Deveto vanredno zasedanje, 25.09.2012.

6. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

Deveto vanredno zasedanje

6. dan rada

25.09.2012

Sednicu je otvorio: Nebojša Stefanović

Sednica je trajala od 11:10 do 21:45

OBRAĆANJA

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Reč ima narodni poslanik Neven Cvetićanin. Izvolite.
...
Socijaldemokratska partija Srbije

Neven Cvetićanin

Socijaldemokratska partija Srbije
Poštovana predsedavajuća, gospođo potpredsednice, gospodine ministre, poštovane kolege poslanici, dozvolite mi da na samom početku govora o ovoj važnoj temi, kao čovek koji dolazi iz oblasti nauke i oblasti prosvete, napravim jednu malu analizu, naprosto dam jedno skeniranje stanja u prosveti vrlo koncizno i precizno, pa da onda, prvenstveno zbog građana, pokušam da kažem zašto je ovaj predlog zakona bitan, značajan i zašto će ga Socijaldemokratska partija Srbije podržati.
Prethodnih četvrt veka, nešto više od 20 godina, kod nas je prosveta u tim tranzicionim vremenima uglavnom postala socijalna kategorija, nažalost, zbog situacije u kojoj živimo. Predsednica Nacionalnog prosvetnog saveta, gospođa Radunović, nam je na Odboru za prosvetu rekla da se kod nas često dešava kada neko ostane bez posla da ga mi gurnemo u prosvetu, da bi tamo nešto predavao, bez obzira kakve kvalifikacije ima, kakvo znanje može da prenese onima kojima predaje i bez obzira sa kakvim će znanjem ti kojima predaje izaći iz škole. Dakle, kod nas je prosveta veoma često socijalna institucija, nije obrazovna institucija koja služi produkciji vrhunskih kadrova, kvalifikovanih kadrova, i to je svakako posledica tranzicione situacije, ne krivica ovog ili onog ministra, ovog ili onog ministarstva, već je to nešto što je donelo samo vreme.
Dozvolite mi da iznesem sud da je prosveta u bivšoj Jugoslaviji u onom sistemu, bez obzira kakav je bio, bila mnogo kvalitetnija od prosvete u tranzicionoj Srbiji, jer su se tamo školovali kadrovi za određeni posao, završili bi školu, dobili bi posao i jednostavno bi radili taj posao, dok sada veoma često, i o tome nije potrebno da posebno ja govorim pred ovim parlamentom, diplome ne vrede bog zna koliko, kako kod nas samih, tako u inostranstvu. Imamo i vrlo često pojavu da je diploma neupotrebljiva i predstavlja prazan list papira, jer iza diplome ne stoji konkretna kvalifikacija. Tako da je jedan od glavnih problema u Srbiji trenutno sa kvalifikovani kadrovima i treba pošteno reći da mi danas nemamo u državi dovoljno kvalifikovanih kadrova da popunimo sva mesta u državnoj upravi i u privredi.
Dozvolite mi još da sa vama podelim jedan primer. Kada bi sve stranke koje sede u ovom parlamentu dale svoje najbolje kadrove, koji govore jezike, koji znaju nešto o pravu, ekonomiji, inženjerstvu, ne bi bilo dovoljno ljudi da popunimo sva mesta koja su potrebna za uspešno vođenje države i već je to razlog da se stranke u ovom parlamentu ne trve između sebe oko različitih kadrovskih rešenja. Dakle, da svi zajednički predložimo najkvalitetnije ljude koji mogu da posluže interesu građana.
Konačno, dolazim do same srži ovog predloga zakona i do onoga zašto je on bitan. Da bismo ponudili kvalitetne i kvalifikovane ljude, potrebno je da prosveta te ljude obrazuje, odgaji, odškoluje i vaspita. Tu sada dolazimo do srži ovog predloga zakona, makar onako kako je vidimo mi iz Socijaldemokratske partije, to je nacionalni okvir kvalifikacija koji se predlaže u članovima 1. i 3, najpre kao nešto što će Nacionalni prosvetni savet za visoko školstvo da predlaže ministarstvu, da bi ministarstvo onda utvrdilo i konačni okvir tog nacionalnog okvira kvalifikacija. O tome je bilo reči i na odboru i o tome je i ministar dao svoj sud.
Sada samo radi građana da rastumačimo šta je to zapravo taj nacionalni okvir kvalifikacija. Ova reč može da deluje robusno, apstraktno, nevezano za život. To je naprosto nešto što služi da kada neko izađe iz škole, sa fakulteta, da ima kvalifikacije potrebne za neki posao u ovom društvu, a ne da mu diploma bude prazan list papira neprimenljiv u životu, da pobrojimo sve kvalifikacije koje nudi, u ovom slučaju, naše visoko školstvo. Svakako ćemo u budućnosti trebati da uradimo nacionalni okvir kvalifikacija i za srednje školstvo, za srednje stručno obrazovanje, pre svega.
Dakle, cilj nacionalnog okvira kvalifikacija je da se poveže svet rada, na jednoj strani privreda, i svet obrazovanja, na drugoj strani prosveta. Treba biti pošten pa reći da su trenutno kod nas privreda i prosveta razdvojene, da trenutno kod nas između sveta rada i sveta obrazovanja postoji jaz, da veoma često prosveta lebdi u vazduhu bez svog uzemljenja. U praksi, u konkretnom praktičnom životu moramo da znamo, i neko je o tome govorio pre mene, koga školujemo, za šta školujemo i za šta nam je potreban taj kadar. U protivnom, to će biti utrošeno vreme za državu, lično za tog čoveka, a pre svega utrošena sredstva.
Nedovoljna komunikacija između privrede i prosvete, sveta rada i sveta obrazovanja, dovodi do toga da privreda ne saopštava prosveti kakvi joj kadrovi trebaju. I prosveta sa svoje strane nije suviše, da tako kažem, luda pa da pita privredu koji joj kadrovi trebaju, što se dešava u drugim organizovanijim državama.
Dozvolite mi da podelim sa vama jedan podatak. Tokom svih ovih godina tranzicije kod nas je godišnje ostajalo nepopunjeno između 20 i 30 hiljada radnih mesta veoma specifičnih zanimanja, zato što se neko nije školovao za ta zanimanja pa ne postoji taj kadar, narodski rečeno. Za neka druga zanimanja imamo čitavu navalu, maltene pola odeljenja iz srednje škole upiše dva-tri profila, a ne razmišljaju gde će raditi i kako će poslužiti, ne državi, nego sebi u smislu pronalaženja konkretnog posla. Dakle, imamo neusklađenost ponude i potražnje radne snage, što svoj koren ima u ovom nedostatku komunikacije između prosvete i privrede.
Konačno, da ostanem pri ovom nacionalnom okviru kvalifikacija, koji je meni najzanimljiviji, ne bih da se uplićem u diskusiju o broju ispitnih rokova, o broju bodova potrebnih za upis godine, jer su tu mišljenja vrlo podeljena, kontraverzna i bojim se da nećemo daleko odmaći ukoliko idemo u te tehničke detalje a zaobiđemo suštinu ovog zakona. Dakle, svakako da ima potrebe za jedinstvenim i celovitim okvirom kvalifikacija, ne samo za visoko školstvo, a i tu je ministar na odboru rekao da je u pripremi nacionalni okvir kvalifikacija koji se tiče i srednjih škola, posebno srednjih stručnih škola. Opet kako su utvrdila neka istraživanja, kod nas 65% učenika u srednjem stručnom obrazovanju uči po programima starim dvadesetak godina, što znači da su znanja koja oni dobijaju zastarela i neprimenljiva. Nije ničija pojedinačna krivica, naprosto sistem je inertan i taj sistem treba menjati da bi prosveta bila motor razvoja zemlje. Prosveta treba da služi razvoju zemlje, a ne da bi neko dobio diplomu, da bi je zatakao kući ili da bi se hvalio rođakama, tetkama, strinama ili bilo kome.
Dakle, čak smo i u bivšoj Jugoslaviji, dozvolite mi da se na to osvrnem, imali vrlo ugledne srednje stručne škole, koje su se izgradile i napravile privredu bivše Jugoslavije. Umesto toga, današnje srednje škole nisu u tom rangu. Opet kažem da je to deo čitave tranzicije i svega što smo prošli u njoj.
Neko je govorio o nomenklaturi zanimanja. Ne bih da se ponavljam i ne bi da ponavljamo teme, ta nomenklatura zanimanja je, činjenica je, stara 30 godina.
Činjenica je da moramo da napravimo potpuno novu nomenklaturu zanimanja i da pobrojimo koja nam zanimanja trebaju da bi država, privreda i društvo uspešno funkcionisali. Neka zanimanja odumiru, a neka druga zanimanja iskrsavaju na horizontu. Dakle, proces rada je dinamičan i smatram da tu dinamiku moramo da pratimo.
Pred nama su u ovom smislu dva koraka, a ovaj zakon sa tačkama, odnosno članovima 1. i 3. pomaže da se ti koraci realizuju. Prvi korak je da napravimo analizu toga kakvi nam profili i zanimanja trebaju da bi država i privreda mogli efikasno da funkcionišu, a drugi je da prosveta efikasno odškoluje takve profile i takva zanimanja, da pruži društvu kvalitetne i kvalifikovane kadrove.
Konačno, ono što je dobro u ovom predlogu zakona i ovim članovima koje sam pomenuo jeste što ste prvi put u legislativu, u prosveti uvodi Institut nacionalnog okvira kvalifikacija. Dakle, nikad ranije nismo imali ovo u zakonu, bez obzira što se ovo odnosi na oblast visokog školstva. To je svakako pomak i bez obzira što treba da se uradi celovit i okvir kvalifikacija i za srednje školstvo, za celokupni sistem prosvete ovo svakako predstavlja pomak i dobro je što je Ministarstvo prosvete uočilo potrebu za nečim ovakvim.
Konačno, čak bi bio toliko slobodan da kažem, da izrada celovitog nacionalnog okvira kvalifikacija predstavlja neku vrstu novog Ustava Srbije, ako hoćete društvenog Ustava, dogovora oko toga šta je potrebno privredi i šta može da joj pruži znanje? Znači, dogovor oko toga kako da iskoristimo sopstvenu pamet.
Dakle, mi stvarno imamo problem sa iskorišćavanjem naše sopstvene pameti i zato nam pamet odlazi negde u druge zemlje. Konačno, mi iz SDPS, to je osnova našeg programa i to je razlog zašto naša partija nosi prefiks socijaldemokratski, smatramo da postoje dva stuba društva. Prvi je privreda, a drugi je prosveta. Za nas je prosveta veoma bitna i smatramo da prosveta treba da bude praktična, da ima svoje praktično uzemljenje i konačno da treba da bude vezana sa samim životom.
Nacionalni okvir kvalifikacija pomaže da se nešto tako desi, nacionalni okvir kvalifikacija kao neki most između prosvete i privrede, on je kao jedna čvrsta armatura u društvenom organizmu koja na neki način doprinosi da naše društvo bude postojano, jako i efikasno. Konačno, prosveta i privreda treba da budu dva stuba na kojima će počivati naše društvo, jer prosveta pravi ljude da tako kažemo, a privreda im obezbeđuje koricu hleba dok nacionalni okvir kvalifikacija koji je definisan, koji je upravo definisan u ovom predlogu zakona povezuje ova dva stuba.
Prosveta se ovim uvodi u funkciju razvoja zemlje i tako ima onu funkciju koju ima u Kini, Rusiji ili SAD, naprosto, sve ove države koje su jake i koje su stabilne ulažu u prosvetu, ne da bi pravile diplome, kao neke nekorisne list papira, dakle, one ulažu u prosvetu kako bi napravile kvalifikovane kadrove koji mogu poslužiti državnim i društvenim interesima. Šta više, velike zemlje sebi mogu priuštiti luksuz da ne budu pametne, da budu nepametne. Zato što se uvek mogu osloniti na silu, ili velike zemlje mogu da uvezu pamet iz manjih zemalja poput naše, kao što smo mi veoma dugo izvoznici pameti. Ali, na neki način male zemlje ne mogu sebi dopustiti luksuz da ne koriste sopstvenu pamet. Znači, male zemlje moraju da na neki način motivišu sve što je u toj zemlji kvalitetno i da na neki način stavi to u funkciju društvenih interesa.
Konačno, o tome nam je nešto govorio i gospodin Dereta. Sa tim se slažem, mi ne treba više da budemo izvoznici pameti, jer kad izvezete pamet ostaje vam samo glupost kao glavni društveni resurs. Dakle, mi moramo da na neki način nađemo načina da se spreči izvoz naše pameti, jer ta naša pamet i odlazi negde preko granice zato što je tu neiskorišćena. Ako i dalje mi ne budemo iskorišćavali našu pamet, sigurno će i dalje biti odliva mozgova, sigurno će i dalje neki mladi, pametni ljudi odlaziti na Oksford, ovo što se dešava sa Teodorom fon Burgom i ko će da spreči tog mladog, preuspešnog čoveka da ide trbuhom za kruhom negde gde se njegovo znanje pametnije iskorišćava.
Dakle, opet ponavljam, nacionalni okvir kvalifikacija koji je po meni najvažnija tačka ovog predloga zakona, jeste nešto što omogućuje da motivišemo pamet koju ova država ima, da pobrojimo, da napravimo inventuru pameti koju ova država ima, da na neki način posle te inventure organizujemo kako će ta pamet da se pretoči u život i kako će ta pamet nešto da doprinese društvu.
Lično ne mislim da imamo pameti za izvoz. Lično, a naravno i mi iz SDPS kao jedne partije koja je socijalno-demokratske organizacije, nismo zadovoljni što je naš glavni izvozni artikl pamet. Ljude koje smo mi školovali i što tako sama država gubi sve ono što je uložila u nekoga.
Dakle, opet bih se vratio na to da je ovaj nacionalni okvir kvalifikacija toliko bitan i toliko jedan nov i potreban institut da ćemo mi zbog toga podržati ovaj predlog zakona.
Konačno, dozvolite mi da kažem samo par reči, ne bih o tome da dužim, ne bih mnogo da zadržavam vreme, o ispitnim rokovima i o bodovima koji su potrebni za upis školske godine. Bojim se da mi razvijemo tu kulturu razmaženosti, kulturu gledanja kroz prste, da studenti ne nauče da svake godine mogu očekivati bez obzira kakva je situacija nama će se to smanjiti i mi ćemo moći da upišemo godine i nikada nećemo dobaciti do tih čuvenih 60 bodova, koliko su po Bolonjskom procesu.
Dakle, nismo hteli na ovo da reagujemo amandmanima, smatramo da će biti vremena da se ovo pokrene na sistematski način. Međutim, opet ukoliko gledamo samo efikasnost, zašto ne bi studentima ponudili onoliko ispitnih rokova koliko im treba? Šest. Ali, da onda od njih tražimo maksimalne rezultate. Da im kažemo imate dosta ispitnih rokova, ali za uzvrat, gospodo studenti, ispunite ovoliko bodova koliko je propisano. Dakle, mi sa jedne strane smanjujemo broj bodova potrebnih za upis, gledamo kroz prste ili da tako kažem stvaramo kulturu gledanja kroz prste, bojim se da se neko ne navikne na to i bojim se da opet ništa neće biti od efikasnog školstva.
Sa druge strane, smanjujemo im rokove, a lično znam kada sam studirao da je zbog planiranja manevarskog prostora taj broj ispitnih rokova na neki način dosta važan. Ali, opet kažem nismo hteli na ovo da reagujemo amandmanima, smatramo da će biti vremena da se ovo sistematski uredi i da se konačno stabilizujemo. Znači, da se konačno znaju pravila igre. Znači, kod nas mi veoma često menjamo pravila igre dok je igra u toku. Ako želimo efikasnu, stabilnu prosvetu, stabilnu privredu, mora da se zna neki red.
Dakle, ukoliko su prosveta i privreda dva stuba društva, i u jednom i u drugom, treba da bude neki red, da ne pravimo anarhiju i da ne navikavamo bilo koga da će mu se gledati kroz prste, jer možemo sada sa tim, kako da kažem, da nastupamo i da se igramo. Ali, kada budemo pristupili nekim ozbiljnijim integracijama gde postoje jasna pravila igre, bojim se da ćemo morati da menjamo naše sopstvene navike.
Konačno, da zaključim, mi smo svakako za sistemska rešenja. Znači, ne za "ad hok" rešenja u oblasti prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, za sistemska rešenja koja će da traju i koja će da nadžive mandat i nas u Skupštini. Da se ne menja stalno nešto i da ne bude drži vodu dok majstori odu. Znači, ne samo u ovoj oblasti, u mnogim drugim oblastima mi imamo "ad hok" rešenja koja liče na vodoinstalatere koji je došao da zavrne vodu i to drži neko vreme i onda voda opet nađe neki način da poteče i poplavi kuću.
Dakle, mi ćemo morati da pristupimo sistemskom rešavanju ove problematike i mnogih drugih problematika i svakako da će u tome SDPS biti pouzdan partner. Konačno, na kraju bih zaključio, da pametna društva žive od svoje pameti. Nepametna društva i nepametne nacije životare na mišiće. Dakle, prethodnih 20-25 godina mi smo na neki način životarili na mišiće. Ako želimo to da promenimo, treba da menjamo nešto u ovom odnosu između prosvete, privrede, prakse, života i znanja.
Konačno, ne treba da budemo sumorni i pesimistični, treba verovati da imamo snage da se izvučemo iz ovoga lera u koji smo upali i mišljenje nas iz Socijal-demokratske partije Srbije, da će ovaj predlog zakona tome doprineti, kao korak u ispravnom pravcu i zato će ga SDPS podržati. Hvala vam na pažnji i strpljenju.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Reč ima narodni poslanik Snežana Stojanović Plavšić. Izvolite.

Snežana Stojanović-Plavšić

Ujedinjeni regioni Srbije
Zahvaljujem.

Poštovane dame i gospodo, poštovani gospodine ministre, odmah ću na početku u ime Ujedinjenih regiona Srbije reći da ćemo mi podržati ovaj zakon. Ovo kažem, pre svega, zbog studenata, jer znam da oni sa nestrpljenjem, sa strepnjom i pažnjom očekuju odluku ministra da predloži ovaj zakon, a nakon toga i našu odluku o tome da li ćemo zakon podržati ili nećemo.

Ujedinjeni regioni Srbije podržaće ovaj zakon, zato što smo svesni da je ovo pokušaj da se studentima omogući da upišu sledeću godinu, da se roditeljima omogući i olakša studiranje njihove dece, na taj način što će država dodatnim finansijama podržati njihovo studiranje, i sigurno da ovo jeste i način da se i profesorima i akademskoj zajednici na neki način izađe u susret i da se i njihov rad i njihovo prilagođavanje reformskim procesima, na neki način, podrži.

To sigurno jesu razlozi zbog kojih ćemo podržati ovaj zakon, naravno uz izvesne rezerve i komentare, jer je činjenica da ono što nam se na prvi pogled čini kao tehnička izmena, kao promena broja bodova ili broja rokova, iza sebe ima čitav niz pitanja, čitav set pitanja koja mogu da se pokrenu.

Uverena sam da je visoko obrazovanje jedan veoma važan segment obrazovanja i učenja uopšte, jedan važan segment života, pre svega, kao doprinos ličnom razvoju pojedinca, ali isto tako kao i značajan doprinos razvoju društva. Verujem da visoko obrazovanje, bez obzira što često mislimo da se radi o mladim ljudima, koji su na neki način već formirali svoju ličnost, verujem dakle da visoko obrazovanje u značajnoj meri vrši i tu neku svoju vaspitnu funkciju i određuje njihov budući životni i njihov budući razvoj, da je dakle moguće da visoko obrazovanje i sve ono što se nauči u tom procesu, u velikoj meri može da menja ličnu sudbinu pojedinca. Zbog toga je jako važno da pažljivo razmatramo sve promene koje se tiču sistema visokog obrazovanja i da u njemu svi aktivno učestvujemo.

Sa druge strane, visoko obrazovanje jeste nešto što menja i društvo kao celinu i doprinosi njegovom razvoju, i ja sam duboko uverena da brojna pitanja našeg društva, brojna pitanja na koja nismo našli najbolje odgovore, brojna pitanja koja ostaju otvorena, jesu pitanja koja se mogu rešiti, pre svega, većim ulaganjem i boljom organizacijom sistema obrazovanja i kulture. Dakle, obrazovanje i kultura jesu koreni svakog društva, i oni su sigurno odgovor za, kao što sam rekla brojna pitanja koja se postavljaju npr, u kom pravcu određeno društvo ide, koji je njegov sistem vrednosti, kuda ono želi u krajnjoj liniji da stigne.

Zbog toga mislim da je potrebno da malo, možda, ovu temu proširimo od onoga kada je u pitanju samo odluka o broju bodova ili o broju rokova. Postavljamo pitanje, šta ustvari mi želimo od obrazovanja u našoj zemlji i šta je ono što mi želimo da finansiramo kao sistem obrazovanja u našoj zemlji? Na kraju krajeva, šta jeste zaista uloga obrazovanja, ili šta jeste proizvod obrazovanja?

Citiraću pametnije od sebe. Na inauguraciji na mestu predsednice Harvarda 2007. godine, gospođa Dru Faust je to ovako definisala i time dala svoju, praktično, viziju uloge univerziteta: "Univerzitet nije pitanje rezultata u sledećem kvartalu, niti čak pitanje šta studenti postaju po diplomiranju. Reč je o učenju koje oblikuje čitav život, učenju koje prenosi milenijumska nasleđa, učenju koje oblikuje budućnost. Univerziteti se obavezuju bezvremeno i ova ulaganja imaju žetvu, koju ne možemo predvideti i često ne možemo izmeriti, za kojom tragamo, delom zbog nje same, jer ona određuje ono što nas je tokom vekova učinilo ljudima, a ne samo zato što može povećati našu globalnu kompetitivnost". Ovo je na neki način proširenje uloge obrazovanja u okviru globalnih procesa, koji često ulogu obrazovanja svode samo na proizvodnju znanja ili samo na neka naučna dostignuća koja će doprineti razvoju, u smislu razvoja novih tehnologija. Mada, to je sigurno nešto što ne treba potceniti kada govorimo o sistemu visokog obrazovanja.

Dakle, mnogi smatraju da je znanje ustvari glavni element visokog obrazovanja i da njegovo prenošenje, usavršavanje i proizvodnja jesu ključne uloge univerziteta i ključne uloge visokog obrazovanja, tj. da je znanje materijal, a istraživanje i podučavanje, da su praktično osnovne tehnologije rada univerziteta i visokog obrazovanja.

Oni koji su bliži funkcionalnom modelu, smatraju da se ustvari fokusirati na ishode obrazovanja i onoga šta sa njime možemo uraditi, i jedan od ovakvih pristupa kaže da postoje, ustvari, četiri funkcije visokog obrazovanja i da su to stvaranje i širenje ideologije, formiranje i odabir vladajućih elita, stvaranje novog znanja i obuka birokratije. Naravno, ne treba zanemariti, kao što sam rekla i ekonomski razvoj koji je direktno vezan sa razvojem obrazovanja, jer nema sumnje da visoko obrazovanje povećava produktivnost, prvenstveno kroz rast ljudskog kapitala, odnosno stvaranja veće i bolje obrazovane radne snage, ali, isto tako i onog znanja, odnosno naučnih otkrića koje se, kao što sam već rekla, direktno mogu prodati ili preneti industriji i napraviti profit. Znanje je naravno u evropskim zemljama viđeno kao nužan uslov razvoja društva, i naravno, ne samo u evropskim nego i šire u globalnim tokovima, prosto, znanje je nezaobilazna, da kažem, roba u današnjem svetu.

Međutim, veća obrazovanost stanovništva svakako je povećana i sa manjim troškovima države, tako da nema sumnje da je ono pitanje da li je obrazovanje trošak ili investicija, nema sumnje da to u svakom društvu jeste investicija, jer se prosto na više nivoa smanjuju troškovi. Recimo, obrazovani ljudi će biti manji korisnici zdravstvenog sistema, iz prostog razloga što zdravije žive i naravno oni su jako često, odnosno po pravilu nisu korisnici sistema socijalne zaštite.

Takođe, jedan značajan aspekt obrazovanja koji je vezan i sa ličnim i sa društvenim benefitima jeste i stvaranje, odnosno smanjivanje društvenih nejednakosti i izgradnja inkluzivnih društava u kojima svaki član ima svoje mesto.

Sa aspekta pojedinca, sigurno je da, kao što sam već naglasila, znanje jeste nešto što obogaćuje svakog pojedinca, ali i ono naravno može biti merljivo i na druge načine, pre svega, ljudi koji su više obrazovani, imaju veće zarade, imaju veće šanse da budu zaposleni. Ukoliko su nezaposleni, u manjem su riziku od dugotrajne nezaposlenosti, kao što sam rekla unapređuju svoje zdravstveno stanje, uključujući i zdravlje njihove dece i socijalno, intelektualno napredovanje dece i budućih generacija, tu svakako postoji jedna i novčana i nenovčana korist za pojedince.

Postoje istraživanja koja govore o tome na koji su način vrednovali svoje visoko obrazovanja ili znanja koja su stekli ljudi koji su visoko obrazovani. Jako često oni su učenje i sticanje visokog obrazovanja definisali kao ekspanziju novih ideja, fascinacija, deljenja znanja ili uživanje, satisfakcija, znatiželja i čak strategija protiv tragedije, suprotstavljanje praznini egzistencije.

Mislim da zaista sve ove uloge sticanja znanja i visokog obrazovanja govore o tome da je to nešto što je za svako društvo od suštinskog značaja i u šta svako društvo, nema sumnje, želi i treba da ulaže. Naravno da Srbija ne treba i ne može da bude izuzetak. Međutim, sigurno je da se otvaraju brojna pitanja, a to je, pre svega, pitanje šta mi kao država želimo da finansiramo, koje od ovih aspekata u stvari želimo da finansiramo, da li od svega po malo ili konkretne aspekte obrazovanja, da li želimo da finansiramo znanje kao takvo, što znači da ćemo onda ulagati u sve studente koji žele da stiču neka znanja ili ćemo ulagati u znanje kao ekonomiju, pa ćemo se onda fokusirati na ovo o čemu su brojne kolege govorile, a to je povezivanja znanja sa ekonomijom, sa industrijom, sa onim što su potrebe novih novo-kreiranih radnih mesta. Verujem da je istina negde na sredini i da siromašno društvo poput Srbije treba da zaista pažljivo odmeri svaki dinar.

Slažem se da treba da razmislimo koliko, recimo, studenata medicine želimo da školujemo, jer za mene lično jako je teško saznanje da deca koja studiraju šest ili sedam godina i kojima je potrebno još dodatnog usavršavanja tri, četiri ili pet godina da bi postali pravi stručnjaci u nekoj oblasti medicine, da li nakon svih tih napora možemo da im damo neki odgovor kao društvo, znajući da još dugo, još izvesno vreme u sistemu zdravstva neće biti posla za njih. Naravno, oni koji su tek završili studije medicine jako će se teško zaposliti u nekim privatnim klinikama ili ordinacijama.

Prosto, mislim da o tome svemu treba razgovarati i treba pokrenuti jedan proces koji će omogućiti deci da stiču nova znanja, ali u isto vreme i definisati neke potrebe društva.

Jedno od velikih pitanja o kojima su mnogi već govorili pa ja neću o njemu duže govoriti jeste svakako i na koji način se bolonjski proces sprovodi u Srbiji i koliko možemo biti zadovoljni njegovim rezultatima, koliko uopšte ima volje u akademskoj zajednici da on bude do kraja, ne do kraja, to je zaista jedan proces koji mnoge druge evropske zemlje nisu uspele da sprovedu, dakle, kakva je dinamika njegovog sprovođenja i kolika je motivacija profesora da na ovom procesu ozbiljno rade.

Naravno, jedno od pitanja jeste i odnos države i Univerziteta u kreiranju politika i to je, rekla bih, jedno složeno i prilično jedan nezahvalan posao kada je država u pitanju, imajući u vidu činjenicu da mi kreiramo politiku koju u suštini sprovodi akademska zajednica. Zato podržavam ministra da i dalje u razgovorima sa akademskom zajednicom definiše prioritete i pre svega ostvarive ciljeve.

Naravno, svoje mesto u ovom procesu moraju da imaju i studenti, jer oni su ti koji, ne bih ja rekla da je njihov jedini cilj da sebi stvore manje obaveza, nego jednostavno kada ne postoji dobar sistem, kada ne postoji pravi odgovor države ili pravi odgovor fakulteta na njihova pitanja, onda sigurno moraju tražiti neka lakša rešenja. Dakle, zalažem se za jedan proces u kome će svi biti partneri, proces koji će omogućiti da studiranje bude kvalitetno i efikasno i proces koji će omogućiti da veći broj studenata učestvuje u procesu visokog obrazovanja.

Verujem da država Srbija ima relativno dobre odgovore kada je finansijska podrška studenata u pitanju i verujem da to pruža šansu čak i studentima iz nižih socioekonomskih slojeva, da promeni svoju sudbinu i da nadograde svoje obrazovanje, da sebi omoguće zaposlenost i život koji će izmeniti situaciju u kojoj se trenutno nalaze.

Ono što je konkretno verovatno dilema svih nas to je da se ovim predlogom za 2012. i 2013. godinu predlaže neophodnih 48 godina i šest ispitnih rokova, za 2013/2014. godinu 50 bodova i pet rokova, a za 2014/2015. godinu 60 bodova i četiri roka. Dakle, broj bodova raste, a broj rokova se smanjuje. To je nešto što sigurno može dovesti do, ukoliko se ništa značajno ne promeni u samom sistemu, to je sigurno nešto ćemo, bojim se, možda ponovo morati da menjamo.

Dakle, da bi se ovo ostvarilo, da bismo mogli da ostvarimo broj bodova raste, a da se broj rokova smanjuje, kvalitet rada sa studentima mora da bude na znatno višem nivou. To sada nije slučaj na svim fakultetima, jer, kao što smo već čuli od drugih kolega, postoje profesori koji ne žele da sprovode, ne žele prosto da drugačiji način predaju, da sprovode reformu i bolonjski sistem. Postoje profesori koji to možda žele da rade, a rade prilično nespretno. Naravno, postoji i ona treća grupa koja to radi jako dobro i jako efikasno, koja kvalitetno radi sa studentima, koja im je uvek na raspolaganju, koja u jednom interaktivnom procesu nadograđuje studentska znanja, otvara njihove vidike i stvara od njih istraživače i primenjivače stečenih znanja.

Verujem da ovih trećih mora da bude mnogo više, a onih prvih mnogo manje i da će onda ovaj zakon u punoj meri moći da se primenjuje kako ove godine, tako i 2014/2015. godine kada će zahtevi pred studentima očigledno biti na najvišem nivou.

Želim mnogo sreće studentima u ovom procesu, naravno, i Akademskoj zajednici. Verujem da država i svi mi ostajemo otvoreni za proces u kome, ponavljam, treba da učestvujemo svi zajedno kako bi bio uspešan, kako za studente, pojedince, tako i za sve nas kao društvo. Hvala vam.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Reč ima narodna poslanica Zlata Đerić. Izvolite.
...
Nova Srbija

Zlata Đerić

Nova Srbija
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, poslanička grupa Nove Srbije, gospodine ministre, i u ovom sazivu namerava da kooperativno, ali i kritički pristupi svim zakonskim predlozima koji u ovaj visoki dom stignu.
Poslaničku grupu Nove Srbije prepoznajete po odličnoj saradnji koju smo imali u prethodnom mandatu, bez obzira što je poslanička grupa Nove Srbije tada bila u opoziciji. Imamo zaista krajnje poštovanje za sve sugestije naše poslaničke grupe koje ste tada uvažili i primenili u zakonskim rešenjima. Mislim da smo uradili mnogo dobrog posla u obrazovanju.
Dakle, prosvetni savet Nove Srbije, u saradnji sa poslaničkim klubom, bavio se modernim i nadasve poželjnim pristupom prosveti i obrazovanju u Srbiji kao jedno od temeljenih resursa budućnosti i tako smo veoma brižljivo sagledali predložene izmene Zakona o visokom obrazovanju koje su danas pred nama. Svesni smo pri tome da bila kakav zahvat i promena u zakonima koji se bave prosvetom donose dalekosežne posledice i odgovorno smo predložene članove uporedili sa onima koje menjate u osnovnom zakonu o visokom obrazovanju donetom 2005. godine, pri tome uzimajući u obzir i društveno ekonomske odnose koji su bili prisutni u Srbiji 2005. godine, kada je zakon donet i sve promene u društveno ekonomskim odnosima koje su nastale do 2012. godine, u kojoj smo sada i kada treba da izmenimo nekoliko ključnih članova.
Upoređujući iskustva od 2005. godine do danas, smatramo da je bilo potrebno napraviti izmene u još nekoliko članova zakona.
Na primer, u članu 3, gde bi se ciljevi visokog obrazovanja svakako mogli doneti i značajnim etničkim ciljevima, pa članovi koji se tiču Nacionalnog saveta bi mogli precizniji po pitanju transparentnosti rada ovog tela. Pregledom sajta Nacionalnog saveta uverićemo da su informacije o radu više nego skromne i nedovoljne da bi se to moglo smatrati transparentnošću, koja se od te institucije očekuje.
Članovi koji se tiču Nacionalnog saveta bi mogli biti precizniji po pitanju transparentnosti ovog rada ovog tela, jer pregledom sajta Nacionalnog saveta uverićemo se da su informacije o radu više nego skromne i nedovoljne da bi se to moglo smatrati transparentnošću koja se od te institucije očekuje.
Takođe, rad Komisije za akreditacije, same akreditacije koje uređuju članovi 13. i 16. Zakona o visokom obrazovanju mogao bi se posle iskustava koje ste kao ministar stekli u prethodnom mandatu jasnije i drugačije urediti. Mislim da smo po tom pitanju takođe sarađivali. Postoji ozbiljno nezadovoljstvo institucijama visokog obrazovanja vezano za ovo telo. Uopšte, zakon bi morao ova dva tela veoma važna u uređenju našeg visokog školstva više privoleti transparentnosti. Šuma visokoškolskih ustanova sa problematičnim rejtingom i diplomama u Srbiji na taj način bi se značajno raskrčila. Inače će devalviranje prosvete i obrazovanja dospeti u nezadrživo stanje propadanja.
Zato smo smatrali da bi član 41. postojećeg zakona morao biti preuređen i prilagođen onome što nam je iskustvo propisalo i nametnulo, a on se baš tiče izdavanja dozvola za rad visokoškolskim ustanovama. Jer nije dobro da tržište znanja postane tržište papira. Znanje se ceni svuda u svetu ono je traženo, ono je konkurentna i veoma skupa roba, ako ne i najskuplja, a papir sa problematičnim rejtingom jedino vredi u Srbiji i to kratkoročno.
Kontrola rada je nešto što je u ovakvom sistemu visokog obrazovanja, od presudne važnosti za očuvanje kvaliteta visokog obrazovanja, a samim time i njegovog ugleda i priznanja van Srbije. Ovaj zakona nije menjan u prethodnih sedam godina, od kada je na snazi i smatramo da je ovo bila prilika da se posle iskustava koje su sada iza nas, a iskustva nas najbolje poduče svemu, učini još boljim.
Od 2003. godine, od kada je Srbija potpisala primenu Bolonjske deklaracije, stvorena su oprečna mišljenja i iskustva po pitanju novog pristupa visokom obrazovanju. Nije Srbija izuzetak u tome što ima mišljenja za i protiv, glas za i glas protiv postoje svuda. Tako je u svih četrdesetak zemalja koje primenjuju isti koncept. Pretpostavljam gospodine ministre da se sećate, jer ste bili učesnik ministarske konferencije u Budimpešti i u Beču 2010. godine u martu mesecu, kada su tu konferenciju pratili studenski protesti upravo protiv Bolonjske deklaracije.
Svaka zemlja je pre usvajanja ovog koncepta imala već neki ustanovljen vid visokog obrazovanja i na tu matricu trebalo je primeniti novi sistem, ili poništiti već postojeću matricu da bi se primenio novi sistem i nije lako reformisati ovaj sistem ni u jednoj zemlji, pa ni u Srbiji. Istorija je pokazala da otpor uvek neminovan i prirodan, ona je prva reakcija na nepoznato i novo, možda je delom i opravdana.
U svakom slučaju reforma je proces koji zahteva predanost, strpljenje i doslednost. Rezultati se sporo uočavaju, sabiraju pozitivni i negativni, zato u svakoj izmeni zakona koja uređuje ovako osetljivu oblast i ovako značajnu oblast kao što je obrazovanje, treba biti vrlo oprezan, gotovo vidovit da se ne bi napravile greške koje se mnogo sporije ispravljaju ili se čak i ne mogu ispraviti, a posledice ostavljaju duboke tragove, često nepopravljive.
Citiraću gospođu Srbijanku Turajlić, koja je konstatovala, ali vrlo tačno, problemi ne potiču od toga kako smo Bolonju zamislili, već od toga da se po običaju iskrivili zamišljeno kako ne bismo morali ništa da radimo. Napravili smo na kraju ni ribu ni devojku. Ovo nije ni Bolonja, ni naš stari sistem, koji je proizvodio vrhunske naučnike. Priznaćete, posebno mi se dopao ovaj deo kada je rekla da je stari sistem proizvodio vrhunske naučnike, jer Srbija jeste imala sistem visokog obrazovanja na koji možemo biti ponosni u svetu.
Mi koji smo završili taj sistem obrazovanja znamo koliko smo i gde bili priznavani i koliko je naše znanje u svetu vredelo i bilo primenjivano. Možda je on bio prevaziđen na neki način, možda ga je trebalo modernizovati, ali vreme će pokazati da li je pravi put Bolonja ili smo mogli uraditi nešto na postojećem dobrom sistemu obrazovanja koji smo imali.
Cenimo napore Ministarstva da pravi ustupke studentima, upravo u ovom predlogu koji je pred nama, u skladu sa onim što je u Srbiji u ovom trenutku realno, prihvatljivo i nužno. Tako smo ocenili pozitivno, promenu koju ste ponudili u članu 7. koji se tiče praga potrebnih bodova, mada mislim da ćete tu za dve godine imati opet nužnu korekciju, kao što je bilo i sa ocenom iz vladanja, ako se gospodin ministar seća. U prethodnom mandatu bila sam u pravu da ćemo morati korigovati zakon već u toku istog mandata. Naravno da će se time studentima omogućiti da veći broj dece u ovako teškom trenutku u Srbiji, ostane finansirano iz budžeta.
Član 4. i 6. smatramo na neki način izmenama koje će trpeti takođe, u dogledno vreme, potrebnu korekciju i mislim da bi u tom smislu trebalo da razmotrite amandman koji je uložila poslanička grupa DSS, koji nalazi kompromisno rešenje i omogućava jednu fleksibilnost visokim ustanovama da studentima izađu u susret, da im pomognu ukoliko je to opravdano. Dakle, time bi se pomoglo da ne bude rigidan stav koji studentima uskraćuje ispitne rokove koji su njima veoma bitni, na koje su i navikli.
Donošenjem izmena, članom 1. i3. smatramo da će biti rešene brojne teškoće koje su do sada pratile svršene studente u pokušaju da sa stečenom diplomom visokoškolske ustanove dođu do željenog zaposlenja. Ovde je mnogo problema i čini mi se da do sada nije bilo dovoljno sluha da se oni rešavaju ili nije bilo dovoljno uloženog napora u institucijama ili u samom ministarstvu da se ovaj problem prevaziđe. Svi smo svesni da su postojali smerovi, čak i na državnim fakultetima koji upisuju studente, oni te studije završavaju, a onda nigde nisu predviđeni da sa tim svojim diplomama rade, npr. to je slučaj na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gde imate studente komparativne književnosti, koji polažu isti broj ispita i iste ispite kao i studenti jugoslovenske opšte književnosti, odnosno srpske književnosti sada. Posle toga oni ne postoje predviđeni u službenom glasniku da ih škole mogu zaposliti na poslovima profesora ili nastavnika u obrazovnom sistemu.
Uglavnom se ti problemi tiču onih visoko školskih ustanova koje obrazuju prosvetne kadrove. Pošto zahtevi da se ovakvi problemi otklone postoje u ministarstvu već nekoliko godina, i do sada se na njih nije baš adekvatno reagovalo, obično su studenti koji su se obraćali sa tim problemima, bili u situaciji da se šetaju kako se u narodu kaže, od vuka do Novaka. Upravo od člana 1. i 3. očekujemo da ovaj problem efikasno reši i smatram da je zbog toga i predviđena ova izmena zakona koji ste nam ponudili gospodine ministre.
Poštovani ministre, kada je Edmondo De Amičis pre više od veka i po rekao – škola je stalno kretanje čovečanstva, nadamo se da ćete biti češće u ovom domu sa željom da zajedničkim naporima otklonimo što više teškoća sa kojima se naša prosveta i obrazovanje suočavaju svakodnevno u životu i u praksi. prosveta i obrazovanje su naš intelektualni ljudski resurs koji je jedini dovoljno moćan da sačuva, unapredi i iskoristi sve druge resurse koje imamo i koji su ostali naši. Dakle jedino dobro koje imamo i koje sigurno nećemo prodati to su naše mlade generacije, a jedino dobro što mi možemo da učini za njih i ono što je najbolje, to je da im donesemo dobre i kvalitetne zakone u kojima će oni moći steći najbolje moguće obrazovanje, kojim će unaprediti sve ovo što ostaje iza nas.
Poslanik sam i profesor po obrazovanju, po opredeljenju, prosvetar po pripadanju u dolazim iz grada koji je iznedrio klicu učitevanja u Srbiji i razvio moćnu instituciju. Iz Sombora, u kome je plemeniti Avram, sin prote Georgija, po ugledu na Adelungovu nemačku školu, začeo još daleke 1778. godine prvu učiteljsku normu. Takođe kao učenik te najčuvenije, najstarije učiteljske škole u delu Evrope, očekujem da svi zajedno, ne samo nužnim izmenama u Zakonu o visokom obrazovanju, već stalnim delovanjem u svim zakonima koji uređuju obrazovanje u Srbiji, učinimo Srbiju jakom. Istina je da ako nam nisu udareni dobri i zdravi temelji u osnovnom obrazovanju, ako nismo dobro zidali zidove srednjeg obrazovanja, onda će krov visokog školstva biti sklon padu.
Uvek sam govorila u ovom visokom domu, kada sam govorila o prosveti i obrazovanju, da to nije posao, to je misija.
Dobar učitelj je onaj koji učenika učini boljim od sebe, kao nekad davno Sokrat – Platona, a Platon – Aristotela ili Aleksandra Makedonskog ili u našoj istoriji Dositej – Simu Milatinovića Sarajliju, a on vladiku Njegoša. Za dobre učitelje potrebni su dobri uslovi. Za dobro školstvo, osim visokih standarda, potrebni su dobri i kvalitetni zakoni koji će jasno urediti odnose i vratiti dostojanstvo i vrline misionarskom pozivu prosvetnih radnika, na bilo kojem nivou oni svoju misiju obavljali, učeći prvake slova ili učeći studente osvajanju znanja iz naučnih dostignuća.
Ono što pokušavamo da vam, gospodine ministre, ukažemo jeste značaj stručnog usavršavanja i obrazovanja onih koji obrazuju našu budućnost. Mnogo manje nesporazuma ima društvo koje ima jasan odnos prema svojim učiteljima i profesorima, koji paze na njih, omogućavajući im da žive razvijajući se u skladu sa razvojem svoga društva. Ni slučajno nije izrečena istina koja najbolje objašnjava ono čemu učitelji pripadaju. Učitelj podučava dok i sam uči, onda kada prestane da uči, umire u njemu učitelj. S time ide i napredovanje društva.
Rekla bih, ono što sam videla u poljskom Sejmu, misao Pape Vojtile, kojim on stalno Poljake podseća na njihovu istoriju i kaže – narod koji zaboravi svoju istoriju nema budućnost. Ja bih to rekla, u ovom slučaju, da mi možemo da kažemo ovako – narod koji zaboravi svoje učitelje nema perspektivu budućnosti. Njih ne smemo zaboraviti i njih moramo unapređivati i to je zaista prava reforma prosvete u Srbiji.
Poslanička grupa Nove Srbije će podržati izmenu Zakona koji ste nam predložili, pozivajući vas da u praksi uočeno iskustvo na svim nivoima što pre zakonski popravite, a mi ćemo kao poslanička grupa svojim Predlogom zakona o vežbaonicama, pokušati da sa vama zajedno rešimo jedan zaista veliki problem koji muči onaj deo prosvete u ovom sistemu visokog obrazovanja, koji se bavi pripremanjem kadrova da obrazuje naše najmlađe. Već sam rekla, to je temelj ovog društva i temelj obrazovanja.
U misionarskom zadatku prosvetnih radnika ipak postoji nešto što jeste zanatski deo posla i od čega, kao i u svakom majstorskom poslu, koji treba uzneti do virtuoznosti i savršenstva, zavisi uspeh obrazovanja i prosvećenosti nacije i naravno, zavisi upravo ovo visoko obrazovanje.
Opet kažem da za nekoga ko dolazi iz grada i iz škole koji je kolevka učiteljevanja u Srbiji, osećam sramotu što u ovom trenutku Srbija broji četvrt miliona onih koji se potpisuju palcem, skoro milion i po onih koji nikada ne završe osnovnu školu i samim tim spadamo u najnepismenije narode u regionu, mada nam je već više od pola veka osnovno obrazovanje obavezno. Mislim da je ovo bilans koji nam Vuk Karadžić nikada ne bi oprostio.
Gospodine ministre, na čelu ste ministarstva koje se manje-više tiče svakog doma u Srbiji, direktno ili indirektno. Znam da sam vam u istom ovom visokom domu pre dve godine rekla da imate šansu da ostanete zapamćeni kao ministar prosvete, jer smo mi narod koji pamti ministre finansija i ministre prosvete, ali zaista samo onda kada se izdignu iznad trenutka i ostave u poslu takvo delo koje će ih nadživeti. Potrudite se da budete upamćeni. Imate zaista šansu da to i ostvarite, jer nema strašnije smrti od ljudskog zaborava. Potrudite se da ga pobedite, jer znate kako je Euripid rekao – nikada se nemoj zamoriti u davanju otadžbini. Smatramo da baš na polju prosvetiteljstva i obrazovanja najviše možemo dati, najviše će nam se i vratiti jer je najvažniji resurs i možda i jedini koji nećemo rasprodati, bez obzira kako nas kriza bude snašla, jeste upravo resurs obrazovanja.
U poslanicima Nove Srbije imaćete odgovorne kritičare i bezrezervne saradnike i mi očekujemo da zajednički u interesu prosvetu, u interesu budućnosti, odlučimo upravi i ovim izmenama Zakona koje su pred nama, kada dođe dan da analiziramo i amandmane. Zato vas molim da pošteno i objektivno sagledate svaki amandman svake poslaničke grupe, jer postoje rešenja koja će nas učiniti zadovoljnijim i biti korisniji u ovom trenutku i generaciji koje se ovo tiče i nama koji od njih mnogo očekujemo. Hvala vam.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Reč ima narodni poslanik Miletić Mihajlović. Izvolite.
...
Socijalistička partija Srbije

Miletić Mihajlović

Socijalistička partija Srbije
Poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, na samom početku kao predstavnik SPS želim da kažem, da istaknem, a u konsultaciji i sa poslaničkim klubom JS i PUPS, da će narodni poslanici naše koalicije podržati ovaj zakon o izmenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju.
Dakle, ovaj zakon je više puta od 2005. godine na ovamo bio na dnevnom redu, a od 2008. godine, od kada je ministar uvaženi profesor dr Žarko Obradović, takođe smo imali izmene i dopune o kojima smo ovde razgovarali, ali u želji i sa namerom da poboljšamo zakonske odredbe u korist onoga što će biti veća funkcionalnost i veća korist za obrazovni proces u visokoškolskim ustanovama i u korist onoga što je proces obrazovanja naših studenata.
Naravno, ovde posmatramo ova pitanja koja su danas na dnevnom redu u jednom širokom kontekstu, ali slažem se da je obrazovanje jedan od stubova društva. Međutim, mi ne možemo zaključiti da je to generator svih onih problema koje mi danas imamo u onome što je čitavo naše društvo, funkcionisanje našeg političkog, ekonomskog, kulturnog i svega onoga što su drugi sistemi i mnoge oblasti. Svakako, moramo biti svesni da je i obrazovanje deo onoga što je naše društvo i da mnogo toga što je danas ambijent u našoj državi i u našem društvu je međusobno povezano i utiče. Obrazovanje, prosveta i sve to nije pod staklenim zvonom da bi mogli da ga idealizujemo i da ga smatramo ključnom oblašću, koja će na ovaj ili onaj način rešiti mnoge probleme koje mi danas imamo. To je međusobno zaista povezano i zato treba da budemo i realni i da imamo i određenu relativnost i jednu umerenost prilikom zaključivanja određenih stvari o kojima govorimo.
Mi često pominjemo ovde u diskusijama odlazak u inostranstvo naših studenata, a pri tome često govorimo da je naše obrazovanje neefikasno, možda nekvalitetno i manjkavo u mnogim svojim segmentima. Naravno, mi poslanici poslaničke grupe SPS, pa i JS i PUPS ne idealizujemo ono što je danas obrazovanje u Srbiji, ali isto tako treba da podsetimo da ti studenti koji odlaze u inostranstvo i koji su traženi, da tako kažem, u mnogim zemljama zapadne Evrope, pa i Amerike, ne bi ni otišli da nisu vredni pažnje. Oni su svakako postigli određene domete u svom obrazovanju, zahvaljujući onome što je proces obrazovanja danas ovde u Srbiji.
Naravno, sa druge strane valja reći i podsetiti se da smo mi pristupili bolonjskom procesu i nakon toga smo započeli jednu reformu kroz donošenje novog Zakona o visokom obrazovanju još 2005. godine, sa ciljem integrisanja našeg visokog obrazovanja u evropski obrazovni prostor, takođe, povećanja međunarodne kompetitivnosti evropskih visokoškolskih institucija, uz očuvanje onoga što su naše specifičnosti na jezičkom, kulturnom i drugom planu.
Donošenjem Zakona o visokom obrazovanju je otpočela reforma sistema visokog obrazovanja, čiji su glavni ciljevi bili povećanje efikasnosti, povećanje kompetivnosti, povećanje kvaliteta obrazovanja, povećanje efikasnosti i povećanje kompatibilnosti visokog obrazovanja sa onim što je evropski obrazovni proces, što je veoma važno. Danas je povezivanje tih procesa, tih standarda na širem području veoma značajno, jer mi danas imamo jednu veliku komunikaciju i u oblasti znanja i to je, prosto, zaista neophodno.
U konkretnom slučaju, kada razgovaramo o ovim izmenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju, koji ovde imamo pred sobom, svakako da ga podržavamo. Mi ovde uočavamo dva važna segmenta, ili korpusa pitanja. Jedno je, svakako, pitanje onoga što je nacionalni okvir kvalifikacija za nivo visokog obrazovanja, o kome je ovde bilo reči. To je, složio bih se sa nekim predstavnicima poslaničkih grupa, jedna od ključnih stvari koje se ovde obrađuju u ovom zakonu i da tu treba staviti akcenat i da je to, zapravo, jedan momenat koji otvara, rekao bih, i ambiciozno i sa velikim očekivanjima rezultate u ovoj oblasti u sledećem periodu.
Nacionalni okvir kvalifikacija je veoma značajan i valja ga malo i definisati i objasniti šta zapravo to znači. Ovde smo imali određenih diskusija i reči o tome. Ali neće biti na odmet i zbog naših građana da ponovim da nacionalni okvir kvalifikacija definiše, kada je reč o visokom obrazovanju, šta student treba da zna, šta treba da razume i šta je u stanju da uradi na osnovu kvalifikacije koju je stekao. To je ono što je elementarno. Odnosno, nacionalni okvir kvalifikacija definiše koji se ishodi učenja očekuju od svake kvalifikacije. Takođe, pokazuje međusobni odnos kvalifikacija u sistemu obrazovanja, odnosno prohodnost između tih kvalifikacija.
Te osnovne i elementarne relacije, koje sam ovde izrekao, su osnova i ključ onoga što treba na jedan kvalitetan način da uradimo u narednom periodu, uzimajući u obzir da nas to i obavezuje - ono što je potpisivanje bolonjske deklaracije s jedne strane, a sa druge strane i obaveza da u narednom periodu na adekvatan način budemo deo tog evropskog obrazovnog procesa, odnosno prostora kome težimo. Kada to upodobimo i kada tu kompatibilnost između onog našeg prostora u užem smislu, na tlu Srbije i evropskog prostora, učinimo na ovakav način, onda možemo da govorimo o jednom napretku u oblasti visokog školstva, koje će samim tim biti bliži onome što treba da budu ishodi učenja i rezultati u studijama i završavanju studija ovde u Srbiji, sa time da konstatujemo da te kvalifikacije, kada budu stečene, ovde mogu da se primene, kako ovde u Srbiji, u polju rada, ali ne samo materijalne proizvodnje, jer se ovde često govori o privredi i o ekonomiji itd, već i u svim oblastima, jer postoje mnoge druge oblasti koje su, takođe, značajne za dalju nadgradnju. Takođe, te kvalifikacije će biti takve da mogu da budu relevantne, da tako kažem, za uključivanje u proces rada na širem prostoru i u samoj Evropi, kao i van Evrope.
Ovo je veoma ključan momenat kroz ovo što imamo u članu 1, gde se predlaže tačka 14a, u članu 11. – Nacionalni savet za visoko obrazovanje predlaže ministarstvu nacionalni okvir kvalifikacija za nivo visokog obrazovanja. U članu 3. imamo da ministarstvo utvrđuje nacionalni okvir kvalifikacija za nivo visokog obrazovanja. Na takav način imamo sada jednu novu temu, jedan nov zadatak, jedan nov zakonski okvir koji nam daje mogućnost da sva ova pitanja na adekvatan način razrađujemo, a samim tim, i unapređujemo ono što treba da budu rezultati obrazovanja u oblasti visokog obrazovanja, u cilju onoga što treba da donese budućnost u ovoj oblasti.
Drugi set pitanja se svakako odnosi na ono što je stvaranje boljih uslova, da tako kažem, primerenih onome što je današnji stupanj visokog obrazovanja. Naše ambicije u ovoj oblasti su bile previsoke još 2005. godine, kada smo postavili uslov 60 bodova za upis u narednu školsku godinu. Ne bih rekao da je tada predlagač zakona pogrešio ili pogrešno procenio, ali postojala je jedna ambicija u tom pravcu.
Sada mi dozvolite da napravim jednu digresiju. Ovde prisutni poslanici, odnosno poslaničke grupe i stranke koje su učestvovale u donošenju i tadašnjeg zakona iz 2005. godine, a i nekoliko kasnijih izmena i dopuna Zakona o visokom obrazovanju. U datom trenutku su uglavnom učestvovale u donošenju toga i glasale za taj zakon ili za te izmene i dopune i išli u tom pravcu.
Neko čvrsto i rigidno negiranje ovih izmena i dopuna ovog zakona mislim da nije prirodno i nije za očekivati od bilo koga u ovom parlamentu, jer smo svi mi, manje ili više, učestvovali u onome što je zapravo zakon i što je materija ovog zakona ili izmena i dopuna Zakona o visokom obrazovanju.
Naravno, kritike koje su upućene, mislim da nisu takve da one diskvalifikuju sadašnje napore ministra i njegovih saradnika, kao i čitavog ministarstva na ovom planu. Mislim da i sve diskusije, naravno, u celini mogu da budu jako korisne, nisu ekstremne itd. Mogu da budu korisne, a svakako ima i onih diskusija koje pohvaljuju rad našeg ministarstva i u poslednjih četiri-pet godina, pa i sada, u onome što su napori da poboljšamo zakon koji je veoma važan u oblasti obrazovanja.
Uostalom, očekujemo i nove zakone iz oblasti obrazovanja, što znači da se ova oblast prati, ali samo Ministarstvo za sebe ne može da bude samo odgovorno za mnoge probleme, kao što sam rekao na početku, koji se danas pojavljuju u društvu ili u privredi, ili u kulturi i u drugim oblastima.
Podvukao bih i ovo da akademska zajednica kroz ono što je mišljenje univerziteta, kroz mišljenje studentskih konferencija, koje treba i da dobiju status pravnih lica, se saglašavaju sa ponuđenim promenama koje mi imamo ovde u ovom zakonu. Kada je reč, na primer, o smanjenju broja rokova za ispite po određenoj skali, itd, a takođe se usaglašavaju i sa onim što je veoma bitno, a to je da povećanje, da tako kažem, kriterija kroz usvajanje i kroz realizaciju određenog broja bodova, koje kvalifikuje studente za upis u sledeću školsku godinu, ide i dalje postepeno. Tako da, recimo, ove školsku godine 2012-2013. godine bude dovoljno za upis 48 bodova, da za narednu školsku godinu 2013. i 2014. bude dovoljno 50 bodova, a da tek od 2014. i 2015. godine bude 60 bodova.
Ovde je pitanje - šta mi zapravo želimo? Ne možemo da idemo linijom manjeg otpora, ni kao društvo, ni kao struka, ni kao obrazovanje i da možda podilazimo toj liniji manjeg otpora koja je prirodna i koja se naravno često pojavljuje u jednom broju studenata, ne generalizuje, da sa što manje muka, sa što manje, da tako kažem rezultata, sa što manjim pragom, da tako kažem, se dalje napreduje i upisuju naredne školske godine.
Tu moramo da kao sistem, da tako kažem, pa i kroz zakonsku tu osnovu, idemo u tom pravcu dizanjem tog nivoa, stvaranja svesti, da tako kažem, u javnosti, ali i među studentima, naravno i među profesorima, među nastavnim osobljem, da taj prag polako dižemo i da na jedan drugačiji način razmišljamo o onome što je podizanje kvaliteta rada u oblasti obrazovanja.
Naravno mi kao poslanička grupa SPS, ne smatramo da je samo problem u studentima i da samo su oni krivci te tendencije da taj prag bude što niži, itd. Složio bih se i sa tom činjenicom da mi danas na univerzitetima imamo različiti prilaz u onome što je realizacija bolonjskog procesa. Dakle, apsolutno poštujemo autonomnost univerziteta, ali ta autonomnost univerziteta svakako ne podrazumeva slobodu improvizovanja određenih obaveza koje mi imamo pred sobom, konkretno kroz potpisivanje naše zemlje i prihvatanja Bolonjske deklaracije, kroz ono što nam je cilj da uđemo u evropski obrazovni proces, kroz upodobljavanje mnogo toga što treba da bude na nivou onoga što je tamo…

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Gospodine Mihajloviću, samo da vas obavestim, u trenutku kada vam se isključio mikrofon, govorili ste već šest i po minuta i to vreme se izbrisalo, tako da je ponovo počelo vreme, hoću da vam kažem da vam je vreme isteklo.
...
Socijalistička partija Srbije

Miletić Mihajlović

Socijalistička partija Srbije
Svakako ću završiti, ali dozvolite mi da vas zamolim da ubuduće pratite, ako se nekome isključio mikrofon, to upozorenje ste bili dužni tada da mi date.
Dakle, zaključujem, nadam se da sam bio dovoljno jasan …

Whoops, looks like something went wrong.