Pravosudni organi Republike Hrvatske, Ministarstvo pravde, od Republike Srbije traži izručenje Željka Kneževića, od oca Petra iz Oćuna kod Knina, koji je u odsustvu osuđen na 20 godina zatvora i nalazi se na međunarodnoj poternici, jer je, navodno, tako piše u presudi, kažem navodno, a oni tvrde tačno, kao pripadnik vojne policije srpske vojske Krajine i čuvar u kninskom vojnom zatvoru, u toku 1992. godine tukao hrvatske zatvorenike u kninskom zatvoru, a jednog je toliko pretukao – neću pominjati ime, da je ovaj nesrećnik preminuo.
Znači, konkretno, Republika Srbija se nalazi pred zahtevom Ministarstva Republike Hrvatske da Željko Knežević, koji živi u Velikoj Plani, bude izručen Hrvatskoj.
Ovde ne bi bilo nikakvih spornih stvari da nije sledećih činjenica. Željko Knežević nije počinio ni navedeni, ni neki drugi zločin u kninskom zatvoru. A, evo zbog čega.
Materijalne činjenice koje se lako mogu proveriti, desetine svedoka koji to mogu potvrditi, kažu sledeće – Željko Knežević nikada u životu nije bio pripadnik nikakve jedinice vojne policije. Željko Knežević nikada u životu nije ušao u kninski zatvor i Željko Knežević nikada u životu nije ušao ni u jedan jedini vojni zatvor u Hrvatskoj.
Takođe, na listi onih čije će se izručenje verovatno tražiti, nalazi se i starica Ivanka Savić iz Vukovara. Žena ima 80 godina. Optužena je da je od oktobra 1991. godine do aprila 1992. godine srpskim vojnicima pokazivala Hrvate koji su branili grad, zastrašivala hrvatske civile, a Hrvatici Mariji Blažević, sa kojom je u navedeno vreme živela u istoj kući, navodno ukrala posteljinu, posuđe i još neke manje vredne stvari. Osuđena je u odsustvu na neverovatnih osam godina zatvora. Za svaku navodno ukradenu hrvatsku šerpu dobila je po dve godine hrvatskog zatvora.
Drugostepeni sud je procenio da je kazna od osam godina zatvora za četiri šerpe nepravedna, pa je staricu za svaku prijavljenu šerpu pravedno osudio na po godinu i dva meseca zatvora.
Mene sad zanima kako će postupiti pravosudni organi Republike Srbije. Opet kažem – u pitanju je starica koja u trenutku izvršenja ovog zločina, u jednom gradu gde su Srbi i Hrvati pobili na stotine ljudi, a niko od njih nije osuđen, žena osuđena za ratni zločin zbog toga što je krala šerpe, posteljinu od žene Hrvatice, sa kojom je živela u kući tri i po godine. Znate šta je taj ratni zločinac učinila?
Godine 1994. napustila je Vukovar. Znate li gde je otišla? Nije otišla u Novi Sad. Nije pobegla u Beograd. Otišla je da živi u Osijek. Četnikuša počinila zločine, kako oni kažu, i otišla da živi na hrvatsku teritoriju, pravo u ruke hrvatskim pravosudnim organima.
Pošto mi nije omogućeno da navodim niz primera koji ukazuju na rad pravosudnih organa Republike Hrvatske, iskoristiću ova dva minuta koja su mi ostala, samo da podsetim na sporazum sa Republikom BiH, da podsetim ukratko na rad pravosudnih organa BiH u procesuiranju počinioca krivičnih dela.
Ubistvo 3000 srpskih civila u Sarajevu, broj optuženih -dvoje, broj osuđenih - jedan. Ubistvo 3200 srpskih vojnika i civila u Srebrenici, Bratuncu i Skelanima, broj optuženih - nula, broj osuđenih -nula. Ubistvo 50 srpskih civila u Domu JNA u Derventi, broj optuženih - nula, broj osuđenih - nula. Ubistvo 60 Srba iz Bradine i Konjica u logorima u Tarčinu, dvoje optuženih, jedan osuđen. Masakr nekoliko stotina Srba u logorima u Brodu i Odžacima, nema ni optuženih, ni osuđenih. Ubistvo nekoliko desetina srpskih civila u Molovanu, Kupresu, srpskim selima oko Bugojna i Vilinim kućama, broj optuženih - jedan, broj osuđenih - nula.
Dalje, zvijerska umorstva nekoliko desetina Srba u Livnu, nema optuženih, nema ni osuđenih. Ubistvo 300 srpskih civila i zarobljenih vojnika u Mrkonjić Gradu, među njima i 20 mojih vojnika, gospođo Čomić, nema nijednog optuženog ni osuđenog od strane pravosudnih organa BiH.
Samo da vam kažem, u selu Surijan, na planini Manjači, osam teških invalida iz tog i okolnih sela, zatvorili su u jednu kuću i zapalili sa tom kućom. Nema nijedne presude za ubistva nekoliko desetina vojnika JNA u Dobrovljačkoj ulici u Sarajevu, za ubistvo nekoliko desetina vojnika u ''tuzlanskoj koloni'', za ubistvo nekoliko desetina logoraša u kasarni "Viktor Bubanj" u Sarajevu.
Da završim i da se vratim na ovaj sporazum sa Hrvatskom, Srbi nisu imali prava da se vrate u Hrvatsku, nisu imali pravni okvir. Danas stvaramo jednu vrstu pravnog okvira, omogućavamo tim ljudima da se vrate u Hrvatsku, ali ne na svoja imanja, ne u svoje kuće, nego da se vrate u zatvor, da odsluže zatvorsku kaznu za izmišljene ratne zločine, zato što su branili srpski narod od genocida, a da onda posle toga ponovo budu proterani u Srbiju.
