijom, ili zaštitom životne okoline i svu pomoć medija koji im služe kao alat u toj promociji. Kompanije, ne samo kod nas već i u svetu, sve više koriste društveno odgovorno poslovanje kao marketinško oruđe.
Društveno odgovorno poslovanje je često način na koji firme rade, ali je i način da se poboljša imidž preduzeća ili imidž vlasnika preduzeća. Nije nikakva tajna, a i istraživanja to pokazuju, da potrošač birajući između dva proizvoda iste cene, istog kvaliteta odlučuje se za onaj proizvod koji potiče iz kompanije koja posluje na društveno odgovoran način.
Međutim, pored ovih primera verujem da većina njih ima one druge iste pobude. Verujem da unutrašnje biće svakog od nas uživa u tome da pomaže drugima i da nam je teško da posmatramo tuđu patnju. Ali, to je ono što ovaj predlog zakona ne prepoznaje i da je poljuljano poverenje građana i kompanija u humanitarne organizacije i društveno odgovorne projekte, naročito posle obelodanjenog slučaja Fonda Katarine Rebrače.
Ne vidim kako će ovaj predlog zakona sprečiti pojavu nekog novog takvog slučaja. Zbog svih izrečenih zamerki poslanička grupa Napred Srbijo Srpske napredne stranke je podnela 21 amandman na ovaj predlog zakona, ali bez obzira na vaš odgovor na te amandmane u danu za glasanje nećemo podržati ovaj predlog zakona.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Devet minuta i 50 sekundi iskorišćeno vremena poslaničke grupe. Reč ima narodni poslanik Nikola Žutić, posle njega narodni poslanik Zoran Antić.

Nikola Žutić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo poslanici, gospodine ministre, po mišljenju nas iz SRS, ovakav predlog zakona nikako ne zaslužuje da bude usvojen u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Pre svega, u cilju popravljanja ovakvog zakona predlažem odvajanje ustanove zadužbina od savremene ustanove - fondacija, jer su to, sa gledišta srpske tradicije i istorije, nespojive pojave. Zadužbina je srpska istorijska, nacionalna i tradicionalna ustanova koja se ovakvim zakonom nastoji omalovažiti i poniziti spajanjem sa tzv. modernom, netradicionalnom, profitabilnom ustanovom – fondacija.
Svojim amandmanom na naslov Predloga zakona predložio sam da zadužbine dobiju svoj poseban zakon, dok fondacija, sa druge strane, treba da bude pravno regulisana posebnim zakonom o fondacijama, prvenstveno zbog ograničavanja i kontrolisanja masovnog delovanja stranih neoliberalnih fondacija.
Dakle, ne treba zaboraviti na činjenicu da su strane fondacije, koje danas dominantno nastupaju u Srbiji, uglavnom neoliberalnog anacionalnog ideološkog usmerenja. Međutim, ima i pozitivnih primera delovanja naučnih fondacija, kakva je npr. fondacija Mihajlo Pupin i druge.
U zakonodavnoj praksi Kraljevine Srbije i Kraljevine Jugoslavije zadužbine su bile pod Ministarstvom prosvete, a ne kao danas pod Ministarstvom kulture. Kroz istoriju 19. i prve polovine 20. veka većina zadužbina imala je prosvetni karakter.
Definicijom zakonodavstva Kraljevine Jugoslavije, zadužbina ili pod drugim sinonimnim nazivom zaklada, fond ili zavod, jeste ustanova kojoj se namenjuje izvesna imovina nekoj trajnoj svrsi. U to vreme zadužbine su mogle osnivati fizička i pravna lica. Osnovni akt i statut za sve zadužbine u Kraljevini Jugoslaviji nije odobravalo Ministarstvo prosvete u slučajevima ako je "svrha zadužbine nemogućna, pravno ili moralno nedopustiva".
Zadužbinske račune pregledavala je uzorita računska ustanova, glavna kontrola, u to vreme zvana i računski sud, koja je na zahtev vlasti naređivala da se izvrši pregled stanja zadužbinske imovine. Pri Ministarstvu prosvete postojao je i zadužbinski savet, kao vrhovna zadužbinska vlast. Pitam se da li danas pri Ministarstvu kulture postoji slična institucija? Koliko znam, ne postoji.
Zadužbinski savet je imao sedam članova: jedan državni savetnik, jedan kasacioni sudija, jedan apelacioni sudija, predsednik prvostepenog suda. Ostali članovi uzimani su iz redova stručnjaka i velikih dobrotvora. Ističem ovu sudsku hijerarhiju jer je davala izuzetnu ozbiljnost i legitimnost i pravni legalitet savetu.
Status zadužbina u Kraljevini Jugoslaviji je bio potpunosti pravno regulisan. Tako, na primer, na Zakon o zadužbinama iz 1930. godine propisan je iscrpan pravilnik za primenu Zakona o zadužbinama. Organizaciono i pri opštem odeljenju Ministarstva prosvete postojao je poseban zadužbinski odsek koji je imao zadatak da vodi nadzor da se zadužbinama, koje ne stoje pod neposrednom upravom Ministarstva prosvete, upravlja u duhu njihovog osnovnog akta i statuta, a saobrazno Zakonu o zadužbinama; zatim, zadatak da u duhu osnovnog akta i statuta, saobrazno Zakon o zadužbinama, upravlja zadužbinama koje se nalaze pod neposrednom upravom Ministarstva prosvete.
Dalje, imalo je zadatak da vodi evidenciju o pravnom i faktičkom stanju svih zadužbina, da prikuplja, rediguje i sređuje i povremeno štampa biografske podatke o osnivačima zadužbina, kao i da se stara da se ukazuje dužna pažnja njihovoj uspomeni i drugo. Dakle, istorijsko sećanje na velike zadužbinare čuvano je publikovanjem zadužbinskih spomenica, monografija, hronika i drugog.
Sećanje na velike zadužbinare, međutim, danas se izgleda prepušta zaboravu vremena, jer se u veoma malom obimu štampaju zadužbinarska izdanja. Službe zadužbinskog odseka, prema Zakonu iz 1930. godine, naročito prema pravilniku, morale su vršiti detaljnu i preciznu kontrolu rada zadužbine, poverenih novčanih sredstava i drugog.
Dalje, zadužbinski odsek Ministarstva prosvete vodio je zadužbinski registar o svim zadužbinama Kraljevine Jugoslavije. Dakle, postojala je prava kontrola nad kontrolom. Postavljam pitanje gospodinu ministru da li danas u približno istoj meri Ministarstvo kulture, kao vrhovna zadužbinska vlast, brine, odnosno kontroliše rad zadužbina, naročito one finansijske prirode.
Da li je revizorima u potpunosti dozvoljeno da vrše svoj posao? Koliko znam, ne postoji pri ministarstvu zadužbinski odsek ili odeljenje u organizacionoj strukturi Ministarstva kulture, a to bi svakako trebalo u nekoj budućoj sistematizaciji da se uradi.
Prema ovom zakonu iz 1930. godine iz zadužbinske imovine dodeljivana je i pomoć nemoćnima, nevoljnima, socijalno ugroženom stanovništvu. Prednost su imali ratni invalidi, službeni invalidi i njihova deca prilikom dodeljivanja pomoći zadužbinske imovine.
Pitam da li danas postoji takvo zadužbinarstvo? Meni nije poznato, a bilo bi neophodno zbog velikog broja ratnih i ostalih invalida. Komunistički terorizam nad nekretninama tzv. narodnih neprijatelja doživljavao je punu ekspanziju od 1945. godine pa nadalje, naročito nad zadužbinskom imovinom u Beogradu.
Zakonom o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća iz 1946. godine oduzimano je, narodski rečeno, sve i svašta. Zakon koji bi štitio zadužbine uopšte nije donesen, pa je u toj oblasti vladao potpuni pravni provizorij, pa samim tim i potpuni haos. Bezobzirno su otimane zadužbine koje su vlasnici, nošeni humanizmom, slobodnom voljom, testamentom ostavljali na polzu i korist svom otačastvu.
Vezano za zadužbine od zakonskih i podzakonskih pravnih akata, od novih komunističkih vlasti donesena je samo odluka Velike antifašističke Skupštine Srbije o zadužbinskim upravama od 11. decembra 1944. godine. Ovom odlukom poverenik prosvete, u prevodu ministar, za Srbiju je izvršavao popunjavanje zadužbinskih uprava, formalno "u duhu osnovnih akata i statuta zadužbina", dok je to u stvarnosti vršeno prema komunističkoj proceni moralno-političke podobnosti. Poverenik je mogao smenjivati i postavljati novu upravu u slučajevima kada proceni da rad uprava nije u skladu sa ideologijom i politikom novog komunističkog vremena.
U socijalističkoj Jugoslaviji naročito je bilo ugroženo prosvetno univerzitetsko zadužbinarstvo koje je svoje korene vuklo iz perioda Knjaževine Srbije, odnosno Kraljevine Jugoslavije. Prvih godina posle rata još uvek je vršena pomoć studentima iz zadužbinskih fondova. Tako su na primer studentima od 1948. godine povodom Dana Republike, 29. novembra, i Dana univerziteta svake godine dodeljivane novčane nagrade za nagradne temate i za uspeh u iznosu od 5.000 dinara.
Ove nagrade, kao i stipendije i drugi vidovi materijalne pomoći siromašnim i uspešnim studentima, davane su iz sredstava zadužbina i fondova Beogradskog univerziteta koji su nasleđeni iz perioda Kraljevine Jugoslavije.
Međutim, u komunističkom periodu prosvetni studentski zadužbinski fondovi su sve više gašeni zbog komunističkog uslovljavanja koje je vršeno pod isprikom ostvarenja novih opštih, socijalističkih, političkih i društveno-ekonomskih ciljeva, a koji su se odnosili na brisanje starog, odnosno buržoaskog, po njima dekadentnog, građanskog ili velikosrpskog.
Kako navodi istoričar, dr Bondžić, Beogradski univerzitet je pre Drugog svetskog rata imao značajan broj zadužbina koje su uglavnom služila za nagrađivanje uspešnih studenata, ali i za pomaganje naučnog rada na Univerzitetu. Imovina većine zadužbina sastojala se i od novčanih uloga ili hartija od vrednosti koji su se posle rata sveli na manje iznose.
Početkom 50-tih godina univerzitet je još uvek imao 11 većih zadužbina čija se imovina sastojala od nepokretnosti. To su na primer bile zadužbine Luke Ćelovića Trebinjca, Koste Elčića, Josipa Jovanovića Gliše i Marije Rakić, Svetozara Vidakovića, Draginje Katić, Ane Đurković i drugih.
Postojala su i 124 novčana fonda kod Državne investicione banke, koji su služili za nagrađivanje studentskih radova, za pomoć siromašnim studentima, za studentske stipendije i finansiranje naučne i nastavne delatnosti.
Međutim, odredbama novih socijalističkih propisa takav vid prosvetnog zadužbinarstva se postepeno gasio. Tako su, na primer, prema propisima uredbe o upravljanju stambenim zgradama iz 1953. godine zgrade univerzitetskih zadužbina morale da pređu pod upravu i korištenje opština za potrebe novih stanara.
Prihodi od zgrada više nisu korišćeni za studentske potrebe i na taj način studentsko zadužbinarstvo je ugašeno. Uprava univerziteta, koja je bila nadležna i za prosvetne zadužbine, pred državnom silom je gubila sporove pred vrhovnim sudovima Srbije i Jugoslavije, pa su zadužbinske prostorije pretvorene u stanove ostale u svojini bespravnih novih stanara.
Nove vlasti nisu imale ni najmanje sluha da bar zadužbine koje su imale izuzetnu socijalnu, prosvetnu i kulturnu svrhu poštede od besomučne nacionalizacije.
Kako ovih dana mediji saopštavaju, taj problem ni do dana današnjeg nije rešen. U ovom trenutku se aktuelizuje zbog zahteva naslednika zadužbinara, ali i ugroženosti današnjih tzv. vlasnika zadužbinskih prostorija i stanova.
Ipak, zbog usklađivanja sa evropskim diktatom o potrebi provođenja potpune restitucije imovine u Srbiji, danas se iz tih zadužbinskih stanova pokušavaju izbaciti stanari čiji su roditelji potpuno nezakonitom odlukom dobili stanarsko pravo. Time se i današnja vlast stavlja na teške muke kako rešiti posledice komunističkog terora nad zadužbinskim vlasništvom.
Brozovo nasleđe neprimerene nacionalizacije i danas pritiska srpske vlasti, jer bez izvršene potpune restitucije nema ulaska Srbiji u EU. Ispunjenje tog uslova EU značiće bankrot države Srbije.
Postavljam pitanje – otkud Srbiji 50 do 100 milijardi evra da isplati odštetu vlasnicima otete imovine?
Da se vratimo pitanju zadužbinarstva i fondacija. Koliko sam uspeo istražiti, sve do 1972. godine nije donesen nijedan zakon koji bi regulisao pravni položaj zadužbina u Srbiji. I upravo te 1972, u jeku ustavnih amandmanskih promena, odjednom se pojavljuje moderni zakon pod nazivom Zakon o zadužbinama, fondacijama i fondovima.
Pojavljuje se nova humanitarno socijalno-finansijska kategorija fondacija. Od termina zadužbina odvaja se i naziv fond, iako su prethodno zadužbina, fond i zaklada predstavljali sinonime. Već u to vreme koje je, da ne zaboravimo, i vreme potpunog državotvornog razbijanja Srbije i srpskog naroda, zadužbina je izjednačena sa terminološkom novotarijom fondacija.
U članu 1. Zakona iz 1972. godine formulisano je da se zadužbina, fondacija i fond osnivaju radi podsticanja i pomaganja stvaralaštva u nauci, umetnosti, kulturi i ostalom. Dakle, u Zakonu iz 1972. veliki nedostatak je socrealistička odredba da se ostvarivanje ciljeva zadužbina i fondacija zasniva na načelima samoupravljanja radnog naroda.
Čak i u to teško vreme po srpski narod država je više brinula o zadužbinama nego danas. Naime, ovim zakonom iz 1972. osnovana je specijalna institucija namenjena svrsi zaštite kao samostalni organ. To je bio Republički savez za zadužbine, fondacije i fondove kojeg je imenovala Skupština Srbije. Ovaj savet izdavao je odobrenja za osnivanje, ocenjivao da li su ciljevi zbog kojih je zadužbina ili fondacija osnovana u skladu sa Ustavom i zakonom, pružao je pomoć opštinskim organima u poslovima vezanim za njihovo osnivanje i rad.
Pravni položaj zadužbina i fondacija u Republici Srbiji do sada je, kao što je poznato, uređivan Zakonom o zadužbinama iz 1989. godine. Ovim zakonom zadužbina je potpuno izjednačena sa fondacijom u nekim članovima. Republički organ nadležan za poslove kulture vodio je zadužbine, fondacije i fondove, a zakon se zasnivao na konceptu državne, privatne i društvene svojine.
Vladine i nevladine apologete ovog novog predloga zakona navode da zakon doprinosi oživljavanju zadužbinske filantropske kulture u Srbiji.
Dalje, navode da su najzaslužniji za stvaranje ovog, tobož, modernog zakona Ministarstvo kulture, ali i nekakva nevladina organizacija Balkanski fond za lokalne inicijative. Ovo je naprosto čudno.
Brojne državne Vladine institucije koje primaju novac iz budžeta koje izgleda ne mogu same da urade posao, već im pripomažu nekakve Vladine organizacije. Apologete ovoga predloga zakona dalje navode da je proces pisanja zakona 2007. godine pokrenuo Balkanski fond za lokalne inicijative, jedna od najvećih fondacija u saradnji sa resornim ministrom kulture, dok je sve to višegodišnje pisanje vršeno u svrhu doprinosa usklađivanja domaćih propisa sa evropskim standardom i normama.
U Srbiji već više godina ne postoji jedinstveno zadužbinarstvo. Naime, moram istaći podatak da je Zakonom o utvrđivanju nadležnosti Vojvodine iz 2002. godine, i to članom 8, preneto u nadležnost Vojvodine, kao povereni posao, da u skladu sa zakonom odobrava osnivanje zadužbina, fondacija i fondova na teritoriji AP Vojvodine.
Sada vidimo kako se to u praksi sprovelo. Verovali ili ne, od te 2002. godine u državi Vojvodini osnovana je samo jedna zadužbina, po tradicionalnom srpskom modelu, dok je s druge strane osnovano 40 fondacija i čak 125 fondova. Zadužbinarstvo se gasi u Vojvodini, ali zato izuzetno napreduju moderni oblici tzv. filantropske pomoći, koji takođe prosto cvetaju.
Nekada je bilo jedinstveno zadužbinarstvo u okviru Kraljevine Srbije, Kraljevine Jugoslavije, pa čak i FNRJ. Kako sam ih istakao, postojeće stare i novije srpske zadužbine imaju opštekorisnu svrhu za opšte tradicionalne vrednosti, na korist srpskog naroda.
Da se podsetimo aktivnosti u korist srpskog naroda Vukove zadužbine, zadužbine Miše Anastasijevića, Kolarčeve zadužbine, zadužbine kralja Petra II na Oplencu i drugih.
Nažalost, danas, kao što su i druge kolege rekle, takvog žrtvovanja imovine za opšte dobro od strane bogatih trgovaca ili danas tajkuna naprosto više nema.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Šesnaest minuta i 45 sekundi iskorišćeno vremena poslaničke grupe. Reč ima narodni poslanik Zoran Antić, a posle njega narodni poslanik Zoran Krasić.
...
Srpska napredna stranka

Zoran Antić

Napred Srbijo
Dame i gospodo narodni poslanici, mislim da svi možemo da se složimo oko toga da su svi jako ponosni na istoriju našeg zadužbinarstva, pre svega između dva rata. Bilo je danas dosta primera zadužbinarstva. Bilo je jako puno ljudi na koje smo mogli da se ponosimo. Bilo je to očigledno i vreme kada se cenilo i čovekoljublje, kada se cenila plemenitost, solidarnost i kada se mnogo više vodilo računa o dostojanstvu svakog pojedinca u jednom društvu.
Nažalost, čini mi se i da smo danas isto tako u situaciji da zadužbinarstvo može da bude jako značajno i da u mnogome olakša život mnogim ljudima koji su ugroženi, mnogim socijalnim ugroženim grupama, jer ovaj proces tranzicije kroz koji prolazimo očigledno je stvorio velike socijalne razlike i veliki broj ljudi je ostao u situaciji da živi sa jako malo primanja, u teškoj situaciji, u materijalnoj bedi.
Činjenica da država često nema dovoljno sredstava, dovoljno fondova da pomogne svim tim ljudima čini mi se da je trebalo sve nas da motiviše, pre svega gospodu iz vlasti da pripreme jedan zakon koji bi bio mnogo sveobuhvatniji, koji bi bio sa mnogo jasnijim konceptom i sa jasnim ciljevima, kada je u pitanju zadužbinarstvo, filantropija u Srbiji danas i da bi to mnogim ljudima u Srbiji mnogo više značilo nego ovaj koncept koji ste danas nama ponudili.
Jako puno je bilo primedbi na ovaj predlog zakona. Mogu da kažem da je SNS očekivala mnogo više od ovog zakona, pre svega, kao što rekoh, zahvaljujući zadužbinarstvu, da kvalitet života naših građana bude na jednom višem nivou, da se u mnogo većoj meri afirmiše zadužbinarstvo nego što će ovaj zakon to da učini, da se vratimo nekim moralnim vrednostima ili da promovišemo socijalnu pravdu, ali sasvim sigurno zaboravljamo, bez obzira što smo proistekli iz jednog društvenog sistema u kojoj je te socijalne pravde bilo mnogo više nego što je ima danas.
Mislim da ovaj zakon, kao što malopre rekoh, konceptualno ima jako puno mana. Mislim da niste ovim zakonom dokazali da imate neku viziju zadužbinarstva u nekom narednom periodu, da imate neku strategiju na osnovu koje bi se zadužbinarstvo razvijalo u narednom periodu, da taj nedostatak strategije znači da nećemo imati jednu kulturu filantropije u našem društvu, da to neće da krene od porodice, od škole, da to neće da bude deo našeg vaspitanja, i da samim tim i zadužbinarstvo neće biti ukorenjeno u onoj meri u kojoj smo možda to očekivali ovim predlogom zakona.
Ono što najviše smeta nama iz SNS je što niste krenuli ispočetka, što niste definisali šta će biti sa onim zadužbinama koje su nacionalizovane, da damo jedan pozitivan primer šta hoćemo sa tim zadužbinarstvom, da afirmišemo te ljude koji su u prošlosti puno dali ovom narodu, da to bude jedan pozitivan primer koji nam je i te kako potreban.
Nažalost, niste uspeli da motivišete ni medije da se aktivno uključe u ovu kampanju oko zadužbinarstva. Mediji su danas prepuni negativnih primera. Ono što je najveći problem, kada je u pitanju konkretno tekst ovog zakona, postoji mogućnost da se stvore, odnosno ostavlja se prostor za zloupotrebe.
Najveći broj amandmana SNS je bio baš u tom smislu da se potpuno pojasni ovaj koncept zakona, da se izbegne svaka zloupotreba, jer bi svaka zloupotreba u ovoj oblasti definitivno značila, da ne kažem, tačku na zadužbinarstvo, ali jedan veliki korak unazad, kada je u pitanju zadužbinarstvo i filantropija danas u Srbiji.
Ono što nam isto tako smeta je što ste, čini mi se, nastupili u zakonu sa jednim jedinstvenim pristupom prema zadužbinarstvu, bez obzira što je ono mnogo slojevitije nego što to izgleda na prvi pogled.
Danas u svetu, bar koliko mi je poznato, postoje četiri tipa zadužbinarstva. To je pre svega ovo zadužbinarstvo koje kreće od pojedinca, zadužbinarstvo raznih trgovačkih društava. Ono što je jako važno i što je trebalo kroz ovaj koncept da se mnogo bolje reguliše je ono zadužbinarstvo koje podržava država, zadužbinarstvo koje podrazumeva prikupljanje sredstava od građana, od svih onih ljudi dobre volje.
U tom smislu nije smelo u ovom zakonu da ostane ni malo prostora gde bi eventualno trošenje tih sredstava došlo pod znak pitanja i gde bi se zloupotrebilo trošenje tih sredstava. To je ono što i te kako fali, institucija javnog konkursa, transparentnost prilikom trošenja tih sredstava, pre svega kada su u pitanju pomoć države ili kada je to zadužbinarstvo koje se odnosi na prikupljanje sredstava građana, a i mislim da je i sam zakon mogao da bude mnogo širi, s obzirom da je sve veći broj vidova korporativnog zadužbinarstva, bez obzira što možda korporativna društvena odgovornost ne pripada ovom zakonu ili treba biti uređena drugim zakonom.
Ipak, ona sve više uzima maha u našem društvu i može biti značajan podstrek i u razvoju ljudskih resursa i u zaštiti životne sredine i u svim ostalim vidovima gde se lokalnoj zajednici omogućava kvalitetniji život, gde se uspostavlja ta kopča između privrede i lokalne zajednice.
To je ono, isto tako što bi SNS mogla da vam zameri, nema toga dovoljno u ovom zakonu i ne vide se intencije da će te u nekom narednom periodu možda u saradnji sa ostalim ministarstvima da poradite po tom pitanju.
Mislim da su mediji veliki problem, da su potpuno ne upućeni, nezainteresovani za oblast zadužbinarstva, kao što sam i malo pre rekao, da na tome Ministarstvo mora mnogo više da poradi ukoliko smatra da od ovog zakona stvarno imamo neki koristi.
Što se tiče poreskih olakšica, čini mi se da bi mogli mnogo više da uradite da to bude po nekoj progresivnijoj stopi, sa nekom ozbiljnijom vizijom kako podsticati zadužbinarstvo. Verujem da bi ste naišli na ozbiljan odjek, pre svega ljudi iz privrede, onih koji raspolažu sredstvima koje bi rado upotrebili kada je u pitanju zadužbinarstvo.
Konkretno, kao što reče moj kolega malo pre, podneli smo dvadesetak amandmana. Ono na čemu smo insistirali to je da se statutarno odredi da li je zadužbina na ne određeno ili određeno vreme, odnosno da to uđe u zakon, da to mora da bude jedna jasna klauzula. Sadašnjim Predlogom zakona mislim da ste to propustili.
Isto tako da se definiše na bilo koji način naš predlog uz pomoć oznake u samom nazivu zadužbine, šta je ono, da li je zadužbina u cilju nekih opštih korisnih ciljeva ili je u privatnom interesu.
Mislim da je to jako važno za treća lica koja stupaju u kontakt sa zadužbinom, sa ljudima koji je predstavljaju, da se mnogo bolje uredi sukob interesa. Plašimo se da i tu može biti jako ozbiljnih zloupotreba i sa tim smo i te kako nezadovoljni, kao i institutom povezanih lica i to nam se čini da nije u dovoljnoj meri uređeno.
Sve u svemu, mislim da je, kada su u pitanju i strane zadužbine, trebalo to regulisati malo ozbiljnije. Nisam siguran da su svi strani zadužbinari u tolikoj meri dobronamerni prema našem društvu, da jako često promovišu neki sistem koji je primeren njima i bivaju logistička podrška jednom potrošačkom društvu koje se ovako često stihijski izgrađuje, gde smo i kao narod i kao država jako često zatečeni i nesvesni da mnoge od tih ideja i zalaganja nisu u interesu ovog društva.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Iskorišćeno je 10 minuta i 35 sekundi vremena poslaničke grupe.

Ovim završavamo prepodnevni deo sednice.

Određujem pauzu. Rad nastavljamo u 15.00 časova, po redosledu narodnih poslanika prema prijavama za reč.

Prvi prijavljeni govornik je narodni poslanik Zoran Krasić, a posle njega narodni poslanik Milan Stanimirović. Hvala vam.

(Posle pauze – 15.00)
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, nastavljamo rad sednice u popodnevnom delu raspravom, a po redosledu narodnih poslanika, prema prijavi za reč u načelnom pretresu o Predlogu zakona o zadužbinama i fondacijama.

Reč ima narodni poslanik Zoran Krasić. Posle njega narodni poslanik Milan Stanimirović. Izvolite.
...
Srpska radikalna stranka

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka
Gospođo Čomić, vama neće biti neprijatno što ću bez ministra da ovo saopštim. Računam, teški državni poslovi.
Šta da kažem o ovom predlogu zakona? U dosadašnjoj raspravi je bilo puno istina, bogami bilo je i puno netačnih konstatacija o postojećem zakonu. Meni je drago što je predlagač ovog zakona u obrazloženju napisao nekoliko rečenica. Prva rečenica koja mi je vrlo draga jeste, što je priznao da u našem pravnom sistemu su postojala tzv. društveno-pravna i privredno-pravna pravna lica. Ovo naročito pričam zbog onih eksperata kojih nema, jer su glumili da nešto znaju. To je prva pohvala na račun ovog obrazloženja Predloga zakona.
Tu moram da stanem sa pohvalama i da krenem sa preporukama, zašto je potrebno da se ovaj predlog zakona vrati na doradu. Zašto? Zato što ovaj predlog zakona, praktično, legalizuje postojeće stanje koje je u praksi nezakonito. To moram da kažem.
To nije ništa komplikovano da se shvati. Sva nova rešenja, epohalna rešenja koja se ugrađuju jeste amnestiranje postojećeg stanja. Sada se tu ubacuju ovi proevropski termini koji u suštini ništa ne znače, koji samo treba da prikriju jednu suštinu.
U nastavku bih nešto malo da se igramo one narodne poslovice – ne dozvolite da vam istina pokvari dobru priču. Malo ću da vam pokvarim dobru priču. O čemu se radi? Vidite, danas je moguće prema ovom predlogu zakona, naravno, kada on stupi na snagu, da na bazi imena i prezimena i lične karte vi budete osnivač neke fondacije.
Sve se to lepo registruje. Niti postoje sredstva niti postoji bilo šta drugo. Dovoljno je samo da kažete da su vam cilj proevropske vrednosti i evropske integracije. Nemate sredstava, nemate ništa, začas ćete naći izvor sredstava – Darko Šarić, Čume, Mišković, Karić, "Viktorija grup", svi koji imaju potrebe da se "društveno i odgovorno ponašaju".
Sada, molim vas, hajde da se malo podsetimo. "Delta holding" ima dve institucije koje se bave humanitarnim radom. Jedna se zove – Delta humanitarni fond, a druga je – Fond za budućnost. Vidite, sudeći po novinama, Delta humanitarni fond i gradonačelnik grada Beograda napraviše zadužbinu. Gde? U Belvilu, koji nije mogao da se proda.
Znate zašto neko dozvoljava Miškoviću da se bavi humanitarnim radom preko svojih institucija? Najveći doprinos humanosti Miškovića i ostalih jeste da ispunjavaju svoje ugovorne obaveze prema svojim dobavljačima. Ispuni obavezu prema dobavljačima, ispuni obavezu prema zaposlenima, ispuni obavezu prema državi i ne mora ništa da bude humano.
Ovde se neko promoviše kao mnogo human, a svima dužan. Kako može da bude human čovek koji ne poštuje zakon? Objasnite mi. To će gospodin Bradić ovim zakonom da legalizuje.
Kod ovih velikih firmi imamo u stvari fondove za promociju supruga, žena. Imamo Karić fondaciju – Milanka i sve žene od Karića. Ovde imamo vezu sa Karićima. Gospođa se zove Ivana Mišković-Karić. To ćete vi da legalizujete ovim predlogom zakona. To hoćete. Da ih prikažete kao društveno odgovorne. Prema kome? Prema onima koji navodno nemaju. Zašto nemaju? Neće Mišković da ispunjava svoje obaveze.
Ni Karić nije ispunjavao svoje obaveze i jurili ste Karića, a jurite Karića i dan-danas. Njegova fondacija lepo posluje. Fino posluje. Čak i nagrađujete. Video sam pre neki dan na TV neki Tihomir Simić, kažu – leva ruka, desna podlaktica Bogoljuba Karića, napreduje kao kadar Nenada Čanka. Ljubav prema novcu, to je nešto izuzetno i značajno. Kako to otopljava srce DOS-u, vi nemate pojma.
Danas slušasmo ovde literarne radove na temu zadužbinarstva. Naravno, neću sve da stavljam u isti koš. Ima tu stvarno fondacija koje zaslužuju pažnju, ima tu nečega što je podignuto na nacionalni brend, nešto što služi na ponos. Naravno, prepoznaje se po nazivima – Vuk Karadžić, Ivo Andrić itd.
Apsolutno sam siguran da iza nečega što plemenito zvuči se krije nešto što je manipulacija novcem. Tim pre što ti novci, kako bi neki rekli, ne podležu nekim poreskim obavezama.
Kada je u pitanju taj strani faktor, zamolio bih vas da me lepo saslušate. Zahvaljujući tome što su dva državna sekretara napisala neko pismo, pa su rekli 23. aprila prošle godine, da sudovi moraju da stanu sa izvršenjem pravosnažnih sudskih presuda, a čin toga treba da bude da se isplate plate, da se vrate na posao itd.
Jedan od njih je Slobodan Homen. Kada pogledate njegov razvojni put, videćete, sve ga zadužbine i fondacije promovisale u ovoj zemlji. Prva je "IRI" – međunarodni republikanski institut, onda američka zadužbina za razvoj demokratije. Priča neki Pol Makartni da su tri miliona dolara preko Američke ambasade dali "Otporu" za rušilačke aktivnosti.
Znate šta se desilo sa otporašima? Sad ću da vam kažem. Miljana Jovanović, dizajner, još uvek. Slobodan Homen, državni sekretar, pa onda da preskočimo ove Čedine, Srđan Milivojević, ovde, Jovan Ratković, savetnik predsednika, Branko Ilić, Srđan Popović, Slobodan Đikanović, Nenad Konstantinović, mali Neca, Predrag Lečić, Vlada Pavlov, a onda imamo ove optužbe gde se oni međusobno optužuju, šta bi sa onih 10 miliona dolara.
Nisam ja izmislio. Imam i tekst iz "Njujork tajmsa", gde ih hvale kako su učestvovali u subverzivnim aktivnostima, sve je preko fondacija, sve preko zadužbine. Taj deo ne sme ni da se takne ovim predlogom zakona.
Hajde da vidimo kakva je nomenklatura i struktura Karić fondacije. Slušajte ljudi, Skupština, potpredsednici, predsednik, počasni savet, savet, upravni odbor, nadzorni odbor, ispod potpredsednika nalaze se inostrani ogranci Moskva, London, Nikozija, Beč, Vašington, Toronto, nema Crna Trava, nema Peć.
Ispod direktora: centar za promociju porodičnih vrednosti, centar za dobročinstvo, centar za promociju kulture i stvaralaštva, centar za promociju i razvoj nauke i obrazovanja, izdavačka delatnost, ima uređivački odbor, nagrada braća Karić.
Što onda jurite Karića? Kako vas nije sramota? Fondacija lepo posluje, u skladu je sa zakonom, a vi jurite Karića. Ispod nagrade braće Karić nalazi se žiri i upravni odbor. Znate ko su dobitnici nagrade braća Karić? Miloš Vasić, novinar "Vremena", Bojana Lekić.
Prekinite ovo ljudi. Prekinite ovu farsu. Prekinite ovu farsu. Ovim zakonom samo legalizujete nešto što će biti pranje velikih para, ogromnih para. Ne stavljam u isti koš niti sve fondacije, niti sve zadužbine.
Ali, ako su vam ljudi koji vode ozbiljne zadužbine rekli u čemu se ogledaju problemi koncepta ovog zakona, prihvatite. Nećete mnogo da pogrešite. Ne vredi preko tih kvazifondacija i zadužbina da se peru mafijaške pare.
Ne vredi da se nekome omogućava da ne plaća porez i ne ispunjava obaveze prema državi, jer navodno sa nekom uplatom zaslužuje neku posebnu pažnju jer, kako vi to kažete – društveno odgovorno se ponaša.
Kako može društveno odgovorno da se ponaša neko koji krši zakon? Kako? Plati zaposlene, isplati porez, uplati doprinose, izmiri obaveze prema dobavljačima, pa ako ti ostane, budi human. Zar je moguće, prvo ćeš da budeš human da bi ti se snajka snimala na nekim promocijama?
A, onda zato što si human na promocijama, onda ćemo da ti tolerišemo poreze, tolerisaćemo ti doprinose, tolerisaćemo ti ovo, tolerisaćemo ti ono. Pobrkali ste redosled. Veliki nedostatak svih ovih fondova, fondacija i zadužbina sadašnjih jeste što uopšte nije jasno finansiranje.
Vi ste po novom Predlogu zakona zadužbine i fondacije više smestili, naravno, pravna lica bez članstva, itd, ali vi ste ih više smestili u sistem običnog pravnog lica koje bi moglo da obezbeđuje sredstva gde god se okrene.
Po mom konceptu je potpuno nenormalno da se zadužbina ili fondacija obrati državi za pare. Po mom konceptu bi bilo potpuno nenormalno da država bude osnivač fondacije ili zadužbine. Ne možete vi Vukov sabor da stavljate u isti koš sa Delta Holding fondacijom. Vi ćete po zakonu to da stavite u isti koš. To je nemoguće.
Da ste napravili tu razliku, pa da nešto shvatim, ali vi ne pravite tu razliku. Vi trpate sve u isti koš i neko pokazuje svoje dobročinstvo. Kako? Što zakasnelo izmiruje svoje dospele obaveze. O čemu se razmišlja onda? Vi se sećate onog velikog sponzora iz Subotice koji je sponzorisao Košarkaški savez Srbije, puko, nestao, ali on nije mogao ni da bude sponzor.
Ovde sam reč "sponzor" upotrebio u izvornom značenju zbog toga što je bila u pitanju košarka, ali sa nekom drugom rečju mogu da opišem svakoga ko da uplatu zadužbini ili nekoj fondaciji radi neke svrhe ili cilja koji se postiže.
Drugo nešto, ovde ste preširoko stavili. Ništa zakonom ne sme da bude zabranjeno što već Ustavom nije zabranjeno. Vi idete dalje. Vi ovde kažete, ispravite sami, da se ne brukate, u članu 13 – prava koja je ostavilac imao u času smrti, nemojte u času smrti, nego u trenutku smrti, to je Zakon o nasleđivanju. Vidi se da je ovo nogama napisano, nije mozgom, što se kaže.
Ali, ako ubacujete ove evropske integracije, molim vas, treba da napravim društvo koje će da sledi tekovine Nikole Sarkozija, da romsko pitanje rešavam na način kako on to rešava u Francuskoj ili pitanje jezika ili asimilacije da rešavamo na način kako to rešava Angela Merkel. To mogu da napišem u svakom osnivačkom aktu fondacije ili neke zadužbine. Šta ćete da kažete?
Drugo nešto, nema izjave usaglašenosti sa evropskim propisima. Što ste izbegli da napišete kako je u Evropi, toj kojoj vi težite? Je l' su to rešenja iz EU? Ako su rešenja iz EU, što makar greškom niste napisali jednu rečenicu ovde? Ovo je usaglašeno sa zakonom Francuske, ovo je usaglašeno sa zakonom Nemačke, ovo je usaglašeno sa direktivom tom, sa direktivom ovom.
Nije u sistemu EU, ljudi. Da vam ne čitam o ovim kvaziorganizacijama. Kada sam video da vam je Predlog zakona radi Vladimir Vodinelić, sve mi je jasno, od zakona nema ništa. Još samo je falio Vojin Dimitrijević, Sonja Biserko, Nataša Kandić, ima ovde i Sonje Liht, i ona ima neke svoje fondove za izuzetnost i svi njeni pacijenti izuzetnosti, eno ih u Ministarstvu inostranih poslova. To je providno, ljudi. Nemojte sa ovoliko providnim stvarima da idete. O Otporu ću drugi put da vam pričam.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Od vremena poslaničke grupe iskorišćeno je 15 minuta i 10 sekundi. Reč ima narodni poslanik Milan Stanimirović, a posle njega narodni poslanik Mirko Munjić.