Šesta sednica Drugog redovnog zasedanja, 16.12.2013.

8. dan rada

OBRAĆANJA

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Reč ima narodna poslanica Dijana Vukomanović. Izvolite.
...
Socijalistička partija Srbije

Dijana Vukomanović

Socijalistička partija Srbije
Jedna mala ispravka. Kada ćemo već toliko biti detaljisti, apelujem da se koristi u Skupštini rodno senzitivan rečnik, znači, ja sam koleginica Vukomanović, ne kolega Vukomanović, barem se nadam da je to očigledno.

Pod broj dva, pominjano je Kosovo i to je ta lažna dilema, onaj ko je za Evropu, taj je protiv očuvanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta, odnosno taj Karl Blanš daje pristanak da se Kosovo definitivno otcepi od Srbije.

Znači, to je ta vrsta, da tako kažem nategnute retorike i nategnute logike koja ne proizilazi. Te vrste premisa ako ste za Evropu, onda ste protiv Kosova nisu u logici održiv način zaključivanja. Kad već direktno pričamo ovako preko mikrofona, isto da pomenem da u stvari konstatujem da je profesor Samardžić na proevropskoj strani, zato i predmet koji predaje na fakultetu Političkih nauka je okrenut ka Evropi.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Reč ima narodna poslanica Gordana Čomić. Izvolite.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Demokratska stranka
Zahvaljujem.
Dame i gospodo mišljenja sam da je dokument koji je pred nama od izuzetne važnosti. Rekla bih jedan među hiljade onih kod kojih ćemo raspravljati i o kojima ćemo glasati u Narodnoj skupštini.
Ima takvih dokumenata, koji ne zavrede mnogo medijske pažnje, koji ne zavrede mnogo političke strasti unutar odbora Narodne skupštine i na samom plenumu, ali koji proizvedu duboke, nepovratne posledice po političke društvene, kulturološke, ekonomske, državne i svake druge procese u našem društvu.
Predlog rezolucije koja je pred nama u ulozi Narodne skupštine u procesu pristupanja, odnosno pregovaranja sa EU je jedan takav dokument. Imala sam čast i privilegiju da budem učesnica i pri donošenju prvog dokumenta Rezolucije o pridruživanju Srbije EU koji je donet oktobra 2004. godine, i postoji jedna sličnost, takođe, nije proizvodio medijsku pažnju. Takođe, je bio više predmet odmahivanja rukom, nego što smo se zaista i unutar institucije i u društvu bavili detaljima tog dokumenta, a iz tih nekoliko rečenica, iz tih nekoliko tačaka iz Rezolucije iz 2004. godine je proisteklo sve ono što se u Srbiji dogodilo poslednjih devet godina. I zato što smatram to izuzetno važnim, želim da zaslužim vašu pažnju jednim malim spominjanjem raznih ljudi koji su uložili svoje vreme, svoje znanje, svoj rad, svoj entuzijazam, svoju motivaciju, svoje ideje u promene Srbije po principima evropskih integracija koji su bili na raznim mestima počevši od službe Narodne skupštine kojoj treba reći hvala za podršku i rad na dokumentu u kojem smo učestvovali kao radna grupa na predlog predsednice Odbora za evropske integracije, dakle, o dokumentu koji je pred vama, koji bez službe Narodne skupštine iz Odseka za evropske integracije ne bi bio moguć.
Takođe, želim da spomenem imena raznih ljudi sa nadom da neću zaboraviti neko važno i unapred sa izvinjenjem ako nekog zaboravim. Ljudi koji su učestvovali u procesu evropske integracije između ove dve rezolucije, od onih koji su upravljali Kancelarijom za evropske integracije, pa evropske poslove – Radmila Milivojević, Tanja Mišćević, Milica Delević, Milan Pajević, preko predsednica i predsednika Odbora za evropske integracije – Ksenije Milivojević, Suzane Grubješić, Lasla Varge, Milice Delević i sada Nataše Vučković, do ministara u vladi koji su dobivali evropskih integracija i to od Gorana Pitića koji je to radio kao ministar za ekonomske odnose sa ministarstvom u vladi između 2001-2004. godine, preko Božidara Đelića, Branka Ružića, Suzane Grubješić. Sasvim sigurno ću zaboravi neko ime i još jednom se unapred izvinjavam bilo kome ko je svoje vreme uložio bivajući na nekom od zaduženja na javnim poslovima, a baveći se evropskim integracijama.
Želim da ova imena postanu deo kolektivnog pamćenja ove institucije i spominjući ih želim da pokažem jedan duh evropskih integracija koji je sadržan u kontinuitetu. Promene koje sa sobom nose evropske integracije nikada ne prestaju i promene koje se odvijaju, uvek se odvijaju sa najmanjim potrebnim, ali neophodnim dogovorom, konsenzusom svih nas, šta je što u dogovoru sa EU danas, sa Evropskom zajednicom nekad, treba da uradimo da bi popravili stanje ljudskih prava, da bi popravili vladavinu prava, da bi smanjili korupciju i kriminal, da bi podržali nezavisno pravosuđe, da bi izgradili slobodu medija, da bi kontrolisali primenu ljudskih i manjinskih prava, da bi radili na smanjenju diskriminacije i nepravdi u društvu, da bi znali da je naša zemlja deo zajedničkog tržišta i tržišne ekonomije, po pravilima koja su jednaka ili približna za sve, da bi uklonili birokratske, ideološke i svake druge barijere privatnom preduzetništvu i da bi u neko dogledno vreme od danas, mogli sami sebi da kažemo – dosta dobrih stvari smo izgradili u našem društvu, u našoj državi od recepata evropskih integracija, a sa ljudima i za ljude, pošto su evropske integracije pitanje unutrašnje politike. One nikada nisu bile pitanje spoljne politike.
Evropske integracije i način na koji se država organizuje uvek je bilo, biće i ostaće pitanje unutrašnje politike. Zato kratak pregled bar onog dela u kome sam neposredno i učestvovala i onog dela kome sam svedočila.
Između 1990-2000. godina kada je došlo do obnavljanja višestranačja, do dozvole za osnivanje političkih stranaka i do početka obnove što inače demokratske države imaju kao svoje sastavne delove stotinama, ili desetinama godina, u toj prvoj dekadi nismo imali nikakav problem sa dijalog o tome da li ćemo ili nećemo biti deo EU, bar ne neki od nas.
Odabrala sam da pripadam političkoj stranci DS koja to ima u svom programu kao jedan od ciljeva, od obnove rada, pismom o namera, od 11. decembra 1989. godine, odnosno osnivačkom skupštinom februara 1990. godine.
Tih deset godina nismo imali dilema jer nismo bili deo međunarodne zajednice, na našu zajedničku žalost i na zajedničku štetu. Imali smo sankcije, nije bilo brojki o izvozu, deficitu, budžetu, nije bilo problema o tome da li se ili neće trošiti na putovanja, jer nismo bili članovi UN i to je faktički period pune izolacije naše zemlje, nezavisno od toga da li je to bila ičija namera.
Ne verujem da se može imati politika gde vam je namera da budete izolovana država, izolovano društvo, osim ako niste Severna Koreja, ali verujem i vrlo je očigledno da možete imati rezultate politike koja dovodi do zajedničke štete, potpuno je nezavisno ko je tu politiku podržavao, ko nije. Volela bih da smo devedesete svi bili za EU i da smo u nekom od proširenja, zajedno sa Finskom 1995. godine već postali članovi, ali nismo. Zato je to bespredmetno danas za dijalog, govorim samo radi podsećanja, po vremenskoj liniji, o raznim događajima koji su vezani za EU.
Od 2000. godine do 2003. godine Srbija, odnosno Savezna Republika Jugoslavija je bila samo članica UN. Nismo imali nikakve veze sa Evropskom Unijom, niti smo bili deo procesa integracija. Nažalost i članica Saveta Evrope smo postali tek 3. aprila 2003. godine, nakon atentata na Zorana Đinđića, jer do tada su rekli da nismo ispunjavali uslove u elementarnom poštovanju ljudskih prava koje Savet Evrope zahteva od svojih članica. Tek 21. juna 2003. godine na samitu EU u Solunu smo ispostavili naš zahtev da postanemo članica EU i da počnemo proces pridruživanja. To je pravi početak evropskih promena Srbije.
U prethodnom periodu između 2001. i 2003. godine, Vlada Republike Srbije jednostrano je donela odluku da harmonizuje svoje zakonodavstvo sa zakonodavstvom EU i sve ono što smo činili i u Skupštini, prateći tu odluku Vlade, bilo je da odmaknemo sve ono što je neophodno da se uradi u tom vremenu dovoljno brzo i dovoljno daleko od vremena bez kontrole javnih finansija, što su propisi koji su doneti u tom vremenu, Zakona o radu bez zakona koji su se ticali poreskih reformi itd. Svakom od nas je dostupno da pogleda koji je sve spisak zakona koji smo doneli u to vreme jednostavnom odlukom smatrajući svojom obavezom da uradimo što više da bi bili pripremljeni za trenutak kada će zaista i Evropa početi da sarađuje sa nama. To se dogodilo pozitivnom odlukom o našem zahtevu, tako da je saziv Skupštine između 2004. i 2007. godine praktično udario temelje onome što danas imamo kao instrumente koji se bave EU ili pomažu Narodnoj skupštini da se bavi pitanjima i problemima EU.
Oktobra 2004. godine, takođe su narodni poslanici, kao i ovu rezoluciju, potpisali rezoluciju o pridruživanju i ona je usvojena i iz nje je nastala i kancelarija i obaveze kancelarije da podnose tromesečni izveštaje i monitoring i naravno nastala su tela koja mogu da imaju dijalog sa EU o tome šta se dešava u Srbiji i da li je studija izvodljivosti, kad joj je pravo vreme da bude predstavljena. I to se dogodilo istovremeno ili nešto ranije nego što je jedna od članica u bivšoj SRJ, odnosno državnoj zajednici SCG 21. maja 2006. godine na referendumu odlučila o svom nezavisnom putu. To je defakto ključni momenat i za Srbiju jer smo srećom i voljom naroda u CG na tom referendumu i mi postali nezavisna država.
Godina 2006. inače nije godina dobra za pamćenje kada su upitanju srpske integracije zbog toga što su bili praktično zamrznuti odnosi sa EU jer je to bila posledica nedovoljne, nepotpune saradnje sa Haškim tribunalom, što je bila još jedna od velikih obaveza koje je Srbija imala pred međunarodnom zajednicom i pred EU sve do nedavno, do 2010. ili 2011. godine kada se ta saradnja završila.
Proces koji je bio posebno opterećujući za Srbiju je odnos sa KiM, odnosno situacija tokom koje se najavljivalo jednostrano proglašenje i strategija naše države – kako harmonizovati stav u obavezi da čuvate integritet i jedinstvo države, a da ipak izvedete promene u državi.
Tokom 2007. i 2008. godine, mandata Vlade 2007/2008 godine i mandata Vlade 2008/2012 godine urađeno je još nekoliko koraka u evropskim integracijama. Napravljen je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Popunili smo Upitnik koji je EU stavljala pred zemlje koje se pridružuju. Dobili smo status kandidata, odnosno status pridružene članice, da bi Vlada u mandatu 2012. godine, koja upravo teče, sada bila Vlada koja počinje pregovore.
To je evropski duh onoga što radite kada hoćete da uredite svoju zemlju, kontinuitet, saglasnost, ali ono najvažnije – dijalog. Ako hoćete da pogledate po čemu se najznačajnije razlikuju uspešne i razvijene zemlje u današnjem svetu, one koje ekonomski vode, one koje vode idejama, one koje se pitaju šta će se desiti u svetu za deset ili dvadeset ili pedeset godina, to su zemlje EU, SAD, zemlje koje čine Rusija, Brazil, Kina, Australija, pri čemu je ova poslednja grupa koja se zove Brikte od nedavno uvela dijalog kao sredstvo. Dijalog je najmoćnije sredstvo koje je istovremeno i strategija demokratije. Samo ako ste dijaloško društvo možete u 21. veku zaista da budete i uspešno razvijeno društvo.
Kao društvo imamo problem sa tim da se definišemo kao dijaloško društvo. Skloniji smo mitovima, skloniji smo ne slušanju onog drugog i skloniji smo stavu – sve to znam, šta imam da slušam bilo koga drugog o bilo čemu.
Evropske integracije će naterati sve one koji još uvek nisu skloni tome da učestvuju u dijalogu da u tom dijalogu budu deo i da daju svoj doprinos kao ovi ljudi, žene i muškarci koje sam spomenula, koji su tokom proteklih deset odnosno 13 godina uložili deo svoga rada, svoje volje, svog političkog i društvenog bića u promene Srbije po receptu evropskih integracija.
Šta je tema i sadržaj rezolucije koja je pred nama? Ona definiše šta će da nam se desi kada ispregovaramo za deset, 15 ili 20 godina od sada. To se vrlo retko sluša jer ljudi obično kažu da je to dosadno. Dajte nešto zanimljivo, ko je kome šta rekao i šta je bilo u Briselu, a kao i što ova naša rasprava ne izaziva medijsku pažnju, tako verovatno nažalost neće ni pregovori i daću vam samo jedan primer kako to izgleda kada loše ispregovarate, čuveni primer koji se uvek provlači kroz dijalog o pregovorima – zato što nije dobro pregovarala i zato što nije dobro procenila obaveze iz Poglavlja 27 – pravne tekovine, koje se tiču zaštite životne sredine i energetske efikasnosti, Slovenija je morala da zatvori jedinu rafineriju koju je imala. Mogu takvih primera da navodim i za proširenje kada je Hrvatska upitanju, poslednje, i za Bugarsku i Rumuniju i za deset zemalja koje su se učlanile 2004. godine.
Zato je važno pažljivo pročitati šta smo mi kao radna grupa predložili u rezoluciji koja je pred nama. Zašto je važno da Narodna skupština ima konsultativnu ulogu? Zašto ću ja glasati i za amandman koji podrazumeva prisustvo člana i na utvrđivanju pozicije za pregovore? Zato što pregovori, tih 35 poglavlja podeljenih po svim delovima društva podrazumeva u najvećem delu, skoro 40% zaštitu životne sredine i skoro 20% poljoprivredu, zato što ćemo tu odlučiti koliko čega ćemo imati za deset, 20 ili 30 godina unapred od danas kada se tiče broj stabala, površina pod vinovom lozom, načini na koji će raditi rafinerije, načini na koji će biti u obavezi da se poštuje energetska efikasnost, šta god hoćete iz svakodnevnog života da znate kako će izgledati, to će biti ispregovarano.
Smatramo da je važno da imamo informaciju, ne sporeći podršku pregovaraču, i tehničkom i političkom da će uvek imati podršku Skupštine za to da ostvari najbolju moguću poziciju. Zašto je to važno? Zato što je znanje ono što se računa u EU i zato što njihovo iskustvo i njihovo znanje, nisam srećna što to moram da kažem, je mnogo veće nego naše i zato što će vam uvek to jasno staviti do znanja ako se budemo usudili da budemo jako ponosni na sopstveno neznanje i na mestima gde neznanju mesta nema, iskazujemo svoje mišljenje i stavove o procesu u kome treba da budemo direktni učesnici, kao što su to pregovori.
Potpuno sam sigurna da je Srbija na tački sa koje nema povratka. Vrlo ću rado učestvovati u svakoj vrsti dijaloga, u svakoj vrsti tematske debate o tome da li je Srbija odlučila najbolje što je mogla sa svoje tačke uverenja i idejnih i ideoloških i ličnih i političkih, kako god hoćete, da je Srbija odlučivši se 2003. godine za zahtev prema EU uradila najbolju moguću stvar koju smo uopšte mogli da smislimo kao društvo.
Da li nam nedostaje dijaloga? Onoliko. Da li smo spremni svi da u tom dijalogu učestvujemo? Nema nikoga da nas na to natera, osim nas samih. Možemo potpuno slobodnom voljom da, kao do sada kada su bila razna važna pitanja, pa i ova rezolucija, kažemo – mi to znamo, to je nevažno, nema veze, daj da čujem šta je rekao ovaj predsednik, onaj predsednik, šta je bilo u novinama, to kao kažeš par rečenica, nema veze, to će da prođe. Neće da prođe i to je ključ procesa kojim evropske integracije uozbiljavaju nedijaloška društva, jer je strašno skupa cena ukoliko propustite da budete ozbiljni, temeljiti, da se odreknete površnosti, da se odreknete navike da će nešto lako samo da prođe i da zaista učestvujemo svi zajedno u jednom procesu koji je od izuzetnog značaja za sve nas.
Spominjući imena, ako sam zaslužila vašu pažnju da me slušate, čuli ste verovatno priličan broj ženskih imena. To je još jedna od osobina evropskih integracija. Treba jako puno da se radi, a nema tu ni puno slave, ni puno novca. Zato je to obično ženski posao. Onog trenutka kada se uđe u punopravno članstvo, kada se završi proces pregovaranja, odjedanputa se smanjuje broj žena. Volela bih da se i za to potrudimo, da nam se ni to ne dogodi i da sve vredne žene iz srpske politike, srpskih ekonomija, srpskih finansija, kulture, sporta, poljoprivrede, zaštite životne sredine i Srpske akademske zajednice ostanu privržene učešću u dijalogu koji će teži uz pregovore i učešću u onome što će na kraju biti definitivna odluka o datumu za članstvo.
Nebitno je kada će biti određen datum članstva, bitno je koliko ćemo se i gde promeniti po pravilima EU. To je ključna stvar kada je Evropa u pitanju i zato je EU pitanje unutrašnje politike, a nikada spoljašnje politike, čak i kada je u pitanju bezbednost i zajednička spoljna politika. To je takođe tema za dijalog u našoj državi, u našem društvu.
Šta je ono što nam je glavna poruka evropskih integracija, odnosno dijaloga između nacionalnih parlamenata EU i države koja pristupa? Ona poruka koja vam menja pogled na svet. Jako dugo vremena smo mi u Srbiji i u ovom regionu proveli i još uvek provodimo u raspravama o tome šta je ko kome učinio u istoriji i ko je kome naudio, a poruka EU je kako će živeti naša deca i unuci i šta će oni i kakvog dobra jedni drugima učiniti.
Molim vas da zajedno glasamo za Predlog ove rezolucije. Hvala vam.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Da li još neko od predsednika, odnosno ovlašćenih predstavnika poslaničkih grupa želi reč? (Da.)
Reč ima narodna poslanica Jadranka Joksimović. Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Jadranka Joksimović

Srpska napredna stranka
Zahvaljujem.
Poštovana potpredsednice, kolege poslanici, meni je drago da danas mogu ispred SNS da govorim o ovoj važnoj rezoluciji i kao član radne grupe koja je učestvovala od početka u izradi i pisanju ove rezolucije.
Volela bih da je neki deo rasprave išao u drugom toku, ali dobro. Zašto da ne, mi smo u parlamentu, trebalo bi menjati svoje koncepte izlaganja, pa ću u tom smislu i ja nešto promeniti od onoga što sam htela da kažem.
Najpre, naravno da sam tekst Rezolucije ima i neko svoje utemeljenje u prošloj Rezoluciji iz 2004. godine, ali isto tako ta rezolucija je odgovarala na politički kontekst tadašnjeg vremena. Naravno da se od tada puno stvari promenilo i zbog toga je postojala potreba, realna potreba da se ustanovi jedan novi formalni dokument i formalni okvir za ono što bi Narodna skupština u ovom važnom procesu pridruživanja Srbije EU trebalo da radi.
Ono što nisam želela da pominjem i o čemu nisam želela da diskutujem, a čim sam ovo rekla to znači da ću ipak diskutovati, jeste jedan princip, odnosno razlika između dva principa na kojima možete da zauzmete stav po pitanju potrebe donošenja ovakvog formalnog dokumenta. Sa jedne strane, čini mi se da su prevladali kod nekih diskutanata i kolega poslanika neki generalni principi na kojima je zasnovana određena politika. Sa druge strane, čini mi se da postoji dobra motivacija svih nas da govorimo pre svega o ulozi Narodne skupštine i načinima na koji mi možemo kao narodni poslanici da osnažimo samu instituciju, damo značaj i samima sebi, na kraj krajeva, ali i da kroz takav jedan uspostavljen mehanizam etabliramo i mehanizme za sve buduće sazive ili bar jedan saziv, jer sigurno će sam proces premašiti jedan saziv za oni koji će učestvovati u ovom procesu.
Prema tome, kod mene je naglasak ipak na davanje značaja instituciji Narodne skupštine, ne samo njenoj zakonodavnoj, nego u ovom smislu i nadzornoj i konsultativnoj ulozi u procesu pridruživanja.
Ako polemišemo o generalnim političkim stavovima koji se tiču i geopolitike i geoekonomije i, na kraju krajeva, vrednosno ideološke dimenzije svake političke partije, naravno da je to ne samo pravo svake partije, već i obaveza svake političke partije koja se takmiči u nekoj političkoj utakmici i izlazi na političko tržište. Prema tome, svi mi smo kandidovali svoje stavove o tome na izborima i dobili određenu podršku za to. Tu nema veze da li smo evroentuzijasti ili evroskeptici ili evrofobi, sve je to legitimno, ali je pitanje koliko dobijate podrške za tako kandidovanu politiku. Srpska napredna stranka je svoju politiku kandidovala u odnosu na potrebu integrativnih procesa koji će na najbolji način doprineti napretku Srbije.
Ne znam da li bi Srbija trebala da bude nigde. Ja bih volela da Srbija uvek bude deo nekog integrativnog procesa, ali naravno da se opredeljujemo u kojoj formi, u kojim modelima i gde će pripadati. Ne vidim da činjenica koja je ovde navedena, da je svet stalno procesuirajuća dimenzija stvarnosti koja se menja i nikada ne znate šta će sutra biti … Da, naravno, to je tačno, nema garancija ni za šta, ali to ne znači i ne nalaže političku autarhiju, politički pasivizam i letargiju. Naprotiv, moje stanovište, stanovište SNS jeste da se nalaze najbolji odgovori koji su preventivnog tipa, da ne kaskamo stalno za okolnostima, nego da kreiramo sopstvene okolnosti.
Prema tome, jedan od načina koji se to radi jeste i u ovom trenutku postojeća podrška građana Srbije za nastavak evrointegracija. Mi ne znamo kako će se taj put završiti, kako je neko rekao. I to je tačno. To kako će se završiti naravno da mi ne možemo da predvidimo do kraja, ali te fatalističke prognoze i anticipacije o nekom crnom scenariju za mene nisu do kraja utemeljene. Staro politikološko pravilo kaže da se najbolji i najgori scenariji nikada ne ostvaruju.
Prema tome, ono što jeste siguran scenario za Srbiju, to je da, ukoliko budemo uporni i dosledni u primeni svih onih evropskih zajedničkih postignuća koji su postali deo jedne kolektivne vrednosne dimenzije Evrope, koja ponekad jeste malo deklarativna, ponekad nije uvek primenjiva, ali i te kako znači za izgradnju jednog stabilnog društva, Srbija neće pripadati ni neuspelim, ni nedovršenim državama, a neće pripadati ni slabim državama. To je valjda interes koji nas sve zajedno rukovodi.
U tom smislu ja i vidim potrebu donošenja i formulisanja rezolucije koja će, kako je neko dobro primetio, a ja sam lično insistirala da to bude rezolucija a ne deklaracija, čini mi se da je to kolega Cvetićanin odlično primetio, te zaista mislim da je upravo tu glavna uloga i funkcija ove rezolucije. Posebno mislim u odnosu na taj tajming koji je, čini mi se, odličan. Ne znam koliko je produkt nekog planiranja ili je prosto posledica dinamike kojom je sama radna grupa radila i sama Skupština radila, ali mislim da je odlično da donesemo jasne poruke pre ministarskog saveta koji će doneti odluku o datumu otpočinjanja pregovora.
Mislim da je to dobro iz razloga što mi pokazujemo želju i sposobnost, na kraju krajeva, da definišemo, ulogu svih nadležnih institucija i da pokažemo da institucionalno razmišljamo. Zbog toga mislim da je ovo i dobro vreme da se ova rezolucija usvoji i žao mi što nismo uspeli da postignemo taj večiti san o konsenzusu. Naravno da je pluralizam mišljenja uvek dobrodošao, ali taj konsenzus oko važnih pitanja zaista jeste važan. No dobro, i to je zaista legitimno i treba o tome raspravljati, kako je jedan od kolega poslanika i pomenuo.
Što se tiče samog naslova rezolucije, sada bih samo kratko neke stvari pomenula koje mislim da nisu tako nebitne. Predlog rezolucije o ulozi parlamenta i načelima u pregovorima o pristupanju Srbije EU.
S jedne strane, mi jesmo dali taj glavni ton na ulozi Narodne skupštine i on jeste u fokusu i ja sam o tome već nešto rekla, da se ne ponavljam. Ali, s druge strane, svi zaboravljamo načela koja se nalaze u okviru samog naslova Rezolucije. Ovo je generisano zapravo tim najvišim nivoom predstavničke, zakonodavne i kontrolne uloge Narodne skupštine i mi smo se trudili da i u samoj preambuli, ali i sadržinom svih članova Rezolucije, pokažemo da smo rukovođeni pre svega određenim načelima koja su obavezujuća, i za nas narodne poslanike i za samu Vladu. Načela nisu nešto što nije neobavezujuće. Načela usvajamo kao način i potrebu da definišemo na koji način svi akteri u ovom procesu vode ovaj značajan posao.
Mi smo zaista podigli nivo kontrolne funkcije i konsultativne funkcije Narodne skupštine u prethodnom periodu u mnogim dimenzijama. Mislim da je jedna od logičnih posledica tog procesa bio jedan prilično dobar i konstruktivan rad u okviru radne grupe, gde smo pokazali da smo svi spremni da ojačamo i sopstvenu ulogu. To nije neka protokolarna stvar, to je stvar koja nosi mnogo posla i mnogo odgovornosti. I ubuduće će Odbor za evropske integracije imati mnogo više posla, imao je i do sada, ali, sada zaista mnogo više i mnogo više odgovornosti. Naravno, i svi ostali resorni odbori koji će biti konsultovani i koji će biti uključeni u rad kako se koja pregovaračka poglavlja budu otvarala.
Što se tiče samih mehanizama za koje, ja ovako dok pričam to zvuči lepo, ali, treba naći utemeljenje u samom tekstu i čini mi se da je za to najbolje pogledati osam članova, od 16. do 23, koji s obzirom da su rezolucije obično uopštenog tipa, mislim da ipak na veoma precizan način definišu procedure i mehanizme koji obezbeđuju istinsko učešće Narodne skupštine u celom ovom procesu.
Neko je pomenuo sasvim dobro u članu 14. koji pokazuje jednu snažnu terminologiju, gde mi govorimo o tome da Narodna skupština obavezuje Vladu, i ja zaista smatram da ovakva terminologija, o kojoj smo bili uglavnom svi saglasni, pokazuje zaista sposobnost ovog saziva Narodne skupštine da pokaže da nismo svi samo glasačke mašine svojih partija. Posebno bih tu pomenula ulogu vladajućih stranaka i SNS, gde smo zaista pokazali, i to će vam posvedočiti sve kolege iz opozicije, potpunu spremnost odnosno punu spremnost da ne budemo samo glasačke mašine već da zaista kreiramo ozbiljne mehanizme nadzora, kako za ovaj saziv tako i za sve buduće sazive parlamenta, makar dok ovaj proces bude trajao.
Zbog toga mislim da ova rezolucija ima više značajnih strana, da je ona pokazala i unela jedan nov kvalitet koji pokazuje ozbiljnost ne samo ove vladajuće koalicije, da budem iskrena i svih poslanika, ili najveće većine, ako to već nije pleonazam, u ovom sazivu i zbog toga očekujem da ćemo podržati ovaj Predlog rezolucije i započeti ozbiljan posao koji je pred nama. Hvala.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Prelazimo na redosled narodnih poslanika prema prijavama za reč.
Reč ima narodna poslanica Dijana Vukomanović. Izvolite.
...
Socijalistička partija Srbije

Dijana Vukomanović

Socijalistička partija Srbije
Uvek nešto ostane, a tek će biti u predstojećim godinama da se kaže. U ovoj nekoj diskusiji koja se toliko striktno ne drži samog teksta Rezolucije, ja bih htela da ukažem na činjenicu koliki je prostor mogućnosti, a koleginica Jadranka Joksimović već je naglasila da je to srećna okolnost da se upravo u ovoj nedelji kada se donosi ta ključna dugoočekivana odluka, odnosno preciziranje kada će početi pregovor sa EU, kad Savet ministara donosi tu odluku, htela bih da ukažem na to koliko je u prethodnim talasima učlanjenja odnosno ulaska u EU bilo teško prethodnim zemljama da ispune sve kriterijume, a samim tim je to ulaskom Hrvatske sigurno ohrabrenje i za nas.
Pomenula bih konkretne brojke koje simbolično odražavaju taj prostor mogućnosti, politički i manevarski, za Vladu Republike Srbije da uspe u tom konačnom otpočinjanju o pregovorima. Dakle, 2004. godine, kada se 10 zemalja bivše postkomunističke Evrope, centralnoistočne Evrope učlanilo u EU, to je za EU iznosilo povećanje od 19%, konkretno, u broju stanovnika. Godine 2007, kad su se učlanile Rumunija i Bugarska, to povećanje je iznosilo već manje, 6%, priliv stanovnika. Nakon što se Hrvatska učlanila, 2013. godine, to je povećanje u broju stanovnika iznosilo 1%. Dakle, naglašavam ovu gradaciju – 19%, pa 6%, pa 1%. Hoću reći, koliko je sad teško ući u EU i koliko je zadatak ove Vlade da se insistira na kriterijumima koji su ustanovljeni u Kopenhagenu i u Madridu, još 1993. i 1995. godine, a da se za Srbiju u procesu učlanjenja ne postavljaju neke nove rampe i neke nove lestvice koje treba preskočiti i kriterijumi koje treba poštovati.
Dakle, ja sam već naglasila da postoji taj britansko-nemački papir. Srećna je okolnost, takođe, politička, međunarodna politička, što je Velika Britanija upravo ta zemlja koja se još uvek aktivno zalaže za politiku otvorenih vrata, znači, za proces proširenja. Građani Nemačke su puno više skeptični, ali upravo je i tamo došlo do novonastalih političkih okolnosti kada se konstituisala ta velika „grand“ koalicija između Demohrišćana i Socijaldemokratske partije. Barem ja kao predstavnica SPS, upravo iz tih kontakata sa sestrinskim partijama iz Nemačke ili sestrinskom Socijaldemokratskom partijom, mogu da svedočim da su njihovi poslanici ipak fleksibilniji u odnosu na kriterijume koji se postavljaju prema Srbiji.
Hoću da kažem da je izuzetno važan ovaj politički trenutak u kome se potrefilo, da tako kažem, da mi usvajamo tu rezoluciju o ulozi Narodne skupštine. Zaista će istorijski biti interesantno da posmatramo našu ulogu koliko smo mi uspeli kao poslanici da predvidimo i da pokažemo spremnost i da uvažimo kapaciteti i institucionalne i administrativne Narodne skupštine u procesu pridruživanja.
Koleginica Čomić je pominjala i insistirala na dijalogu. Skupština jeste deliberativno telo koje raspravlja. Rekla sam da je pozitivno demokratije što ima jednako prostora i za proevropski dijalog, a isto tako i za protivljenje tom procesu učlanjenja. Znači, sve je legitimno da se kaže ali ipak treba biti politički realan i politički odgovoran i znati da snosimo odgovornost za dugoročnu sudbinu naših građana jer ovo je treća šansa. Ako nismo uspeli mi kada je SPS rukovodila Vladom tokom 90-ih zbog izuzetno otežanih okolnosti međunarodne izolacije i sankcija. Ako nisu uspeli bivši dosovci sada i sada mi u toj trećoj deceniji od 2013. godine pa do 2020. godine. Imamo jasan manevarski prostor. Znači, jedan veliki zadatak da uspemo u onome što nismo u prethodne dve decenije.
Kao što je koleginica Joksimović naglasila ovde su vrlo precizno urađene, a ona je citirala i konkretne članove rezolucije, vrlo precizno su postavljene nadležnosti, odnosno uloga Narodne skupštine vizavi Vlade pogotovo tog tima koji vodi pregovore. Osim davanja mišljenja Narodna skupština ima mogućnost da daje i preporuke. Mi smo u stalnoj komunikaciji i koordinaciji. Kao što sam već i ranije naglasila i Vlada i šefica pregovaračkog tima, odnosno ministar zadužen za evropske integracije imaju obavezu da podnose tromesečne, odnosno šestomesečne izveštaje u skladu sa dinamikom.
U taj proces biće uključen, pored Odbora za evropske integracije i uvažavanje isto tako mesta i uloge zajedničkog parlamentarnog odbora za stabilizaciju i pridruživanje koji neće imati toliko preminentnu ulogu, jer mi sada idemo korak značajan napred i stručne službe Skupštine koje su vrlo vredne i koje već dugi niz godina prate ove procese i koji na vreme pripremaju materijale.
Dakle, to je jedan veliki skup ljudi, isto tako kažem to je istovremeno i skup politički iskusnih, politički odgovornih ljudi, politički obrazovanih ljudi, ne samo politički, nego i stručno. Istovremeno pružamo ruku partnerstva i organizacijama civilnog društva, dakle, nevladinim organizacijama, pomenuću Evropski pokret u Srbiji, koji je bio, da tako kažem, pionir te priče o evropskim integracijama, i brojnih drugih nevladinih organizacija koje pokrivaju različite aspekte koji će biti pokrivene opet sa tih 35 poglavlja, isto tako i stručnu javnost i pojedincima.
Znači, ono na čemu u narednom periodu treba insistirati jeste na informisanju i edukovanju, na širenju tih proevropskih vrednosti, prodemokratskih, protržišnih, kada je u pitanju ekonomija. Insistirati na jačanju raznih aktera koji mogu doprineti tom procesu.
Dakle, ova rezolucija, premda je fokusirana na ulogu Narodne skupštine, ona pruža isto tako jedan otvoreni prozor mogućnosti da se i drugi ljudi i drugi akteri uključe da se u okviru javnih rasprava ili u okviru nekih debata, ili informisanja javnosti, zaista promovišu te evropske vrednosti koje su istovremeno tradicionalno i srpske.
Dakle, još jednom naglašavam činjenicu da će poslanici SPS glasati za ovu rezoluciju, i pozivam i ostale kolege koji su isto tako izrazili dobru volju da tako postupe u toku glasanja. Hvala.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Siniša Kovačević. Izvolite.
...
Nova Demokratska stranka Srbije

Siniša Kovačević

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Uvažena gospođo predsedavajuća, gospođe i gospodo, moja generacija je iskreno volela Evropu. Čim smo poskidali pionirske marame, upalili smo radio Luksemburg, pošli u Trst kod Mešinovića po „Levis“ farmerke i u Beč na koncert Rolingstonsa.
Voleli smo je i zato što su tamo živeli Čerčil i De Gol, tamo su bili Lenon i Džeger, tamo je bilo svetla, najlon čarapa, ploča, tamo su živeli De Sika, Šabrol, Felini, Sid, Višiz, Kami i Sartr.
Odrastali smo uz američke i evropske filmove, englesku muziku, rusku literaturu i naše pesnike. Tek deceniju dve starije od nas, čitali Miljkovića, Popu, Branu Petrovića znali napamet, „Prokleta da si ulico“ od Rige od Fere, išli na Bećkovićeve književne večeri.
Za to vreme drugi deo naše generacije se svega toga gnušao. Oni su obožavali bronzani faust, zvani „štafeta“, išli na azijske manifestacije zvane „sletovi“, klanjali se „plavoj ljubičici“, pevali joj, pisali antologijsku udvoričku poeziju, radovali se kada Valter odbrani Sarajevo, zabranjivali knjige i pesnike, filmove i pozorišne predstave.
Dragi prijatelji, da bi čovek bio srećan, potrebno je da ima nekoliko zadovoljenih preduslova. Potrebno je da život ili bar što duži period života provede sa osobom koju voli, da radi posao koji voli, da bude zdrav i da bude slobodan, a mi nismo bili slobodni.
Uzgred, znate li kakav je danas odnos tvoraca bronze u erekciji prema Evropi? Niko je ne voli više od njih. Voleli smo je, mislim na Evropu, zato što su nam tamo studirali pradedovi, zato što nam je odande sa Davidovićem došla štampa, sa Šlezingerom muzičko obrazovanje, sa Dositejem i Sterijom prosveta i kultura, sa Jovanom Đorđevićem pozorište, odande nam je stigla železnica, pošta, moderna medicina, vrhunsko slikarstvo. Tamo se na televiziji mogla čuti kritika sopstvene vlade, tamo su novine otkrivale političke afere i smenjivali ministre, a rado nije prenosio samo kongrese i izveštaje o vodostanju.
Hteli smo u Evropu među uljuđene i nasmejane, hteli smo da živimo kao normalan svet, kao Evropljani sa vlastitim imenom i prezimenom, sa vlastitim identitetom kao svoj na svome. Evropa nas nije htela takve. Hteli su nas raskomadane, izbombardovane, snishodljive, bez ponosa i bez Kosova i eto mantre – Evropa nema alternativu. Dragi prijatelji, sve ima alternativu ili gotovo sve. Alternativa ratu je mir i obratno, da nije tako ne bi bilo Termopila, Mojkovca, Galipolja, Solunskog fronta, Vaterloa, Kosova. Alternativa životu je smrt, alternativa smrti je vaskrsenje. Alternativa ponosu je snishodljivost i unjkavost, samo porodica, otadžbina i vazduh su bez alternative, samo deca i nebo nemaju alternativu.
Da je neko vodio dnevnik uvreda, bilo bi to uvreda na hiljade, nekoliko hiljada strana, naslov – Antologija evropskih uvreda i poniženja. Ni trunke empatije, saučešća, potrebe da se pomogne posrnuloj državi i naciji, banke evropske, kamate zelenaške, kaišarske. Najveći u Evropi trgovinski lanci kao i banke ispumpavaju novac iz Srbije. Gde ide profit iz Merkatora, u Lapovo ili u Ljubljanu? Sve što se u Srbiji gradi, grade evropske firme koje zapošljavaju srpske građevince, dajući im afričke nadnice, kao vrane umirućem jelenu.
Demokratska stranka Srbije ne želi u takvu Evropu, ne želi među one koji nam otimaju teritoriju, koje sa razlogom smatrate oltarom države, ne želi u brod koji tone, neće da bude poput onih koji kupuju karte za Titanik u trenutku kada je Titanik uveliko nastanjen ribama. Ne postoji, dragi prijatelji, multikonfesionalna i multinacionalna imperija koja se nije raspala u krvi i pepelu. Od Vavilona do SSSR dva puta smo bili u takvim imperijalnim modelima. Kakvu smo korist kao narod izvukli od viševekovnog boravka u Otomanskoj i Austrougarskoj imperiji?
Demokratska stranka Srbije ne želi među one koji prvo podignu avione, bombarduju suverene zemlje, a onda smišljaju više ili manje uverljive razloge o odbrani ljudskih sloboda, ne želi među one koji mrtve lidere nezavisnih država, ma kakvi oni bili, izlažu u rashladnim vitrinama provincijalnih samoposluga, neće među one koji uriniraju po telima mrtvih protivnika.
Napokon, nećemo među one koji suspenduju demokratiju, smenjuju legitimno izabrane premijere i sa komitetskom superiornošću proglašavaju nove za koje ni jedan Italijan ili Grk nije glasao.
U neopozivo i večito vlasništvo, za tepsiju ribe ili prosjačku suzu, nadnacionalnim, uglavnom Nemačkim kompanijama, poklanjaju se vlastito nebo i zemlja, voda i obradive površine, prodajući tako u bescenje i vlastiti suverenitet i identitet. Nikada u svojoj istoriji, osim u vreme Hitlera i Napoleonovog ekspanzionizma, Evropa nije bila u takvoj moralnoj krizi i na takvoj moralnoj i istorijskoj stranputici.
Evropa je, dragi prijatelji grobnica za male narode, komforna, mermerna, ali ipak grobnica. Nemojte mi reći da sa jednakim pravom odlučivanja odlučuju i nastupaju jedna Slovenija ili Nemačka, Luksemburg ili Francuska, Malta ili Velika Britanija. Kako je u tom grobu pitajte Grke, pitajte Italijane, Mađare, Špance, Bugare, Rumune. Pitajte Islanđane zašto su prekinuli pregovore i odustali od ulaska, zašto je Velika Britanija zakazala referendum o izlasku za 2017. godinu.
Kada se to dogodi, šta onda, dragi prijatelji, ostaje od Evrope? Dame i gospodo - „četvrti Rajh“; sve ono što je marširalo na Staljingrad, Nemačka, Italija, Španija, Estonija, Austrija, Litvanija, Finska, Mađarska, Rumunija, Bugarska, Hrvatska, samo nema Fon Paulusa, zato što ovaj pohod na istok se ostvaruje sasvim drugim sredstvima, zato je u stvari Brisel zamena za „Kominternu“, samo se ne govori ruski nego nemački. Danas o jeziku, mislima, postupcima, privredi ne odlučuje tovariš Staljin nego drugarica Merkel. Ono što CK Evrope donese kao Briselsku odluku, komesari ima da sprovedu bez pitanja i pogovora.
Tamo se donose ekonomske odluke. Tamo se propisuje veličina šargarepe. U tzv. političkoj korektnosti sakrivene su razne vrste misaonih, govornih i političkih opstrukcija. Odande se uvozi novogovor, rogobatni jezički izrazi poput dramaturškinje ili pedagoškinje, novi kulturni i supkulturni model.
Upravo zato će ova politička nakaza, smišljena samo da Nemačkoj bude bolje, da se uruši sama od sebe, kao i sve druge pre nje. Moraćemo da trpimo nove uvrede i nova poniženja. Sve za naše dobro, da se radujemo jarmu, a to što su nas malo ubijali i bombardovali, to što danas umiremo od raka i steriliteta nije, dragi prijatelji, ništa u odnosu na veličinu cilja kome stremimo.
Neka u tom smislu Gavrilo Princip i bude ubica i terorista, kao da je ubio tiranina na stepeništu carske palate u Beču, a ne na Vidovdan u Sarajevu u kome, uostalom, zar ne, u tom trenutku živi 95% Nemaca i samo 5% Srba, Hrvata i Muslimana. Trpećemo da je „Mlada Bosna“ teroristička organizacija, a ne nešto najbolje što južni Sloveni imaju u tom trenutku. Uživaćemo u reviziji istorije. Kapitulaciju Nemačke i njen poraz u Velikom ratu obeležavati kao dan primirja, a gle čuda, 9. maj, ne kao Dan pobede nad fašizmom, nego kao dan Evrope.
Dragi prijatelji, DSS će i dalje smatrati da je Evropa Zole i Igoa, Evropa kojoj treba težiti i dalje smatrati da su evropske tekovine, poput ljudskih i umetničkih sloboda, slobode štampe, manjinskih prava, bilo da su manjine konfesionalne, nacionalne, nešto što se mora bez rezervno preuzimati. Treba preuzeti sve evropske tekovine kada su u pitanju radne i higijenske navike, zaštita najugroženijih društvenih zajednica, naših najstarijih i najmlađih sugrađana, odnosa prema invalidima, prema svetosti svojine, ali neće glasati za ovu rezoluciju, jer ne želi da se vezuje za mrtvaca, ne želi da učestvuje u novom veliko germanskom projektu, ne želi da bude deo mega države u kojoj jutro zemlje neće biti srpsko, pre nego što otvorimo šampanjac i ispalimo vatromet u čast ulaska u Evropu ili da bismo bili potpuno jasni, da bismo govorili jezikom koji ćemo uskoro svi razumeti - nein danke. Hvala lepo.