Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Srđan Spasojević

Srđan Spasojević

Nova Srbija

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predstavnici Vlade, poštovani građani Srbije, na početku diskusije u pojedinostima o amandmanima na Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o policiji izražavam zadovoljstvo što su od podnetih 10 amandmana NS četiri prihvaćena, ali smatramo da je imalo prostora da se još neki amandman prihvati, pre svega iz razloga što uvek podnosimo amandmane koji zaista treba da poprave zakon i u ovoj situaciji, kod člana 5. stav 4, posle reči: "bliže se uređuje aktom ministra" tačka se briše i dodaju reči: "koji donosi uz saglasnost Vlade".
Obrazloženje za ovaj amandman građani Republike Srbije pamte određene jedinice koje MUP je ranije formiralo i najčešće su to shvatili kao da je neka vrsta Pretorijanske garde. Ne sporeći potrebu da MUP formira specijalne jedinice policije, smatramo da Vlada treba da da prethodnu saglasnost na akt ministra unutrašnjih poslova kojim se bliže uređuje organizacija i funkcionisanje, kao i status pripadnika ovih jedinica. Na ovaj način bi se izbegla prevelika koncentracija ovlašćenja u rukama jednog čoveka.
Razlog zašto je ovaj amandman NS odbijen je povezan sa nekim prethodnim članom, a to obrazloženje prepisano je kao što je i za prethodni amandman isto odbijeno. Znači: "Amandman se ne prihvata iz razloga što u drugim odredbama Zakona o policiji je već propisano da na akte o unutrašnjem uređenju MUP-a Srbije saglasnost daje Vlada".
Mišljenja smo da bez obzira na ovo obrazloženje da u zakonu, ako je već takva procedure, i znamo da određeni zakoni moraju da prođu Vladu, smatramo da je celishodnije da u samom zakonu bude prihvaćeno ovakvo rešenje kakvo je NS dala, odnosno da se akti ministra koji donosi određeni akt ili u ovom slučaju Predlog zakona koji to definiše mora da bude uz saglasnost Vlade. Zahvaljujem.
Poštovani predsedavajući, poštovani predstavnici Vlade, evo jednog amandmana na član 14. gde smo zatražili da se posle reči : " sporazumom rukovodilaca i uz" dodaje se reč: "pisanu". Na prvi pogled se može reči da je to jedan tehnički amandman, ali u principu jasno potvrđuje i precizira šta treba da stoji. U pitanju je jedna reč, ali smatramo da zakon treba da bude maksimalno precizan, da ne ostavlja prostor za pretpostavke.
Smatramo da je na ovom mestu potrebno eksplicitno naglasiti da je saglasnost lica koja se preuzima data u pisanoj formi.
Mislim da nemate razlog da odbijete ovaj amandman. Suštinski zaista popravlja ovaj zakon. Mislim da ćete na ovoj sednici, žao mi je što ministar nije tu, mislim da bi on ovaj amandman prihvatio.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedavajući, poštovani ministre, poštovani građani Srbije, slušajući sve ovo, jednostavno, mislim da je negde istina u sredini. Ne mogu da se ne osvrnem na ono što je, na kraju krajeva, sastavni deo ove diskusije – da li je neko ima 49 primljenih na konkursu ili sada ima 190, razlika je i u vremenu. Zakon o državnim službenicima je donet 2004. godine, pa je ta vlada imala vremena za 50, a prošlo je pet godina, pa je normalno da je sada 200. Ne treba tu praviti bilo kakve tenzije.
Ima još jedna stvar. Na kraju krajeva, uočava se odmah problem da ćemo imati problem da ljudi neće da rade jer su male plate. Postavlja se pitanje zašto je to tako? Ako se pominje period Vlade Vojislava Koštunice, 40.000 dinara je bilo 600-700 evra, a to je sada ispod 400 evra. Ova vlada je devalvirala ta primanja, a da ne pominjem šta je sve poraslo u cenama, od naftnih derivata od 58 dinara na 137 dinara, da ne pominjem druge cene, jer bi otišli u nedogled. Naravno da će onda problem ministra biti veliki da naše takvu radnu snagu, jer činjenica je da ta plata stoji, ona se slabo povećava.
Podsetiću da su nosioci pravosudnih funkcija u tom periodu imali 50.000-60.000 dinara, a sada imaju preko 100.000 dinara. Zašto se tu ne prave neki pariteti, gospodine ministre? Zašto tu ne potrošite dovoljno autoriteta i energije, jer će ovo vama na kraju biti problem? Na kraju vama stiže ta završna žalba, koliko vidim u Zakonu, ako glavni inspektor na žalbu ne odgovori.
Šta je suštinski problem kod ovog zakona? Ovde možemo da pričamo o jednoj vrlo bitnoj činjenici, a to je da je ovaj zakon ušao u proceduru 25. februara. Očigledno da ni vama nije bilo sve jedno da ga stavite na dnevni red, jer smatram da ste i vi uvažavali činjenicu da je ova zemlja u velikim problemima. Gospodine ministre, u trenutku kada je danas u jednim sredstvima javnog informisanja jedna alarmantna vest – da će možda penzija biti još samo za šest meseci, ukoliko se ne dese neke velike reforme u penzionom fondu, a pojedini predstavnici ovde kažu da će za to glasati.
Znate, vrlo je opasno donositi ovakve zakone koji, činjenica, mogu da sačekaju, kao što je i činjenica da su zakoni za jedno društvo u kome nema finansijskih problema. U principu, ovaj zakon bi bio jako dobar. Daću vam sada jednu ideju kako ćete vi da motivišete, a ljudi da budu zaposleni. Jednostavno, dajte na tu osnovnu platu od 40 hiljada dinara stimulans od ovih kazni koje će oni da naplate. Iskreno da vam kažem, ja ne verujem, malo pre smo pomenuli kad oni budu kontrolisali stručnu službu predsednika Republike da će oni tamo nekoga kazniti sa 100, 120 hiljada dinara i slično. Ako sve to odradi, oni ne smeju da fingiraju takva rešenja i ostalo, dajte, motivišete ljude, ako već donosimo ovaj zakon, da se jave pravi stručnjaci, pravi ljudi koji će sprovoditi ovaj zakon. Ako mi donesemo zakon, onda moramo i da primimo neke adekvatne ljude koji će da ga sprovode.
U trenutku ovakve svetske ekonomske krize koju ste i vi pomenuli, 40 miliona dinara je mnogo. Jer, opet će se inspektori svesti na 40 hiljada dinara, a ovde, koliko vidim, u zakonu piše – državni službenik na položaju je glavni. A državni službenik na položaju nema platu od 40 hiljada dinara, zavisno od kategorije. On je taj koji će opet biti u statusu direktora posebne organizacije ili njegov pomoćnik, a svi ostali će trpeti. Onda će tu biti paritet ogroman, velika razlika od 120 hiljada, 100 hiljada i 40 hiljada. I onda ćete imati problem da će inspektori, kad vide onog tamo koliko primi taj direktor, kao što se predviđa članom 43. o državnom službeniku na položaju, onda ćete tek napraviti dodatni problem. Vi to znate i sigurno sam u pravu. Da ne pričamo o ljudima sa srednjom stručnom spremom koji će primiti 20, 25 hiljada dinara. U takvoj atmosferi, nema adekvatnog rada. U to budite uvereni.
Šta je zbunjujuće u ovom zakonu? Ne vidi se jednostavno šta se dešava u članu 43, ko dolazi, ko odlazi, ko preuzima određene ingerencije i slično. Dakle, ako je već namera predlagača zakona da se formira Upravni inspektorat, dodatno kontroliše postupanje uprave, a time se posebno priznaje da nam je uprava u celini gledano toliko korumpirana da je neophodno da na ovaj način je kontrolišemo, ja mislim da kod svih ovih koji treba da se kontrolišu treba da postoji jedna normalna svest. To su državni organi. Ako mi pođemo od toga, od pretpostavke da tamo toliko toga nije u redu, onda sam uveren da tih 36 ljudi neće doći ni do početka svog posla. Oni tu treba da budu kreatori određenih nepreciznosti, nekih nelogičnosti i ja bih u takvoj stvari i pozdravio tu upravnu inspekciju.
Nije mi jasno zašto su ovde rokovi za žalbu osam dana? Zašto nisu 15 dana? Prosto, ako se kaže da je žalba, onda je valjda rok od 15 dana? To je već jedna tehnička stvar koja će se amandmanom rešiti.
U razlozima za donošenje zakona se navodi da je poseban zakon o upravnoj inspekciji postojao od 1975. godine, do donošenja Zakona o državnoj upravi 1992. godine, ali zaboravlja se činjenica da je daleke 1975. godine u Titovoj Jugoslaviji ombudsman ili zaštitnik građana bio apstraktan pojam iz skandinavskih zemalja.
Formiranjem upravnog inspektorata postavlja se i pitanje sukoba nadležnosti ovog organa i sektora za upravni nadzor Ministarstva za državnu upravu i lokalnu samoupravu, pošto je iz teksta Predloga zakona, posebno odredbe člana 43. potpuno nejasno da li formiranjem upravnog inspektorata prestaje da postoji sektor za upravni nadzor? To je, gospodine ministre, član 43. On pravi toliku zabunu i uopšte nije jasno formulisano šta se tu dešava. Nova Srbija je podnela amandmane i mislim da ćete imati to u vidu i da, ako već donosimo ovakav zakon, pokušamo da ga svi zajedno popravimo.
Na samom kraju, ako se već u čl. 18. i 45. aktuelnog zakona o državnoj upravi, donetog još pre šest godina, izričito nalaže donošenje posebnog zakona o upravnoj inspekciji, a time i eliminisanje još uvek važećih članova antikvitetnog zakona iz 1992. godine, zašto ovaj predlog zakona nije u skupštinsku proceduru došao ranije, dok su ekonomske prilike u Srbiji bile manje katastrofalne? Uostalom, vidimo da i sama Vlada još uvek, jer ste tek danas i vi svesni toga i činjenice da li ovaj zakon treba stavljati u proceduru ili ne.
Dakle, nema razloga da ne kažemo da je potrebno imati upravne inspektore, ovde se radi samo o trenutku i vremenskom periodu da li je ovo, još jednom naglašavam, bilo neizbežno, da li ovo treba prolongirati, da li u trenutku ovakve ekonomske krize treba praviti na teret građana dodatni trošak od 40 miliona dinara? Siguran sam da sve primedbe koje sam vam istakao, posebno što i ova upravna inspekcija poprima prizvuk posebne organizacije, što posebno mene iritira jer će se napraviti velike razlike između državnog službenika na položaju i ovog vodećeg ili njegovog pomoćnika i ovih ljudi koji će praktično biti na terenu. To je jedan veliki problem. Morate učiniti nešto da smanjite tu neke razlike, jer nećete ni započeti posao. To je veliki problem i verujte da vam ovo kažem u dobroj nameri, da ne pravite istu grešku po ko zna koji put. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedavajući, obzirom da sam imao malo problema sa karticom malopre i hteo da se javim na ovaj amandman, mislim da ćete mi dozvoliti samo za momenat. Vlada je prihvatila taj amandman, ali zbog građana Srbije da kažem nešto kratko. Vrlo je interesantno to što je Nova Srbija odnela jedan amandman koji je jako dobar, pa ću se vratiti na njega, pošto imamo dovoljno vremena.
Dakle, Vlada je prihvatila amandman na član 37. stav 2. koji kaže: "Lokalne vlasti se mogu zaduživati uzimanjem kredita ili emitovanjem dugoročnih hartija od vrednosti (municipalnih obveznica) na otvorenom finansijskom tržištu".
Kako je predloženim izmenama i dopunama zakona u članu 36. dodat stav 6. koji predviđa mogućnost zaduživanja jedinica teritorijalne autonomije emitovanjem dugoročnih hartija od vrednosti mišljenja smo da je neophodno ukinuti restriktivnu odredbu iz člana 37. stav 2. zakona, koja predviđa da se kao kupci ovih hartija od vrednosti mogu pojaviti isključivo Republika Srbija i finansijske institucije.
Rešenje predloženo amandmanom ide za tim da u finansiranje projekata lokalne samouprave uključi najširi krug investitora, u vidu javno-privatnog partnerstva o kome se pričalo povodom rešenja u novom Zakonu o javnoj svojini i na taj način pokuša, koliko-toliko, sprovede u život, posebno na finansijskom tržištu u Republici Srbiji, u situaciji kada je institucija, kao što je Beogradska berza, praktično, na kolenima.
Nova Srbija je jednim amandmanom, praktično, na konkretan način lokalnim samoupravama omogućila da nešto sprovedu u život. Nije dovoljno samo određene kvazipolitičke odluke da se na lokal prebacuje mnogo toga, npr. uzimanje poreza na imovinu. Ovo je jedan način da lokalnim samoupravama pružimo mogućnost šireg poslovanja. Zadovoljni smo da je Vlada prihvatila ovaj životni amandman. Mislim da će i potpredsednik Vlade Božidar Đelić da se složi sa ovim našim.
Inače, da se vratim na amandman. U članu 4. Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o porezima na imovinu, koji se odnosi na član 37. stav 4. posle reči: "u roku od" reč: "deset" menja se rečju: "osam". Ovo je jedan amandman kojim smo hteli da skratimo rok sa 10 na osam dana. Možda će neko reći da su u pitanju samo dva dana. Ovo i sa ranijim predlogom i sa onim predlogom, u principu, u praksi jako slabo funkcioniše.
Obrazloženje - u pravnom životu u Republici Srbiji figuriraju dva opšta roka kada je u pitanju preuzimanje određenih pravnih procesnih gradnji ili postupak pred nadležnim organima i institucijama. To su rokovi od osam, odnosno 15 dana, bez obzira na činjenicu da postojeći Zakon u član 37. predviđa rok od 10 dana za pojedine institucije da nadležnom poreskom organu dostavi informaciju potrebnu za utvrđivanje poreske obaveze, što se inače u praksi nikako ne poštuje, kao što sam rekao. Mišljenja smo da kada je u pitanju javni beležnik kao novi organ koji se uvodi u pravni sistem Republike Srbije upravo radi overe isprava i potpisa, celishodnije je propisati rok od osam dana kako bi nadležni poreski organ na vreme utvrdio poresku obavezu i dostavio rešenje zainteresovanom licu u čijem je to krajnjem interesu.
Mislim da je Vlada imala prostora da prihvati ovaj amandman. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, poštovani predstavnici Vlade, poštovani građani Srbije, pred nama je danas, dakle Predlog nacionalne strategije zaštite i spasavanju u vanrednim situacijama i Predlog zakona o prebivalištu i boravištu građana.
Na početku svoje diskusije, reći ću to da u mnogim situacijama čestitam gospodinu Mariću na tolikoj predanosti i velikoj muci koju on ima u verovatno najtežim okolnostima i sa sredstvima sa kojima raspolaže, pre svega, za mnoge elementarne nepogode, a pre svega za dva požara, pošto sam poslanik iz Kraljeva, na planini Stolovi i okolini Ušća, velike elementarne nepogode koje su praktično zadesile taj kraj.
Želim da čestitam i svim pripadnicima vatrogasnih jedinica i građana koji su učestvovali u gašenju tih požara i na svu sreću, sve je to na neki način zaustavljeno. Moram da vam kažem i ovo, nemojte da shvatite pogrešno i kao šalu, građani bi vam sigurno oprostili da najmanje radite, ali da imate normalnu platu i sigurno da svaki građanin u Srbiji koji isključi televizor kada vas vidi na ekranu, mora da pojača televizor, imate takav opis posla i verovatno se svi na neki način uplašimo kada vas vidimo ali na svu sreću vrlo četo i na kraju svih tih dešavanja, kada se obratite građanima Srbije i kada kažete da je nešto u redu svi odahnemo.
Dakle, u samom uvodu u materijal, upravo ovaj deo u drugom pasusu, region jugoistočne Evrope je sve više ugrožen raznim vrstama prirodnih opasnosti i onda se citiraju sve te opasnosti, ali mislim da bi tu trebalo staviti i požari, bez obzira da li se to može tumačiti ekstremno visoke temperature i neke druge stvari koje mogu da dovedu do toga, mislim da ste tu propustili da izostavite jednu rečenicu, odnosno jednu reč koja je maltene najzastupljenija i najaktuelnija. Možda se ovo pisalo u nekom periodu ranijih godina kada nije bilo toliko požara u Srbiji, ali kada vidimo da smo svakog dana praktično sve izloženiji zbog promene klime i zbog mnogih drugih stvari koje se dešavaju, onda sigurno da je tu imalo mesta.
Imao sam priliku, gospodine Mariću, da prolazim praktično i naravno aktivno sam se informisao, preko gospodina Kočevića koji je bio u Kraljevu šta se sve dešava kod ovih požara, ali nisam mogao da se ne otmem jednom utisku, načinu na koji je to gašeno, po meni je to ipak ispod nivoa, sa onim helikopterima, sa onim velikim kesama koje hvataju vodu.
Postavljam još jedno pitanje, da li u ovim svim zakonima, moram da kažem da nisam ekspert za to, ali postaviću jedno logično pitanje, šta bi se desilo u situaciji da nije postojalo ono malo Žičko jezero kod Kraljeva, kod manastira Žiče, gde su ti helikopteri hvatali vodu. Odnosno, postavljam pitanje za one sredine koje nemaju mogućnost prirodnog hvatanja voda ili veštačkih jezera, da li je to obuhvaćeno nacionalnom strategijom da mora na određenom delu da postoji tako nešto ili verovatno postoje sredine koje nemaju ni jedno ni drugo. Mislim, da ako nije onda to treba predvideti ovom ili nekom budućom strategijom jer da nije bilo onog jezera činjenica je da bi se verovatno to hvatalo sa Gružanskog jezera ali zbog vremenske distance, zbog udaljenosti sigurno da bismo izgubili određeno vreme, ovo govorim kada su helikopteri u pitanju, a sigurno da Srbiji je zbog svih ovih dešavanja, kao što su moji prethodnici rekli potrebni specijalni avioni koji imaju mogućnost da prvo zahvate više vode i da sigurno bolje dejstvuju.
Dakle, kod ove uvodne strategije sve ovde što je stavljeno, poplave suše, ekstremno visoke temperature, zemljotresi, klizišta, olujne nepogode ne postoji praktično ni jedna stvar koja je ovde pomenuta da nije Srbiju zadesila u poslednjih godina, uključujući i zemljotres koji je bio veoma jak i koji je pogodio takođe Kraljevo.
Dakle, sa par nekih primedbi i sa željom da vas što manje vidimo, želim da napomenem još jedanput da je sigurno Srbiji zbog učestalih požara neophodna nabavka specijalnih aviona jer ne treba da u takvim situacijama da zavisimo ni od koga i sigurno svakome hvala ko u tim situacijama pomaže našoj zemlji.
Kada govorimo o Predlogu zakona o prebivalištu i boravištu, ministar je upravo tu, sigurno da je dobro i da se jedan ovakav zakon definiše upravo iz mnogo razloga, kako upravnih i sudskih postupaka i drugih stvari. Zadržao bih se konkretno, gospodine ministre, na članu 18. da je izuzetno važan institut, pa se viziranje prebivališta i boravišta, čije se uvođenje predviđa članom 18. Predloga zakona. U ovom članu, međutim, postoji jedna nedorečenost. Postavlja se opravdano pitanje kako će se rešenje o pasiviziranju adrese prebivališta uručiti licu za koje se u najvećem broju ovakvih slučajeva uopšte ne zna gde se nalazi, što za sobom naravno povlači i pitanje kako će se naplatiti novčana kazna predviđena u članu 27. stav 1. tačka 4) Predloga zakona.
Kada smo već kod pasiviziranja adrese vrlo je zanimljivo odbrana člana 29. Predloga zakona, gde se pored državljanina bivših republika SFRJ pominju i državljani druge države nastale na teritoriji bivše SFRJ. Da li se misli na bivše državne zajednice Srbije i Crne Gore, u najrazličitijim oblicima ili se može implicirati na nešto drugo.
U članu 11. stav 2. tačka 1) Predloga zakona nije baš najjasnije šta se podrazumeva pod adresom stalnog stanovanja prilikom postupka utvrđivanja prebivališta od strane nadležnog organa, kada već ne postoji uobičajeni osnov predviđen stavom 1. ovog člana.
Predložili smo brisanje člana 13. Zakona, obzirom da ne vidimo kako je moguće da nadležni organ pouzdano utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje namere da se stalno stanuje na određenoj adresi.
U članu 24. smo predložili revidiranje podataka koji će se nalaziti u policijskoj evidenciji prebivališta, odnosno boravišta.
Smatramo da nikako nije neophodno i da u velikoj meri zadire u privatnost svakog pojedinca vođenje evidencije o njegovom bračnom statusu ili zanimanju, u suprotnom Srbija bi i bukvalno postala policijska država, mada ona već u dobroj meri ima obeležja karakteristična za ovakve istorijske državne tvorevine, a ovo posebno ukoliko se uzme u obzir prilično široke i neodređene formulacije u članu 25. Predloga zakona, kojim se predviđa davanje ovih podataka u najširem krugu najrazličitijih pravnih subjekata.
Dakle, u ovoj raspravi ukazali smo na neke nedoumice kada je ovaj zakon u pitanju. Sigurno da smo podneli veliki broj amandmana, poslanička grupa NS je podnela amandmane i mislimo da ćemo imati razumevanja za njih i da ćemo u nekoj meri popraviti ovaj zakon.
Podvlačim još jednom da je Srbiji nužan jedan ovakav zakon i da je dobro da se konačno neke situacije, kada je Predlog zakona o prebivalištu i boravištu građana u Republici Srbiji, regulišu.
Zahvaljujem vam se i nadam se da ćete pomno razmotriti naše amandmane.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine potpredsedniče Vlade, počeću, pre svega, od vašeg obrazloženja zašto ovaj amandman nije prihvaćen, jednom jedinom rečenicom – naše rešenje je prikladnije. Ovde se nije govorilo o nikakvim carevima, gospodine Đeliću, u obrazloženju. Koleginica Tabaković je jasno rekla da mi ne možemo u zakonu da razmišljamo šta ste vi mislili lično, jer iza vas će doći neki drugi potpredsednik Vlade ili ministar koji će možda drugačije tumačiti ovaj zakon, a kako će tek na lokalnom nivou ili na nekom drugom nivou, s obzirom da ovim zakonom predviđate mnogo toga da se promeni, da se praktično neke stvari u svojinskim odnosima dislociraju, čak i do mesnih zajednica.
Dakle, kada se jedan ozbiljan ovakav sistemski zakon donosi, obrazloženje, prvo sadržaj zakonskog teksta mora da bude jasan čoveku koji to pročita u razonodi, a ne ozbiljnim ljudima i nekim ljudima koji donose ovakav zakon, a obrazloženje mora bar malo da bude u skladu sa vašim obrazloženjem. Ja bih ipak izostavio one careve, znate. Vidite kako, Nova Srbija je delimično prihvatili ovaj amandman, a vi ste jedan deo tog amandmana već izbacili. Zašto ste izbacili uopšte humanitarne organizacije? Elementarne nepogode, to se slažemo i mi i vi da je u redu, ali ovaj drugi deo kod uspostavljanja dobrih odnosa sa drugim državama.
Evo, daću vam jedan predlog. Iz vašeg obrazloženja zaključio sam da se vi pozivate na određeni reciprocitet. Da li je tako? Onda je to u zakonu trebalo da stoji – bez naknade, pod uslovima reciprociteta. Verovatno bi našli neko rešenje. Ne znam sad kako to može da se popravi, možda može, ali ono što ste vi govorili, ja bih takvom jednom rečenicom mnoge nedoumice ovde otklonio.
Generalno, ovaj zakon o javnoj svojini nije dobar. Nije dobar, gospodine Đeliću, jer osnovni postulati prava i istorijata prava, verujem da vi znate šta znači usus fructus i abusus, a ovaj zakon malo liči na usus fructus – Božidar Đelić. To je neki vaš način raspolaganja. Ovakav način raspolaganja, kako je predviđeno ovim zakonom, nije dobar. Ovakav zakon bi mogao da bude dobar u situaciji kada bi potpuno sve teritorijalne jedinice i područja u Srbiji bila na takvom nivou razvoja da više nema ni jedan jedini problem.
U situaciji kada su određene teritorije Srbije bolje razvijene od drugih, ovakvim svojinskim rešenjima, ovakvim konvalidiranjem državine u svojinu, biće mnogo problema i doći ćemo u situaciju da čak, neću namerno iz pijateta našeg Ustava i ostalog da kažem, ali šta ćemo ako neki deo koncesije jedno područje bude trebalo da dobije, pa mora da dobije nečiju saglasnost? Znamo koliko je bilo problema oko koncesije i znamo na koji način se dobra koncesija rušila u ovoj zemlji. Znači, neko će morati da se pita, ne neko, nego praktično što nema centralna Srbija. Centralna Srbija nema autonomnu pokrajinu.
(Predsedavajući: Amandman na član 31, gospodine Spasojeviću, molim vas.)
Dobro, gospodine Novakoviću, slažem se sa vama, ali kada smo govorili o amandmanima, gospodin Kasalović je pričao od prvog do zadnjeg amandmana, pa nije bilo problema.
Sada ću završiti u okviru vremena. Još jedanput na ovaj amandman, pošto predsedavajući insistira, unesite u ovaj amandman, odnosno u Predlog zakona nekim načinom mogućnost reciprociteta i donekle ćemo se složiti mi iz Nove Srbije sa tim, da ne bi bilo različitih tumačenja, koja mogu da ugroze kako Srbiju, tako i njen ustavni sistem. Hvala.
Gospodine potpredsedniče Vlade, poštovani narodni poslanici, kao što sam rekao, gospodine Đeliću, podneo bih amandman na reciprocitet na član 31. pa biste ga verovatno prihvatili, ali evo i šanse da se zbog jednog praktičnog tehničkog jasnijeg amandmana, mislim da treba da prihvatite amandman Nove Srbije. Dakle, u članu 37. stav 2. posle reči – od dana prijema zahteva, tačka, briše se i dodaju reči – čiji sastavni deo čini nacrt ugovora iz stava 1. ovog člana.
Obrazloženje, Zakon treba da je precizan i zato smatramo da je neophodno u stavu 2. ovog člana predloga Zakona utvrditi da je nacrt predmetnog ugovora, sastavni deo zahteva koji se upućuje javnom pravobraniocu radi pribavljanja mišljenja, nezavisno od obaveze direkcije iz stava 3. ovog člana.
Dakle, stav 1. odnosi se na ugovore o pribavljanju i otuđenju nepokretnosti u svojini Republike Srbije i zato mislim da vaše obrazloženje, da vam nije jasno na šta se nacrt odnosi i mislim da treba da prihvatite ovaj amandman jer je prikladniji nego što ste vi ponudili.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani ministre, u članu 140. stav 3. Nova Srbija je podnela amandman da se taj član menja i da glasi – dostavljač će da ostavi obaveštenje da stranka može da preuzme pismeno u sudu u roku od 30 dana od dana kada je pokušano dostavljanje. U tom slučaju se kopija pismena ističe na oglasnu tablu suda. Protekom roka od 30 dana smatra se da je dostavljanje uredno izvršeno.
Obrazloženje za ovaj amandman – Predlogom zakona predviđeno prebijanje pismena na vrata stana ili prostorije pravnog lica ne znači da to isto pismeno neće biti uništeno od strane trećih lica, dok stranka nema mogućnost da se o tome informiše u sudu. Iz tog razloga smatramo da je ponuđeno rešenje celishodnije.
Dakle, jedna od glavnih izmena u ovom zakoniku o parničnom postupku jeste i dostavljanje pošte, nešto što je svakodnevna radnja u parničnom postupku. Smatramo da bi ovakvim rešenjem bilo mnogo zloupotreba koje mogu da se dese, jer može se desiti da nikada ne primi ili da neko sa vrata skine dostavu pošte i onda bi to doveli do zablude, kako stranke, tako u nekim situacijama i sud. Ponuđeno rešenje iz ovog amandmana je slično, ali dosta preciznije i sigurno da bi se na ovaj način zloupotrebe koje mogu da se dese izbegle ili bi bile svedene na najmanju moguću meru. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani ministre, poštovani građani Srbije, s obzirom da već drugi dan raspravljamo o ovom zakonu, o amandmanima u pojedinostima, red je da se još jedanput osvrnemo za one građane koji nisu pratili naše diskusije u načelu. Dakle, radi se o Predlogu zakonika o krivičnom postupku.
Kao ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe Nove Srbije i u ime Nove Srbije istaći ćemo veliko nezadovoljstvo zato što se u naš pravosudni sistem uvodi tužilačka istraga. Ima tu više razloga zbog čega smo nezadovoljni. Neću se ponavljati, ali ću još jedanput za one građane koji nisu imali nameru da prate, mislim da će im lakše biti da prate ove naše diskusije po amandmanima, istaći ću da je ovakav način uvođenja tužilačke istrage u krivičnom postupku veoma opasan za naš pravosudni sistem.
Mislim da su građani Srbije koji su imali prilike da pročitaju jedan tekst od subote jednog od najkompetentnijih ljudi u ovoj zemlji, profesora Pravnog fakulteta u Beogradu, dr Milana Škulića, iz njegovog teksta će videti šta tu sve ne valja i sam u tom tekstu kaže da više nije uveren da naši javni tužioci mogu biti potpuno imuni na uticaj izvršne vlasti. Predviđeno je da se primena novog ZKP počne od 15. januara 2012. godine, ali samo za krivična dela organizovanog kriminala. Tu je sada jedna mala promena, jer je Vlada prihvatila da se taj rok promeni vezana za druga krivična dela, a da se za sva ostala krivična dela zakon primenjuje od 1. septembra, odnosno to će biti sada 15. januar 2013. godine i tako će u istoj državi postojati dve različite kategorije okrivljenih uz primenu dva zakona u isto vreme sada važećeg i budućeg zakona.
Može se desiti da postupak započne za organizovani kriminal, a da se kasnije utvrdi da je reč o običnom kriminalu, kada bi istragu započeo javni tužilac, a kasnije bi predmet bio ustupljen istražnom sudiji, bez mogućnosti da se koriste dokazi koje je prikupio tužilac.
Novi zakonik uvodi tužilačku istragu, a stari koji će važiti još godinu, u ovom slučaju godinu i po dana, za običan kriminal poznaje samo sudsku istragu. Dakle, imaćemo jedan period od godinu i po dana veoma problematičan.
Na kraju tog teksta prof. Milan Škulić kaže i ovo, da niko u EU nije zahtevao promenu procesnog zakona, već su naši reformatori sami, ničim izazvani, to uvrstili u svoju reformsku agendu, a pri tome svoje evropske sagovornike ubeđuju da je naš glavni problem u lošim procesnim zakonima, što nije istina. Odgovorno tvrdim da novi zakonik o krivičnom postupku neće doprineti efikasnije krivičnom postupku, kaže profesor Pravnog fakulteta, profesor krivičnog procesnog prava.
Sada kada se vratimo na ove amandmane u pojedinostima, na član 118. stav 1. tačka 5) da posle reči: "preda organu postupka" tačka i zapeta brišu se a dodaju se zapeta i reči: "odnosno organu kod koga se uzorci, tragovi i sumnjive materije čuvaju za vreme trajanja postupka".
Sve vreme naših diskusija ovde prevladala je diskusija o tome da je problem dokazivanja materijalne istine kada uvodimo tužioca u istragu, da li će on biti pristrasan, odnosno nepristrasan, da li će onaj koji podnosi praktično optužnicu i koji kasnije vrši istragu, sve one materijalne dokaze koji su povoljni za okrivljenog želeti da prikupi.
Upravo ovim jednim amandmanom mi želimo da na neki način u ovom segmentu, u ovom članu, sprečimo jednu mogućnost da istražni sudija, odnosno tužilac može eventualno čak i on da vrši neke manipulacije.
Obrazloženje ovog našeg amandmana, ne vidim razlog, ovde se u obrazloženju Vlade kaže – Vlada ne prihvata amandman iz razloga što se rešenje iz Predloga zakonika jasno ukazuje na nadležnosti organa postupka, kao i na njegovu obavezu da se stara o uzorcima, tragovima i sumnjivim materijama.
Dakle, šta mi predlažemo ovim amandmanom? Evo, gospođo ministre, molim vas da se još jedanput koncentrišete, apsolutno ovom amandmanu ima mesta da se prihvati. Dakle, u članu 118. stav 1. tačka 5) posle reči: "preda organu postupka", menja se: "odnosno organu kod koga se uzorci, tragovi i sumnjive materije čuvaju za vreme trajanja postupka". Ovo je baš preciznije, obrazloženje - imajući u vidu značenje pojmovi, organ postupka iz člana 2. tačka 15) Predloga zakonika jasno je da postoje uzorci, tragovi i sumnjive materije koji se ne čuvaju, odnosno po prirodi stvari se ne mogu čuvati kod suda, javnog tužioca ili drugog državnog organa pred kojim se vodi postupak. Na primer, psihoaktivne supstance, eksplozivi, pojedine vrste vatrenog oružja, uzorci, koji se čuvaju u posebnim uslovima za potrebe biološkog veštačenja i slično, s toga ovim amandmanom predlažemo preciziranje naredbe o veštačenju u ovom smislu. Zahvaljujem.
Ovde se radi o jednom preciziranju jednog naslova. Naš predlog je da naslov iznad člana 124. menja se i glasi: "Nedostaci u nalazu i mišljenju veštaka i ponovno veštačenje".
Razlog za odbijanje ovog amandmana koji je Vlada podnela, kaže – nedostatak u nalazu i mišljenju veštaka i ponovnog veštačenja, kaže Vlada, ne prihvata amandman iz razloga što je rešenje u Predlogu zakonika dovoljno precizno.
Mogao bih da shvatim da je preciznije od ovog, mogao bih da razumem, ali "dovoljno precizno" ne znači da ovo naše što smo podneli nije precizno. Toliko.
U članu 124. posle stava 2. podneli smo amandman da se dodaje novi stav koji glasi: "veštačenje će se ponoviti u slučaju ako posle datog pismenog nalaza i mišljenja, a pre saslušanja na glavnom pretresu, veštak umre, duševno oboli ili se ne može pronaći, ili je njegov dolazak pred sud nemoguć, ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih razloga, a njegovo saslušanje za potrebe postupka nije moguće ni putem video konferencijske veze. Izuzetno, ukoliko stranke ne traže saslušanje veštaka na glavnom pretresu, pismeni nalaz i mišljenje veštaka koji je sprečen da se iz navedenih razloga pojavi pred sudom biće pročitan na glavnom pretresu". Obrazloženo rešenje koji je  predložen ovim amandmanom, popunjava se ogromna pravna praznina koja trenutno postoji u članu 406. stav 1. tačka 1) aktuelnog ZKP-a.
Dakle, u jednoj šturoj rečenici Vlada kaže - ne prihvata amandman, jer je rešenje iz člana 124. Predloga zakonika dovoljno precizno. Stalno koristite, kada odbijate amandman da je to dovoljno precizno. Odgovorno vam tvrdim da je ovo što je Nova Srbija ovim amandmanom predložila, ne dovoljno precizno, nego je apsolutno precizno i u mnogome će pomoći u primeni ovog ZKP-a. Vaš predlog koji ste dali, veoma često može da dovedete samog sudiju u jednu totalnu zabludu. Zato vam preporučujem da ovaj amandman kojim se dodaje ceo jedan stav, iskoristite. Verujte da će u mnogome popraviti ovaj zakon. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, izražavam zadovoljstvo što je od pet prihvaćenih amandmana na Predlog zakona koji su podneti, tri amandmana prihvaćeno od strane Nove Srbije. Verujte da je imalo prostora još da se prihvati amandmana.
U članu 78. stav 2. posle reči "ili da svako od njih izabere drugog branioca" rečenica "ako u slučaju obavezne odbrane to ne učine, postaviće im se branilac po službenoj dužnosti" briše se.
Obrazloženje – neprikosnoveno pravo svakog okrivljenog da se u toku krivičnog postupka brani na način za koji smatra da je za njega najbolji, koliko god to možda neutralnom posmatraču sa aspekta pravne i opšte logike ne delovalo logično i u slučaju obavezne odbrane ne treba derogirati to pravo okrivljenog odnosno okrivljenih i ne treba nametati branioca po službenoj dužnosti. Smatramo da ovu odredbu treba obrisati iz teksta Predloga zakona.
Ovaj amandman je povezan za članom 78. U članu 80. stav 1. tačka 5) briše se. Kako smo se rešenjem predloženim u amandmanu iz člana 78. stav 2. Predloga zakonika založili za neprikosnovenost prava svakog okrivljenog da se brani onako kako on smatra da je u njegovom najboljem interesu i predložili brisanje odredbe, koja to pravo u neku ruku derogira, to radi konzistentnosti teksta zakonika predlažemo brisanje odredbe člana 80. stav 1. tačka 5) kao jednog od razloga za razrešenje izabranog branioca.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi građani Srbije, poštovani ministre, pred nama je danas rasprava o Predlogu zakona o parničnom postupku i odmah na početku istaći ću jednu činjenicu koju sam juče pomenuo, da je u suštini ovaj zakon dobar, da je bolji od onog prethodnog zakona. Naravno da u svakom zakonu ima određenih nedostataka i siguran sam da će poslanička grupa Nove Srbije sa amandmanima koje je podnela pokušati da neke ne jasnoće, kako jezičke, tako i suštinske predloženim amandmanima pokušamo da popravimo.
U ovoj raspravi u načelu ću, pošto sam se pozitivno izrazio o ovom predlogu zakona, pokušati da se malo detaljnije i praktično držim ovih amandmanskih stvari kako bi predlagač imao dovoljno vremena da sagleda ove amandmane i da eventualno prihvati što bi u potpunosti sigurno popravilo zakonski predlog.
U članu 11. Predloga zakona poslanička grupa Nove Srbije praktično, predloženim amandmanom želi da skrene pažnju i predlagaču zakona da se, medijacija koja je predviđena, praktično pretoči u obavezno predlaganje medijacije iz razloga što bi se u potpunosti moglo sve završiti pre sudskog postupka. Znači, jedan praktično imperativan stav jer zašto bi se stranke izlagale nepotrebnim troškovima, a znamo da su oni jako veliki i da smo više puta ukazivali ovde da su sudske takse i na presudu i na tužbu i na žalbu jako velike i da stranke najčešće su u nemogućnosti da ih plate.
Naravno, žao nam je što verovatno ovaj Skupštinski saziv neće ovaj predlog Nove Srbije koji je više puta odavde potekao da se eventualno, osim inicijalnog akta tužbe ta taksa plati a da one, vezane za presudu i žalbu, na kraju, po izvršenju, praktično po realizaciji tog zahteva iz tužbe, odnosno posle ostvarenog prava. Međutim verovatno će to u nekom drugom sazivu pokušati da se uradi jer bez obzira na sve ovde, što menjamo zakone, i ovaj parnični postupak neće biti na pravi način realizovan ukoliko se izvršni postupak ne bude sprovodio u delo, bez obzira na to što su predviđene mogućnosti kako državnih izvršioca, odnosno sudskih, tako i privatnih izvršilaca.
Danje skrećemo pažnju na član 140. stav 3. vezano za dostavljanje, jedna dosta osetljiva situacija. Zakonodavac predlaže jedno rešenje i ono je u principu dobro jer su velike mogućnosti zloupotrebe, odnosno izbegavanja stranaka koje su tužene da se pojave na ročištu i da se u opšte krene sa sudskim postupkom, ali mislimo da ovo naše ponuđeno rešenje je bolje i da bez obzira na sve, daje ipak jednu mogućnost ovoj protivnoj stranci da bude obaveštena o sporu.
Naime, kako smo mi predložili da se u članu 140. stav 3. menja na taj način, da ostane obaveštenje da stranke mogu da preuzmu pismenu u sudu u roku od 30 dana od dana kada je pokušano dostavljanje. U tom se slučaju, se kopija pismena ističe na oglasnu tablu suda, proteklom roku od 30 dana smatra se uredno izvršeno. Predlogom zakona, znači naše obrazloženje vezano za ovaj amandman, je da predlogom zakona predviđeno pribijanje pismena vrata, stana ili prostorija pravnog lica, ne znači da to isto pismeno neće biti uništeno od strane trećih lica, dok stranka nema mogućnost da se informiše u sudu. Iz tog razloga smatramo da je ponuđeno rešenje celishodnije.
Jedan član zakona koji je zaista sporan, a to je član 222. tačka 4, gde mi tražimo da se tačka 5. briše. Zašto? Rešenje je predloženo u integralnom tekstu Predloga zakona je odredba prepisana iz člana 214. tačka 5. aktuelnog ZPP. Predlagač zakona pri tome nije obratio pažnju na činjenicu da je u maju ove godine donet novi Zakon o privrednim društvima, čiji je član 598. doslovno glasi – od dana početka primene ovog zakona odredbe člana 214. tačka 5. ZPP, ne primenjuje se u pogledu postupka likvidacije, koji su pokrenuti u skladu sa odredbama ovog zakona.
Smatrajući da nikako nije u redu da ova dva zakona i dalje budu u koliziji, po jednom bitnom pitanju, predložili smo ovim amandmanom brisanje sporne odredbe.
U članu 183. smatramo da uopšte tendencija zakonodavca sa ovim predlogom zakona u parničnom postupku jeste ubrzanje parničnog postupka i smatramo da u takvoj situaciji na određene radnje koje treba da sprovodi i Kasacioni sud, rok od 60 dana je preveliki i treba ga smanjiti na 30 dana, jer ako sve ovo što radimo, a tendencije su da se ubrza parnični postupak, onda nema razloga da oni koji su najkompetentniji u ovoj zemlji imaju produženje roka koje je bespotrebno, tako da taj rok treba smanjiti na 30 dana.
Naravno, osvrnućemo se i na mogućnost da stranke podnose reviziju. Gospođo ministre, zašto smatram da je limit od 100.000 evra previsok i njega treba smanjiti na 50.000 evra, ali uz jednu primedbu, ne treba da stoji dinarska protivvrednost, nego treba da stoji pet miliona dinara, iz prostog razloga, što je vezivanje za kurs evra veoma nepopularna situacija, pravi se jedna određena nejednakost među strankama, jer u slučaju velikog skoka evra, može se desiti da se pomera ta revizija. Mi znamo da u ovoj zemlji ništa ne prati pomeranje kursa evra, plate, penzije i ostala lična primanja su po principu zamrznuta, tako da treba jedan određeni limit za reviziju, odnosno sa sadašnjih 10 miliona, da se smanji na pet miliona dinara, kako bi stranke imale mogućnosti, jer dosta je to veliki izdatak za građane Srbije i smatramo da je ovaj iznos realan.
Jedan amandman vezano za član 382. može se reći da se stav 2. menja drugostepeni sud može da upotrebi od prvostepenog suda da pribavi izveštaj o izviđajnjim radnjama. Rešenje predloženo ovim amandmanom je celishodnije, neprihvatljivo je da drugostepeni sud koji odlučuje po žalbi, ceni odluku prvostepenog suda, stvara takvu vrstu komunikacije kojim od prvostepenog suda traži dodatna objašnjenja i druge slične stvari.
Može da se odnosi na izviđajne radnje, ali na one procesne radnje, po kojima je uložena žalba, doneta je odluka, zašto bi on u nekom drugostepenom postupku pribavljao takvu vrstu dokaza, eventualno mogu neke izviđajne radnje koje su tehničkog karaktera, ali one suštinske ne. Naravno, drugostepeni sud će ceniti ono što je uradio prvostepeni sud, doneće odluku, potvrditi ili ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje. Mislim da je to procesno u redu.
Na kraju, osvrnuo bih se na član 421. stav 2, tu tražimo da se stav 2. menja i da glasi – zahtevi iz stava 1. ovog člana može da se podnosi protiv pravosnažne presude gde je povređen zakon, kako javnog, tako i privatnog interesa.
Obrazloženje je, smatramo da ne treba diskriminisati privatni interes u svim razvijenim zemljama, zakonodavstvo maksimalno štiti institut privatne svojine, tako da je potrebno da zakonom dozvoliti mogućnost, da se podnese zahtev Vrhovnom kasacionom sudu za preispitivanje pravosnažne presude kojim je povređen zakon i na štetu privatnog, a ne samo javnog interesa.
Mislim da smo mi odavno izašli iz perioda kada treba štititi samo državni i javni interes, privatna svojina je sveto pismo, kada je svojinski odnos u pravu. Mislim da je ovaj amandman dobar i da ga treba prihvatiti.
Naravno, kada dođe vreme za amandmane, još ćemo podrobnije pričati. Namera i želja je da jedan zakon koji je u redu, da na ovaj način ostavimo dovoljno vremena predlagaču da skrenemo na neke stvari koje su nelogične. Mislim da će ministar imati razumevanja i da će veliki broj amandmana biti prihvaćen.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, poštovani ministre, slušajući moje prethodnike ne mogu da se načudim čudu, ispada da je ovde sve sjajno. Svako ima pravo da misli, da verovatno neki put govori i nešto što ne misli. Duboko sam uveren u to, naročito se to odnosi na onu prvu diskusiju.
Moramo kao poslanička grupa Nova Srbija da izrazimo nezadovoljstvo, pre svega, što se ovako ozbiljan sistemski zakonici, za koji smo svi saglasni da oni jesu, dolaze u sredu, a potpuno je čudo, malo se dobilo na vremenu, da je ova rasprava razdvojena. Ovakvi zakoni traže duboku analizu bar od mesec dana. Sve se to ovako odjedanput stavi pred poslanike, pa ćemo verovatno imati problema da ukažemo u ovih 20 minuta na sve ozbiljne primedbe koje se odnose na ovaj zakon.
Poslanička grupa Nova Srbija je podnela 15-ak amandmana. Pokušaćemo da sa njima eventualno napravimo neki balans. Međutim, odmah bih počeo od zadnjeg amandmana. Moja diskusija će biti upravo od poslednjeg amandmana, a to je predlog da se ovaj zakonski predlog, ukoliko se izglasa, pomeri na 1. januar, najmanje do 2014. godine, a razloge za to ću u daljem izlaganju obrazložiti.
Predlog ovog zakona je devalvacija načela istine i potpuno adverzijalno konstrukcija glavnog pretresa, uz minimiziranje uloge krivičnog suda. To je glavna primedba. U daljem izlaganju ću se držati nekih možda i stručnih stvari, ali suština ovog parlamenta je da građanima predoči šta to znači, onako najjednostavnije.
Da li je moguće da neko po krivičnoj prijavi policije, u ovom slučaju tužilac, koji razgledajući te spise, kada mu se podnesu, on je taj koji inicira postupak, da li ima elemenata krivičnog dela, onda podiže optužnicu ili ne i odustaje od gonjenja? Da li takva stranka u postupku do sada, zajedno sa advokatima, treba i može da vodi istragu? Vrlo prosto rečeno, kada neko odgovara za krivično delo do sada je istražni tužilac bio u funkciji da prikuplja dokaze i koji ga terete, ali i one dokaze koji su povoljni za okrivljenog. Da li neko smatra, u ovoj sali, da će onaj ko podnosi optužnicu, praktično inicira krivično gonjenje, moći da bude objektivan u tom prikupljanju materijalne istine, a suština svakog suđenja je da se dođe do istine?
Potpuno sam siguran da se to neće desiti. Da li je moguće da će sud sada biti samo jedan nemi posmatrač dvoboja između tužioca i eventualno okrivljenog i njegovog nekog možda skromnog ili elitnog advokata? Verovatno će tu bitku po ovakvom principu izgubiti stranka.
Reći ću vam, kada iznosite sve činjenice, činjenica da mešavina ovog kontinentalnog, što mi imamo u praksi, prava i anglosaksonskog ili adverzijalnog prava postoji. Ne možemo da zanemarimo rešenje da smo kao i Nova Srbija priznanje krivice prihvatili kao jedan dobar model iz tog anglosaksonskog, adverzijalnog prava, ali u principu, sve ovo što smo ranije slušali, diskusije, bili su samo nešto što je dobro, nešto što će biti dobro, ali, gde je tu pravično suđenje i gde je tu stranka u postupku, odnosno okrivljeni, bez obzira na to, ne ulazimo u to da li je kriv ili nije?
Suština priče je da ne iznosimo činjenicu da u anglosaksonskim pravosudnim sistemima za ovakav način tužilačke istrage praktično nikoga ne poznaje. Reći ću vam da u Americi ne postoji tužilačka istraga. Tu istragu vodi policija. U Kanadi isto tako. U Italiji postoji, ali ako ste već hteli da ubacite tužilačku istragu, onda ste trebali da ubacite i one elemente koje ti pravni sistemi sadrže. U Italiji je uvek obavezna odbrana, nema selektiranja dela da li je osam, pet, šest godina ili preko 15 godina, što je i u našem krivičnom pravu i u nekim drugim delima obaveza. U tim sistemima, gde policija vodi istragu, uvek je obavezna odbrana i donekle se stranka u postupku stavlja u ravnopravan položaj. To je ona suštinska razlika, uzimamo sve ono što je povoljno i dobro za državu. Ponavljam, priznanje krivice je jedan dobar model, ali ne možemo u potpuni zapećak staviti stranku i ovde se dičiti da je sve sjajno, da je sve dobro. Međutim, ništa nije dobro, jer ovako čudna mešavina anglosaksonskog ili kontinentalnog prava bojim se da će naše pravosuđe dovesti do ćorsokaka.
Samo ću pokušati da kažem da potpuno adverzijalni model glavnog pretresa nije adekvatan za krivični postupak u Srbiji. To bi u praksi moglo da dovede do veoma ozbiljnih teškoća. U takvom modelu krivičnog postupka, stranke bi samo formalno mogle da imaju jednak položaj. Do istine se ne dolazi po svaku cenu, tako da onda kada to objektivno nije moguće princip in dubio pro reo mora biti primenjen. To više nije slučaj prema ovom predlogu zakonika o krivičnom postupku Srbije, koji predstavlja veoma loše rešenje koje zahteva ozbiljnu kritiku. Izostanak principa materijalne istine iz krivičnog postupka je u suprotnosti sa ostalim suštinskim krivično-procesnim principima. Potpuno je besmisleno da je prema nacrtu novog zakonika o krivičnom postupku predviđena mogućnost žalbe protiv presude zbog pogrešno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Izostavljanje principa, utvrđivanje materijalne istine u krivičnom postupku je suštinski nemoralno, zbog toga što istina u krivičnom ne može biti posmatrana izvan generalnog konteksta povezanosti prava i morala. Većina građana očekuje istinu, kako u okviru tako i kao posledicu krivičnog postupku. Takva istina ima često istorijski značaj.
Dakle, kao što sam rekao, osnovna zamerka jeste devalvacija načela istine i potpuno adverzilna konstrukcija glavnog pretresa, uz naravno, minimiziranje uloge krivičnog suda.
Postavljam pitanje - da li će u praksi, s obzirom da smo imali reformu pravosuđa, da su određene sudije postavljene tu gde jesu, i da ima određen broj tužilaca, da li se tu povelo računa da će možda u jednom trenutku biti više sudija, a sada manje tužioca? Kako će se to i na kakav način rešiti itd?
Predlog Nove Srbije jeste, ako se ulazi u ovu koncepciju, da se obezbedi i obavezna odbrana. Obavezna odbrana za sva krivična dela, bez obzira na sve to. U protivnom, ako to već primenjujemo ovaj adverzijalni postupak, onda se postavlja pitanje razmišljanja i o poroti. Ako imamo priznanje krivice, onda samo sud u Americi donosi, bez porote, svoju odluku. Ovde imamo sve ono, ponavljam, što je korisno za državu, što možda olakšava, možda će određene sudije biti zadovoljne što će istraga preći na tužioce – "brigo moja pređi na drugoga", ali da li je to dobro?
Naravno, ima tu i nekih tehničkih stvari i kroz amandmane ćemo povesti računa i pokušaćemo sa ministrom da nešto što je dobro, bude prihvaćeno.
Ne znam da li ovako sve brzo, da li će to biti dobro? Mnogo je ovde brzine. Meni se čini da smo imali jednu reformu pravosuđa koja je ipak sprovedena u nekim slučajevima, verovatno i korektno. Ima nekih stvari koje nisu u redu. Mnogo brzo menjamo, ministre, krucijalne zakone, ove sistemske zakone.
Naravno, kao što ću o parničnom postupku reći da ima izuzetno dobrih stvari i jako je dobro u principu uređen Zakon o parničnom postupku. Mislim da se sa ovim zakonom dosta žuri. Zato smatram da je neophodno da pomerimo malo ovu primenu. Mislim da će to biti korisno. Jer, siguran sam, da ćemo doći u situaciju da ćemo to 1. septembra 2012. godine, verovatno se susresti vi, odnosno neka druga Vlada, verovatno, ili ova vlada sa brzom željom da se ovo prolongira jer se neće steći adekvatni uslovi.
Naravno, zakon je pred nama. Ponavljam da će Nova Srbija u raspravi u pojedinostima detaljnije neke stvari predložiti i nadamo se da će neke stvari, naročito, ovaj zadnji amandman koji sam više puta potencirao, da će biti prihvaćen. Zahvaljujem.