Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/7122">Čedomir Jovanović</a>

Čedomir Jovanović

Liberalno demokratska partija

Govori

Gospođo Mićić,  poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, kada neko stvori tako suptilan i tolerantan zakon poput Zakona o javnom informisanju, koji smo ukinuli pre godinu dana, onda ne možete očekivati od njega validne argumente tokom ove rasprave u pojedinostima.
Dakle, raspravlja se o članu 6. ovog zakona kojim se zapravo utvrđuje proces konstitucije Republičke radiodifuzne Agencije. U tom članu, naravno, ne mogu se naći odgovori na sva ona pitanja koja je predlagač ovog amandmana otvorio tokom svoje diskusije, ali sam dužan da ga upoznam sa činjenicom da pored člana 6. postoje još neki članovi Zakona o radiodifuziji, između ostalog, član 8. u kome se precizno utvrđuje obaveza Agencije da donese strategiju razvoja radiodifuzije u Republici, uz saglasnost Vlade Republike Srbije. Tu se ne pominju strane sile, strane obaveštajne službe, ambasade i ambasadori, pominje se Vlada Republike Srbije.
Što se tiče uticaja koji Skupština i mi kao izabrani predstavnici interesa građana Republike Srbije možemo ostvariti u okviru nadležnosti i angažmana Republičke radiodifuzne Agencije, upućujem vas na član 29. U tom članu se veoma precizno utvrđuje situacija i procedura na osnovu koje mi kao narodni poslanici možemo intervenisati ukoliko smo nezadovoljni radom, ne neke fiktivne agencije, već članova Saveta te agencije, kojih će biti, na naš zahtev, devet; koji će imati svoje ime i prezime, svoje obaveze i prava. Ne može se isključivo karikirati njihovo pravo, a zaobilaziti velika obaveza i odgovornost koja prati njihov angažman.
Dakle, znači Skupština može na predlog najmanje 20 narodnih poslanika razrešiti člana Saveta u slučajevima koji su u članu 29. precizno navedeni, a između ostalog i kroz pozivanje na član 25 Zakona, u kome se kaže koje sve osobe ne mogu biti članovi Saveta. Dakle, političke zloupotrebe nisu moguće u ovom slučaju i one su precizno onemogućene kroz član 29, odnosno član 25. ovog zakona. Strategiju razvoja radiodifuzije ne utvrđuje niko do upravo članovi Saveta koje biramo mi, i Republičke Vlade, koju takođe biramo mi. Nema tu prostora za fantaziranje, veoma precizno ovaj zakon, od člana do člana, omogućava razvoj radiodifuzije, a nikako njeno urušavanje.
Mi smo izabrani da bismo zaveli red u Srbiji i slažemo se svi da je, manje ili više, neregularno stanje u oblasti radiodifuzije i ovim zakonom se tako nešto upravo i čini. Ali, ukoliko u raspravi karikiramo zakon kroz citiranje samo jednog njegovog člana i nepriznavanje postojanja bilo kog drugog člana, nećemo daleko stići. Dakle, Zakon o radiodifuziji je jedan obiman Zakon sa 150 amandmana i predlažem da to bude način našeg rada.
Gospođo Mićić, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, isti savet i za gospodina Baralića važi kao i za gospodina Šešelja. Dakle, predlažem vam da pročitate ipak još jedanput zakon i da onda konsekventno tom zakonu argumentovano ovde nastupite. Što se tiče saradnje Republičke  radiodifuzne Agencije, odnosno njenog saveta sa Republičkim parlamentom, odnosno drugim državnim organima, dužan sam da vas upoznam sa članom 16. Predloga zakona o kome raspravljamo. Naime, tim članom su utvrđeni principi te saradnje i to nije sporno.
Što se tiče vašeg amandmana koji bi obavezivao Republičku radiodifuznu Agenciju da jedanput godišnje upoznaje sa svojim izveštajem Republički parlament, uputiću vas na član 36. ovog zakona, kojim se obezbeđuje javnost rada Agencije i sudska kontrola: "Agencija objavljuje godišnje izveštaj o svom radu na način utvrđen statutom Agencije". Tom prilikom dužan sam da vas upoznam i sa članom 33. u kome se kaže: "Statut Agencije, poslovnik o radu Saveta, akt kojim se uređuje organizacija stručnih službi Agencije, broj i status zaposlenih u stručnim službama i druge opšte akte Agencije doneti Savet".
Ti akti će se doneti dvotrećinskom većinom glasova ukupnog broja članova Saveta, a potom će Skupština, dakle mi kao poslanici, dati saglasnost ili tu saglasnost uskratiti. To je prilika u kojoj možemo da usvojimo tu vrstu norme koju ste vi predvideli. Nikako ne može postati sastavni deo Zakona, jer bi onda tim putem, zapravo, morali u ovaj zakon uneti i sve druge odredbe definisane statutom Agencije. Zbog toga je taj amandman za nas neprihvatljiv, a nikako zbog navodne naše želje da agencija radi mimo javnosti ili mimo znanja nas kao predstavnika građana.
Znači, to će biti, to pitanje biće regulisano kroz precizan odgovor dat kroz statut Agencije. Mi smo ti koji će dati saglasnost na taj statut. Bez toga nije moguće usvojiti statut. Mislim da je ova argumentacija bila neophodna, jer ne želim da se stekne utisak da mi bilo koga pokušavamo da prevarimo ili da želimo da donesemo neki zakon koji bi bio drugačiji od onog zakona koji ovde javno predstavljamo. (Poslanik Šešelj, sa mesta: Replika.)
Gospođo Čomić, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, raspravljamo o članu 112. kojim se suzbijaju monopoli, a članom 119. utvrđena je procedura kojom se obustavlja dodela ugovora o javnim nabavkama, ukoliko su povređeni neki od interesa naše privrede.
To vam je kao Poslovnik o radu republičkog Parlamenta. Poslovnikom su zagarantovana prava svakog poslanika, a u drugim članovima Poslovnika su utvrđene i obaveze poslanika. Ne možete pomiriti jedno i drugo u istom članu. Dakle, bilo bi dobro kada bi poslanici koji brane amandmane u tom svom poslu uvažili zakon kao celinu, a ovako smo prinuđeni da ih korigujemo, ispravljamo i podsećamo da je nemoguće napraviti zakon sa jednim članom, čak i kada neko tako pokušava da nam ovo predstavi. Članom 112. ruše se monopoli, a članom 119. definiše se procedura obustave posla ukoliko su povređeni neki privredni interesi naših preduzeća.
Može replika, to će kraće trajati. Pod uslovom da Srbiju ne posmatramo kao državu koja je sama sebi dovoljna, možemo prepoznati razum u članu 119. Zakona, u kojem se Vladi ostavlja mogućnost da privremeno suspenduje proces javne nabavke, ukoliko dobije za tako nešto saglasnost Saveznog ministarstva za ekonomske odnose sa inostranstvom. Zašto baš tog ministarstva? Zato što je njegov posao da razvija ekonomske odnose sa inostranstvom i da kroz taj proces utvrđuje u kojoj meri se ostvaruju naši privredni interesi i u kojoj meri su oni dovedeni u pitanje nekim neravnopravnim odnosom. Naša ambicija je da budemo deo ujedinjene Evrope. Naša ambicija je Svetska trgovinska organizacija, naša ambicija je nesmetan protok roba, ljudi i usluga i mislim da bi usvajanjem ovog amandmana tako nešto bilo suspendovano.
Dakle, ne postoji ni jedan razlog zbog kojeg bi formalno zaključivanje ugovora o jednakom tretmanu domaćih i stranih ponuđača bilo razlog za diskriminaciju. To jeste diskriminacija i tako nešto savremeni modeli državnih uređenja i unije ne priznaju, a mi tako nešto ne možemo da podržimo. To što postoji eventualno uverenje da smo sami sebi dovoljni, možda u nekim situacijama, a u poslu svakako ne.
Gospođo Čomić, samo sam se prijavio za repliku zbog netačnih informacija koje je narodni poslanik Šešelj izneo navodeći primer iz aktivnosti saveznog ministra inostranih poslova, gospodina Svilanovića. To je čitav niz besmislica. Nijedna od stvari koju ste pomenuli nije argumentovana. Mislim da nam neće puno dobrog doneti prebojavanje hektara, ali vas pozivam da premerite koliko je hiljada kvadratnih kilometara današnja Srbija daleko od one u kojoj smo živeli 1991. godine i koliko je nesreća ostalo u onim krajevima koje su naši prethodnici, zajedno sa vama, tako uspešno branili.
Političko jedinstvo i ekonomska ravnopravnost su dve različite kategorije u ekonomiji. Nemamo pravo da insistiramo na ravnopravnosti i u situacijama u kojima to nije u interesu naših građana. Primer medicinske opreme možda je najjasniji uzor koji želimo da sledimo. Uprkos svim ispiranjima, ne možemo da prihvatimo tu argumentaciju, jer bi time ugrozili životne interese upravo onih ljudi u čijem interesu mi jesmo dužni politički da delujemo.
Dakle, Vladi se ostavlja mogućnost da privremeno suspenduje proces javne nabavke, ukoliko je ugrožen neki naš interes: ukoliko postoji neka oprema koja se proizvodi u ovoj državi, ukoliko će nabavka druge opreme istog kvaliteta ugroziti naše unutrašnje tržište. Ukoliko ne postoji, onda jeftino politikanstvo ne može biti argument za nešto tako.
Želimo da u našim bolnicama imamo "Simensove" aparate jer su najbolji. Želimo da "Simens" otvori svoje pogone u Srbiji, da se angažuje naša elektronska industrija. Dok tako ne bude, nećemo ljudima savetovati da se leče trećerazrednom opremom, nećemo im nuditi trećerazredne lekove, samo zbog toga što su naši ili što su jeftiniji. Dužni smo da građanima ponudimo najbolje i da pri tome našoj privredi omogućimo da i ona dosegne taj nivo na kome se nalazi njena konkurencija; i to će biti učinjeno. Ovaj zakon nema veze sa politikom i princip političke jednakosti se ne može preneti i u ekonomske kategorije.
Gospođo Čomić, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, uprkos svemu, poslanička grupa DOS-a insistira na usvajanju ovog zakona; imajući u vidu sve ono što smo do sada uradili u ovom parlamentu, dakle oko 70 zakonskih projekata i gotovo 130 odluka koje smo doneli, mislim da je ovo jedan od najvažnijih zakona o kojima raspravljamo.
To nije samo sistemski zakon, već zakon koji će nam dopustiti da bez ikakve sramote svakome pogledamo u oči i kažemo zbog čega smo drugačiji. Nijedna činjenica koju je moj prethodnik izneo, kritikujući nas, nije tačna. Sve što je MUP uradio uradio je putem tendera, dakle kroz javne oglase koji su bili objavljeni u sredstvima informisanja i "Službenom listu", oglase na kojima su svi mogli učestvovati i na kojima su pobedili najbolji.
Kritike koje se po tom osnovu upućuju zbog toga smatram neumesnim i sasvim sigurno ne mogu biti argumenti koji se mogu smatrati preprekama za usvajanje ovog zakona. Jer, posle 60 godina trošenja javnih para na scenu je stupila vlast koja želi da uvede pravila, propise koji obavezuju, pre svega nju, jer su ovo zakoni koje smo mi kao vlast dužni da poštujemo i koji će sasvim sigurno kroz svoju primenu omogućiti veliku uštedu.
Pomenuta je suma od milijardu nemačkih maraka. Samo kroz budžetsku kontrolu ustanovljeno je da je došlo do nenamenskog odlivanja sredstava u periodu 1996-1999, stotine hiljada švajcarskih franaka, stotine hiljada maraka, stotine hiljada dolara nalazi se na računima u inostranstvu ljudi koji su vodili republičke fondove i ljudi koji su učestvovali u poslovima nabavke, bilo lekova, bilo medicinske opreme, u periodu u kome je naše društvo propadalo.
Dakle, kada govorimo o zakonu o javnim nabavkama, govorimo o potrebi da se uvede red u jedan sistem koji je bio neuređen 60 godina. Govorimo o inicijativi koja je potekla od strane vlasti koja time jasno demantuje sve kritike upućene na njen račun. Mi odlučno vodimo borbu protiv korupcije i kriminala i smatramo da ćemo u njoj biti uspešniji ukoliko usvojimo zakon o javnim nabavkama i ukoliko našu policiju danas stavimo u "pežo" a sutra joj omogućimo i bolju uniformu i bolji stan.
Ali, ono što je izneto kao kritika svega što smo do sada uradili zapravo je najjeftinija demagogija. Neka neko drugi sedne u "jugo-floridu" i neka neko drugi uzme uniformu od čoje staru deset godina, pa neka se oseća ponosnim i sposobnim da završi svoj posao. Svaki policajac će dobiti ono što zaslužuje, da bismo mogli od njih da tražimo rezultate. Ne možete ih kritikovati za neefikasnost, a pri tome im ne izaći u susret i ne pružiti priliku da bilo šta konkretno urade.
Dakle, zakon o javnim nabavkama je zakon iza koga u potpunosti stojimo. To je onaj veliki korak unapred, to je jedan hrabar korak, jer za ovih 60 godina nijedna vlast nije odlučila da uvede javnost u sistem nabavki, da uvede transparentan proces, da uvede takmičenje i konkurenciju. Ovo je zakon koji je u potpunosti u funkciji građana.
Reći ću vam samo jedan primer: inspekcije koje su ušle u Klinički centar ustanovile su da je jedan bolnički krevet plaćen 70.000 maraka. Ne znam da li postoji krevet u svetu koji košta 70.000 maraka, ali bolnički, onakav kakav se nalazi u Kliničkom centru Srbije, sasvim sigurno ne postoji. Nisam siguran da je taj krevet plaćen kroz proces koji je utvrđen ovim zakonom, da je neko objavio oglas u "Službenom glasniku" ili u nekom javnom glasilu, da su se takmičili proizvođači kreveta na tom tenderu i da je najbolji dobio. Mislim da je to sasvim sigurno bila jedna zloupotreba, koju nikako ne možete pronaći danas u onome što mi radimo.
Dakle, ovaj zakon je efikasan zbog toga što građanima omogućava da dobiju vlast i proces funkcionisanja vlasti koji je bitno drugačiji i, između ostalog, jeftiniji. Privredi je dobar jer se ukidaju monopoli, ruše se karteli, nema više partijskih dogovora i podobnosti, već se uvodi princip tržišnog takmičenja i utakmice u kojoj su svi, makar u startu, ravnopravni.
I, konačno, ovo je jedan veliki uspeh i za nas kao predstavnike vlasti, koji, donoseći ovaj zakon, sasvim sigurno sebe predstavljamo drugačijim nego što su to bili naši prethodnici. Nijedna javna nabavka više neće biti javna nabavka koja će se rešavati u kabinetu. Nijedan tovar uglja neće biti tovar koji se može prodati u jednom kabinetu.
Ovaj zakon se danas odnosi na Republiku Srbiju, a sutra će se odnositi na sve savezne ustanove, ali istovremeno ovaj zakon neće amnestirati nikoga, već ćemo kroz propozicije utvrđene ovim zakonom veoma savesno preispitati način na koji su trošeni novci naših građana u prethodnom periodu. Ne samo u periodu do 5. oktobra, nego i posle 5. oktobra. Ako je neko pogrešio među nama, budite sigurni da ćemo ispostaviti račun za tako nešto, jer smo mi drugačiji od onih kakvim nas vi ovde predstavljate.
Dakle, kada govorimo o zakonu o javnim nabavkama, mislim da možemo tražiti primere u onome što jeste proces tranzicije i efikasnosti u državama koje su sa tim procesom krenule. Nećete pronaći zemlju koja je posle godinu dana donela zakon o javnim nabavkama. Od 1990. godine, kada je tranzicija započela, pa do danas nećete pronaći niti zemlju niti vlast koji su u periodu od godinu dana doneli zakon o javnim nabavkama, zakon o budžetskom sistemu i kroz zakon o poreskoj administraciji potpuno disciplinovali sektor finansijske potrošnje i raspolaganja budžetskim sredstvima.
Mislim da je to pohvalno i za gospodina Đelića i za nas kao poslaničku većinu koja nešto tako od njega traži i odlučno podržava. U kategorizaciji ćete pronaći veoma jasne kriterijume kojima se precizno utvrđuju limiti od kojih se moraju sprovoditi tenderi. Bilo bi loše da zapostavimo činjenicu da je javna nabavka, odnosno primena zakona o javnoj nabavci obavezna u svim onim nabavkama koje su veće od 350.000 dinara, dakle veće od 5.000 evra.
Kada razmišljamo, recimo u Republičkom fondu zdravstvenog osiguranja, o činjenici da smo nasledili dug od dve milijarde maraka, a pri tome nikakvu zakonsku regulativu koja je utvrđivala pravila raspolaganja tim novcem, onda ćete videti kako su to krupne anomalije; mislim da je ovo prilika i za opoziciju da stane iza ovog zakona i na takav način, kroz jedan konkretan i veoma jasan gest, sebe predstavi drugačijom danas nego što je bila juče kada je bila vlast.
Oni koji su protiv ovog zakona podržavaju one sramne pojedince našeg društva i one neprijatne činjenice sa kojima se svakodnevno suočavamo. Podržavaju i direktora Onkološkog instituta koji je na računu u švajcarskoj banci stekao sredstva kroz proces provizije i trebovanja lekova, i to na način koji je sasvim sigurno neprihvatljiv za svakog razumnog čoveka, bez obzira na političku opciju koju sledi.
Oni koji podržavaju ovakvo stanje kakvo je trenutno, podržavaju direktora Republičkog fonda za zdravstvo koji je stekao milione u inostranstvu, tako da se danas od njega ograđuje i tadašnji predsednik vlade. Ovo je sasvim sigurno "sveto pismo" za političare. Od onog trenutka kada ovaj zakon bude usvojen, mi iza njega mirna srca stajemo. Ne postoji nijedan argument kojim se ovako nešto može osporiti.
Puno je amandmana, puno će biti prilika da o tome razgovaramo, ali mislim da je ovo sasvim sigurno velika usluga i za građane, kao i da se možemo osećati ponosnim zbog zakona koji ćemo danas usvojiti u ovoj skupštini, jer je to zakon koji sam po sebi skida senku sumnje sa nas, čak i u situacijama u kojima se smatramo nepravedno osumnjičenima.
Poštovana gospođo Čomić, poštovano predsedništvo, gospodine Peleviću, priznajem da bi nam bilo lakše da razgovaramo kada bih znao sa kim razgovaram - da li razgovaram sa pukovnikom, sa profesorom, magistrom ekonomije, sa političarem; sa kim razgovaram - sa osobom koja je spremna da sluša ili sa osobom koja izlazi za skupštinsku govornicu da bi  kroz demagoške fraze afirmisala svoju poziciju u predizbornoj kampanji?
Veoma jasno sam rekao da je proces javnih nabavki u MUP-u Republike Srbije tekao kroz tendere koji su objavljeni u javnim glasilima i u "Službenom glasniku". Da li vi to želite da prihvatite ili ne, to je vaša lična stvar, ali su ovo činjenice. Veoma jasno sam rekao da je najbolja ponuda bila ponuda koju je MUP Republike Srbije prihvatio. Veoma jasno sam rekao da naša policija zaslužuje i tog "pežoa", i najkvalitetniju uniformu, i stan. Ali, ovo je siromašna zemlja, ovo je zemlja u kojoj su do juče policajci ginuli, zemlja u kojoj vlast nije bila spremna da ih uvaži i poštuje u takvim trenucima.
Danas je MUP cenjeno ministarstvo, ima puno problema, vodi tešku borbu sa organizovanim kriminalom, ima našu podršku i ne sme da pogreši, ali ne zaslužuje kritiku u situacijama u kojima nema argumenata da se tako nešto radi.
I mnogi drugi nemaju stanove: ratni vojni invalidi, profesori, radnici u fabrikama. Ovo je nesređena zemlja, ovo je zemlja koja je propadala 50 godina; 95% mladih ispod 30 godina nema rešeno stambeno pitanje, 98% nema stalno zaposlenje i rešeno socijalno osiguranje. Za godinu i po dana smo puno toga uradili, između ostalog i u MUP-u.
Ovo je zakon kojim se ide korak dalje, kojim se ove nepravilnosti, koje eventualno postoje, stopiraju i snkcionišu. Ovo nije zakon DOS-a, ovo je zakon koji DOS podržava i koji želimo da podrže svi oni koji sebe sasvim sigurno smatraju odgovornim političarima. I to što neko misli da će fabrika "Zastava" funkcionisati bolje ako se kupuju "floride" u njoj - neće, jer se tako ponašala Vlada Mirka Marjanovića, pa je ona propala. "Zastava" će funkcionisati dobro onog trenutka kada bude imala stručnu radnu snagu, sigurno tržište, ambijent u kome može normalno da radi, kada ne bude rušena i bombardovana, kao što danas nije.
Proces restrukturiranja "Zastave" je započeo, on dobro teče; namenska vozila se koriste, to radi i MUP; između ostalog, i kroz lične primere, političari vode kampanju kojom podržavaju "Zastavu". Imate ministra koji je kupio vozilo u toj fabrici.
Verujem da je sve ono što je rečeno kao kritika nešto što ne može stopirati primenu ili usvajanje ovog zakona, jer je zakon o javnim nabavkama najčvršći udarac onim snagama koje ne žele da prihvate da je Srbija od 5. oktobra demokratsko društvo, u kome vladaju opšta pravila, jednaka za svakog građanina ili svakog drugog učesnika u tržišnoj utakmici.
Dakle, mi ćemo posle ovog zakona moći svakome da pogledamo u oči i da kažemo - sve iznad 300.000 dinara, kao sredstva iz budžeta, troši se u skladu sa pravilima, propozicijama koje nismo mi izmislili, koje važe u svim sređenim društvima sveta čiji smo mi danas ravnopravni deo.
Zakon o javnim nabavkama ima našu apsolutnu podršku. Predlažem vam da to podržite i vi, jer ćete se tako predstaviti drugačije nego što ste bili do juče. Hvala.
Gospođo Čomić, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine Peleviću, spreman sam da vam se izvinim ako sam vas nečim uvredio, ali samo sam pomenuo vaše titule i zvanje. Eventualno, ako je to nešto uvredljivo, ne smatram sebe odgovornim za tako nešto. Sećam vas se kao pukovnika, tada niste nastupali kao magistar ekonomije, to ste postali nešto kasnije i sećam vas se kao profesora. Ne znam u kojoj sam tituli pogrešio, a ako sam negde pogrešio, izvinjavam se i nije bila moja namera da vas vređam. Prosto nisam znao sa kim razgovaram, jer mi nije bilo logično da jedan pukovnik ne razume zakon o javnim nabavkama, ali mi izgleda nelogično da zakon o javnim nabavkama ne razume magistar ekonomije. Samo se o tome radi.
Dakle, kada izađete za skupštinsku govornicu, ako nastupate sa pozicije magistra ekonomije, onda nemate argumente da osporite zakon o javnim nabavkama, a ako izađete kao pukovnik, onda nemate argumente da osporite brigu ove države o policiji.
(Borislav Pelević, sa mesta: General!)
Ako ste general, onda vam se izvinjavam, to je zaista uvreda. Kada jednom čoveku umesto titule generala spočitavate titulu pukovnika, neopravdano ste ga omalovažili i izvinjavam se zbog toga.
Dakle, nikakva namera da vas ponižavam, da vređam vaše birače, baš naprotiv, moja želja je da vam pomognem.
(Borislav Pelević, sa mesta: Nemojte, molim vas!)
Vama kao narodnom poslaniku je nužna pomoć, a kao Borislavu Peleviću, svakako ne, niti bih to radio. Kada pričamo o javnom tenderu, onda pričamo o želji ove vlasti da se zavede red u procesu trošenja javnih para. Kada pričamo o periodu koji je protekao od našeg dolaska na vlast do primene ovog zakona, pričamo o najkraćem periodu koji postoji poredeći se sa zemljama u tranziciji i pričamo o periodu kada smo mi poštovali pravila koja su utvrđena ovim zakonom iako ona nisu bila zakonski definisana.
Dakle, nijedna javna nabavka nije išla kroz kabinetske dogovore, kroz dilovanje oči u oči; a vi ćete sutra o nama govoriti onako kako se danas govori o našim prethodnicima. Primer da je policija dobila "pežoe" nije nešto čega se mi stidimo. Mi želimo da oni dobiju najbolje i da sutra to mogu da iskoriste na najbolji način, a ne da im se danas spočitava koliko su ubistava rešili, a da se na ulicu teraju goli i bosi.
I konačno, ti stanovi: rekao sam vam kakva je stambena situacija u našoj zemlji - u tako teškim okolnostima 650 radnika MUP-a dobiće stanove zbog toga što je ova država izdvojila sredstva za to, ne za 7.000 jer to nemamo; danas nemamo, možda će biti za godinu, dve ili pet, a verujemo da hoće; ne samo za policiju i vojsku, već i za profesore na univerzitetu, asistente, verujemo da će biti stambenih kredita koje će građanstvo moći da koristi jer je to princip koji funkcioniše u normalnom svetu, a Srbija mora biti normalna država. Da bi bila normalna država moraju je voditi ljudi za koje znamo ko su; da li su pukovnici, generali, magistri ekonomije ili nešto četvrto.
Gospođo Čomić, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici ovo,  je veoma važan član zakona i čini mi se da je ovom amandmanskom inicijativom, zapravo, derogirana ona funkcija koja je često kritikovana kao nedostatak ovog zakona.
Naime, koji su to objektivni razlozi zbog kojih se možemo distancirati od otvorenog, odnosno restriktivnog postupka, koje su to vanredne okolnosti koje nas mogu navesti na takvu vrstu ponašanja. Brisanjem prvog i drugog stava člana 23. ovog zakona mi bismo zapravo sebe doveli u paradoksalnu situaciju, da zbog poplava ili zemljotresa zakonom onemogućimo sebe da u tim vanrednim okolnostima delujemo u pravcu koji je predviđen ovim zakonom, ali kroz uvažavanje jednog takvog objektivnog i nepredviđenog argumenta.
Dakle, vanredne okolnosti su one koje sam pomenuo - zemljotresi, požari, poplave, potreba da se hranom snabdeva veliki broj stanovnika. Ne očekujete valjda od Vlade da u tom trenutku raspiše tendere, pa da očekuje ponude, pa da raspravlja o tim ponudama, već ona mora reagovati efikasno, adekvatno u tim okolnostima; ali, tu je Uprava koja vrši kontrolu, da se ne bi desilo sa tim sredstvima ono što se dešavalo sa sredstvima Fonda solidarnosti. Jer, i tada je bilo važno pomoći onima koji su stradali, recimo, od zemljotresa u Kolubarskom okrugu, ali im se nije pomoglo. Sredstva su zloupotrebljena.
Dakle, ta briga je opravdana i ona bi zapravo demantovala nas da nema ove uloge Uprave za javne nabavke, u stavu 2. U stavu 1. objektivni razlozi koji se tiču zaštite isključivih prava: Direkcija za robne rezerve raspisuje tender za kupovinu žita; cena našeg žita je 7,5 dinara a na berzi u Konstanci je 6 dinara, u Argentini i manje. Da li mi treba da štitimo svoju privredu i svoje tržište tako što ćemo kupiti ono žito koje nam, ovim stavom daje za pravo predlagač ili ćemo sledeći tržišnu logiku uništiti svoje privredne proizvođače i tako uraditi upravo ono što ste vi nama spočitavali, kao kritiku, tokom rasprave u načelu.
Znači, ova dva stava člana 23. nisu uvod u zloupotrebu, već su uvažavanje realnosti koja ne može biti striktno definisana, u svakom trenutku, veoma precizno zakonima, ali bi bio problem kada oni ne bi postojali. Dakle, ako želimo da poštujemo tendersku nabavku onda moramo reći da postoje situacije u kojima ona nije realno sprovodiva, kada je potrebno veoma brzo delovati, biti efikasan, ali ne napraviti grešku. Greška se ne pravi zato što postoje profesionalci kojima je isključivo posao upravo kontrola procesa javnih nabavki i raspolaganja javnim sredstvima; u stavu 1. je zaštita nekih prava.
Mi jesmo za liberalizaciju, jesmo za rušenje monopola, ali ne na način koji bi uništio našu privredu. To su ti paradoksi i krajnosti koje mi moramo da pomirimo ukoliko želimo da stanemo na svoje noge. Mislim da je dobro ostaviti ova dva stava, s tim što se slažem da bi da nema ove uprave to bio otvoren prostor za manipulaciju - pare ne priznaju ni politiku ni karakter - i da su unapred svi sumnjivi ukoliko se izuzme moć kontrole. Kontrola je potrebna, ona postoji kroz Upravu i ona sasvim sigurno nije ona vrsta kontrole koja je bila prethodno nama iskazana kroz kritiku tog neargumentovanog i veoma lošeg odnosa prema privredi i kroz, navodno, našu nepažnju prema svemu što postoji na ovim prostorima, a što je autentično naše.
Dakle, potrebni su stavovi i oni moraju ostati u ovom članu.
Poštovana gospođo Čomić, poštovano predsedništvo, samo dva pojašnjenja: što se tiče tih vanrednih prava, koja mi uvažavamo i poštujemo, pa danas smo vodili tokom prepodneva raspravu o tenderima i odnosu Vlade prema MUP-u, podršci koju MUP sa naše strane uživa i o toj dilemi - da li dobar policajac može da uradi kvalitetno svoj posao u "jugo floridi" ili u "pežou"? Mi smo se odlučili za "pežo", ali smo istovremeno kroz nastup ministra finansija upoznati sa veoma jasnim opredeljenjem Vlade da za sve druge potrebe, kao dobavljača, angažuje fabriku iz Kragujevca.
Upravo tu govorimo o tim ekskluzivnim pravima koja u pojedinim situacijama treba poštovati, treba zaštititi. Dakle, kada finansijska policija ide na posao, ona ide u "jugo floridi", a kada kriminalistička ili saobraćajna policija ide na posao, ona ide u "pežou". To su dva paradoksa koja mi mirimo, kako bismo stali na noge.
Što se tiče tih zloupotreba o kojima stalno pričamo, slažem se da skupštinska govornica nije mesto za utvrđivanje istine, ali jeste mesto za iznošenje činjenica. Neka se istinom i utvrđivanjem valjanosti naših argumenata bave sudovi i tužilaštva.
Finansijska sredstva iz fondova solidarnosti nisu namenski trošena u slučaju Kolubarskog okruga; u Osečini su pravljeni bazeni, a vaša stranka je napravila radikalski dom u Valjevu, u Tešnjaru.
Što se tiče finansijskih sredstava iz Fonda solidarnosti i fabrike iz Kragujevca, o kojoj se takođe veoma često brine javno, sa skupštinske govornice, a po pravilu su to stavovi predstavnika opozicije koji su nekada bili u konkretnoj poziciji da nešto tamo promene, sredstva iz Fonda solidarnosti namenjena revitalizaciji srušene "Zastave" prebacivana su kao donacija na račun vaše stranke. Znači, možda je "Zastava" imala interes. Nije na nama da to utvrđujemo, možda su oni imali neki poseban interes, pa su vam pomagali.
Ni - za, ni - protiv, samo vam kažem da je bilo tih nepravilnosti i da mi nismo ti koji to treba da utvrđujemo, ali nismo ni oni koji će prećutati tako nešto. Isključiva prava su upravo ti primeri koje sam naveo. Može i pšenica, može i suncokret, ali može i "jugo" automobil, u situaciji u kojoj mi želimo da ta fabrika stane na svoje noge.
I ova druga vanredna okolnost je okolnost koja ne može biti predviđena zakonom, to je okolnost u kojoj ne mogu biti primenjeni oni standardni principi tenderske nabavke, koji važe za sve druge situacije. Eto toliko.
(Poslanik Vojislav Šešelj traži pravo na repliku.)
Gospođo Mićić, poštovano predsedništvo, poštovani članovi Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, u skladu sa članom 136. predlažem da obavimo zajednički načelni pretres o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o budžetu Republike Srbije za 2002. godinu i o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o porezu na finansijske transakcije. I u jednom i u drugom slučaju predlagač je Ministarstvo finansija, gospodin Đelić se sa tim slaže i mislim da bi to doprinelo našem efikasnijem radu. Hvala.
Gospođo Mićić, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, pa, posle eseja - moje selo, lepše od Pariza, bilo bi dobro da se vratimo činjenicama. Dakle, dužni smo da odgovorimo na nekoliko veoma važnih političkih pitanja koja su ovde postavljena, a pre svega su se ticala obima donacija privrednim sistemima u našoj zemlji, s obzirom da raspravljamo o kontragaranciji za kredit Elektroprivredi Srbije.
Dužan sam da vam kažem da je od oktobra 2000. godine, dakle za nepune dve godine, međunarodna zajednica, kroz svoje institucije, odnosno države koje su sklapale ugovore sa Republikom Srbijom, odnosno SRJ, na ime donacija EPS-u uputila sredstva u visini od 210 miliona evra; dakle, oko 400 miliona nemačkih maraka. Već smo jednom razgovarali o prirodi kredita kada smo davali kontragaranciju za 50 miliona evra ili 100 miliona nemačkih maraka Elektroprivredi Srbije. Tada smo rekli da će ta sredstva biti vraćena ne iz budžeta Republike Srbije, nego iz prihoda koji će ostvariti Elektroprivreda Srbije.
Naime, jedino je u Srbiji sistem elektroprivrede nerentabilno preduzeće. Ne postoji ni jedna država u Evropi u kojoj proizvodnja struje nije dobar posao. U prethodnih deset godina taj paradoks je zaživeo u Srbiji upravo zbog toga što su ljudi mislili da je moguće stvoriti utopiju u realnim okolnostima koje nisu bile povoljne za razvijanje poslovnih aranžmana, pomislivši da je moguće stvoriti utopiju u kojoj Elektroprivreda Srbije može nastupati kao humanitarna organizacija.
Otklanjajući te anomalije, mi smo u prethodnoj godini imali inflaciju od 40%, ali u ovoj godini će ona biti ispod 20%, upravo zbog rušenja tog dispariteta cena koji je bio neprirodan i nije omogućavao onima koji rade i proizvode da žive od tog svog posla.
Tačno je da u Srbiji ima 800.000 ljudi bez posla, ali ti ljudi nisu ostali bez posla u poslednjih godinu dana. To se desilo u prethodnih 10 godina. Mi smo ti koji smo im rekli da su ostali bez posla. Mi smo poslanička većina koja nije donela zakon u parlamentu po kome se preduzeće koje ne radi onemogućava da otpusti radnika. Taj zakon su donele neke druge stranke, koje su bile vlast u prethodnoj deceniji, 1992. godine.
Pored 800.000 nezaposlenih, mi imamo i oko 700.000 ljudi koji se nalaze na prinudnim odmorima - kategorija koju ne poznaje poslovni svet. I imamo, to je takođe istina, 160.000 upražnjenih radnih mesta, zbog toga što je u prethodnom periodu u našem društvu razvijena ona svest koja vam dopušta da birate posao, bez obzira što niste u poziciji da nešto tako uradite.
Elektroprivreda Srbije će sasvim sigurno vratiti ovaj kredit iz sopstvenih izvora i upravo zbog toga je predviđeno da se naredne četiri godine neće vraćati taj kredit, kako bi u te četiri godine elektroprivreda stala na svoje noge; kroz restruktuiranje i utvrđivanje prave cene struje, cene koju će društvo moći da plati, jer nema razloga da se tako nešto ne desi. Ako može u Republici srpskoj, ako može u Makedoniji, ako može u Crnoj Gori, Mađarskoj ili u bilo kojoj državi Evrope, moći će i u Srbiji čovek da zaradi da plati struju.
Što se tiče šteta koje su nanete Elektroprivrede Srbije, niko nije odustao od naplate tih ratnih šteta. Međutim, morate razmišljati u realnim kategorijama. Tačno je da je ova država podnela ili pokrenula tužbe protiv 11 država članica NATO pakta. Ali, pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu nalazi se i 13 tužbi, 11 naših i dve tužbe koje su podnele BiH i Republika Hrvatska. Po istom osnovu po kome i mi tužimo 11 država NATO pakta, oni tuže SRJ.
Kada se izmere sredstva koja potražuju BiH i Republika Hrvatska od SRJ i sredstva koja mi potražujemo od 11 država NATO pakta, uopšte nam se ne isplati u ovom trenutku da dalje insistiramo na tom postupku; jer, prvo, mi ćemo izgubiti taj proces zbog toga što ne možemo da budemo pokretači te inicijative, pošto nismo bili deo međunarodne zajednice u trenutku kada nam se tako nešto desilo; a drugo, otvorićemo princip po kome će i nama moći da se naplati naša šteta.
Niko nije odustao od toga, već je na godinu dana prolongiran čitav postupak, da bi ekspertski tim koji vodi gospodin Varadi pronašao pravni osnov da taj posao uradi valjano ili da parlamentu i Vladi, koji su ga za tako nešto ovlastili, kaže činjenice - ako se igrate vatrom opeći ćete se, ali vi o tome odlučujete, pa i snosite odgovornost. Niko od toga nije odustao i niko nije srećan zbog toga što je uništen elektroprivredni sistem, ali je odgovornost opet na nekom drugom mestu.
Odgovornost je konačno i među onim poslanicima koji su, raspravljajući u martu mesecu 1999. godine, rekli da je moguće ratovati sa čitavim svetom i pri tom nisu bili spremni da ukažu na posledice takve svoje politike. Bilo je, istina, nekih iz opozicije koji su tada tako nešto hrabro uradili. Tu je gospođa Andrić iz Demokratske alternative, koja je tada rekla sve ovo što vi danas govorite. Ne znam da li ste tada verovali u to. Iskreno mislim da niste, ali ne verujem ni da ste imali mnogo izbora, s obzirom na koncepte u kojima ste se tada kretali.
Dakle, Elektroprivreda Srbije treba da dobije ovaj kredit. To nije kredit koji će u potpunosti odgovoriti potrebama EPS-a. To je jedva 1/3 godišnjih potreba Elektroprivrede Srbije u redovnom stanju. Remonti su predviđeni sa, otprilike, 250 miliona evra, ali 10 godina ti remonti nisu obavljani, tako da je nama samo za vraćanje sistema u funkciju, u kojoj je bio 1990. godine, potrebno oko 5 milijardi maraka ili 2,5 milijarde evra. A, ovo je samo 100 miliona.
Sto miliona koje će ti ljudi morati da vrate i pri tom će biti suočeni sa takvom vrstom obaveze, bez obzira što nećemo biti u stanju da im omogućimo sve one preduslove da bi mogli nesmetano da rade, jer još nisu dobili ekonomsku cenu struje, niti su dobili sredstva koja su im potrebna da bi mogli da dostignu nivo kvaliteta koji se od njih traži.
Elektroprivreda Srbije zaslužuje našu podršku. Ti ljudi koji su u teškim uslovima uspeli da sačuvaju sistem moraju dobiti finansijska sredstva, a ne političke pohvale. Ako je to bio slučaj do sada - u redu, ali od toga se ne živi. Nemojte ih tapšati po ramenima, učinite ono što morate, zadužite se tamo gde se države zadužuju, budite odgovorni kada taj posao radite. Nemojte to da radite kao što smo radili prethodnih godina - bez rasprave u parlamentu, kroz razgovore u četiri oka.
Neko je ovu zemlju zadužio oko pola milijarde u odnosima sa Narodnom Republikom Kinom. Ni jedna skupština o tome nije raspravljala. Neko je ovu zemlju zaduživao i po drugim osnovama i rešavao potraživanja po drugim osnovama. Ne znamo šta se desilo sa dugom koji je Ruska federacija imala prema nama, ali znamo da smo mi otpisali 2/3 duga kroz politiku koju smo vodili pred Pariskim klubom.
Londonski klub je druga priča; to su poslovne banke. Ali, pošto je jedan princip definisan pred Pariskim klubom, mi ne pristajemo na dvostruke standarde i insistiramo da i te banke poštuju ekonomsku politiku koju poštuju njihove države. Verujem da ćemo u tome biti uspešni. U svakom slučaju, do završetka tog posla nije došlo samo zbog političkih problema koje imamo u zemlji.
Jer, kada oni razmišljaju o otpisivanju sredstava koja imaju prava da traže od nas, pošto su ugovori veoma jasni - i nije tačno da nam se ne mogu zaračunavati kamate zbog sankcija, to je samo naša iluzija - možda se to nama ne dopada, ali je to stvarnost. Do poslednjeg centa imaju pravo da insistiraju na svojim kamatama i njihova je dobra volja što pristaju da nam pomognu. I, kada već tako nešto rade, moramo biti veoma jasni u saopštavanju činjenica našem društvu, jer ćemo guranjem glave u pesak prvo zaboraviti da nam je neko pomogao sa 210 miliona evra. Možda to nije sve ono što nam je bilo potrebno, ali ne vidim zbog čega bi građani Nemačke, Švedske, Norveške, SAD, Austrije plaćali srpsku elektroprivredu.
To je njihova dobra usluga. Zahvaljujem im se na tome, ali moramo sami stvoriti vrednosti ukoliko želimo da živimo dostojnim životom ovde u Srbiji. Dakle, podržavam ovu kontragaranciju, kao i prethodnu. Nadam se da će ih biti još, jer je kredit investicija. Hvala.
Gospođo Čomić, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici,  mogu da razumem da neko ne voli Vladu, ali teško mogu da razumem da zbog toga što ne volite Vladu a priori ne volite žene, recimo. Mislim da je ovo mnogo više od problema koji je predstavljen u prethodnom izlaganju. Zbog insistiranja na Ustavu i ustavnim kategorima kojima se garantuje ravnopravnost, između ostalog i ravnopravnost polova, podsetio bih kritičare ove vladine incijative i inicijative Socijaldemokratske partije, koje su suštinski identične mada se proceduralno razlikuju, na jednu veoma važnu činjenicu.

U novembru 2001. godine sprovedeni su izbori na teritoriji Republike Srbije, u jednoj njenoj pokrajini, na Kosovu i Metohiji. Izbori su sprovedeni na osnovu izbornog programa, izbornog ciklusa koji je verifikovala naša država. Izbori organizovani za parlament Kosova i Metohije u svom izbornom zakonu, i to u članu 3, veoma precizno utvrđuju odnose između polova kao imperativne. Kakva ćemo mi biti republika ukoliko sa jedne strane administrativne linije budu važili principi koje smo prihvatili kao savezna država i kao Republika Srbija, dok sa druge strane na izborima koji se organizuju za lokalnu samoupravu ne važe oni principi koji važe na izborima organizovanim za pokrajinsku skupštinu.

Ne bih ulazio u istorijske kontekste i tražio u njima paradigmu, karikirajući u paradigmu ove vrste inicijative, ali ću vas podsetiti da mi ipak nismo tako sjajno društvo kako se možda povremeno doživljavamo i kakvim se predstavljamo. Kada pogledamo koliko je žena aktivno učestvovalo i koliko učestvuje u društvenom životu ili, u našem konkretnom smislu, u političkom životu, videćemo da nismo onaki kakvim sebe doživljavamo. Na poslednjem mestu smo u Evropi, kao organizovana država sa tradicijom, izuzimajući Moldaviju. Kada bismo tretirali poštovanje ženskih prava i uvažavanje žene u našem društvu, taj odnos bi bio obrnut. Verovatno smo na samom vrhu.

Kada imate takvu praksu i takvu činjenicu, onda nam nešto što se podrazumeva ne može biti presudan argument. To što se podrazumeva da mi jedni druge civilizovano tretiramo, da uvažavamo i poštujemo nešto što je norma civilizovanog života, a to je ravnopravnost, ne znači da je tako u svakom trenutku i na svakom mestu u našoj državi.

Upravo zbog toga što nije, moramo primeniti tu imperativnu normu baš na način na koji je ona primenjena, recimo, u osnovnom obrazovanju, s obzirom da ste vi, gospođo Aleksić, bili angažovani u Ministarstvu prosvete, koje je, između ostalog, u ovom parlamentu predložilo Zakon o osnovnom obrazovanju koji obavezuje svakoga da obavezno pohađa osnovnu školu.

Da li se podrazumeva da mi želimo da budemo obrazovana nacija i da svaki roditelj želi da ima obrazovano dete? Da, podrazumeva se, ali postoje i oni drugi koji misle da se nešto u životu može učiniti i bez škole. Upravo zbog toga što postoje takvi paradoksi, moramo primeniti imperativne norme u zakonu, iako bismo na takav način stvorili u totalu onu sliku koja možda postoji u pojedinim sredinama i u konkretnim slučajevima.

Mi danas živimo u društvu u čijoj skupštini na mestu predsednika sedi jedna žena, ali je to prvi put u istoriji našeg parlamentarizma koji je iza sebe ostavio skoro 200 godina. Zašto smo čekali 200 godina do tog trenutka? Koliko smo imali žena na mestu potpredsednika Skupštine, koliko je žena bilo na mestu predsednika Republičke vlade, koliko smo imali žena koje su učestvovale kroz bitne državne funkcije u kreiranju državne politike i našeg društvenog ambijenta? Veoma malo.

Ne smatram pri tom da žene treba tretirati kao nesposobne i one koje su a priori u nemogućnosti da same za sebe obezbede takav položaj, ali zašto bismo nekome dali zakonsko pokriće da nastavi sa takvom vrstom prakse koja je ponižavajuća?

Upravo zbog toga u praktičnom smislu i u pravnom smislu, zbog normi na koje smo kao država pristali, moramo danas da odlučimo da li je za nas prihvatljiv amandman Socijaldemokratske partije ili amandman koji je predložila Vlada Srbije? U svojoj suštini, i jedan i drugi potenciraju istu temu. U praksi i kroz principijelnu primenu primećuju se razlike koje treba otkloniti, da ne bi bilo pogrešnog tumačenja i zloupotrebe.

Te razlike, zapravo, leže u onoj konstataciji amandmana Vlade Republike Srbije, gde se utvrđuje sankcija za onoga ko ne postupi u skladu sa zakonom, veoma precizno. Ne ostavlja se na tumačenje opštinskoj izbornoj komisiji u Preševu, Bujanovcu, Medveđi, Crnoj Travi ili bilo gde, na Vračaru, da tumači da li je zakon ispoštovan ili ne, da li nešto može da bude ili ne mora da bude.

Zbog te razlike, na kojoj insistiramo, mi podržavamo amandman Vlade Republike Srbije, ne dovodeći u pitanje amandman Socijaldemokratske partije. To ne znači da su žene manje vredne, ali to znači da moramo pomoći ženskom delu našeg društva, koji je očigledno u depresiji (ne mislim u psihološkoj nego u funkcionalnoj depresiji) zbog statusa u kome se nalazi.

Kao što ste rekli da je obavezno poći u prvi razred osnovne škole, utvrdite i u Srbiji principe koji danas postoje, čak i na Kosovu i Metohiji. Jedna trećina žena na izbornoj listi nije nešto što će dovesti u pitanje naš sistem, nije nešto što je degradirajuće za žene. Konačno, one na tako nešto ne moraju da pristanu onog trenutka kada odbiju kandidaturu.

Mi insistiramo i na amandmanu i na ovakvoj definiciji, koja je prethodno utvrđena kroz izbore održane na Kosovu i Metohiji.
Poštovana gospođo Čomić, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, dame i gospodo poslanici iz Demokratske stranke Srbije, upoznao sam vas kao strpljivije i u konačnom smislu korektnije poslanike, od načina na koji se sada predstavljate i nastupate.
Dakle, koristim svoje drugo pravo, kao predstavnik poslaničke grupe DOS, i neću govoriti 10 minuta, s obzirom da našoj koleginici, gospođi Aleksić, nije jasan primer koji sam upotrebio; to je primer koji je pratio vaš status u okviru Republičke vlade, dok ste bili angažovani u resornom Ministarstvu prosvete. Zato sam upotrebio baš primer imperativnog i obavezujećeg osnovnog obrazovanja; iako se, naravno, podrazumeva da mi želimo da budemo i obrazovana i kulturna država, još uvek smo država u kojoj je jedna trećina stanovništva praktično nepismena, pored najboljih želja svih nas.
Ako dalje zakoračimo u obrazlaganje onoga što sam opet napomenuo, ponekad se stidim tih činjenica i mislim da su one poražavajuće. Rekao sam vam da smo na poslednjem mestu organizovanih država po tretmanu žene u svom društvu. Reći ću vam još dva primera i više u to neću ulaziti, jer je to zaista degradirajuće, čak i za sam parlament: 92% stanarskog prava vezuje se za muškarce, kao i 98% vlasničkog prava nad motornim vozilom, automobilom. (Žagor.)
To dovoljno govori o tretmanu žene u našem društvu, tretmanu koji, bar za DOS, nije prihvatljiv. Ta vrsta reputacije se mora osporiti. Mi je osporavamo kroz primenu standardnih civilizovanih evropskih parlamentarnih normi.
Pomenuli ste gospođu Tačer. U Engleskoj postoje ovi standardi. U francuskom parlamentu su još širi. Evropski parlament uvažava te standarde. Rekli smo da je naš cilj moderna Evropa, zajednica evropskih država i naroda. Da li ćemo sa ovakvim činjenicama zakoračiti u taj svet? Možemo da zakoračimo, ali samo pod uslovom da smo svesni toga da to želimo da promenimo.
Tačno je, ove činjenice su poražavajuće, ali i Republička vlada i DOS menjaju takvu Srbiju, zato što znamo da žene vrede mnogo više nego što to ove činjenice pokazuju i insistiraćemo na ovom amandmanu i promenićemo kroz ovaj zakon takav odnos prema ženama u našem društvu.
Gospođo Mićić, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, zamoliću vas samo  za još malo pažnje; tokom ove naše rasprave čitava ova zakonska inicijativa zapravo je svedena na problem - tri opštine na jugu Srbije. Imajući u vidu pre svega okolnosti koje su  zatečene kada je nova demokratska vlast preuzela svoje dužnosti i sve ono što je u međuvremenu urađeno, ne bi bilo dobro da one teze koje su ovde pominjane, a koje su se pre svega ticale problema na jugu Srbije, opštine Preševo, Bujanovac i Medveđa, ostanu bez komentara.
Mi ne možemo da garantujemo da ne postoji namera ekstremista kojih ima na svakoj strani, jer nesreća ne priznaje granice, baš kao ni ekstremizam, da se u izbornom procesu - koji zapravo za svoj cilj ima ne samo smirivanje prilika na prostoru juga Srbije, već i približavanje nacionalnih zajednica, albanske i srpske - nešto desi dole ili da se izborni proces zloupotrebi.
Ali, država najodlučnije deluje u tim situacijama i nemoguće je da neko iz Preševa dođe u Bujanovac i da tamo, na osnovu prisustva, ostvari pravo glasa na lokalnim izborima kroz prijavu boravišta.
To se radi u MUP-u, to se radi u opštini. Ko će izdati ličnu kartu tom čoveku?
Nemojte da plašite ljude, ima i suviše ružnih primera da bi tako nešto moglo da se kaže bez ijednog argumenta. Nemoguće je da se pojave na prostoru Preševa, Bujanovca i Medveđe birači iz Makedonije ili sa Kosova i Metohije, jer postoje organi države koji će tako nešto sprečiti.
Opet vas pitam - ko će im dati dokumenta da bi oni mogli sa njima da izađu na birališta?
Ako je tako nešto bila praksa u ranijim godinama, na nekim drugim teritorijama, nije moguće u demokratskoj Srbiji, pogotovu ne zbog toga što se u partnerstvu sa nama nalaze i međunarodne organizacije, koje su do sada pozitivno ocenile naše napore.
Organizacija za evropsku bezbednost je prisutna dole, zajedno sa nama korak po korak rešava probleme i mi smo do sada u svakom trenutku imali njihovu podršku kada smo se suočavali sa ekstremizmom.
To što je neko podigao albansku zastavu u Velikom Trnovcu je loša činjenica, ali je ona sasvim sigurno u dubokoj senci, imajući u vidu činjenicu da u poslednjih godinu dana dole nema oružanih sukoba, da ne gine više policija i vojska, da je razoružana vojska Preševa, Bujanovca i Medveđe. Tačno je, neki su amnestirani, ali im je država pružila priliku da drugačije žive. U okolnostima u kojima su dole ljudi živeli, pitanje je da li je bilo moguće u svakom trenutku napraviti jasnu razliku između krivca i onoga ko je prinuđen na takvo ponašanje.
Mi pružamo šansu svakom svom građaninu, izbori su dobra prilika za to. Ovaj zakon nije zakon koji se tiče isključivo te tri opštine i država neće dozvoliti da se dole pravo izbora zloupotrebi, ni od onih ekstremista koji se nalaze na albanskoj strani, ni od onih koji misle da posle deset godina uskraćivanja građanskih prava albanskoj nacionalnoj zajednici tako nešto treba produžiti unedogled. Hvala.