Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/7146">Donka Banović</a>

Govori

Ovo je jedan u nizu amandmana koje je DSS podnela, zato što se ova izmišljena i nepostojeća reč "sledljivost" pojavljuje u nekoliko članova u ovom zakonu, naročito na početku Predloga zakona, čini mi se, u članu 1, 4. i 2. itd. Evo, pojavljuje se i u članu 22, gde predlagač smatra da treba da promeni izraz "praćenje životinja" ili "praćenjem životinja" izrazom ili rečima "sledljivost životinja".
Verujte, da pitate bilo koga, ne mora da bude nikakav jezički stručnjak, niti profesor, šta za nekog običnog građanina znači reč sledljivost, mislim da to niko živi ne bi znao.
U obrazloženju zašto odbijate ove naše amandmane kažete – to je zbog toga što se taj izraz, reč sledljivost, pojavljuje u prevodima evropskih direktiva koje smo do sada prevodili. Išla sam i po Internetu i videla sam da je to tako prevedeno.
Vi smatrate da takva greška i ta smešna reč treba da uđe i u zakone zato što su tamo neki prevodioci odlučili da evropske direktive prevode tako i tako i to urade pogrešno.
Zašto ne može "praćenje" umesto reči "sledljivost"? Hvala.
Ovaj naš amandman se odnosi na postojeći član zakona stotinu, a govori o tome kako se dobija dozvola za okupljanje životinja. Dakle, govori o tome kada neko želi da organizuje – izložbu životinja, takmičenje životinja, priredbu sa putujućim životinjama, dakle cirkusi, sajmovi, putujući zoološki vrtovi itd. Sve je to van određenog poslovnog prostora.
Kada to neka organizacija ili pojedinac želi takvu jednu manifestaciju da organizuje, on mora da traži posebnu dozvolu od Ministarstva. Izgled te dozvole propisuje sam ministar i ta dozvola se izdaje na period važenja od 30 dana.
Tako je stajalo do sada u zakonu, s tim što se u ovim izmenama i dopunama ovaj član menja, odnosno dodaje se novi stav koji kaže: "Mesta na kojima se organizuju manifestacije ovakvog tipa jesu gazdinstva". Mi predlažemo da se ne vrši ta promena, odnosno da taj predloženi stav 6. ne postane deo ovog člana.
Naime, vi unosite apsolutnu zabunu, jer sada uvodite reč "gazdinstva". Znam određene livade, sportske terene itd. gde se odvijaju izložbe životinja, recimo autohtonih vrsta Stare planine i to su tereni, to nisu ni u kom slučaju gazdinstva. Registrovana gazdinstva su ona gazdinstva koja imaju dozvolu koja važi godinu dana. Vi ovde kažete da ova gazdinstva, naime, postaju gazdinstva posle ovog vašeg zakona, koja imaju dozvolu 30 dana.
Tako unosite apsolutnu zabunu. Vi u odgovoru kažete da je jako važno da se prati kretanje životinja itd. To potpuno uvažavam, ali to se može i te kako pratiti samim traženjem dozvole. Valjda vi kada nekome izdajete dozvolu, makar ona važila i 30 dana, možete sve te aktivnosti da pratite.
To je amandman na predlog člana 58, a inače se to odnosi na član 102. postojećeg zakona. U tom članu se detaljno govori o tome kako se vrši službena kontrola životinja pre i posle klanja, s tim što su izmene i dopune takve da se maltene kompletan ovaj član tim izmenama i dopunama menja. Dakle, čini mi se da ni jedan od stavova nije ostao iz postojećeg zakona.
Mi smatramo da treba dodati ovim predloženim izmenama i dopunama – da se pre klanja životinje da provera identifikacije životinje i da pregled odgovarajućeg identifikacionog dokumenta mora da obavi veterinar.
Vi u odgovoru ovde kažete – ukoliko je ta klanica odobrena, da se to podrazumeva. Volela bih da je tako, ali u praksi se dešava da veterinari ne provere tu životinju koja ide na klanje, pa se vrlo često dešava da se šalju gravidne krave na klanje, što je nedopustivo. Dakle, smatramo da ovde treba pooštriti i jasno reći da se u klanicama, pre bilo kakvog klanja, mora izvršiti valjan pregled od strane veterinara.
Ovo je jedan od amandmana, a imamo nekoliko sličnih, gde mi predlažemo da ostane sadašnji izraz, odnosno da ne bude službena kontrola, nego da ostane veterinarsko-sanitarna kontrola hrane životinjskog porekla, zato što se ovaj član 106. upravo odnosi na to.
U sadašnjem važećem zakonu stoji veterinarsko-sanitarna kontrola, a ne službena kontrola, zato što smatramo da je službena kontrola i suviše širok pojam i da može da znači svašta, da tu treba da ostane veterinarsko-sanitarna kontrola. Ovo se pojavljuje u nekoliko članova. Mi smo amandmanima praktično od vas tražili da ostane kako jeste.
U članu 4. se govori i o podsticajnim merama u organskoj proizvodnji, pa u prvom stavu kaže – sredstva za podsticajne mere, za razvoj i unapređenje organske proizvodnje, obezbeđuju se iz budžeta RS, iz donacija i iz drugih izvora u skladu sa zakonom.
U čemu se sastoji naša intervencija? Ona se odnosi na stav 3, zato što predlagač smatra da Vlada treba bliže da propisuje podsticajne mere za razvoj i unapređenje organske proizvodnje bez obzira na izvor finansiranja tih podsticajnih sredstava, dakle i kada su to budžetska sredstva, i kada su donacije i kada su iz nekih drugih izvora. Mi smatramo da Vlada to treba da radi, ali samo kada su u pitanju budžetska sredstva, a ne kada su sredstva iz nekih drugih izvora, npr. donacija.
I ovaj amandman ima veze sa određivanjem rokova i sa povećavanjem javnosti rada i ministarstva kada je u pitanju spisak ovlašćenih kontrolnih organizacija. Naime, ovde predlagač kaže da ministarstvo samo utvrđuje spisak ovlašćenih organizacija i objavljuje ga u Službenom glasniku Republike Srbije jednom godišnje. To je čitav član.
Predlažemo tu dva nova stava, i to stav 2. da bude: "Spisak iz stava 1. ministarstvo objavljuje najkasnije do 30. septembra". Dakle, tačno se zna do kada u godini treba da bude objavljen taj spisak. Stav 3. bi bio: "Spisak iz stava 1. ministarstvo objavljuje i na svojoj internet prezentaciji. Na internet prezentaciji, pored spiska, ministarstvo objavljuje i podatke o rešenjima iz člana 9. i člana 13. koja izda između objavljivanja dva spiska". U slučaju da dođe do nekih promena.
Ovaj naš amandman ima za cilj da precizira odredbu iz ovog predloga zakona, da poveća javnost rada ministarstva i da umanji neizvesnost kod zainteresovanih lica o tome koje kontrolne organizacije poseduju ovlašćenje za obavljanje toga posla.
Radi ostvarivanja tih ciljeva, u stavu 2. propisujemo rok do kada u toku godine treba da bude objavljen taj spisak i zbog povećanja javnosti rada da se to nalazi na sajtu.
 Ovaj član 19. je primer da ceo Predlog zakona vrvi od nepreciznosti, nedorečenosti, nepostojanja rokova, nepostojanja javnosti u radu. Tako da mi za ovaj član predlažemo da se doda novi stav 4. Inače, ovaj član govori o uslovima za obavljanje poslova kontrole.
Pročitaću stav 3. da bi građani znali o čemu se radi u našem amandmanu.
Stav 3. glasi da je ovlašćena kontrolna organizacija dužna da preduzme potrebne mere kako bi osigurala poverljivost informacija koje se dobijaju tokom sprovođenja kontrole i sertifikacije. Dakle, govori se o poverljivosti i tajnosti podataka.
Mi predlažemo da ovo bude malo preciznije, pa predlažemo novi stav: Poverljive informacije iz stava 3. ovog člana su informacije koje se smatraju poslovnom tajnom u skladu sa zakonom kojim se uređuje rad privrednih subjekata, osim onih informacija koje ukazuju na kršenje ovog ili drugog propisa.
Mi ovim amandmanom jasno preciziramo šta se smatra tajnom, da je to poslovna tajna, kako je definisana nekim drugim zakonima, kao i da ukoliko u toku kontrole ili sertifikacije se naiđe na kršenje ovog zakona ili drugih propisa koji su važni za ovu oblast, da to ne sme ostati niti poslovna tajna, niti neka druga.
Hvala, gospođo Čomić. Član 18. menja član 19. iz, za sada, još uvek važećeg Zakona. Inače, taj član 19. je predmet velikog broja izmena. Čini mi se da tu ima čak oko 13, 14, da kažem, podčlanova 19a, 19b, 19c itd.
Taj osnovni zakon je donet još 1992. godine. Posle 18 godina još uvek imamo oko 86 000 lica koja imaju status izbeglica i kao izbeglice žive u Srbiji. To znači da ti ljudi i te porodice nisu uspele da se vrate u sada već nezavisne države iz kojih su pobegli ili proterani, a još uvek nije ostvarena valjana integracija.
Bez obzira što je Srbija još 2002. godine donela Nacionalnu strategiju o rešavanju pitanja izbeglica, znamo da su dva načina moguća. To je: održivi povratak i integracija.
Isticali smo kada je bila rasprava u načelu da je dobro što ovaj zakon malo više govori i o integraciji, odnosno pomoći izbeglicama da se integrišu u Republiku Srbiju, a bez rešavanja stambenog pitanja i stambenih problema nema uspešne integracije i život je veoma težak.
Reći ću da je 2005. godine bilo 700 kolektivnih centara, a danas ih je oko 60, tako da ima pomaka kada je ovaj problem u pitanju.
Član 19. govori o rešavanju i različitim načinima rešavanja stambenih potreba izbeglica. Ovde je navedeno, u prvom delu ovog člana, pet različitih načina za rešavanje stambenih potreba. Prvi način je, davanje nepokretnosti u državnoj svojini na korišćenje na određeno vreme. Drugi način je, davanje nepokretnosti u državnoj svojini u zakup na određeno vreme, sa mogućnošću kupovine. To stoji u predlogu ovog člana i naš se amandman odnosi na to da predlažemo da se reč "kupovina" zameni rečju "otkup".
Kada smo, čini mi se, svi poslanici govorili o ovome, koristili smo reč ''otkup'', niko nije koristio reč ''kupovina''. Čak je i predlagač u samom obrazloženju ovog člana 18, a izmene 19. rekao – u zakup na određeno vreme ili u otkup.
Zašto je nama ova reč zasmetala? Zato što otkup podrazumeva da već postoji neka vrsta ugovornog odnosa. Kada su građani tadašnje Jugoslavije ili Srbije imali stanarska prava, stanove, vršili su otkup po različitim cenama. To nisu bile tržišne cene. Zato smatramo da je ovde bolji termin ''otkup'' od reči ''kupovina'', zato što će biti različite cene, neće biti tržišne.
Predlagač zakona je odbio ovaj amandman. Mislim da treba da ga prihvatite.
Treći način, koji se ovde predlaže za rešavanje stambenih problema izbeglica, jeste dodela sredstava za poboljšanje uslova stanovanja. To su uglavnom manja novčana sredstva, kako bi ljudi koji žive u nekim prostorima koji nisu adekvatni mogli to da adaptiraju kako bi to bilo bolje.
Četvrti način je kupovina građevinskog materijala za započetu izgradnju nepokretnosti. Znam da je i Komesarijat zajedno sa nekim lokalnim samoupravama o tome dosta vodio računa, da se pokuša u određenoj lokalnoj samoupravi dobiti besplatno plac, pa je onda Komesarijat tu pomagao da se nabavi građevinski materijal i da onda izbeglica ili porodica sama sebi obezbedi krov nad glavom.
Peti način je kupovina seoske kuće sa okućnicom, tako da se vraćam na ovaj amandman, mislim da treba prihvatiti ovu izmenu i da ne treba u ovom zakonu da stoji "kupovina", zato što to nije klasična kupovina, nego treba da stoji reč "otkup".
Dosta je bilo reči o problemu povratka Srba koji su izbegli iz Hrvatske. Jedan naš uvaženi kolega rekao je ovde da on i njegova stranka smatraju da se mora razgovarati o rešenju problema. Mislim da ne postoji nijedna stranka ovde koja smatra da te probleme treba rešavati drugačije. Naravno da te probleme koje imamo treba rešavati kroz razgovor i dogovor.
Godine 2005. je, kao što je moja koleginica rekla, potpisana tzv. Sarajevska deklaracija, gde su se zemlje iz regiona dogovorile da će za godinu dana da reše problem izbeglištva u regionu. Čini mi se da Hrvatska ni dan-danas nije ni krenula da rešava taj problem.
Hrvatska je na korak od punopravnog članstva u EU i ovo je trenutak kada država Srbija i Vlada Srbije zajedno sa nekim međunarodnim organizacijama koje su veoma dobro upućene u problem nerešavanja povratka Srba u Hrvatsku, dakle, ovo je poslednji trenutak koji Srbija mora da iskoristi kako bi Srbi koji potražuju imovinu, imaju imovinu i imaju pravo na to, mogli da reše to u Republici Hrvatskoj.
Ovde imam vest, od 16.4.2010. godine, dakle, od pre nekoliko dana, svi znamo da se predsednik Republike, Boris Tadić zajedno sa Ivom Josipovićem sastao u Bačkom Monoštoru. Ovo je, već, ne znam koji u nizu susreta ova dva predsednika. U toj vesti, očigledno je da se ističe nekoliko tema koje su bile tema razgovora. Podsetiću vas o čemu su oni razgovarali. To je spremnost da lično doprinesu povlačenju uzajamnih tužbi za genocid, ali uz opasku da je to prevashodni zadatak vlada dveju zemalja, Srbije i Hrvatske.
Citiraću i našeg predsednika koji kaže – ''Srbija polazi od principa – da nijedan zločin ne sme da ostane nerasvetljen i da nijedan zločinac ne sme da izbegne kaznu.'' To je rekao Tadić novinarima, ispred Osnovne škole "22. oktobar", u kojoj je održan sastanak. On je, takođe, izrazio nadu – da će dve zemlje kroz nekoliko godina imati zajedničke udžbenike istorije, sa istovetnom ocenom prošlosti. Dakle, Srbija i Hrvatska će za nekoliko godina imati zajedničke udžbenike istorije sa istovetnom ocenom prošlosti?!
Meni je žao što ne mogu da pitam, lično, predsednika da nam protumači ovu rečenicu i do kada bi se tumačila ta ''istovetna prošlost''. Koliko je to? Jedan vek unazad, dva, dvadeset godina.
Ono što sam ovde saznala, takođe, jeste da je lično naš ministar za ljudska prava bio prisutan u Bačkom Monoštoru. Možda bi on mogao da nam kaže – da li se tu razgovaralo o problemu povratka? Da li Hrvatska to namerava i da li je uopšte naš predsednik države pomenuo taj problem? Da li Hrvatska uopšte ima nameru da krene u rešavanje tog problema?
Pošto sam saznala da ste i vi bili prisutni možda možete da nam kažete da li se o tome uopšte razgovara na tim sastancima?
Poštovani ministre, kolege narodni poslanici, zbog toga što mislim da nije ostalo mnogo vremena mojoj poslaničkoj grupi, samo ću da se osvrnem na Zakon o izmenama i dopunama Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma.
(Predsednik: Ostalo je 11 minuta i 30 sekundi.)
Čini mi se da je taj zakon i pobudio najveće interesovanje kada je reč o ovom setu zakona. Zakon je kratak, jer je reč o izmenama i dopunama i on se sastoji od svega osam članova. Tim članovima se menjaju u stvari članovi iz važećeg Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma iz čini mi se 1991. godine.
Stoga smatram, kao i neke moje kolege, da je možda trebalo ići sa novim zakonom, jer je bilo dovoljno izmena i dopuna. Predlagač zakona, odnosno Vlada u obrazloženju kaže da je jedan od osnovnih razloga zbog koga se ovaj važeći Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma menja njegovo usklađivanje sa Ustavom Republike Srbije iz 2006. godine. Drugi dokument koji je takođe zahtevao usklađivanje ovog važećeg zakona, to je Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina. To je Okvirna konvencija koju je Srbija i potpisala i ratifikovala.
Osvrnuću se na ovaj 1. član izmena i dopuna ovog zakona, bez obzira što predlagač, Vlada tvrdi da je razlog ovih izmena i dopuna usklađivanje sa Ustavom Republike Srbije, a u ovom 1. članu se vidi – da to usklađivanje, u najmanju ruku, nije potpuno, nego je to usklađivanje delimično. Uporediću tekst, odnosno član 1. važećeg Zakona. Zatim ću pročitati predloženu izmenu i dopunu koja se takođe nalazi u članu 1. Onda ću navesti šta piše u članu 10. Ustava Republike Srbije, kada je reč o jeziku i pismu.
Naime, u važećem zakonu iz 1991. godine u stavu 1. piše – da je u Republici Srbiji u službenoj upotrebi srpskohrvatski jezik koji se, kada predstavlja srpski jezički izraz, ekavski ili ijekavski, naziva i srpskim jezikom, a onda u daljem tekstu srpski jezik. Dakle, to je član 1. stav 1. zakona koji još uvek važi.
Dobili smo u ovim izmenama i dopunama predlog da se taj stav 1. člana 1. menja i glasi – da u Republici Srbiji u službenoj je upotrebi srpski jezik. To je dakle izmena ovog 1. člana, ponoviću: u Republici Srbiji je u službenoj upotrebi je srpski jezik.
Međutim šta piše u Ustavu Republike Srbije i to u poglavlju koje govori o jeziku i pismu. To poglavlje inače ima jedan član, član 10. i sastoji se iz dva stava. Naime, u stavu 1. člana 10. Ustava se kaže – da u Republici Srbiji u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćirilično pismo.
Zašto kažem da je predlagač delimično uskladio ove izmene i dopune Zakona sa Ustavom? Zato što je uzeo jedan deo rečenice iz Ustava, odnosno propisuje – da je službeni jezik srpski, ali ne i da je pismo kojim se piše ćiriličko.
Predlagač ostavlja stav 2. iz važećeg Zakona, dakle on se ne menja, a on glasi – u Republici Srbiji u službenoj upotrebi je ćirilično pismo, a latinično pismo na način utvrđen ovim zakonom. Dakle, ovo je rešenje delimično.
Srpski jezik se hiljadu godina piše ćiriličnim pismom. Od 1956. godine, od Dogovora lingvista, odnosno zapamtite koje je to vreme u kojem smo živeli – vreme Jugoslavije i komunističkog režima, kada se uvodi da se srpski jezik piše i latinicom, a latinica je pismo hrvatskog jezika.
Dakle, predlagač zakona je trebalo da iskoristi i da ovde jasno kaže – da se srpski jezik piše ćiriličkim pismom. Naravno, ovakva rešenja obavezuju i administraciju – republičku administraciju, pokrajinsku administraciju, lokalnu administraciju, javna preduzeća, televizijske stanice gde je udeo države većinski itd.
Međutim, trebalo je iskoristiti da se i ovim zakonom propiše – da se ćirilica koristi i za sve ostale namene. Naime, postoje istraživanja da, na primer, u Beogradu, koji je glavni grad Srbije, svega 25% tih javnih oznaka preduzeća, firmi itd. pisano je ćiriličnim pismom, a da je u Novom Sadu svega 18,5%.
Ovde je bilo reči, na primer, da u Moskvi možete da vidite koka-kolu, koja je napisana samo ćirilicom ili u Bugarskoj recimo Rajfajzen banka, koja je pisana isključivo ćirilicom, pa to uopšte ne umanjuje značaj prisustva tih firmi u tim državama. Ako je u pitanju saobraćajna signalizacija, svi smo mi putovali kroz Grčku, vi znate da ide grčki, grčkim pismom, a onda ide na engleskom jeziku.
Vi ovde ostavljate mogućnost da ćirilica može da se koristi, a i ne mora. To je nešto što mi iz DSS zameramo. Smatramo da je ovo bio zakon koji je mogao da uvede tu mnogo više reda i da je trebalo uvesti čak i neke kaznene odredbe. Naravno, tu ima nekih rešenja u ovim izmenama i dopunama koja su dobra i upravo se tiču usklađivanja sa Okvirnom konvencijom o pravima manjina.
Rekla bih još par reči o ovom predlogu odluke o utvrđivanju 310 novih starih i retkih knjiga, koja su kulturno dobro od izuzetnog značaja. Čini mi se da je sada ukupno negde preko 2.000 takvih knjiga i rukopisa. Ovaj spisak koji smo mi dobili se odnosi na rukopise i štampane knjige koje su nastale u periodu od 15. do 19. veka. Naravno, tu se zahteva i posebna zaštita i predviđa se restauracija. Pretpostavljam da se zbog toga ovakve odluke i donose, da se one uvedu u neki poseban tretman, odnosno proceduru.
Međutim, ono što zabrinjava jeste da ste vi ovde naveli potrebna finansijska sredstva, pa kažete da za sprovođenje ove odluke nisu potrebna posebna finansijska sredstva. To prosto deluje nemoguće.
Dakle, ako 310 knjiga sada treba tretirati i restaurirati, preneti na mikrofilmove, verovatno i mesta gde se one čuvaju adekvatno opremiti ili prilagoditi, onda je prosto nemoguće da tu nisu potrebna posebna finansijska sredstva ili ste ih vi možda predvideli u ovom budžetu, a da to mi nismo zapazili.
Hvala, gospođo predsednice. Ovo je jedan od prvih amandmana u nizu amandmana koje je predlagač zakona prihvatio. O nekima ćemo govoriti, a o nekima ne. Sada želim da objasnim šta je predlagač zakona prihvatio, i to na ovom članu.
Naime, u članu 14. se govori o međunarodnom registrovanju oznaka geografskog porekla i registrovanju oznaka geografskog porekla na nivou Evropske zajednice. U prvom i u drugom stavu je navedeno da ovlašćeni korisnik oznake geografskog porekla može da podnese zahtev za međunarodno registrovanje, u skladu sa međunarodnim ugovorom koji obavezuje Republiku Srbiju. To je jedna vrsta zahteva.
U drugom stavu se govori o drugoj vrsti zahteva, odnosno da može da podnese zahtev za registrovanje oznake geografskog porekla na nivou Evropske zajednice.
Dakle, u ovom članu se spominju dva zahteva.
U poslednjem stavu predlagač kaže da Vlada bliže propisuje sadržinu zahteva (dakle, množina), određuje priloge koji se podnose uz zahtev i propisuje njihovu sadržinu.
Mi smo intervenisali ovde i predlagač zakona je prihvatio da umesto reči „Vlada“ stoji „organ nadležan za intelektualnu svojinu"; dakle, da se konkretno zna koji je organ dužan da propiše sadržinu i priloge koji bi išli uz ovaj zahtev, tako da umesto „Vlada“, što je jako neodređeno... Jeste da su ovo ministarstvo i taj organ deo Vlade, ali je veoma dobro da u samom zakonu stoji, jer taj organ će to raditi. I ne samo ovo, nego će i sve ostale zahteve ili obrasce ovaj organ propisivati, tako da je jako dobro da stoji konkretno koji je to organ, a ne uopšteno – Vlada. Hvala.
U članu 17. se govori o dokazu o izvršenoj kontroli kvaliteta i posebnih svojstava proizvoda. Predlagač predlaže da sertifikat koji potvrđuje kvalitet i obavljenu kontrolu ne može biti stariji od šest meseci.
Mi smo ovde predložili da taj sertifikat ne može da bude stariji od tri meseca. Mislimo da kontrolu treba izvršavati češće kada je u pitanju ova vrsta proizvoda. Drago mi je što se predlagač složio sa nama. Dva puta godišnje možda nije dovoljno, bar nije u početku, možda kasnije, možda na osnovu prakse bude jasno da je dovoljno i šest meseci, ali u početku nije dovoljno da to bude svakih šest meseci.
Inače, prednost ovih proizvoda koji nose ovu oznaku jeste i ta da je potrošač siguran u kvalitet tog proizvoda, tako da on ima jednu psihološku prednost kada su u pitanju ovi proizvodi na tržištu. Zahvaljujem se predlagaču što je prihvatio ovaj amandman.
Hvala. Ovo je ista vrsta ili tip amandmana kao onaj o kojem je govorio moj kolega Milan Dimitrijević. Dakle, u pitanju su stavovi u ovom članu, gde se kaže da neki nadležni organ od koga se traži mišljenje po nekom pitanju u roku od 60 dana može i ne mora da dostavi mišljenje, a ako ne dostavi mišljenje u roku od 60 dana, onda će organ koji je nadležan za poslove intelektualne svojine nastaviti svoj rad.
Gospodin Dimitrijević je dobro obrazložio. Zašto mi i kroz ovaj zakon dozvoljavamo da neki nadležni državni organi mogu ili ne moraju da obavljaju svoj posao?
Dakle, organ koji je nadležan za poslove intelektualne svojine mora da obavlja svoj posao. On traži mišljenje, a ako mu taj drugi organ ne dostavi mišljenje, organ za intelektualnu svojinu opet mora da obavlja svoj posao. Zašto ste vi uopšte tako blagonaklono gledali na obaveze drugih državnih organa, a vi morate da obavljate svoje obaveze?
Izvinite, ali niste videli, javila sam se za amandman na član 37. Jeste da je prihvaćen, ali opet hoću da naglasim da je predlagač zakona apsolutno imao sluha kada je reč o kontroli kvaliteta ovih proizvoda. Tako će u ovom zakonu biti propisano da se vrši redovna kontrola, a prema tome se izdaju i odgovarajući sertifikati, ne svakih šest meseci nego svaka tri meseca. Zahvaljujem se predlagaču što je prihvatio ovaj amandman.
Hvala. Ovo je amandman na član 3. Inače, član 3. se odnosi na član 10. postojećeg zakona i tu je predlagač zakona napravio nekoliko intervencija po pojedinim tačkama. Smatramo da jedna od tih intervencija nije dobra i predlažemo da se zadrži rešenje iz postojećeg zakona.
Sada ću nešto reći o članu 10, da znate o čemu se radi. U članu 10. se govori o tome koji su programi od opšteg interesa za Republiku, a u smislu ovog zakona. Tačka 5. kaže da je to program naučnoistraživačkog rada Centra izvrsnosti. Smatramo da Centar izvrsnosti nije dobar naziv za taj centar. Ovde se vidi bukvalan prevod sa engleskog "Center of Excellence". Smatramo da to nije u duhu srpskog jezika i predlažemo da se taj centar i dalje zove Centar izuzetnih vrednosti.
U izveštaju koji smo dobili za ovu sednicu stoji da je skupštinski Odbor za nauku usvojio sve ove amandmane (ima mnogo amandmana gde mi ispravljamo ono što vi predlažete), ali da ih Vlada nije prihvatila, pa bih molila ministra da malo to pojasni.
Dakle, mislimo da je ova intervencija loša. S druge strane, druga intervencija koja se odnosi na ovaj član, to je tačka 10, gde vi proširujete, pa kažete – program podsticanja i stipendiranja mladih i nadarenih za naučnoistraživački rad, smatramo da je ta izmena dobra zato što ovde uvodite i reč stipendiranje, a u sadašnjem zakonu stoji samo podrška. Naravno, najbolja je podrška kada je kroz stipendije. Hvala.
Koristiću vreme grupe. Ovo je, praktično, odgovor mom kolegi Marčoku, koji reče da je ovo zakon koji je pisao ministar iz DSS, kada je bio ministar. Mi prvi put vidimo ovaj zakon, što se tiče poslanika.
Dakle, on je sada u proceduri. A i kada je ministar bio iz DSS, i ja i poslanici bismo mu ukazali da je to bukvalan prevod, da to nije dobar naziv i da treba da se zove "centar izuzetnih vrednosti". Ja sam bila poslanik i kada je on bio ministar, i nisam učestvovala u pisanju tog nacrta, a nije ni stizao do Skupštine.
Koji god da je ministar bio, sada je gospodin Đelić, dakle iz koje god stranke, mi bismo ukazali na to. Ja imam i dužnost da ukažem na to, zato što sam profesor engleskog jezika. Mislim da je ova druga formulacija bolja.