Hvala vam, gospodine potpredsedniče.
Ja sam pažljivo slušao izlaganje gospođe Gordane Čomić i zaista ne želim da se ponavljam kada je u pitanju procedura. Ja sam detaljno objasnio da je procedura po zakonu i po Poslovniku Narodne skupštine sprovedena do kraja i u potpunosti i sa tim pitanjem više ne želim da se bavim.
Što se tiče aluzija i insinuacija da gospođa Janković nema 10 godina radnog iskustva u oblasti zaštite ljudskih prava, to naprosto nije tačno. Gospođa Brankica Janković, evo ja sam sada precizno izračunao, čitajući njenu biografiju, ima najmanje 12 godina radnog iskustva i svih tih 12 godina radnog iskustva odnose se isključivo na različite oblasti zaštite ljudskih prava.
Ono što ne mogu da razumem, i pored najbolje volje, to je kada neko kaže, neko ko je dugogodišnji poslanik i neko ko se dugo godina bavi politikom, socijalna politika nije oblast zaštite ljudskih prava. Izvinite, a šta je? Kada ste neposredno zaduženi za sprovođenje socijalne politike koja podrazumeva različite vidove državne pomoći socijalno ugroženim građanima, zaista mi nije jasno kako to nema veze sa zaštitom ljudskih prava i sloboda.
Gospođa Brankica Janković se u svojoj karijeri, a da podsetim, kada je dama u pitanju onda je malo nezgodno licitirati i pominjati godine, ali u pitanju je relativno mlada žena, gospođa Brankica Janković je rođena 1973. godine… U svojoj profesionalnoj karijeri iz njene biografije, koju mogu da pročitam ja, kao što možete i svi vi drugi narodni poslanici, vrlo jasno se vidi da se gospođa Brankica Janković bavila ne samo socijalnom politikom, nego da je učestvovala nekada kao šef tima, nekada kao učesnik, u različitim projektima koji se odnose na zaštitu žena od porodičnog nasilja, nemojte mi reći da to nije oblast zaštite ljudskih prava, da se bavila zaštitom duševno obolelih lica, nemojte mi reći da to nije zaštita ljudskih prava, da se bavila zaštitom dece, nemojte mi reći da to nije oblast zaštite ljudskih prava.
Rekao sam da sam pažljivo slušao gospođu Gordanu Čomić, evo, ja sada postavljam jedno pitanje, neka bude retoričko, da ne bude upućeno gospođi Čomić. Kažite mi, ako sve ovo nije iskustvo u oblasti zaštite ljudskih prava, onda koje je to radno mesto u ovoj državi za koje vi možete pouzdano da kažete – e, to radno mesto je jedino radno mesto gde čovek stiče 10 godina radnog iskustva sa završenim pravnim fakultetom u oblasti zaštite ljudskih prava.
Socijalna politika, to nisu ljudska prava, zaštita duševno obolelih lica, nisu ljudska prava, zaštita žena od porodičnog nasilja nisu ljudska prava, zaštita dece nisu ljudska prava. Šta su onda ljudska prava? Onda ja o ljudskim pravima, kao neki doktor pravnih nauka, stvarno ne znam ništa. Kažite mi koje je radno mesto u ovoj državi ili nekoj drugoj državi gde možete sa potpunom sigurnošću da kažete da je samo to radno mesto ekskluzivno u smislu da se na tom radnom mestu može steći 10 godina radnog iskustva u oblasti zaštite ljudskih prava.
Slušajući gospođu Gordanu Čomić, stičem utisak da ni jedan čovek, da ni jedan muškarac i da ni jedna žena u Republici Srbiji nema kredibilitet da bude Poverenik za zaštitu ravnopravnosti, jer nema 10 godina radnog iskustva u oblasti zaštite ljudskih prava, a ta zaštita ljudskih prava je definisana tako da se u stvari ne zna šta su ljudska prava.
Šta je zaštita ljudskih prava, ako to nije socijalna politika, briga o duševno obolelim licima, o invalidima, o deci, ženama? Nije mi jasno šta su to ljudska prava, na koji način se štite, ko ih štiti i koje su to institucije gde čovek treba da radi pa da bi imao 10 godina radnog iskustva u oblasti zaštite ljudskih prava.
Što se tiče ovih čisto političkih insinuacija, a koje su očigledno bile upućene na moj račun, Zakon o zabrani diskriminacije je usvojen 2009. godine, da li je tako, ministar je bio, ako se ne varam, gospodin Svetozar Čiplić i, kada gospođa Čomić govori o kontekstu, ja ću da upotrebim tu čarobnu reč. Šta je bio kontekst Zakona o zabrani diskriminacije? Parada ponosa, odnosno nametnuta teza da se u Republici Srbiji krše prava pripadnika tzv. LGBT populacije. To je bio kontekst u kome je donet Zakon o zabrani diskriminacije.
Tu su moje kolege koje su 2009. godine, takođe, kao i ja, bili narodni poslanici i celokupna rasprava o Predlogu zakona, koga je tada u Narodnoj skupštini, ali onoj tamo u Kralja Milana, zastupao tadašnji ministar gospodin Svetozar Čiplić, bila je svedena na to da li u Srbiji treba da bude održana Parada ponosa i da li su u Srbiji ugrožena prava pripadnika LGBT populacije. Tad su vam bili popularni razni predstavnici gej udruženja, lezbijskih udruženja, itd. Nisu se skidali sa malih ekrana, držali su konferencije za novinare, itd. Pod pritiskom tih nevladinih organizacija u Narodnu skupštinu je došao Predlog zakona o zabrani diskriminacije.
Dobro se sećam, na kraju krajeva, to može da se proveri preko stenografskih beležaka, 90% svih diskusija u Narodnoj skupštini bio je skoncentrisan na to da li su u Srbiji ugrožena prava pripadnika LGBT populacije ili ne. Malo je bilo reči o ženama koje trpe porodično nasilje, malo je bilo reči o deci, malo je bilo reči o pripadnicima romske nacionalne manjine koji u Srbiji, ali ne samo u Srbiji, nego svuda u svetu, žive teško. Fokus pažnje svih narodnih poslanika je bio na pripadnicima LGBT populacije.
Predstavnici tih nevladinih organizacija su, ako se ne varam, čak i dolazili u Narodnu skupštinu, donosili neke svoje peticije, predloge, dokaze o tome kako su diskriminisani, itd. Celokupna priča o zabrani diskriminacije se svela na zabranu diskriminacije jedne brojčano relativno male društvene grupe, pripadnika LGBT populacije.
Ono što se meni uzima za zlo, tako ja bar razumem, a me vi ispravite ako grešim, ja sam tada javno rekao i ja iza tih reči stojim i dan danas, ja svoj stav o tome nisam promenio. Nemam ništa protiv nijednog građanina Republike Srbije koji ima hajde da kažem, drugačiju seksualnu orjentaciju, odnosno čija je seksualna orjentacija usmerena ka osobi istog pola. Nemam ništa protiv. Nemam ništa protiv da se takav građanin Republike Srbije upiše u školu, da završi fakultet, da se zaposli, da ostvaruje sva druga građanska prava, da ide u bioskop, da ide u pozorište.
Nemam ništa protiv toga, ali ono što zaista ne mogu da razumem, to nisam razumeo ni 2009. godine, to ne razumem ni 2015. godine, evo sada govorim kao građanin, govorim kao otac, govorim kao pojedinac, ne govorim kao poslanik SNS, zaista nisam razumeo ni 2009. godine, kao što ne razumem ni 2015. godine, potrebu da neko javno manifestuje svoju seksualnu orjentaciju na način da direktno provocira one koji nemaju istu seksualnu orjentaciju kao on i koji sve te skupove organizuju svesno sa namerom i sa ciljem, da se izazovu incidenti, sukobi sa policijom, sukobi sa onima koji nisu iste seksualne orjentacije kao oni.
To sam rekao 2009. godine i to ponavljam i 2015. godine. Ako ste na to mislili, da sam bio protiv Zakona o zabrani diskriminacije, jer sam bio protiv javnog manifestovanja, drugačije seksualne orjentacije ili bilo kog oblika seksualne orjentacije, onda ste u pravu. Mislim da je to nedolično, mislim da je to nepotrebno.
Država Srbija to sam rekao, država Srbija ima mnogo većih problema i te 2009. godine, kao što ih ima i 2015. godine od toga da li će u Beogradu biti ili neće biti održana „gej parada“. Ta 2009. godina je praktično bila druga godina svetske ekonomske krize u koju je nažalost stupala i Republika Srbija. Rekao sam Srbija ima prečih briga od toga da se bavi izmišljenom tezom o tome da su ugrožena prava LGBT populacije. Rekao sam celokupna nacija je u problemu, svi kao građani imamo ogromne probleme, pre svega ekonomske i socijalne. Nemoguće da je u Srbiji svima dobro, a samo su ugrožena prava LGBT populacije. To sam rekao. To kažem i danas.
Danas je u Srbiji teško da se živi. Muka je, malo svi imamo para, nedovoljno je radnih mesta. Vlada Srbije čini sve što je do nje, mi narodni poslanici koji je podržavamo činimo sve do nje da otvorimo nova radna mesta. Juče su pitali poslanici - šta će biti sa radnicima koji će ostati bez posla u firmama koje su restrukturiranju Borimo se da im obezbedimo nova radna mesta. Juče je gospodin Janko Veselinović posredno govorio „Kalcedoniji“. Šta je 60 radnih mesta? Šta je samo 100 radnih mesta?