Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/6957">Sreto Perić</a>

Sreto Perić

Srpska radikalna stranka

Govori

Kolega Orliću, naš cilj jeste da isprovociramo, naravno, pod znacima navoda, sve državne organe i sve relevantne faktore koji mogu da pomognu građanima Srbije. Za nas ni vlasnici hladnjača, izvoznici, nisu neprijatelji ovog naroda. To su takođe neko od nas, ja mislim da ima ovde kolega koji imaju svoje hladnjače i to nije ni bitno, nego želimo da se ne napravi ni jedan propust.

Situacija na svetskom tržištu maline je nešto povoljnija zato što je Čile kao jedan od najozbiljnijih proizvođača u toj prvoj berbi imao negde oko 34 hiljada kilograma, u Poljskoj je malina uništena i to se stekla šansa da malina u Srbiji bude nešto bolje plaćena.

Ja vam tvrdim da je na jučerašnji dan bilo onih koji su proizveli i prodali svoju malinu i dobili otkupni list na kojem piše 10 dinara za jedan kilogram. Naravno, to nije cena koja će biti isplaćena, ali to je ono što se drži na stend baj aranžmanu, što ni u kom slučaju nije dobro. Jer, na taj način i sa takvom igrom se ubija i želja i potreba i mogućnost onog ko se bavi isključivo tim da nešto i zaradi.

Mi smo ušli i u nekvalitetnu proizvodnju iz razloga što se ne obrađuje na način na koji treba, a ne obrađuje se zato što se ne zna koja će biti cena, zato što vrlo često pada ispod proizvođačke. Toliko.
Dame i gospodo narodni poslanici, na izgled ovde se radi o formalnoj odluci, a mi danas treba da donesemo odluku o prestanku funkcije predsednicima 114 sudova opšte i posebne nadležnosti.

Reforma pravosuđa je u Srbiji započela 2008. godine, a okončala 2010. godine, formalno je taj vremenski period. Ona je počela od dolaska DOS-a na vlast, pa izbor predsednika sudova, kako reče koleginica Vjerica Radeta, iz zemljoradničkih zadruga. Poznata je izreka Valtazara Bogišića – što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi. Uzalud je sad sve pokušavati, mi ovaj posao ne možemo do kraja dobro sprovesti i uraditi.

Moj cilj jeste da ukažem, kolege poslanici, da je pred nama veoma ozbiljan posao i ozbiljan zadatak i mi naše pravosuđe, kao treću nezavisnu granu vlasti, samostalnu, treba da spasimo od tribunalizacije. Da li ćemo uspeti u tome, zavisi od naše volje i snage.

Postoji jedan sudija koji je inače miljenik nevladinih organizacija, ali jednu stvar je rekao, koju bih ja želeo ovde samo da napomenem. Kaže on – ako bi švajcarskog sudiju doveli u Srbiju on bi vrlo brzo postao lošiji nego naš, a ako bi naš sudija otišao u Švajcarsku, vrlo brzo bi se izdigao na nivo koji je tamo. Šta ja želim da kažem ovom rečenicom? Želim da kažem da mi kao narodni poslanici treba da stvaramo pravni okvir za nepristrasnost i za nezavisnost u sudstvu.

Nepristrasan znači da je onaj sudija koji ne gleda da li mu je stranka poznata ili nije, nego se trudi da sudi na osnovu Ustava, zakona i drugih propisa, a nezavisan je onaj na koga niko ne može da izvrši uticaj. Da li uticaj postoji na sudije? Naravno da postoji. Bio je i ranije, ima ga i sad. Sad je mnogo manje nego što je bilo. Kakve vrste uticaja mogu da budu? Može da bude direktni uticaj. Njega je u praski mnogo manje, jer je to prepoznatljivo i kao krivično delo. Može da bude posredni uticaj. Toga ima mnogo češće u praksi. To je vrlo često teško i dokazati da je bilo tako, pa onda ne možemo efikasno ni da se borimo protiv toga.

Vrlo često neke evropske komisije, neke venecijanske komisije zahtevaju, ja bih rekao od građana Srbije, nema većeg suvereniteta nego što imaju građani Srbije, neke promene, neka usaglašavanja, a malo ko se bavio proučavanjem načina izbora sudija u drugim tim evropskim i svetskim zemljama sa tzv. razvijenom demokratijom. Vidi se da bogami u Srbiji je ponajviše slobodnog izbora sudstva.

Znate, u Austriji federalni predsednik bira sudije. Zamislite kad bi to bilo u Srbiji. Nama hoće da otmu i nadležnost koju ima Narodna skupština. Ja se ne slažem sa kolegom Neđom Jovanovićem, koji kaže da bi trebalo izmestiti izbor sudija iz Narodne skupštine. U Narodnoj skupštini postoje vrsni pravnici, postoje advokati, postoje ljudi koji su bili ministri u ministarstvima pravde, postoje pravnici koji se bave nekim drugim poslovima i postoje uostalom narodni poslanici koji su iz cele Srbije. Zar neko bolje može da poznaje rad suda, poznaje te sudije od nas narodnih poslanika? Neka kombinacija koju sada imamo je možda i dobro rešenje.

Moram da vas podsetim da je neko ko je bio predsednik Vrhovnog Kasacionog suda, nekada je to bio Vrhovni sud Srbije, pa Vrhovnog Kasacionog, pa nosilac funkcije predsednika Visokog saveta sudstva, gospođa Nata Mesarović rekla – dobili smo presudu. Kada je trebala da izrekne presudu za ubistvo Zorana Đinđića, ona je rekla – dobili smo presudu. Valjda ono što stvarno jeste istina je brže od razmišljanja njenog i nije to jedini njen greh. Njen sin Vladimir Mesarović je izabran, bez ispunjavanja uslova, za sudiju Višeg suda u to vreme u specijalnom odeljenju i sad da ne pričam o njegovim nekim zloupotrebama kasnije, to je već drugo pitanje.

Evo, šta još jedan sudija kaže, takođe miljenik nevladinih organizacija bogami su nevladine organizacije u popriličnoj meri ušle u srpsko pravosuđe. Mi se moramo izboriti protiv toga, vratiti im nezavisnost. On kaže i sledeće – potpuno je tačno da u sudskom sistemu ima veliki broj nestručnih, nesavesnih, verovatno i korumpiranih sudija. Da ih ima, ima ih. Kada iznosimo kritike, govorim za poslanike SRS, mi ne generalizujemo stav. Najveći je broj, pretpostavljamo, čestitih i dobrih, stručnih sudija, ali naravno da ima i onih drugih. Sada način izbora tih sudija dovodi do toga.

Ima jedan objektivan problem. Za pet godina Zakon o sudijama se menjao 12 puta. To govori da… Onda je ovaj sudija donekle u pravu zato što mi ne možemo da prepoznamo, a problem je u sistemu. Oni koji nam pišu, odnosno predlažu zakone, čini mi se da ne usklade život, potrebu i ono što bi trebalo da budu sudije. Ne rade to tako.

Da smo mi pod nekim uticajem izvršne vlasti, odnosno većina, nemojte zameriti, kolega, ali sada ću izneti argument, nikad, ja sam, da ne kažem, dugo narodni poslanik, ima i onih koji imaju mnogo duži staž od mene, se nije desilo da narodni poslanici neki predlog zakona, iz bilo koje vlasti, vrati Vladi, ne usvoje ga. Potpuno sam siguran da je bilo razloga više puta za neke zakone iz oblasti pravosuđa da ne budu ovde prihvaćeni. Da smo to uradili, onda bi se mi jasno odredili prema pravosudnom sistemu i rekli da je naša želja da sudije sude na osnovu Ustava, zakona i drugih propisa, a ovako se to ne dešava.

Neko je pomenuo i izbor pokojnika za sudiju Osnovnog suda u Požegi, i to je tačno. Da bi sada sa Požege skinuli tu, to je na neki način ljaga i za ljude koji žive tamo, sudija Osnovnog suda u Požegi je pod rednim brojem 53. kojem 27. maja prestaje mandat. To je jedan možda od najboljih, nije jedini, ali od najboljih predsednika sudova. To je predsednik suda koji je izabran u prošlom veku. Prvi put 1997. godine, šest skupštinskih saziva ga je biralo za predsednika suda. Taj sud nema starih predmeta. To nije samo stvar predsednika suda. To je stvar i sudija koji su tamo. Znači, nema starih predmeta, imaju skoro dnevnu ažurnost. Mi smo ranije imali ogroman problem u tome što se sudske odluke nisu pisale po nekoliko meseci. U ovom sudu skoro u istom danu, kada se donese odluka, ona bude i napisana i otpremljena. Prvi je taj sud uveo EDCL licencu i obučeni su dobili pasoše za to. Oni rade dobro. Nije to jedini sud. Mnogo je takvih.

Nama niko nikada nije dao odgovor – koliko sredstava i novca država Srbije je platila onima koji 2010. ili 2009. godine nisu izabrani za sudije? Negde oko 670 nisu izabrani, 542 je tužilo državu i neki iznosi su bili do 35.000 evra pojedinačno. Neki od tih bivših sudija su jedno vreme radili kao advokati i onda su ponovo izabrani za sudije.

To je takođe jedan veliki problem i dalje što mi zameramo sada vama – da li ste vi nekada izvršili analizu te mreže sudova, da li je to dobro, a ima praktičnih razloga, da li je dobro finansijski, da li je isplativo, da i te male varošice u Srbiji, kojih nije malo, imaju svoje osnovne sudove. Možda će nekome ovo biti smešno, ali to na indirektan način utiče na razvoj poljoprivrede u tim opštinama.

Jedno selo iz opštine iz koje ja dolazim, koje je udaljeno 40 kilometara, pa je osnovni sud u Loznici, u njemu nije samo da je pravda spora, ona je za tog građanina i daleka u svako godišnje doba, da ne govorim posebno u zimskom periodu.

Mi moramo tu nešto da uradimo, da napravite analizu koliki su troškovi putovanja iz jedno u drugo mesto. Sudija iz Ljubovije ujutru ode u Loznicu, pa se onda u osam ili deset sati vrati u Ljuboviju da bi u sudskoj jedinici sudio. Mislim da to nije u redu i da tu treba nešto da se uradi.

Ne znam da li neko u ovom danu može da odgovori – 24. oktobra 2017. godine izvršeno je integrisano pravosuđe Republike Srbije u kosovski sistem, ljudi koji treba da ostvare svoje pravo pred sudovima čekaju već dve godine, a neki čak ne znaju gde se predmeti nalaze. Ti predmeti ili najveći broj tih predmeta je prenet u Leskovac. Sada se postavlja pitanje – da li ih tamo uopšte ima? Naizgled, kao što sam rekao, jeste ovo samo donošenje odluke o razrešenju sudija, ali i za mnogih od ovih stoji 40 godina rada u pravosuđu, 40 godina uspešnog rada, edukacija mnogih mlađih kolega sudija koje su kasnije došli, tako da ovi ljudi zaslužuju jedno poštovanje i ovu analizu koja je bila dopuštena svim kolegama.

Nadam se da će neki odgovori koje sam postavio i dileme dobiti, odnosno da ćemo dobiti odgovore, ali vas molim da ozbiljno izvršimo analizu i da ovaj pravosudni sistem branimo od evropskih uticaja i nasrtaja. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, pre svega, obraćam se kolegama poslanicima koji podržavaju skupštinsku većinu. Ma koliko vi bili uporni da ne prihvatite ovaj zakon, poslanici Srpske radikalne stranke će biti više uporni da bi ovaj zakon došao na dnevni red, da se i usvoji.

Naš je motiv samo jedan – želja da zaštitimo interese građana Srbije. Šta je vaš motiv da ne glasate za ovaj Predlog zakona, ja ne znam? Ličnih motiva ne vidim, ako nije neki pritisak ili poslušnost. Drugog nema.

Ali, nemojte zaboraviti, nije tako davno bilo kada je neko od kolega ovde sedeo i danas je pod udarom tih bahatih i nemilosrdnih izvršitelja.

Da bi se razumeli, SRS ne traži ovde zaštitu dužnika, da oni ne izmiruju svoje obaveze, ne, ne radi se o tome. Mi samo želimo da ovaj deo posla preuzmu sudski izvršitelji koji su nekad i radili taj posao. Kad je to bilo tako, onda je i izvršenje bilo mnogo pravičnije.

Ovaj zakon vrlo često dovodi do psihičkih i do drugih bolesti. Kako? Tako što je već oko tri miliona građana Srbije bilo pod udarom javnih izvršitelja. Očekuje se i u ovom momentu, negde oko milion predmeta čeka na izvršenje kod javnih izvršitelja – 217 javnih izvršitelja, naravno, sa svojim pomoćnicima, koji danas rade u Srbiji, ne bi bio uopšte veliki problem da to država odnosno Ministarstvo pravde razreši tako što će ovaj deo posla raditi sudski izvršitelji.

Posao izvršenja nije samo puko otimanje, to je nekako i veština i svaki izvršitelj bi trebao da radi na tome da se obaveza izvrši u što manje troškova za izvršitelja.

Svejedno što je etički kodeks o radu izvršitelja donet 21. decembra 2016. godine, on skoro nije dao nikakve rezultate. Kazne koje se izriču javnim izvršiteljima izriče njihova komora i uglavnom se završavaju na nivou opomene, eventualno neke novčane kazne koja ne predstavlja ozbiljno zahvatanje odnosno zaista ozbiljnu kaznu prema ovim izvršiteljima koji se ponašaju tako.

Ja mislim da bi vi, drage kolege koji podržavate skupštinsku većinu, imali dovoljno signala da možete vrlo ozbiljno razmisliti i nakon, kad predsedavajući bude rekao – ko je za, glasati za ovo, jer je pomoćnik ministra pravde Jelena Deretić u prošloj godini rekla da će se Zakon o izvršenju i obezbeđenju menjati i da će biti ukinut, odnosno da javni izvršitelji neće moći da divljaju više. To sam ja citirao. To je, pretpostavljam, dobar signal vama da možete da glasate za ovaj predlog zakona.

Srpska radikalna stranka radi vrlo ozbiljno na ovim problemima. Mi smo štampali jedan poseban list, specijalno izdanje „Velike Srbije“ gde smo na najdetaljniji način objasnili izvršenje nekad i izvršenje sad. Građani Srbije u velikoj meri to podržavaju. Skupljamo potpise za peticiju za stavljanje van snage javnih izvršitelja i mogu vam reći da su građani Srbije u ovom momentu veoma zainteresovani za ovaj problem i ne samo oni koji su trenutno pod udarom bahatih i osionih izvršitelja, nego i oni koji nemaju za sada nikakvih problema, što ne znači da neće imati. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo ministre, borba protiv korupcije je vrlo zanimljiva tema i to građani Srbije vole da čuju i da slušaju.

Ono o čemu su govorili poslanici Srpske radikalne stranke, a i poslanici Srpske napredne stranke, oni su govorili o istini. Prosto, toga je u prethodnom periodu bilo mnogo. Ako mislite da sad nema korupcije ili da ćete ovim zakonskim predlogom to svesti na neku razumnu meru, to je zavaravanje.

Nekako sam i pomišljao da je ovo režim odlučio da se bori protiv korupcije, međutim, to sigurno nije tako, iako najavljujete bespoštednu borbu protiv korupcije, možda su rezultati čak u ekonomskoj sferi neuporedivo bolji nego što su u borbi protiv korupcije.

Ova Glava 10 - jačanje integriteta, integritet je potpunost, nedeljivost, savesnost, spremnost da se radi, nadograđuje, a, bogami, ono u sebi podrazumeva i mnogo morala. Da li su svi oni koji treba da odlučuju o ovom moralni, to je pitanje.

Ovde ste vi rekli da će Agencija da donese određeni plan, da predloži sugestije, pa uslov da bi neko morao da radi taj plan u borbi protiv sprečavanja korupcije, da ima 30 zaposlenih, to nema nikakve veze sa stvarnošću u praksi. Vrlo često mogu i neke javne ustanove koje imaju relativno mali broj zaposlenih, neuporedivo manji od ovog što je zakon obavezao da treba uraditi planove, mogu da naprave veliku štetu građanima Srbije.

Evo jedan primer, kad je u pitanju rešavanje stambenih problema. Tu je i kolega koji bi možda mogao više da kaže. Rešavanje stambenih problema za izbeglice koje su smeštene u okolini Šapca, prvobitno im je bilo obećano da oni treba da učestvuju sa nekim iznosom u rešavanju njihovog stambenog pitanja, prihvatili su, bile su neke zone određene, sad ih šalju deset kilometara dalje od mesta gde je to bilo prvobitno predloženo. Ne rešava se njihov problem, a cena je ista koja je bila predviđena i za drugu zonu rešavanja njihovih stambenih pitanja.

Dakle, ovde je očigledno korupcija u pitanju. Da li su to samo lokalne vlasti grada Šapca ili su i neki iz republičkog nivoa umešani u to, to bi vi trebali da proverite. Hvala vam.
Veliki broj građana Srbije živi teško i siromašno i kada čuju ovu priču, oni se na trenutak obraduju, računaju - evo režim je odlučan da se bori protiv onih koji su u kriminalu i korupciji.

Međutim, to nije tako. Član 110. kaže da je obaveza donošenja podzakonskih akata u roku od 90 dana nakon stupanja na snagu ovog zakona. Mi smo predložili da to bude 60 dana, ali kasnije kada smo čitali dalje i videli da će ovaj zakon da stupi na snagu 1. septembra, o čemu će vam više govoriti kolega Nemanja Šarović, mi smo videli da je ovo besmisleno i mnogo vas povezuje sa prethodnim režimom kada je ovaj zakon u pitanju.

Šta to vas povezuje? I oni su zakon izglasali 2008. godine, a počeo je da se primenjuje 2010. godine. Ovaj put znači od momenta stupanja na snagu do primene ovog zakona proći će oko 15 meseci. Nema poslanika SNS koji nije kritikovao, koji nije govorio šta se to dešavalo u prethodnom režimu, odnosno sad se neke stvari otkrivaju, da je to tako da vi imate ozbiljnu nameru da ste principijelni kako kažete, vi bi rekli da taj zakon stupa na snagu juče, ne danas. Nije moguće retroaktivno, ali vi bi to rekli da vam je zaista prava i ozbiljna namera da se obračunate protiv ovoga.

Gospođo ministar, rekli ste da u poslednje vreme ima hapšenja najviših lokalnih funkcionera koji su članovi SNS. Ima, a znate kada oni budu uhapšeni? Pa, kada se međusobno u tim lokalnim sredinama pozavađaju i kad preti opasnost da to kulminira da ne uđe u neke ozbiljnije sukobe vi onda tek intervenišete. Takvih slučajeva kao što vam je opština Požega i mnoge druge po Srbiji imate još mnogo? Ne znate, je li? Naravno da znate. Morate da se suprotstavite tome ozbiljno i pre nego što među njima dođe do samog obračuna.

Rekli ste da je veliki broj tužilaca zloupotrebio svoju ulogu vezano za oportuna sredstva, sredstva oportuniteta. Ne znamo tačno koliki je broj tužilaca koji su bili procesuirani za to što su zloupotrebili. Zaista ako hoćete ozbiljno da se borite protiv ovoga morate ovaj zakon da povučete. Legitimno je vaše pravo na osnovu Ustava i na osnovu Poslovnika o radu Narodne skupštini i vaše Vlade da predlažete ovakav predlog zakona, ali on neće dati nikakva rešenja u praksi, a građani Srbije jedva čekaju. Spremni su još uvek da žive onako kako žive, ali da vide da nema više zloupotreba od strane onih koji ni u kom slučaju ne bi mogli da zloupotrebe ili da ne bi smeli da zloupotrebe svoj položaj da uđu u kriminal ili korupciju. To su najčešće lica koja imaju i visoke i redovne plate za razliku od građana Srbije od kojih mnogi nisu zaposleni i nemaju nikakvih primanja. Hvala vam.
Gospodine Orliću, vi ste isticali razlike između vas i dela bivšeg režima. Ne zaboravite, deo bivšeg režima je vaš koalicioni partner i mi nemamo ništa protiv toga. Isticali ste i tamo gde ja nisam ni rekao, da ste vi isti. Tu postoje neke razlike.

Ja kada sam govorio o sličnosti, pa čak i isti, ja sam pre svega mislio na Predlog zakona o borbi protiv korupcije. Jedino tu vidim, i izneo vam argumente, od toga kada će zakon stupiti na snagu i kada će početi da se primenjuje, vi ste meni objašnjavali da treba izvršiti izbor, pa da je potrebno neko vreme. Sve i da je tako, to vreme može i mora da bude skraćeno, tu nema nikakve dileme.

Ovo što ste mi citirali izjave iz dnevne štampe, mi smo ponosni i lično mislimo i danas, da svaki građanin Srbije treba da brani svoju otadžbinu na način i u meri u kojoj je to moguće i kakao je to organizovano i predviđeno. Malo je problem kod SNS što jedan čovek pre svih želi samo neke procente. Ako se ne varam, bili su vanredni izbori u Beloj Palanci. Predsednik opštinskog odbora stranke Borisa Tadića je osvojio u prvim izborima, regularnim 2016. godine, čini mi se najveći broj glasova. Iz SNS su ga nazivali lopov i kriminalac. Da bi u ponovljenim izborima taj postao kandidat SNS i izabran za predsednika te opštine. Pa, mnogo važnije je iskrena borba protiv kriminala i korupcije, nego sam taj procenat. To koliko mi imamo, mi poštujemo uvek ono što su građani Srbije pokazali.

Vi u svom režimu, sada u svojoj stranci, imate mnogo onih koji su odavno trebali da budu u zatvoru, jer su to zaslužili još do 2012. godine. Nego, da bi sačuvali slobodu, da bi sačuvali svoj kapital, na brzinu se učlanili u SNS.

Ne znam kako vi gledate…
Član 6. predviđa da se doda novi član 102a.

Član 102a kaže – lice koje je osuđeno na kaznu izdržavanja zatvora do šest meseci, može biti raspoređen na poslove koje je radilo pre stupanja na snagu izdržavanja kazne zatvora, pod uslovom da krivično delo zbog kojeg je on osuđen nije vezano za te poslove.

U članu 102. ima nekoliko stavova i vi ovde predlažete da sudija za izvršenje krivičnih sankcija bude taj koji donosi konačnu odluku da li lice osuđeno na kaznu zatvora, naravno, u ovom slučaju duže od šest meseci, može da radi u poluotvorenim ili potpuno slobodnim radnim mestima.

Sudija za izvršenje krivičnih sankcija privi put je uveden 2011. godine i ne može se reći da ovaj institut nije dao određene rezultate prilikom izvršenja krivičnih sankcija, ali logično je da bolje zatvorenika poznaje upravnik zavoda ili zatvora, nego što to može sudija za izvršenje krivičnih sankcija uz prikupljanje podataka od strane stručnih timova i bilo koga drugog.

Upravnik zavoda je, takoreći, 24 sata dežurni, on ili njegovi saradnici, tako da ima sve i potpune informacije vezano za ponašanje i za sve drugo vezano za zatvorenike, tako da njegova odluka može da bude potpuno merodavna i u ovom pravcu treba rešiti ovaj problem, odnosno prihvatiti amandman. Hvala vam.
Važeći Zakon o izvršenju krivičnih sankcija je bio potpuno usklađen ne samo sa potrebama i uslovima koji vladaju u državi Srbiji, nego je bio, kako vi kažete, usklađen sa propisima i stavovima EU.

Sada, u periodu kada vi želite da otvorite što više poglavlja, pa Poglavlje 23, koje se odnosi na pravni sistem, vi ste onda pristupili određenim izmenama koje su, zapravo, učinile ovaj zakon manje kvalitetnim u onom delu u kojem vi predlažete izmene.

Ovaj član 258. reguliše zvanja zaposlenih u Upravi. Mi smo predložili da se stav 6. ovog člana, koji glasi - da bi radno mesto bilo razvrstano u posebna zvanja, neophodno je da je posebnim propisom utvrđeno kao radno mesto na kojem se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem ili da ispunjava najmanje jedan od sledeća tri uslova.

Mi smatramo da bi mnogo celishodnije i bolje rešenje u ovom zakonu bilo da - posebnim propisom utvrđeno kao radno mesto na kojem staž osiguranja se računa sa uvećanim trajanjem, to bi, znači, trebalo da se briše, ali koleginica Aleksandra Belačić je malo pre rekla da na jednoj strani se uslovi za osuđenike ili lica koja se nalaze na izdržavanju kazne zatvora u KPZ popravljaju, ali za neka lica od samog odlaska na izdržavanje kazne zatvora ne da se popravljaju, oni su iz dana u dan lošiji i kao dva drastična primera koja mi više puta navodimo su odnos prema Zvezdanu Jovanoviću i Miloradu Ulemeku Legiji.

Gospođo ministar, vi bi trebali tu da proverite o čemu se radi. U mnogo slučajeva vi kažete da nešto nije u nadležnosti ministra, ali kada imamo u vidu i unutrašnju i druge vrste kontrole, onda bi mogli rešiti mnoge praktične probleme i za nešto ne treba pristupati donošenju novih zakonskih propisa, kao što i prethodni zakon, o kojima je bilo dosta reči ovde. Samo kada bi svi državni organi radili svoj posao, savesno i odgovorno, mi onda ne bi morali svako malo ili neposredno posle donošenja i stupanja na snagu određenog zakona da ga na sledećoj sednici već ponovo menjamo. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo ministar, vama je poznato iz pravne teorije da humanost jednog društva se ogleda analizom Krivičnog zakonika, odnosno zakonodavstvom iz krivične oblasti.

Ovde to treba razumeti, i jedan od kolega je rekao da u 10 država SAD postoji smrtna kazna, pa mi odavno tvrdimo da oni nisu humano društvo, da tamo demokratija je samo verbalno više favorizovana, nego što ona u stvarnosti i postoji. Šta to znači? Mi srpski radikali ne vidimo rešavanje ove problematike na takav način što treba tolerisati sve i svašta, nego ukupan razvoj jednog društva i humanost se ogleda kako je krivično zakonodavstvo. To ne znači da činjenje krivičnih dela treba tolerisati. Krivična dela ne vrši dete koje ima jedan dan ili nekoliko godina, nego vrši već osoba kada postane malo zrelija, čak i maloletnici. Da li je u pitanju problem samo kod izvršilaca krivičnih dela? Nije, biće da je kod društva u celini.

Ovo o čemu govore kolege koji su malo stručniji iz oblasti zdravstva zna se dobro odakle to može da potekne i šta je tu slučaj.

Vi dobro znate da je podeljenost u stručnoj javnosti. To ne smemo da zanemarimo, bila velika, po pitanju te doživotne robije, ali ste vi rekli da je ključnu odluku u tom momentu odigrao predsednik Republike koji je, to ste vi izjavili, na neposrednim izborima dobio veliki broj glasova. To smo mi već prihvatili. Naše primedbe su se odnosile na imenovanje ovog zakona, odnosno zakonika.

Činjenica je da je od 2005. godine, kada je izvorno donet ovaj zakon, pretrpeo evo već sad 10 intervenciju, a krivična materija ili problematika ne sme da bude tako često podležna izmenama. Stvara jednu nesigurnost. Razumem ja kolege koji govore da ovo treba da ima i preventivni karakteri i značaj. To je veoma važno. Krivične sankcije imaju taj značaj i mi moramo toga da budemo svesni, ali moramo da vodimo računa i o onim osuđenicima.

Član 12. se odnosi na član 66. važećeg zakona i mi smo ovde napravili jednu intervenciju kada je u pitanju uslovna osuda. To je jedna od dve mere upozorenja suda. Znači, uslovna osuda i sudska opomena su mere upozorenja prema izvršiocima krivičnih dela i u stavu 2. ovog člana se kaže – za krivična dela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna ne može se izreći uslovni osud. To je bilo u važećem zakonu.

Predlogom za izmene i dopune ovog zakona se ova granica spustila na osam godina. Mi predlažemo da ona bude pet godina. Znači, za krivična dela za koja je zaprećena kazna zatvora do pet godina može da dođe u obzir uslovna osuda. Preko toga ne bi trebalo da bude.

Onda dajemo na značaju i ovoj meri upozorenja. To bi moglo da se odnosi i na neko krivično delo gde je kazna zatvora zaprećena od 20 godina, a mi kažemo da će biti uslovno osuđen. Nije to adekvatna mera, a znate da je pored izvođenja dokaza, utvrđivanja činjenica i njihove ocene i određivanje, odnosno odmeravanje kazne jedna krivično procesna veština, gde veliki broj sudova, iako dobro sve to urade, ali ne odmere dobro kaznu i mi smo imali do sada u sudskoj praksi da za krivično delo silovanja kazna zatvora je bila zaprećena od tri od 12 godina, a negde oko 67%, ako se ne varam, je bila izrečena kazna zatvora od tri godine.

Znači, imali smo zakon koji je rekao – o tri do 12 godina. Sudije su u dve trećine slučajeva izricale minimalnu kaznu. To je već problem. To je problem i da ne bi došlo do toga, da ne bi ostalo mnogo prostora za zloupotrebu ove norme mi smo predložili pet godina. Ovde ne remeti vašu koncepciju izmena i dopuna Krivičnog zakonika, ali mislim da je ovo i kada se konsultuje pravna teorija, pa sada kada bi napravili neku analizu među pravnim stručnjacima, koji primenjuju ovaj zakon, ja pretpostavljam da bi se veći broj kolega složio sa tim da ovo umesto do sada 10, pa vi predlažete osam, mi predlažemo pet, da to bude ta granica.
Poštovane kolege, možda mi je ovo jedan od najdražih trenutaka što sam narodni poslanik, i to iz dva razloga. Rođen sam u Srebrenici, diplomirani pravnik. Pošto su se ovde otvorila ta pitanja, možda ću moći, a uvek sam govorio istinu, to znate, dati mali doprinos i oni koji imaju malu zadršku u ovom problemu.

Od 1995. godine mnogi neprijatelji srpskog naroda pokušavaju da satanizuju srpski narod u celini, bez obzira gde on živi – u Republici Srpskoj, u Republici Srpskoj Krajini, u Srbiji ili negde u svetu, to je stalni pokušaj.

Mi ovde ne osporavamo prava porodica muslimanskog naroda koji su pretrpeli žrtve. Ja i danas vrlo često odlazim u selo u kojem sam rođen i razgovaram sa Muslimanima, mojim komšijama. Oni su imali žrtve i ja sam imao žrtve. Traganje za istinom, da se utvrdi na koji način su žrtve postale, niko ne osporava to.

Kažemo - u Srebrenici nije bilo genocida. To je stav SRS, ali koliko sam mogao da čujem iz ove javne rasprave, to je stav zapravo svakog čestitog građanina Srbije. Posledice koje bi trpeo srpski narod i Srbija su trajne ukoliko ovo ne sprečimo. Mi tražimo inkriminaciju ovoga kao krivičnog dela, javno iznošenje, i pre svega se odnosi na građane Srbije.

Neko je ovde, kolega Marijan Rističević, nije Sanda Rašković Ivić jedina, mnogo je takvih koji to iznose i zapravo tvrde da je to bio genocid, a znamo da nije. Znate, ostala je na Svetog Đorđa u selu Gniona, u neposrednoj blizini Srebrenice, slavska sveća upaljena, gde su muslimanski prijatelji pobili onoga ko je obeležavao na taj dan krsnu slavu. Stradali su i Muslimani, i jedni, i drugi. Kada rat počne humanitarno pravo, čini mi se, ponekad prestane, ali ima zabeleženo.

Hakija Meholjić je pre rata bio policajac, u toku rata bio načelnik muslimanske policije u Srebrenici. Postoji njegova izjava kada je Alija Izetbegović pozvao neke Srebrenčane, bilo ih je pet, među njima i on, on je rekao – dragi moji Srebrenčani, dogovorio sam sa Bil Klintonom da strada negde oko 5.000 ljudi ne bi li izvršili bombardovanje Republike Srpske. Hakija Meholjić, koji i danas živi u Srebrenici, je bio zgrožen na takvu izjavu Alije Izetbegovića o kojem je ranije imao jedno mišljenje, posle te izjave drugo.

To su bile neke činjenice. U Srebrenici danas, kada je načelnik Mladen Grujičić, teško žive Srbi i Muslimani, najveći broj zbog situacije, zbog materijalnih prilika, oni pokušavaju da svoje komšijske odnose srede, zajedno rade u firmama, ima tu čak nekih druženja. To tako treba i da bude. Mi ne treba da dodajemo ulje na vatru, a insistiranjem od strane nekih mi situaciju ne smirujemo, nego je samo rasplamsavamo.

Evo, i kolega Lukić, vidim, preko puta mene, sećate se 16. januara 1993. godine, koliko dece je stradalo na mostu na Skelanima? Da ostavimo to, to su činjenice, ne može ih niko osporiti.

Naš predsednik piše i završava knjigu i oni koji su trebali da budu svedoci i najžešći propagatori da je srpski narod genocidan narod, oni sad menjaju svoje izjave, neki od vas su o njima govorili i njih naš predsednik koristi u svom životnom naučnom delu da dokazuje da genocida nije bilo.

Ima malo i za mene dileme, pravo da vam kažem, zato što ovaj član 114. spada u krivična dela protiv života, a mi smo tu posle stava 11. predložili stav 12. da kažemo - svako ko javno tvrdi da je u Srebrenici bilo genocida biće kažnjen. Ali, nije ovde predviđena samo doživotna kazna, nego se ovde u stavu 1. člana 114. kaže – zatvorom najmanje 10 godina ili doživotnom kaznom.

Znači, može za to krivično delo biti izrečena kazna 10 godina. Ovo nije napad, odnosno nužna odbrana prekoračenja, neko vas je isprovocirao, napao, pa bi morali da reagujete. Ovde, ne, vi nego onaj ko želi da tvrdi da je u Srebrenici bio genocid, svesno prihvati činjenicu da želi da radi za interese nekih drugih, najčešće neprijatelja srpskog naroda, i on javno tvrdi da je u Srebrenici bilo genocida. On se od toga može suzdržati.

Kao što smo i rekli, mi pretpostavljamo usvajanjem ovakvih sankcija oštrijih sa pravom za silovatelje, za neke druge izvršioce krivičnih dela, da svi oni koji su normalni i zdravi neće činiti ta krivična dela. Oni koji ipak budu činili, ja verujem da sa njihovim umom nešto nije u redu. Tako se radi i o ovom našem predlogu za ovo krivično delo. Hvala vam.
Član 23. se odnosi na član 247. i to su krivična dela protiv zdravlja.

Ovde je dodat jedan novi stav i ono o čemu je govorila i koleginica Vjerica Radeta, mi smo takođe i u ovom članu predvideli da se kazna zatvora poveća, minimum kazne zatvora, sa dve na pet godina, a maksimum da ostane 10 godina, koliko i jeste.

Ovo što je i koleginica naglasila, ostavlja prostora baš za korupciju, i to između sudija i advokata. Kada ovo kažemo, ne mislimo da to svi rade i da je to moguće, ali onda kazna ne postiže svoju svrhu. Svaka kazna ima represivnu, a treba da ima i preventivnu ulogu. Možda ni represivna neće biti u celosti realizovana ako je neko kažnjen sa minimalnom kaznom koja možda nije ni primereno propisana, nije primereno utvrđena.

Ovde ostaje velika razlika i da bi izbegli ono o čemu smo i govorili kod silovanja, što smo već i spomenuli, da je najveći broj izrečenih kazni za to krivično delo bio na zakonskom minimumu, e, da se to ne bi desilo, da povećamo bar taj zakonski minimum, što će obavezati sudije.

Moram da vam kažem da nije baš ni lako utvrditi, odnosno odrediti te kazne. Može činjenično stanje da se utvrdi dobro, da sve bude u redu, ali ako je veliki raspon, onda i sam sudija ili sudsko veće, zavisi ko sudi, imaju dilemu koju meru da primene. Stoga smatramo da bi ovo bilo efikasnije i da bi ta preventivna uloga jedne od krivičnih sankcija kazne zatvora bila celishodnija i bila opravdanija. Hvala vam.
Mali je broj odredaba Zakona o krivičnom postupku koje se menjaju, to razumemo. Pošto se menja Zakonik o krivičnom postupku, logično je da i Zakon o krivičnom postupku treba promeniti, što ide po hitnom postupku, i to razumemo, ali nam nije jasno zbog čega u članu 6. gde smo mi amandmanski intervenisali i član 6. glasi – ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srbije“, sve to do sada razumemo, izuzev odredaba člana 1, 4. i 5. ovog zakona, koje stupaju na snagu 1. decembra 2019. godine.

Mi smatramo da bi odredba člana 6. trebalo da glasi – ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srbije“. Ostali deo ovog člana bi trebalo brisati jer, kažem još jednom, ne razumemo od ukupno šest članova, uključujući i ovaj koji govori kada zakon stupa na snagu, on se neće primenjivati danom stupanja na snagu, tj. osam dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srbije“, tri odredbe se neće primenjivati. Stoga smo i predložili da se ostatak ovog teksta briše. Hvala vam.
Gospodine Marinković, ako mi dozvolite, ali pre nego što otklonimo jednu, rekao bih ozbiljnu zabludu ili pogrešnu tvrdnju gospođe Kuburović, da postavim jedno pitanje kolegama narodnim poslanicima. Kada je naš kolega Marijan Rističević iznosio imovinsku kartu Gorana Ješića, ima li neko da ga nije zabolela glava? Pola ako je od toga, to je mnogo, a kako nam žive građani i da li se on i slični njemu ikad upitao, pa jedva sastavljaju kraj sa krajem.

Gospođo ministar, vi ste rekli, najveći kritičari Zakona o javnim izvršiteljima, nema ovo mnogo veze sa ovom temom, ali jedan od kolega je to otvorio, pa ste vi rekli, najveći kritičar javnih izvršitelja su oni koji su uveli javne izvršitelje. To ste pogrešili. Najveći kritičari javnih izvršitelja je SRS. Godine 2011. kada je donet taj Zakon o izvršenju i obezbeđenju mi smo to tad kritikovali, kritikujemo i danas, oni nisu ni blizu tome što smo mi, oni su to iskoristili kad im je trebalo i sada pošto nemaju više mogućnosti da se zajedno sa njima tale, kako bi naši građani rekli, oni se sada bore protiv toga.

Ovaj Zakon o Agenciji o sprečavanju korupcije donet je 2008. godine. Kakvi su rezultati? Da li ih ima uopšte? Nema. Kakav je to rezultat što je bivši direktor Zorana Marković sama kažnjena za to što je radila koruptivne radnje. Oni su zapravo više radili u interesu korupcije. Oni su se borili za uvođenje korupcije u naš javni sistem, odnosno u društvo uopšte.

Naša intervencija se odnosi ovde na izbor direktora Agencije. Vi ste u Predlogu zakona rekli, javni konkurs za izbor direktora Agencije sprovodi Pravosudna akademija. Mi se tom načinu sprovođenja ove aktivnosti oko izbora direktora Agencije protivimo, mi nudimo neuporedivo bolje rešenje. A šta smo mi to predložili umesto ovog? Mi smo predložili da aktivnosti oko izbora direktora Agencije sprovodi Odbor za pravosuđe, državnu upravu i lokalnu samoupravu.

Zbog čega je važno da taj skupštinski organ, to je skupštinski odbor, da on radi te poslove? Pa, zato što su u tom Odboru zastupljeni svi narodni predstavnici, sve političke stranke imaju svoje predstavnike u tom Odboru. To je najbolji način da se iskontroliše i postupak, a i sam kandidat za direktora kojeg će birati Narodna skupština. Ako hoćemo da napravimo neke rezultate, onda bi to moralo da bude to.

U jednom trenutku sam posumnjao da je kolega Đukanović rekao, da li je iko od nas ovde nešto ukrao. Pogledao sam i vidim da nema tri narodna poslanika koja su 2008. godine ukrali mandat SRS, te stoga on je u pravu. Kakva nam je sada situacija? To sve treba da tretira ovaj zakon i sve ova Agencija ukoliko hoće istinski da se bori protiv korupcije, trebala bi da to spreči. U ove tri godine koliko traje mandat odbornicima po lokalnim skupštinama u Srbiji, oko 540 odbornika je promenilo stranku u koju je ušlo u te skupštine pa do danas.

Ima li veće korupcije? Kakav su oni garant građanima koji su ih birali da će se zalagati za pravdu, za pravičnost, za neki princip? Tu leži vrlo ozbiljna korupcija i ako se ne budemo protiv toga borili, a zato koleginica Vjerica je podnela zakon i već nekoliko puta ovde ga obrazlagala, šta znači i kome pripada poslanički mandat, a samim tim i odbornički.

Evo neke stvari smo ovde izneli. Bilo bi dobro ukoliko ste raspoloženi da ih prihvatite sigurno bi onda ono o čemu vi pričate, ja verujem efikasnije i lakše bi se borilo protiv toga. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, poštovani građani Srbije, kao što vidite poslanici SRS učestvuju u svim javnim raspravama u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Ovo želim samo da kažem da se ne bi stekao pogrešan utisak, kako opozicije u Narodnoj skupštini Republike Srbije nema. Ja bih rekao prava i jedina opozicija u ovom trenutku je SRS i mi dajemo maksimalni doprinos u ovim javnim raspravama.

Da bi jedno društvo ili država mogla uspešno da se razvija, potrebno je da ulažu u infrastrukturu, u puteve, tunele, železnicu i sve ono što predstavlja dobre preduslove za kvalitetan život. Dva su načina finansiranja tih objekata, jedan je iz sopstvenih sredstava, a drugi je iz kreditnih aranžmana.

Danas u svetu skoro da ne postoji nijedna država koja nema svoj javni dug. Istina, postoje dve, veoma male države i možda se može pronaći još neka, a to je Makao i Istočni Timor. Makao je polukolonija Kine do 1999. godine, bila je portugalska kolonija, ona nema javni dug. Osnovna delatnost tamo su kockarnice iz Las Vegasa, dolaze, pošto je kocka u Kini i u Hong Kongu zabranjena. To je raj za kockare i oni uglavnom od toga žive. Istočni Timor od turizma i još poneka država može se pronaći u svetu koja nema javnog duga, a sve ostale imaju.

Interesantno je da javni dug Japana iznosi 223% njihovog domaćeg bruto proizvoda i trebalo bi da rade dve godine, dve koma dve godine da bi taj dug odužile.

Interesantno je, da takođe naglasiti da javni dug SAD iznosi 20 biliona američkih dolara. Oni jesu veliki dužnici i to po glavi stanovnika njihovog stanovnika iznosi 61,5 hiljadu dolara, ali njima nije problem iako su toliko zaduženi i to u ukupnom javnom dugu na svetskom nivou iznosi jednu šestinu, a Japan zauzima negde oko jednu trećinu njihov javni dug. To za SAD nije neka ozbiljna prepreka, jer one taj dug ne moraju ni da vrate. Mogu da štampaju dolare, plasiraju ih u druge zemlje gde oni naprave veštačku potražnju i oni će se lako s tim izboriti.

Interesantno je za naše uslove napomenuti da bivše članice SFRJ, Slovenija i Hrvatska spadaju u zaduženije zemlje u EU. Možda bi javni dug Srbije bio znatno veći da SRS ne vrši pritisak od 2000.godine, pa i danas da se odustane od puta ka EU i mislim da je njihovo zaduživanje u dobroj meri proisteklo i koračanjem tim pogrešnim evropskim putem. Javni dug Hrvatske iznosi 81,5%, Slovenija je nešto manji.

Da bi mogli da uporedimo, i da kažemo, i da građani razumeju o čemu se danas radi, ja ću morati, ali u skraćenom obliku da pročitam, koje ćemo mi ugovore u danu za glasanje, odnosno skupštinska većina u danu za glasanje izglasati. To je zajam za rekonstrukciju i modernizaciju mađarsko-srpske železnice, auto-puta deonica Preljina-Požega, partnerstvo za lokalni razvoj, jačanje otpornosti lokalne infrastrukture, modernizacija poreske administracije, o tome ću ja nešto da govorim, unapređenje trgovine i saobraćaja, unapređenje usluga elektronske uprave i finansiranje javnog sektora..

Znači, imamo osam ugovora, odnosno osam kreditnih zaduženja i to je milijardu 433 miliona dolara i 431 miliona i 100.000 evra što ukupno iznosi negde oko milijardu i 710 miliona evra. Ukupan javni dug države Srbije na današnji dan iznosi negde oko 23 milijarde i 560 miliona evra, od toga je javni državni dug, odnosno centralni dug 23 milijarde 214 miliona i negde oko 346 miliona negarantovanog duga za javna preduzeća jedinica lokalnih samouprava i možda javnih preduzeća čiji je osnivač Vlada.

Kreditna sredstva, znači u ovom iznosu koji sam rekao već će se povući od kineske Export-Import banke, Evropske investicione banke 2, Kineske banke 2, Međunarodne banke za obnovu i razvoj 3 i Banke za razvoj Saveta Evrope 1. Nekada je javni dug Srbije iznosio 72% BDP, a sada oko 51%. Vrlo često pozicija kritikuje bivši režim da su se zaduživali po skupim kreditima i to je tačno, ali su onda i kreditni uslovi bili nešto drugačiji. Mi sada imamo reprogram kao što građani Srbije uzimaju kod stranih banaka kredite da bi otplaćivali prethodne, to je i sad slučaj.

Zaduženje, a malo smo mi to izračunali po stanovniku za ovaj kredit i razumemo mi da je ministar juče rekao i znamo, pročitali smo predloge ovih sporazuma, da se ta kreditna sredstva neće dobiti u jednom danu, ali kada budemo povukli sva ta kreditna sredstva to će biti 243 evra po stanovniku, odnosno 254 po biraču u Srbiji. Vidite da je ovde mala razlika između duga po glavi stanovnika i po biraču. To ukazuje da imamo problem u strukturi stanovništva od jedan dan do 18 godina. On će biti još izraženiji. Vrlo često i predsednik države i Vlada Republike Srbije i vi kolege narodni poslanici, iznosite činjenicu da Srbija ima najjeftiniju radnu snagu. Na žalost, to je tačno. E, zbog toga što imamo najjeftiniju radnu snagu u poslednje vreme sve više građana Srbije, pogotovo kvalifikovanih zanatlija i stručnih radnika odlazi iz Srbije za nešto bolje plaćenu satnicu u zemlje zapadne Evrope i druge zemlje sveta. Jednom kada neko ode i oseti te finansijske uslove da su nešto bolji, teško će doneti odluku za povratak bez obzira koliko mu Srbija bila na srcu. Na ovom planu mora mnogo više da se radi nego što se radilo do sada.

Da ne bi došli u jednu situaciju kao što je to bilo pre nekoliko godina, da se država Srbija ju jednoj sekundi zaduživala 92 evra, u jednom satu 331 hiljadu i 200 evra, a u jednom danu 7,9 miliona evra. Moramo povesti računa. Uzimati kredite – da. Naći optimum, a posebnu pažnju obratiti kod izbora izvođača tih radova, a o kvalitetu da ne govorimo. Znači, kvalitet izvedenih radova ili usluga, a pošto ovde imamo kredite za usluge, moramo sa pažnjom najboljeg domaćina pratiti, što do sada nije bio slučaj, a posebno je to izraženo tamo gde se kao nadležni ministar pojavljuje gospođa Zorana Mihajlović. I, da ne ispadne da mi radikali nešto imamo protiv gospođe Zorane Mihajlović, sećate se da je kolega Đorđe Komlenski govorio o rehabilitaciji puta Obrenovac-Ub, a ja mogu da vam potvrdim pošto povremeno prolazim putem i uključujem se na Ibarsku magistralu u Ćelijama put od Nepričave do Lajkovca kao da je rađen pre Drugog svetskog rata, a ne da je prošle godine rađena nekakva rehabilitacija. Vozilo kada prolazi kao da je na nekim skakaonicama. To se ne sme dozvoliti, to ne sme tako da bude.

Zbog korektnosti i objektivnosti, ja ću samo da vas podsetim, kakva je bila zaduženost po dosadašnjim vladama.

Vlada Zorana Đinđića je preuzela, zatekla javni dug od 14,6 milijardi, ostatak, posle 2003. godine, Zorana Đinđića i Zorana Živkovića 11,02%. Smanjio se javni dug. Ali, treba imati u vidu činjenicu – privatizaciju. Privatizaciju koju su oni izvršili i gde je naravno rasprodato sve što je vredelo i što je bilo ozbiljan potencijal za ubrzan ekonomski razvoj Srbije. Ovo što je smanjenje javnog duga, to je statistički podatak, ali to nije prava istina.

Vlada Vojislava Koštunice od 2004. do 2008. godine, dakle 11,02, 8,78 milijardi duga i ovde se javni dug smanjuje, ali privredni potencijal, posebno u realnom sektoru, značajno opada.

Vlada Mirka Cvetkovića 8,78 milijardi izlazi na 15,4. Ovde je zaduženje, čini mi se, bilo najveće.

Privredni potencijal se nije razvijao, javni dug se povećavao, iznošenje finansijskih sredstava iz Srbije je bilo ogromno. Ovde se barata o nekim ciframa nismo uspeli da ih proverimo, negde čak i oko 50 milijardi da je izneto u vreme Vlade Mirka Cvetkovića.

Vlada Ivice Dačića nasledila je dug od 15,4 milijarde po završetku njegovog predsednikovanja u Vladi 20,6 milijardi, i posle Vlada Aleksandra Vučića, sada ne pravimo tu presek, 20,6, a 24,2 milijarde.

Sad kada je u pitanju javni dug on se vrlo često dovodi u vezu sa BDP po glavi stanovnika i u apsolutnom iznosu. Samo po sebi to ne može da da pravu sliku u kakvoj situaciji se mi nalazimo, i znate i posmatrate svog komšiju koji duguje možda 20.000 za komunalne usluge i on se mnogo više sa tim bori i mnogo je teže da to otplati, nego nekom ko duguje 100.000 dinara, zavisi da li je zaposlen, kakva su mu primanja itd. To ne može da bude nešto što je mnogo realno.

E sad, naš javni dug se smanjivao procentualno u odnosu BDP, ali treba imati u vidu da privredni subjekti u Srbiji, tretman domaća firma, ali strani kapital, imamo nekoliko ozbiljnih izvoznika i to verovatno u dobroj meri utiče na procentualno smanjenje javnog duga.

Kakva je situacija po pitanju javnog duga u zemljama, članicama EU? Pa, njihov prosečan javni dug je oko 81% u odnosu na BDP na nivou EU, s tim što je tu ogromna razlika i videli su da je Grčka možda druga ili treća zemlja, odnosno druga po zaduženosti, ona utiče na taj negativni prosek dok Nemačka ima znatno manji dug, pa onda je taj prosek na tom nivou koji jeste.

Sad bih nešto da kažem vezano za modernizaciju poreske uprave.

Modernizacija poreske uprave je potrebna i neophodna, ali mi sa modernizacijom poreske uprave pokušavamo još od direktora, sećate se onog Slovenca Simića, neki pomaci su tu napravljeni, ali to nije dovoljno.

Poreska uprava nam nekako dođe kao protočni bojler za punjenje budžeta. To je institucija koja vrši naplatu javnih prihoda i to je neophodno, to mora tako da bude.

Međutim, poznato nam je da u kadrovskom smislu se pokušavaju sprovesti neke reforme u poreskoj upravi, a ja bih rekao da to neće dati dobre rezultate, kako u pogledu naplate javnih prihoda, tako možda i u pogledu korektnosti prema poreskim obveznicima, odnosno građanima Srbije. Pa, će mesto iz kojeg ja dolazim, Ljubovija, ima jednu mesnu zajednicu, udaljenu oko 40 kilometara od sedišta opštine, u tom mestu je rođen i naš bivši kolega i potpredsednik Narodne skupštine Konstantin Arsenović, ono je udaljeno 40 kilometara, a dalje Ljubovija od Loznica, gde će biti sedište filijale poreske uprave, naknadno 70 kilometara. To je 110 kilometara.

Da bi sada jedan poreski obveznik dobio neku potvrdu koja mu je neophodna, da bi registrovao vozilo, da bi izvršio neku drugu poresku transakciju, on mora da ode do Loznice. Moguće je i elektronskim putem da, a sada se to već naziva odeljenje za neke posebne poslove, da se uputi taj zahtev, ali on mora otići da preuzme taj akt ako mu je neophodan u kraćem periodu ili da čeka sedam dana da to dobije putem pošte. To nije dobro i mi ne bi trebali na takav način da vršimo reformu poreske uprave.

Poreska uprava bi trebalo da vrši jednu drugu vrstu kontrole, a to do sada nije radila, čini mi se, ni naša Centralna banka, NBS, kontrola iznošenja profita stranih kompanija, pa je samo u 2014. godini od naših građana Srbije, banke su uzele, ja bih rekao, otele, 1,9 milijardi evra na ime kamata i drugih usluga. To nisu u pitanju rate, nego kamate i druge usluge koje one naplaćuju, a javno su prikazale prihod, odnosno dobit od 19,4 miliona evra. To je samo 1% od onoga što su one inkasirale.

Tu poreska uprava treba da izvrši jednu ozbiljnu transformaciju i jedan drugačiji odnos prema tim privrednim subjektima.

Mene raduje činjenica…