DRUGA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANJA, 22.11.2011.

15. dan rada

OBRAĆANJA

...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Narodni poslanik Mirko Čikiriz ima reč.
...
Srpski pokret obnove

Mirko Čikiriz

Za evropsku Srbiju
Zakon o rehabilitaciji je možda jedan od najvažnijih zakona koji ima velikih dodirnih tačaka sa programom SPO i sa svim onim što nas je okupilo u tu političku stranku.
Nakon 66 godina posle završetka Drugog svetskog rata, 70 godina od njegovog početka, 11 godina nakon demokratskih promena u Srbiji, konačno smo dobili jedan zakon koji može biti prihvatljiv za skupštinsku većinu, a samim tim i za poslenike SPO.
Naravno da je istorija svih naroda, istorija u kojoj se mnogo toga dešavalo, pa i u srpskoj istoriji, ali budimo sasvim otvoreni, ovaj zakon se pre svega tiče svega onoga što se dešavalo tokom Drugog svetskog rata i neposredno nakon Drugog svetskog rata, ili u pretežnom delu. Naravno da je kršenja ljudskih prava bilo i kasnije i naravno da ih ima i danas, ali u sve manjoj i manjoj meri. Profesor Dragoljub Mićunović je kroz prizmu levičara pričao o diktatorskom režimu Josipa Broza Tita, a ja ću kroz prizmu desničara, sa sličnom argumentacijom takođe pomenuti najvažnije razloge, a oni se tiču upravo diktatorskog režima Josipa Broza Tita.
Profesor Mićunović i mi iz SPO dolazimo na isti teren, a to je teren poštovanja ljudskih prava, a to je temelj na kome počiva EU i još jedan dokaz da ovo društvo je napravilo korak napred u procesu njegove demokratizacije, a u EU ima mesta za sve političke stranke, za sva društvena uređenja i republike i monarhije i levičare i desničare, ali ono što je najbitnije to je da su te stranke i ta društva demokratska i da poštuju ljudske vrednosti.
Period posle Drugog svetskog rata je period najtežih ili "par ekselans" kršenja ljudskih prava, to je vreme komunističke diktature Josipa Broza Tita, vreme za koje mnogi usled razloga koje ću navesti neosnovano žale kao za srećnim vremenom u kome se, zamislite ironije, sigurno i srećno i mirno živelo. Totalitarni komunistički režimi, koji su vladali centralnom i istočnom Evropom, bili su bez izuzetka obeleženi teškim kršenjima ljudskih prava.
Kršenja ljudskih prava uključivala su pojedinačna i masovna ubistva, umiranje u koncentracionim logorima, izgladnjivanje, deportaciju, mučenja, robovski rad i druge oblike masovnog, fizičkog, psihičkog terora, nečovečnog postupanja, proganjanja na etničkoj, verskoj osnovi, oduzimanje imovine, oduzimanje građanskih prava, narušavanje slobode savesti, misli, izražavanja, slobode štampe, zabrane političkog pluralizma. To je period vladavine Josipa Broza Tita, period koji mi nismo dovoljno demaskirali, ne postoji u Srbiji dovoljna svest o svoj težini i svim lošim posledicama tog režima i zbog toga kažem danas u Srbiji mnogi građani sa pogrešnim uverenjem, neosnovano žale za tim periodom.
Svi zločini su bili opravdani u ime teorije klasne borbe i načela diktature proletarijata. Tumačenje oba načela legitimisalo je uklanjanje ljudi koji drugačije misle, koji su smatrani štetnim za izgradnju novog, kako su oni rekli pravednog društva, komunističkog društva i kao takvi neprijatelji totalitarnih komunističkih režima. Ogroman broj žrtava pre svega su platili ljudi koji su živeli pod tim režimom, a najviše u SSSR. Pad totalitarnih komunističkih režima nije u svim slučajevima pratila i međunarodna istraga zločina što je slučaj i u Srbiji. Mnogo izvršioci ovih zločina nisu bili izvedeni na suđenje kao što je bio slučaj sa pripadnicima nacionalnog socijalizma ili nacizma.
Shodno tome, u javnosti je veoma slaba svest o razmeri i svim razmerama zločina koji su izvršili totalitarni komunistički režimi. Komunističke partije su još aktivne u mnogim zemljama, ali u mnogim slučajevima nisu se distancirale od zločina koje je u prošlosti izvršio komunistički režim. Mislim da je sramota za sve vlade i sve parlamente, posle 90-ih godina, a posebno posle 5. oktobra 2000. godine, što se do današnjeg dana, što smo ovoliko vremena čekali da donesemo jedan ovakav zakon i da kažemo nedvosmisleno da se distanciramo od zločina diktatorskog režima koji ovde vlada.
Mi iz SPO smo ubeđeni da je svest o istoriji jedan od preduslova da se izbegnu slični zločini u budućnosti. Pored toga, moralna ocena i osuda izvršenih zločina igraju važnu ulogu u obrazovanju mladih generacija. Jasna pozicija države u odnosu na prošlost može predstavljati preporuku za buduće delatnosti. Zbog toga verujemo da žrtve zločina izvršenih od strane totalitarnih režima koje su još uvek žive, ili njihove porodice zaslužuju saosećanje, razumevanje, priznanje sopstvenih patnji i satisfakciju koju im omogućava ovaj zakon o rehabilitaciji.
Zašto se čekalo čak 21 godinu od uvođenje višestranačja ili 11 godina od demokratskih promena za jedan ovakav zakon? Ima nekoliko osnovnih razloga. Prvo, 1990. do 2000. su vladale stranke koje su bile faktičke naslednice komunističke partije - SUBNOR-a, oznaša, udbaša i svih onih koji su učestvovali u najtežem kršenju ljudskih prava sa njihovim satelitima i partnerima. Od takvih naslednika nije se moglo očekivati da rehabilituju žrtve koje su smatrali izdajnicima.
Godine 2000. režim je zbačen u saradnji sa gubitnicima sa Osme sednice i sa mnogim strankama koje u osnovi nisu bile antikomunističke, a samim tim ni demokratske.
Državne institucije, mediji, akademije, instituti, prepuni su ljudi koji su potomci onih koji su ulaskom i okupacijom Srbije likvidirali, hapsili, proganjali srpsku građansku klasu, ostavili masovne grobnice po Srbiji, otimali imovinu u kojoj još uvek žive i sve čine danas da se Srbija, kojoj je 1945. godine, kako je rekao Dušan Kovačević, odsečena glava i stavljena bundeva sa petokrakom, pa Srbija u velikoj meri još uvek tumara po mraku, da se Srbija sporo otrežnjuje i sporo, po nama, presporo, ide ka porodici uređenih država i naroda, ka članstvu u EU koja u osnovi počiva na poštovanju ljudskih prava.
Ova vlada je formirala državnu komisiju za otkrivanje masovnih grobnica i državna komisija je zaista našla desetine grobnica po Srbiji. U njima počivaju neopojana i neobeležena tela srpske građanske klase i domaćinske Srbije.
Na mnogim mestima na kojima se nalaze masovne grobnice nalaze se, nažalost, stadioni, obdaništa, kulturne ustanove. Mislimo da je jedan od najvažnijih zadataka da se sve te masovne grobnice otkopaju, da se dostojno žrtve sahrane, da se identifikuju žrtve, ali da se identifikuju i dželati.
Ono što nije ideološka pozicija, što je istorijski fakat to je da desna Srbija, čiji mi mislimo da smo promoteri, nikada u svojoj istoriji kao plod svoje borbe revolucionarne, oslobodilačke itd. nije vršila teror nad drugim narodima niti nad sopstvenim narodom niti je ikada pomišljala da ostavi jednu jedinu masovnu grobnicu u Srbiji, što se nikako ne može reći za pripadnike Partizanskog pokreta, ali smo 1990. godine pričali o pomirenju i sada pričamo o pomirenju ali pričamo o ispravljanju istorijskih nepravdi, jer da bi bilo pomirenja moramo učiniti ono što je u našim moćima da koliko-toliko ispravimo istorijske nepravde.
Kakav je aktuelni Zakon o rehabilitaciji iz 2006. godine? To je jedna dobra odredba i hiljadu gluposti i manjkavosti. Zakon iz 2006. godine, tužna priča sa srećnim krajem kada budemo usvojili ovaj, po nama, dobar zakon.
Svi smo danas konstatovali da je Srbija zemlja još uvek pravno nesavladane autoritarne prošlosti. U katalogu neprimerenih sredstava savladavanja autoritarne diktatorske prošlosti vidno mesto zauzima baš Zakon o rehabilitaciji iz 2006. godine koji je liliputanski po svojim dimenzijama, a džinovski po svojim manama.
Rehabilitacija kao etička, plemenita, pravna institucija je dobila zakon o rehabilitaciji ovu radnu verziju koju sada raspravljamo, koja je po nama sposobna da dostigne dostojanstvo svoga naziva i smisla postojanja.
U pogledu autoritarne prošlosti u Srbiji su se svrstali svi u dve kolone, pa kao i sama prošlost uostalom. U prvu kolonu spadaju svi oni koji su teško kršili ljudska prava, sa onima koji čuvaju nasleđe totalitarnih komunističkih režima, a to je kolona u kojoj se nalaze ubice, dželati, likvidatori, oznaši, udbaši. U drugoj koloni su sve žrtve. Opet su se dva uslova stekla da bi se prošlost valjano, pravno, moralno i etički savladala. Prvi uslov je da demokratska vlast ima izgrađenu politiku savladavanja autoritarne prošlosti, da je ta politika celovita, da je rehabilitacija sveobuhvatna, a mi u tome vidimo dobru nameru ovog zakona. Drugi, da vlast stvori adekvatne pravne instrumente za realizaciju takve politike. Toga u Srbiji nije bilo posle 5. oktobra u dovoljnoj meri. Sve vlade posle 5. oktobra nisu imale politiku totalnog distanciranja od diktatorske prošlosti niti su kroz parlament nudile zakone za pravno savladavanje autoritarne prošlosti.
Imali smo puno nedoslednosti u procesu moralnog, pravnog i političkog savladavanje te prošlosti. Tu vrstu nedoslednosti dokazaću i na sledećem primeru.
Zakon o vraćanju imovine i obeštećenju crkava i verskih zajednica, Zakon o restituciji, Zakon o rehabilitaciji, Zakon o izjednačavanju prava i počasti pripadnika Partizanskog i Ravnogorskog pokreta kao da nisu doneti u jednoj te istoj zemlji, u zemlji Srbiji.
Prvi zakon, Zakon o obeštećenju crkava i verskih zajednica obavezuje državu da crkvama i verskim zajednicama vrati sve što može, a ako to ne može, da im se isplati puna tržišna naknada. Za SPO je to pravično, pravedno i odlično, prihvatljivo ne zbog toga što verujemo u hrišćanska načela, već zbog toga što verujemo i u načelo pravde.
Drugi zakon, zakon o restituciji obavezuje državu da nešto vrati, da nešto ne vrati, da ne isplati punu tržišnu cenu ako ne može da vrati. Žrtve oduzimanja imovine iz ideoloških razloga nisu dobile sve što je moglo da im se vrati niti je bilo supstitucije niti pune tržišne naknade. Znači, nepravedno.
Zakon o izjednačavanju prava pripadnika Partizanskog i Ravnogorskog pokreta je nepravedan zbog činjenice da jedan jedini pripadnik Ravnogorskog pokreta do današnjeg dana nije dobio ni jedan jedini dinar penzije, a to istovremeno nije slučaj sa pripadnicima Partizanskog pokreta. Da li smo mi taj zakon doneli samo da ljudima zamažemo oči, da im kažemo, kao što je sada aktuelni Zakon o rehabilitaciji, koji ćemo sigurno ukinuti, rekao ljudima - dobro, vama smo oduzimali imovinu, bili ste u zatvoru 10 godina, deca su vam bila u vaspitno-popravnim domovima, izgubili ste građanska prava, izgubili ste posao, niste mogli da napredujete u službi, žigosani ste kao izdajnici. Odgovor države je - imate sudsku odluku da niste izdajnici. Šta je sa naknadom štete, materijalne, nematerijalne, sa pretrpljenim patnjama? Upravo ovaj zakon o rehabilitaciji predviđa najširi krug naknade štete i to je apsolutno nešto što je dobro.
Bez obzira što smo se najviše kao politička stranka zalagali, za rehabilitaciju pripadnika Ravnogorskog pokreta, nama je drago u smislu evropske perspektive i evropskog uređenja zemlje Srbije da je krug lica na koje se odnosi ovaj zakon najširi i da je krug prava najveći. To je nešto što je dobro, ali nešto što dolazi sa velikim zakašnjenjem.
Država mora zbog toga da ima doslednost kod savladavanja autoritarne prošlosti da ne pravi nove žrtve, da ne favorizuje jedne žrtve i da ne pravi novu diskriminaciju. To se ne radi ovim zakonima, ali je urađeno nekim drugim i naš zadatak je da te zakone u skorije doba izmenimo.
Takođe, ničim se ne mogu pravdati donete uredbe o otvaranju dosijea policijskih službi, pa onda je doneta odluka Ustavnog suda da su te uredbe protivustavne jer se ta materija može urediti samo zakonom, a da mi još uvek čekamo na jedan takav zakon o kome je kolega Jugović pričao.
Zakon o rehabilitaciji iz 2006. godine je u startu manjkav jer se ne tiče rehabilitacije, tiče se samo jednog segmenta rehabilitacije, jednog isečka rehabilitacije, ali ovaj predlog zakona je zaista dobar i zaista sveobuhvatan.
Ono što je posebno interesantno, na šta je gospodin Mićunović takođe ukazao, da kompletno savladavanje autoritarne prošlosti podrazumeva da se za sve žrtve učini ono što može da se učini, ali takođe da se i protiv učinilaca učini ono što je potrebno. U mnogim zemljama i u mnogim društvima su diktatori i njihove pristalice i oni koji su vršili masovne egzekucije, masovna ubistva i teško se ogrešili o ljudska prava, izvedeni su pred lice pravde i bogami su i odgovarali.
Kod nas jedan jedini takav slučaj mi nemamo, a naravno, pored toga što ne zastarevaju ratni zločini, mi mislimo da će se sa otvaranjem dosijea tajnih službi ipak naći neko lice, jer to i aktuelni pravni poredak omogućava, koji će sigurno biti suočeni sa licem pravde, nedovoljno za žrtve, ali dovoljno kao preporuka za budućnost, jer ako mi pričamo o nacionalnom pomirenju, ako pričamo o pravdi, ako pričamo o budućnosti Srbije, mi se zaista posle donošenja potrebnih zakona moramo u potpunosti okrenuti toj budućnosti, ali moramo ispraviti iz prošlosti sve ono što je moguće da se ispravi.
Naravno da su i danas neke političke stranke koje su pričale o rehabilitaciji ravnogoraca itd. rekli da neće glasati za ovaj zakon. Ovaj zakon baš pruža mogućnost da se, između ostalog, i ravnogorci u punoj meri rehabilituju. Javnost bih podsetio da je to politička stranka koja nikada nije ni otišla na Ravnu Goru, nikakav doprinos nije dala rehabilitaciji, reafirmaciji Ravnogorskog pokreta. Kad smo generalu Draži Mihajloviću podigli spomenik na Ravnoj Gori, jedan njihov pristalica je došao i odsekao spomenik. Rugali su se da general Draža ima partizansku uniformu itd. To je stranka koja, bez obzira što napada samo verbalno režim Josipa Broza Tita, u Skupštini nikada nije glasala ni za jedan jedini zakon koji znači distanciranje od diktatorske komunističke prošlosti, jer je to njihov način razmišljanja, oni se samo verbalno zalažu za pripadnike Ravnogorskog pokreta ali u praksi nikada ništa nisu uradili na rehabilitaciji, na reformaciji ovog pokreta, niti će uraditi. Zbog svih dobrih strana ovog zakona, o kojima ćemo bliže pričati u raspravi u pojedinostima, poslanici SPO će u danu za glasanje sa obe ruke
glasati za ovaj zakon, jer je to jedan od temelja SPO. Hvala.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Narodni poslanik Meho Omerović ima reč. Izvolite.
...
Socijaldemokratska partija Srbije

Meho Omerović

Za evropsku Srbiju
Zahvaljujem, gospođo predsednice. Uvažene dame i gospodo narodni poslanici, poštovani građani Srbije, meni je žao što jedan ovako važan zakon, o kome je bilo toliko reči u proteklih nekoliko meseci, zakon čija je prva verzija i povučena zbog pritiska kako javnosti, tako i onih koji su smatrali da je ono što je bilo predloženo u suprotnosti i sa Ustavom i sa nekim zakonskim regulativama, danas ovde u Narodnoj skupštini Republike Srbije jedva da prati 50-ak poslanika vladajuće koalicije.
Još je žalosnije što nemamo ni predstavnika Vlade. Ne poznajem mladog gospodina, on je iz Ministarstva za urbanizam i zaštitu životne sredine, možda. Da li je tako? Žao mi je što ovlašćeni predlagač ovog zakona nije ovde, jer podsetio bih vas, u proteklih nekoliko meseci sa dnevnih stubaca i sa elektronskih medija nisu se skidali pojedini predstavnici Vlade Republike Srbije, koji su nam objašnjavali kako je ovaj predlog zakona uslov za dobijanje statusa kandidata za EU.
Dame i gospodo narodni poslanici, građani Republike Srbije, to nije tačno. Ovaj zakon nije bio nikakav uslov da mi dobijemo status kandidata za članstvo u EU. Duboko verujem da će država Srbija 9. decembra dobiti status kandidata, jer to zaslužuje, a ne zato što ćemo mi doneti ovaj zakon o rehabilitaciji.
Ovaj zakon o rehabilitaciji je loš pokušaj da se rehabilituju oni koji bi da naslede ogromnu imovinu. To je jedan od mojih uvaženih prethodnika već i rekao. Ovaj zakon se na jedan vrlo loš način pokušava pomešati sa Zakonom o restituciji.
Dakle, nećemo ovde da govorimo o zločinima, onima koji su činili i onima koji moraju da odgovaraju za te zločine. Nećemo govoriti, nažalost, i o nevinima, kakvih je bilo desetine hiljada, nažalost, u periodu o kome ovaj zakon govori. Nažalost, izgleda da će se ovde samo govoriti o tome da li će neko naslediti imovinu od onih svojih predaka koji su bili saradnici okupatora ili njegovi pomagači i koji su po slovu zakona bili osuđeni u periodu kada su ti zakoni važili.
Ono što je najbitnije, treba istaći da je ovaj zakon bolji nego tekst zakona koji smo imali i koji je našu veliku sreću bio povučen. U ovom zakonu se preciziraju oni koji su bili pomagači i saradnici okupatora. Znamo ko su bili, neću ih imenovati, da ne bih izazvao salvu replika pojedinih poslanika u ovoj sali.
Ali, za mene je suštinsko pitanje ustavnog osnova za donošenje jednog ovakvog zakona – zašto donositi zakon o rehabilitaciji koji se pre svega odnosi na one koji su učestvovali na ovaj ili onaj način u kvinslinškim formacijama na one ljude koji su na ovaj ili onaj način sarađivali ili pomagali okupatoru Srbije od 1941. do 1945. godine, kada je još kralj Petar svojom naredbom od 12. septembra 1944. godine doslovce rekao da ko ne ispoštuje naredbu o raspuštanju četničkih pokreta i ne priključi se Narodnooslobodilačkom pokretu, odgovaraće prema ratnim zakonima, a oni koji su učinili ratne zločine odgovaraće za učinjeno delo, kruna im neće biti opravdanje.
Dakle, onoga trenutka kada su se oglušili o naredbu onoga u čiju vernost su se zakleli i odrekli se mogućnosti da se priključe Narodnooslobodilačkom pokretu, ti ljudi su morali biti svesni da ulaze u nešto što će sutra ili prekosutra biti pravo i pravni osnov za njihovu osudu.
Dakle, vrlo je nezgodno da mi danas pokušavamo uvesti, čini mi se, možda grešim, jednu opasnu proizvoljnost u pravni sistem države Srbije gde ćemo stvoriti presedan koji će omogućiti svakoj narednoj Vladi da po svom nahođenju, po nekim stranačkim ili ličnim interesima menja i donosi zakone. To je moja suštinska primedba na osnov koji se navodi ovde kao ustavni.
Mislim da to nije dobro, pogotovo, dozvolite mi, mislim da se slaže većina mojih uvaženih kolega poslanika, vređa inteligenciju i zdrav razum kada u završnim odredbama predlagač kaže da za ovaj zakon neće biti potrebno da se obezbede finansijska sredstva. To malo liči na jedan pokušaj da se podmetne neko kukavičje jaje.
Što se tiče samog teksta zakona i onoga što smo mogli da slušamo u prethodnim izlaganjima od predstavnika tzv. desne Srbije, mislim da je loše ako mi danas ovde kroz zakon o rehabilitaciji pokušavamo da uradimo nešto što je nemoguće, a to je, čini mi se, biću slobodan, pokušaj da se antikomunizam predstavi kao antifašizam ili da se izjednače komunistički i fašistički režimi. Neću braniti komunistički režim, neću braniti ni zločine koje je taj režim počinio u periodu posle Drugog svetskog rata. Na kraju krajeva, i sam član te iste državne komisije sa generalnim sekretarom naše Skupštine gospodinom Veljkom Odalovićem, pa imam najviše prava da o tome pričam, a ne kao neki koji se stalno pozivaju na stotine i stotine hiljada žrtava od 1946. godine. Ispada da su ti komunist pobili sve živo, kao da niko ne postoji ovde koji nije potomak tih istih komunista. Nemojmo da stvari uprošćavamo. Radi se o živim ljudima, radi se o pokušaju i nečega što je, nažalost, u Srbiji već poduže vreme na delu, a to je prekrajanje istorije, pokušaja da se oni koji su izgubili Drugi svetski rat, oni koji su bili na strani okupatora, sada proglase pobednicima.
Nije preporuka za rehabilitaciju to što je neko bio protiv komunizma. Uvoditi u prvi član pravne posledice rehabilitacije na lica iz političkih, verskih, nacionalnih ili ideoloških razloga je u redu, ali podsetio bih vas, fašizam je bio najcrnja moguća ideologija. Govorim o periodu od 1941. do 1945. godine, odnosno i ranije kada je i nastao, a njegovi mnogobrojni sateliti i pomagači, odnosno oni koji su sarađivali sa njima ovde na teritoriji Srbije u periodu Drugog svetskog rata, sada bi kroz neke hteli da se predstave kao da oni to nisu.
Znate, ne možete da nasilno odvojite onoga ko je sarađivao sa Hitlerom od Hitlera. Oni su naprosto jedno telo. Zašto ih sada predstavljate kao takozvane protivnike komunizma? Po vama je komunizam izgleda veće zlo, nego fašizam. Dakle, saradnici okupatora. I nije pitanje, da li su oni bili i zašto su oni u tom periodu bili saradnici okupatora, a drugi su bili protiv fašizma. Najveći problem države Srbije danas u 2011. godini, zašto su ovi prvi postali žrtve, a ovi drugi zločinci? Dakle, nažalost, antikomunizam je izgleda postao vrhovno moralno načelo i najveća neka vrednost. Dakle, problem su oni koji su ideološki protivnici, a ne oni koji su bili saradnici okupatora.
Zato je meni drago što smo mi u ovoj novoj verziji, kroz komunikaciju i razgovore sa predstavnicima Ministarstva, uspeli da ubacimo odredbe koje govore o kvislinškim informacijama, odnosno o onima koji su bili pripadnici okupacionih i oružanih snaga i oni koji su sarađivali sa tim istim okupatorom. Dakle, to je jedan napredak, jer ćemo mi jasno i precizno staviti u isti koš sve one koji su pomagali i sarađivali okupatoru za vreme Drugog svetskog rata na prostoru Srbije, kao i one koji su bili direktno u njegovoj službi.
Ono što jeste po meni sporno, a što ću ja govoriti i posebno, u raspravi po amandmanima, jesu određene odredbe koje se tiču poništavanja nekih zakona, odnosno nekih sudskih presuda. To je onaj presedan o kome sam govori. Dakle, ne možemo mi jednim zakonom, ovo nije "leks specialis" da poništavamo sudske presude. Zašto? Razumem i mislim da delim mišljenje sa svima i većinom građana Srbije, da se rehabilituju ili imaju mogućnost na rehabilitaciju, ljudi koji su trpeli i čija su prava povređena bez sudske ili administrativne zabrane. Dakle, svako onaj ko je na takav način lišen slobode, osuđen, ili lišen života, oduzeta mu imovina, ima pravo kao i njegovi potomci da se rehabilituje, odnosno da potražuje da mu se ta imovina vrati. Međutim, ideja koja se želi provući da se kroz zakonsku rehabilitaciju, rehabilituju osobe koje su osuđene, pazite, osuđene sudskom odlukom, za mene je najblaže rečeno kontraverzno.
Zašto? Daću vam samo primer. U tački 4. i 5. ovog predloga člana 5. zakona se kaže, da po sili zakona se rehabilituju lica koja su sudskom odlukom kažnjena za krivično delo iz člana 2. zakona o zabrani izazivanja nacionalne, rasne i verske mržnje i razdora, ako je učinjeno samo radnjom pisanja. Zašto ne i govora? Razumete, ako je pisao nešto što je protivno zakonima o raspirivanju verske i nacionalne mržnje, a onaj ko je govorio nema veze. Dakle, samo vi koji ste pisali vi treba da odgovarate. U čemu je tu razlika?
Takođe ovom odredbom se po meni otvara i suštinska dilema. Rehabilitujemo mi sada, ako je ovde predlagač citirao zakone demokratske Federativne Jugoslavije i Federativne Narodne Republike Jugoslavije, ali ne za isto krivično delo. Uopšte ne rehabilitujemo po zakonima Jugoslavije, SRJ, Državne zajednice Srbije i Crne Gore, ili Srbije od kada je postala nezavisna Ustavom 2006. godine. Dakle, to su za mene kontroverze.
Dalje, mislim najproblematičnije, sa stanovišta trenutka u kome živi država Srbija su članovi 21. i 22. Naime, ako ste pažljivo gledali te članove, zakon predviđa priznavanje dvostrukog staža, što se direktno odraziti na visinu penzije i na penzione fondove. Predviđa se obeštećenje za materijalnu i nematerijalnu štetu, čije će dimenzije, pretpostavljam, biti velike. Ali zakon ne kaže ko će to da plati? Jer, na početku sam rekao da u obrazloženju stoji da za ovo nisu potrebna sredstva. Jasno je, naravno, da će to ipak ići iz budžetskih sredstava, što će reći da će to svi građani Republike Srbije da plaćaju.
Uostalom, samo da uzmemo ovu Komisiju za rehabilitaciono obeštećenje koje će se formirati i neki članovi će imati pravo i na mesečnu nadoknadu, pa zar to neće ići na teret budžetskih sredstava? Naravno da hoće. Da ne pominjem druge vidove obeštećenja koje ovaj zakon predviđa.
Znate, mi imamo tu i predlog, da se i oni koji su podneli zahtev za rehabilitaciju, pa im se vratila neka imovina na osnovu Zakona o restituciji, sada, valjda, na osnovu pretrpljene duševne ili neke druge boli, imaju pravo njihovi potomci za novčanu nadoknadu. To stoji u ovom zakonu, u visini polovine prosečne plate u državi Srbiji.
Sada vas sve pitam, u ovako siromašnoj, ojađenoj državi Srbiji, da li mi imamo svesti ako znamo da nemamo para, da jednu ovakvu odredbu ubacujemo u zakon i da uzimamo od građana Republike Srbije, kada smo više nego svesni da je to nemoguće ostvariti i da će to zaista naići na otpor najvećeg dela građana? U tom kontekstu sam ja i uložio amandmane na ove članove, kako bi se te odredbe ukinule, jer je po meni prosto neverovatno da imamo problem da siromašna i izgladnela, iznemogla Srbija može da isplaćuje posebne mesečne naknade i rehabilitaciono obeštećenje. Lično mislim da ne može.
Da li ćemo mi jednog dana u ovom zakonu morati svima koji su u postupku privatizacije, a znamo kakve su nam bile privatizacije, i koji su ostali bez posla, da isplatimo neku naknadu? Možda će neki sud reći da smo opet izvršili neku rehabilitaciju, ovog puta, radničke imovine. Hajde da budemo iskreni i pošteni, najveći broj radnika u Srbiji je decenijama i godinama, bračni parovi ili pojedinačno, stvarali imovinu određenih fabrika i ulagali su u njih. Država ih je prodala. Oni su ostali bez posla.
Bio bih najsrećniji kada bi mi uvek, u nekom narednom procesu približavanja i punopravnog članstva u EU, paralelno sa moralnom rehabilitacijom, mogli da izvršimo i materijalnu, ali ne smemo, drage moje kolege i poštovani prijatelji, ne sme država da se obaveže za nešto što ne može da izvrši. Ne može da izvrši, jer ima puno sirotinje, jer nam privreda radi kako nam radi, bolje reći ne radi, jer nemamo para.
Zato, mislim da je ovo vređanje dostojanstva, da se zakonom omogućava i novčana nadoknada, kroz pretrpljenu nekakvu duševnu bol onima koji su potomci onih koji su lišeni nekih prava i kojima je oduzeta imovina. Mi ćemo im vratiti imovinu, i treba da im se vrati imovina, ali odakle nam pare da ih čašćavamo, da ih plaćamo sa polumesečnom novčanom nadoknadom?
Šta treba da znači npr. priznavanje dvostrukog staža za lišavanje slobode? Hajde da uzmemo jedan primer. Da li se licima koja su u zadnjih 10 do 15 godina lišena slobode, priznaje pravo na dvostruki penzijski staž? Koliko smo imali uhapšeni u "Sablji"? Hoćemo li njima priznavati dvostruki penzijski staž? Hoćemo li?
Usvajanje ovog zakona, na primer, i hiljade siromašnih seljaka po Srbiji koji su ni krivi ni dužni, kako koja vojska dođe u dvorište, pokupi ga i odvede ga u ovu formaciju, koji možda nisu zadužili ni pušku, recimo, poginuli su posle dva meseca ili dva dana u nekoj borbi, u nekoj zasedi, ili su do kraja rata bili tu, nisu ispalili metak, kasnije su osuđeni kao saradnici okupatora, a sada i njih treba da tretiramo na isti način. Oni nemaju pravo na rehabilitaciju, ali imaće pravo oni koji su u Beogradu proizvodili municiju. Oni koji su od 1941. do 1945. godine imali svoje fabrike, proizvodili municiju za Nemce, oni sada i njihovi potomci, imaju pravo na rehabilitaciju, jer oni nisu bili ratni zločinci. Oni nisu osuđeni za ratne zločine. Predlagač zakona traži u ovom predlogu zakona da se npr. takvi rehabilituju po sili zakona.
Mislim da je to i silovanje istorije i silovanje pravde, i da je to uvođenje Srbije u jedno stanje kada će, kao što sam maločas rekao, svaka buduća vlast moći da nekih 15 do 20 godina, možda, da poništi sve ove zakone koje mi donosimo, ili sve presude koje su izrečene u prethodnih 10 do 15 godina. Mislim da je to jedna velika opasnost. Verujem da će tu uvažene kolege pravnici ponajviše pomoći. Ja nisam pravnik, ali pokušavam da delujem i da pričam o nekim stvarima koje su možda u toj pravnoj materiji.
Na kraju krajeva, verujem da će kroz čitav niz amandmana koji su podneti, doći do popravke ovog zakona i da ćemo taj zakon svesti na ono što jeste njegova suština. To jeste ono što je uvaženi prof. Mićunović govorio. Žao mi je što danas nije tu, jer je izneo jedno veliko iskustvo i veliko znanje. To su reči jednog uvaženog profesora i naučnika koji se ceo svoj život bori za izgradnju jednog pravednijeg i poštenog društva.
Da budem iskren, vrlo sam srećan što sam imao privilegiju kao građanin Srbije da ga slušam i da sa njime i politički radim u prethodnih petnaestak godina. Niko, dakle, ne dovodi u pitanje tu potrebu moralne rehabilitacije. Mi moramo jasno odvojiti one koji su činili zločine i zato osuđeni po zakonima države koja je u tom trenutku važila. Dakle, tu nema povratka na staro. Ko je osuđen za ratne zločine od strane suda može da traži sudsku reviziju, može da traži obnovu sudskog procesa, ali ne sme niti može po sili zakona biti rehabilitovan ovim zakonom.
Ponavljam još jedanput i time završavam, svako onaj ko je osuđen bez suda, na pravdi Boga, što bi rekao naš narod, mora da ima pravo na rehabilitaciju, mora da ima pravo na povratak imovine itd. Naprosto ulazimo u jedan presedan da, ako se ostave odredbe, pogotovo o novčanoj nadoknadi, da ćemo mi poslati jednu jako, jako lošu poruku većinskoj Srbiji, a ta većinska Srbija jedva kraj sa krajem sastavlja. Zahvaljujem vam se na pažnji.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem kolegi koji je ostavio kolegi Milanu Vučkoviću minut i po.

Milan Vučković

Za evropsku Srbiju
Ne znam da li da odustanem od govora, pošto za ono što bi rekao neće biti dovoljno vremena. Hajde da kažem makar jednu stvar. Ono što je izostalo u današnjoj vrlo kvalitetnoj diskusiji ili je nedovoljno rečeno, ovo nije zakon o prošlosti, ma kako tretirao prošlost, ovo nije zakon o četnicima, partizanima, ljotićevcima i ostalima, ovo je zakon o budućnosti Srbije. Mi treba kao društvo da se pravno odredimo prema našoj prošlosti, da prekinemo sa autoritarnom prošlošću i da otvorimo stranicu nove budućnosti.
Ako pogledamo mlade ljude danas, vrlo često, prečesto, oni inspiraciju za bavljenje politikom i za interpretiranje današnjih događaja nalaze u prošlosti, u istoriji, i to vrlo često kroz zloupotrebu istorijskih mitova, posmatrajući današnjicu kroz prizmu srednjevekovnih mitova. Činjenica jeste da je velika nepravda naneta mnogim našim građanima, da je tu nepravdu načinila država, bez obzira kako se ona zvala, socijalistička, federativna, demokratska, narodna itd, Jugoslavija, Srbija, svejedno je, naročito u periodu od 1944. do 1951. godine. Ni pre toga nisu cvetale ruže, ali ono što se dešavalo od 1944. do 1951. godine zaslužuje posebnu osudu koju su iznele većine zemalja istočnoevropskog bloka, bivše komunističke zemlje, jer je vlast uspostavljena silom, imovina je otimana ljudima i jednom mi kao društvo moramo da damo svoj stav o svemu tome, a pre svega zbog budućnosti mladih generacija. Zahvaljujem vam na minutu i po.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Miroslav Markićević.
...
Nova Srbija

Miroslav Markićević

Nova Srbija
Poštovana predsednice, poštovane kolege narodni poslanici, poštovani građani Srbije koji gledate ovaj prenos, u kratkom vremenu koje nažalost ili na sreću, kako ko gleda, imam, osvrnuću se na nekoliko stvari i daću nekoliko komentara na Predlog zakona o rehabilitaciji. Diskusije kolega, pre svega, iz vladajuće koalicije mi govore da će ovaj zakon ostati zakon na papiru. Jedan od kolega iz vladajuće koalicije nabrojao je sve zakone koji su u vlasti od 2000. godine, a svi znamo kakav je učinak tih zakona i da li su oni uopšte primenjivani. Da ne znamo mi koji smo ovde u parlamentu, a možda svi građani ne znaju, u prethodnih par diskusija reklo bi se da su to stranke opozicije i vlasti, a govorile su kolege narodni poslanici i predstavnici vladajuće koalicije.
Dakle, da li je pravi razlog i muka naterala vladajuću koaliciju da donosi ovaj zakon, da li je to evropski uslov, da li je to neki trend, to je veliko pitanje, ali ono što sigurno zaključujem – ne postoji volja i svest i savest o tome da treba da budu neki ljudi rehabilitovani koji su ubijeni na pravdi Boga samo zato što su mislili drugačije. Sama činjenica da ovaj zakon danas predstavlja ministar ili je bar do skoro predstavljao i branio ministar za zaštitu životne sredine mene dovodi na pomisao na jednu veliku ironiju. Nije valjda da kosti tih mučenika zagađuju našu svetu srpsku zemlju? Da li je moguće da sa ovim povežem sada da su neki do skoro u medijima iskopavali kosti jadnog mučenika, srpskog našeg, đenerala Draže Mihajlovića, iz političkih razloga i skupljanja političkih poena? Nešto ih ne čujem da više govore o tome. Neke su kosti našli tamo negde na Adi, pa se ispostavi da su to kosti životinjskog porekla. Gospodo draga, to je velika uvreda za Srbiju, za sve časne Srbe, a pogotovo potomke Ravnogoraca.
Ovde sam slušao neke kolege koje govore sa toliko strasti, rekao bih i mržnje, da se ja te budućnosti, o kojoj mladi kolega priča ovde, bojim. Bojim se kao čovek u godinama da se istorija ne ponovi, a ponavlja se onima koji nisu izvukli pouke. Ovde se ne radi, gospodo draga, o pobednicima, o fašistima i o antifašistima, radi se o zakonu koji bi bar na papiru trebao da omogući jednu božiju zemaljsku pravdu, ovde da se kaže – ti ljudi nisu činili zločine, ubijeni su, streljani su radi toga da im se otme imovina ili zato što su bili za kralja i otadžbinu. Ako bismo govorili o saradnicima, da su oni saradnici okupatorskih snaga bili, mogu samo da navedem nešto što svi znamo ovde u sali. Da li ima ijednog građanina Srbije koji ne zna da u centru Vašingtona postoji spomenik đenerala Draže Mihajlovića? Pričaju da je on bio saradnik okupatora, onih koji su za evroatlanske integracije. Atlanske integracije, NATO pakt, pa kičma NATO pakta su SAD.
Prema tome, šta je to u čoveku? Stvarno ne bih želeo da zvučim kao da nekoga optužujem, ali ko ne shvati da svaki čovek koji je nevino ubijen zaslužuje krst i grob ili verski znak nacije i vere kojoj on pripada? Vidim da nažalost ovde još uvek ima ostrašćenih diskusija ljudi koji to ne shvataju, koji se pozivaju na presude prekih komunističkih i partizanskih sudova. Svi znaju, valjda čitaju knjige, kako su oni sudili. Da li hoću da kažem da pripadnici Ravnogorskog pokreta nisu činili zločine? Jesu i mislim da je ogromna većina njih i osuđena, ali ovde se govori i upravo zbog toga u zakonu o rehabilitaciji, po meni, i nema.
Ako trebamo neke ljude da rehabilitujemo, desetine, stotine i hiljade ljudi koji su pobijeni, čija je imovina oduzeta, zašto onda nema u zakonu neke stavke da se kaže ko je to uradio? To bi onda bio pravi zakon o rehabilitaciji, radi budućnosti, da naši potomci i naša deca znaju ko je to uradio. Za ove druge zločine znamo poimence i kojoj su formaciji pripadali i ko je učinio. Zašto iz ovog zakona ne može da se zna ko je pobio te ljude, ko je streljao ljude u Beogradu, ko je streljao ljude u Čačku, u Zaječaru? Pa komunisti, Komunistička partija je to radila i to mora da se stavi. To ne znači da se osuđuju svi pripadnici te partije, pogotovo Partizanskog pokreta gde su se ljudi borili za slobodu i protiv fašizma. To će meni biti signal da se iskreno misli i ozbiljno misli sa ovim zakonom da se rehabilituju ljudi.
Nedavno sam ovde čitao presudu, gospodo, da je čovek streljan, a posle godinu dana mu je bilo suđenje i rehabilitovan je odlukom Okružnog suda u Čačku 2008. godine. Glavni svedok na suđenju je bio istaknuti pripadnik Partizanskog pokreta u Čačku, pošten čovek. Ja se od njega samo razlikujem ideološki. Govorio je – taj potporučnik ništa nije uradio, nikoga nije dirao i ničiju imovinu nije uzurpirao, a ubijen je samo zato što je, narodski rečeno, bio Dražin vojnik. Spasao čovek i čast i obraz, ne samo svoj, nego i Partizanskog pokreta a ovde imamo ovakve diskusije. Uzalud je donošenje ovakvog zakona ako ovakva svest vlada. Ovde se ne govori, bar sam ja možda bio naivan i verovao da se ovde ne govori o poraženima i o pobednicima. Znamo da pobednici uvek pišu istoriju, ali prođu godine i godine, pa se ispostavi da to nije baš tako.
Mislio sam, iskreno rečeno, da će ovaj zakon biti u simboličkom smislu donesen 6. oktobra 2000. godine. Znam ja kada je nova vlada startovala i nov parlament, ali kažem u simboličkom smislu. Sada mi ovaj zakon ovde donosimo zato što to traži Evropa, zato što to možda traže i porodice 500 pilota američkih, njihovi potomci koji znaju ko je njihove očeve i dedove spasao, dakle, ljudi generala Draže Mihajlovića.
Svako ima pravo da misli, razumem i ljude sa druge strane, mnogo ljudi koji su bili unesrećeni ili su činili zločine, zbog zločina pripadnika Ravnogorskog pokreta. Ti ljudi su istorijski osuđeni više nego što treba. Ovde se govori o ljudima koji su pobijeni, čije kosti leže.
Recimo, mogu da se pitam i kao građanin ove zemlje, da li postoji sud za ratne zločine u ovoj državi? Šta on čeka? Ako ima svedoka, ako su iskopane grobnice, ako se vide kosti, ima još živih ljudi koji su to radili. Da li se čeka da oni svi pomru? Što reče profesor Mićunović, umesto da se pokriju ušima i da sede kući, oni učestvuju na tribinama, čiji pripadnici tog pokreta ovde danas nešto licemerno diskutuju, koji javno u živoj emisiji kažu, a misli se na generala Kapičića, a je pobio i žao mu je što još više nije pobio. Zamislite licemerstva, sad on učestvuje u ime nekog preokreta na tribini nekih stranaka, nije bitno.
Šta ovde običan građanin može da zaključi? Zašto ovi u vladajućoj koaliciji, ako se ovako ponašaju i ovako misle, zašto uopšte ovaj zakon donose? Da li je njih neko naterao na to, da li je to neka politička prisila od strane EU? Da li je to uopšte uslov? Uopšte ne bih pričao o bilo kakvim uslovima. Uslov ljudskog dostojanstva, našeg življenja postojanja institucija u ovoj državi, jeste da se nevini ljudi rehabilituju, da se kaže da su ubijeni na pravdi Boga. Zašto? Da se to više nikada ne bi događalo, da ljudi budu ubijani zbog pripadnosti određenoj naciji, veri ili ideologiji. Hvala.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Narodni poslanik Đorđe Milićević ima reč. Izvolite.
...
Socijalistička partija Srbije

Đorđe Milićević

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija
Uvažena gospođo predsedavajuća, poštovani predstavnici ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, na samom početku želim još jednom, potpuno jasno i potpuno precizno, da poslanički klub SPS-JS ovaj zakonski predlog, pre svega, sagledava kao nužnost i kao potrebu u ovom trenutku.
Potpuno je jasno, reč je o zakonskom predlogu koji jeste uslov za EU i bez koga nije moguće primenjivati nedavno usvojen Zakon o restituciji. Ova vlada pokazala je odlučnost i opredeljenost kada je reč o članstvu u EU. Evropske integracije jesu jedan od pet ključnih principa i načela na bazi kojih je formirana i konstituisana parlamentarna većina i vladajuća koalicija u Srbiji i evropske integracije, ali i nacionalni i državni interesi, odbrana teritorijalnog integriteta i državnog suvereniteta.
Sa druge strane, smatramo da svako ko je osuđen, optužen i iz ideoloških, političkih, nacionalnih ili verskih razloga zaslužuje rehabilitaciju bez obzira na ideologiju. Rehabilitacija ne sme da ima vremensko ograničenje. Rehabilitacija, naše je mišljenje, ne sme da ima određenu istorijsku distancu, odnosno istorijsku odrednicu. Ona treba da obuhvata neograničen period i da se odnosi na sve ideologije, ali niko od optuženih ne sme i ne treba da podleže rehabilitaciji.
Mi jesmo za to da se ispravi jedna istorijska nepravda, ali nismo za to da, ispravljajući jednu istorijsku nepravdu, načinimo neku novu nepravdu danas. Takođe, ne možemo prihvatiti i ne možemo podržati bilo šta što bi devalviralo, što bi osporilo tekovine antifašističke borbe u Srbiji. Kada to kažem, ne vidim da govorimo nešto što je suprotno opredeljenjima Vlade Republike Srbije. Opredeljenje Vlade je EU. Upravo EU baštini, neguje, obeležava tekovine antifašističke borbe. Da li mi toga treba da se stidimo ili treba da činimo na stidljiv i sraman način?
Mislim da suštinska potreba Srbije u ovom trenutku jeste da prestane sa podelama, da sukobe iz prošlosti ne prenosimo na sadašnje generacije. Većina nas u ovom sali neće se složiti oko jednog, a to je prošlost, mada se danas, manje – više, govorilo o prošlosti. O tome mi svakako možemo da vodimo dijalog satima, možemo da govorimo o tome danima, da sukobljavamo mišljenja, ali ne vidim da bi to bilo šta dobro i bilo šta pozitivno Srbiji i građanima Srbije donelo danas, jer prošlost, i da hoćemo, mi u ovom trenutku ne možemo da promenimo, ali možemo da utičemo na sadašnjost i možemo zajednički da pokušamo da izgradimo temelje neke nove budućnosti.
Ideologija političkih opcija kojima pripadamo je opšte poznata. Priča o partizanima i četnicima, moje lično viđenje, odavno je trebala da bude smeštena tamo gde joj je mesto – u istoriju. Vreme treba da pokaže ko je i da li je bio u pravu.
SPS je ponosna na svoju prošlost i mi ne bežimo od naše prošlosti. Kada to kažem, ne mislim samo na period od trenutka osnivanja SPS, od 1990. godine, mislim na tradicije srpske, socijalističke, socijaldemokratske, komunističke i uopšte radničke misli i pokreta u Srbiji. Stranke koje govore samo o prošlosti, mislim da nemaju ni sadašnjost ni budućnost, a to je legitimno pravo svake političke opcije u Srbiji.
Mislim da iz prošlosti, o tome je neko maločas govorio, svi mi treba da izvučemo određene pouke, da pokušamo da afirmišemo ono što je bilo u prošlosti, da istorijske činjenice nisu dovoljne. Ne možemo uvek govoriti o njima. Istorijske činjenice, ukoliko su bile pozitivne, ukoliko su bile u interesu građana, treba da potvrđujemo danas. Treba da prestanemo da restauiramo i oplakujemo jednu prošlost, jer čini mi se da ćemo tako izgubiti i sadašnjost i budućnost.
Maločas sam rekao da treba afirmisati sve ono što je bilo pozitivno u prošlosti, mada u ovoj sali verovatno u pojedinim poslaničkim klubovima ima više nekadašnjih članova Komunističke partije nego što to danas ima u poslaničkom klubu SPS. Želim da vas podsetim na jedan slogan Saveza komunista, iako nisam uspeo da sagledam taj period, koji kaže da ništa nije toliko sveto da ne bi bilo i ne bi moglo biti zamenjeno nečim boljim i nečim naprednijim. To je način na koji se danas ponaša i ophodi SPS.
Dakle, treba da prestanemo da sanjamo kako je bilo i da gledamo kako je danas. Ne može se u Srbiji ići napred sa jednim starim načinom razmišljanja, sa politikom prošlog ne može se ići u novi vek, ne možete ići napred i stići do definisanih ciljeva ako uvek gledate unazad. Ova vlada, ova parlamentarna većina je vrlo jasno definisala svoje prioritete, principe i načela oko kojih je okupljena. Uvek možemo da govorimo o rezultatima rada i uvek smo spremni da govorimo o rezultatima rada Vlade Republike Srbije. Spremni smo, rekao sam, podržavam konačno ispravimo istorijsku nepravdu, ali kada je reč o prošlosti, mi iz SPS gledaćemo sadašnjost, gledaćemo budućnost, a prošlost ćemo, prostim rečnikom, sagledavati na retrovizoru kada budemo imali vremena.
Kada je reč o otvaranju tajnih dosijea, jer i o tome je danas bilo reči, predstavnici jedne političke opcije su pokrenuli to, želim da kažem da je tu inicijativu pokrenuo predsednik Ivica Dačić u periodu dok je vršio funkciju narodnog poslanika i dok je vršio funkciju predsednika Odbora za bezbednost Narodne skupštine i da ta inicijativa, u trenutku kada je pokrenuta, nije imala podršku unutar Odbora za odbranu i bezbednost.
Svejedno, želim da kažem da se mi zalažemo za otvaranje tajnih dosijea i objavljivanje spiskova saradnika tajnih službi. Tu apsolutno nemamo ništa protiv. Kada se otvore tajni dosijei, videćemo ko je sa kime sarađivao i pre te famozne 2000. godine i nakon 2000. godine. Dakle, tu inicijativu će uvek podržati SPS.
Još jednom na samom kraju, poslanički klub SPS-JS ovaj zakonski predlog sagledava kao nužnost, kao potrebu i podržaće ga u danu za glasanje. Hvala.