Četvrta sednica Prvog redovnog zasedanja, 16.04.2015.

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

Četvrta sednica Prvog redovnog zasedanja

01 Broj: 06-2/128-15

16.04.2015

Beograd

Sednicu je otvorio: Igor Bečić

Sednica je trajala od 10:15 do 13:30

OBRAĆANJA

...
Srpska napredna stranka

Igor Bečić

Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem.
Reč ima narodni poslanik dr Dušan Milisavljević.
...
Demokratska stranka

Dušan Milisavljević

Demokratska stranka
Poštovani predsedavajući, poštovani gospodine Vekiću, koleginice i kolege narodni poslanici, ne znam kako da počnem. Počeću ovako. Hipokrat, čuveni naš Hipokrat kome se zaklinjemo na lekarsku profesiju, pre više od dve hiljade godina je odvojio praznoverje od nauke. Šta je to sada u Srbiji, početak 21. veka i pričamo o imunizaciji i o štetnosti vakcina i štetnosti imunizacije?
Neću toliko daleko ići u prošlost. Reći ću vam da dolazim iz Niša, gde je prvi Pasterov zavod formiran na teritoriji Balkana 1900. godine, da je tada Srbija sa izgradnjom Pasterovog zavoda bila samo petnaesta zemlja koja je napravila Pasterov zavod posle Pariza, četrnaest godina posle Moskve i deset godina posle Njujorka. Tadašnja Srbija sa 80% nepismenog stanovništva je napravila Pasterov zavod zahvaljujući doktoru Mihajlu Markoviću i krenula u prosvećivanje građana Srbije i lečenje i obezbeđivanje zdravstvenog stanja naše nacije.
Ovo je urađeno u sastavu Moravke stalne vojne bolnice i tu su krenule da se prave prve animalne limfe i praktično prvi razvoj vakcina na teritoriji Balkana je bio u Nišu, bio je u našoj lepoj Srbiji.
Šta se sada to dešava početkom 21. veka? Neki ljudi prave pometnju, seju strah među roditelje, roditelji postaju uplašeni zato što slušaju da neka vakcina može da izazove multiplesklerozu, neka može šećernu bolest, neka autizam, neka Parkinsonovu bolest. Ja sam se svega i svačega naslušao i mogu da vam kažem da mi je jako žao da postoje ljudi koji seju strah, koji nas vraćaju u srednji vek, koji brukaju lekarsku profesiju, s obzirom da tu ime nekih lekara koji su bruka lekarske profesije.
Ja shvatam i razumem strah roditelja. I ja sam roditelj koji je vakcinisao dete, ali svaki roditelj želi dobro svom detetu. Ne postoji roditelj koji želi loše svom detetu. Kada dođe taj trenutak da dobije vakcinu, on čuje preko interneta, koji je najsavremenije i najmodernije sredstvo obaveštavanja, da neki tamo ljudi, koji pri tom nisu lekari, pri tom nemaju ni lekarske licence u Srbiji, pri tom ne znam ni ja gde već žive, pri tom ne znam koje teorije lečenja imaju, kažu – nemojte da se vakcinišete, nemojte da uzimate antibiotike, gledajte u Sunce, hodajte bosi. To su nadri lekari. Srpskim jezikom, srpskim zakonom, koji kažnjava te ljude, to su, dragi moji poslanici, dragi moji građani Srbije, to su nadri lekari koji moraju da dođu pod udar Krivičnog zakona, koji jasno tretira nadrilekarstvo, nadriapotekarstvo i koji jasno ukazuje da zakon mora da štiti građane Srbije, pogotovo za zdravstvenu populaciju naše dece.
Na nekim sednicama Odbora za zdravlje i porodicu ja sam ovaj vid kampanje koja je orkestrirana, koja je jasna, koja jasno ima nameru da nanese štetu najmlađoj populaciji Republike Srbije, nazvao jednim vidom državnog udara. Mnogi su se smejali na forumima, fejsbuk stranicama tih čuvenih lobija nadri lekara, pored vređanja i ismejavanja koje smo mi svi koji radimo nešto u interesu naše države, naše dece doživeli, da se tako nešto sada priča o vakcinama koje su počele da se daju, rekao sam, početkom 19. veka. Svako od nas je bio vakcinisan, pa nije dobio autizam, pa nije dobio Parkinsonovu bolest, pa nije dobio neku od tih bolesti, pa su naši roditelji bili vakcinisani, pa smo mi vakcinisali decu i gle čuda, u 21. veku neko priča da to može biti štetno. Da, može biti štetno. Zbog čega može biti štetno? Zato što smo iskorenili brojne zarazne bolesti.
Morate, građani Srbije, da znate da je vakcina civilizacijsko dobro, da je vakcina spasila više ljudskih života nego bilo koja druga medicinska metoda, bilo koja druga hirurška metoda, bilo koji lek, antibiotik, bilo koji citostatik. Imunizacija je spasila brojne narode od izumiranja.
Setite se variole vere koja je pogodila Srbiju, koja je raznela građane Srbije, kako smo se borili, kako je cela nacija bila vakcinisana za nekoliko sati, da ne kažem, za nekoliko dana i pobedili smo tu pošast koja se desila. Setite se nekih sada epidemija koje se javljaju.
Sada ja pitam, dolazim iz Niša, u Nišu je proglašena zvanična epidemija malih boginja, Institut za javno zdravlje je to proglasio, ko je sada tu kriv? Roditelji nisu krivi. Ja želim da vam kažem, roditelji nisu krivi. I ja sam pristalica da se roditelji ne kažnjavaju, nego ti šarlatani, nadri lekari, beli magovi, vračevi, baba vračke, ponovo se javljaju. Znači, srednji vek, ja sam mislio da smo ih ostavili u srednjem veku, da je sada medicina ta koja će da leči i koja će da bude primat zdravstvene kulture naše nacije.
Kraljevina Srbija je, krajem 19. veka, 80% nepismenog stanovništva počela vakcinisati. Srpska vojska je vakcinisala sebe i nije imala te posledice. Sada pričamo o nečemu što je stvarno, po meni, jedan veliki skandal.
Meni je drago što smo ovog puta u parlamentu nastupili jako zrelo zato što smo imali prilike nekih mesec i po, dva dana da zajedno radimo sa Ministarstvom zdravlja, sa Institutom za javno zdravlje, sa Lekarskom komorom, sa Srpskim lekarskim društvom, sa direktorima infektivnih klinika, sa vrsnim stručnjacima epidemiolozima, gde smo čuli različite komentare na ovu temu i gde smo mi, kao političari, ušli u jedan proces, moram da naglasim, stvarno zajedno. Ovo je poruka koja se šalje građanima Srbije da nema potrebe da budu uplašeni i da više ne veruju ovakvim nekim besmislicama koje se seju sa određenih Fejsbuk profila i određenih adresa, a ujedno apel i medijima.
Postoji Zakon o javnom oglašavanju koji jasno kažnjava ukoliko pozovete ljude koji nemaju lekarsku licencu, a koji pričaju o zdravstvenoj struci. Znači, to je nanošenje direktno štete preko nacionalnih sredstava javnog informisanja, iole neko ozbiljan može da tuži te medije zato što to rade. Postoji Zakon o javnom oglašavanju. Dajte da malo radimo pristojno.
Važno je da građani Srbije shvate da ovaj Predlog zakona nije nametanje obavezne vakcinacije. Želim da vam kažem da obavezna vakcinacija u Srbiji postoji jako dugo, da je to doneto u bivšoj SFRJ, da ona važi u svim bivšim jugoslovenskim republikama od Slovenije, Hrvatske, Bosne, Crne Gore i Makedonije. Sada to mediji pumpaju - danas se usvaja obavezna vakcinacija. Nije tačno. Obavezna imunizacija postoji i pre današnjeg dana je postojala. Današnjom raspravom, današnjim donošenjem ovog zakona se jasno samo još jedanput precizira da država stoji iza procesa imunizacije, da država stoji iza garancije vakcina, da država stoji iza procesa imunizacije dece i da ne može neko sada da kaže da država želi loše.
Pričaju, ja želim da vam kažem, ne mogu da poverujem da u 21. veku tako ladno neko može preko Fejsbuka to da izjavi, da postoji udružena delatnost Vladinih ministarstava sa poslanicima, sa lekarskim profesijama, sa lekarskim stručnim organizacijama, da se uništi dečija populacija u Srbiji. Ko normalan može to da kaže? Ja bih prvi bio protiv obavezne vakcinacije ili uopšte vakcinacije kada bi mi neko dao, kolega Đurić je pričao, jedan konkretno jasan, dobronameran zaključak, neki rad koji je publikovan od medicinske struke gde se kaže da to nešto nanosi štetu.
Mnoge vakcine postoje. Vi kada uzimate lekove postoje nus pojave. Mnoge vakcine imaju manji štetni efekat, nego obična tableta aspirina. Tableta aspirina može da vam izazove čir na želudcu, može da vam izazove refluks, može da vam izazove alergiju, znači znatno opasnije neke komplikacije. Pijemo aspirini svaki dan, ja sam ga popio jutros. Da li aspirin treba sada da bude tema, da mi pričamo o aspirinu?
Pri tom, želim da vam kažem, kada se neko poziva sa te strane, sa te necivilizacijske strane, da kaže – ne, nikako vakcine u Srbiji, kako je vakcina obavezna u Srbiji, mi želimo pravo izbora, mi hoćemo kao u Nemačkoj i kao u Engleskoj. Dragi građani Srbije, ja bih voleo da postoji da postoji zdravstvena kultura građana Srbije koja je ista kao u Norveškoj, Švedskoj i Nemačkoj gde je procenat vakcinacije 97% za mnoge vakcine.
Nažalost u Srbiji je ona pala na ispod 85%. Epidemiolozi kažu da je bezbednost naše nacije ukoliko se više od 95% dece vakciniše tokom godine. Ministar je rekao, izašao je, da smo mi za neke vakcine pali ispod 85%, pa se javljaju tako sporadično neke epidemije u Beogradu, u Vojvodini, sad i u mom Nišu. Opet pitam - ko će da bude kriv? Ti roditelji ne mogu biti krivi? Ti roditelji ne mogu biti krivi, nego država.
Država danas jasno staje iza toga. Poruka koja se šalje roditeljima je da ovo nije ništa novo, da država staje iza bezbednosti vakcine. Te vakcine koje primaju građani Srbije, tj. deca u Srbiji, se primaju i u Nemačkoj i u Francuskoj. To su isti proizvođači.
Ja bih još jedanput, to sam pričao i na Odboru za zdravlje i porodicu pričao, dodatno proveravao, mislim da to država Srbija radi, ali bih voleo da čujem i da se jasno kaže da te vakcine, koje se daju u Francuskoj i Nemačkoj, dodatno provere u Torlaku. Više puta proveravati, nema štete od toga. Da se jasno kaže građanima, vakcina je nešto što je jako dobro i što sigurno obezbeđuje kvalitetnije i bezbednije detinjstvo vaše dece.
Nijedan roditelj ne želi loše detetu. Svaki roditelj želi da njegovo dete živi duže od njega, da ima bolje detinjstvo nego što je on imao. Upravo kažem da je imunizacija proces koji obezbeđuje da se dete ne razboli, da dete ne dođe u situaciju da jednog trenutka postane bolesno i da njegov život bude pod znakom pitanja i da bude ugrožen.
Hoću da kažem da protivnici obavezne vakcinacije, tj. protivnici vakcinacije kažu – znate šta, mi mislimo da je su brojne zarazne bolesti iskorenjene i da je mnogo bolji princip onaj za koji se zalažu, a to je da dete spontano dođe u kontakt sa štetnim virusom ili štetnom bakterijom. To nije tačno. To je velika zabluda. To je opasna zabluda koja može koštati zdravlja ili života tog deteta. Znači, ko se tako ponaša, ponaša se jako neodgovorno i jako opasno za našu populaciju, zdravstvenu populaciju naše dece i zdravstveno stanje naše nacije.
Mogu da shvatim roditelje koji su protestvovali pre neki dan ispred Skupštine, tj. na Trgu radničkih saveta, koji su izrazili želju da vakcinacija bude slobodna i da se roditelji slobodno opredeljuju o tome. Znači, prvi bih bio za to kada bi postojala takva prosvećenost, kao lekar se srećem sa brojnim glupostima, i reći ću vam da i dalje postoje brojni nadri lekari koji koriste zlu situaciju, lošu situaciju bolesnih ljudi, koji brojne karcinome leče nekim melemima, nekim travama, čajevima, uzimaju pare tim ljudima i, nažalost, pogoršavaju im zdravstveno stanje. Postoje brojni nadri lekari, beli magovi po Srbiji, po unutrašnjosti Srbiji. Postoje u Beogradu, postoje u Nišu gde na zapaljenje srednjeg uva ili zapaljenje spoljnog ušnog kanala stavljaju beli luk, zejtin, za lečenje sinusa ti veliki nadri lekari, po forumima, leče tako što stavljaju morski krastavac i morsku dinju. Ljudi, 21. vek je. Rekao sam – Hipokrat je odvojio nauku od magije i praznoverja. Praznoverje se trenutno dešava u Srbiji. Praznoverje se šalje preko nekih Fejsbuk naloga.
Želim da vam kažem da je ovo jedna civilizacijska tekovina. Kamo sreće da postoje vakcine za neke neizlečive bolesti. Kamo sreće da postoje vakcine za brojne karcinome. Kamo sreće da postoji vakcina za AIDS. Bili bismo mnogo srećniji, mnogi naši ljudi bi bili izlečeni i ne bi pričali ovako kako sada pričamo.
Pozivam vas još jedanput da jasno svi pošaljemo poruku ohrabrenja roditeljima, da ne treba da brinu, da država danas jasno, više nego jasno, staje iza bezbednosti vakcine i da sve odgovornosti, što se tiče vakcinacije, preuzima država. Znači, nema potrebe da roditelj potpisuje bilo šta. To je tema današnje rasprave u Skupštini, a ne da se nametne nešto. Obavezna vakcinacija postoji još iz bivše Jugoslavije, pa smo svi lepo živeli, pa smo pričali da je zdravstveni sistem bivše SFRJ bio jedan od najboljih, i jeste bio jedan od najboljih u Evropi, i struka je procenila tada da mora postojati obavezna vakcinacija.
Ovo je samo usklađivanje dva zakona: Zakon o zaštiti prava pacijenata i Zakon o obaveznoj imunizaciji, gde je pogrešno tumačeno od brojnih pedijatara, gde je zloupotrebljavan od antivakcinalnog lobija, a gde se roditeljima savetovalo da se ne potpisuju, da traže da se lekar potpiše da preuzima odgovornost. Kada država kaže, kada parlament izglasa da je nešto obavezno, nemate šta da potpisujete, jer je država stala iza toga, stala je iza bezbednosti vakcine, stala je iza važnosti procesa imunizacije.
Tako da dragi roditelji, nema potrebe više da verujete nekim ljudima koji se kriju iza lažnih profila po „fejsbuku“, pitanje, evo kolega je rekao koji finansijski krugovi stoje u tome da naruše zdravstveno stanje naše dece, tako da, ovo je jedan lep dan za srpski parlament da nastupamo jedinstveno kako bi smo suzbili počast srednjeg veka koji se ponovo javlja, šuška, čeka trenutak da se vrati u Srbiju, da se lečimo sa „baba vangama“ ili nekim diletantima. Znači, zdravstvena struka je jasno precizirala kako se leče brojne zarazne bolesti. Mi se imunizujemo istim vakcinama kao što se imunizuju deca Evrope.
Završiću time, kada mi neko kaže da se u nekim zemljama ne vakciniše i da to može slobodno neko da kaže, 2001, 2002. godine sam imao stipendiju Švajcarske Vlade i bio sam u Univerzitetskoj ORL klinici u Cirihu. Prvo što su me pitali, da li ste vakcinisani protiv „Hepatita B“ da bi ste ušli u operacionu salu, ja to nisam. Tada nije bilo 2001. godine, nije bila obavezna vakcinacija protiv „Hepatita B“ i primio sam vakcinu u Cirihu, u tom jednom od najrazvijenijih gradova i najrazvijenijoj bolnici. Pa, ako oni primaju vakcine, neki lažni „fejsbuk“ profili kada vam kažu - nemojte da primate vakcinu, vi im se samo nasmejte, jer oni ništa drugo ne zaslužuju nego jedan smeh, jer su oni jedna velika bruka. Hvala vam puno.
...
Srpska napredna stranka

Igor Bečić

Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem se.
Reč ima profesor dr Slavica Đukić Dejanović.
Izvolite gospođo Dejanović.
Molim vas ponovo se prijavite, tehnika danas nam.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije
Zahvaljujem.

Poštovani potpredsedniče, uvaženi državni sekretaru gospodine Vekiću, cenjene koleginice i kolege, zaista i ja ima zadovoljstvo da se pridružim kolegama poslanicima i u ubeđenju sam da danas kao parlament šaljemo onim porodicama, onim mladim roditeljima koji su, može biti imali neku dilemu, vrlo jasnu poruku.

Ovaj parlament se oslanja na struku, oslanja se na znanje, oslanja se na činjenice. Mi zaista, bez vrlo konkretnih dokaza nismo danas izgovorili ni jednu jedinu reč. Imam posebno zadovoljstvo što je poslanička grupa SPS, sve vreme intenzivnog rada Odbora za zdravlje na inicijativu našeg uvaženog ministra gospodina Lončara, bila informisana o aktivnostima koje smo vodili vrlo intenzivno, vrlo ozbiljno i to od predstavnika svih institucija u zemlji i svih pojedinaca.

Pozvali smo, naravno i one koji ne misle kao mi, što danas govorimo i mislimo, ali oni nisu došli. Oni su negde sigurniji kada na mrežama pošalju neku poruku zato što može biti da su neki od njih u zabludi, neki može biti u zabludi na bolesnoj osnovi, a neki krajnje tendenciozni i ne žele da se suoče sa argumentima.

Ovaj Parlament je položio veliki ispit danas i veliko je zadovoljstvo što možemo konstatovati da zapravo problem o kome mi danas govorimo ima dve komponente. Subjektivnu i objektivnu. Subjektivna je strepnja roditelja, kako da obezbede nešto što je najbolje za odgoj svog deteta, kako da spreče zarazne bolesti, a vakcina jesu najveće civilizacijsko dostignuće i jesu, zapravo reklestat mnogim zaraznim bolestima i kako da njihovo dete nikako ne bude žrtva ne znanja i zablude?

Naravno, mi moramo biti svesni činjenice da i danas dva miliona dece, za godinu dana umre zato što nisu primili vakcinu. To su podaci Svetske zdravstvene organizacije, to su činjenice. Zloupotreba u našoj sredini ili ne snalaženje, zakona koji su na delu, a mi imamo u nadzornu funkciju, prosto je inspirisala sve nas da se pridružimo jedni drugima i da na Odboru za zdravlje u sastavu kažem vrlo kompetentnih osoba, mi smo pozivali i ministra prosvete jer mislimo da edukacija, znanje ili ne znanje o ovom pitanju vrlo važno, dalo je rezultat da, evo ja sam uverena samo 16 poslanika koji verovatno nisu bili fizički u stanju da potpišu, nisu potpisali Predlog izmena i dopuna zakona koji je danas na dnevnom redu.

Objektivni deo je iskreno, jedno ne snalaženje u tumačenju dva zakona, ali da ne bi bilo nejasnoća oko navodnog nesaglasja člana 15. Zakona o pravima pacijenata i člana 25. Zakona o zaštiti od zaraznih bolesti, mi smo danas ovim tekstom napravili jedno pojašnjenje.

Zapravo šta smo rekli, prvo smo rekli da je imunizacija, odnosno, vakcinacija preventivna medicinska mera. Zašto? Zato što u stavu 2. člana 15. Zakona o zaštiti prava pacijenata, stoji da roditelj, odnosno staralac, treba da da potpis za svaku invazivnu metodu koja se primenjuje u dijagnostičkim i terapijskim procedurama njegovog deteta, odnosno lica za koje je određen kao staralac.

Naravno, tu nije ni rečeno da se za preventivne mere treba tražiti pismena saglasnost, ali pošto je sasvim moguće da pred različitim i u različitim postupcima ne znaju svi šta su preventivne mere, šta su dijagnostičke, šta su terapijske medicinske mere, došlo je do jednog pojašnjenja i mi smo jednostavno definisali vakcinaciju kao jednu preventivnu meru, uz sve ostale kvalifikacije koje smo u definiciji dali ovim predlogom izmena.

Zašto se neki pozivaju na to da u nekim zemljama, pa su navedene tačno zemlje koje su nam po mnogo čemu uzor, nema obavezne vakcinacije? To su Velika Britanija, Danska, Estonija, Litvanija, Luksemburg, Nemačka, Norveška, Finska i Švedska. U svakoj od ovih zemalja, već je u više navrata rečeno, obuhvat vakcinisane dece je preko 95%, nekima čak preko 97%. To su zemlje koje na način kako su rešile pitanje prevencije zaraznih bolesti, danas već izdvajaju ogromna sredstva, jer imaju mogućnost da reše pitanja čak imunizacije masovnih nezaraznih bolesti.

Meni je bliska materija vezana za Alchajmerovu bolest. Znate, danas je pronađena vakcina protiv Alchajmerove bolesti. Radi se upravo na suzbijanju neželjenog efekta, a to je incefalitis i počeće da se primenjuje. Nadam se da će to biti skoro.

Dakle, od vakcina se ne beži, ali zemlje koje imaju visok nivo edukovanosti i mladih roditelja i opšte populacije nemaju one problema sa kojima se srećemo mi. Ne samo mi, nego i Mađarska, Hrvatska, Slovenija, dakle tri zemlje koje su nam relativno geografski blizu, a koje imaju takođe zakonom predviđenu obaveznu imunizaciju dece u prvog godini, odnosno do 15 meseca su ove obavezne vakcinacije. Rešile su to na način kako mi danas ponovo činimo, po drugi put, usaglašavajući ova dva zakonska akta.

Nema sumnje da kalendar vakcinacije koji će biti posebna tema svih nas, a prethodno stručnjaka ovde u parlamentu kada budemo izglasavali nov zakon o sprečavanju, odnosno o zaštiti zaraznih bolesti, nema sumnje da treba da bude detaljno analiziran taj kalendar vakcinacije. U Hrvatskoj na primer, kalendar vakcinacije ministar zdravlja donosi svake godine.

Ovde je bilo postavljeno u nekoliko navrata pitanje sankcija, znate mislim da je neuporedivo bolje da idemo na edukaciju pre svega, zdravstvenih radnika i da zaista lekarske komore i razni stručni esnafski oblici udruženja rigorozno kažnjavaju neznanje. Dakle, stručnjak ne sme da greši. On mora da odgovara i mora da ima odgovornost o kojoj su sve kolege ovde govorile. Ko može da ne zna, ko može da bude uplašen? Gde je nemir, gde je taj subjektivni problem? Kod roditelja koji kada čuje dve različite informacije zaista ne zna kome da poveruje, ali mi smo ovim predlogom zakona ustanovili tačnu proceduru, lekar stručnjak pregleda dete. Ocenjuje da li može biti nekih razloga za privremenu kontraindikaciju, ako dete ima temperaturu niko mu neće dati vakcinu, odložiće za nekoliko dana. To se zove privremena kontraindikacija. Ako ima razloga za trajnu kontraindikaciju, čak ni sam lekar ne sme to da učini, bez konsultacije sa još dvoje kolega. To se radi timski.

Stepen obezbeđenja struke, u svemu što smo danas predložili je za nivo informisanosti i znanja naših roditelja, naših građana više nego adekvatan. Zbog toga mislim da danas zaista svi delimo ogromno zadovoljstvo što u parlamentu nema onih koji prosto hoće zbog zabluda, zbog tendencija, zbog može biti farmakomafije, usuđujem se da kažem taj termin, jer što više zaraznih bolesti, posebno među decom, to je potrošnja lekova veća i o tome treba razmišljati. Ali to je tema, ne za nas u parlamentu, to može biti tema za one organe o kojima je kolega malopre govorio. To su organi istrage, pravosuđa i u drugim zemljama i kod nas.

Naravno, ima onih koji misle da čine dobra dela kada šire zle informacije. Njima možemo i oprostiti, ali znate, njihov uticaj može biti veliki. O tim magovima je govorio kolega Milisavljević dosta. Njima nije mesto tamo gde se oni zapravo nalaze. Njima je mesto na potpuno drugoj lokaciji.

Prema tome, kada svih 250 poslanika bude glasalo za predlog izmena ovog zakona, ovaj parlament će pokazati jednu zrelost kada je u pitanju naša zajednička potreba da zdravstvenu politiku izdvojimo iz svih politika. To će biti prilika da zaista Ministarstvo zdravlja, Odbor za zdravlje koji sada vodi aktivnosti, ali na inicijativu Ministarstva za zdravlje, svim zdravstvenim institucijama, svim vrednim pojedincima ne kažemo hvala, nego samo kažemo – to je vaša obaveza, to je naša obaveza. Hvala vam na pažnji.
...
Srpska napredna stranka

Igor Bečić

Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem prof. dr Slavici Đukić Dejanović.
Da li još neko od ovlašćenih predstavnika želi reč?
Izvolite, gospodine Blažiću.
Reč ima dr Branislav Blažić, ovlašćeni predstavnik SNS.
...
Srpska napredna stranka

Branislav Blažić

Srpska napredna stranka
Poštovani predsedavajući, profesore Vekiću, dame i gospodo narodni poslanici, danas 2015. godine u 21. veku ovde u ovom visokom domu branimo struku i nauku, branimo najveće dostignuće humane medicine, a to su vakcinacije, branimo istinu od laži, branimo razum od nerazuma i branimo pravo dece na zdravlje, pravo dece na srećno detinjstvo. Od koga? Od antivakcinalnog lobija, ljudi koji preko društveni mreža šire paniku neznanjem i nekim drugim interesima.
Antivaksinalni lobi je nastao u Americi i baš me čudi da je nastao u Americi. Po čemu je on našao pogodno tle u ovoj našoj zemlji? Pre svega delujući na roditelje, delujući na ono što je najosetljivije, a to je ljubav roditelja prema svom detetu, njegova briga gde roditelj u toj svojoj brižnosti često puta može neracionalno da razmišlja.
Sa druge strane, pritisnuti nesigurnošću za sve i svašta, više ne veruje nikome. Izgubljeno poverenje u institucije, izgubljeno poverenje u autoritete, izgubljeno poverenje u obrazovanje i nauku, svakako je pogodno tle za razne mešetare koji ubacuju neku svoju logiku i neke svoje laži.
To poverenje je izgubljeno u obrazovanje pre svega zbog hiper produkcije raznih privatnih fakulteta, mahanje silnim diplomama gde se ne može znati i odvojiti znanje od neznanja i da bahatost i agresivnost postaju sinonim za uspeh u društvu.
Prema tome, država mora sa svoje strane da izvrši prosvećivanje svog stanovništva pre svega u zdravstvu i da ne dozvoli da se takvi uticaji raznih antivakcinalnih i sličnih lobija uopšte mogu primiti u društvo. Imamo primere i kažu oni da u zemljama zapadne Evrope nemate obaveznosti vakcinacije. Da, u tim zemljama nema obaveznosti, ali ima 97% vakcinisane dece. Mi ćemo sutra uvesti obaveznost zakonsku, a nećemo taj procenat moći da dostignemo, što pokazuje koliko smo u zdravstvenoj prosvećenosti još uvek zaostali za njima. Između pacijenta i lekara umetnuli su se tehnologija, mašine i odvojenost i otuđenost je dostigla ogromne razmere.
Zbog toga je ta prosvećenost stanovništva najvažnija. Gledali smo jednu emisiju pre nekoliko dana gde je sa jedne strane sedeo profesor Ilić, ugledni stručnjak u toj oblasti, a sa druge strane jedna žena koja je nastavnik engleskog, a druga je programer. Sada su oni trebali da raspravljaju stručno, naučno o tome da li decu treba vakcinisati ili ne. Zamislite to, sa jedne strane ugledni stručnjak, sa druge strane dva laika koji sa tim blage veze nemaju. Takvu emisiju, verujte, nećete naći nigde na ovom svetu. Neko to zove demokratija. Za mene je to potpuno ludilo i tada kada su pitali i kada je novinarka već izgubila živce i pitala dotičnu nastavnicu engleskog – sa kojim to argumentima ona nastupa da kaže da deca pri rođenju ne treba da dobiju BSŽ vakcinu, ona je rekla – na osnovu zdravog razuma. Zamislite koliko je taj razum stvarno zdrav.
Ti ljudi i Border Laj, tipovi koji su na granici sa ove strane i sa one strane razuma, koje ne možete svrstati u patologiju, a ne možete ih svrstati u razumne, ti su najagresivniji i najviše utiču jer oni ne znaju da ne znaju, a misle da znaju. Ti su najopasniji.
Ono što bih želeo da sada kažem je da svako, verujte, i među tim antivakcinalnim lobistima da je samo jednom video dete od pertuzisa, malo dete podbočeno na krevetiću koje plače, suze mu teku a ne sme da plače glasno jer će da dobije ponovo napad kašlja, od tog straha i taj strah u tim očima od gušenja koji nećete nikada videti nigde, da su samo jednom videli to dete koje stoji jer ne sme da legne i drema onako otečeno sa krvavim očima, samo jednom da su videli tu sliku kada izbledelo umorno i iznemoglo prelazi u plavu boju i umire od gušenja nikada im ne bi palo na pamet da kažu bila šta protiv vakcine.
Englezi su 1970. i neke rešili da ukinu vakcinu protiv pertuzisa. Vrlo brzo su dobili epidemiju. Sveli su vakcinaciju na 39%. Umrlo im je nekoliko dece pa su onda panično vratili tu vakcinu i više im neće pasti na pamet da je ukinu. Samo da se setimo koliko je od tetanusa umrlo dece. Samo da se setimo predstave „Selo Sakule u Banatu“ kada otac kaže – taj ekser bolje da se u moje oko zabo nego u nogu mog deteta, žaleći za umrlim detetom. Da se setimo polio melita, koliko je unesrećenih porodica bilo od dečije paralize. Kinezi sada imaju epidemiju dečije paralize pa su krenuli da vakcinišu sve što stignu u jednoj njihovoj državi. Zar to da nam se vrati?
Zar može neko da kaže da deci ne treba dati vakcinu protiv tuberkuloze pri rođenju? To mogu da kažu samo oni koji ništa ne znaju, koji su zaboravili koliko je tuberkuloza unesrećila, koliko je ugasila ognjišta, koliko je crnih barjaka bilo na svakoj drugoj kući zbog tuberkuloze. Zar misle da je tuberkuloza otišla? Nikada neće otići. Sa njom ćemo se boriti dok je čovečanstva.
Zar su zaboravili čika Jovu Zmaja i Đuliće uveoce kada on kao lekar plače nad svojom decom koja mu umiru a ne može da im pomogne? Zar to da dočekamo ponovo u Srbiji. Koji smo mi to civilizacijski nivo doživeli? Zar smo zaboravili variolu Veru? Pa ona je bila skoro. Da nismo uspeli da vakcinišemo stanovništvo i napravimo karantine, ko zna koliko bi nas ostalo danas. Protiv čega se to antivakcinalni lobi bori?
Strašno je to i slušati, a ne o tome pričati. Razumljivo je, mlade majke nisu i ne znaju, nisu osetile kako to strašno izgleda kada se rađa dete, a ne znate da li će uspeti da preživi zbog mnogih zaraznih bolesti. Da joj mojoj majci neko rekao – ne smeš da vakcinišeš decu, ne znam, ona bi im u oči skakala. Danas oni ne osećaju tu opasnost, ti mladi roditelji, šta to znači i koliko opasno sve to može da bude.
Antivakcinalni lobi govori o autizmu od MMR vakcine. To je neki Englez lupio i ostao živ. Urađeno je 12 studija, 12 naučnih studija na stotine hiljada dece i to nije potvrđeno. Nauka je to odbacila. O čemu oni to pričaju? Odgovornost, znate, često puta se sa tom rečju manipuliše. Odgovornost je stvar kompetentnosti i ovlašćenja. Niko nema pravo da preuzme odgovornost, pa ni roditelj za svoje dete ako nije kompetentan za to. To mora da uzme država u svoje ruke. Država mora da odgovara za decu jer je to najveća vrednost koju ima država, za njihovo zdravlje, za njihov život.
Ne može, pa nije ovo vreme da Jehovini svedoci mogu svom detetu da nedaju da dobije transfuziju krvi. Imali smo slučaj devojčice u saobraćajnoj nesreći, pukla slezina, veliko krvarenje, roditelj ne da da se da transfuzija. Šta to znači? On preuzima odgovornost? Ne. Odgovornost može samo da preuzme samo ko je kompetentan i ko je ovlašćen. U ovom slučaju to će biti država.
Voleo bih i ja da živim u zemlji u kojoj nemamo ovaj zakon, a da imamo 97% svesnih roditelja koji će doći i dovesti dete da se vakciniše. Voleo bih, ali će to vreme doći, ja se iskreno nadam.
Zato pozivam roditelje da shvate da ova sednica i ova želja i Ministarstva i Odbora za zdravlje i svih ovih ljudi, poslanika ovde, da je to u njihovom interesu i interesu njihove dece, da veruju nauci, da veruju struci, da veruju institucijama, a ne da veruju kojekakvim vračarama, izmišljenim, nabeđenim stručnjacima, tipovima koji ne znaju da ne znaju.
Zahvaljujem se vama, svim poslanicima koji su toliko razuma, toliko želje da pomognu, bili medicinari ili ne bili, uložili da zajedno se borimo za ovu državu, za ovo društvo i za decu koja to apsolutno zaslužuju. Zahvaljujem se ponovo što ovaj visoki dom, pored politike, pokazuje i visoki stepen čestitosti. Hvala lepo.
...
Srpska napredna stranka

Igor Bečić

Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem se, gospodine Blažiću.
Da li još neko od ovlašćenih predstavnika želi reč? (Ne.)
Sada prelazimo na redosled narodnih poslanika prema prijava za reč u načelnom pretresu o Predlogu zakona.
Jedini prijavljeni govornik je narodni poslanik Zoran Živković. Izvolite, gospodine Živkoviću.
...
Nova stranka

Zoran Živković

Samostalni poslanici
Nema dileme da postoje mnoge stvari u životu, bilo gde na svetu, pa i u Srbiji, gde treba slušati struku i ne treba otvarati raspravu tamo gde joj nije mesto. Ovo je jedan od tih primera.
Vakcinacija, da ili ne? Mislim da ovde verovatno ima 250, da smo svi ovde primer da je ona bila uspešna, pošto smo svi mi u nekom ranijem periodu vakcinisani, masa ljudi oko nas. Bilo kakva priča koja ide, koja je borba, zabluda i neke ružne prošlosti sa naukom i strukom, naravno, treba da bude prekinuta što pre.
Čuo sam puno, još jedan primer za tako nešto je ova rasprava koja se otvara poslednjih meseci o medicinskoj upotrebi kanabisa. To nije pitanje za politiku. To je pitanje za struku i to nije tema kojom treba da se bave političke stranke i ima puno takvih tema.
Čuo sam puno primedbi na društvene mreže, nisu krive društvene mreže. Društvene mreže su mogućnosti i neko je u ovom slučaju iskoristio tu mogućnost za zlo, ali to znači da je neko propustio da iskoristi društvene mreže za nešto dobro. Ni Fejsbuk ni Tviter nisu krivi zbog toga što nadležni organi nisu poveli bolju ili bilo kakvu, pa posle i bolju, pozitivnu kampanju prema tome da treba deca da idu na vakcinaciju, a znamo da postoje razne sile i grupe poznato, popularno kao botovi, koji su spremni da napišu bilo šta. Mogla je mobilizacija da se uradi i oko jedne dobre teme.
Zašto ljudi veruju u zablude? Zašto veruju u čuda neviđena? Zašto veruju u baba Vange i mađioničare i bele magove? Za to nisu krive društvene mreže, za to su krive neodgovorne vlasti, ponavljam, vlasti, množina.
Svako ko nudi čuda za tri dana, svako ko nudi bajke sa čarobnog tepiha, svako ko nudi mambo-džambo varijante naravno da stvara, regrutuje jedan broj građana koji će početi da veruje u bilo kakvu glupost. I to mora da bude prekinuto.
Ono što je trebalo da se uradi to je jedna dobra kampanja i treba promeniti sistem zdravstvene zaštite. Nova stranka u svom programu za zdravstvo nudi kao rešenje Beveridžev sistem, sistem koji se primenjuje u nekoliko bogatih, ali i u nekoliko država koje po standardu mogu da se porede sa Srbijom. Taj sistem podrazumeva besplatnu zdravstvenu zaštitu za sve građane, primarnu zdravstvenu zaštitu, za razliku od ovog sistema koji imamo sada, koji je Bizmarkov sistem, čija posledica je da nekoliko stotina hiljada ljudi kojima je potrebna zdravstvena zaštita nisu sigurni da je imaju, neki su sigurni da je nemaju, a mnogi koji misle da je imaju zavise od toga da li su ovog meseca ili prošlog meseca plaćeni doprinosi. To se mora promeniti.
Strah od nemogućnosti lečenja je jedan od najvećih strahova tranzicije, bilo ko da je na vlasti, i taj strah može da se promeni ovom promenom zakona. Mi ćemo nastaviti sa tom kampanjom.
Vojno zdravstvo treba integrisati u civilno zdravstvo i time smanjiti troškove. Nema potrebe da postoje dva paralelna sistema. Treba po Beveridžu iz budžeta, a po postojećem sistemu iz Fonda zdravstva napraviti tržišnu utakmicu gde će ući i privatno zdravstvo da nudi iste usluge istog kvaliteta po boljoj ceni i, naravno, moramo da počnemo da radimo ozbiljno. Kampanje moraju da budu ozbiljne, i medicinske i stručne.
Sinoć sam video sa svoje terase svetleću reklamu, nisam je video skoro – Klinički centar Srbije, vidi se sa pola Beograda. Lepo izgleda, ima samo par mana. Ona je na osmom ili devetom spratu zgrade koja je potpuno prazna, ne od juče, ne od ove vlasti, prazna je, ja mislim, 25, 26 godina. Napravljena je kao jedna kula od karata, ne da nema pacijenata i lekara u sedam, osam spratova, nego nema ni prozora ni vrata. To je metafora onog što mi imamo danas u srpskom zdravstvu i to je ono što mora da se promeni.
Naravno da je lepo staviti reklame, naravno da je lepo voditi kampanje, ali te kampanje moraju da imaju utemeljenje u činjenicama. Prema tome, da se batalimo time da nam se slova skroluju po državnim televizijama kada neko pokušava da spasi nekoga i rizikuje tuđe živote, kao što je primer helikopter, nego da radimo ozbiljno svoj posao, posebno kada je u pitanju zdravstvo i kada su u pitanju deca.
...
Srpska napredna stranka

Igor Bečić

Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem se, gospodine Živkoviću.
Pošto na listama poslaničkih grupa više nema prijavljenih za reč, pre zaključivanja načelnog pretresa pitam da li žele reč predsednici, odnosno predstavnici poslaničkih grupa ili još neko ko nije iskoristio svoje pravo iz člana 96. Poslovnika?
Reč ima narodni poslanik Enis Imamović, kao ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe. Izvolite.
...
Stranka demokratske akcije Sandžaka

Enis Imamović

SDA Sandžaka – PDD
Hvala, gospodine predsedavajući.
Najpre želim na početku da se zahvalim uvaženim kolegama koji su svojim današnjim stručnim raspravama dali informacije kakve, nažalost, nemamo prilike da čujemo u javnosti svakodnevno, najpre dr Poskurici, prof. dr Đuroviću, dr Milisavljeviću, prof. dr Đukić Dejanović, dr Blažiću. Pružili su nam informacije koje, nažalost, kao što rekoh, nemamo često prilike da čujemo u javnosti.
Dozvolite mi da kažem na početku da je naš stav da je vakcinacija neophodna, jer kada bi prestali da vakcinišemo decu, za 20 godina bi nam se vratile bolesti koje smo blizu da iskorenimo i koje bi zaista nepopravljivo uticale na zdravlje našeg stanovništva, ali i individualne organizme bi doveli do velikih komplikacija, pa čak u brojnim slučajevima i do smrti.
Saslušali smo čitav tok rasprave i želim da istaknem da podržavamo vakcinaciju, ali isključivo na nivou na kojem je to regulisano u razvijenim zemljama, dakle na nivou preporuke. Odbijam da prihvatim da je svest našeg stanovništva i mogućnosti našeg stanovništva ispod nivoa svesti razvijenih evropskih zemalja. Zbog toga smatram da je odgovornost isključivo na institucijama da pruže adekvatne informacije kako bi na osnovu preporuke se stanovništvo odlučivalo o ovom vidu zdravstvene zaštite.
Kao što smo čuli, postoji velika doza poverenja i pouzdanost u metode imunizacije organizma i zbog toga ljudi u velikoj meri se i opredeljuju za vakcinaciju. To je slučaj u zemljama zapadne Evrope koje su dostigle, čuli smo, nivo i do 97% pokrivenosti vakcinama.
Sada se postavlja jasno pitanje, da li su ove zemlje do tog nivoa došle prethodnom obavezom vakcinacije ili se tu radi o adekvatnoj informisanosti?
Mi ne možemo okrivljivati roditelje za strah koji je prirodan kada je u pitanju zdravlje dece, zato što usled nedostatka informacija izražavaju bojazan u ovaj metod. To je prosto priroda. To je onaj roditeljski refleks ili čuveno šesto čulo i mi moramo imati to u vidu. Zato je neophodno svima predstavljati sve aspekte vakcinacije, tačan sastav, delotvornost, ali i moguće rizike i neželjene reakcije i shodno tome omogućiti slobodu izbora.
Ne mogu da prihvatim činjenicu da je sa jedne strane pružena mogućnost nosiocima i prenosiocima pojedinih zaraznih bolesti, poput EJC-a, hepatitisa i slično, da odbiju lečenje poštujući njihova ljudska prava, a da se zdravoj novorođenčadi ili zdravim odraslim ljudima nameće obavezna vakcinacija. Mi danas nemamo nijednu zakonsku odredbu koja obavezuje lekara ili zdravstvenu ustanovu da pruže neophodne informacije pacijentima i roditeljima zdrave dece o vakcinaciji i sastavu vakcina, mogućim nus pojavama, tj. eventualnim štetnim posledicama. Deo takvih informacija smo danas imali prilike da čujemo u, kao što rekoh, stručnim izlaganjima naših uvaženih kolega.
Nažalost, lekari u našoj zemlji najčešće nisu dovoljno voljni da pruže potrebne informacije, niti da daju garancije, niti da preuzmu odgovornost da vakcina koju prepisuju neće izazvati veću štetu nego korist. S tim u vezi, smatram da u ovom momentu ne postoji onaj minimum uslova da se takva metoda označi kao obavezna.
Lekar koji vakciniše dete mora obavezno da pregleda dete, da se pre svake vakcine izvadi krvna slika i alergeni, da bi se u najvećem procentu mogla isključiti svaka negativna reakcija specifičnog organizma, da upozna roditelje o svim detaljima koji se tiču vakcine i vakcinacije, kao i da preuzme određeni teret rizika konačne odluke. Tek kada to predvidimo zakonom, može se razmišljati o, kao što rekosmo, takozvanoj obaveznoj vakcinaciji.
Mere opreza smanjuju rizike na minimum i mi ih moramo predvideti zakonom kao preduslove za uvođenje obavezne vakcinacije. Postoje deca koja se rađaju sa određenim oštećenjima i kod kojih je utvrđeno da bi zbog njihove slabosti vakcinacija nanela više štete nego koristi. Zbog njih se mora izbeći svaka isključivost.
Bez dileme, vakcinacija dece jeste neophodna, ali, nažalost, onu najkvalitetniju ne obezbeđuje država, već se mora obezbeđivati iz privatnih sredstava, što je još jedna od prepreka za uvođenje obavezne vakcinacije.
U obrazloženju ovog predloga zakona, u delu koji tretira usklađenost propisa sa propisima EU, između ostalog stoji da ne postoje relevantni propisi EU sa kojima je potrebno uskladiti odredbe ovog predloga zakona, a postoji stavka koja kaže – razlozi za delimičnu usklađenost, odnosno neusklađenost sa propisima EU. Sve ovo je dovoljno da se postavi pitanje zašto ovaj predlog zakona nije usklađen sa razvijenim zemljama EU i sa EU u celini, kojoj kao država težimo?
Imajući u vidu sve ovo što sam danas rekao i što smo čuli u današnjim raspravama, smatram da u ovom trenutku ne postoji onaj minimum uslova da podržimo ovaj predlog zakona i, dozvolite mi, u danu za glasanje nećemo biti ni za, niti protiv, već ćemo biti uzdržani kada je u pitanju ovaj predlog zakona. Hvala.

Whoops, looks like something went wrong.