Hvala, predsedavajuća.
Počeo bih jednim kratkim citatom koji kaže ovako – na početku u prvom činu to je puna scena. Ogromna velika scena prepuna je likova. Svi ti likovi imaju nešto da kažu. Nadgornjavaju se i postoji jedan tip, negde tamo je u horu, mi ga, praktično i ne vidimo, pogotovo ga ne čujemo. On se zove Aleksandar Vučić. On je negde deo hora, takoreći niko i ništa.
Već u sledećem činu on se progurava u prvi plan i postaje jedan od nekoliko relativno ravnopravnih aktera. Pa su tu on, Dačić, ovaj, onaj.
U trećem činu on je apsolutno glavna rola.
U četvrtom činu više nije ostao niko, u četvrtom činu Aleksandar Vučić je jedini lik. On je jedini na sceni. Povremeno neko uđe, obično sa poslužavnikom, on mu kaže – mrš, ovaj se povuče. Onda dođe neko sa one druge strane, ko ima nešto protiv. On bi da dobaci nešto protiv ovog glavnog lika, a ovaj samo pošalje, kaže – na ovog, i onda ga ovi srede. Sredi ga Vučićević ili Željko Mitrović ili već neko. Ali, u prvom planu je samo taj čovek.
Dakle, taj lik koji je u početku bio jedan od horista postaje apsolutno predominantan i na kraju jedan jedini lik. Ovaj komad se zapravo svodi na to. Vidimo taj proces monopolizacije države, društva, svih institucija, celokupne javnosti, svega što uopšte nešto predstavlja u ovoj zemlji, što na kraju sve biva oličeno u jednom jedinom čoveku.
Ovaj citat pripada Teofilu Pančiću, nažalost prerano preminulom novinarskom velikanu koji nas je napustio pre nekoliko meseci. Ovaj citat je izgovoren još 2016. godine. On opisuje ono što mi danas prepoznajemo kao tek početak, tek početak konsolidacije, kontrole nad medijima izvršen od strane Vučićevog režima i režima SNS.
Predsedavajuća, ja bih molio da opomenete kolege.
Hvala puno, predsedavajuća.
Evo kako to izgleda kada se pretvori iz jednog književnog… Ne verujem da to može bolje da se opiše nego što je to opisao Pančić u ovom citatu, ali može preciznije, naravno. I, kada pogledamo preciznije naučne analize koje su radile različite organizacije i različiti istraživači za medijski monitoring i analizu medija onda to izgleda ovako.
U periodu od 2012. do 2014. godine Srbiji se dešavalo preuzimanje institucija i početak pritisaka na medije. Dakle, SNS je tada došao na vlast, Vučić je kao potpredsednik Vlade i ministar odbrane ubrzo preuzeo dominantnu ulogu u javnom prostoru. Počeli su sistemski pritisci na javni servis, odnosno RTS, smene urednika, kontrole centralnih informativnih emisija i ono u čemu prepoznajemo već osnovne tragove, prve znake ovoga o čemu govori Pančić, a to je da Vučić postaje izvor svih vesti, što je praksa u kojoj se centralizuje javna komunikacija.
Nakon izborne pobede SNS počinje i otvorena kooptacija vlasnika privatnih televizijskih stanica kao što su „Pink“ i „Hepi“ kroz državne subvencije, oglašavanje državnih preduzeća i regulatornu zaštitu.
E, onda u drugom periodu od 2014. do 2016. godine, to su kod Pančića ovaj treći i četvrti čin, dešava se konsolidacija kroz REM i kroz proces oglašavanja. Dakle, REM postaje ključni instrument u ovom činu. Vladajuća stranka utiče na izbor članova Saveta, nominalno biranih u Skupštini, ali kroz kontrolu većine i lažnu javnu proceduru. Dakle, REM ne reaguje na očigledna kršenja zakona, neizbalansirano izveštavanje, političku propagandu u informativnim programima i prikriveno oglašavanje vlasti.
Državna preduzeća i javna ministarstva postaju najveći oglašivači u elektronskim medijima. Time se novac koristi kao meki mehanizam kontrole. Poslušni mediji dobijaju reklame, a kritički bivaju uskraćeni.
Sad ide ono o čemu Pančić nije mogao da govori, jer to je ono što dolazi nakon 2016. godine. U periodu od 2016. do 2018. godine dolazi do totalne dominacije komercijalnih mreža. Televizija „Pink“ i televizija „Hepi“ postaju praktično režimske mreže. Vučić i članovi SNS pojavljuju se u svim glavnim emisijama, uključujući i zabavne formate. Znate već, „Farmu“, itd. Kritički glasovi potpuno nestaju iz etra. Dakle, RTS i RTV, javni servisi, preuzimaju obrasce iz tabloidnih medija. Spin, selekcija informacija, izbegavanje tema korupcije i protesta.
Sad dolazimo do onog ponovo što je važno za našu današnju temu REM ne obavlja ni minimalni nadzor nad medijskim pluralizmom tokom izbora.
U periodu od 2018. do 2020. godine nastaje period pripreme potpune kontrole. Medijska strategija formalno najavljuje reforme, ali se pretvara u paravan za zadržavanje statusa kvo. Obratite pažnju na ovo, REM dozvoljava dodelu nacionalne frekvencije kanalima „Pink“ i „Hepi“ uprkos flagrantnim kršenjima zakona od strane ovih stanica. Pojavljuju se nove mreže pod kontrolom vlasti, poput „Tanjug tv“ i kasnije „Juronjuz Srbija“ koji formalno ima evropsko ime ali radi u okvirima režimske kontrole. Protesti „Jedan od pet miliona“ potpuno se ignorisani na televizijama sa nacionalnom frekvencijom, što označava potpunu medijsku blokadu opozicije.
U periodu od 2020. do 2022. godine dolazi do institucionalnog betoniranja režimskog monopola nad medijima. Pandemija „Kovid – 19“ iskorišćena je za uvođenje cenzure. Medijima je zabranjeno samostalno izveštavanje o situacijama u bolnicama. Obratite pažnju – REM dobija još jedan mandat članova bliskih SNS uz pritiske i formalne nepravilnosti o izboru.
Nove frekvencije dodeljene su četiri puta istim prorežimskim televizijama „Pink“, „Hepi“, „Prva“, „B92“, dok su kritičke televizije poput „N1“ i „Nova S“ isključene iz procesa iako imaju daleko profesionalnije bilanse i infrastrukturu.
U periodu od 2023. do 2025. godine, to je period koji još uvek živimo, dešava se hibridna faza i pokušaj legitimizacije režima i stanja zatečenog stanja.
Nakon masovnih protesta „Srbija protiv nasilja“, vlast simulira dijalog o medijskoj reformi, ali REM odbija da oduzme frekvenciju „Pinku“ i „Hepiju“, uprkos zahtevima javnosti. Vodi se žestoka kampanja protiv nezavisnih medija, kao što su „N1“, „Nova S“, CINS, Krik, „Danas“.
E sada dolazi nešto što Pančić nije mogao ni da zamisli 2016. godine, uprkos njegovoj zaista izuzetnoj imaginaciji i retorici. Vučićev lični PR postaje centralni sadržaj informativnih emisija. Predsednik se pojavljuje svakodnevno u proseku nekoliko sati na nacionalnim televizijama.
Sada ćemo videti kako to izgleda u monitoringu koji je obavila CRTA prošle godine. Vučić je 2024. godine dominirao svim televizijama. Više od polovine ukupnog vremena namenjenog svim političkim akterima bilo je posvećeno isključivo predsedniku Srbije. Vučić se tokom 2024. godine 354 puta direktno uključio u programe televizija, s prosečnim trajanjem obraćanja od trideset minuta. Najduži period bez njegovog uključenja bio je svega 14 dana, a u jednom danu zabeleženo je i šest nastupa uživo.
E sada ako bismo se vratili na onu Pančićevu pozorišnu metaforu, klasični pozorišni žanrovi ovo ne bi mogli da predstave, jedino možda neko eksperimentalno pozorište, neko „Psovanje publike“, kako bi rekao Handke, scena u kojoj ovaj jedan jedini lik sa scene dolazi i dere se u lice svakom od članova publike pojedinačno.
Ali, nije samo stvar u režimskoj dominaciji u medijima, stvar je, o tome smo već nešto čuli, i u načinu na koji režimski mediji i mediji koji su potpuno pod kontrolom režima, uključujući tu i Javni servis, šire teorije zavere i uništavaju zajedničku realnost koja je neophodna za svaku funkcionalnu demokratiju.
Tokom Kovida ova vlast je pokušavala da sprovede kampanju vakcinacije. Znate šta je bio rezultat? Nije se vakcinisalo ni 50% građana Srbije. Nikada nismo dostigli tu čarobnu cifru, dok su druge države vakcinisale po 95%, 96% 97, 98% svojih građana. Znate zašto? Zato što su ovi isti režimski mediji, ove iste TV stanice sa nacionalnom frekvencijom svakodnevno emitovale najgore, najstrašnije teorije zavere i anti-vaksersku propagandu. Dakle, ono što je ova država zvanično na jednom nivou pokušavala da postigne, a to je vakcinacija, na drugom nivou je podrivala i uništavala, kroz režimske medije koji su širili najgoru konspirologiju.
Nedavno smo imali prilike da vidimo i ovu strašnu scenu. Studente koji su obilazili sela širom Srbije, u selu Pejkovac, sačekali su penzioneri koji su im rekli, između ostalog i ovo: „Nije nadstrešnica pala, to su teroristi uradili.“ Odakle ovim dobrim ljudima ova informacija? U poslednjim istraživanjima pokazuje se nešto strašno, 40% birača SNS veruje da je pad nadstrešnice u Novom Sadu bio rezultat terorističke akcije. To je strašno, meni je tih ljudi žao. Ti ljudi su zavedeni, oni su prevareni. Kako da ti ljudi učestvuju normalno u demokratskom procesu? Kako da se dogovaraju? Kako da razgovaraju sa svojim sugrađanima koji možda misle različito, ali su im i dalje sugrađani, ako veruju u ovakve bizarne laži i izmišljotine koje širi, između ostalog, i Ana Brnabić, predsedavajuća ove Skupštine?
Postoji jedna rubrika u režimskim televizijama koja je izuzetno popularna i izuzetno je zastupljena, često čujemo nešto. Direktan prenos iz ove rubrike je i u ovom časnom domu, a ta rubrika se zove „ubijaju Vučića“. Znate tu rubriku, jel tako? Oni neki pokušavaju obojenu revoluciju, pokušavaju državni udar, pokušavaju da ubiju Vučićevu porodicu, pokušavaju da ubiju ovog, onog, pokušavaju da izazovu nerede itd.
Sve je ovo jedan način skretanja pažnje sa onoga što ovu vlast zapravo najviše plaši, a ovu vlast najviše plaši ne državni udar, ne pokušaj ubistva Vučića, sve su to potpune fikcije, potpune fantazije, ovu vlast najviše plaši nezavisan rad institucija, ponovni nezavistan rad institucija.
Ja razumem da vas u tom smislu izuzetno plaši i činjenica da će ukoliko bude izabran nezavistan Savet REM-a to biti uvod u vaše skoro razvlašćivanje. Ne nasilinim putem, taman posla, nego mirnim putem kroz demokratsku borbu i demokratske izbore. Nezavisan Savet REM-a bi mogao na onu Pančićevu pozornicu da dovede i neke druge likove i ne mislim tu sada na druge političare, nego mislim, pre svega, na ljude poput Dijane Hrke, ljude poput Nikoline Sinđelić, ljude poput Lazara Dinića i ljude poput Milana Jaćimovića, ljude poput radnika otpuštenih iz brojnih fabrika širom Srbije. Zatim, ljudi poput prosvetnih radnika otpuštenih iz škola i mnogih drugih žrtava režimske korupcije, lopovluka i nasilja.
Ti ljudi će jednom kada budu mogli da progovore o onome što su preživeli i što svakodnevno preživljavaju biti, označiti kraj ovog režima. Njihov glas će biti uvod u pad ovog režima.
Zeleno-levi front će u tom smislu podržati, pozdravlja pre svega, povratak ovog procesa u zakonske okvire, uprkos činjenici da je više puta pokušavano dezavuisanje ovog procesa i glasaćemo za sve kandidate za koje budemo procenili da će svoju funkciju obavljati nezavisno, profesionalno i u skladu sa sopstvenom savešću.
Videćete da će ishod nezavisnog rada REM-a biti dobar i za ovu vlast. Znate zašto? Zato što će voditi njenoj mirnoj smeni. To je nešto što će biti najbolje za ovu državu, za sve njene građana i za vas same. Hvala.