PRVA POSEBNA SEDNICA, 07.03.2011.

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

PRVA POSEBNA SEDNICA

07.03.2011

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:05 do 00:00

OBRAĆANJA

...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem koleginici Elizabet Paunović i dajem reč narodnom poslaniku Čikiriz Mirku.
...
Srpski pokret obnove

Mirko Čikiriz

Za evropsku Srbiju
Gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, gospođo ministre, poslanici Srpskog pokreta obnove, naša politička stranka je, kao korektan i konstruktivan koalicioni partner, pratila kompletan tok izrade jednog značajnog, sistemskog zakona o sportu, ali istovremeno i medijske napise o zakonu.
Nekako se stvorila slika u javnosti, koje smo svi svesni, otprilike se očekivalo od ovog zakona da reguliše status pre svega fudbalskih klubova Crvena zvezda i Partizan, da se odredi čija je imovina i, manje-više, da se odredi i vlasnik. Naravno da to nije zadatak ovog zakona. Zakon je stvorio jedan normativni ambijent i normativni okvir za sveobuhvatan razvoj sporta na nivou naše zemlje, od školskog uzrasta do profesionalnog sporta.
Pri tom, uvažavam diskusije kolega iz opozicije, ali sam očekivao nešto što mi nismo videli, a zadovoljni smo ovim zakonom, da nam na to ukažu i da iza toga stoji valjana argumentacija. Zbog čega? Mislim da smo svi svedoci da smo mi iz SPO, bez obzira na korektnost i konstruktivnost, upravo zbog toga bili u prilici da često osporavamo mnoge članove zakona ili zakonske odredbe mnogih ministara i da to ne bude naš lični stav prema ministru, ministarstvu itd., već upravo želja da iz ove Narodne skupštine izađe što kvalitetniji zakon.
Međutim, prateći javnu raspravu i analizirajući sve odredbe zakona o sportu možemo da kažemo da je ovo jedan moderan, sveobuhvatan i dobar zakonski predlog, zato što on reguliše sve ono što treba da reguliše i ne dotiče sve ono čega ne treba da se dotiče.
Svi smo mi razmišljali i o privatizaciji i o tome kakvo će biti konačno rešenje, jer je bilo više opcija, međutim, zakon je poštovao i ostale zakone, da bi bio u skladu sa Ustavom i sa pravnim sistemom, pre svega Zakonom o privatizaciji, i krenuo redosledom, ako neko želi da uđe u proces privatizacije, a ona ne može biti obavezna, jer najveći deo sportskih organizacija i klubova počiva na jednoj drugoj osnovi – na udruženju građana, na entuzijazmu. Sport, bez obzira na to da li ga doživljavamo kao vrhunski sport i gledamo samo vrhunske sportiste... Čini mi se da se zakon elegantno bavi sportom kojim se bave svi građani, od školskog uzrasta pa nadalje.
U Strategiji razvoja sporta Ministarstvo je dalo jasnu viziju kako vidi razvoj sporta od 2009. do 2013. godine i zakon je samo jedno finale te strategije. Sigurno da će posle 2013. godine, u skladu sa tadašnjim stanjem, biti doneta nova strategija razvoja sporta.
Uvažene kolege pominjale su stanje sportskih objekata, terena, stanje zdravlja nacije itd., ali se to otprilike odnosilo na prigovor da je to sve, zbog čega je stanje takvo kakvo je, a toga smo svi svesni... Ministarstvo je izvršilo potrebne analize, i pre narodnih poslanika to stanje opisalo u Strategiji razvoja sporta. Čini mi se da odgovornost za nasleđeno stanje ne može biti na onome ko nasleđuje stanje, nego na svim prethodnim ministarstvima, vladama itd. Stanje je takvo kakvo je. Da li je dobro? Nije. Da li su vrhunski rezultati naših sportista koji u lošim uslovima za pripremu, za ostvarenje vrhunskih rezultata, ostvaruju te rezultate, pre svega plod entuzijazma? Najčešće da.
Ovde zakon više ne prepušta sve entuzijazmu, već na sistemski način reguliše sve, od statusa klubova, od privatizacije, od nadzora. Prvi put se uvodi institut sportskog inspektora, od zdravstvenog osiguranja, redovnih zdravstvenih pregleda, finansiranja, kontrole itd.
Zaista, mi iz Srpskog pokreta obnove, koji možda nekad volimo da nađemo nešto što ne stoji, u ovom zakonu nismo mogli da nađemo nešto što bi trpelo jedan ozbiljan prigovor. Zbog toga će poslanici Srpskog pokreta obnove u danu za glasanje glasati za ovaj zakonski predlog, sa onom latinskom „Menѕ sana in corpore sano“ („U zdravom telu zdrav duh“). Na kraju, da kažem jednu šalu, da ne bude kao u vreme Titove Jugoslavije, kada je jedan poznati funkcioner prisustvovao jednom sportskom takmičenju, na kraju ih pozdravio rečima: „Pozdravljam vas sve sa latinskom sentencom Veni, vidi, vici, što će reći – u zdravom telu zdrav duh“. Hvala.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Dajem reč koleginici Tijani Nikolić. (Nije prisutna.) Narodni poslanik Srđan Milivojević ima reč. (Nije prisutan.) Narodni poslanik Gordana Čomić ima reč.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju
Zahvaljujem. Dame i gospodo, želim u ovih nekoliko minuta sa vama da podelim tri procene i dva pitanja, što se tiče sadržaja Predloga zakona o sportu, o kojem upravo razgovaramo. Prva procena odnosi se na Ministarstvo za omladinu i sport i na ministarku Snežanu Samardžić Marković i ta procena se tiče mog iskrenog žaljenja što sjajni rezultati koje to ministarstvo ima u sektorima za koje je nadležno nedovoljno često stižu do javnosti, a očigledno i do nas narodnih poslanika. Ta procena je o tome da i kada imamo rezultate, kao da se stidimo dobrih vesti i rezultata, jer nam se čine nedovoljnim i malim, jer nam se čini kao da će neko jako sumnjičavo proveravati da li je to stvarno tako, a jeste tako.
Zato sam zahvalna ministarki što je bar deo podataka o tome šta je Ministarstvo uradilo podelila sa nama, sa željom da sva ministarstva u kojima postoje dobri rezultati o tome govore. Naša mentalitetska sklonost da verujemo samo lošim vestima i da u obilju loših vesti smatramo da dobre vesti uopšte ne postoje nikome ne ide na korist. Zato je moja procena da bi ministarstva koja zaista imaju rezultate, koja imaju dokaze u odnosu na prethodni period, bio on razlika između dve vlade ili razlika od deset godina, svejedno, trebalo da pruže kao dokaz, jer nekom je u Srbiji od nekog rezultata tog ministarstva nešto malo bolje.
Ako samo pokušamo, to je moja procena, da sa merom i proveravajući stalno ipak izlistavamo dobre rezultate, kojih, ponavljam, Ministarstvo za omladinu i sport ima, videćemo da se tako mnogo lakše nalazi energija da rešavamo stvari i tamo gde nema nikakvih rezultata i gde postoje samo loše vesti.
Druga procena koju želim da podelim sa vama tiče se donošenja zakona. Predlog zakona o sportu, kako smo čuli, kako smo svedočili, neki od nas i učestvovali u nekim fazama donošenja ovog zakona, donosi se, po mnogim procenama, suviše dugo. Trebalo je već da bude u proceduri, a nije bio.
Kada je u pitanju donošenje zakona koje traje suviše dugo pre nego što uđe u proceduru u parlament, postoje dva razloga zašto se to dešava: ili nema političke volje da se zakon donese ili neko ko radi posao za koji je plaćen i nadležan ne radi svoj posao. Za obe procene imam dokaza, pošto upravo na ovoj sednici raspravljamo o zakonu o socijalnoj zaštiti, koji je čekao dvadeset godina da se stekne politička volja, politička saglasnost i dogovor o tome da nekakvog zakona bude. Još uvek čekamo takvu političku volju, saglasnost i dogovor oko npr. zakona o restituciji ili zakona o izboru narodnih poslanika, gde bi se jasno definisao mandat narodnog poslanika, uloga i mesto ove kuće građana Srbije, u kojoj mi njih predstavljamo i u njihovom interesu treba da radimo. Dakle, to je jedan od razloga i to je kontekst zakona o kojem mora biti, takođe, dijaloga, jer i tu ima i dobrih i loših vesti koje se mogu podeliti.
Kada neko ne radi posao za koji je plaćen, pa nema zakona ili podzakonskog akta, takođe svedočimo, i to je stanje za koje sam postavila i poslaničko pitanje, jer jednom donet zakon ne može biti primenjen zbog toga što nema podzakonskih akata. Dakle, u čemu je problem da se donese podzakonski akt, ko ne radi svoj posao? Ovde smo svedočili, takođe, da poslanici kažu da i prethodni Zakon o sportu nije nikad primenjen, kad god da je donet i kako god da je donet i koliko god valjao ili ne valjao. Zašto? Zato što nije bilo podzakonskih akata.
Šta je po mojoj proceni posledica toga da nema političke volje, dogovora, saglasnosti ili znanja o tome kako se postiže politička saglasnost ili neko ne radi svoj posao? Utisak u javnosti Srbije je da mi ili ne donosimo dovoljno dobre zakone ili se dobri zakoni, jednom doneti, ne primenjuju ili se primenjuju selektivno, što doprinosi opštem rastu osećanja socijalne nepravde u društvu.
Treća procena koju želim da podelim sa vama je procena o toku donošenja zakona i moja molba ministarki za sport i omladinu i drugim ministrima, bez obzira na to da li trenutno postoje ili ne postoje, da li će ih biti ili ne za koji dan, o načinu na koji se o izmenama i dopunama zakona ili o novom zakonu razgovara sa narodnim poslanicima na sednicama odbora ili ovde na plenumu.
I sa predstavnicima Ministarstva za prostorno planiranje i životnu sredinu i sa predstavnicima ovog ministarstva imala sam nesporazum povodom pitanja na koje nisam uspela da dobijem odgovor, kada su u pitanju izmene i dopune zakona. Ponavljam molbu svima da pripreme odgovor na pitanje, jer od pitanja odustati neću, bila članica odbora ili ne, a ni na plenumu. Pitanje je, kada su izmene i dopune zakona, onda predstavnik Vlade mora nama da da jasan, sažet i kratak odgovor – šta se to desilo u primenjivanju što iziskuje izmene i dopune? To nije pitanje koje može da ostane bez odgovora, kada bilo koji narodni poslanik pita.
Druga vrsta pitanja, koje neću odustati da postavljam na odborima i na plenumu, jeste da mi predstavnik Vlade da odgovor kada pitam, hipotetički – zakon koji nam predlažete je stupio na snagu i šta se dešava, objasnite mi proceduru, objasnite mi kakve posledice ovaj član proizvodi na život i rad jednog čoveka u Srbiji, muškarca ili žene, organizacije, sektora, grada, privrednog društva, udruženja, kako god hoćete. Predstavnik Vlade mora da zna odgovor na takvo pitanje.
Dva pitanja te vrste sam postavila na Odboru i, nažalost, ostala bez odgovora, a tiču se odredaba Zakona o sportu, onih oko kojih postoji sumnjičavost, vezano za evidentiranje imovine i za evidentiranje kapitala. Dakle, ko evidentira imovinu, ko to radi? Drugo, kad se evidentira kapital? Da li se evidentira neto iznos kapitala ili kapital sa dugovima, bankama, kreditima i svim ostalim? Razlika je ogromna. Ni u jednom članu zakona to ne piše. Odgovor – biće u podzakonskom aktu, nije dovoljno dobar. Pre nego što prihvatimo da je zakon o sportu neophodan i da moramo da uredimo stanje u sektoru, moramo da imamo od predstavnika Vlade jasan odgovor, koji razumeju svi u Srbiji.
S tim u vezi, zašto insistiram na odgovorima na ta dva pitanja, postavljena jednom prilikom izmena i dopuna zakona, drugi put prilikom donošenja novog zakona, kao u slučaju Predloga zakona o sportu? Zato što mi postojimo, mi kao zakonodavno telo Srbije, i Vlada, ministarstvo i sudovi, zato da bi neko od toga imao koristi u Srbiji. Sva priča o tome da to ne može da se objasni, da je to jako komplikovano, sva ta mistifikacija oko primene zakona jednom mora da prestane.
Postoje dva načina da to prestane – ili da se sami dogovorimo da je to loše po sve nas ili da ne odustajemo od toga da od svih nas zahtevamo jasan, sažet, kristalno jasan odgovor, bez mistifikacije o tome šta se dešava; zakon o sportu stupio na snagu juče u podne, na primer, šta se dešava u sredu sa sportskom organizacijom, sportskim klubom, šta se gde dešava i po kakvoj proceduri.
Zakon o sportu uređuje jednu od oblasti koja ima, metaforično govoreći, i nadam se da niko od onih koji se direktno bave sportom neće to razumeti kao uvredu jer nije uvreda, ima elemenata haosa i potreba da se uredi, da svi znaju svoja prava i obaveze je nesporna.
Najveći deo odredaba koje su pred nama na sasvim dobar način, ako nam se još daju dodatni odgovori, uređuje jednu važnu oblast, jedan važan sektor u društvu, koji se, recimo, odnosi na nešto manje građana nego Porodični zakon. Porodični zakon se odnosi na sve građane; to je „mali ustav“ u zakonima. Zakon o sportu je sledeći po, da tako kažem, broju korisnika, odnosno onih na koje bi se odredbe morale odnositi.
Za sve mreže koje zakon o sportu proizvodi, ono što se zove – vrste sportova (školski sport, vojni sport, policijski sport, rekreativni sport, muški sport, ženski sport, visokoškolski sport, kako hoćete), nije logično da pravite zakone i propise o vrstama sportova. To je ili zakon o sportu ili nije zakon o sportu, ali je ta njegova suštinska mrežna osobina takva da iziskuje saradnju drugih ministarstava koja su neposredno zadužena za te oblasti.
S tim u vezi, samo jedna ilustracija i poslednje pitanje, na koje će, nadam se, ministarka da nam da odgovor, a tiče se statusa ženskog sporta. Tema nije prigodna. Govorila bih o statusu ženskog sporta i da nije sutra 8. mart, koji nam svima od srca čestitam, jer je mnogo žena stradalo zato da neke žene, da mi danas imamo pravo glasa i da naše kolege, drugovi, prijatelji smatraju prirodnim da mi sedimo u klupama zajedno sa vama, što je, ne pre sto godina, nego pre 50, bilo potpuno nezamislivo. Nije prigodno, slučajnost je. Ovo pitanje bih postavila i da nije 8. mart pred nama.
Status ženskog sporta. Jer, to je oblast u kojoj ima dodatnih problema i kada uredite sve ono što ima da se uradi zakonom o sportu u raznim sektorima. Kada kažem status ženskog sporta, ne mislim samo na to da li su jednaki pred odredbama ovog zakona klubovi, odnosno vrste sportova koje su isključivo ženske, isključivo muške, ako takvih uopšte ima, u šta sumnjam, ili je oko koje finansira jednako otvoreno i za muški ili ženski sport, i da li je uopšte promocija u našem društvu koju ovaj zakon omogućava u sektorima sporta takva da smo jednaki pred zakonom, ako smo žene koje žele da se bave sportom ili ako smo muškarci koji žele da se bave sportom... U onom jeziku kojim se to obično govori, kada su ovi zakoni u pitanju, to bi bila rodna osetljivost odredaba zakona. Da li zakon razlikuje modele koji su namenjeni ženama u toj oblasti i koji su namenjeni muškarcima u toj oblasti?
Želim da verujem da ako i ima takvih odredaba ili ako ima takvih sklonosti u društvu, da ćemo se zajedno potruditi da ih smanjimo ili uklonimo, jer smatram da žene i muškarci moraju da imaju potpuno jednake šanse za pristup svim resursima koje omogućava i otvara zakon o sportu.
Kao što ste primetili, nisam govorila o poslednjim članovima, nego u kontekstu u kojem se zakon donosi, jer to smatram, i to je moja lična procena, uvek mnogo važnijim od odredbe koja može biti razmatrana, menjana amandmanima, ponovo pisana itd.
Pokušala sam da kroz ovih nekoliko minuta i ministarki i mojim kolegama narodnim poslanicima i, naravno, javnosti Srbije približim kakva je teškoća da se donese jedan dobar zakon u jednoj zapuštenoj oblasti, kako se dolazi do političke volje, dogovora i saglasnosti, šta smo sve mogli i šta ćemo uraditi ubuduće da se dijalogom do političkog dogovora o nama nedostajućim zakonima, koji se rade dovoljno dugo, stigne pre i na koji način da na interes svih, i poslanika opozicije i poslanika vladajuće većine, Vlade, a pre svega stanovništva u Srbiji, postignemo dogovor o tome kakve odgovore, na koja pitanja, Vlada mora dati.
Da se vratim zaključivanjem na prvu rečenicu. I ovo ministarstvo i druga ministarstva imaju mnogo dobrih vesti, mnogo dobrih rezultata. Zamolila bih ministarku, jer, opet ne prigodom, nego zato što je istina, žene su obično hrabrije da kažu stvari koje okolina ne trpi. Okolina u Srbiji ne trpi da joj se govori da ima dobrih vesti, da ima dobrih ljudi koji rade puno, da ima potencijala u Srbiji, da mi to možemo, ako samo ljudi na javnim poslovima budu mnogo više radili. Mislim da bi jedan spisak dobrih rezultata vaših ministarstva učinio za promociju sporta taman toliko koliko i dobre odredbe i dobri odgovori, a, naravno, i zajednički rad u budućnosti na odredbama koje izazivaju najviše interesovanje u javnosti.
Daću svoj glas ovom zakonu u načelu i učestvovaću u raspravi u pojedinostima. Volela bih da zakon o sportu bude još jedan kamenčić u mozaiku kojim unapređujemo zajednički rad svih nas u Skupštini, međusobnu političku komunikaciju između izvršnih organa, odnosno Vlade i nas, a najviše da donesemo zakon koji će mnogo dobrog doneti stanovnicima Srbije, i ženama i muškarcima. Hvala vam.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem potpredsednici Gordani Čomić. Dajem reč ministarki Samardžić Marković. Izvolite.

Snežana Samardžić Marković

Gospođo predsedavajuća, dame i gospodo poslanici, gospođo Čomić, prvo, hvala vam za ove komentare u vezi sa prvom procenom, a to je nedovoljno prisustvo dobrih vesti u našoj javnosti. Možda ste mogli iz ukupnih javnih nastupa koje, sigurna sam, u frustracijama delim i sa drugim kolegama, da vidite i navode kada se često javno žalim zato što pojedini destruktivni elementi, reći ću u ovom slučaju, vezano za sport, čak i huligani, imaju besplatnog publiciteta koliko hoće i prostora u medijima koliko god im duša želi, dok, na primer, tome sam svedok kao predsednik Fonda za mlade talente, četiri hiljade mladih talenata u Srbiji, koji su stipendirani od strane države od 2008. godine do danas, nemaju uopšte prostora u našim medijima. Za to se mora čovek dodatno boriti, dodatni napor ulagati, dok, nažalost, neki destruktivni elementi imaju prostora koliko žele. U to ime, naravno, neću zloupotrebljavati niti upotrebljavati ovaj cenjeni dom, nego ću preći odmah na odgovore, manje-više, na vaša pitanja.
Pre toga samo želim da kažem, pošto ste u okviru procene komentarisali pitanje donošenja podzakonskih akata, Ministarstvo omladine i sporta je donelo sedam podzakonskih akata, vezano za važeći zakon, u pokušaju da barem ono što imamo kao okvir i zakonsku formu unapredimo u korist sporta dok je važeći zakon na snazi.
Pravde radi, reći ću vam da smo na Savetu za sport, koji je Ministarstvo omladine i sporta ustanovilo kao neformalno telo pre donošenja zakona, a nakon donošenja zakona to će postati institucionalni mehanizam, već formirali elemente jedne grupe koja će se baviti podzakonskim aktima onog trenutka kada ovaj zakon bude donet, jer smatramo da oni treba da unaprede stanje u sportu zajedno sa zakonom.
Još jednom ću pomenuti Nacionalni savet za sport, pošto je ovde bilo govora o Strategiji razvoja sporta. Kada sam postala ministar zatekla sam takvo stanje da nismo imali u prethodnoj istoriji nigde, ali nažalost nigde... Hteli smo da imamo makar referencu o nekoj strategiji razvoja sporta koja je doneta, možda, u nekom trenutku u našoj dalekoj prošlosti, makar to bilo u prošlom i pretprošlom veku. Nažalost, nije bilo nikakve strategije razvoja sporta. Ministarstvo je uradilo taj pionirski posao. Mislim da je to naš posao i za to ne treba posebnu medalju da dobijemo.
Međutim, reći ću vam da smo prilikom donošenja ovog zakona planirali da odmah lansiramo izradu nove strategije, koja će važiti od 2013. godine. Nemam ambiciju da je donosim kao ministar sporta, zato što će važeća strategija važiti do 2013. godine. Ima puno posla da se ona sprovede u delo. Međutim, ono što želim, to je da pripremim teren u širokoj konsultativnoj raspravi nekom budućem ministru, pa da ona ili on, kada dođe nakon sledećeg mandata, ne zatekne tabulu raza, nego priličan broj podataka koje onda može da uzme u obzir, pa iskoristi ili odbaci. Važno je da uradimo taj posao, kako ne bismo imali situaciju kakvu sam, nažalost, zatekla ja.
Dozvolite mi da vam se izvinim u ime Ministarstva omladine i sporta što niste dobili odgovor, dovoljno adekvatan, kako ste smatrali. Prilika je da sada na ta vrlo konkretna i direktna pitanja odgovorim. Pre toga, dozvolite mi da vam kažem da, u stvari, Ministarstvo omladine i sporta... Odnosno, da ilustrujem koliko ozbiljno shvatam ovaj dom reći ću vam da je Strategija za borbu protiv korupcije doneta, kao što i sami znate, još 2004. godine. U okviru te strategije koju je ovaj dom doneo privatizacija klubova se posmatra kao deo borbe protiv korupcije u sportu. Koristim priliku da vam kažem da mi to vrlo ozbiljno shvatamo i zato smo u ovaj zakon, između ostalog, uneli i elemente privatizacije.
Pitali ste za evidencije i ko evidentira i šta evidentira. Većina stvari je rečena u članu 169. Daću vam konkretan odgovor. Pre toga, samo bih htela da vam kažem da će ovaj posao evidentiranja koji se predviđa izvesno raditi Ministarstvo omladine i sporta. Reći ću vam da je to sa stanovišta Ministarstva, koje u Sektoru za sport ima zaposlenih, zajedno sa sekretaricom i pomoćnikom, ukupno 11 ljudi, za 96 gradskih i sportskih saveza i oko 16.000 klubova, znači, nas je ukupno jedanaest zaposleno, i to je za nas dodatni namet na vilajet.
Ako verujete da Ministarstvo to radi, odnosno zahteva u zakonu ove elemente evidencije, iz besa, odmah ću vam potvrditi da to nije tako, već iz nužnosti. Evo, i iz koje nužnosti: da je sreće da smo zatekli takvo stanje da je neko pre nas obavio taj posao, neću imenovati ko, ali postoje nadležne institucije koje nažalost nisu obavile ovaj posao, bilo zbog malog broja zaposlenih, a obimnog posla, bilo iz drugih razloga... Ali, zatekli smo takvo stanje u kome nema tačnih i preciznih evidencija o tome šta je imovina jednog kluba. Postoje evidencije klubova. Tu ste, gospodine Peleviću, bili u potpunosti u pravu. Međutim, nemamo evidenciju tih elemenata imovine.
Ilustracije radi, Ministarstvo je započelo izradu interaktivne baze podataka o stanju sportske infrastrukture. Na to nas niko nije obavezivao, naravno, nikakvim zakonskim aktom, ali smo smatrali da je dužnost i posao jednog ministarstva da to uradi. Na tome radimo već dve i po godine, a ni dan-danas od lokalnih samouprava ne možemo da dobijemo sve elemente koje bi trebalo da imamo za ovu vrstu evidencije zato što, verovali ili ne, u mnogim lokalnim samoupravama i dan-danas postoje objekti koji čak nemaju ni upotrebnu dozvolu, a ipak se koriste.
Želeli smo da imamo sveobuhvatnu bazu podataka i pre donošenja ovog zakona zato što zakon takođe iziskuje da se vrši kategorizacija objekata (ovde je to pomenuto, narodni poslanik Pejica je to pomenula), od toga koji su od nacionalnog interesa, koji od regionalnog, a koji eventualno od lokalnog interesa, pa će shodno tome da se izdvajaju budžetska sredstva za njihovo održavanje.
Sada, odgovor o tome ko evidentira. Znači, evidentira Ministarstvo. Imaće, naravno, tu vrstu znanja i Republička direkcija za imovinu, koja danas nema ovakvu vrstu znanja. Da ima, nama bi to mnogo pomoglo u modelu kako najefikasnije i najbolje obaviti posao privatizacije. Znači, Ministarstvo evidentira.
Da li evidentira pitanja bruto bilansa ili ne? Reći ću vam – da. Tražimo finansijski izveštaj. U članu 169. je izlistano šta je ono što želimo da imamo; između ostalog, i bruto bilans u finansijskom izveštaju o ukupnoj imovini. Za druge elemente možemo i kasnije, da ne bih zadržavala narodne poslanike.
Koristim priliku da kažem povodom ženskog sporta, hvala vam što ste postavili to pitanje, čekala sam, jer možda nije u redu da ministar, još ženski ministar, bude na neki način ženski šovinista u sportu. Reći ću vam da mnogo toga u praksi već činimo, zajedno sa Olimpijskim komitetom i njihovim odeljenjem za ženski sport, a naravno i sa mnogim drugima. Međutim, u samom zakonu, pod jedan, izuzetno smo vodili računa o rodnoj senzitivnosti jezika. Molim vas, obratite pažnju da smo se svuda trudili da se ta senzitivnost oseti. Pod dva, u članu 4, gde govorimo o ravnopravnosti, naročito vodimo računa da se ta ravnopravnost odnosi, kao što smo rekli, i na osobe sa invaliditetom. Naravno, i na muškarce, ako se osećaju neravnopravno u odnosu na žene, a naravno i na žene, koje treba da budu jednako ravnopravne u našem društvu.
Još da pomenem, u članu 114, koji definiše opšti interes, pod posebnim programima (a to je tačka 12) pominju se žene u sportu. Naravno, pominju se i deca i sportisti sa invaliditetom. U čl. 134. i 137, gde se definišu pokrajinski i lokalni opšti interesi, pitanja ženskog sporta su čak prve dve tačke; znači, druga tačka je i u lokalnoj samoupravi i u opštem interesu na nivou pokrajine.
Tako da smo pokušali da imamo tu vrstu blage pozitivne diskriminacije; ne preterane, jer ja i dalje ostajem pri stavu da je ravnopravnost prvo načelo i da ne bi trebalo ni previše apostrofirati ove elemente, samo im dati malo više prostora u zakonu. Hvala.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem ministarki. Dajem reč narodnom poslaniku Tomislavu Nikoliću.
...
Srpska napredna stranka

Tomislav Nikolić

Napred Srbijo
Dame i gospodo narodni poslanici, u raspravi, a i u obrazloženju Predloga zakona o sportu čulo se mnogo toga – i kako će ovo da pomogne da se deca bave sportom i kako će konačno zakon da se primeni i na sport.
Nekoliko pitanja zaista mora da se postavi onome ko predlaže ovaj zakon zato što, prvo, grupacija koja predlaže ovaj zakon ni u jednoj privatizaciji do sada nije pokazala da želi da to u Srbiji bude po zakonu, pravično i bez pljačke, bez otimačine, bez privilegija. Postavlja se pitanje da li možemo da verujemo da će baš u sportu biti tako? Tim pre što ono što je najzanimljivije u imovini koja se tiče ovog zakona, a odnosi se na nekoliko klubova, dva pre svega, sigurno predstavlja problem o kome treba da se ozbiljno razgovara, ne samo sa nivoa jedne političke stranke, jedne vladajuće većine, već sa nivoa interesa svih građana Srbije.
Naime, ovde se postavlja pitanje – zašto je za samo godinu i po dana predložena izmena Zakona o udruženjima, koja se odnosi isključivo na sport, tako da za sva ostala udruženja u Republici Srbiji važe jedna pravila za privatizaciju, a za sportska udruženja i saveze potpuno drugi režim? Ovde ne postavljam pitanje koji je model bolji, već samo da li se time krši ustavni princip jednakosti pred zakonom za iste vrste pravnih lica?
U obrazloženju nije pruženo objašnjenje za takvo odstupanje, iako bi to bilo logično imajući u vidu da u praksi nije bilo suštinskih primedaba ni problema sa primenom modela privatizacije udruženja iz Zakona o udruženjima. Da nema odredaba ovih članova od 169. do 182. zakona, i na sportske organizacije bi se, prema članu 2. stav 2. Zakona o udruženjima, primenio režim privatizacije iz Zakona o udruženjima.
Režim privatizacije iz Predloga zakona o sportu je nedorečen, nejasan, nekonzistentan, a u pojedinim delovima je suprotan prirodi sportskog organizovanja. To važi kako za postupak evidentiranja imovine organizacije u oblasti sporta, tako i za sam postupak privatizacije.
Jednostavan primer, u članu 169. stav 1. predloga propisuje se da obavezu evidentiranja imovine imaju i sportski centri. Međutim, ako pokušate da u Predlogu zakona pronađete na šta se pod tim misli, ne možete to da nađete, ni u članu 3. koji definiše pojmove, ni u članu 110. koji reguliše ustanove i privredna društva u vezi sa sportom, ni u članu 146. koji reguliše vrste sportskih objekata.
Organizacije nabrojane u članu 169. stav 1. Predloga nisu sve organizacije u oblasti sporta koje postoje; nisu, na primer, obuhvaćena stručna udruženja u oblasti sporta upisana u registar kod Ministarstva omladine i sporta.
Prema članu 169. stav 1, obavezi evidentiranja, pa samim tim i preispitivanja statusa imovine podležu i organizacije koje su prema svojoj registraciji isključivo u privatnoj svojini. Naime, pojam sportske organizacije u važećem Zakonu o sportu obuhvata i sportske organizacije kao udruženja i sportske organizacije kao privredna društva.
Kako će se, na primer, preispitivati vlasništvo nad klubom koji je registrovan kako akcionarsko društvo i ima svoje vlasnike? Takav pristup dovodi u pitanje ustavnu odredbu o nepovredivosti privatne svojine, koja je garantovana i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.
Odredba člana 169, kada se poveže sa članom 170. stav 2, tera vlasnika kluba da dokazuje da je klub njegov, iako prema Zakonu o privrednim društvima to nije sporno.
Prema odredbi člana 169. stav 1, smisao podnošenja evidencione prijave jeste da Ministarstvo omladine i sporta ustanovi matične evidencije i izvrši registraciju. O kakvim evidencijama je reč i o kakvoj registraciji je reč, nije jasno, posebno zato što je članom 172. propisano da je funkcija Ministarstva da u postupku po evidencionoj prijavi evidentira podatke o subjektu evidentiranja i o sportskim objektima koje koristi. Dakle, tu nema nikakve matične evidencije i registracije.
Predviđeno rešenje postaje nejasno kada se ima u vidu da registraciju organizacija u oblasti sporta ubuduće treba da vrši APR, a da matične evidencije, koje obuhvataju evidenciju sportskih objekata, vodi Zavod za sport i medicinu sporta Republike Srbije. To vam je član 63. i čl. 107. stav 2. tačka 4) predloga.
O čemu se tu u stvari radi? Zakon o sportu reguliše veoma ozbiljnu materiju, ne tiče se samo imovine. Da ne pomislite da bismo mogli da nasednemo na priču o tome da se rešava čiji će biti stadion i površine oko stadiona, iako je razlog za donošenje zakona u stvari isključivo to. Radi se o tome da čitava jedna društvena grana života, od momenta kada dete prohoda do duboke starosti, treba da potpadne pod nečiji uticaj.
Možete vi ovde da hvalite svoja nastojanja u oblasti sporta, možete da govorite kako ste sve učinili, a onda da nas, dok izlažete Predlog zakona, zamolite da se ubuduće založimo za veći budžet za Ministarstvo za omladinu i sport. Šta je onda vaš posao? Vi na sednici Vlade klimajte glavom jedni drugima, slažite se, dogovarajte se, a ovamo molite poslanike da za vaše ministarstvo obezbede veća sredstva. Ministar omladine i sporta koji nije zadovoljan budžetom podnosi ostavku zato što nije poštovano, prvo, njegovo pravo da raspolaže budžetom dostojnim da zastupa omladinu i sport, a drugo, ni pravo omladine i sporta da ima nekoga ko o njima brine i ko ne brine o finansijskim sredstvima da bi brinuo o njima.
Deca ne mogu da štrajkuju, sportisti ne mogu da štrajkuju. Ne znam da li uopšte znate koliko njih ne prima ni hranarine, ni obaveze iz ugovora, koliko njih je izloženo menadžerima koji nemaju ni dušu, ni srce, imaju samo novac; koliko njih dobija avionsku kartu i ode na put u nepoznato, pa se vrlo brzo vrate potpuno razočarani; koliko njih ne dobije sporove u Srbiji, a dobija sporove u Evropi, zato što su u Evropi pravila rigorozna i niko ne sme da ih krši, ni onaj ko je po volji vlasti, ni onaj ko po volji vlasti nije.
Jednu osnovnu stvar niste rešili, a to je ponašanje na sportskim priredbama. Koliko god se vi trudili da noću dočekujete sportiste koji osvoje medalje, to vaš ugled u očima građana Srbije ne može da podigne, pošto ih dočekuju oni kojima do sporta uopšte nije stalo. Niste se izborili za to da čovek može sa svojom decom da ode na sportsku priredbu, da to bude sportska priredba, da u njoj učestvuju na tribinama i oni koji imaju od sedam do 77 godina. Te tribine su pretvorene u poligon za ispoljavanje najnižih strasti, za isprobavanje novih hemijskih sredstava.
Naravno, kada dođe do neke pobede i kada neko od naših sportista ili klubova zasluži uspeh, osvoji medalju, osvoji neko mesto, eto vas tu među prvima, bezmalo kao da ste i vi trčali, kao da ste i vi skakali, kao i da ste vi šutirali loptu, kao i da ste vi skakali u bazen.
Kada se ispostavi da to nije dobro organizovano i da mnoge sportove više uopšte nemamo i da nam deca uopšte ne rastu kao što smo mi rasli, uz društvo za telesno vaspitanje, uz razne amaterske klubove u kojima vas ništa nije koštalo to što trenirate nego su vam još davali i po jedan sendvič, a u porodici je to bio bar jedan obrok više; kad vas podsetimo na to da više ni na fakultetima nemate fizičko vaspitanje, da to više nikoga ne interesuje; kad vas podsetimo na to da onaj ko želi vrhunski sport u taj sport treba da ulaže, iz tog sporta da ima koristi... A država ne treba da ima primetnu korist od onoga što ulaže u svoju decu da bi se bavila sportom, državi je velika korist ako su ta deca zdrava.
Naravno, više nema služenja vojnog roka, pa nećemo ni imati podatke o tome koliko je dece sposobno za vojsku, a koliko nije, ali i sami vrlo dobro znate kako su padali kriterijumi na regrutaciji za odlazak dece u vojsku samo zato što su deca i tu bila nespremna. Baš kao što padaju kriterijumi od osnovne škole do fakulteta za znanje koje deca pokažu, da bi bar neko završio, ili da nastavnici ne bi bili pretučeni, čak i od strane učenika, zato što su dali lošu ocenu.
U ovom društvu se mnogo toga promenilo nagore. Čak i oni koji imaju dobre namere u tome učestvuju, svesno ili nesvesno. Čak i oni koji vode decu, omladinu, sport, kulturu svesno ili nesvesno učestvuju u tome, pomažu u tome da se u našem društvu stvore neki novi modeli, obrasci ponašanja, neki novi uzori, nešto čemu svi težimo, a što više nema veze ni sa našim poreklom, ni sa našim osobinama, ni sa našim kodeksima, uvodimo potpuno nove kodekse. Kao što će fakultet ostati sanjano mesto za siromašnu decu, tako će uskoro i sport postati samo sanjano mesto za decu koja nemaju novac.
Gde je tu uloga države i društva? Očigledno, negde je stala na pola puta, čim vi nama ovde kažete da nemate dovoljno sredstava za svoje ministarstvo. Nema za poljoprivredu, nema za omladinu i sport... Gde li to ima tog novca, gde je taj novac iz budžeta ako za ono što je vitalno nema novca, za šta su se drugi izborili? Ko je to bio tako uticajan da obezbedi sebi novac iz budžeta, a niste dobili vi koji ste glavni? Da li ste vi zadovoljni time kako ste uspeli da se izborite za budžet za ovu godinu? Ili će možda ovaj zakon o sportu da donese novac? Neće. Ovaj zakon bi trebalo da pravilnije raspodeli novac koji izdvojimo za sport.
Ja nisam od onih koji će da napadnu ako počnete oko sportskih stadiona da gradite neke objekte, mislim da su ogromne površine i da ih treba iskoristiti, samo me interesuje ko će da gradi. Po kojoj ceni će to da dobije? Da li će onih tridesetak akcionara, koji su i sada upisani, dobiti na raspolaganje i te površine?
Ovde su se neki koji sebe predstavljaju velikim liberalima u oblasti ekonomije zapitali da država to nije podržavila. Zašto država nije prvo podržavila? Možda zato što bi i sport prošao kao i mnoga preduzeća koja je država preuzela u svoje ruke, o čemu ćemo uskoro da razgovaramo, opet nešto preko ministarstava koja su u vašoj stranci. Sve što država uzme u svoje ruke, to je predviđeno da propadne u ovoj državi. Običan svet pomisli – evo spasa, poništava država privatizaciju, evo konačno spasa, sad će država da brine o tome. Onda se posle mesec dana ispostavi da država o tome nije razmišljala, nego je samo htela da smiri štrajk, da se ministar pojavi i kaže kako sada ima posla, kako nema kriminala, kako je ta privatizacija bila sumnjiva, a takvih je preko 90%.
Hoće li naša deca brže da trče posle donošenja ovog zakona o sportu? Neće, neuhranjena su. Ne mogu roditelji dovoljno da vode računa o njima, čak ni o njihovom fizičkom izgledu i o njihovom zdravlju. Država se sklonila. Slušamo predsednika Vlade koji kaže – sve je to privatni posao. Zemlje koje su izmislile liberalni kapitalizam danas se ne ponašaju tako surovo kao mi, ili se bar ne zaklanjaju iza štita koji se zove liberalni kapitalizam. Sve je to privatno. Šta me briga što je 200.000 ljudi ostalo bez posla, to su privatnici otpustili. Pošto dolaze na teret državi, što država nije brinula o tome, to valjda nikoga ne interesuje.
Ja vam želim da ovaj zakon ne doživljava izmene i da nije donet samo da bi bio donet. Ako je bilo prečih zakona zbog dobijanja statusa kandidata za članstvo u EU, možda ovaj zakon nije bio ni potreban, a ako nekome hitno trebaju objekti koje koriste sportski klubovi, onda ste pronašli vreme kada će ovaj zakon da bude donet. Sada će da im se otvori. Oni su učestvovali u pisanju ovog zakona, vrlo dobro znaju kako će da postupe. To je sudbina možda i preko 90% zakona donetih u ovoj skupštini od 2001. godine naovamo, da ih pišu oni koji žele da ih iskoriste dok ne budu promenjeni, „dok se Vlasi ne dosete“.
Znači, od momenta kada ovaj zakon bude stupio na snagu videćete kako se lešinari skupljaju oko plena i gledaju da plen odnesu. Zato su nam stadioni prazni, zato više nikoga na otvorenom prostoru, gde je nekada bilo 60.000 ili 70.000 gledalaca, izuzev jednom godišnje, ne interesuje sportska priredba. Zato ne vodite svoju decu, garantujem da ni vi ne vodite svoju decu na sportske priredbe, mada sedite u toj loži, ali mi se čini da lože sada nisu najbezbednije mesto na sportskim priredbama. Verujte, nije bezbedno ni tamo gde ide običan svet, mi tamo ne vodimo ni decu ni unučiće, jer vi to niste obezbedili. To je vaš najveći neuspeh.
Da li će neki bogataš da kupi klub, da li će neki Rus da kupi klub, da li će neki Amerikanac, to je manje bitno, a to je svrha ovog zakona. Za zakon o sportu meni je mnogo više bitno kada će deca početi da idu na sportske priredbe i kada će roditelji početi da idu na priredbe gde učestvuju njihova deca. Sve drugo je naš poraz. Sve drugo nije interes građana Srbije, posebno onih koji plaćaju porez.
Dakle, naravno da mi za ovaj zakon ne možemo da glasamo, mada ste se vi i neki drugi mnogo trudili da dokažete kako, tobože, nešto sarađujemo. Ali, mi smo jedini koji mogu da vas pobede, da vas pobede boljim idejama i boljim ponašanjem i zato ne želimo da ličimo na vas. Inače, da ličimo na vas, vi ne biste imali ni sekundu mira, koliko je narod nezadovoljan vašom vladavinom.
Želim vam da taj zakon čak ne doživi ni osudu EU, pošto u poslednje vreme svi zakoni ne prolaze filter Evropske unije, koja sada mnogo pažljivije gleda šta radimo zato što se priprema da Srbiji obezbedi status kandidata, možda čak i otpočinjanje pregovora o pridruživanju. Ako vam taj zakon prođe njihov filter, verujte mi da je to mnogo lakše nego da prođe filter naših građana. Od sada će da brinu o svakom dinaru koji ulože u Vladu Srbije da bi ga ona budžetom rasporedila, da građanima Srbije bude bolje.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Iskorišćeno je sedamnaest minuta i pedeset pet sekundi od vremena poslaničke grupe. Reč ima ministar Snežana Samardžić Marković.

Snežana Samardžić Marković

Uvaženi gospodine poslaniče Nikoliću, veoma mi je drago što ste saslušali moj apel za budžet i što je on našao put do vašeg uha i što ste o njemu razmislili. Moj je apel bio upućen načelno, a nadala sam se da ste o tome podrobnije informisani. Jer, ova skupština je usvojila Zakon o budžetu, i ove godine Ministarstvo omladine i sporta uspelo je da budžet za sport podigne za 40%. Prema tome, ja sam svoj posao u ovom kontekstu obavila. Nisam se žalila na taj aspekt, nego sam u načelu apelovala za to i nadam se da takvo razumevanje očigledno nalazi put do vašeg srca.
Što se tiče pitanja sportskih priredbi, stvari koje u okviru nasilja u sportu nisu urađene kako treba zaista nisu u ingerenciji Ministarstva omladine i sporta, u dobrom delu ni u ingerenciji Vlade, već možda najviše u ingerenciji treće grane, a to je pravosudna vlast.
Još jednu stvar sam htela da iskažem, neku vrstu nerazumevanja na šta se odnosi pitanje najnižih strasti. Ne znam na šta ste mislili kada ste to rekli. Ukoliko ste implicirali one koji dolaze na sportske stadione, u najvećem broju slučajeva to su ljudi koji navijaju. Za mene to nisu niske strasti, za mene su ljudi koji navijaju za svoj klub oni koji svoj klub vole. Lojalnost svakako treba, kao vid vrednosti, podržati, a treba razlikovati one koji su huligani i destruktivci. Pretpostavljam da se na njih ovaj vaš komentar odnosio, a ne na iskrene navijače, kojih ipak ima u sportu.
Poslednje, zaista bih bila jako zadovoljna ukoliko bi se ovaj parlament opredelio da li su naša deca neuhranjena ili su debela.